DuhovnaObnova
Republike Hrvatske
Duhovna hrana za svaki dan.
MIR I DOBRO!
Izbornik
Kontakt
Linkovi
OFMFranjevački svjetovni red
Blago
Letak za osobe bez doma i prihoda u Gradu Zagrebu
Sveti Frane
U KRALJEVSTVU BOŽJEMU SE NE RAČUNA
Srijeda, 22. veljače - Pepelnica
Čitanja:
Jl 2, 12-18
Raditi sve kao do sada. Ostaviti sve po starome. Ili pak biti jednom potresen iz temelja. Plakati i tužiti nad samim sobom, sve dok se srce ne raskine, zato što smo takvi kakvi jesmo, što premalo ljubimo, premalo opraštamo, što tražimo lagodnost, radimo s pola srca, što smo dovoljni samima sebi. Biti potresen kako bi Bog mogao ući ispod oklopa kojim se štitimo te dotaknuti naše srce. Kako ne bismo živjeli uzalud, nego znali što je bitno. ,,Vratite se Gospodinu, Bogu svome."
2 Kor 5, 20 - 6, 2
,,Pomirite se s Bogom." - Takav je zahtjev jedinstven u povijesti religija. Čovjek je, naime, uvijek nastojao žrtvama, molitvom i askezom udobrovoljiti božanstvo. Biblijsko poimanje pomirenja stvari postavlja upravo suprotno. Bog nije ozlojeđeno božanstvo koje treba udobrovoljiti. On je sam na djelu u činu pomirenja. On daje svoj vlastiti život, sebe prinosi kao žrtvu i time prekida lanac grijeha, nasilja i osvete. Božji odgovor čovjeku nalazimo u križu Isusa Krista. On je ,,izraz Božjega nenasilja, jer on, umjesto da uništi svoje neprijatelje, za njih umire" (John H. Yoder). Po križu se rađa pomirena zajednica mira. Budući da je Isus naš mir, i mi smo pozvani tako živjeti da Božji dar pomirenja postane konkretnom stvarnošću u nama i oko nas.
Mt 6, 1-6. 16-18
,,Što koristi" dati kunu prosjaku - te on će je zapiti. ,,Što koristi" davati za Afriku - to će ionako pojesti korupcija... Dakle - ,,što koristi?" Dobivam li ja time barem nešto? Ako ne, zašto onda davati, moliti, postiti. Učinkovitost i korist danas visoko kotiraju. Ako ulažem novac, ljubav, vrijeme, moram od toga nešto imati. No svijet koji samo računa, postaje siromašan. Možda bi Isusove riječi danas ovako zvučale: Koliko si puta uskratio svoju ruku te nisi pomogao potrebitome zato što postavio protupitanje ,,Što koristi" i zato što si na nj odgovorio da od toga ,,nema nikakve koristi"? Dati drugome nešto što mi je doista važno, i to u skrovitosti, ništa ne očekujući zauzvrat - to je uistinu teško. Sami najbolje znamo u kolikom su raskoraku u našemu životu ideali i stvarnost. No kad je bio razapet, Isus se nije pitao o koristi. Najdublji razlog njegovoga djelovanja bila je ljubav. Ako živim na tom temelju, tada sam na Isusovoj strani i ne moram više pitati što mi donose milostinja, molitva i post. Niti imam li koristi od Boga. Jer u kraljevstvu Božjemu se ne računa.
Molitva
Bože života, danas se, posipanjem pepela po glavi, suočavamo s našom ograničenošću i smrtnošću. No pepelom se na našemu čelu crta znak križa. Zato imamo pouzdanje da će nas Isusov križ iz smrti uvesti u život. Dobrostivi Bože, pomozi nam u ovim danima vazmene pokore razlikovati bitno od nebitnoga, kako bismo mogli pratiti Isusa na njegovom putu patnje. Amen.
Poruka pape Benedikta XVI. za korizmu 2012.
Braćo i sestre, korizma nam još jednom pruža mogućnost razmišljati o središtu kršćanskog života: ljubavi. Naime to je pogodno vrijeme da, uz pomoć Božje riječi i sakramenata, obnovimo svoj hod u vjeri, i kao pojedinci i kao zajednica. To je put označen molitvom i zajedništvom, šutnjom i postom, u iščekivanju uskrsne radosti.
Ove godine želim iznijeti neka svoja razmišljanja u svjetlu kratkog biblijskog teksta preuzetog iz Poslanice Hebrejima: "Pazimo jedni na druge da se potičemo na ljubav i dobra djela" (10, 24). Ta je rečenica dio perikope u kojoj sveti pisac poziva pouzdati se u Isusa Krista kao najvišeg svećenika, po kojem smo zadobili oproštenje i otvoren put koji vodi Bogu. Plod prihvaćanja Krista je život koji počiva na tri teologalne kreposti: to jest pristupati Gospodinu "istinitim srcem u punini vjere" (r. 22), nepokolebljivim čuvanjem "vjere nade" (r. 23) u stalnoj budnosti da se zajedno s braćom čine "ljubav i dobra djela " (r. 24). Kaže se također kako je, kao potpora vjerniku u tom ponašanju u skladu s evanđeljem, važno sudjelovati na liturgijskim susretima i molitvi zajednice, upirući pogled u eshatološki cilj, to jest puno zajedništvo u Bogu (r. 25). Zaustavit ću se na retku 24 koji, u kratkim crtama, pruža dragocjen i trajno aktualan nauk o tri aspekta kršćanskog života: pozornost prema drugome, uzajamnost i osobna svetost.
1. "Pazimo": odgovornost prema našoj braći i sestrama.
Prvi aspekt predstavlja poziv da "pazimo": grčki izraz koji se koristi u tekstu je katanoein, koji znači dobro gledati, biti pozoran, svjesno promatrati, primjećivati neku stvarnost. Susrećemo ga u Evanđelju kada Isus poziva učenike da "promatraju" ptice nebeske, koje su, bez imalo truda, okružene brižnom i pažljivom Božjom providnošću (usp. Lk 12, 24) te da "vide" brvno u vlastitom oku prije nego ugledaju trun u bratovu oku (usp. Lk 6, 41). Nalazimo ga također u još jednom ulomku iz iste Poslanice Hebrejima, gdje Pavao poziva braću: "promotrite… Isusa" (3, 1), apostola i najvišeg svećenika naše vjere. Dakle, glagol kojim započinje naš poziv poručuje nam da svrnemo svoj pogled na drugoga, prije svega na Isusa, te da budemo pozorni jedni prema drugima, da ne budemo jedni drugima stranci, ravnodušni prema onom što se događa našoj braći i sestrama. Prečesto, međutim, kod nas prevladava potpuno suprotan stav: jedna ravnodušnost i nezainteresiranost koji su plod sebičnosti i prikriveni tobožnjim poštivanjem tuđe "privatnosti". I danas snažno odjekuje Gospodinov glas koji svakog od nas poziva da se pobrinemo za drugoga. I danas Bog traži od nas da budemo "čuvari" naše braće (usp. Post 4, 9), da uspostavljamo odnose označene uzajamnom brigom, pozornošću prema dobru drugoga i prema osobi u cjelini. Velika zapovijed ljubavi prema bližnjemu zahtijeva od nas da shvatimo odgovornost prema onome koji je, kao i ja, Božje stvorenje i dijete: činjenica da smo braća u čovještvu i, u mnogim slučajevima, također u vjeri mora nas navesti na to da u drugom promatramo istinski alter ego, kojega Gospodin beskrajno ljubi. Ako budemo odnjegovali u sebi taj stav da u drugima promatramo svoju braću i sestre, solidarnost, pravednost kao i milosrđe i suosjećanje sami će kao iz nekog vrela poteći iz našega srca. Sluga Božji Pavao VI. rekao je da svijet danas nadasve trpi zbog nedostatka bratstva: "Svijet je bolestan. Njegovo zlo sastoji se manje u tome da ne bi bilo zaliha, da bi ih neki prigrabili, a više u pomanjkanju bratstva među ljudima i među narodima" (Enc. Populorum progressio, [26. ožujka 1967.], br. 66)
Pažnja prema drugom podrazumijeva da njemu ili njoj želimo dobro u svakom pogledu: tjelesnom, moralnom i duhovnom. Suvremena kultura je, čini se, izgubila osjećaj za dobro i zlo, zato treba ponovno snažno isticati da dobro postoji i da pobjeđuje, jer je Bog "dobar i dobrostiv" (Ps 119, 68). Dobro je sve ono što daje, štiti i promiče život, bratstvo i zajedništvo. Odgovornost prema bližnjemu znači, dakle, htjeti i činiti dobro drugome, u nadi da će i taj drugi postati osjetljiv na dobrotu i njezine zahtjeve. Zanimati se za brata znači otvoriti oči za njegove potrebe. Sveto pismo upozorava nas na opasnost da nam srca otvrdnu zbog svojevrsne "duhovne neosjetljivosti" koja nas čini slijepima za trpljenja drugih ljudi. Evanđelist Luka donosi dvije prispodobe u kojima su prikazana dva primjera te situacije do koje može doći u ljudskom srcu. U prispodobi o dobrom Samarijancu, svećenik i levit ravnodušno "prođoše dalje" pokraj čovjeka kojeg su opljačkali i pretukli razbojnici (usp. Lk 10, 30-32), a u prispodobi o bogatašu i Lazaru, bogataš, koji je uživao sva obilja, potpuno je neosjetljiv prema siromašnom Lazaru koji umire od gladi pred njegovim vratima (usp. Lk 16, 19). Obje prispodobe pružaju primjere onoga što predstavlja suštu suprotnost "posvećivanju pažnje", promatranju drugoga s ljubavlju i sućuti. Što je to što čovjeka priječi da uputi taj ljudski i brižni pogled prema bratu? Često su to materijalno bogatstvo i osjećaj dostatnosti, ali to može biti i stavljanje vlastitih interesa i problema iznad svega drugog. Ne bismo nikada smjeli biti nesposobni "imati milosti" prema onima koji trpe; nikada naše srce ne bi smjelo biti u tolikoj mjeri obuzeto stvarima i problemima da postane gluho za vapaj siromaha. Poniznost srca i osobno iskustvo trpljenja mogu u nama probuditi osjećaje suosjećanja i empatije: "Pravednik razumije pravo malenih, a opaki ne shvaća spoznaju" (Izr 29, 7). Moguće je tako shvatiti blaženstvo "ožalošćenih" (Mt 5, 4), to jest onih koji su kadri izaći iz samih sebe i ganuti se na tuđu bol. Susret s drugim i otvaranje srca njegovim potrebama su prigoda za spasenje i blaženstvo.
"Paziti" na brata podrazumijeva također brigu za njegovo duhovno dobro. I tu želim podsjetiti na jedan aspekt kršćanskog života koji je, kako mi se čini, pao u zaborav: riječ je o bratskom ispravljanju poradi vječnog spasenja. Danas smo, općenito, vrlo osjetljivi kada se govori o brizi i ljubavi prema tjelesnom i materijalnom dobru drugih, ali kada je riječ o našoj duhovnoj odgovornosti prema braći zavladala je šutnja. Tomu nije bilo tako u prvoj Crkvi i u zajednicama doista zrelim u vjeri, koje su pokazivale brigu ne samo za tjelesno zdravlje brata, već također za zdravlje njegove duše u pogledu njegovog konačnog određenja. U Svetom pismu čitamo: "Ne kori podsmjevača, da te ne zamrzi; kori mudra, da te zavoli. Pouči mudroga, i bit će još mudriji; uputi pravednoga, i uvećat će se njegovo znanje" (Izr 9, 8. sl.). Sâm Krist zapovijeda da prekorimo brata koji pogriješi (usp. Mt 18, 15). Glagol kojim se izražava to bratsko ispravljanje – na grčkom elenchein – isti je onaj koji označava proročko poslanje kršćana da raskrinkavaju naraštaj koji se odao zlu (usp. Ef 5,11). Crkvena je tradicija ubrojila među djela duhovnog milosrđa "opominjanje grešnika". Važno je ponovno vratiti taj vidik kršćanske ljubavi. Pred zlom ne treba šutjeti. Mislim tu na stav onih kršćana koji se, zbog ljudskog obzira ili iz jednostavne lagodnosti, prilagođavaju prevladavajućem mentalitetu, radije no da upozoravaju svoju braću na načine razmišljanja i djelovanja koji su u opreci s istinom i ne slijede put dobra. Kršćanski se prijekor, međutim, nikada ne vodi duhom osude ili uzajamnog optuživanja. Naprotiv, uvijek je potaknut ljubavlju i milosrđem te proizlazi iz istinske brige za dobrobit drugoga. Apostol Pavao kaže: "Braćo, ako se tko i zatekne u kakvu prijestupu, vi, duhovni, takva ispravljajte u duhu blagosti. A pazi na samoga sebe da i ti ne podlegneš napasti" (Gal 6, 1). U našem svijetu prožetom individualizmom nužno je ponovno otkriti važnost bratskog ispravljanja, da bismo zajedno kročili prema svetosti. Čak i pravednik padne sedam puta (usp. Izr 24, 16), kaže se u Svetom pismu, a svi smo mi slabi i sami sebe obmanjujemo (usp. 1 Iv 1, 8). Veoma je, dakle, značajna službato koja se sastoji u tome da drugima pomažemo i dopustimo da nama drugi pomognu da sami sebe sagledamo u istini, da bismo poboljšali svoj život i smjernije kročili Gospodinovim putem. Postoji uvijek potreba za jednim pogledom koji ljubi i ispravlja, koji poznaje i prepoznaje, koji duboko proniče i oprašta (usp. Lk 22, 61) kao što je Bog učinio i čini sa svakim od nas.
2. "Jedni na druge": dar uzajamnosti.
To "čuvanje" u odnosu na druge u opreci je s mentalitetom koji, svodeći život isključivo na zemaljski vidik, ne promatra ga u eshatološkoj perspektivi i prihvaća svaki moralni izbor u ime individualne slobode. Društvo kao što je ovo današnje može postati gluho bilo na tjelesna trpljenja, bilo na duhovne i moralne životne potrebe. Ne smije tako biti u kršćanskoj zajednici! Apostol Pavao nas poziva da tražimo ono što vodi "miru i uzajamnom izgrađivanju" (Rim 14, 19) i koristi "bližnjemu na dobro, na izgrađivanje" (isto 15, 2), ne tražeći vlastitu korist "nego što koristi mnogima na spasenje" (1 Kor 10, 33). To uzajamno ispravljanje i opominjanje, u duhu poniznosti i ljubavi, mora biti sastavni dio života svake kršćanske zajednice.
Gospodinovi učenici, sjedinjeni s Kristom po Euharistiji, žive u zajednici koja ih međusobno povezuje kao udove istoga tijela. To znači da mi drugi pripada, njegov život, njegovo spasenje tiču se moga života i moga spasenja. Dotičemo ovdje jednu veoma duboku sastavnicu zajedništva: između našeg života i života drugih ljudi postoji neka međuovisnost, bilo u dobru bilo u zlu; i grijeh i dobra djela imaju jednu društvenu dimenziju. U Crkvi, Kristovom mističnom tijelu, ta uzajamnost nalazi svoju potvrdu: zajednica ne prestaje činiti pokoru i moliti za oproštenje za grijehe svoje djece, ali se također raduje neprestance i s klicanjem zbog svjedočanstava kreposti i ljubavi koje se javljaju u njezinu krilu. Neka se "udovi jednako brinu jedni za druge" (1 Kor 12, 25), kaže sveti Pavao, jer smo jedno tijelo. Ljubav prema braći, čiji jedan izraz – milostinja, koja je, zajedno s molitvom i postom, tipična korizmena praksa, ima svoj korijen u toj zajedničkoj pripadnosti. I u konkretnoj brizi za siromašne svaki kršćanin može izraziti svoje dioništvo u jednom tijelu koje je Crkva. Jedan je od pokazatelja pozornosti prema drugima u uzajamnosti također prepoznati dobro koje Gospodin čini u njima i zahvaljivati s njima za čudesne milosti koje dobri i svemogući Bog nastavlja izvoditi u svojoj djeci. Kada neki kršćanin otkrije u drugom djelovanje Duha Svetoga, mora se tome radovati i slaviti nebeskog Oca (usp. Mt 5, 16).
3. "Da se potičemo na ljubav i dobra djela": zajedno hoditi u svetosti.
Taj izraz iz Poslanice Hebrejima (10, 24) potiče nas razmišljati o općem pozivu na svetost, neprestanom napredovanju u duhovnom životu, stremljenju većim karizmama i ljubavi koja će biti sve uzvišenija i plodonosnija (usp. 1 Kor 12, 31-13, 13). Briga jednih za druge ima za cilj uzajamno poticanje na sve veću djelatnu ljubav koja nas, "kao svjetlost svanuća, koja je sve jasnija do potpunog dana" (Izr 4, 18), potiče da živimo svaki dan kao predokus dana koji ne pozna zalaza koji nas očekuje u Bogu. Vrijeme koje nam je dano u našem životu je dragocjeno za otkrivanje i vršenje dobrih djela, u Božjoj ljubavi. Tako sama Crkva raste i razvija se da prispije punini uzrasta Kristova (usp. Ef 4, 13). U toj perspektivi dinamike rasta smješten je naš poziv na uzajamno poticanje da bismo prispjeli punini ljubavi i dobrih djela.
Nažalost, uvijek je prisutna napast mlakosti, gašenja Duha Svetoga, odbijanja da "oplodimo talente" koji su nam dani za naše vlastito i za dobro drugih ljudi (usp. Mt 25, 25 sl.). Svi smo primili duhovna i materijalna dobra koja su korisna za ispunjenje Božjeg nauma, za dobro Crkve i za naše osobno spasenje (usp. Lk 12, 21b; 1 Tim 6, 18). Duhovni učitelji podsjećaju da u vjerskom životu onaj koji ne napreduje, nazaduje. Draga braćo i sestre, prihvatimo trajno aktualan poziv da težimo "visokom mjerilu redovitog kršćanskog života" (Ivan Pavao II., Apost. pismo Novo millennio ineunte [6. siječnja 2001.], br. 31). Mudrost Crkve u priznavanju i proglašavanju blaženstava i svetosti nekih uzornih kršćana ima također za cilj probuditi želju za nasljedovanjem njihovih kreposti. Sveti Pavao potiče: "Pretječite jedni druge poštovanjem!" (Rim 12,10).
Neka u svijetu koji traži od kršćana novo svjedočanstvo ljubavi i vjernosti Gospodinu svi osjete koliko je prijeko potrebno to nastojanje u pretjecanju u ljubavi, služenju i općem dobru (usp. Heb 6, 10). Taj je poziv posebno snažan u svetom vremenu priprave za Uskrs. Uz želju za svetom i plodnom korizmom, povjeravam vas zagovoru Blažene Djevice Marije i svima od srca udjeljujem apostolski blagoslov!
Iz Vatikana, 3. studenoga 2011.
Papa Benedikt XVI.
Jeste li umorni?
Ono što sve češće možete vidjeti na ljudima oko sebe je – UMOR.
Događa se zbog raznih uzroka, ali i uglavnom potaknuto svakakvim pretjerivanjima.
Umorni smo od naših načina života, pretjeranog „uživanja“ u spavanju ili nespavanju, previše loše hrane i puno loše i demotivirajuće zabave.
Silna modernost nas i naše okoline nam mijenja navike tako da se teško snalazimo u tome koje su naše potrebe i što nam predstavlja pravu okrjepu, kvalitetan odmor i zabavu.
Prakticiramo žaliti se, čekati bez djelovanja i biti zarobljeni u samosažaljenje.
Dostupnost drugih kultura kroz medije i izrazite mogućnosti pristupa informacijama nam mogu olakšati vlastito pronalaženje i osobitu kvalitetu života.
Jer upravo ta dostupnost bi nam trebala omogućiti razlikovanje onoga što nismo i posezanje za onime što više želimo biti; približiti nam ostvarenje vlastitog identiteta; dati nam više znanja odabirom kvalitete sadržaja kojima se izlažemo.
Umor nam se događa zbog suprotnih stvari jer „odabiremo“ rastresenost, odgađanje zadataka te potom stres, previše vremena u aktivnostima koje ne donose ikakav napredak i jako puno površnih odnosa s ljudima.
Postajemo pretrpani svakavim informacijama i nedovoljno osnaženi kako bismo mogli razlučivati lošu ponudu i opasnosti ovoga vremena i kao posljedice nosimo oštećeno zdravlje i um.
Postupno gubimo uvid u realnost gledajući kako se televizijski i virtualno problemi rješavaju romantikom i ekspresnim materijalnim bogaćenjem. I onda mi u životu postajemo umorni – od svega.
Toliko nam je naporno da želimo izbjeći i svoje misli – uz pomoć bilo čega.
Međutim, u zdravoj duhovnosti to prestaje.
Također, prestaje i nanošenje boli drugima što je sporedna posljedica našeg umora i dosade.
Ono što se događa u zdravoj duhovnosti je prihvaćanje i opraštanje, ali ne pasivnost.
A ono pak što se nastavlja je briga za vlastiti život i duh. Prihvaćamo ljubav i život koji su nam darovani.
Polako uspijevamo oprostiti sebi i bez velikih demonstracija krenuti dalje na svoj jedinstven i bolji način.
Prisutnost zdrave vjere i traženje vlastitih odgovora u duhovnosti dovode do rješenja za svaki umor i dosadu koja nam se događa.
Odabiremo brinuti za sebe i vlastito zdravlje pozitivnim navikama, ali bez pretjerane usredotočenosti za sebe.
To nisu čarolije ni obećanja, nego rezultati našeg odabira pripadanju Bogu i Njegova pomoć u djelovanju koje pak mi sami činimo (jer nam je darovana slobodna volja).
Uz to nam i svakodnevnica izgleda sasvim drugačije. Postajemo ali i ostajemo puni nade.
Ali i najvažnije, nije nam tako naporno jer vidimo realno kako nije baš SVE zabavno ali i da neka tipična zabava neće odgovoriti na naša pitanja, riješiti naše probleme i teške odnose s drugima.
I onda – više nećemo težiti sreći, jer će nam radost i ispunjenost biti N O R M A L A u kojoj nam neće biti dosadno.
Sanja Martinović
Preuzeto sa Bitno.net
Što možemo učiniti? Možemo moliti!
Četvrtak, 9. veljače
Čitanja:
1 Kr 11, 4-13
,,Nema ničeg kukavičkijeg i nesavjesnijeg nago kad čovjek želi da ga svi vole" (Mariev on Ebner-Eschenbach).
Tko od svih želi biti ljubljen, daje svakome za pravo da nikoga ne bi izgubio.
Postaje nevjeran svojim vlastitim uvjerenjima.
Salomon nazire svoj svršetak i još jednom želi živjeti kao da je mlad.
Pritom se okreće on najvažnijega, od Onoga koji je do sada nosio njegov život: od Boga.
Salomon, nekoć mudri kralj, pred kraj svojega života gubi Boga iz vida.
Njegova kraljevska kuća će se raspasti, nakon njegove smrti narodu nad kojim vlada pripadat će samo još Judino pleme.
Mk 7, 24-30
Nakon što je izliječio mnoge, Isusu je potrebno vrijeme za sebe samoga, traži samoću.
No tada odnekud izlazi ta žena Kanaanka sa željom da već iscrpljeni Isus pomogne njezinoj kćeri.
Nije teško zamisliti da je tu ženu pogodila teška sudbina i da je zbog njezina ,,opsjednuta" djeteta svi izbjegavaju.
Sada je pak skupila snagu potražiti pomoć.
No Isusova reakcija je gruba: "Pusti da se prije nasite djeca!
Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima."
Zar je ta žena pas?
To ju je kao ljudsko biće moralo pogoditi.
No na toj najnižoj točki žena je uspjela nadrasti samu sebe.
Ne žali se, ne nastupa podložnički, već s puno duha i autoriteta.
Izokreće Isusove riječi koje su je ranile i argumentira: "Da, Gospodine!
Ali i psići ispod stola jedu od mrvica dječjih." Ta ona ne želi sve, ona želi samo ,,mrvice".
Isusa se dojmila njezina ustrajnost.
I premda je iscrpljen, dopustio je toj ženi da ga uvjeri da i ona ima pravo na pomoć, jer je on kruh života za sve - ne zato što bi neiscrpna bila njegova snaga, nego zato što je beskrajna i neiscrpna Božja ljubav.
- Žena Kanaanka nam poručuje što i mi možemo učiniti.
Možemo moliti.
Ustrajati u molitvi.
Sa svom voljom, tijelom i dušom.
Molitva
Bože, ti si kruh koji se svima daje, bez obzira na porijeklo i religiju.
Daj da i mi postanemo kruh za one koji gladuju, za životom, za smislom, za pravednošću.
To te molimo po Isusu Kristu, koji nam je poručio da te od svega srca molimo za ono što nam je prijeko potrebno.
Amen.
Preuzeto sa Benediktinski on line časopis za liturgiju, duhovnost i kulturu
Muž i žena pomažu jedno drugom doći u nebo
Trebali bismo se često podsjetiti na to da Bog doista ljubi ženu koju smo oženili, da Bog stanuje u njoj.
Trebali bismo se podsjetiti da ona ima život u Bogu i da je naša obveza koju smo preuzeli bračnim zavjetima učiniti sve što možemo kako bi pomagali rast tog života.
Trebamo se sjetiti zahvaliti Bogu što nam je dao takav dar i zatražiti njegov blagoslov za nju, kako bismo bili dostojni poziva koji nam je uputio.
Ono “Volim te”, koje joj potiho kažemo, treba značiti: “Nek si puna blagoslova.”
Svetost je cilj braka.
Pomažući svojoj ženi da postane onakva osoba kakva Bog želi da ona bude, potičući u njoj osobnost svojstvenu samo njoj – osobnost koju on, i možda samo on od svih muškaraca, poznaje i voli – muž pomaže ženi da raste u svetosti.
Zar ga upravo slika njezine jedinstvenosti nije oduševila?
Zar to nije bilo ono što je on “vidio”, a drugi nisu? Muž koji ne dopusti da zbog njegove sebičnosti dođe do bilo kakvoga duhovnog ili psihološkog izobličenja, doživjet će da njegov brak, kako godine prolaze, postaje sve bogatiji i bogatiji.
Što su muž i žena bliži Bogu, to su njih dvoje sve bliži jedno drugom; a što su bliži jedno drugom, bliži su Bogu.
Jedno tijelo a dvije osobe u Tijelu Kristovu
Poslanica Efežanima kaže: “Treba da i muževi ljube svoje žene kao svoja tijela.
Tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi.”
(Ef 5,28)
Već smo letimično spomenuli što znači ljubiti drugoga kao sama sebe; ovdje sv.
Pavao ponavlja Kristovu zapovijed, ali joj dodaje jedan poseban naglasak: oženjeni muškarac istinski voli sebe kada pokazuje ljubav prema svojoj ženi, jer ona je vezana za njega ne samo po duhu nego i najčvršćom od svih veza.
“Ta nitko nikada ne mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje kao i Krist Crkvu. Doista mi smo udovi njegova Tijela!” (Ef 5,29–30)
Krštenjem smo pritjelovljeni Kristu, a preko tog saveza s Kristom mi sudjelujemo u samom životu Božjem koji neprestano teče iz Krista u njegovo Tijelo, Crkvu. Prvi su kršćani bili puni spoznaje o neizmjernoj, gotovo nepodnošljivoj veličini božanskog posinjenja. “Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac”, kaže se u prvoj Ivanovoj poslanici, “djeca se Božja zovemo” (1 Iv 3,1).
Ako mi jesmo djeca Božja, to je stoga što smo “Krista obukli” (Gal 3,27). Poput vode pomiješane s vinom, mi smo, kako euharistijska liturgija kaže, došli “sudjelovati u božanstvu Kristovu koji se udostojao podijeliti s nama naše čovještvo”. Sve što činimo, činimo “s Njim, po Njemu i u Njemu”.
Krist je počelo bračnog jedinstva
Ovo jedinstvo Krista i njegove Crkve jest stvarnost koju naši brakovi odražavaju. Ali mi smo ograničena stvorenja i ne možemo očekivati savršeno jedinstvo u braku. Osobnosti se ne poništavaju na oltaru i svaki se bračni drug mora prilagođavati. Upravo one razlike između muškarca i žene koje su ih privukle jedno k drugom, mogu postati izvor poteškoća nakon vjenčanja, ali ako se trude postići jedinstvo, pronaći će sreću, radost i cjelovitost zrelog braka.
Nedobronamjernost se javlja kada jedan od bračnih drugova ne teži jedinstvu, nego nečemu samo za sebe što nije dobro za brak, zadovoljavanju neke svoje osobne želje koja ne pridonosi istodobno i izgradnji braka. Nedobronamjernost razara jedinstvo; ona je korijen osamljivanja. Muž koji pokazuje nedobronamjernost ne može tvrditi da ljubi jer ljubiti znači htjeti dobro. A čovjek koji ne ljubi, osamljen je čovjek, čovjek koji nikada ne će pronaći jedinstvo; jer da bi čovjek doživio one trenutke ushita koji zbunjuju svijest svojom ljepotom, mora samog sebe predati, mora se potpuno dati u ljubavi. Jer jedinstvo s Bogom događa se samo preko ljubavi.
Čovjek ne bi smio biti nedobronamjeran prema vlastitom mesu i krvi, ali ne samo stoga što je to meso i krv njegovo, nego stoga što je Kristovo. Nježnosti koje muž i žena izmjenjuju, ujedno su i nježnosti prema Kristu. Tijelo milovano rukama pripada Kristu, daje se u Kristu. I ruke koje miluju također su Kristove, a ljubav koju iskazuju ljubav je koja pojačava uzajamnu intimnost bračnog para i intimnost s Kristom.
Što je muž uspješniji u poistovjećivanju svog položaja u obitelji s onim Kristovim, i što više nastoji svoj život i svoje davanje oblikovati po uzoru na Krista, to će njegov brak savršenije odražavati jedinstvo Krista i njegova naroda, Crkve. “‘Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će samo jedno tijelo.’ Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu.” (Ef 5,31–32)
Dnevna molitva
Božja prisutnost
Dok sjedim za svojim računalom, Bog je ovdje.
Oko mene, u mojim doživljajima, mislima i duboko u meni.
Zastat ću na tren i posvijestiti si
Božju životvornu prisutnost.
Sloboda
Bog mi je dao dar slobode.
Čak i ako sam fizički zarobljen, moja duša je slobodna.
Pomozi mi da slobodu od tebe danu, s tvojom milošću, mudro koristim.
Svjesnost
Pomozi mi Gospodine da budem još svjesniji tvoje blizine.
Nauči me kako da te prepoznam u drugima.
Ispuni moje srce zahvalnošću za sve one trenutke
kada si mi preko drugih ljudi iskazao svoju brigu.
Riječ Gospodnja
Mk 6,53-56
Pošto doploviše na kraj, dođu u Genezaret i pristanu.
Kad iziđu iz lađe, ljudi odmah prepoznaju Isusa pa oblete sav onaj kraj. I počnu donositi na nosilima bolesnike onamo gdje bi čuli da se on nalazi.
I kamo bi god ulazio - u sela, u gradove, u zaseoke - po trgovima bi stavljali bolesnike i molili ga da se dotaknu makar skuta njegove haljine. I koji bi ga se god dotakli, ozdravljali bi.
Nekoliko misli o današnjem odlomku iz Svetog Pisma:
Zamišljam Isusa kako i on vesla te privezuje čamac.
Promatram kako se glas o njegovu dolasku širi uokolo.
Ljudi trče kako bi uhvatili priliku da njihovi prijatelji ozdrave.
Gdje sam ja u tomu prizoru?
Pomažem li drugima da dođu do njega ili možda čekam da me netko dovede k Isusu?
Mogu li dopustiti da me Isus dotakne?
Isuse, volio si ozdravljati ljude.
Poučavao si učenike da iskazuju milosrđe potrebnima.
I ja sam sada tvoj učenik i daj da danas širim tvoju ljubav i milosrđe potrebnima oko mene. Neka budem prisutnost koja ozdravlja one koje ću susresti.
Razgovor
Komunikacija podrazumijeva razgovor i slušanje.
Dok razgovaram s Isusom, trebam biti spreman i čuti sve što mi on želi reći.
Zamislit ću nježnost i dobrotu u Isusovim očima i smješak pun ljubavi dok me on promatra.
Mogu biti potpuno iskren s Isusom dok mu povjeravam svoje brige i radosti.
Otvaram mu svoje srce dok mu govorim o svojim strahovima i sumnjama.
Zamolit ću ga da mi pomogne da se u potpunosti mogu povjeriti njegovoj brizi,
svjestan da on uvijek zna što je najbolje za mene.
Zaključak
Zahvaljujem ti, Gospodine, za svaki poticaj koji si mi darovao dok sam molio nad tekstom sv. Pisma.
Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda
i u vijeke vjekova.
Što činiti u vrijeme duhovne zapuštenosti?
Ne reagiraj instinktivno! Naprotiv, zastani i reci Gospodinu:
Ti si Gospodar svijeta i povijesti!
Ti si Gospodar mog života!
Ti si Gospodar ove moje zapuštenosti!
Ti si dopustio da u nju uđem!
Ti ćeš me kroz nju provesti!
Ti ćeš me iz nje izvesti!
Ti si dopustio da uđem u ovu zapuštenost kako bi mi pokazao tko sam i zašto te trebam.
Ti želiš da uvidim svoju grešnost i svoju nemoć.
Ti želiš da Te s pouzdanjem zamolim za pomoć.
Ti ćeš me izvesti iz ove zapuštenosti kao pobjednicu.
Učinit ćeš to vrlo brzo.
Darovat ćeš mi novu utjehu i uvesti me u veće zajedništvo sa sobom.
Da bi to mogao, tražiš i moju suradnju:
Da ne donosim nove odluke, već da čvrsto ustrajem kod starih.
Da više pažnje posvetim molitvi.
Da povjerujem da mi daješ potrebnu milost, iako mi uskraćuješ utjehu.
Da se učvršćujem u suprotnim mislima i raspoloženjima.
NI JA TE NE OSUĐUJEM...
Oče nebeski!
Hvala ti što sam i danas osjetio kolika je tvoja dobrota i milosrđe!
Hvala ti za riječi što si mi ih uputio preko svećenika koji mi je u tvoje ime rekao:
'Ja Te odriješujem od tvojih grijeha.
Pođi u miru!'
Sada zaista želim nositi mir u svoju obitelj i k ljudima s kojima živim.
Od sada ću svjedočiti tvoju ljubav, ljubeći tebe iznad svega, a bližnje svoje kao samoga sebe.
Onima koje sam vrijeđao želim svojim životom pripravljati svakog dana radost i pružati mir.
Želim svaki dan živjeti zahvalnosti prema tebi.
Želim imati oko za sve koji mi dobro čine.
Želim otkriti i najmanji dar koji mi dolazi preko ljudi i stvorenja te tako biti tebi i njima neprestance zahvalan.
Već sada ti zahvaljujem za dobro koje ćeš učiniti preko mene.
Neka sve bude na tvoju hvalu i slavu i jer me nisi osudio, učini me oruđem svoga mira i ljubavi u svijetu.
Preporučujem ti i predajem sve one trenutke u kojima ću biti kušan te zbog svoje slabosti pasti.
Predajem ti one trenutke u kojima će moja ljubav zakazati.
Neka tvoja ljubav sve iscijeli i učini novim.
Predajem ti svoje ranjeno srce, da me nikada više ne vode negativni osjećaji.
Daj mi snage i svjetla da uzmognem u svim trenucima naći pravu riječ za druge, riječ koja će spašavati, voditit, hrabriti, poučavati!
Ne želim nikada više baciti kamen osude na ljude oko sebe.
Radije ću za njih moliti i žrtvovati se.
Bože, na zagovor svoje ljubljene službenice Marije, učini me oruđem svoga mira i pomirenja!
Neka mir u mojem srcu uvijek vlada, mir s kojim me je nakon ispovijedi poslao svećenik u svijet!
To su tvoje riječi: Idi u miru!
Gospe, Majko lijepe ljubavi, mene i svu svoju djecu nauči ljubiti...
Neka moja ljubav raste i jednom u vječnosti dosegne puninu.
Amen.
'Možda je tvoj grijeh velik, vrlo velik i tvoje te srce osuđuje, no ne boj se
jer i kad te tvoje srce osuđuje Gospodin Bog je veći nego tvoje srce...'
'Sada osjećam da je svjetlo moguće.
Hvala ti, Kriste, jer ti si svjetlo.
Klanjamo
ti se i blagoslivljamo te, ti si nam nada, ljubav i spas.'
Kako instalirati LJUBAV?
Koliko te god koštala instalacija, isplati se utrošiti u nju sve što imaš.
Uporaba programa će se isplatiti ponajviše samom Tebi.
Korisnik: Da? Služba za korisnike?
Služba za korisnike: Da, halo! Kako Vam mogu pomoći?
Korisnik: Pregledavajući svoj program u računalu, našao sam program koji se zove LJUBAV, ali ne znam kako to funkcionira. Možete li mi pomoći?
Služba za korisnike: Naravno! Ali ja ga ne mogu instalirati. Morate to učiniti sami. Dat ću vam upute putem telefona, u redu?
Korisnik: Da, mogu probati. Ne znam puno o informatici, ali spreman sam za instalaciju. Odakle trebam početi?
Služba za korisnike: Najprije otvorite svoje SRCE. Jeste li ga našli?
Korisnik: Da, jesam. No, ima nekoliko programa koji se sad pokreću. Je li problem da započnem s instalacijom dok to traje?
Služba za korisnike: Koji programi se još pojavljuju?
Korisnik: Samo da pogledam… STARA_RANA.exe, SLABO_SAMOPOŠTOVANJE.exe, SRDŽBA.exe, MRŽNJA.com...
Služba za korisnike: Nema problema. LJUBAV će automatski izbrisati STARA_RANA.exe iz sadašnjeg operacionog sustava. Moguće da će ostati na tvrdom disku, ali neće više ometati druge programe. LJUBAV će s vremenom SLABO_SAMOPOŠTOVANJE.exe prebrisati vlastitim ugrađenim programom VISOKO_SAMOPOŠTOVANJE.exe. Ali SRDŽBA.exe i MRŽNJA.com morate kompletno izbrisati. Ti programi sprječavaju pravilnu instalaciju LJUBAV.exe. Možete li ih izbrisati?
Korisnik: Ne znam kako. Možete li mi pomoći?
Služba za korisnike: Rado! Idite na izbornik START menu i aktivirajte PRAŠTANJE.exe. Pokrenite ga onoliko puta koliko je potrebno dok se SRDŽBA.exe i MRŽNJA.com u potpunosti ne izbrišu.
Korisnik: U redu! Gotovo. Evo, LJUBAV se je počela instalirati automatski. Je li to normalno?
Služba za korisnike: Da. Trebali biste uskoro primiti poruku u kojoj piše da će LJUBAV biti aktivna tako dugo dok SRCE postoji. Vidite li takvu poruku?
Korisnik: Da. Je li instalacija sad gotova?
Služba za korisnike: Da, ali zapamtite - sad imate samo osnovnu verziju programa. Sad morate početi povezivanje s drugim SRCIMA za primanje ažuriranja (UPDATES).
Korisnik: Uh, evo dobio sam poruku o pogrješci. Što trebam učiniti?
Služba za korisnike: Što piše?
Korisnik: Piše: POGREŠKA 412 - PROGRAM NIJE AKTIVIRAN U UNUTARNJIM KOMPONENTAMA. Što to znači?
Služba za korisnike: Ne brinite. To je čest problem. To znači da je LJUBAV u SETUP-u tako konfigurirana, da djeluje u vanjskim srcima, ali nije se provela u Vašem SRCU. To je dio malo kompleksnijeg programiranja, ali jednostavnim riječima, to znači: morate LJUBAV koristiti prvo na vlastitom sustavu, prije nego što ga možete koristiti na drugima.
Korisnik: Dakle, što da učinim?
Služba za korisnike: Možete li pronaći datoteku SAMO-OPTUŽIVANJE?
Korisnik: Da, našao sam!
Služba za korisnike: Odlično, polako ali sigurno postajete profesionalac.
Korisnik: Hvala!
Služba za korisnike: Nema na čemu. Kliknite sad sljedeće datoteke i kopirajte ih u direktorij SRCE: SAMOPRAŠTANJE.doc, SAMOPOŠTOVANJE.txt, SAMOVREDNOVANJE.inf i REALIZACIJA.htm. Sustav će zamijeniti sve neispravne datoteke, koje bi eventualno mogle biti u konfliktu sa LJUBAV.exe i aktivirati obnovu svih oštećenih datoteka. Svakako morate izbrisati SAMOKRITIKA.exe sa svih Vaših mapa. Onda obavezno izbrišite sve privremene datoteke iz pretinca za smeće, kako biste bili sigurni da se taj .exe ne bi mogao nikada ponovo aktivirati.
Korisnik: Gotovo je! Hej! MOJE SRCE se počelo puniti predivnim datotekama. Trenutno vidim OSMIJEH.mpg na ekranu i evo sustav pokazuje da se upravo automatski u moju mapu SRCE kopiraju TOPLINA.com, MIR.exe i SREĆA.com.
Služba za korisnike: Ok! To znači da se LJUBAV trenutno instalira i pokreće! Od sada se morate sami brinuti o sebi. Još jedna stvar prije nego što Vas napustim...
Korisnik: DA?
Služba za korisnike: LJUBAV je besplatni proizvod, freeware. Brinite o tome da LJUBAV.com, sa svim njezinim modulima, prosljeđujete dalje svakoj osobi koju poznajete. Zauzvrat, oni će LJUBAV.com dijeliti drugima i s vremenom ćete u povratu primiti veoma lijepe module.
Korisnik: To ću učiniti. Hvala Vam na pomoći!
Služba za korisnike: Nema na čemu!
Pouka: LJUBI BLIŽNJEGA SVOGA kao sebe samoga.
AKO MI I NE TRAŽIMO BOGA, BOG TRAŽI NAS
Čitanja:
1 Sam 3, 1-10. 19-20
Ponekad se događaji nagomilaju, ponekad se poput trakavice provlače danima, tako da ne znamo kakav smisao ima sve to što nam se događa. Tada nam se bog mora ,,triput" javiti kako bismo ga konačno čuli i u njegovom svjetlu dešifrirali poruku koja se krije u provlačenju događaja i našemu neznanju kako i kamo dalje. Sve se može promijeniti, smisao se može iskristalizirati, ako se potpuno usredotočimo na Božji glas. ,,Govori Gospodine, sluga tvoj sluša!"
Mk 1, 29-39
,,Svi te traže." A danas? Sve veći broj onih koji se žele snaći bez Boga, sve manji broj onih koji dolaze u crkvu... Sve to govori nekim drugim jezikom. Tko ga traži? Je li Crkva, oni koji se u njoj nalaze, ,,zatvoreno društvo"? Ako jest, zašto je tome tako? Je li zakazala Crkva, jesmo li zakazali mi kao Kristova zajednica? Ili smo ,,opsjednuti" vjerom da sve možemo sami učiniti? U isto vrijeme sve je više patnje nemoćnih i žrtava zloporabe moći i uvjerenja da se sve može. Jao onima koji nisu uspjeli, koji su zastali, koji nisu sposobni za život! ,,Bez milosti smo prepušteni sebi" (Günter Kunert), bačeni u vlastito beznađe. Evanđelist Marko nam nudi drugačiju sliku. Sliku Onoga koji nam donosi milosrdnoga Boga, Boga koji nikoga ne isključuje iz svoje milosti, niti one koji su opsjednuti samima sobom niti nemoćne i patnike. ,,Svi te traže." Ako mi i ne tražimo Boga, Bog traži nas. Dopuštamo li mu da nas pronađe, povjeravamo li se njegovoj milosti u svijetu koji je tako nemilosrdan?
Molitva
Bože koji nas tražiš, ti daješ da te nađemo ako te tražimo, dolaziš nam blizu ako te izgubimo iz vida, čekaš nas ako se odvratimo od tebe. Ako mi tebe i isključimo iz našega života, ti nas iz svoje ljubavi nikada ne isključuješ. Otvori nas za sebe, daj da nas ispuni čežnja za tobom, kako bismo spoznali što nam je uistinu potrebno da bismo ozdravili. Amen.
Gusta magla
Kada se gusta magla spusti jedino što ostaje vidljivo su slabašna svijetla u daljini.
Svijetlo je upaljeno kako bi se barem donekle nešto vidjelo.
Kada se spusti gusta magla u naše živote jedino što nam preostaje je zapaliti svijetlo ali što ako nemamo s čim.
Dopustiti da sirota tinjava lampica ugasne.
Nekada je svijetlila kao svjetionik.
Toliko jako da je čak i drugima osvjetljavala tmurne i maglovite dane.
Nekako s vremenom potrošilo se ulje, baterija.
Svijetlo je ugaslo.
Došao mrak, spustila se magla, zazeblo oko srca, a onog velikog žara pa čak i najmanjeg nestalo.
Samo sjećanje je ostalo.
Sad kada je nastala tama jedino što se još čuje su zvuci zvijeri, hladnoća.
Zastrašujuća je pomisao da se zvijer prikrala i da je u kući.
Već je tu, a kako dugo nije bilo svijetla nitko nije primjetio da je došla.
Moguće je primjetiti njenu prisutnost jer govori šapatom
"Ono što čuješ nisu krici zvijeri. To je sve uredu, ne brini, sve je uredu."
"Pa i mi se tako glasamo, slušaj samo. Reci nešto."
Majko! To je istina, pa i u našoj kući se čuju krici zvijeri.
Tko je ugasio lampu?!
Kad se ugasila?!
Zašto nitko nije ništa napravio da se ne ugasi!?
Tko je bio zadužen za bdijenje?!?!?!
Ima nade, nije još sve izgubljeno.
Samo treba pronaći šibicu i zapaliti malu svijeću.
Zamoliti za milost malog žara koji će rasvijetliti ispred naših očiju.
Otjerati zvijeri iz kuće. Bar iz kuće.
Izdići se iznad magle gdje uvijek sija sunce.
Ako sutra dođeš po mene Gospodine neću biti spreman.
Nikada neću biti spreman ali se nadam da ćeš pronaći milosti u svom srcu da me primiš k sebi kad konačno dođeš.
Sveta Tri Kralja
Kamo to idu, zašto napustaju svoje kraljevstvo, pa ovdje imaju sve sto im je potrebno, udobne stolice i mekane tople tepihe?
Kamo to idu u neku daleku zemlju u nepoznato?
A zašto su se spremili i krenuli tako daleko?
Znak na nebu su ugledali, znak koji su čekali i jednostavno su sve ostavili, spremili se i taj znak slijedili?
Ugledali su znak na nebu i krenuli, slijedili su su ga i nisu odustali, niti kada je zvijezda blijedila, niti kada je svim žarom svijetlila.
Ugledao sam i ja mnogo znakova od sada do unatrag dvadesetak godina.
Od lijepih snova u kojima sam lebdio u oblacima, do onih u kojima me bilo potrebno spasiti da ne potonem u mračnim dubinama.
Ali sve su to znakovi.
Od kada sam ležao na hladnome podu potpuno sam i ne sjećam se ničega osim nekih povremenih bljeskova i čudo da sam se vratio do kućnih vrata u svim dijelovima, do trenutaka kada sam ležao okružen toplinom koja mi struji dlanovima i osjetio blage dodire na zatiljku i šapate negdje u dubini duše, blage šapate koje nisam u potpunosti mogao razumjeti niti shvatiti, samo naslutiti njihovo značenje.
Vidio sam mnogo znakova.
Siguran sam da kada razmislimo svi smo u svome životu ugledali mnogo zvijezda na pučini, ali da li smo ih slijedili, ili smo nakratako bili zaslijepljeni, poneseni i onda polako sve zaboravili.
Ali oni su krenuli i slijedili Zvijezdu koju su ugledali, znak na koji su čekali i kamo ih je dovela, do najveće milosti, do Sina Božjega rođenog u štalici i tamo su mu se poklonili i dali mu svoje darove i s vesljem u srcu se vratili u svoje dvorove.
Tamo i mene vode moje znakovi, ne smijem ih olako shavaćati, brzo zaboraviti, krenuti naprijed kada bi se pojavili, pa zateturati kada bi sjaj izgubili i onda se od svega umoriti i odustati, moram krenuti i znakove na svome nebu tražiti i čvrstim korakom ih slijediti...
I.G.
Franjina Božićna radost
Kako se bliže dani Božića zasigurno u nama rastu osjećaji radosti pred činjenicom kako uzvišeni i preslavni Bog, u osobi Sina, stupa u našu ljudskost koja je tako često krhka i potrebna otkupljenja.
Bog u činu utjelovljenja i rođenja pokazuje svoju žudnju za čovjekom. Ukoliko ovako razmišljamo nismo daleko ni od osobe svetoga Franje koji je s osobitim udivljenjem iščekivao slavlje Gospodinova rođenja. Jedno od najpoznatijih, i od životopisaca potvrđenih događaja vezanih uz njegov život, proslava je Božića u Grecciu 1223. godine. Što je to bilo osobito u tome slavlju i kako Franjo gleda na čin Božjega rođenja i predanja ljudima?
Najznačajniji rani životopis svetoga Franje, onaj Tome Čelanskog, čiji prvi dio upravo završava opisom Božića u Grecciu, opisuje nam kako Franjo k sebi poziva nekoga Ivana, vjerojatno plemića iz toga kraja, koji je „uživao glas čovjeka plemenita i vrijedna svake hvale.“
Njega moli da pripravi betlehemske jasle, jer bi „želio obnoviti uspomenu na ono Dijete koje je rođeno u Betlehemu, i na njegove djetinje potrebe i neprilike, tj. kako je bilo smješteno u jaslice i položeno na slamu u nazočnosti vola i magarca, da bi se to moglo tjelesnim očima gledati“ (1 Čel 85).
Važno je napomenuti kako Franjo nije, kako se redovito veli, prvi koji se u povijest odlučio za takvo scensko prikazivanja betlehemskog događaja. Takva praksa u Crkvi je puno starija. Franjo je međutim prvi koji prikazivanje jaslica usko veže uz samu euharistiju, jer kako nam dalje kazuje Čelanski: „Kad je Franjo vidio da je sve pripravljeno, obradovao se. Pripravljene su jaslice, donesena je slama, dovedeni su vol i magarac.
Čast se ondje iskazivala jednostavnosti, uzvisivalo se siromaštvo preporučivala se poniznost, a Greccio kao da postade novi Betlehem... Jasle su oltar gdje se služi svečana misa... Svetac Božji oblači levitsku odjeću, jer bijaše đakon, i zvonkim glasom pjeva Evanđelje“ (1 Čel 85-86). Ono što je Franjo želio vidjeti, kako kaže naš fra Nikola Vukoja, bilo je najviše siromaštvo i krajnja poniznost Sina Božjega rođenoga u Betlehemu, i istodobno neraskidiva povezanost Isusova dolaska u Betlehemu i njegova stalnog sakramentalnog dolaženja u euharistijskom slavlju. Franjo želi istaknuti kako naše otkupljenje, koje svoj vrhunac doživljava u Jeruzalemu, započinje rođenjem u Betlehemu i tako u Grecciu povezuje ta dva sveta mjesta i dva snažna znaka kršćanstva – jasle i križ.
Opčaranost Isusovim siromaštvom za Franju je stalna motivacija življenja u neimaštini kako bi bio što bliže Bogu koji radi nas, premda bogat postade siromašan kako bi se njegovim siromaštvom obogatili (usp. 2 Kor 8,9).
Franjo je zadivljen Bogom koji je „Deus semper minor“; Bog je uvijek manji, u bespomoći još uvijek moćan, u smrti još uvijek živ, u malome velik, u Djetetu neshvatljivi Bog (1 Čel 84-87).
Utjelovljenje i euharistija svoj izvor imaju u ljubavi Boga, koji iz te ljubavi izabire put malenosti kako bi spasio čovjeka. Da bi čovjek prepoznao Boga u nemoći malenog djeteta potrebno je sagibanje, čin poniznosti u kojemu otkrivamo snagu Božje malenosti koja preobražava.
Franjo je zadivljen Kristovim činom predanja i u njemu prepoznaje trajno i cjeloživotno nadahnuće svoga poslanja.
Zapazimo još kraj Čelanova izvješća: „Svetac Božji propovijeda okupljenom narodu.
Njegove riječi o rođenju siromašnoga kralja u malom gradu Betlehemu teku poput meda... Konačno je dovršeno svečano bdjenje i svi se radosni povratiše kući...
Mjesto jaslica je posvećeno time što je ondje podignut hram Gospodnji, a na čast blaženoga oca Franje povrh jaslica je načinjen oltar i posvećena crkva da bi ondje, gdje su jednoć životinje jele sijeno, ubuduće ljudi za zdravlje duše i tijela blagovali tijelo neokaljanog i netaknutog Jaganjca, Gospodina našega Isusa Krista koji nam se s najvećom i neizrecivom ljubavlju dao za hranu...“ (1 Čel 86-87).
Jutro
Zazvonilo je, prije sat vremena i još jednom sat vremena kasnije, protrlja oči, vrijeme je, rolete se podižu i duple čarape oblače, pa hladno je.
Nakon pet minuta provjerava đepove,ima li u njima novčanik i mobitel?
Aha mobitel je pored jastuka, stavlja ga u đep i sjedne do kreveta, gleda u zid nekoliko trenutaka, a onda ustaje, mora krenuti, vrijeme je.
I tako hoda ulicom, a onda zastane, a kamo mi to zapravo idemo?
Kamo danas putujemo, u koju zemlju, na koju stranu svijeta, da li tamo gdje je upravo proljeće ili negdje gdje vjetar toliko puše da raznosi sve na što naiđe, pročitao sam u novinama da je i to moguće, ili tamo gdje su nepregledne plaže izgrađene od pijeska i posve su udobne za ležanje, ili tamo gdje se iz daljne daljine samo mrak nazire i izgleda kao da noć nikada ne prestaje, tek pokoja upaljena svjetiljka se može naslutiti, ali tek kada se približi i bolje pogleda, a kamo mi to danas putujemo?
Pa nikuda daleko, idemo na posao, samo idemo na posao i istim ovim putem ćemo se vratiti, mrak će već lagano padati, misli nemirno lutati, oči umorno sklapati
...ne idemo nikuda daleko, samo oko 5 kilometara, na posao....
Ali nismo li obećali da ćemo biti na putu kamo god krenuli, makar i samo na posao ujutro, biti ćemo na putu, mi ćemo u nutirni putovati prema oblacima, mi ćemo gledati u nebo i od te se slike nećemo odvajati, nismo li to obećali nedavno?
I kada vjetrovi pušu i izgleda kao da će srušiti sve što smo izgradili i kada na plaži odmaramo i i sve je lijepo i predivno i sunce nam nježno dodiruje dlanove i pijesak škaklja stopala i brige su tako daleko, niti onda nećemo zaboraviti, tko smo i kamo putujemo i dalje ćemo nebo promatrati i od te se slike nećemo odvajati, spremiti ćemo je duboko u srcu i tamo čuvati, a i kada je mrak svuda naokolo i sve je poput noći koja ne misli prestati i ne znamo kuda krenuti, sve je samo gusti mrak u kojem teturamo, jedino pokoje svijetlo na koje slučajno naiđemo, kao da nam govori da smo još uvijek na pravome putu, ma kako god u ovome trenutku sve izgledalo, niti tada svoj pogled sa neba nećemo skidati, makar ga ne vidimo, kao da se sakrilo, ali imamo sliku koju smo na sigurno spremili...
I.G.