Izbornik

Kontakt

Vaše ime E-mail Vaša poruka:

Linkovi

OFM
Franjevački svjetovni red
Blago
Letak za osobe bez doma i prihoda u Gradu Zagrebu
Sveti Frane

Tri stabla

Bila jednom tri stabla na brdu u šumi.

Razmatrali su svoje nade i snove kada prvo stablo reče: "Jednog dana, nadam se, ja ću postati kovčeg za blago.
Možda ću biti ukrašen zamršenom rezbarijom i svatko  će vidjeti ljepotu." 

Tada drugo stablo reče: "Jednog dana ja ću biti
moćan brod. Nosit ću kraljeve i kraljice preko voda i plovit ću do
krajeva svijeta.
Svatko će se osjećati sigurnim u meni zbog snage moga trupa." 

Konačno treće stablo reče: "Ja želim narasti i biti najviše i
najravnije stablo u šumi. Ljudi će me vidjeti na vrhu brda, gledat će
na moje grane i mislit će na nebesa i na Boga i kako sam im blizak.
Ja ću biti najznačajnije stablo svih vremena i ljudi će me se uvijek
sjetiti".

Nakon nekoliko godina molitvi o njihovim snovima da postanu stvarnost grupa drvosječa dođe do stabala.

Jedan dođe do prvog stabla i reče: "Ovo izgleda snažno stablo, mislim da ću biti u stanju prodati drvo tesaru." i počne sjeći stablo.
Stablo bijaše sretno.
Znalo je da će ga tesar napraviti u kovčeg za blago. 

Kod drugog stabla drvosječa reče: "Ovo izgleda snažno stablo, bit ću u stanju prodati ga brodogradilištu."
Drugo stablo bijaše sretno.
Znalo je da je na putu postati moćan brod.

Kada drvosječa doðe do trećeg stabla, stablo bijaše uplašeno jer ako ga posijeku, njegovi se snovi neće ostvariti.

Jedan od drvosječa reče: "ne trebam ništa posebno od svog stabla pa ću uzeti ovo.
I on posiječe stablo.

Kada prvo stablo dospije kod tesara, napraviše ga u jasle za hraniti stoku.
Staviše ga u štalu i napuniše sijenom.
To nije ono što je on molio. 

Drugo stablo je napravljeno u mali ribarski brod.
Završiše njegovi snovi o moćnom brodu koji nosi kraljeve. 

Treće stablo je nasječeno u velike komade i ostavljeno samo  u mraku.

Godine su prošle, stabla zaboraviše svoje snove. 

Jednog dana, čovjek i žena doðu do staje.
Ona se porodi i staviše dijete u jasle koje je napravljeno od prvog drveta. 
Čovjek je  želio da može napraviti kolijevku za dijete, ali ove jasle će morati zadovoljiti.
Stablo je osjetilo važnost ovog dogaðaja znajući da je sadržavalo najvažnije blago svih vremena.

Godinama kasnije, grupa ljudi uðe u ribarski brod napravljen od drugog stabla. 
Jedan od njih bijaše umoran i ode spavati.
Dok bijaše na vodi, podiže se velika oluja i stablo uvidje da nije dovoljno snažno da zaštiti ljude.
Ljudi probudiše spavajućeg čovjeka, on se ustade, reče "MIR" i oluja stade. 
Tada stablo uvidje da je nosilo kralja nad kraljevima na brodu.

Konačno netko dođe i uzme i treće stablo. 
Nošeno je kroz ulice dok suse drugi ljudi rugali čovjeku koji ga je nosio.
Kada dođoše do mjesta,čovjek bijaše pribijen na stablo i uzvišen u zrak da umre na vrhu
brda.
Kada nedjelja dođe, stablo uvidje da je dovoljno snažno da stoji na brdu i da bude blizu Gospodina Boga jer Isus bijaše razapet na njemu.

Poruka ove priče:

Kada stvari ne idu na vašu ruku, uvijek znajte da Gospodin Bog ima plan za vas.
Ako mu vjerujete, on će vam dati velike darove. 
Svako stablo dobilo je što je htjelo, samo ne onako kako je zamislilo. 
Mi  ne znamo uvijek što Gospodin Bog planira za nas.
Znamo da njegovi putovi (načini) nisu naši putovi (načini), ali njegovi putovi (načini)
su uvijek najbolji.

Postiti i moliti

Poput mudrih djevica iz Evanđelja i mi čekamo zaručnikov dolazak trudeći se sačuvati zapaljene svoje svjetiljke.
Riječ nam je Božja ulje i pomoć u našem očekivanju.
Jer zaručnik nije više ovdje a mi imamo tek njegovo obećanje da će doći.
Kada?
Nitko toga ne zna.

Ta odsutnost Isusova i naša ustrajnost u očekivanju Njegova dolaska izražava se na još jedan način u našem životu: »Tada pristupiše k njemu Ivanovi učenici govoreći: »Zašto mi i farizeji postimo, a učenici tvoji ne poste?
Nato im Isus reče: »Mogu li svatovi tugovati dok je s njima zaručnik?
Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik, i tada će postiti« (Mt 9,14-15).
Kršćanski je post, dakle, znak da Isus dolazi i da je velika kušnja, koja ima prethoditi kraju vremena, već pred vratima. Post je, kako se čini, igrao sličnu ulogu u Isusovu životu.
U samoći pustinje, pred njegovo javno djelovanje, velika Isusova kušnja bijaše spojena s postom u napastima, u toj pravoj borbi prsa o prsa s đavlom kojega je pobijedio (Lk 4,14) snagom Duha Svetoga koji ga je i odveo u pustinju (Mt 4,1).

Isus je pobijedio u toj borbi naoružan jedino riječima Pisma koje je odapinjao poput strjelica na prijedloge napasnika, potpuno sam u pustinji, posteći i bdijući na tom negostoljubivom mjestu kakvo je redovito odabirao za svoju molitvu pred Ocem.
Samoća, post i bdjenje nad Riječju bili su za Njega škola u kojoj je kao čovjek u ovom svijetu naučio moliti.
Stoga je naravno da i naš post ima neke sveze s molitvom, a ujedno jedno i drugo opet s kušnjom i borbom protiv đavla. Jedna veoma stara varijanta evanđeoskog teksta to pobliže pokazuje: »Ovaj se rod ničim drugim ne može izgonili osim molitvom i postom« (Mk 9,29). Sve kad ta varijanta ne bi pripadala prvotnom tekstu, ona izražava veoma staro mišljenje tradicije koja se oslanja na Isusov primjer.

Post mora biti potpuno prihvaćen u duhovnom dinamizmu kako bi donio ploda, a kad se radi o plodu molitve, onda je to moguće samo po Duhu Svetom.
Kršćanski post nije neka vrsta dijete u korist fizičke i psihičke ravnoteže.
To bi bilo nedostatno.
Tjelesna glad treba da nas neposredno usmjeri prema jednoj drugoj gladi: gladi za Bogom. Tjelesna i duhovna glad skladno se povezuju u postu življenom u Duhu Svetom i tako mogu postati tehnikom molitve.
Jer onaj tko posti mora u svome tijelu iskusiti da čovjek ne živi samo o kruhu nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta.
Izak Sirac pripovijeda nam čudnu ali značajnu anegdotu.
Neki monah imaše običaj da blaguje samo dva puta tjedno.
Ostale dane provodio bi u potpunom postu.

No, zamijetio je da mu post postaje gotovo nemoguć na samu pomisao da će morati prekinuti molitvu i šutnju tijekom dana.
Post koji nije od samoga početka mogao računati na neprekidnu molitvu, postajao bi tako fizički nemoguć.

Prema istom autoru neki drugi monah iskusio je nešto slična, samo u obratnom smislu, čim bi ustrajao u samoći i molitvi, bilo bi mu nemoguće jesti.
Morao bi se na jelo prisiljavati i ne bi mu to uvijek uspijevalo, »jer bijaše u neprestanom slobodnom i nesmetanom razgovoru s Bogom, bez i najmanjeg napora«.
Post, dakle, normalno prerasta u molitvu, a molitva neizbježno vodi k spontanoj uzdržljivosti u jelu i pilu.
Ovdje se ponovno susrećemo sa srcem i tijelom u njihovu plodnom međusobnom djelovanju.

Kako je to moguće?
Prije nego post prijeđe u molitvu i ne može više opstati bez molitve, on treba da izdubi u ljudskom srcu još jednu novu dimenziju.
Post pogađa čovjeka u jednom od najživotnijih ritmova: dvostrukom ritmu hrane koji se očituje naizmjenično i kao potreba i kao užitak.
Od prvih trenutaka svoga bivovanja izvan majčina krila, ljudsko je biće strukturirano slijedom tih dvaju momenata.
Tako ono može ostati na životu i postupno zauzeti svoj stav prema stvarima koje ga okružuju. Novorođenče je ili gladno ili sito.
Potreba i zadovoljenje, glad i sitost s njihovim značajkama trpljenja i ugode, neprekidno se izmjenjuju.

Što se više odrastao čovjek razvija prema dubinama svoga bića, to dublja postaje njegova potreba i to je manje može zasititi materijalnom hranom koja mu se pruža.
Dolazi dan kad se u njemu rađa glad i žeđ za Bogom i, nadvladavši hranu zemaljsku, utiskuje se u njegovo tijelo. »Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne Bože, za tobom. Žedna mi je duša Boga, Boga živoga!« (Ps 5,2; usp 63,2).
Od toga časa jedino nam Isus može potpuno utažiti ovu žeđu: »Ako je tko žedan, neka dođe k meni, neka pije...« Time je htio naznačiti Duha kojega su imali primiti (Iv 7,37-39).

Post zasjeca duboko u čovjeka.
On ga čak ranjava iako mu ne škodi samo ako se tjelesna uzdržljivost upravlja vjerno prema jednoj duhovnoj i dubljoj uzdržljivosti koja ga, pravo govoreći, stoji još mnogo više: odsutnost Isusa Zaručnika.
Odreći se tjelesne hrane znači da želimo izraziti čak i tijelom svoju glad za novim svijetom i za Isusom, kruhom koji je za nas s neba sišao (Iv 6,33).

Kad se post živi u takvoj perspektivi, tada on pokreće u nutrini čovjeka jedan proces duhovnog sazrijevanja, po kojem polagano ali sigurno čovjek biva privučen novoj stvarnosti svoga bitka, prema svom biću u Duhu Svetom.
Primijetimo usput da i značenje i snaga euharistijskog posta proistječe iz istog procesa.

Napetost stvorena postom uklanja se tek sakramentalnom pričešću s Isusom kao što se izvan pričesti ona smiruje samo u intimnoj molitvi s Isusom.
Tako molitva i post djeluju dubinski na psihološki razvoj čovjeka.
Jer oni djeluju do neke mjere i na iščezavanje tragova grijeha u njemu.
I psihološka potreba, kako god bila slijepa i često teško opterećena strašću, tu se dubinski preobražava.
Nije dovoljno, uistinu, da na duhovnom planu postom sublimiramo potrebu za tjelesnom hranom.
Jer postoji i duhovna proždrljivost, isto tako egocentrična kao i ona prva, koja isto tako koči slobodu djelovanja milosti u nama.
Naprotiv, post zahtijeva mnogo više. Radi se o tome da se odreknemo svake sebičnosti i da preobrazimo svaku potrebu, kakva god ona bila, u želju za Drugim, strpljivu i punu pažnje: jer samo Drugi u svojoj potpunoj drugotnosti može nam se darovati slobodno i bez prisile.
Naša potreba za Bogom, manje ili više ohola, koja bi željela Boga okovati u naše kaprice, preobražava se molitvom i postom u otvorenost prema Njemu, poniznu i punu očekivanja.
Mi ne možemo drugačije zazivati Boga osim iz dubina, i nikada nećemo moći staviti na Njega ruku (Ps 130,2).

Stvarno je nemoguće uhvatiti Boga kao što držimo u ruci komad kruha.
Ne može se piti Duha kao što pijemo čašu vode. Da upotrijebimo psihološki žargon, post i molitva mogu u nama proizvesti prijelaz od potrebe u želju.
To u govoru Biblije znači da se više ne sladimo mlijekom koje se daje novorođenčadi, nego da sada možemo također uzimati čvršću hranu Duha na koju imaju pravo oni koji su doprli do mjere uzrasta punine Kristove (usp. 1 Pt 2,2; Ef 4,13).
Post i molitva su tada izraz jedne velike očišćene ljubavi - kako bi rekli oni u srednjem vijeku - koja se očituje u bezuvjetnoj predanosti i strpljivom očekivanju Božjih čudesa koja će Bog spontano i slobodno izvesti u našem životu.
Kako kaže sv. Romuald u jednoj vrlo točnoj slici, čovjek molitve je »kao pilence posve zadovoljno milošću koju mu Bog daje (contentus de gratia Dei) i koje nema ništa za jelo ako mu mati - kvočka to jest milost (mater gratia!), ne da.« Kad je svaka nesvjesna potreba preobražena u želju i Bog će odgovoriti u svem svom milosrđu. Sloboda kojom nas obdaruje bez ikakve naše zasluge, ali nad kojom nećemo nikada imati vlasti: »Koga ja imam na nebu osim tebe?
Kada sam s tobom ne veseli me zemlja.« (Ps 73,25).

Post tada postaje izvorom neizrecive radosti.
Radost onoga koji blaguje samo iz Božje ruke.
Dok nam bdjenje pomaže da kao nadiđemo vrijeme, post nam pomaže da siđemo duboko sve do nesvjesnih slojeva našega bića, ondje gdje se snagom Duha možemo suočiti sa svim potrebama i strastima.
U bdjenju čovjek nalikuje anđelima koji dan i noć promatraju Božje lice.

Post nas stavlja u stanje življenja u svom vlastitom biću, u stav duboke gladi cijelog stvorenja, gladi koja se ne može zadovoljiti u tijelu, koju jedini Duh može zadovoljiti.
Jer Duh je onaj koji uvijek daje snagu i svrhovitost postu i molitvi, On koji uslišava i jedno i drugo, bez mjere, preko svake potrebe i iznad svake želje.

ISUS JE POMIRIO ŽIVOTINJU I ANĐELA U NAMA

Nedjelja, 26. veljače - Prva korizmena nedjelja

Čitanja:

Post 9, 8-15

Biblijski pisac dao je novo tumačenje tada poznatog mita o potopu. Propast nije čin Božje samovolje, kao što to biva u drevnim mitovima. Događa se zato što ljudi zlorabe svoju slobodu: Ne čine dobro, već jedni drugima nanose nesreću. Bog staje na kraj toj ljudskoj sposobnosti da čini zlo. Naposljetku, kao vidljivi znak svojega mira na nebo postavlja dugu. Tako se izvještaj o potopu od priče o propasti pretvara u priču o preživljavanju i spasenju. Mi smo po njoj Noini potomci. Hoćemo li razarati ili graditi - na nama je koju ćemo od tih uloga odigrati na pozornici svijeta.

1 Pt 3, 18-22

Petrova poslanica jedini je novozavjetni spis koji govori o Isusovom silasku u podzemlje. ,,Otiđe propovijedati i duhovima u tamnici." Isusov ,,silazak nad pakao" govori o tome da Božja ljubav dopire i u zadnji kutak te da nijedna tama nije tako mračna i nijedno biće tako užasno da bi Isusa moglo natjerati u bijeg. ,,Otkada je on sišao u beskrajne i bezdane dubine svijeta, više nema ponora postojanja u kojima bi čovjek bio napušten" (Karl Rahner).

Mk 1, 12-13

Dok Matej i Luka detaljno prikazuju različite Isusove kušnje, Marko sažima svoj izvještaj u kratku rečenicu: ,,Kušao ga je Sotona." Isus u pustinji između divljih zvijeri i anđela. Nije li to i naš položaj? Mi smo bića obdarena duhom, ali u sebi nosimo i ,,animalnost" životinje. Oboje je u nama, i dobro i zlo. Čovjek može postati ,,zvijer". A ljudska zvijer puno je opasnija od bilo kojeg grabežljivca. Životinja ubija drugu životinju da bi preživjela. Ne ubija radi ubijanja, kao što je to kod čovjeka slučaj. S druge strane, čovjek može postati dobročinitelj koji se zauzima za braću ljude te ga patnici doživljavaju kao ,,anđela na zemlji". Nalazimo se između životinje i anđela i možemo se razvijati u oba ta smjera. Štoviše, možemo nadrasti same sebe, zato što je Isus prihvatio svoju zadaću ostvarenja Božjega kraljevstva. Od tada je, naime, s nama njegov Duh koji nas iz dana u dan obnavlja kako bismo postali ono za što smo određeni: Božji sinovi i kćeri. Gdje je Isus prisutan, životinje i anđeli više nisu suprotstavljene sile, jer napasnik mora napustiti svoje bojno polje, a životinje mogu prijeći na Isusovu stranu. U Isusovoj prisutnosti možemo postati ono za što nas je Bog odredio; ne rastrgani između dobra i zla, već ljudi koji smo pomireni s njime i samima sobom.

,,Čovjek je određen da u stvorenju bude ono mjesto na kojemu se odražava Božja ljubav" (Helmut Gollwitzer).

Molitva

Bože, mi smo tvoje djelo, ti nas izgrađuješ, ti nas ljubiš i daješ nam slobodu da se odlučimo za tebe ili protiv tebe. Ako se udaljimo od tebe, ne dopusti da potpuno padnemo, budi s nama ako upadnemo u napast, ako se mi izgubimo, ne dopusti da nas ti izgubiš. Budi naš život i naša sreća!

Amen.

U KRALJEVSTVU BOŽJEMU SE NE RAČUNA

Srijeda, 22. veljače - Pepelnica

Čitanja:

Jl 2, 12-18

Raditi sve kao do sada. Ostaviti sve po starome. Ili pak biti jednom potresen iz temelja. Plakati i tužiti nad samim sobom, sve dok se srce ne raskine, zato što smo takvi kakvi jesmo, što premalo ljubimo, premalo opraštamo, što tražimo lagodnost, radimo s pola srca, što smo dovoljni samima sebi. Biti potresen kako bi Bog mogao ući ispod oklopa kojim se štitimo te dotaknuti naše srce. Kako ne bismo živjeli uzalud, nego znali što je bitno. ,,Vratite se Gospodinu, Bogu svome."

2 Kor 5, 20 - 6, 2

,,Pomirite se s Bogom." - Takav je zahtjev jedinstven u povijesti religija. Čovjek je, naime, uvijek nastojao žrtvama, molitvom i askezom udobrovoljiti božanstvo. Biblijsko poimanje pomirenja stvari postavlja upravo suprotno. Bog nije ozlojeđeno božanstvo koje treba udobrovoljiti. On je sam na djelu u činu pomirenja. On daje svoj vlastiti život, sebe prinosi kao žrtvu i time prekida lanac grijeha, nasilja i osvete. Božji odgovor čovjeku nalazimo u križu Isusa Krista. On je ,,izraz Božjega nenasilja, jer on, umjesto da uništi svoje neprijatelje, za njih umire" (John H. Yoder). Po križu se rađa pomirena zajednica mira. Budući da je Isus naš mir, i mi smo pozvani tako živjeti da Božji dar pomirenja postane konkretnom stvarnošću u nama i oko nas.

Mt 6, 1-6. 16-18

,,Što koristi" dati kunu prosjaku - te on će je zapiti. ,,Što koristi" davati za Afriku - to će ionako pojesti korupcija... Dakle - ,,što koristi?" Dobivam li ja time barem nešto? Ako ne, zašto onda davati, moliti, postiti. Učinkovitost i korist danas visoko kotiraju. Ako ulažem novac, ljubav, vrijeme, moram od toga nešto imati. No svijet koji samo računa, postaje siromašan. Možda bi Isusove riječi danas ovako zvučale: Koliko si puta uskratio svoju ruku te nisi pomogao potrebitome zato što postavio protupitanje ,,Što koristi" i zato što si na nj odgovorio da od toga ,,nema nikakve koristi"? Dati drugome nešto što mi je doista važno, i to u skrovitosti, ništa ne očekujući zauzvrat - to je uistinu teško. Sami najbolje znamo u kolikom su raskoraku u našemu životu ideali i stvarnost. No kad je bio razapet, Isus se nije pitao o koristi. Najdublji razlog njegovoga djelovanja bila je ljubav. Ako živim na tom temelju, tada sam na Isusovoj strani i ne moram više pitati što mi donose milostinja, molitva i post. Niti imam li koristi od Boga. Jer u kraljevstvu Božjemu se ne računa.

Molitva

Bože života, danas se, posipanjem pepela po glavi, suočavamo s našom ograničenošću i smrtnošću. No pepelom se na našemu čelu crta znak križa. Zato imamo pouzdanje da će nas Isusov križ iz smrti uvesti u život. Dobrostivi Bože, pomozi nam u ovim danima vazmene pokore razlikovati bitno od nebitnoga, kako bismo mogli pratiti Isusa na njegovom putu patnje. Amen.

Poruka pape Benedikta XVI. za korizmu 2012.

Braćo i sestre, korizma nam još jednom pruža mogućnost razmišljati o središtu kršćanskog života: ljubavi. Naime to je pogodno vrijeme da, uz pomoć Božje riječi i sakramenata, obnovimo svoj hod u vjeri, i kao pojedinci i kao zajednica. To je put označen molitvom i zajedništvom, šutnjom i postom, u iščekivanju uskrsne radosti.

Ove godine želim iznijeti neka svoja razmišljanja u svjetlu kratkog biblijskog teksta preuzetog iz Poslanice Hebrejima: "Pazimo jedni na druge da se potičemo na ljubav i dobra djela" (10, 24). Ta je rečenica dio perikope u kojoj sveti pisac poziva pouzdati se u Isusa Krista kao najvišeg svećenika, po kojem smo zadobili oproštenje i otvoren put koji vodi Bogu. Plod prihvaćanja Krista je život koji počiva na tri teologalne kreposti: to jest pristupati Gospodinu "istinitim srcem u punini vjere" (r. 22), nepokolebljivim čuvanjem "vjere nade" (r. 23) u stalnoj budnosti da se zajedno s braćom čine "ljubav i dobra djela " (r. 24). Kaže se također kako je, kao potpora vjerniku u tom ponašanju u skladu s evanđeljem, važno sudjelovati na liturgijskim susretima i molitvi zajednice, upirući pogled u eshatološki cilj, to jest puno zajedništvo u Bogu (r. 25). Zaustavit ću se na retku 24 koji, u kratkim crtama, pruža dragocjen i trajno aktualan nauk o tri aspekta kršćanskog života: pozornost prema drugome, uzajamnost i osobna svetost.

1. "Pazimo": odgovornost prema našoj braći i sestrama.
Prvi aspekt predstavlja poziv da "pazimo": grčki izraz koji se koristi u tekstu je katanoein, koji znači dobro gledati, biti pozoran, svjesno promatrati, primjećivati neku stvarnost. Susrećemo ga u Evanđelju kada Isus poziva učenike da "promatraju" ptice nebeske, koje su, bez imalo truda, okružene brižnom i pažljivom Božjom providnošću (usp. Lk 12, 24) te da "vide" brvno u vlastitom oku prije nego ugledaju trun u bratovu oku (usp. Lk 6, 41). Nalazimo ga također u još jednom ulomku iz iste Poslanice Hebrejima, gdje Pavao poziva braću: "promotrite… Isusa" (3, 1), apostola i najvišeg svećenika naše vjere. Dakle, glagol kojim započinje naš poziv poručuje nam da svrnemo svoj pogled na drugoga, prije svega na Isusa, te da budemo pozorni jedni prema drugima, da ne budemo jedni drugima stranci, ravnodušni prema onom što se događa našoj braći i sestrama. Prečesto, međutim, kod nas prevladava potpuno suprotan stav: jedna ravnodušnost i nezainteresiranost koji su plod sebičnosti i prikriveni tobožnjim poštivanjem tuđe "privatnosti". I danas snažno odjekuje Gospodinov glas koji svakog od nas poziva da se pobrinemo za drugoga. I danas Bog traži od nas da budemo "čuvari" naše braće (usp. Post 4, 9), da uspostavljamo odnose označene uzajamnom brigom, pozornošću prema dobru drugoga i prema osobi u cjelini. Velika zapovijed ljubavi prema bližnjemu zahtijeva od nas da shvatimo odgovornost prema onome koji je, kao i ja, Božje stvorenje i dijete: činjenica da smo braća u čovještvu i, u mnogim slučajevima, također u vjeri mora nas navesti na to da u drugom promatramo istinski alter ego, kojega Gospodin beskrajno ljubi. Ako budemo odnjegovali u sebi taj stav da u drugima promatramo svoju braću i sestre, solidarnost, pravednost kao i milosrđe i suosjećanje sami će kao iz nekog vrela poteći iz našega srca. Sluga Božji Pavao VI. rekao je da svijet danas nadasve trpi zbog nedostatka bratstva: "Svijet je bolestan. Njegovo zlo sastoji se manje u tome da ne bi bilo zaliha, da bi ih neki prigrabili, a više u pomanjkanju bratstva među ljudima i među narodima" (Enc. Populorum progressio, [26. ožujka 1967.], br. 66)
Pažnja prema drugom podrazumijeva da njemu ili njoj želimo dobro u svakom pogledu: tjelesnom, moralnom i duhovnom. Suvremena kultura je, čini se, izgubila osjećaj za dobro i zlo, zato treba ponovno snažno isticati da dobro postoji i da pobjeđuje, jer je Bog "dobar i dobrostiv" (Ps 119, 68). Dobro je sve ono što daje, štiti i promiče život, bratstvo i zajedništvo. Odgovornost prema bližnjemu znači, dakle, htjeti i činiti dobro drugome, u nadi da će i taj drugi postati osjetljiv na dobrotu i njezine zahtjeve. Zanimati se za brata znači otvoriti oči za njegove potrebe. Sveto pismo upozorava nas na opasnost da nam srca otvrdnu zbog svojevrsne "duhovne neosjetljivosti" koja nas čini slijepima za trpljenja drugih ljudi. Evanđelist Luka donosi dvije prispodobe u kojima su prikazana dva primjera te situacije do koje može doći u ljudskom srcu. U prispodobi o dobrom Samarijancu, svećenik i levit ravnodušno "prođoše dalje" pokraj čovjeka kojeg su opljačkali i pretukli razbojnici (usp. Lk 10, 30-32), a u prispodobi o bogatašu i Lazaru, bogataš, koji je uživao sva obilja, potpuno je neosjetljiv prema siromašnom Lazaru koji umire od gladi pred njegovim vratima (usp. Lk 16, 19). Obje prispodobe pružaju primjere onoga što predstavlja suštu suprotnost "posvećivanju pažnje", promatranju drugoga s ljubavlju i sućuti. Što je to što čovjeka priječi da uputi taj ljudski i brižni pogled prema bratu? Često su to materijalno bogatstvo i osjećaj dostatnosti, ali to može biti i stavljanje vlastitih interesa i problema iznad svega drugog. Ne bismo nikada smjeli biti nesposobni "imati milosti" prema onima koji trpe; nikada naše srce ne bi smjelo biti u tolikoj mjeri obuzeto stvarima i problemima da postane gluho za vapaj siromaha. Poniznost srca i osobno iskustvo trpljenja mogu u nama probuditi osjećaje suosjećanja i empatije: "Pravednik razumije pravo malenih, a opaki ne shvaća spoznaju" (Izr 29, 7). Moguće je tako shvatiti blaženstvo "ožalošćenih" (Mt 5, 4), to jest onih koji su kadri izaći iz samih sebe i ganuti se na tuđu bol. Susret s drugim i otvaranje srca njegovim potrebama su prigoda za spasenje i blaženstvo.

"Paziti" na brata podrazumijeva također brigu za njegovo duhovno dobro. I tu želim podsjetiti na jedan aspekt kršćanskog života koji je, kako mi se čini, pao u zaborav: riječ je o bratskom ispravljanju poradi vječnog spasenja. Danas smo, općenito, vrlo osjetljivi kada se govori o brizi i ljubavi prema tjelesnom i materijalnom dobru drugih, ali kada je riječ o našoj duhovnoj odgovornosti prema braći zavladala je šutnja. Tomu nije bilo tako u prvoj Crkvi i u zajednicama doista zrelim u vjeri, koje su pokazivale brigu ne samo za tjelesno zdravlje brata, već također za zdravlje njegove duše u pogledu njegovog konačnog određenja. U Svetom pismu čitamo: "Ne kori podsmjevača, da te ne zamrzi; kori mudra, da te zavoli. Pouči mudroga, i bit će još mudriji; uputi pravednoga, i uvećat će se njegovo znanje" (Izr 9, 8. sl.). Sâm Krist zapovijeda da prekorimo brata koji pogriješi (usp. Mt 18, 15). Glagol kojim se izražava to bratsko ispravljanje – na grčkom elenchein – isti je onaj koji označava proročko poslanje kršćana da raskrinkavaju naraštaj koji se odao zlu (usp. Ef 5,11). Crkvena je tradicija ubrojila među djela duhovnog milosrđa "opominjanje grešnika". Važno je ponovno vratiti taj vidik kršćanske ljubavi. Pred zlom ne treba šutjeti. Mislim tu na stav onih kršćana koji se, zbog ljudskog obzira ili iz jednostavne lagodnosti, prilagođavaju prevladavajućem mentalitetu, radije no da upozoravaju svoju braću na načine razmišljanja i djelovanja koji su u opreci s istinom i ne slijede put dobra. Kršćanski se prijekor, međutim, nikada ne vodi duhom osude ili uzajamnog optuživanja. Naprotiv, uvijek je potaknut ljubavlju i milosrđem te proizlazi iz istinske brige za dobrobit drugoga. Apostol Pavao kaže: "Braćo, ako se tko i zatekne u kakvu prijestupu, vi, duhovni, takva ispravljajte u duhu blagosti. A pazi na samoga sebe da i ti ne podlegneš napasti" (Gal 6, 1). U našem svijetu prožetom individualizmom nužno je ponovno otkriti važnost bratskog ispravljanja, da bismo zajedno kročili prema svetosti. Čak i pravednik padne sedam puta (usp. Izr 24, 16), kaže se u Svetom pismu, a svi smo mi slabi i sami sebe obmanjujemo (usp. 1 Iv 1, 8). Veoma je, dakle, značajna službato koja se sastoji u tome da drugima pomažemo i dopustimo da nama drugi pomognu da sami sebe sagledamo u istini, da bismo poboljšali svoj život i smjernije kročili Gospodinovim putem. Postoji uvijek potreba za jednim pogledom koji ljubi i ispravlja, koji poznaje i prepoznaje, koji duboko proniče i oprašta (usp. Lk 22, 61) kao što je Bog učinio i čini sa svakim od nas.

2. "Jedni na druge": dar uzajamnosti.
To "čuvanje" u odnosu na druge u opreci je s mentalitetom koji, svodeći život isključivo na zemaljski vidik, ne promatra ga u eshatološkoj perspektivi i prihvaća svaki moralni izbor u ime individualne slobode. Društvo kao što je ovo današnje može postati gluho bilo na tjelesna trpljenja, bilo na duhovne i moralne životne potrebe. Ne smije tako biti u kršćanskoj zajednici! Apostol Pavao nas poziva da tražimo ono što vodi "miru i uzajamnom izgrađivanju" (Rim 14, 19) i koristi "bližnjemu na dobro, na izgrađivanje" (isto 15, 2), ne tražeći vlastitu korist "nego što koristi mnogima na spasenje" (1 Kor 10, 33). To uzajamno ispravljanje i opominjanje, u duhu poniznosti i ljubavi, mora biti sastavni dio života svake kršćanske zajednice.
Gospodinovi učenici, sjedinjeni s Kristom po Euharistiji, žive u zajednici koja ih međusobno povezuje kao udove istoga tijela. To znači da mi drugi pripada, njegov život, njegovo spasenje tiču se moga života i moga spasenja. Dotičemo ovdje jednu veoma duboku sastavnicu zajedništva: između našeg života i života drugih ljudi postoji neka međuovisnost, bilo u dobru bilo u zlu; i grijeh i dobra djela imaju jednu društvenu dimenziju. U Crkvi, Kristovom mističnom tijelu, ta uzajamnost nalazi svoju potvrdu: zajednica ne prestaje činiti pokoru i moliti za oproštenje za grijehe svoje djece, ali se također raduje neprestance i s klicanjem zbog svjedočanstava kreposti i ljubavi koje se javljaju u njezinu krilu. Neka se "udovi jednako brinu jedni za druge" (1 Kor 12, 25), kaže sveti Pavao, jer smo jedno tijelo. Ljubav prema braći, čiji jedan izraz – milostinja, koja je, zajedno s molitvom i postom, tipična korizmena praksa, ima svoj korijen u toj zajedničkoj pripadnosti. I u konkretnoj brizi za siromašne svaki kršćanin može izraziti svoje dioništvo u jednom tijelu koje je Crkva. Jedan je od pokazatelja pozornosti prema drugima u uzajamnosti također prepoznati dobro koje Gospodin čini u njima i zahvaljivati s njima za čudesne milosti koje dobri i svemogući Bog nastavlja izvoditi u svojoj djeci. Kada neki kršćanin otkrije u drugom djelovanje Duha Svetoga, mora se tome radovati i slaviti nebeskog Oca (usp. Mt 5, 16).

3. "Da se potičemo na ljubav i dobra djela": zajedno hoditi u svetosti.
Taj izraz iz Poslanice Hebrejima (10, 24) potiče nas razmišljati o općem pozivu na svetost, neprestanom napredovanju u duhovnom životu, stremljenju većim karizmama i ljubavi koja će biti sve uzvišenija i plodonosnija (usp. 1 Kor 12, 31-13, 13). Briga jednih za druge ima za cilj uzajamno poticanje na sve veću djelatnu ljubav koja nas, "kao svjetlost svanuća, koja je sve jasnija do potpunog dana" (Izr 4, 18), potiče da živimo svaki dan kao predokus dana koji ne pozna zalaza koji nas očekuje u Bogu. Vrijeme koje nam je dano u našem životu je dragocjeno za otkrivanje i vršenje dobrih djela, u Božjoj ljubavi. Tako sama Crkva raste i razvija se da prispije punini uzrasta Kristova (usp. Ef 4, 13). U toj perspektivi dinamike rasta smješten je naš poziv na uzajamno poticanje da bismo prispjeli punini ljubavi i dobrih djela.
Nažalost, uvijek je prisutna napast mlakosti, gašenja Duha Svetoga, odbijanja da "oplodimo talente" koji su nam dani za naše vlastito i za dobro drugih ljudi (usp. Mt 25, 25 sl.). Svi smo primili duhovna i materijalna dobra koja su korisna za ispunjenje Božjeg nauma, za dobro Crkve i za naše osobno spasenje (usp. Lk 12, 21b; 1 Tim 6, 18). Duhovni učitelji podsjećaju da u vjerskom životu onaj koji ne napreduje, nazaduje. Draga braćo i sestre, prihvatimo trajno aktualan poziv da težimo "visokom mjerilu redovitog kršćanskog života" (Ivan Pavao II., Apost. pismo Novo millennio ineunte [6. siječnja 2001.], br. 31). Mudrost Crkve u priznavanju i proglašavanju blaženstava i svetosti nekih uzornih kršćana ima također za cilj probuditi želju za nasljedovanjem njihovih kreposti. Sveti Pavao potiče: "Pretječite jedni druge poštovanjem!" (Rim 12,10).
Neka u svijetu koji traži od kršćana novo svjedočanstvo ljubavi i vjernosti Gospodinu svi osjete koliko je prijeko potrebno to nastojanje u pretjecanju u ljubavi, služenju i općem dobru (usp. Heb 6, 10). Taj je poziv posebno snažan u svetom vremenu priprave za Uskrs. Uz želju za svetom i plodnom korizmom, povjeravam vas zagovoru Blažene Djevice Marije i svima od srca udjeljujem apostolski blagoslov!

Iz Vatikana, 3. studenoga 2011.

Papa Benedikt XVI.

Jeste li umorni?

Ono što sve češće možete vidjeti na ljudima oko sebe je – UMOR.

Događa se zbog raznih uzroka, ali i uglavnom potaknuto svakakvim pretjerivanjima.
Umorni smo od naših načina života, pretjeranog „uživanja“ u spavanju ili nespavanju, previše loše hrane i puno loše i demotivirajuće zabave.

Silna modernost nas i naše okoline nam mijenja navike tako da se teško snalazimo u tome koje su naše potrebe i što nam predstavlja pravu okrjepu, kvalitetan odmor i zabavu.

Prakticiramo žaliti se, čekati bez djelovanja i biti zarobljeni u samosažaljenje.

Dostupnost drugih kultura kroz medije i izrazite mogućnosti pristupa informacijama nam mogu olakšati vlastito pronalaženje i osobitu kvalitetu života.

Jer upravo ta dostupnost bi nam trebala omogućiti razlikovanje onoga što nismo i posezanje za onime što više želimo biti; približiti nam ostvarenje vlastitog identiteta; dati nam više znanja odabirom kvalitete sadržaja kojima se izlažemo.

Umor nam se događa zbog suprotnih stvari jer „odabiremo“ rastresenost, odgađanje zadataka te potom stres, previše vremena u aktivnostima koje ne donose ikakav napredak i jako puno površnih odnosa s ljudima.

Postajemo pretrpani svakavim informacijama i nedovoljno osnaženi kako bismo mogli razlučivati lošu ponudu i opasnosti ovoga vremena i kao posljedice nosimo oštećeno zdravlje i um.

Postupno gubimo uvid u realnost gledajući kako se televizijski i virtualno problemi rješavaju romantikom i ekspresnim materijalnim bogaćenjem. I onda mi u životu postajemo umorni – od svega.

Toliko nam je naporno da želimo izbjeći i svoje misli – uz pomoć bilo čega.

Međutim, u zdravoj duhovnosti to prestaje.
Također, prestaje i nanošenje boli drugima što je sporedna posljedica našeg umora i dosade.

Ono što se događa u zdravoj duhovnosti je prihvaćanje i opraštanje, ali ne pasivnost.

A ono pak što se nastavlja je briga za vlastiti život i duh. Prihvaćamo ljubav i život koji su nam darovani.

Polako uspijevamo oprostiti sebi i bez velikih demonstracija krenuti dalje na svoj jedinstven i bolji način.

Prisutnost zdrave vjere i traženje vlastitih odgovora u duhovnosti dovode do rješenja za svaki umor i dosadu koja nam se događa.

Odabiremo brinuti za sebe i vlastito zdravlje pozitivnim navikama, ali bez pretjerane usredotočenosti za sebe.
To nisu čarolije ni obećanja, nego rezultati našeg odabira pripadanju Bogu i Njegova pomoć u djelovanju koje pak mi sami činimo (jer nam je darovana slobodna volja).

Uz to nam i svakodnevnica izgleda sasvim drugačije. Postajemo ali i ostajemo puni nade.
Ali i najvažnije, nije nam tako naporno jer vidimo realno kako nije baš SVE zabavno ali i da neka tipična zabava neće odgovoriti na naša pitanja, riješiti naše probleme i teške odnose s drugima.

I onda – više nećemo težiti sreći, jer će nam radost i ispunjenost biti N O R M A L A u kojoj nam neće biti dosadno.

Sanja Martinović

Preuzeto sa Bitno.net

Što možemo učiniti? Možemo moliti!

Četvrtak, 9. veljače

Čitanja:

1 Kr 11, 4-13

,,Nema ničeg kukavičkijeg i nesavjesnijeg nago kad čovjek želi da ga svi vole" (Mariev on Ebner-Eschenbach).

Tko od svih želi biti ljubljen, daje svakome za pravo da nikoga ne bi izgubio.
Postaje nevjeran svojim vlastitim uvjerenjima.
Salomon nazire svoj svršetak i još jednom želi živjeti kao da je mlad.
Pritom se okreće on najvažnijega, od Onoga koji je do sada nosio njegov život: od Boga.

Salomon, nekoć mudri kralj, pred kraj svojega života gubi Boga iz vida.
Njegova kraljevska kuća će se raspasti, nakon njegove smrti narodu nad kojim vlada pripadat će samo još Judino pleme.

Mk 7, 24-30

Nakon što je izliječio mnoge, Isusu je potrebno vrijeme za sebe samoga, traži samoću.
No tada odnekud izlazi ta žena Kanaanka sa željom da već iscrpljeni Isus pomogne njezinoj kćeri.
Nije teško zamisliti da je tu ženu pogodila teška sudbina i da je zbog njezina ,,opsjednuta" djeteta svi izbjegavaju.
Sada je pak skupila snagu potražiti pomoć.
No Isusova reakcija je gruba: "Pusti da se prije nasite djeca!
Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima."
Zar je ta žena pas?
To ju je kao ljudsko biće moralo pogoditi.
No na toj najnižoj točki žena je uspjela nadrasti samu sebe.
Ne žali se, ne nastupa podložnički, već s puno duha i autoriteta.
Izokreće Isusove riječi koje su je ranile i argumentira: "Da, Gospodine!
Ali i psići ispod stola jedu od mrvica dječjih." Ta ona ne želi sve, ona želi samo ,,mrvice".
Isusa se dojmila njezina ustrajnost.
I premda je iscrpljen, dopustio je toj ženi da ga uvjeri da i ona ima pravo na pomoć, jer je on kruh života za sve - ne zato što bi neiscrpna bila njegova snaga, nego zato što je beskrajna i neiscrpna Božja ljubav.
- Žena Kanaanka nam poručuje što i mi možemo učiniti.
Možemo moliti.
Ustrajati u molitvi.
Sa svom voljom, tijelom i dušom.

Molitva

Bože, ti si kruh koji se svima daje, bez obzira na porijeklo i religiju.
Daj da i mi postanemo kruh za one koji gladuju, za životom, za smislom, za pravednošću.
To te molimo po Isusu Kristu, koji nam je poručio da te od svega srca molimo za ono što nam je prijeko potrebno.

Amen.

Preuzeto sa Benediktinski on line časopis za liturgiju, duhovnost i kulturu

Muž i žena pomažu jedno drugom doći u nebo

Trebali bismo se često podsjetiti na to da Bog doista ljubi ženu koju smo oženili, da Bog stanuje u njoj.

Trebali bismo se podsjetiti da ona ima život u Bogu i da je naša obveza koju smo preuzeli bračnim zavjetima učiniti sve što možemo kako bi pomagali rast tog života.

Trebamo se sjetiti zahvaliti Bogu što nam je dao takav dar i zatražiti njegov blagoslov za nju, kako bismo bili dostojni poziva koji nam je uputio.

Ono “Volim te”, koje joj potiho kažemo, treba značiti: “Nek si puna blagoslova.”

Svetost je cilj braka.

Pomažući svojoj ženi da postane onakva osoba kakva Bog želi da ona bude, potičući u njoj osobnost svojstvenu samo njoj – osobnost koju on, i možda samo on od svih muškaraca, poznaje i voli – muž pomaže ženi da raste u svetosti.
Zar ga upravo slika njezine jedinstvenosti nije oduševila?
Zar to nije bilo ono što je on “vidio”, a drugi nisu? Muž koji ne dopusti da zbog njegove sebičnosti dođe do bilo kakvoga duhovnog ili psihološkog izobličenja, doživjet će da njegov brak, kako godine prolaze, postaje sve bogatiji i bogatiji.
Što su muž i žena bliži Bogu, to su njih dvoje sve bliži jedno drugom; a što su bliži jedno drugom, bliži su Bogu.

Jedno tijelo a dvije osobe u Tijelu Kristovu

Poslanica Efežanima kaže: “Treba da i muževi ljube svoje žene kao svoja tijela.
Tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi.”
(Ef 5,28)

Već smo letimično spomenuli što znači ljubiti drugoga kao sama sebe; ovdje sv.
Pavao ponavlja Kristovu zapovijed, ali joj dodaje jedan poseban naglasak: oženjeni muškarac istinski voli sebe kada pokazuje ljubav prema svojoj ženi, jer ona je vezana za njega ne samo po duhu nego i najčvršćom od svih veza.

“Ta nitko nikada ne mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje kao i Krist Crkvu. Doista mi smo udovi njegova Tijela!” (Ef 5,29–30)

Krštenjem smo pritjelovljeni Kristu, a preko tog saveza s Kristom mi sudjelujemo u samom životu Božjem koji neprestano teče iz Krista u njegovo Tijelo, Crkvu. Prvi su kršćani bili puni spoznaje o neizmjernoj, gotovo nepodnošljivoj veličini božanskog posinjenja. “Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac”, kaže se u prvoj Ivanovoj poslanici, “djeca se Božja zovemo” (1 Iv 3,1).

Ako mi jesmo djeca Božja, to je stoga što smo “Krista obukli” (Gal 3,27). Poput vode pomiješane s vinom, mi smo, kako euharistijska liturgija kaže, došli “sudjelovati u božanstvu Kristovu koji se udostojao podijeliti s nama naše čovještvo”. Sve što činimo, činimo “s Njim, po Njemu i u Njemu”.

Krist je počelo bračnog jedinstva

Ovo jedinstvo Krista i njegove Crkve jest stvarnost koju naši brakovi odražavaju. Ali mi smo ograničena stvorenja i ne možemo očekivati savršeno jedinstvo u braku. Osobnosti se ne poništavaju na oltaru i svaki se bračni drug mora prilagođavati. Upravo one razlike između muškarca i žene koje su ih privukle jedno k drugom, mogu postati izvor poteškoća nakon vjenčanja, ali ako se trude postići jedinstvo, pronaći će sreću, radost i cjelovitost zrelog braka.

Nedobronamjernost se javlja kada jedan od bračnih drugova ne teži jedinstvu, nego nečemu samo za sebe što nije dobro za brak, zadovoljavanju neke svoje osobne želje koja ne pridonosi istodobno i izgradnji braka. Nedobronamjernost razara jedinstvo; ona je korijen osamljivanja. Muž koji pokazuje nedobronamjernost ne može tvrditi da ljubi jer ljubiti znači htjeti dobro. A čovjek koji ne ljubi, osamljen je čovjek, čovjek koji nikada ne će pronaći jedinstvo; jer da bi čovjek doživio one trenutke ushita koji zbunjuju svijest svojom ljepotom, mora samog sebe predati, mora se potpuno dati u ljubavi. Jer jedinstvo s Bogom događa se samo preko ljubavi.

Čovjek ne bi smio biti nedobronamjeran prema vlastitom mesu i krvi, ali ne samo stoga što je to meso i krv njegovo, nego stoga što je Kristovo. Nježnosti koje muž i žena izmjenjuju, ujedno su i nježnosti prema Kristu. Tijelo milovano rukama pripada Kristu, daje se u Kristu. I ruke koje miluju također su Kristove, a ljubav koju iskazuju ljubav je koja pojačava uzajamnu intimnost bračnog para i intimnost s Kristom.

Što je muž uspješniji u poistovjećivanju svog položaja u obitelji s onim Kristovim, i što više nastoji svoj život i svoje davanje oblikovati po uzoru na Krista, to će njegov brak savršenije odražavati jedinstvo Krista i njegova naroda, Crkve. “‘Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će samo jedno tijelo.’ Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu.” (Ef 5,31–32)

Dnevna molitva

Božja prisutnost

Dok sjedim za svojim računalom, Bog je ovdje.
Oko mene, u mojim doživljajima, mislima i duboko u meni. Zastat ću na tren i posvijestiti si Božju životvornu prisutnost.

Sloboda

Bog mi je dao dar slobode.
Čak i ako sam fizički zarobljen, moja duša je slobodna.
Pomozi mi da slobodu od tebe danu, s tvojom milošću, mudro koristim.

Svjesnost

Pomozi mi Gospodine da budem još svjesniji tvoje blizine.
Nauči me kako da te prepoznam u drugima.
Ispuni moje srce zahvalnošću za sve one trenutke kada si mi preko drugih ljudi iskazao svoju brigu.

Riječ Gospodnja

Mk 6,53-56
Pošto doploviše na kraj, dođu u Genezaret i pristanu.
Kad iziđu iz lađe, ljudi odmah prepoznaju Isusa pa oblete sav onaj kraj. I počnu donositi na nosilima bolesnike onamo gdje bi čuli da se on nalazi. I kamo bi god ulazio - u sela, u gradove, u zaseoke - po trgovima bi stavljali bolesnike i molili ga da se dotaknu makar skuta njegove haljine. I koji bi ga se god dotakli, ozdravljali bi.

Nekoliko misli o današnjem odlomku iz Svetog Pisma:

Zamišljam Isusa kako i on vesla te privezuje čamac.
Promatram kako se glas o njegovu dolasku širi uokolo.
Ljudi trče kako bi uhvatili priliku da njihovi prijatelji ozdrave.

Gdje sam ja u tomu prizoru?
Pomažem li drugima da dođu do njega ili možda čekam da me netko dovede k Isusu?

Mogu li dopustiti da me Isus dotakne?
Isuse, volio si ozdravljati ljude.
Poučavao si učenike da iskazuju milosrđe potrebnima.
I ja sam sada tvoj učenik i daj da danas širim tvoju ljubav i milosrđe potrebnima oko mene. Neka budem prisutnost koja ozdravlja one koje ću susresti.

Razgovor

Komunikacija podrazumijeva razgovor i slušanje.
Dok razgovaram s Isusom, trebam biti spreman i čuti sve što mi on želi reći.
Zamislit ću nježnost i dobrotu u Isusovim očima i smješak pun ljubavi dok me on promatra. Mogu biti potpuno iskren s Isusom dok mu povjeravam svoje brige i radosti.
Otvaram mu svoje srce dok mu govorim o svojim strahovima i sumnjama.
Zamolit ću ga da mi pomogne da se u potpunosti mogu povjeriti njegovoj brizi, svjestan da on uvijek zna što je najbolje za mene.

Zaključak

Zahvaljujem ti, Gospodine, za svaki poticaj koji si mi darovao dok sam molio nad tekstom sv. Pisma.
Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova.

Što činiti u vrijeme duhovne zapuštenosti?

Ne reagiraj instinktivno! Naprotiv, zastani i reci Gospodinu:

Ti si Gospodar svijeta i povijesti!
Ti si Gospodar mog života!
Ti si Gospodar ove moje zapuštenosti!
Ti si dopustio da u nju uđem!
Ti ćeš me kroz nju provesti!
Ti ćeš me iz nje izvesti!
Ti si dopustio da uđem u ovu zapuštenost kako bi mi pokazao tko sam i zašto te trebam.
Ti želiš da uvidim svoju grešnost i svoju nemoć.
Ti želiš da Te s pouzdanjem zamolim za pomoć.
Ti ćeš me izvesti iz ove zapuštenosti kao pobjednicu.
Učinit ćeš to vrlo brzo.
Darovat ćeš mi novu utjehu i uvesti me u veće zajedništvo sa sobom.

Da bi to mogao, tražiš i moju suradnju:

Da ne donosim nove odluke, već da čvrsto ustrajem kod starih.
Da više pažnje posvetim molitvi.
Da povjerujem da mi daješ potrebnu milost, iako mi uskraćuješ utjehu.
Da se učvršćujem u suprotnim mislima i raspoloženjima.

NI JA TE NE OSUĐUJEM...

Oče nebeski!
Hvala ti što sam i danas osjetio kolika je tvoja dobrota i milosrđe!
Hvala ti za riječi što si mi ih uputio preko svećenika koji mi je u tvoje ime rekao:
'Ja Te odriješujem od tvojih grijeha.
Pođi u miru!'

Sada zaista želim nositi mir u svoju obitelj i k ljudima s kojima živim.
Od sada ću svjedočiti tvoju ljubav, ljubeći tebe iznad svega, a bližnje svoje kao samoga sebe.
Onima koje sam vrijeđao želim svojim životom pripravljati svakog dana radost i pružati mir.
Želim svaki dan živjeti zahvalnosti prema tebi.
Želim imati oko za sve koji mi dobro čine.
Želim otkriti i najmanji dar koji mi dolazi preko ljudi i stvorenja te tako biti tebi i njima neprestance zahvalan.
Već sada ti zahvaljujem za dobro koje ćeš učiniti preko mene.
Neka sve bude na tvoju hvalu i slavu i jer me nisi osudio, učini me oruđem svoga mira i ljubavi u svijetu.
Preporučujem ti i predajem sve one trenutke u kojima ću biti kušan te zbog svoje slabosti pasti.
Predajem ti one trenutke u kojima će moja ljubav zakazati.
Neka tvoja ljubav sve iscijeli i učini novim.
Predajem ti svoje ranjeno srce, da me nikada više ne vode negativni osjećaji.
Daj mi snage i svjetla da uzmognem u svim trenucima naći pravu riječ za druge, riječ koja će spašavati, voditit, hrabriti, poučavati!
Ne želim nikada više baciti kamen osude na ljude oko sebe.
Radije ću za njih moliti i žrtvovati se.
Bože, na zagovor svoje ljubljene službenice Marije, učini me oruđem svoga mira i pomirenja!
Neka mir u mojem srcu uvijek vlada, mir s kojim me je nakon ispovijedi poslao svećenik u svijet!
To su tvoje riječi: Idi u miru!
Gospe, Majko lijepe ljubavi, mene i svu svoju djecu nauči ljubiti...
Neka moja ljubav raste i jednom u vječnosti dosegne puninu.
Amen.
'Možda je tvoj grijeh velik, vrlo velik i tvoje te srce osuđuje, no ne boj se jer i kad te tvoje srce osuđuje Gospodin Bog je veći nego tvoje srce...'
'Sada osjećam da je svjetlo moguće. Hvala ti, Kriste, jer ti si svjetlo.
Klanjamo ti se i blagoslivljamo te, ti si nam nada, ljubav i spas.'

Kako instalirati LJUBAV?

Koliko te god koštala instalacija, isplati se utrošiti u nju sve što imaš.
Uporaba programa će se isplatiti ponajviše samom Tebi.

Korisnik: Da? Služba za korisnike?

Služba za korisnike: Da, halo! Kako Vam mogu pomoći?

Korisnik: Pregledavajući svoj program u računalu, našao sam program koji se zove LJUBAV, ali ne znam kako to funkcionira. Možete li mi pomoći?

Služba za korisnike: Naravno! Ali ja ga ne mogu instalirati. Morate to učiniti sami. Dat ću vam upute putem telefona, u redu?

Korisnik: Da, mogu probati. Ne znam puno o informatici, ali spreman sam za instalaciju. Odakle trebam početi?

Služba za korisnike: Najprije otvorite svoje SRCE. Jeste li ga našli?

Korisnik: Da, jesam. No, ima nekoliko programa koji se sad pokreću. Je li problem da započnem s instalacijom dok to traje?

Služba za korisnike: Koji programi se još pojavljuju?

Korisnik: Samo da pogledam… STARA_RANA.exe, SLABO_SAMOPOŠTOVANJE.exe, SRDŽBA.exe, MRŽNJA.com...

Služba za korisnike: Nema problema. LJUBAV će automatski izbrisati STARA_RANA.exe iz sadašnjeg operacionog sustava. Moguće da će ostati na tvrdom disku, ali neće više ometati druge programe. LJUBAV će s vremenom SLABO_SAMOPOŠTOVANJE.exe prebrisati vlastitim ugrađenim programom VISOKO_SAMOPOŠTOVANJE.exe. Ali SRDŽBA.exe i MRŽNJA.com morate kompletno izbrisati. Ti programi sprječavaju pravilnu instalaciju LJUBAV.exe. Možete li ih izbrisati?

Korisnik: Ne znam kako. Možete li mi pomoći?

Služba za korisnike: Rado! Idite na izbornik START menu i aktivirajte PRAŠTANJE.exe. Pokrenite ga onoliko puta koliko je potrebno dok se SRDŽBA.exe i MRŽNJA.com u potpunosti ne izbrišu.

Korisnik: U redu! Gotovo. Evo, LJUBAV se je počela instalirati automatski. Je li to normalno?

Služba za korisnike: Da. Trebali biste uskoro primiti poruku u kojoj piše da će LJUBAV biti aktivna tako dugo dok SRCE postoji. Vidite li takvu poruku?

Korisnik: Da. Je li instalacija sad gotova?

Služba za korisnike: Da, ali zapamtite - sad imate samo osnovnu verziju programa. Sad morate početi povezivanje s drugim SRCIMA za primanje ažuriranja (UPDATES).

Korisnik: Uh, evo dobio sam poruku o pogrješci. Što trebam učiniti?

Služba za korisnike: Što piše?

Korisnik: Piše: POGREŠKA 412 - PROGRAM NIJE AKTIVIRAN U UNUTARNJIM KOMPONENTAMA. Što to znači?

Služba za korisnike: Ne brinite. To je čest problem. To znači da je LJUBAV u SETUP-u tako konfigurirana, da djeluje u vanjskim srcima, ali nije se provela u Vašem SRCU. To je dio malo kompleksnijeg programiranja, ali jednostavnim riječima, to znači: morate LJUBAV koristiti prvo na vlastitom sustavu, prije nego što ga možete koristiti na drugima.

Korisnik: Dakle, što da učinim?

Služba za korisnike: Možete li pronaći datoteku SAMO-OPTUŽIVANJE?

Korisnik: Da, našao sam!

Služba za korisnike: Odlično, polako ali sigurno postajete profesionalac.

Korisnik: Hvala!

Služba za korisnike: Nema na čemu. Kliknite sad sljedeće datoteke i kopirajte ih u direktorij SRCE: SAMOPRAŠTANJE.doc, SAMOPOŠTOVANJE.txt, SAMOVREDNOVANJE.inf i REALIZACIJA.htm. Sustav će zamijeniti sve neispravne datoteke, koje bi eventualno mogle biti u konfliktu sa LJUBAV.exe i aktivirati obnovu svih oštećenih datoteka. Svakako morate izbrisati SAMOKRITIKA.exe sa svih Vaših mapa. Onda obavezno izbrišite sve privremene datoteke iz pretinca za smeće, kako biste bili sigurni da se taj .exe ne bi mogao nikada ponovo aktivirati.

Korisnik: Gotovo je! Hej! MOJE SRCE se počelo puniti predivnim datotekama. Trenutno vidim OSMIJEH.mpg na ekranu i evo sustav pokazuje da se upravo automatski u moju mapu SRCE kopiraju TOPLINA.com, MIR.exe i SREĆA.com.

Služba za korisnike: Ok! To znači da se LJUBAV trenutno instalira i pokreće! Od sada se morate sami brinuti o sebi. Još jedna stvar prije nego što Vas napustim...

Korisnik: DA?

Služba za korisnike: LJUBAV je besplatni proizvod, freeware. Brinite o tome da LJUBAV.com, sa svim njezinim modulima, prosljeđujete dalje svakoj osobi koju poznajete. Zauzvrat, oni će LJUBAV.com dijeliti drugima i s vremenom ćete u povratu primiti veoma lijepe module.

Korisnik: To ću učiniti. Hvala Vam na pomoći!

Služba za korisnike: Nema na čemu!

Pouka: LJUBI BLIŽNJEGA SVOGA kao sebe samoga.

AKO MI I NE TRAŽIMO BOGA, BOG TRAŽI NAS

Čitanja:

1 Sam 3, 1-10. 19-20

Ponekad se događaji nagomilaju, ponekad se poput trakavice provlače danima, tako da ne znamo kakav smisao ima sve to što nam se događa. Tada nam se bog mora ,,triput" javiti kako bismo ga konačno čuli i u njegovom svjetlu dešifrirali poruku koja se krije u provlačenju događaja i našemu neznanju kako i kamo dalje. Sve se može promijeniti, smisao se može iskristalizirati, ako se potpuno usredotočimo na Božji glas. ,,Govori Gospodine, sluga tvoj sluša!"

Mk 1, 29-39

,,Svi te traže." A danas? Sve veći broj onih koji se žele snaći bez Boga, sve manji broj onih koji dolaze u crkvu... Sve to govori nekim drugim jezikom. Tko ga traži? Je li Crkva, oni koji se u njoj nalaze, ,,zatvoreno društvo"? Ako jest, zašto je tome tako? Je li zakazala Crkva, jesmo li zakazali mi kao Kristova zajednica? Ili smo ,,opsjednuti" vjerom da sve možemo sami učiniti? U isto vrijeme sve je više patnje nemoćnih i žrtava zloporabe moći i uvjerenja da se sve može. Jao onima koji nisu uspjeli, koji su zastali, koji nisu sposobni za život! ,,Bez milosti smo prepušteni sebi" (Günter Kunert), bačeni u vlastito beznađe. Evanđelist Marko nam nudi drugačiju sliku. Sliku Onoga koji nam donosi milosrdnoga Boga, Boga koji nikoga ne isključuje iz svoje milosti, niti one koji su opsjednuti samima sobom niti nemoćne i patnike. ,,Svi te traže." Ako mi i ne tražimo Boga, Bog traži nas. Dopuštamo li mu da nas pronađe, povjeravamo li se njegovoj milosti u svijetu koji je tako nemilosrdan?

Molitva

Bože koji nas tražiš, ti daješ da te nađemo ako te tražimo, dolaziš nam blizu ako te izgubimo iz vida, čekaš nas ako se odvratimo od tebe. Ako mi tebe i isključimo iz našega života, ti nas iz svoje ljubavi nikada ne isključuješ. Otvori nas za sebe, daj da nas ispuni čežnja za tobom, kako bismo spoznali što nam je uistinu potrebno da bismo ozdravili. Amen.

Gusta magla

Kada se gusta magla spusti jedino što ostaje vidljivo su slabašna svijetla u daljini.

Svijetlo je upaljeno kako bi se barem donekle nešto vidjelo.

Kada se spusti gusta magla u naše živote jedino što nam preostaje je zapaliti svijetlo ali što ako nemamo s čim.

Dopustiti da sirota tinjava lampica ugasne.

Nekada je svijetlila kao svjetionik.
Toliko jako da je čak i drugima osvjetljavala tmurne i maglovite dane.

Nekako s vremenom potrošilo se ulje, baterija.
Svijetlo je ugaslo.

Došao mrak, spustila se magla, zazeblo oko srca, a onog velikog žara pa čak i najmanjeg nestalo.

Samo sjećanje je ostalo.

Sad kada je nastala tama jedino što se još čuje su zvuci zvijeri, hladnoća.

Zastrašujuća je pomisao da se zvijer prikrala i da je u kući.

Već je tu, a kako dugo nije bilo svijetla nitko nije primjetio da je došla.

Moguće je primjetiti njenu prisutnost jer govori šapatom
"Ono što čuješ nisu krici zvijeri. To je sve uredu, ne brini, sve je uredu."
"Pa i mi se tako glasamo, slušaj samo. Reci nešto."

Majko! To je istina, pa i u našoj kući se čuju krici zvijeri.
Tko je ugasio lampu?!
Kad se ugasila?!
Zašto nitko nije ništa napravio da se ne ugasi!?
Tko je bio zadužen za bdijenje?!?!?!

Ima nade, nije još sve izgubljeno.

Samo treba pronaći šibicu i zapaliti malu svijeću.

Zamoliti za milost malog žara koji će rasvijetliti ispred naših očiju.

Otjerati zvijeri iz kuće. Bar iz kuće.

Izdići se iznad magle gdje uvijek sija sunce.

Ako sutra dođeš po mene Gospodine neću biti spreman.

Nikada neću biti spreman ali se nadam da ćeš pronaći milosti u svom srcu da me primiš k sebi kad konačno dođeš.

Franjina Božićna radost

Kako se bliže dani Božića zasigurno u nama rastu osjećaji radosti pred činjenicom kako uzvišeni i preslavni Bog, u osobi Sina, stupa u našu ljudskost koja je tako često krhka i potrebna otkupljenja.

Bog u činu utjelovljenja i rođenja pokazuje svoju žudnju za čovjekom. Ukoliko ovako razmišljamo nismo daleko ni od osobe svetoga Franje koji je s osobitim udivljenjem iščekivao slavlje Gospodinova rođenja. Jedno od najpoznatijih, i od životopisaca potvrđenih događaja vezanih uz njegov život, proslava je Božića u Grecciu 1223. godine. Što je to bilo osobito u tome slavlju i kako Franjo gleda na čin Božjega rođenja i predanja ljudima?

Najznačajniji rani životopis svetoga Franje, onaj Tome Čelanskog, čiji prvi dio upravo završava opisom Božića u Grecciu, opisuje nam kako Franjo k sebi poziva nekoga Ivana, vjerojatno plemića iz toga kraja, koji je „uživao glas čovjeka plemenita i vrijedna svake hvale.“

Njega moli da pripravi betlehemske jasle, jer bi „želio obnoviti uspomenu na ono Dijete koje je rođeno u Betlehemu, i na njegove djetinje potrebe i neprilike, tj. kako je bilo smješteno u jaslice i položeno na slamu u nazočnosti vola i magarca, da bi se to moglo tjelesnim očima gledati“ (1 Čel 85).

Važno je napomenuti kako Franjo nije, kako se redovito veli, prvi koji se u povijest odlučio za takvo scensko prikazivanja betlehemskog događaja. Takva praksa u Crkvi je puno starija. Franjo je međutim prvi koji prikazivanje jaslica usko veže uz samu euharistiju, jer kako nam dalje kazuje Čelanski: „Kad je Franjo vidio da je sve pripravljeno, obradovao se. Pripravljene su jaslice, donesena je slama, dovedeni su vol i magarac.

Čast se ondje iskazivala jednostavnosti, uzvisivalo se siromaštvo preporučivala se poniznost, a Greccio kao da postade novi Betlehem... Jasle su oltar gdje se služi svečana misa... Svetac Božji oblači levitsku odjeću, jer bijaše đakon, i zvonkim glasom pjeva Evanđelje“ (1 Čel 85-86). Ono što je Franjo želio vidjeti, kako kaže naš fra Nikola Vukoja, bilo je najviše siromaštvo i krajnja poniznost Sina Božjega rođenoga u Betlehemu, i istodobno neraskidiva povezanost Isusova dolaska u Betlehemu i njegova stalnog sakramentalnog dolaženja u euharistijskom slavlju. Franjo želi istaknuti kako naše otkupljenje, koje svoj vrhunac doživljava u Jeruzalemu, započinje rođenjem u Betlehemu i tako u Grecciu povezuje ta dva sveta mjesta i dva snažna znaka kršćanstva – jasle i križ.

Opčaranost Isusovim siromaštvom za Franju je stalna motivacija življenja u neimaštini kako bi bio što bliže Bogu koji radi nas, premda bogat postade siromašan kako bi se njegovim siromaštvom obogatili (usp. 2 Kor 8,9).

Franjo je zadivljen Bogom koji je „Deus semper minor“; Bog je uvijek manji, u bespomoći još uvijek moćan, u smrti još uvijek živ, u malome velik, u Djetetu neshvatljivi Bog (1 Čel 84-87).
Utjelovljenje i euharistija svoj izvor imaju u ljubavi Boga, koji iz te ljubavi izabire put malenosti kako bi spasio čovjeka. Da bi čovjek prepoznao Boga u nemoći malenog djeteta potrebno je sagibanje, čin poniznosti u kojemu otkrivamo snagu Božje malenosti koja preobražava.
Franjo je zadivljen Kristovim činom predanja i u njemu prepoznaje trajno i cjeloživotno nadahnuće svoga poslanja. 

Zapazimo još kraj Čelanova izvješća: „Svetac Božji propovijeda okupljenom narodu.
Njegove riječi o rođenju siromašnoga kralja u malom gradu Betlehemu teku poput meda... Konačno je dovršeno svečano bdjenje i svi se radosni povratiše kući...
Mjesto jaslica je posvećeno time što je ondje podignut hram Gospodnji, a na čast blaženoga oca Franje povrh jaslica je načinjen oltar i posvećena crkva da bi ondje, gdje su jednoć životinje jele sijeno, ubuduće ljudi za zdravlje duše i tijela blagovali tijelo neokaljanog i netaknutog Jaganjca, Gospodina našega Isusa Krista koji nam se s najvećom i neizrecivom ljubavlju dao za hranu...“ (1 Čel 86-87).

Dvanaest obećanja Srca Isusova

onima koji će odgovoriti njegovim željama da učine te Ono bude upoznato, ljubljeno i čašćeno:

1. Dat će svima potrebne pomoći u njihovu staležu.

2. Kroz pobožnost njegovom Srcu udijelit će pomoć obiteljima koje imaju kakve potrebe i ujedinit će razdijeljene obitelji.

3. Tješit će ih u svim njihovim nevoljama.

4. Bit će im sigurno utočište u životu i napose u času smrti.

5. Udijelit će obilan blagoslov na sve njihove pothvate.

6. Grješnici će naći u njegovom Srcu izvor i ocean milosrđa.

7. Kroz pobožnost njegovu Srcu privest će prvotnoj revnosti redovničke zajednice i pojedine vjernike.

8. Revne duše uzdići će se u kratkom vremenu do velike savršenosti.

9. Blagoslovit će sva mjesta gdje slika njegova Srca bude izložena.

10. Svima koji budu radili oko spasenja duša, dat će milost da taknu i najokorjelija srca.

11. Svi koji budu širili ovu pobožnost, dok budu ustrajali u tom poslu, imat će imena upisana u njegovu Srcu.

12. Jednog petka, za vrijeme svete pričesti, On mi je, uputio ove riječi: "U prekomjernom milosrđu svoga Srca, obećajem ti, da će njegova svemoguća ljubav udijeliti milost konačne pokore svima onima, koji se budu pričestili kroz devet prvih petaka uzastopce. Neće umrijeti u mojoj nemilosti, niti bez svetih sakramenata. Moje Srce bit će im sigurno utočište u tom posljednjem času."

Ovo 12. obećanje još se zove i Veliko obećanje.

Brojni čudesni događaji potvrdili su istinitost ovoga obećanja. Evo jednog događaja koji se dogodio u Slavonskom Brodu. Bilo je to 22. siječnja 1953. Župnik iz susjedne seoske župe Trnjana, udaljene oko 6 km, osjetio je toga dana neku neobjašnjivu silu, koja ga je poticala da pođe u grad. Nije imao tamo baš nikakvog posla, ali mu tajanstvena sila nije dala mira. Nakon kolebanja i skanjivanja pođe biciklom, a da nije u stvari znao zašto i kuda ide.

Dođe kolegi župniku, ali njega nema kod kuće. Ode ocima franjevcima u samostan, ali ni tamo nije bilo trenutno nikoga kod kuće osim kuhara brata Leopolda koji je u kuhinji pripremao objed. Brat Leo, kako smo ga zvali, (inače još je živ i nalazi se u samostanu u Požegi) reče gostu neka pričeka jer su oci franjevci negdje u gradu, trebaju doći uskoro. Svećenik si je, da si skrati vrijeme, malo zasvirao na harmoniju. Nakon kraćeg vremena dođoše zadihana dva čovjeka na biciklima, ozbiljnih lica .

Traže svećenika. Što je? Žena jednog od njih dvojice na umoru pa kako župnika nema kod kuće, mole da što prije dođe koji pater franjevac da je pripremi na smrt. No kako od patara nije bilo nikoga kod kuće, zamoliše gosta da on pođe. Svećenik bez oklijevanja uze Presveto i pođe s njima do kuće gdje je ležala žena na umoru, ali je još bila pri svijesti. Ispovijed sretno završila.

Nakon sv. Pričesti i sv. pomazanja svećeniku dođe misao i upita umiruću, nije li možda obavila devet prvih petaka. "Da velečasni, upravo sam ih prošlog mjeseca završila i vjerovala sam u obećanje Srca Isusova da neću umrijeti a da se prije ne ispovjedim i ne pričestim" odgovori mu ona. A svećenik u sebi pomisli: sada mi je jasno odakle u meni ta tajanstvena sila, koja me je tjerala da pođem u grad, a da onoga časa nisam znao zašto. Bolesnica je kratko nakon toga preminula.

O tom je događaju gost svećenik obavijestio i oce franjevce i brodskog župnika, koji su od tada ovaj događaj češće spominjali u propovijedima.

Priredio: o.Božidar Nagy, DI

Ne mijenjaj se!

Godinama sam bio živčan, pun straha, depresivan i sebičan.
Svi su mi neprestano govorili da se moram mijenjati i uvijek ponovo da sam živčan.
Bili su mi mrski, a ipak sam se s njima složio da govore istinu.
Htio sam se promjeniti ali to mi nije uspijevalo koliko god sam se trudio.
Ono što me najviše boljelo bijaše to da mi je najbolji prijatelj također uvijek iznova ponavljao da sam živčan.
I on je neprestano tvrdio da se moram promjeniti.
I s njim sam se složio, ali on mi ne postade mrzak.
To mi se nije dogodilo.
Osjećao sam se tako bespomoćan i zatvoren.
Požalio sam mu se.
Tada mi on reče:
-Ne mijenjaj se. Ostani takav kakav si.
Zaista nije važno hoćeš li se promjeniti ili ne!
Volim te takvog kakav si.
Sad je to tako.
Te riječi odjeknuše u mojim ušima kao glazba:
-Ne mijenjaj se, ne mijenjaj se... Volim te!
I ja se opustih, postadoh životan i, čudo nad čudima, promjenih se!
Sada znam da se zaista nisam mogao promjeniti dok nisam našao nekoga tko me ljubi, promjenio se ja ili ne.
Bože, ljubiš li me ti na ovaj način?

Sretan čovjek - Priče za meditaciju, propovojedi i vjeronauk - Teovizija

Kako moliti – sv. Ivan od Križa

1. Uvijek imaj na umu da u svemu trebaš slijediti stope Isusa Krista. Izgradi svoj život na Njemu jedinom. On te ljubi. Uzljubi ga.

2. Koliko se više pouzdaješ u stvari koje te odvraćaju od molitve, toliko ćeš manje imati pouzdanja u Boga; ne možeš služiti dvojici gospodara!

3. Otac izgovara samo jednu riječ, to jest svoga Sina, i uvijek je izgovara u vječnoj šutnji, pa je samo u šutnji možeš i čuti.

4. Pronađi stoga tiho i samotno mjesto i tamo se pomoli. Utroši svu snagu i polet svoje volje da Ga zazivaš i blagoslivljaš.

5. Sjeti se da moliti ne znači puno misliti, puno osjećati, puno činiti. Samo jedno je potrebno: biti voljan uistinu zatajiti samoga sebe radi Njega; čuvati tajne Božje ljubavi.

6. Pripazi da imaš čistu savjest, volju sasvim utvrđenu u Bogu i misao okrenutu Njemu. Što bivaš jednostavniji, to si korisniji Crkvi i svijetu.

7. Vjera, nada i ljubav odvraćaju nas od svega i sjedinjuju nas sa Bogom samim. To su neizostavna i najbolja pomagala za molitvu.

8. Tko bježi od molitve, bježi od svakog dobra. Nikada nemoj napustiti mislenu molitvu jer je ovo snaga duše. Ne brzaj u molitvi. Ne prepuštaj se malodušnosti…nikada.

9. U molitvi ne trebamo puno govoriti niti izmišljati razne ceremonije ili tehnike. Dovoljno nam je ono što nas je naučio Isus Krist i to je ono što Otac uvijek sluša. Stoga budi jednostavan. Obzirom na molitve i druge pobožnosti, neka se duše svojom voljom ne mare podavati ceremonijama ni načinima molitve koji se razlikuju od načina što nas uči Isus Krist. Očito, kad su ga njegovi učenici pitali da ih nauči moliti, on ih je naučio sve ono što je potrebno da budemo uslišani od Vječnog Oca, kao onaj koji mu dobro pozna ukus: a naučio ih je samo onih sedam prošnja Očenaša, u kojima su uključene sve naše duhovne i vremenite potrebe, a nije im dao na dohvat mnoge druge riječi ili ceremonije.

10. Oni, dakle, koji su veoma aktivni i koji misle da će svojim propovijedima i vanjskim djelima obuhvatiti cijeli svijet, neka dobro razmisle da bi mnogo više koristili Crkvi i da bi Bogu postali mnogo miliji, a da i ne govorimo o dobrom primjeru koji bi time dali, kad bi upotrijebili barem polovicu svoga vremena da provedu s Bogom, sve da i nije njihova molitva toliko savršena.

Preuzeto sa Bitno!

Želim vas povesti prema milosnom vremenu

Gospa kao Majka Crkve hoda zajedno sa svojom djecom.
Ona nas u ovom liturgijskom vremenu došašća, zajedno s Crkvom preko Božje riječi, koju slušamo kroz ove dane, poziva na budnost.

Poruka, 25. studeni 2011

„Draga djeco! Danas vam želim dati nadu i radost.
Sve što je oko vas dječice vodi vas prema zemaljskim stvarima, a ja vas želim povesti prema milosnom vremenu kako biste kroz ovo vrijeme bili što bliže mome Sinu, da vas On može voditi prema svojoj ljubavi i vječnom životu za kojim svako srce žudi.
Vi dječice molite i neka vam ovo vrijeme bude milosno za vašu dušu.
Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu.“

U prethodnoj poruci mjeseca listopada Gospa nam je govorila kako ne vidi radost u našim srcima te nas želi povesti do iskustva radosti Uskrslog Isusa.
U poruci ovog mjeseca, na početku Došašća, ponovno nam govori o svojoj želji da nam daruje nadu i radost.
Kako bi iskusili nadu i radost potrebno je hodati, ići prema cilju.
U tom hodu iskusimo kako put nije uvijek lagan.
Postoje zamke, kušnje i izazovi koji nas žele odvratiti od započetog puta.
Na putu doživimo i padove koji nas žele prikovati uz zemlju.
To nas hoće obeshrabriti da ne ustanemo i iznova krenemo.
Cilj našeg puta jest blizina i život s Isusom.

Djevica Marija nam obećaje svoju prisutnost i svoje vodstvo: „... želim vas povesti prema milosnom vremenu...“
U svojim prethodnim porukama Gospa nam je puno puta govorila o milosnom vremenu.
U ove naše dane i naše vrijeme po Gospinim ukazanjima, koja traju već više od trideset godina, Bog nam daruje svoju milost i blizinu.
Gospa ne želi da ostanemo žalosni i izgubljeni što nismo iskoristili ovo darovano milosno vrijeme.
Ona kao majka želi da hodamo nogama na zemlji a srcem da budemo stanovnici neba.

„Sve što je oko vas dječice vodi vas prema zemaljskim stvarima“.
Jednostavnim i evanđeoskim riječima Gospa potvrđuje riječi apostola Ivana koji nas potiče: „Ne ljubite svijeta ni što je u svijetu.
Ako tko ljubi svijet, nema u njemu ljubavi Očeve.
Jer što je god svjetovno – požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života – nije od Oca, nego od svijeta.
Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka“ (1 Iv 2, 16-17).

Kad apostol govori o svijetu onda ne misli na svijet kao Božje stvoriteljsko djelo nego na zlo koje dolazi od Zloga po čovjeku.
Zlo u sebi nema života.
Ono što u sebi nosi uništenje mora propasti.
Kada imamo hrabrosti okrenuti se od zemaljskih stvari i od kruženja oko samih sebe prema Bogu, tek tada je moguće da se u nama dogodi Božja novost i radost.

Da bismo je mogli primiti nužno je zalaganje s naše strane, budnost i trijeznost.
Bog može doći samo onima koji imaju raširene ruke i otvoreno srce.
Gospa kao Majka Crkve hoda zajedno sa svojom djecom.
Ona nas u ovom liturgijskom vremenu došašća, zajedno s Crkvom preko Božje riječi, koju slušamo kroz ove dane, poziva na budnost.

Došašće je vrijeme čežnje, iščekivanja i nade.
Svako srce žudi za vječnim životom – kako nam to Gospa govori.
Sveti Ciprijan u svojoj raspravi O smrtnosti kaže: „Svladavši strah od smrti, mislimo na besmrtnost kojoj idemo u susret!

Pokažimo se da smo ono što vjerujemo!
Treba, braćo ljubljena, imati na pameti i dobro razmišljati da smo se odrekli svijeta te smo u njemu kao gosti i putnici.

Prigrlimo dan koji nas dovodi u naš dom i koji nas izbavlja odavde i oslobađa nas svjetovnih zamko da nas vrati u raj i kraljevstvo.
Ta tko ne bi iz tuđine rado odmah pošao u domovinu?
A mi svojom domovinom smatramo raj.“
U tu domovinu još nismo došli.
Na putu smo.
Na putu na kojem nismo sami i napušteni.

Djevica Marija nas doziva čežnjom majčinskog srca kako bi u nama probudila čežnju za Bogom, za vječnim životom.
Doživljavamo svoj život kao jedno putovanje i iščekivanje.
To iščekivanje ne bi trebalo biti u strahu i tjeskobi nego u radosti i predanju.

Zato nas i sveti Augustin potiče: „Pjevajmo i sada, iako ne u radosnom sokoju, nego za predah u trudu.
Pjevaj kako to običavaju putnici: pjevaj i putuj, pjevajući se tješi u trudu, a ne odaj se lijenosti – pjevaj i putuj.
Što znači putuj?
Napreduj, napreduj u dobru.
Napreduj u pravoj vjeri, u dobrom vladanju – pjevaj i putuj.“

Svi koji se odluče ići putevima Božjim, putevima evanđelja na koje nas Gospa neumorno zove moraju biti svjesni da na tom putu nema predaha.
To je putovanje i put koji vodi u život.
Taj život već sada možemo iskusiti a ne tek poslije smrti.
Samo čineći dobro, opredjeljujući se za dobro, za ono što je pošteno, pravedno, čisto i Božje možemo iskusiti puninu života za kojim svako srce žudi.

Pomolimo se:

Gospodine Isuse, zajedno s prvim kršćanima i mi te molimo:
Dođi, Gospodine Isuse!
Dođi opet k nama i po nama u ovaj svijet.
Zahvaljujemo ti što nam i danas želiš doći po svojoj i našoj Majci, Djevici Mariji. Dođi Isuse, izvore svjetlosti, u naše tame.
Dođi, Vječna Riječi, u našu šutnju i nauči nas slušati.
Dođi Isuse, knezu mira, u naše nemire i ratove.
Dođi Isuse, osloboditelju naš, i oslobodi nas svih robovanja.
Dođi Isuse, izvore radosti, i obraduj sve koji su u tjeskobi i žalosti.
Pomozi nam Gospodine, da svoje tjeskobe i nemire ne prikrivamo nikakvim opijatima, kakvi god oni bili.
Dođi, Gospodine Isuse, i neka naša srca budu na raspolaganju kao jaslice u kojima si se rodio i želiš iznova roditi u nama.

Amen.

Fra Ljubo  

Preuzeto sa FRA3

Roditeljsko pismo

Za vas koji imate roditelje,
Za vas koji ste roditelji,
Za vas koji ste imali roditelje,
Za vas koji znate one koji imaju roditelje
I za vas koji poznajete nečije roditelje.

Dragi sine/kćeri

- Sada još nisam ostario, a kada me budeš vidio takvoga, budi strpljiv sa mnom i pokušaj me razumjeti.

- Ako se zaprljam u vrijeme ručka, i ako se ne mogu sam odjenuti, budi strpljiv.
- Sjeti se sati, koje sam potrošio, dok sam te tome naučio.

- I ako u razgovoru ponavljam iste stvari uvijek ponovo, nemoj me prekidati, saslušaj me!
- Kada si bio malen, morao sam ti istu priču čitati uvijek ponovo, prije no što si utonuo u san.

- Ako se ne budem želio kupati, ne ismijavaj me i ne vrijeđaj.
- Sjeti se kako sam te morao loviti i izmišljati tisuću razloga, da bi ti ušao u kadu.

- Kad opaziš moje nepoznavanje nove tehnologije, daj mi vremena i nemoj me gledati s podsmijehom na licu.
- Ja sam tebe naučio mnogo stvari: pravilno jesti, pravilno se obući, suočiti se sa životom.

- Ako nekad u razgovoru zaboravim ili izgubim nit razgovora, daj mi malo vremena, da se prisjetim i ako mi to ne pođe za rukom, nemoj se uznemiravati.
- Nije mi najvažnija stvar na svijetu naš razgovor, već to, da sam s tobom i da me znaš slušati.

- Ako ne budem želio jesti, nemoj me prisiljavati da jedem.
- Sam znam najbolje, kada mi je hrana potrebna, a kada ne.

- Kada mi umorne noge više neće dozvoljavati da hodam, pruži mi ruku jednako kao što sam je ja pružao tebi, kada si pravio prve korake.

- I ako ti jednom kažem, da više ne želim živjeti, da želim umrijeti, ne ljuti se na mene, jednoga dana ćeš me razumjeti.
- Jednom ćeš spoznati, da sam ti usprkos svim učinjenim greškama, želio samo najbolje i pokušao sam te pripremiti na putovanje života.

- Ne žalosti se, ne ljuti se i ne osjećaj se bespomoćan, kada me budeš gledao pored sebe takvog.
- Budi pored mene i pokušaj me razumjeti i pomoći mi tako kao što sam ja pomagao tebi, kada si počeo živjeti.

- Budi mi oslonac, pomozi mi završiti putovanje s ljubavlju i strpljivošću.
- Vratit ću ti osmijehom i neizmjernom ljubavlju, koju sam oduvijek čuvao za tebe.

Volim te sine/kćeri,

Tvoj tata/tvoja mama !!!!

Naši međuljudski odnosi

Uzmimo jedan drugi primjer iz naše svakodnevnice:
uvijek nanovo postavljeno moralno pitanje, trebamo li dati prosjaku novac?
Ako da, onda koliko, kako, koliko često, kome i zašto?
Mislim da s ovakvim pitanjima i razmišljanjima zapravo mi ih ne doživljavamo iskreno, fali nam onaj istinski i bezuvjetni susret dvaju bića u ljubavi.
Prosjaci nam postaju samo objekti, predmeti našeg moralnog djelovanja.
No, doživjeti i istinski susresti jednu osobu je nešto mnogo dublje, nešto što nadizali našu novčanicu.

Tu bi se trebalo susresti dvije osobe, svako od njih sa svojim duboko egzistencijalnim stavovima, problemima i teškoćama.
Ja koji dajem, koji imam nešto ponuditi – a što to ja nudim, zašto, s kojim raspoloženjem i namjerom?
Imam li stav: ja dajem ti primaš, ja imam ti nemaš, ti ovisiš o meni…ili sam se stavio pred Boga i shvatio da sam i ja siromašan, prosjak koji živi od Božje milostinje; da nemam ništa svoje?
Pristupan li onda tom prosjaku kao onaj koji ne želi dati već primati; mogu li shvatiti da se pred Bogom ne razlikujem od tog prosjaka, mogu li mu pristupiti s stavom: ja želim od tebe primati jer si meni potreban, ti mene možeš obogatiti, meni si ti dar…

S druge strane je prosjak koji mene slično može doživljavati kao objekta svoga interesa.
Možda me ni on ne vidi kao osobu – možda sam mu samo potencijalnih izvor pet kuna. Nažalost mnogi su i Boga doživljavali slično dok je hodao zemljom.
Napravili su od njega objekt svojih interesa i potreba (zdravlja, materijalne potrebe) kao onih devet gubavaca koji su se očistili od gube, ali je samo onaj deseti doživio Isusa na istinski osobni način.

Pitanje mogu li ja pristupiti čovjeku vjerom u njega, jesam li ga sposoban susresti na istinski način, bez predrasuda.
Mogu li ga doživjeti kao osobu u njegovom dostojanstvu – znam li da iza svake čovjekove žudnje stoji ona elementarna žudnja za ljubavlju, za jednim licem, za licem samoga Boga?

Isus susreće svakoga od nas pojedinačno, on dobro zna naše jade i potrebe ali ne zato što je Bog nego zato što je Ljubav.
Ljubav uvijek drugačije doživljava ljubljenoga – ljubav ti daje blago srce i osposobljava te da dodiruješ, shvatiš i omekšaš srce onog drugoga.
U ljubavi su svi siromašni koji se međusobno darivaju i obogaćuju a da uopće nema riječi o novcu.
Zajedništvo u ljubavi je pravo blago, to je ono najvrjednija stvar koju možemo imati (Sveto Trojstvo je takvo zajedništvo i Bog nas na to u to zajedništvo poziva) a koju nažalost nije razumio ni sin koji je napustio Oca a ni njegov stariji brat (vidi Lk 15, 11-32).

Najgore je kad su ljudi samo interesne točke moga života, kad ih uopće ne doživljavam ili kad ih doživljavam površno ili ravnodušno; samo onoliko i onako koliko su mi od koristi. Egocentričan čovjek gubi smisao za druge, gubi smisao za služenje, kao puki objekti ćemo proći jedni pored drugoga, svatko će od nas biti zadovoljan sam sa sobom (ja što sam dao, ti što si dobio) a da se ne dogodi između nas ono najvažnije, onaj istinski susret u ljubavi.

„Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge.“ (Iv 13,34) Isuse pomogni nam da znamo ljubiti kao što ti nas ljubiš; čisto i bezuvjetno.
Daj nam poniznosti da ne budemo gospodari već čuvari naše braće, da umjesto naših monologa naši odnosi budu otvoreni.
Ohrabri nas da i mi mognemo ohrabrivati, da Tvoja riječ bude i naša riječ: malo svjetlo u mračnim životima, utjeha, smisao i nada onih koji prose tvoju ljubav.
Daj da naša prisutnost bude i Tvoja prisutnost, da ljudi susrećući nas susretnu Tebe – da uz „pet kuna“ mognemo dati više, mnogo više: ljubav, sebe, Tebe Boga!

fra Peter Deže

Preuzeto sa OFM

Kad ne znamo kako dalje, Duh će govoriti...

Srijeda, 23. listopada - sv. Klement I. Papa, sv. Kolumban

Čitanja:

Dn 5, 1-6. 13-14. 16-17. 23-28

Što je danas Babilon? Kojim se bogovima danas ljudi klanjaju, gdje smo u opasnosti da budemo ,,stavljeni na tezulju i nađeni prelaganima"? Što je s našom hrabrošću da tumačimo znakove vremena i da nepravdu nazovemo njezinim imenom? Za koga i za što istupamo - za Boga života ili za kumire smrt? ,,Vrijeme je da postane vrijeme" (Paul Celan).

Lk 21, 12-19

Kad je Luka pisao svoje evanđelje, upravo su bili započeli prvi progoni kršćana. Razlaz između sinagoge i Crkve već se bio dogodio, a istovremeno je rimska država postajala sve pozornija na kršćane. Evanđelist u tome vidi znak da svijet ide ka svojemu svršetku. Sukobi radi kojih je Isus otišao u smrt nisu prestali, štoviše sve su se više rasplamsavali čim bi netko nastojao živjeti po njegovome uzoru. Tko dakle nasljeduje Krista, mora računati s njegovom sudbinom.

U svijetu koji je zaokupljen samim sobom teško će nekome poći za rukom živjeti po Isusovom primjeru a da ne potakne sablazan. Izvanjska sreća i unutarnja istina rijetko se nađu u uzajamnom skladu. A ljudskost biva često progonjena u neljudskome svijetu.

Da, možda u nama mora propasti poneki svijet da bismo se riješili lažnoga i posve se predali u Božje ruke. Naposljetku, kad sami ne znamo kako i kamo dalje, Duh će Božji govoriti kroz naše biće. ,,Ništa što je stvarno neće nikada biti izgubljeno i zaboravljeno... To je značenje božanskoga suda, da on u nama i u svemu što postoji razdvaja onu vječnu i stvarnu bit od prolaznoga i ništavnoga" (Paul Tillich).

Molitva

Bože naše nade, ponovni dolazak Sina Čovječjega iz temelja će potresti svijet, kako bi se nad svu laž, nad svu polovičnost i nad sve neljudske postupke uzdiglo tvoje kraljevstvo ljubavi te kako bi se ovome svijetu pokazalo lice tvoje istine. Probudi u nama snagu da već ovdje i sada, uz tvoju pomoć, radimo na tvojemu kraljevstvu ljubavi i milosrđa.

Amen.

Kako i što moliti

,,Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!"

Nema li ovdje mjesta za sumnju?
Koliko često ne dobivam ono što ištem,
što tražim i što želim ne nalazim,
a vrata na koja kucam nitko ne otvara!
Da možda ne molim za nešto što uopće ne bi bilo dobro za mene, možda tražim ono što bi me odvelo na krivi kolosijek,
ili da ne kucam na vrata iza kojih nije sloboda?

Stvar je u tome što molimo,
što tražimo,
na koja vrata kucamo.
Ako se s povjerenjem otvorimo Bogu,
primit ćemo ono što nam je već odavno pripravljeno;
naći ćemo ono što nam je odavna određeno da nađemo;
proći ćemo kroz vrata iz kojih netko na nas već odavno čeka.
Molitva je doticaj moje volje s Božjom voljom.
Ako vjerujem da Bog znade što je za mene dobro,
spreman sam i na primanje.
Ako ga tražim,
daje mi da ga nađem;
ako k njemu idem,
on dolazi k meni;
ako mu pokucam,
on mi otvara vrata u život.

Molitva

Bože naših molitava,
ako te molimo,
tražimo,
ili kucamo na tvoja vrata,
ne dopusti da zaboravimo kako je tvoja volja presudna,
a ne naša.
Jer ti želiš ono što je za nas dobro,
što promiče naš rast i vodi u tvoje kraljevstvo.
Daj da spoznamo da ti bolje od nas znadeš što je za nas dobro,
čak i onda kad nam nije lako razumjeti tvoje nakane.

Amen.

O talentima

Gledao sam kroz staklo na vratima,
I pogled mi se nije zaustavio,
Niti na Njenoj kosi, niti na Njenim očima,
Nije se zaustavio niti na drvenim klupicama,
Niti na slikama i bijelim zidovima,
Zaustavio se na uvenulim ružama.

Te su ruže mogle mirisati, mogle su procvjetati, možda se nekome dopasti, nekoga k sebi privući.

Moj se pogled zaustavio na uvenulim ružama,
Dok sam slušao propovijed o bogatom Gospodaru,
koji povjerava talente svojim slugama,
Poput sjemenki iz kojih mogu izrasti prekrasni cvjetovi,
Kojima će se svi diviti i u Njima dobrotu i velikodušnost Gospodara prepoznati,
Koji će svima mirisati i put kojim idu uljepšavati,
A ne da ostanu negdje u zemlji zakopani, zaboravljeni, uvenuli.....

I.G.

Zakejovo "danas" može postati i našim "danas"

Utorak, 15. studenoga - sv. Albert Veliki

Čitanja:

2 Mak 6, 18-31

Postojanost čija je gorka posljedica mučenje i smrt, zbog vlastitoga uvjerenja koje je netko spoznao kao istinu - to je stav koji zaslužuje najveće poštovanje.
Posvuda ima hrabrih ljudi koji zbog svojeg otpora nepravdi i podjarmljivanju moraju računati sa smrću.
Gdje se to od mene danas zahtijeva postojanost, gdje se zahtijeva otpor?

Lk 19, 1-10

Zakej je malen rastom.
Drugi ga gledaju s visoka.
To je ponižavajuće.
Možda je u tome ležao razlog za njegovo cariničko korumpirano ponašanje i za njegove prevare.
Možda je na taj naćin želio pokazivati "moć".
No negdje duboko u svojoj nutrini zacijelo je čeznuo da bude netko drugi.
Čovjek u Zakeju još uvijek nije posve utrnuo.
I zato je učinio djelo koje se pokazalo presudnim za njegov život, popeo se na drvo i gledao.
Vjera često započinje time da se čovjek uspne iznad svojih uskih životnih svaćanja, u kojima nema mjesta ni za što drugo doli za njega samoga, i da si otvori pogled u širinu.
Na drvetu je Zakeja zatekla silna Isusova želja da bude gost u njegovoj kući.
Ne sutra ili prekosutra, nego sada.
Zacijelo je u onome času Zakej bio duboko potresen: Tu je netko tko me uistinu želi onakvog kakav jesam i tko me ne osuđuje!
Zato može napustiti ono čega se do sada grčevito držao, može biti neizrecivo slobodan.
Zakejev je život iscijeljen te od sada i on može donositi spasenje onima koje je do tada isključivao.
To "danas" u kojemu je Zakeju došlo spasenje može postati i našim "danas" - ako pozorno promatramo i dopustimo Bogu da nas pozove.

Molitva

Bože naše čežnje, tebi su poznati naši pokušaji da se pravimo većima nego što uistinu jesmo, i dobro poznaješ sve što je u nama prigušeno a želi živjeti.
Oslobodi nas iz kaveza naše sebičnosti, od naših skučenih poimanja o životu, da vidimo šire i više od samih sebe.

Amen.

Kraljev savjetnik

Bio jednom jedan kralj, dobar i pravedan.
Često je preodjeven obilazio svoje kraljevstvo da vidi kako živi njegov narod.
Dođe jedne večeri do neke siromašne kolibe, pogleda kroz prozor i ugleda unutra nekog židova kako izriče blagoslov.
Na stolu je bila skromna večera.

Pokuca i zamoli za prijem.
„Dobro došao“, reče židov, „ sjedni kraj mene, gdje ima za jednoga, bit će i za dvojicu“.
Dok su jeli, upita gost: „Od čega ti živiš?“
„Ja sam postolar, svako jutro sa svojim alatom krenem gradom i ljudi mi donose svoju poderanu obuću“.
„A što, ako sutra ne bude posla?“, upita kralj.
„Sutra?“, začuđeno će postolar.
„Sutra je sutra, novi dan.
Neka je blagoslovljen Bog svaki dan!“

Kad je sutradan postolar stigao u grad, ugleda velike natpise:
„Kraljeva naredba: Ovaj je tjedan zabranjeno popravljanje obuće!“
„Svašta!“, pomisli postolar, „što sve kraljevima ne padne na pamet!
No, dobro, ljudima ću u kuće nositi vodu.“
I zaradio je dovoljno za večeru.
I opet dođe preodjeveni kralj i reče postolaru: „Zabrinuo sam se za te kad sam vidio one natpise i pitao se kako ćeš danas zaslužiti svoj kruh“.
Postolar mu ispriča što je toga dana radio.
„A što, ako sutra ne bude posla?“
„Sutra?“, reče postolar.
„Ah, sutra je sutra. Neka je blagoslovljen Bog svaki novi dan!“.

Sljedećeg jutra vojnici su stajali unaokolo vičući:
„Kraljeva zapovijed: Ovaj se tjedan ne smije nositi voda niti popravljati obuća!“
Postolar odluči poći u šumu, sjeći drva i prodavati ih.
Zaradi tako večeru za dvije osobe.
Eto opet na večer nepoznatog gosta.
Dok su jeli, upita: „A što, ako sutra ne bude posla?“
„Sutra?“, pogleda ga postolar. „Sutra je sutra.
Neka je blagoslovljen Bog svaki novi dan!“.

Kad je postolar sutradan krenuo u šumu, zaustaviše ga vojnici: „Svi koji idu u sječu drva, moraju ovaj tjedan čuvati stražu u kraljevoj palači“.
Oduzeše mu sjekiru i dadoše mu mač.
Stražario je besplatno cijeli dan.
Idući kući razmišljao je kako će pogostiti svoga gosta.
Zamoli seoskog trgovaca za pomoć.
Za uzvrat, u polog je morao ostaviti mač.
Za svaki slučaj, istesao je sebi mač od drveta i djenuo ga u korice.
Navečer dođe nepoznati gost i začudi se spremljenoj večeri:
„Otkud to? Vidio sam da si cijeli dan stražario i nisi ništa zaradio“.
Postolar mu sve ispriča i smiješeći se pokaza mu drveni mač.
Gost upita: „Ali što, ako ti sutra narede da pokažeš mač?“
„Sutra?“, reče postolar.
„Sutra je sutra. Neka je blagoslovljen Bog svaki novi dan!“.

Tek što je sljedećeg jutra postolar stigao pred kraljevsku palaču, pristupi mu narednik:
„Ej, ti, dođi ovamo! Pred zatvorskim zidom je ubojica kojeg danas treba pogubiti.
Kralj je zapovjedio da mu ti odsiječeš glavu!“
Užas obuze postolara: „Ne mogu i ne smijem ubiti čovjeka.“
Narednik nije popuštao.
Mnoštvo se znatiželjnika okupilo.
Postolar priđe osuđenome, pogleda mu u oči i uvjeri se da on nije ubojica.
Tiho se pomoli da Bog obojicu spasi iz nevolje.
A onda, prije nego je izvukao svoj mač iz korica, povika iz svega glasa: „Bože, Gospodaru neba i zemlje, života i smrti!
Ako je ovaj čovjek ubojica, neka mu moj mač odrubi glavu.
A ako je nedužan, učini da moj mač, čelični, postane drven!“
Nastade velika tišina.
Kad je postolar u vis isukao mač, svi su mogli vidjeti: mač je drven.
Mnoštvo je klicalo u oduševljenju.
A kralj iziđe iz palače, priđe postolaru i otkrije mu se.
Zagrli ga i reče mu: „Od danas, ti si moj glavni savjetnik!“

Gospa iz Međugorja

Zadnja Poruka, 2. studeni 2011.
- Poruka preko vidjelice Mirjane

Draga djeco!

Otac vas nije prepustio vama samima.

Neizmjerna je Njegova ljubav,
ljubav koja me dovodi vama da vam pomognem da Njega upoznate i da Ga po mome Sinu svi punim srcem možete zvati Ocem,
da možete biti jedan narod u Božjoj obitelji.

Ali, djeco moja, ne zaboravite da niste na ovom svijetu samo radi sebe i da vas ja ne pozivam ovdje samo radi vas.

Oni koji slijede moga Sina misle na brata u Kristu kao na samoga sebe i sebičnost ne poznaju.

Zato ja želim da vi budete svjetlo moga Sina, da svima onima koji nisu upoznali Oca - svima onima koji lutaju u tami grijeha, očaja, boli i samoće – vi rasvijetlite put i da im svojim životom pokažete ljubav Božju.

Ja sam s vama!

Ako otvorite svoja srca, vodit ću vas.

Opet vas pozivam: molite za svoje pastire!

Hvala vam!

Preuzeto sa Gospa iz Međugorja

Dragocijena šutnja

Šutnja je BLAGOST
kad ništa ne uzvratiš na uvredljive riječi,
kad ne tražiš natrag ono, što su tebi dužni,
kad prepustiš Bogu obranu svoje časti,
šutnja je blagost!
Šutnja je MILOSRĐE
kad ne razglasiš tuđe pogreške,
kad oprostiš bez istraživanja prošlosti,
kad ne osuđuješ, nego zagovaraš u sebi,
šutnja je milosrđe!
Šutnja je STRPLJIVOST
kad trpiš bez tugovanja,
kad ne tražiš utjehe od ljudi,
kad pouzdano čekaš, da sjeme polako klija,
šutnja je strpljivost!
Šutnja je PONIZNOST
kad šutiš zato, da bi brat - braća bila počašćena,
kad čuvaš za sebe izvanredne Božje milosti,
kad pustiš da se tvoja djela krivo tumače,
kad ostaviš drugima slavu neke akcije,
šutnja je poniznost!

Šutnja je KLANJANJE
kad zagrliš križ, a ne pitaš "zašto?"
šutnja je klanjanje!

Beznađe proizvodi neobuzdanost, besramnost...

Nedjelja, 6. studenoga - Trideset i druga nedjelja kroz godinu

Čitanja:

Mudr 6, 12-16

U Aleksandriji, središtu ondašnjeg kulturnog i obrazovanog svijeta koje se može usporediti s današnjim "Oxfordom", nastala je Knjiga mudorsti.

Njezin pisac svjedoči da su se ondašnji ljudi zadovoljavali s minimumom životne perspektive: uživati život pod svaku cijenu, sve uložiti u uspon na ljestvama karijere.
Zar su ljudi zaboravili kome zahvaljuju to što jesu, čija su slika?

Učitelj mudrosti ne osuđuje životnu radost.
Bog je stvorio svijet za radost i za uživanje u životu.
Ipak je glupo u ljepoti života ne vidjeti most prema Bogu.

Tko se pak otvori mudrosti, "koja je sjajna i ne tamni", taj postaje bliskim Bogu.
Mudrost ne treba dugo tražiti, ona "pretječe sve koji je žude i prva im se pokazuje".
To su oni koji ne misle samo na vlastito dobro, nego im je na srcu i životna radost drugih ljudi.

1 Sol 4, 13-18

Činjenica da naš život svakim novim danom neizbježno hita prema smrti, može biti zastrašujuća.
Nije tako bilo za kršćane u Solunu.
Završetak su povezivali s žudno iščekivanim "Dolaskom Gospodnjim".

No Kristov dolazak nije se brzo dogodio.
U međuvremenu su neki umrli.
Zar oni neće doživjeti Dolazak Gospodnji?

Hoće li ostati kratkih rukava?
Pavao daje odgovor na tu sumnju.

Nije najvažniji trenutak u vremenu kada će se Krist ponovo doći, nego sigurnost da će svi koji Kristu pripadaju, bez obzira na to jesu li živi ili umrli, "uvjek biti s Gospodinom".
Samo za ljude koji nemaju nade, za "pogane", život je tragedija.
Oni pred smrću imaju "poganski strah", jer je s njome sve završeno.

Zato pokušavaju u kratkome životu pokupiti sve što se pokupiti može.
Beznađe proizvodi neobuzdanost, besramnost, korupciju.

Nitko nije pošteđen boli zbog smrti i gubitka voljenih osoba, kao što ni Isus nije bio pošteđen Velikoga petka.
No tko u njega vjeruje, taj ima nadu da će Bog žive i mrtve okupiti u svojoj slavi.

Mt 25, 1-13

Današnja prispodoba govori o budnom i pozornom življenju.
O zahtjevu da se današnji dan živi tako kao da će sutra biti posljednji dan.
Jer "nemamo drugog vremena osim ovoga.
Nijedno sutra neće nam vratiti danas" (Masha Kaleko).

Godine između rođenja i smrti jesu kapital koji nam je Bog dao, i jednom ćemo biti pozvani na odgovornost kako smo koristili svoje životno vrijeme.

Molitva

Bože, ti si svakom čovjeku odredio određenu mjeru vremena te si mu dao slobodu odlučiti se za tebe ili protiv tebe.
Protresi nas ako smo se previše dobro "snašli" u ovome životu, izgubivši iz vida dublji smisao našega postojanja.
Jer jednom ćeš doći i zatražiti od nas vrijeme koje si nam dao.
Pomozi nam da ti se otvorimo, kako bi ti nama otvorio vrata koja vode u vječnu radost.

Amen.

Halloween

Proslava noći vještica je postala moda, proslava, nova navika koja se zadnjih godina širi zahvaljujući televiziji. Ova 'proslava vještica' je već ušla i u osnovne i srednje škole, gdje nastavnici 'slave' skupa s djecom izrađujući od bundeva prikaze i crtajući vještice i druge 'odgojno korisne' likove.  To se može vidjeti kao povratak nekoj vrsti «poganstva», koji u našoj domovini Hrvatskoj nema nikakve korijene u tradiciji, nego je više znak konzumizma.

Dublji cilj medijskog promoviranja ove ''svetkovine'' među djecom i mladima jest prešutno mijenjanje i prekrivanje svetkovine  Svih svetih. Svetkovina 1. studenoga, u medijima se praktički miješa s Spomenom svih vjernih pokojnih koji se slavi sljedećega dana -  2.11

Ime 'Halloween' je iskrivljeni američki termin, preuzet iz irskog engleskog – All Hollows' Eve - Večer svih svetih. Ova prastara svečanost stigla je u Ameriku s irskim doseljenicima, tu se ukorijenila, da bi kasnije doživjela radikalnu preobrazbu. U pozadini fenomena Halloween krije se jedno od najstarijih svetih slavlja kršćanskog Zapada - slavlje koje traje kroz više stoljeća sa specifičnim običajima i kostimima.  Stoljećima unazad, Kelti su imali veliko slavlje na 1. studenoga, slavlje komemoracije koje je Crkva «pokrstila» u Srednjem vijeku, i koja je time postala dvostruko slavlje – Svih svetih, i Svih vjernih mrtvih. Halloween je, u stvari, samo zadnja verzija – posvjetovljeni oblik pravovjernog katoličkog slavlja.

Kako se dogodilo da se jedna, vjekovima duga, kršćanska svetkovina karnevalizira i pretvori u horor?

Korijen fenomena 'Halloween' je američki. To je ona Amerika u koju se doselilo na milijune Iraca sa svojim dubokim štovanjem svetih, a što se domaćima (većinom puritanci) nije sviđalo zbog njihovog  svjetovnog shvaća vjere te su odlučili srušiti takav katolički smisao Svih svetih, uvodeći tzv. Halloween. Oni su kršćansku sliku vječnog života i poticaj na svetost okrenuli u svjetovnu sliku - sprovod, fantazije, mrtvi koji izlaze iz grobova, kosturi, izgubljene duše - te strah od istoga istjeruju maskama i šalama.

Europu nije trebalo dugo nagovarati da posvoji ovaj novi «kult». U stvari, vidimo kako se i kod nas sve više širi Halloween sa mrtvačkim simbolima, kosturima, vješticama – ali se on ne predstavlja kao novi oblik poganstva, niti kao ezoterički kult - nego kao parodija na pravovjernu religioznost katolika. Osim toga naglašeni su i konzumistički ciljevi: prodati što više karnevalske opreme – maske, bundeve, ogrtači i sl. U trgovačkom smislu Halloween se predstavlja kao zabava mladih, nešto «napadno», stavlja pred nas čudovišta, vještice, zombije i poziva na ples!?.

Halloween se ipak ne može smatrati samo trgovačkim fenomenom ili karnevalom. Važno je prepoznati i znati razdvojiti njegove kulturološke korijene od ezoterijskih umetaka koji su se 'usput' dodale ovoj 'veseloj skupini čudovišta'.

31. listopada je važan datum za ezoterizam (Ezoterija (grč. ezotheo „nutarnji“) skup je učenja i znanja koja se bave proučavanjem zakonitosti vidljivih i nevidljivih svjetova tj žele čovjeka dovesti do metafizičke spoznaje.) koji to ovako definira:

«Vraća se Veliki Sabba četiri puta godišnje… Samhain (=keltski knez mrtvih i knez tame) Halloween koji je možda najdraže slavlje... najmagičniji je dan u čitavoj godini, nova godina svega ezoteričnoga svijeta». A svijet okultnoga definira ga sljedećim riječima: «To je najvažnije slavlje sljedbenika sotone». Tako je datum jedne važne svetkovine u kršćanskoj kulturi ušao i u kalendar okultizma.

Kako se postaviti prema tome?

Kršćani trebaju nastaviti slaviti 1. Studenoga  blagdan Svih svetih, jer je to svetkovina sa vrlo snažnom porukom i ne treba je prepustiti  šarlatanima i okultistima. Ne treba se bojati zloga i svih napravljenih rekvizita Halloweena nego dobro poznavati svoju svetkovinu i razloge zašto nešto slavim. Neki kažu da pomodarstvo Halloween-a treba pobijati jer pokušava poništiti vrijednu predaju te sjećanje i zahvalnost našim dragim preminulima. Treba ga pobijati istinom kršćanske vjere  -  vjere u zajedništvo sa Svima svetima, tj. odnos i solidarnost svih vjernih koji se nalaze u Božjoj milosti, živih i mrtvih.

Odgojitelji i obitelji, koji su vjeri, trebaju se pokrenuti  u svojoj sredini protiv ovakvog zavođenja neupućenih i uvođenja u okultne prakse, ali ne samo zato. U kontekstu odgoja ovo je i događaj suprotan svakom dobrom ukusu. Ukoliko netko želi biti besplatna reklama onima koji promoviraju kult smrti – njihov izbor, no većina to radi u svojoj duhovnoj nepismenosti. Nije lako ići protiv struje, stavljajući se protiv trendova i vladajućih moda, no kao kršćani smo pozvani da budemo svjedoci za Istinu i razotkrivamo lukavstvo kojim se morbidno i okultno prikazuje kao simpatično, zabavno i sadržajno poželjno za mlade.

Neka se toga dana jasno obrazloži da se u našoj zemlji slave Svi sveti i obilježava dan sjećanja na preminule i tako poziva na život u kontekstu vječnosti. Na prihvatljiv način objasnite djeci zašto 'neki' slave ovaj datum na drugačiji način ali neka im se demistificira pojam smrti – koja je prirodan događaj, kojega se ne trebamo bojati.

Krist na žalu

Bog je za mene

Četvrtak, 27. listopada

Čitanja:

Rim 8, 31b-39

,,Bog je za nas." Ta je rečenica srž evanđelja. Tko se prepusti Božjoj ljubavi, zadobiva dragocjenu mudrost. Ništa, niti moja nesavršenost niti moje pogreške i slabosti - ništa me ne može rastaviti od Boga, jer Bog je za mene. Pavao je toliko prožet tom sigurnošću, da svoja teološka promišljanja u prethodnim poglavljima o čovjekovom opravdanju pred Bogom završava tim oduševljenim pokličem. Ništa nas ne može rastaviti od Božje ljubavi - to obećanje želi nas mijenjati, želi nas zahvatiti, dovesti do novoga poimanja vlastitoga postojanja. Upravo onda kad je oko nas mračno, kad ne znamo kako i kamo dalje, upravo tada možemo biti sigurni u Božju ljubav. Pavao je na vlastitoj koži osjetio: Bog doduše ne lišava čovjeka patnje, ali ga kroz nju nosi u svoju ljubav, a ona je veća i moćnija od svega što bi nas moglo ugroziti. Ako prihvatim ponudu Božje ljubavi, ona će postati snaga u mojemu životu koja će mu davati usmjerenje i obličje.

Lk 13, 31-35

,,Vi to niste htjeli." Isus pati zbog ravnodušnosti ljudi u njegovom ljubljenom Jeruzalemu, zbog njihove udaljenosti od Boga. Oni ga poznaju, a ipak ga ne poznaju. Svemu se okreću, samo ne Bogu. Odbacuju njegovu ponudu ljubavi i njegovu ispruženu ruku. ,,Vi to niste htjeli." Isusova žalost proteže se kroz vjekove, sve do naših dana, jer uvijek ima ljudi, pa i u njegovoj Crkvi, koji ne žele njegovu ljubav, koji odbacuju njegovu ispruženu ruku, koji su dovoljni samima sebi.

Molitva

Bože ljubavi, uvijek si želio oko sebe okupiti ljude i otvoriti ih svojoj ljubavi. Pa ipak nailaziš na odbacivanje i ravnodušnost, jer tvoja ljubav ne nailazi na našu ljubav. Daj da shvatimo da je ukorijenjenost u tvojoj ljubavi jedina ovisnost koja nas ujedno oslobađa, jer nas razrješuje od svih ljudskih ovisnosti. Pomozi nam da nam na srcu bude ono što ti za nas želiš. Amen.

Preuzeto sa Benediktinski on line časopis za liturgiju, duhovnost i kulturu

2012. - "Godina Vjere" u Katoličkoj Crkvi?

Njegova Svetost Benedikt XVI. se bavi mišlju da se dobro produbi svekolika proslava 50-te obljetnice Drugoga vatikanskoga sabora i 20-te obljetnice Katekizma Katoličke Crkve sljedeće, 2012. godine.

Ta bi godina mogla biti proglašena Godinom Vjere. 
U toj godini bi se Crkva posvetila dubljem proučavanju Istina Vjere, te stvarnog smisla dokumenata II. Vatikanskog sabora.

Govoreći o Vjeri, mora se istaknuti da Papa kao autor mnogih knjiga, najviše pridonosi širenju Vjere kod učenih i obrazovanih ljudi, intelektualaca, ali i običnog puka.

Da je Joseph Ratzinger autor bestselera, to se znalo još dok je bio kardinal, jer su rijetki oni koji znadu govoriti i pisati o teologiji tako jasno i razumljivo kao on.
No možda nitko nije očekivao da će prva dva sveska knjige Isus iz Nazareta imati toliko rašireno tržište, zapravo cijeli svijet.
Do sada je prodano više milijuna primjeraka na 20 jezika, pa su stručnjaci čak izračunali da je, zahvaljujući Papi, katoličko izdavaštvo po prodaji poraslo za 26,7 posto.

Radio Vatikan

Napomena:

2012. je ujedno 2000 godina od Isusovog našašća u Hramu.
Krist, koji je prilikom blagdana Pashe ostao u onome, što je Oca Njegova, također se pokoravao židovskim obrednim propisima, pa je i u tome primjer vjernicima.

Preuzeto sa Bogoslovno sjemenište - Ivan Pavao II.

Nevoljna je sudbina dodijeljena svima ljudima

Nevoljna je sudbina dodijeljena svima ljudima, težak jaram sinovima ljudskim od dana kad izađu iz utrobe majčine do dana kad se vrate majci svega živog.

Problem nelagodnog života i strepnje za očuvanjem sebe su činjenice kroz koje prolazi svako biće u svijetu.
Bog, svevladar i kreator svemira, vremena i prostora, dao nam je dar života upravo ovakav: od krvi, mesa, i osjećaja.
Dodijeljene su nam muke.
Mnogi ljudi se ne mogu pomiriti sa činjenicom nesavršenog života, pa se vrlo često danas, okrivljuje lončar zbog izgleda lonca i okoliša u kojem lonac obitava.
No, nije li na lončarovoj volji da stvori nešto kako je htio? Stvar sa životom daleko je kompleksnija.

Život u tijelu, krvi i mesu, nemoguć je bez propadanja.
Nemoguć.
Možemo to isčitati iz nekoliko činjenica.
Kada npr. neki naš drag poznanik umre, među njegovim bliskima  to bude velika tragedija budući da se desio pad života u tijelu.
No, što se dešava svake sekunde?
Svakim našim udahom, ubijamo tisuće i tisuće mikroorganizama.
Svakim našim korakom ubijamo živote kukaca, nesvjesno, neželjeno.
Opet, i ubijamo sa namjerom - da se prehranimo, da preživimo.
Od živih bića, od njihove smrti, od njihova tijela - bilo biljke, bilo životinje; mi živimo.
Da bi jedno živjelo, drugo mora umrijeti.
To su zakonitosti ovoga svijeta.
Zbog čovjekovog neposluha prema Bogu, dodijeljena nam je svijest da kao i Bog, razlučujemo dobro i zlo:

Postanak 3 - 
4Nato će zmija ženi: "Ne, nećete umrijeti! 5Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo."

Zbog hrane sa stabla života, čovjek je osuđen na mortalni život.
Nemoguć je savršeni život, u smrtnom tijelu. Zamislimo da nam svima teče med i mlijeko.
To bi vjerojatno bio jedan od argumenata onima koji ne vjeruju, da tada povjeruju u Boga, budući da Božje postojanje uvjetuju svojom zemaljskom srećom.
No nije tako.
Kada bi svijet bio potpuno savršen, bez grijeha - tada nebi smjelo biti nikakve smrti.
Npr, da ubijamo udahom mikroorganizme, ili korakom kukce po zemlji, opet bi bilo smrti.
Da se moramo hraniti da bi preživjeli, opet to nebi bilo savršeno, jer nebi nam se imalo smisla hraniti ako već nebi zbog savršenstva morali ubijati i boriti se da ne umremo (od gladi) u svijetu.
Kada bi svijet bio savršen, značilo bi to da nikakve, ali baš nikakve, ni najmanje pogreške u svijetu nebi smjelo biti.
To bi značilo da čovjek niti nema pravo na pogrešeku.
Da niti nema slobodnu volju jer mu je nepotrebna.
Zbog svih tih činjenica treba prihvatiti spoznaju da je u nesavršenom životu tijela nemoguć i savršen život, za razliku od stanja duha, koji u svijetu duha može biti savršen, budući da duh ne može propasti.
Duše odlaze u pakao ili raj, i nikada ne umiru.
Potrebno je prihvatiti u srce spoznaju da je ovaj svijet mortalan - prolazan, smrtan, nesavršen.
Kao i prihvatiti da je nemoguć bez smrti život; život smrtnih elemenata.
U svijetu grijeha, nevolje su neizostavne.
Svoju nevolju potrebno je pretvoriti u blagoslov.

Mudro kaže Isus o tome da nevolja često zapravo postaje blagoslov:

Luka 6 - 
20On podigne oči prema učenicima i govoraše: "Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje! 

Luka 6 - 
21Blago vama koji sada gladujete: vi ćete se nasititi! Blago vama koji sada plačete: vi ćete se smijati!

Ne treba se brinuti za danas, i za nevolju.
Jer ni nevolja zemaljska, niti sva blaga zemaljska, ne mogu se mjeriti sa nevoljama pakla, i blagom raja.

Knjiga Sirahova 40 - 
1Nevoljna je sudbina dodijeljena svima ljudima, težak jaram sinovima ljudskim od dana kad izađu iz utrobe majčine do dana kad se vrate majci svega živog.
2Predmet misli njihove, strah srca njihova - tjeskobno je iščekivanje dana smrtnoga.
3Od onoga koji sjedi na prijestolju slavnom do onoga koji sjedi u prahu i pepelu;
4od onoga koji nosi krunu i grimiz do onoga koji nosi prtenu odjeću -
5sve je gnjev, zavist, nevolja i nemir, strah od smrti, svađe i borba. I kad počiva na svojoj postelji, san mu noćni samo izmjenjuje brige:
6tek što je legao, a ono u snu kao na svjetlosti danjoj opsjedaju ga strahotni prizori, kao bjegunca što je iz boja utekao.
7I kad se probudi u času izbavljenja, čudi se svojem ispraznomu strahu.
8Jer stvorovima svima, od ljudi do životinja, a sedmerostruko grešnicima - prijeti
9smrt i krv, i boj i mač, nesreće, glad, patnja, kuga.
10Sve je to stvoreno za grešnike, i zbog njih je do potopa došlo.
11Sve što je iz zemlje u zemlju se vraća i što je iz vode došlo u more odlazi.

Preuzeto sa Svjedocanstva.com

Divni razlozi za čestu molitvu krunice

Otac Gabriel Amorth, glavni vatikanski egzorcist, piše:

Jednom je moj prijatelj, tijekom egzorcizma, čuo đavla kako govori:
«Svaka Zdravo Marija je kao udarac po mojoj glavi.
Kad bi kršćani znali kako je moćna krunica, to bi bio moj kraj.»

Tajna koja ovu molitvu čini toliko moćnom jest u tome što je to ujedno i molitva i meditacija. Upućena je Ocu, Blaženoj Djevici i Presvetom Trojstvu, a predstavlja meditaciju usmjerenu na Krista.

Na gornje razmišljanje, ja ću dodati:

Molim vas, izgovarajte svaku riječ čisto i jasno.
Nemojte iskrivljavati riječi.
Nemojte izgovarati prije nego predmolitelj završi svoju rečenicu, odnosno prije nego završe oni koji odgovaraju, ako ste vi predmolitelj.
Imajte na umu da oni tada razgovaraju sa Marijom našom Majkom, a nije uljudno govoriti dok netko drugi govori.

Kad se moli krunica zajednički, onda mole samo dvoji: predmolitelj i oni koji odgovaraju. Svaki govori Blaženoj Majci i pažljivo osluškuje njezin odgovor u svome srcu dok se usredotočuje na sliku pred sobom, u razmatranju otajstva koje se moli, na njegovo tumačenje i primjenu u svojim životima. Širite ovu moćnu egzorcističku molitvu, krunicu, koja uključuje Oče naš, predivnu molitvu koja se moli pet puta tijekom moljenja svake pojedine desetice otajstava krunice, poduprtih moćnim mlitvama Naše Majke koja moli s nama, dok mi izgovaramo 53 Zdravo Marije.

Vječni Otac je, u viđenju jednog mojega prijatelja, objasnio našoj skupini što se događa dok mi molimo krunicu, rekavši:

«Dok vi molite – Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grješnike sada… - Blažena Djevica odmah dolazi k vama da moli s vama. I, Ona ne dolazi sama. Ona dovodi anđele sa sobom.

I to ne jednoga ili dvojicu, jer Ona je Kraljica anđela, pa cijeli korovi anđela dolaze s njom.
A kako su Ona i Isus sjedinjeni u srcu i ne mogu biti odvojeni, ona dovodi i Isusa.
A Isus ne može biti odvojen od Presvetoga Trojstva, te On dovodi sobom Oca i Svetoga Duha sa sobom.
A tamo gdje je Presveto Trojstvo, tamo je sve stvorenje, pa ste vi okruženi takvom ljepotom i svjetlom, da to uopće ne možete u ovom životu zamisliti.

Vaša Majka dolazi kao Naša Gospa od Milosti, s ispruženim rukama. Zrake svjetla zrače iz njenih ruku, probadajući vaše tijelo, liječeći vas i ispunjavajući vas milostima.
To je naša baština koja se izlila iz Isusova srca na križu, u trenutku kada je vojnik probo Njegovo Srce kopljem, u jedinu čistu posudu spremnu da primi takve milosti u tom trenutku, vašu Majku.

Stoga, dok molite krunicu, ili samo odgovarate – Sveta Marijo..- vi primate svoj dio ovih milosti.

On je tada također kazao:

«Nitko tko ide k Mariji i moli krunicu, ne može biti napadnut od Sotone.»

Je li, onda, čudno što je svatko tko moli krunicu iz srca, tako blagoslovljen i zaštićen, te tako moćan u svojoj molitvi za druge?

Na zemlji sve prolazi

Svi žive, jedu, hodaju, ljube i spavaju, a ipak - mnogi ne žive.

U iluziji su da žive.

Negdje u sebi vjeruju da žive jer imaju kuću, ili posao, ili djecu, ili ženu, ili muža, ili novce, ili moć.

Ali je sve to ništa ako nisi ono što jesi ili ako nemaš sebe.

Siguran sam da se život, pa taman bio i najjednostavniji, shvaća na iskrivljen način ako se nije u miru sa sobom.

Najvažnija misao bez koje se ne može naučiti živjeti, jest da na zemlji sve prolazi.

Ono što jedino ostaje i što jedino nosimo sa zemlje, jesmo mi sami, ono razgoljeno Ja, bez ikakve materijalne ljušture.

Jedini razlog zašto smo tu jeste da izgrađujemo to Ja.

Živjeti punim plućima i ulagati u ono što rđa ne nagriza i moljac ne izjeda, znači dati puni smisao samom sebi, a onda i svim stvarima.

To je pojedinačni izbor i pripada našoj slobodi. Možemo živjeti život ili dati se živjeti od njega.

Veleč. Zlatko Sudac

Ako razmišljaš o pozivu za redovnika

Za prepoznavanje duhovnoga poziva potrebno je ostvariti prve kontakte sa osobama koje žive dotičnu karizmu u Crkvi koju bi i ti možda želio živjeti ili ti se bar čini da je to Božji put za tebe.

U našoj Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda praksa je da se ostvaruju susreti sa braćom franjevcima i kroz prve razgovore se pokušava mladima pomoći i usmjeravati ih na daljnji put duhovnoga poziva.

Kao osobiti početak treba se javiti na razgovor u franjevačkom samostanu na Kaptolu gdje fra Milan Krišto vrši službu provincijskog promicatelja duhovnih zvanja (milan.kristo@ofm.hr).

Na neki način on je zadužen za ostvarivanje prvih kontakata i početnog povezivanja sa mladićima koji se jave u bilo koji samostan ove Provincije sa željom da ostvare svoj duhovni poziv.

Potrebno je vrijeme prepoznavanja, pratnje i molitve kako bi se ono što mladi osjećaju na neki način pomalo i ostvarivalo i sazrijevalo u njihovim životima.

Stoga se preporuča da se kroz jedno vrijeme ostvaruju kontakti prije samoga ulaska u franjevački postulat koji se nalazi u Samoboru.

Stoga ako i ti razmišljaš o vlastitome pozivu za početak moli molitvu razlučivanja kako bi mogao prepoznati put vlastitoga posvećenja u Crkvi.

"Pokaži mi, Gospodine, putove svoje,

nauči me svojim stazama!

Istinom me svojom vodi i pouči me

jer ti si Bog, moj Spasitelj!"

(Ps 25,4-5)

Nakon vremena razlučivanja i donesene odluke...

Kandidati sa završenom osnovnom školom koji se upisuju u klasičnu gimnaziju i kandidati s položenom maturom ili završenom srednjom školom:

Nakon upoznavanja sa zajednicom nastupa jednogodišnje razdoblje postulata.

Razdoblje novicijata koji traje godinu dana vrijeme je osobne duhovne izobrazbe dok se kandidat u razdoblju juniorata (traje 6 godina) kroz studij priprema za svoj duhovni poziv.

Polaganjem svečanih zavjeta u Franjevačkom redu pojedinac se veže za zajednicu, a zajednica za pojedinca.

Oni koji teže svećeničkom pozivu studiraju teologiju, a oni kandidati koji ne žele postati svećenici imaju mogućnost da se dalje školuju u željenom zanimanju.

Naše zajednice nude najrazličitije mogućnosti kako živjeti kao franjevac (sakristan, krojač, vratar, kuhar, njegovatelj u bolnici, stolar, vrtlar, rad s beskućnicima...).

A onaj koji želi služiti kao franjevac u misijama dobiva prije toga potrebnu izobrazbu.

Tko o životu franjevaca želi saznati nešto više, može se javiti u Franjevački provincijalat u Zagrebu, Kaptol 9 ili u jedan od naših franjevačkih samostana u Hrvatskoj.

Ako želiš saznati koji je franjevački samostan najbliže tvojemu domu, klikni ovdje...

Molitva za rasvjetljenje poziva

Duše Sveti,

koji izlijevaš u moje srce

milost i nadahnuće.

Pomozi mi otkriti

puninu Očeva plana

s mojim životom.

Potpuno se dajem voditi

tvojim nadahnućima.

Ispuni me svojim mirom

u traženju istine o sebi i drugima.

Zagovorom svete Marije,

svoje Zaručnice,

razluči moj poziv i opredjeljenje

prema svojoj

svetoj i istinskoj volji.

Koji živiš.

Amen.

 

Kontakt osobe:

fra Milan Krišto

mobitel: 098/277 - 564

e - mail: milan.kristo@ofm.hr

fra Željko Janjić

mobitel: 095/813 - 8117

e - mail: zeljko.janjić@ofm.hr

Preuzeto sa Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda

Karizme

Riječ karizma je grčka posuđenica; grč. kharistna znači 'nezaslužen dar', 'milosni dar' i ima isti korijen kao i kharis, 'milost'.
U NZ ova riječ nema uvijek to tehničko značenje.
Može označavati sve Božje darove, koji su neopozovljivi (Rim 11,29), a osobito onaj 'dar milosti' koji nam dolazi po Kristu (Rim 5,15 si) i rascvjetava se u vječni život (Rim 6,23).
U Kristu, naime, Bog 'nas dobrostivo obdari' (Ef 1,6: kharitćo) i u njemu će nam 'dati sve ostalo' (Rim 8,32: khartzo).
Ali prvi je medu njegovim darovima dar Duha Svetoga koji se izlio u naša srca i u njih donio ljubav (Rim 5,5; usp. 8,15).
Tehnička upotreba riječi kharisma shvaća se uglavnom u perspektivi ove prisutnosti Duha koja se očituje u svakovrsnim 'milosnim darovima' (l Kor 12,1-4).
Uporaba tih darova nameće probleme kojima se bave naročito Pavlove poslanice.

Iskustvo darova duha

Prisutnost Duha Božjega u ljudima koji su njime bivali nadahnuti očitovala se već u SZ izvanrednim darovima, od proročke vidovitosti (l Kr 22,28) do onih stanja kad Duh Jahvin nekoga podiže (Ez 3,12) i tajnovito nekamo odnosi (l Kr 18,12).
U općenitijem smislu, Izaija je pripisivao Duhu i darove obećane Mesiji (Iz 11,2), a Ezekiel promjenu ljudskih srdaca (Ez 36,26 si), dok je Joel navješćivao sveobuhvatnost njegova izljeva na ljude (JI 3,1 si).
Potrebno je imati na umu ova eshatološka obećanja da bi se shvatilo iskustvo darova Duha u prvoj Crkvi: ona je, naime, njihovo ispunjenje.

1. U Djelima apostolskim Duh se očituje od dana Duhova, kad apostoli na svim jezicima objavljuju čudesna Božja djela (Dj 2,4.8-11), u skladu s Pismima (2,15-21).
To je znak da je Božjom desnicom uzdignuti Krist primio od Oca obećanog Duha i razlio ga na sve ljude (Dj 2,33).
Kasnije se prisutnost Duha pokazuje na razne načine: ponavljanjem duhovskih 2nakova (Dj 4,31; 10,44 si), osobito nakon krštenja i polaganja ruku (Dj 8,17 si; 19,6); djelovanjem proroka (11,27 si; 15,32; 21,10 si), učitelja (13,1 si), navjestilaca evanđelja (6,8 si); čudesima (6,8; 8,5 si) i viđenjima (7,55).
Ove naročite karizme dane su u prvom redu apostolima, ali se susreću i u ljudi iz njihove okoline, ponekad povezano s vršenjem nekih službenih funkcija (Stjepan, Filip, Barnaba), a uvijek su namijenjene dobru zajednice koja raste pod utjecajem Duha Svetoga.

2. U Pavlovim Crkvama ovi darovi Duha spadaju u svakidašnje iskustvo.
Apostolove propovijedanje prate Duh i djela moći, to jest čudesa (l Sol 1,5; l Kor 2,4); on i sam govori tuđim jezicima (l Kor 14,18) i ima viđenja (2 Kor 12,1-4).
Zajednice spoznaju da im je Duh dan po čudesima što ih on čini medu njima (Gal 3,2-5), po najraznovrsnijim darovima koje im daje (l Kor 1,7).
Pavao od samog početka svog apostolstva visoko cijeni te darove Duha; on samo nastoji razlučiti one koji su pravi:
'Duha ne gasite! Proročke govore ne prezirite, nego sve provjeravajte, što je dobro, zadržavajte. Uklanjajte se svakom zlu!' (l Sol 5,19-22).
Pavao će te savjete dalje razviti kad se sukobi s pastoralnim problemom što ga nameću karizme.

Karizme u crkvi

Problem se nametnuo u korintskoj zajednici, zbog pretjerane važnosti koju su pripisivali 'govorenju tuđim jezicima' (l Kor 1214).
To religiozno oduševljenje koje izbija u obliku govora na 'tuđim jezicima' (usp. Dj 2,4) nije bez neke dvoznačnosti.
Opasno je da pijanstvo što ga je izazvao Duh promatraoci shvate kao pijanstvo od vina (Dj 2,13), pa čak i kao ludovanje (l Kor 14,23).
Ta pojava, naizgled slična entuzijastčnim ushitima kojima su se pogani predavali u nekim orgijastičkim kultovima, mogla bi čak lako zavesti na lakoumnost vjernike koji ne bi razlikovali obuzetost Duhom Božjim od njoj protivnih patvorina, što bi vjernike vodilo i raskolu (l Kor 12).
Ali dok rješava to praktično pitanje, Pavao cijelu tu raspravu podiže na višu razinu pa predlaže o tom vrlo općenitu nauku.

1. Jedinstvo i različitost karizmi.
Darovi su od Duha vrlo raznovrsni, kao što su različite i službe u Crkvi i ljudske djelatnosti.
A temelj njihovog dubokog jedinstva jest u tome što dolaze od jednog Duha, kao što sve službe dolaze od jednoga Gospodina a djelatnosti od jednoga Boga (l Kor 12,4 si).
Ljudi su, svaki prema svojoj karizmi, djelitelji jedinstvene a mnogolike Božje milosti (l Pt 4,10).
Usporedba s ljudskim tijelom omogućuje da se lakše shvati upućenost svih Božjih darova prema istoj svrsi: svi su oni dani na opću korist (l Kor 12,7); oni svi zajedno pridonose koristi Crkve, Tijela Kristova, kao što svi udovi sudjeluju za dobro ljudskog tijela, svaki prema svojoj zadaći (12,12-27).
Podjela darova u isto je vrijeme stvar Duha (12,11) i stvar Krista, koji Božju milost dijeli kako hoće (Ef 4,7-10).
A kod služenja tim darovima svatko mora prije svega misliti na opće dobro.

2. Svrstavanje karizmi.
Pavlu nije bilo stalo da nam pruži neku promišljenu podjelu karizmi, premda ih nabraja u više mahova (l Kor 12,8 si. 28 si; Rim 12,6 si; Ef 4,11; usp. l Pt 4,11).
No mogu se razaznati razna područja primjene na kojima ima mjesta za darove Duha. Ponajprije, neke su karizme povezane s funkcijama službe (usp. Ef 4,12): to su funkcije apostola, proroka, učitelja, evanđelista, pastira (l Kor- 12,28; Ef 4,11).
Druge se tiču raznih djelatnosti na korist zajednice: služenje, pouka, poticanje, djela milosrđa (Rim 12,7 si), riječ mudrosti ili znanja, istaknuta vjera, dar ozdravljanja bolesnih, čudesa, govorenja tuđim jezicima, razlikovanje duhova (l Kor 12,8 -si)...
Ove karizmatske djelatnosti, u kojima se očituje djelatna prisutnost Duha, očito nisu posebne crkvene funkcije; mogu se susresti i kod nosilaca drugih funkcija: tako Pavao, Apostol, govori tuđim jezicima i čini čudesa.
Proricanje se sad spominje kao djelatnost dostupna svima (l Kor 14,29 si. 39 si), 'ali se opet prikazuje kao funkcija (l Kor 12,28; Ef 4,11).
Naročita zvanja kršćana također su se temeljila na karizmama: jedan je pozvan na neženstvo, drugi prima neki drugi dar (l Kor 7,7).
Napokon,vršenje ljubavi, te prve kršćanske kreposti, jest i samo dar Duha Svetoga (12,3114,1).
Kako vidimo, karizme nisu ništa izuzetno, makar su neke od njih darovi izvan niza, kao moć činiti čudesa.
Od njih posvema zavisi sav kršćanski život i savkolik rad crkvenih ustanova.
Upravo tim putem Duh Božji ravna novim narodom na koji se obilato izlio, dajući jednima vlast i milost za obavljanje funkcija, drugima moć i milost da odgovore svojim posebnim pozivima i budu korisni zajednici, za izgradnju Tijela Kristova (Ef 4,12),

3. Pravila upotrebe.
Nužno je 'ne gasiti Duha', ali treba i provjeriti vjerodostojnost karizmi (l Sol 5,19 si) i 'duhove podvrći kušnji' (l Iv 4,1).
Ovo razlikovanje je i samo plod milosti (l Kor 14,10) i silno je važno.
Pavao i Ivan postavljaju u ovom pogledu prvo pravilo, koje pruža apsolutno mjerilo: pravi se darovi Duha raspoznavaju po tome što njihovi nosioci priznaju da je Isus Gospodin (Kor 12,3), da Isus Krist, koji je došao u tijelu, jest od Boga (l Iv -4,1 si).
To pravilo omogućuje da se izbaci svaki lažni prorok koga bi pokretao duh Antikristov (l Iv 4,3; usp. l Kor 12,3).
'Osim toga, služenje karizmama mora biti odloženo općem dobru: stoga treba poštivati
njihovu hijerarhiju.
Crkvene se funkcije svrstavaju prema redu važnosti, a na čelo dolazi funkcija apostola (l Kor 12,28; Ef 4,11).
Djelatnosti prema kojima mogu težiti svi vjernici moraju se procjenjivati prema svojoj stvarnoj korisnosti, a ne po svojoj spektakularnosti.
Svi moraju prije svega tražiti ljubav, zatim ostale duhovne darove.
Među ovima na prvo mjesto dolazi i proricanje (l Kor 14,1).
Pavao nadugo pokazuje kako je proricanje više od govorenja tuđim jezicima; jer, dok se religiozni zanos očituje na nerazumljiv način, njime se ne gradi zajednica, a ta izgradnja svih jest ono bitno (l Kor 14,2-25; usp. l Pt 4,10 si).
Čak se i prave karizme moraju podvrgavati praktičnim pravilima, kako bi vladao red na vjerskim sastancima (l Kor 14,33).
Zato Pavao daje korintskoj zajednici upute kojih se treba strogo pridržavati (l Kor 14,26-38).

4. Karizme i crkvena vlast.
Ovo upletanje apostola u područja na kojima se očituje djelovanje Duha pokazuje da karizme u svakoj prilici ostaju podvrgnute crkvenoj vlasti (usp. l Iv 4,6).
Dok su apostoli na životu, njihova vlast u ovom pitanju proizlazi iz Činjenice da je apostolat prva među karizmama.
Ali poslije njih, i njihovi ovlaštenici imaju također istu vlast, kako to pokazuju upute sabrane u pastirskim poslanicama (osobito l Tim 1,184,16).
To je stoga što su ti ovlaštenici i sami primili naročit dar Duha polaganjem ruku (l Tim 4,14; 2 Tim 1,6).
Oni ne mogu imati karizmu apostola1, ali zato nemaju manje karizmu upravljanja koja im daje pravo propisivati i naučavati (l Tim 4,11) i koju nitko ne smije prezreti (l Tim 4,12). Tako u Crkvi sve ostaje podložno hijerarhiji uprave, koja je i sama karizmatskog reda.

RJEČNIK BIBLIJSKE TEOLOGIJE
Jean Duplacv, Augustin George, Pierre Grelot, Jacques Guillet, Marc-Francois Lacan

Čistilište

Čistilište, naziv koji je došao u Srednjem vijeku za ono nastajanje savršenstva u svim dimenzijama čovjeka (purgatorium) koje se događa i čisti 'nakon' smrti, a koje po crkvenoj nauci postoji (DS 838 856 si 1304 si 1580 1820 1867; NR 897 926 848 907 si 935), kojemu je podvrgnut umirući u milosti opravdanja ukoliko mu preostalo stanje 'kazne' (dostojan kazne) nije moralo biti nužno izbrisano s oproštenjem grijeha u opravdanju, a to se stanje može izbristi 'ispaštanjem zadovoljštine'.
O točnijoj strukturi toga događanja, a posebno o njegovoj povezanosti s nekim mjestom, nema niti biblijskog objašnjenja (polazište: dobro je i korisno 91 moliti za umrle, 2 Mak 12, 42-45; usp. *šeol, *među-stanje), niti neka točnija odluka učiteljstva.
Zato riječ čistilište ne bi trebala stojati na putu nekom boljem i točnijem nazivu za ono događanje, pogotovo kad protiv nje govore religioznopedagoške sumnje.
- Za moguće shvaćanje te stvari može poslužiti ovo razmišljanje: *gledanje Boga može pripasti samo istinski savršenom, i to već i individulano prije općenitoga usavršenja svijeta (DS 1000 si; NR 901 si).
A nutarnje savršenstvo čovjeka vremenit je događaj koji odgovara čovjeku koji sazrijeva u prvom stvorenjskom vremenu, i taj se događaj ne može shvatiti kao dekretorski čin već na temelju složene strukture ljudskog bića u kojemu se sve ne događa najednom.
Čovjek postaje samo u fazama kroz sve slojeve svoga bića onaj koji već 'jest' po centralnoj temeljnoj odluci osobe (vjera, kajanje, ljubav), a po *smrti ostaje konačno i neopozivo. Ostvarivanje te temeljne odluke nailazi u složenoj stvarnosti čovjeka na onaj otpor u pretpersonalnoj sferi pojedinca koji je bio izgrađen ranijom krivnjom i krivim odlukama. 'Doživljaj' toga otpora jest ispaštanje i kao takav posljedica je čovjekova grijeha.
A budući da je taj doživljaj s druge strane različit od izvršenja slobode i od samoiskustva jezgre ljudske osobe, on je 'vanjska' kazna.
Time bi onaj integrativni proces kojim se nakon smrti mora obnoviti cjelina ljudske osobe protiv otpora krivnjom vlastitoga grijeha bio stvarno ispaštanje kazne, ali koje je radikalno nošeno milošću primljenom u onoj temeljnoj odluci i time nužno i neotklonjivo uranja u konačno savršenstvo čovjeka, tj. u konačno gledanje Boga.

TEOLOŠKI RJEČNIK - KARL RAHNER, HERBERT VORGRIMLER

Molitva

Molitva je izričita i pozitivna realizacija povezanosti čovjeka s osobnim Bogom spasenja.
Ona dakle ostvaruje jednostavno bit religioznog *čina: prepuštanje čovjeka u transcendenciju svoga vlastitog bića i time ponizno, prihvaćajno, štovateljsko dopuštenje dolaska i potvrđivanje u odgovoru totalnoga oslovljenog bića, pa i subjektivno neizbježna pogodenost ljudske egzistencije tajnom Božjom kao osobe.
Molitva je temeljna funkcija Crkve koja stupa na mjesto starozavjetnog molitelja (ona moli njegove psalme, a da ne zamijeni povijesnospasenjsko povijesne situacije, u kojima se on nalazi, sa svojima), a ujedno prihvaća svoju specifično novozavjetnu spasenjsku situaciju. Crkva razdvaja oduvijek tu svoju molitvu od vlastite molitve Isusove (ukoliko je ona bila izraz i izljev njegove jedincate samosvijesti), iako je ona prihvatila temeljni način i temeljnu tematiku svoje molitve iz usta samoga Isusa: Očenaš (*očinstvo Božje).
Adresat molitve Crkve već je u najranijem vremenu uz Oca i sam Isus Krist kao posrednik spasenja.
Temeljno je raspoloženje molitve zahvalnost koja proizlazi iz teološke biti molitve, a Crkva ju je uvijek najviše voljela: ona se izražava u euharistijskim molitvama (*euharistija), a nalazi se konačno i u temelju doksologija (molitva slave).
Njena *prozbena molitva specificirana je već unaparijed ispunjenim prihvaćanjem konačnoga Božjeg jamstva u vezi sa svršetkom svijeta i s konačnim uslišanjem svake ljudske molitve koja se u njemu događa (Mt 7,7-11 i par.; Iv 16,23 si; 15,7. 16.).
U refleksnom nauku vjere pozna Crkva liturgijsko-javnu i 'privatnu' molitvu: za oba oblika kaže ona da su nužni.
Ukoliko je i molitva pojedinca prihvaćanje Božje volje ljubavi i spasenja, utoliko je ona i čin milosti, ali utoliko je uvijek i 'u Kristu i u Crkvi' (Ef 3,21) i ima zato uvijek i ekleziološki karakter.
Ako se to kao takvo i ne pomišlja uvijek, ipak je djelotvorno kad se moli za oproštenje grijeha, za pokojne, svecima i za osobno spasenje (*općinstvo svetih).
Bez obzira na činjenicu da se smije i mora moliti za sebe i za vlastito spasenje u brizi koju je Bog htio i koja priznaje vlastitu stvorenjsku potrebitost, ipak molitva ima intencionalnost kao izvršenje božanskih kreposti, i uvire kod Boga u sebi i zbog njega samoga.
Upravo zbog toga molitvi je vlastita i pravilno shaćena antropocentričnost (zbog toga samozaborava koji na kraju ne traži potvrdu samoga sebe).
A time i objektivna zasluga kao 'dobro *djelo', kao spasenjski čin i kao rast u milosti, iako ta zasluga ne može biti prvi i obuhvatni motiv molitve.
Isto tako pripada molitvi učinak kao *zadovoljština.
Kao molba čovjeka koju nosi sama Božja volja ljubavi i djelo ljubavi molitva je apsolutno sigurna u uslišanje, jer i ukoliko ona hoće sve drugo izvan Boga samo onda kad se uklapa u ono temeljno nastojanje prema Bogu, prema Božjoj bezuvjetno prihvaćenoj odredbi.
Zato je i način uslišanja u pravilnoj molitvi prepušten Božjoj odluci.
Ukoliko je molitva vjere u milosti Isusa Krista (bilo to u promišljenom znanju ili ne) za spasenje koje je u Isusu Kristu postalo javno i trajno, svaka se molitva događa 'u Kristovo ime'.

TEOLOŠKI RJEČNIK - KARL RAHNER, HERBERT VORGRIMLER

Putevi Božjeg milosrđa

O, neprocjenjiva ljubavi,
o, slatka ljubavi, vječna vatro!
Ti si vatra koja vječno goriš,
o, višnje i vječno Trojstvo!
Ti si ravna bez krivudanja,
jednostavna, bez dvoličnosti,
i iskrena bez pretvaranja.
Znam da ti je milosrđe svojstveno,
čak, kamo god se okrenem,
ništa ne nalazim što izmiče tvome milosrđu;
i stoga trčim i vičem ispred tvoga milosrđa
da ukažeš milosrđe ovome svijetu.

I.
O, vječna Istino, koja je tvoja nauka?
Koji je put kojim nam treba pristupiti k Ocu?
Ne umijem vidjeti drugi osim onaj koji si ti,
vječna Riječi, poravnao krepostima vatre tvoje ljubavi,
koji si izgradio dragocjenom svojom krvlju:
to je zaista pravi put.
O, neizreciva i najslađa ljubavi,
ti si Bog naš,
koji jedino hoćeš naše posvećenje.
To se ukazuje bjelodanim po krvi Sina tvoga,
koji je radi našega spasenja trčao k sramotnoj smrti presvetog Križa.

II.
O, kako ti je milosrđe vlastito,
vječna Istino!
Tvoje nas je milosrđe stvorilo;
milosrđe nas je tvoje otkupilo od vječne smrti.
Milosrđe nas tvoje vodi i zadržava tvoju pravednost.
To milosrđe odlaže našu smrt dajući nam vrijeme u kojem se možemo
tebi obratiti i s tobom se pomiriti.
Iz milosrđa si ostavio ožiljke rana na tijelu Jaganjca, tvoga Jedinorođenca,
da skupa s njima pred tvojim veličanstvom traži milosrđe za nas.
Milosrđe tvoje nije htjelo da neokaljani Jaganjac samo jednom kapi krvi
otkupi rod ljudski,
niti trpljenjem samo jednog od njegovih udova,
nego svekolikom krvlju svojom i trpljenjem cijelog tijela.
I to snagom neograničenog Božanstva sjedinjenog s našom ograničenom naravi:
čovještvo je trpjelo u Riječi,
a Božanstvo je žrtvu primilo.

III.
O, vječna Riječi, Sine Božji,
odakle dolazi to da si imao savršeno kajanje za grijeh
kad u tebi nikad nije bilo otrova grijeha?
Vidim da si htio zadovoljiti trpljenjem tijela i duše,
kao što čovjek bijaše počinio grijeh svojim tijelom i dušom.
Sagriješih, Gospodine, smiluj mi se!

[Sv. Katarina Sijenska, Oratio XIX: izd. G. Cavallini, Roma 1978., str. 219]

Zaljubljenost

"Infiša san u te, nemoj mi zamirit…"
Ah, nostalgični zvuci negdje u zimu u šetnji uz more od Zente do Bačvica s mislima na nekog.
Nisi li bio zaljubljen, ni ne znaš što je život, ali ni što je smrt.
Ne znaš kako more priča, kako vam se raduje, ni kako vas oplakuje.
I kako te u samoći tješi...
Pričao mi jedan student kako je jutrima odlazio na klupu u parku, po cio dan čekajući onu koja ga je ostavila.
U svakom prolazniku nadajući se njoj.
Živio u bezvremenu i međuprostoru...
"Kao da se vrime zaplelo u švere i lita ni zime, ne dotiču mene."
Sa stihovima spremnim…
"Kad mi dođeš ti i osmijeh vratiš mi sva patnja i bol života mog će proć."
Ljubav je onaj trenutak o kom je govorio nezaboravni propovjednik splitske katedrale, don Ivan Cvitanović:
"Onog časa, kad nam suza u tuđem oku više ne bude obična slankasta tekućina, i kad nas počne boljeti i tuđa bol, i kad se počnemo radovati zbog tuđe radosti – dogodila nam se ljubav." Ljubav je poljubac koji je Trnoružicu iz smrti vratio u život.
Ona nije izum, već otkriće.
Dogodi se kad joj se najmanje nadamo.
Najednom nam se učini, da smo to biće dugo, možda i kroz sav život, očekivali, sanjali, o njemu maštali.
Pojavak joj je zagonetan, ali koji nas posve odgonetava.
Riječi su sada suvišne, šutnje nisu više besplodne.
Ljubav je djelo Stvoriteljevo, jer ona je, osjećamo iz ničega izrasla.
Ljubav nije posljedica nego uzrok čovjeka.
Ona je bliski susret s bitkom i istinom.
Ljubav je rađanje u ljepoti; onoj o kojoj R.M. Rilke kaže da je "Početak užasa, ona je ono što još čovjek može podnijeti, a da ne bi od strahote i beskraja istine bio uništen."
Ljubav je pobjeda mašte nad inteligencijom.
Zaljubljenici su entuzjasti u doslovnom značenja te riječi – ispunjeni su Bogom.
Kažemo ljubav, a zapravo se radi o zaljubljenosti.
Zaljubljenost tek obećava ljubav, premda se u nju, zbog nesnalaženja zaljubljenika, uvijek ne razvije.
Ali budući je zaljubljenost neodoljiva, naprosto moramo zakoračiti u taj opojni svijet.

OTJELOVLJENJE SNOVA

Zaljubljenik u drugom vidi odraz svog srca, kao što Narcis u vodi ugledava svoj lik.
Ili kao što Veronika u rupcu umrljanu znojem i krvlju Kristova lica, prepoznaje njegov lik.
To je ono o čem govori mit o Pigmalion-u, kog su bogovi obdarili sposobnošću da pamti što mu ljubav poklanja i da to uzmogne priopćiti mramoru.
Slika u kamenu, stvarana iz njegove duše, izrasla je u lik žene.
I on se u nju zaljubi.
Molio je Afroditu da mu pronađe živu ženu takve ljepote.
Božica znajući da on u stvari čezne za kipom, udahne kipu život.
On joj nadjene ime Galatea i njome se oženi.
Nezaobilazni Platon, kad je riječ o zaljubljenosti, za zaljubljenika kaže: "On ljubi ali koga, to ne zna; a ne razumije ni svoje stanje, niti ga može opisati, jer kao da se od drugoga zarazio očnom bolešću – ne može reći kako i kada, a ne zna da u ljubljenom kao u ogledalu gleda samo sebe." (Fedar, 255)
Promatrajući zaljubljene osobe kako gledaju jedna na drugu, vidimo da one zapravo gledaju jedna kroz drugu.
Zaljubljene u neku ideju, ideal, emociju, koju u sebi nose.
Zaljubljenost nije toliko zaokupljenost drugim, koliko svojim odrazom u drugom.
Imamo potrebu biti potrebni.
Drugog trebamo, jer je drugi otjelovljenje naših potreba.
Uočimo to u ovom simpatičnom dijalogu. 
- Što se to tvojoj prijateljici sviđa na tebi?
- Ona misli da sam zgodan, nadaren i pametan.
- A što se tebi na njoj sviđa?
- To što misli da sam zgodan, nadaren i pametan.

KRISTALIZACIJA

Stendhal zaljubljenost tumači teorijom "kristalizacije".
Kao što se na grančici ubačenoj u rudnik soli uresi kristalima, tako se i onaj tko uđe u srce drugoga biva urešen od osjećaja njegova srca.
Za Sthendala je zaljubljenost u biti varka, jer drugoj osobi pridajemo savršenstva koja ona ne posjeduje.
Onog dana kad se sjaj ugasi, ljubav umire.
Kaže on da zaljubljenost nije tek slijepa, već da je halucinacija.
Ipak, o svemu tom bi se dalo pričati.
Prije bih rekao da je zaljubljenost uvid u sakrivenu istinu o drugom, koju je zaljubljenik nakratko priviligiran u njemu vidjeti.
Tako nešto je prelijepo, da bi bilo sasvim lažno.
U tom smislu se slažem s pjesmom: Ako su sve to bile laži, lažimo se bar još malo…

FIKSACIJA PAŽNJE

Analitičari oduševljenja, preneraženosti, zaljubljenosti… kažu da se radi o fenomenu pažnje. Redovito nam pažnja plovi od područja do područja, ravnomjerno se raspoređujući na objekte koje treba držati pod kontrolom.
Usklađenost pažnje oznaka je balansiranih osoba.
A kod oduševljenika se događa paraliza pažnje.
Ukočenost.
Fiksacija samo na jednu vrijednost ili osobu.
Pojava je to slična onoj kad zeca u noći obasjate farovima.
Taj više ništa ne vidi, već samo zabezeknut bulji u farove.
Kad nam se to dogodi, tad kao da nas je grom iz vedra neba pogodio.
Božja strijela doletjela.
Infišani smo… metafizički ushit nam se zbio.
Platon će reći da se takvima dogodilo "božansko ludilo".
Popularno rečeno, dogodila im se "kemija".
Neodoljivost kojom su povučeni, na okolinu ostavlja dojam da su skrenuli s uma, izgledaju kao začarani, da je na njima "nabaca" Od tud izreka: Amans amens! - Zaljubljenik je lud!
Kakvog li apsurda – sadržaju samo jednog trena, sadržaj čitavog života povjeriti.
Pogledu jednom, i riječi običnoj.
No, nije to stvar samo tog trena, već je to susret dugo iščekivan.
Duša naša makar toga i ne bili svjesni dugo je meditirala taj pogled i čekala ga.
Od najranijeg djetinjstva na njoj se taložila njegova slika.
U trenutku stvaranja, Bog nas je svojom ljubavlju ranio ranom, koju samo njegova ljubav iscjeljuje.
Na nju se, samo na nju – uvijek čeka.
A susret je završnica čekanja, olakšanje i provala radosti.
Život se tad uglavljuje.
Osmišljavaju se svi propušteni dani i besmisleni trenuci.
Susret s tim fatalnim očima, nam našu prošlost dariva.
I s njima budućnost zaželimo vječnu.

VRLINA ZALJUBLJENOSTI

Vrlina zaljubljenosti je u tom što se zaljubljenici se uzajamno stvaraju.
Zaljubljenik nastoji postati što sličniji slici koju zaljubljenik u njemu vidi.
Ludwig Strauss svojoj dragoj piše: "Pun udivljenja stojim pred likom što si ga o meni stvorila: sad slutim da me Bog sazda na svoju sliku.
Daj da budem sličan toj slici u meni: daj da ostvarim sliku što si je o meni stvorila."
A budući da zaljubljenici imaju potrebu jedno drugom do kraja reći istinu o sebi, jer si beskrajno vjeruju – u tom je njena terapijska vrijednost.
Platon slikovito kaže da zaljubljenik opernati promatrajući onog u kog je zaljubljen: "Kad kroz svoje oči primi odbljeske ljepote, koji kao kiša padaju na klice njegova perja, ugrije.
A od te tople kiše rastopi se ono što je oko klice, što se davno do okorjelosti stisnulo i smetalo klijanju.
Ali, kad priteče hrana, tada počne iz klica rasti perje po cijeloj površini duše, jer je sva nekada bila pernata." (Platon, Fedar, 251)

SAŽETO O ZALJUBLJENOSTI

1. Prolazno stanje ograničenog trajanja
S zaljubljenošću može ljubav početi, ali ne s njome i trajati.
Zaljubljenost je poklon, a ljubav treba razviti i održavati.
 
2. Ograničava slobodno odlučivanje
Dominira emocionalno reagiranje i intuitivno odlučivanje, a nikako objektivno zapažanje uz racionalnu analizu.
Ostavlja utisak maksimalne slobode, a u stvari se radi o bitno ograničenom odlučivanju.
Zato i nije moguć argumentirani razgovor okoline s zaljubljenim.
 
3. Subjektivno tumačenje i iskrivljivanje stvarnosti
Zaljubljenici su u stanju isključiti sve što im ne odgovara ili smeta.
Njihovo emocionalno stanje djeluje kao neki filtar, kroz koji viđeno i slušano potpunoma mijenja boju i izgled.
 
4. Sami su sebi dovoljni.
Smeta ih svaka različitost među njima, pa su spremni žrtvovati svoju individualnost, slobodu i posebnost, te potpuno nestati jedan u drugome.
 
5. Trebaju prepreke, zabrane, protivljenja
Zaljubljenost se hrani preprekama.
Stoga se nerijetko ona događa upravo između onih za koje bi se reklo da je apsurdno da se tako nešto među njima može dogoditi.
Neke zaljubljenosti jer su onemogućavane, ili jer se nikad nisu usudile očitovati, te se tako ni u ljubav preliti – nikad ne prestaju.
U dnu srca se vežemo s drugim potpuno i zauvijek.
Dogodi se nešto kao metafizičko kalemljenje.
 
p.Luka Rađa, SI (Palma, 28.1.2002.)

Pouka o razlikovanju duhova

Gospodin je ispitivalac misli i nakana Ijudskog srca Gospodin bez sumnje poznaje sve misli i nakane našega srca.
Nama očituje one misli i nakane za koje dopušta da s milošću ispitivanja možemo razlikovati kakve su.
A duh koji je u čovjeku ne zna sve što je u čovjeku, pa ne zna sve ni o svojim mislima, koje osjeća s pristankom ili bez pristanka, ne osjeća uvijek onako kako je u stvari.
Misli i nakane koje gleda očima duše ne razlikuje jasno jer su mu oči zamračene.
Često, naime, vlastita misao, kakav čovjek ili napasnik pod vidom pobožnosti ubaci nešto što pred Božjim očima ne zaslužuje nagradu kreposti.
Postoje neke sličnosti pravih kreposti, kao i mana, koje prevare oči srca i kao nekom opsjenom zastru oštrinu uma tako da se prilika dobra ukaže i u slaboj stvari, a prilika zla u dobroj stvari.
To je dio naše bijede i neznanja.
To treba mnogo žaliti, toga se treba mnogo strašiti.
Pisano je naime:
Ima putova za koje se čovjeku čini da su dobri, ali njihov kraj dovodi u propast.
Da tu pogibao izbjegnemo, blaženi nas Ivan opominje:
Iskušajte duhove da li su od Boga.
A tko je sposoban iskušati da li su duhovi od Boga ako mu Bog nije dao milost razlikovanja duhova, da može točno i pravo ispitati i prosuditi misli duha, osjećaje i nakane?
Razlikovanje duhova majka je svih kreposti.
Ono je svima potrebno, bilo da ravnaju tudim životom, bilo da upravljaju i popravljaju svoj život.
Ispravno je mišljenje o onome što treba raditi kad se ono ravna po volji Božjoj;
nakana je pobožna kad je jednostavno upravljena prema Bogu.
Tako će onda biti svijetlo cijelo tijelo našega života ili bilo kojega našega čina, ako naše oko bude bistro.
A oko je bistro kad ispravnim mišljenjem razabire što se mora raditi i s pobožnom nakanom radi jednostavno što se ne smije činiti dvolično.
Ispravno mišljenje ne propušta zabludu; pobožna nakana isključuje hinjenje.
Pravo je dakle razlikovanje duhova - sjedinjenje ispravnoga mišljenja i pobožne nakane.
Sve, dakle, treba raditi u svjetlu razlikovanja duhova, kao u Bogu i pred Bogom.

Iz Rasprava Balduina Kantuarijskog, biskupa

Sudski slučaj

U svijetu u kojem je slijediti Krista zakonom zabranjeno, te određeno da je to ilegalna aktivnost koja prijeti državnoj strukturi, ti si uhapšen i priveden pred sud.
Tužitelj ima poprilično jake dokaze protiv tebe.
Započinje sa nekoliko fotografija koje pokazuje sucu.
Na tim fotografijama si ti.
Prisustvujes sastancima crkve, govoriš na religioznim događanjima i sudjeluješ na raznim molitvenim sastancima i sastancima slavljenja.
Nakon toga tužitelj donosi nekoliko kršćanskih knjiga koje posjeduješ, zatim nekoliko CD-a te ostalih raznih vidljivih pokazatelja da ti stvarno jesi krsćanin.
Opužba se nastavlja prezentiranjem pjesama koje si napisao Bogu te čitanjem odlomaka iz dnevnika gdje pišeš o svojoj vjeri.
Prije nego što svoju optužbu privede kraju, tužitelj iznosi i posljednji dokaz.
Tvoju Bibliju.
Ona je, vidi se, puno korištena.
Pokidanih korica, iscrtana na mnogo mjesta, podvučenih redaka i prepuna
raznih zabilješki koje si godinama u nju dodavao, neizostavan dokaz da si ovu svetu knjigu pročitao i prelistao mnogo puta.
Tijekom čitavog suđenja ti tiho sjediš i u strahu dršćeš.
Duboko u svome srcu znaš da sa obzirom na dokaze koje tužilastvo ima protiv tebe, moguće je da te zatvore na dugo godina ili čak pogube.
U nekoliko navrata tijekom suđenja došlo ti je da ustaneš i zaniječeš Krista.
Ali ipak, iako je kušnja navirala, uspio si ostati usredotočen i oduprijeti se tom iskušenju.
Nakon što je tužitelj završio sa predstavljanjem tvoga slučaja, sudac ti se okrene te upita dali
imaš što za dodati.
Ti ostaješ tiho sjediti zatvorenih usta, bojeći se da ako ih samo otvoriš mogao bi zanijekati Krista.
Nakon kratke tišine tebe odvode van sudnice.
Sudac odlazi u svoju sobu da odluči o tvom slučaju.
Nakon što si čekao neko vrijeme, pozivaju te natrag u sudnicu da čuješ presudu i primiš zasluženu kaznu.
Sudac se vraća također.
Stane se nedaleko od tebe, pogleda te duboko u oči i kaže:
"Prema iznesenim optužbama, optuženi nije pronađen krivim!"
"Nije pronađen krivim?!", srce ti se smrzne.
Onda, u djelić sekunde, isti onaj strah od maloprije
koji je prijetio da poklekneš i zaniječeš Krista, sada se pretvara u zbunjenost i gnjev.
Iako te i sada strah ipak ustaješ.
Zahtjevaš od suca da ti objasni kako možeš biti nedužan s obzirom na sve
optužbe i dokaze koji su više nego očiti.
Na taj tvoj zahtjev, sudac, pomalo u šoku, pita: "Ma koji to dokazi!?"
Ti si ustrajan:
"A što je sa svim pjesmama koje sam napisao Bogu?"
"Te pjesme samo pokazuju da znaš dobro slagat rime i da misliš da si dobar pjesnik!"
Ti ne odustaješ:
"No dobro, ali što je sa svim sastancima na kojima sam govorio, ili kada sam plakao poslije propovjedi, i što je sa svim molitvenim sastancima?"
Sudac se i dalje čudi:
"To samo pokazuje da si vješt govornik i dobar glumac, ništa više od toga.
Očito je da si prevario one oko tebe, možda čak i sebe samog, ali sve ove gluposti nisu dovoljne da te osude. "
Obeshrabren si:
"Ovo je suludo. Ne postoje nikakvi dokazi koji bi bili dovoljni da vas uvjere!?"
"Nije baš tako." Na to će sudac.
"Mi smo indiferentni prema tvome čitanju Biblije i odlascima u crkvu na sastanke.
Uopće nas ne zabrinjava tvoje slijeđenje Krista koje se sastoji u riječima i piskaranju olovkom. Samo ti nastavi razvijati svoju teologiju, upotrebljavajući je da slikaš idealne slike ljubavi. Nas stvarno ne zanimaju takvi amaterski umjetnici kao što si ti koji svojim kistom pokušavaš stvoriti sliku boljega svijeta.
Ovaj sud postoji radi onih koji će odložiti olovke te položiti svoj život, onako kako je Krist to učinio.
I zato, do onoga trenutka do kada tvoj život počne nalikovati Kristovom životu, do onda kada ti izazoveš naš sistem i ne postaneš trn koji nam ne da mira, dok ne umreš samome sebi i predaš svoje tijelo u vatru poradi Krista,
...do tada, dragi prijatelju, ti nama nisi nikakav neprijatelj."

LECTIO DIVINA (Božansko čitanje)

Molitveno čitanje Božje riječi

To je način meditativne molitve biblijskih tekstova. Prakticiran je u srednjovjekovnim samostanima. Kartuzijanac Gvido II. nabraja četiri koraka: lectio, meditatio, oratio, contemplatio. Kasnije se spominje i peti korak actio Ovaj molitveni način ponovno počinje oživljavati u naše vrijeme, nakon Drugog vatikanskog sabora. Papa Benedikt XVI. kaže: To su stube kojima se monasi uspinju od zemlje prema nebu.
Nedavno je Papa ponovio redovnicima: Hranite svoj dan molitvom, meditacijom, slušanjem Božje riječi. Vi koji ste bliski s drevnom praksom lectio divina, pomozite također vjernicima da je vrjednuju u svom svakodnevnom životu. I znajte u svjedočenje prevesti ono što Riječ pokazuje, dopuštajući da vas ona oblikuje da, kao sjeme prihvaćeno u dobru zemlju, donosi obilate plodove. Tako ćete biti uvijek uočljivi Duhu i rasti ćete u sjedinjenju s Bogom, njegovat ćete bratsko zajedništvo među sobom i bit ćete spremni velikodušno služiti braći, osobito onima koji su potrebni.
Za Božansko čitanje potrebno je imati otvoreno srce i otvoren duh, pronaći prikladno mjesto i osigurati si potrebno vrijeme. Ovaj molitveni način napose je prikladan za rad u skupini.

Pet molitvenih koraka
1. LECTIO - Čitam Pozorno čitam izabrani tekst. Dopuštam da me Riječ pronađe i takne. Izabirem Riječ koja me se najviše dojmila.

2. MEDITATIO – Prebirem Riječ u srcu . Izabranu Riječ ponavljam u srcu i osluškujem što mi govori i kako odgovara na moje stanje. Zapažam kako mi liječi zadobivene rane. Ponavljam Riječ u ritmu disanja i izgovaram je kod svakog izdisaja.

3. ORATIO – Molim.
Molim da mi Bog daruje ono što sam u meditaciji spoznao i naslutio. Molitvu u srcu izgovaram kao prošnju, zahvalu, kajanje ili slavljenje Boga i veličanje velikih Božjih djela u cjelokupnoj povijesti spasenja.

4. CONTEMPLATIO – Otkrivam
Otkrivam temelj vlastitoga bitka, tj. sebe u sebi. Sebe u Bogu i Boga u sebi. Postajem jedno sa sobom i s Bogom. U dubokoj šutnji motrim, kušam i uranjam u sveprisutnu Božju ljubav koja u meni oblikuje stav istinskog klanjanja i zahvaljivanja. Više ne razmišljam o tekstu ili Riječi. Napuštam čitanje i ponavljanje Riječi. Ulazim u tišinu spuštajući se koliko je više moguće u vlastito središte. Dopuštam šuteći da me Isus vidi. U dubokoj šutnji ja gledam Njega. On gleda mene! Po primljenoj Riječi postajem jedno s Njim. Uživam u Njegovoj prisutnosti i dopuštam da me Isus zahvati. Meditatio, oratio, contemplatio obavljaju se u šutnji.

5. ACTIO – Djelujem u svojoj svakodnevici u skladu s Božjom Riječi.
Cilj božanskoga čitanja jeste: ono što sam kušao u čitanju, meditiranju, molitvi i kontemplaciji prenijeti u svakodnevni život. Važno je imati želju da ono što sam spoznao i kušao podijelim s drugima. Dobro je pitati se što mogu i trebam učiniti u svojim okolnostima u osobnom životu, što trebam i mogu učiniti za drugoga.? Što mogu učiniti sam, a što zajedno s drugima?
Pronađene odgovore u srcu potrebno je reći sudionicima grupe i doživljeno duhovno iskustvo pretočiti u svakodnevicu. Susret se može završiti šutnjom, psalmom ili prikladnom pjesmom, uz preporuku da ne traje dulje od jedan sat.
Važno je pripaziti da iskazi sudionika ne prerastu u diskusiju. (K)

http://www.sestre-sv-kriza.hr/biblijmedit.php

Ne mijenjaj se!

Godinama sam bio živčan, pun straha, depresivan i sebičan.
Svi su mi neprestano govorili da se moram mijenjati i uvijek ponovo da sam živčan.
Bili su mi mrski, a ipak sam se s njima složio da govore istinu.
Htio sam se promjeniti ali to mi nije uspijevalo koliko god sam se trudio.
Ono što me najviše boljelo bijaše to da mi je najbolji prijatelj također uvijek iznova ponavljao da sam živčan.
I on je neprestano tvrdio da se moram promjeniti.
I s njim sam se složio, ali on mi ne postade mrzak.
To mi se nije dogodilo.
Osjećao sam se tako bespomoćan i zatvoren.
Požalio sam mu se.
Tada mi on reče:
-Ne mijenjaj se. Ostani takav kakav si.
Zaista nije važno hoćeš li se promjeniti ili ne!
Volim te takvog kakav si.
Sad je to tako.
Te riječi odjeknuše u mojim ušima kao glazba:
-Ne mijenjaj se, ne mijenjaj se... Volim te!
I ja se opustih, postadoh životan i, čudo nad čudima, promjenih se!
Sada znam da se zaista nisam mogao promjeniti dok nisam našao nekoga tko me ljubi, promjenio se ja ili ne.
Bože, ljubiš li me ti na ovaj način?

Sretan čovjek - Priče za meditaciju, propovojedi i vjeronauk - Teovizija

Napuknuti vrč

Neki je trgovac vodom svako jutro odlazio na rijeku,
gdje bi napunio svoja dva vrča i odvozio ih u grad.
Jedan od tih vrčeva bijaše napuknut te je gubio prilično vode do odredišta,
a drugi je bio potpuno nov i donosio više zarade.
Osjetivši se manje vrijednim, napuknuti vrč jedno jutro odluci povjeriti se vlasniku:
-Svjestan sam svojih ograničenja i da zbog mene ne dobivaš očekivanu zaradu,
jer sam napola prazan kad u grad stignemo.
Molim te oprosti mi moju slabost!
Idućeg jutra, na putu prem rijeci, vlasnik dozove napuknuti vrč:
-Pogledaj rub ceste!
-Prelijep je, pun cvijeća - odgovori vrč.
-Predivan je zahvaljujući tebi.
Ja sam kupio sjeme i posijao ga, a ti si ga, i ne znajući,
svaki dan zalijevao.
Stoga, ne zaboravi da smo svi pomalo slomljeni,
ali Bog zna kako načiniti čudo iz naše slabosti,
ako ga zamolimo.

Sretan čovjek - Priče za meditaciju, propovojedi i vjeronauk - Teovizija

Duh Sveti u životu vjernika

Danas veoma malen broj vjernika u Crkvi zaista poznaje Duha Svetoga (Iv 14, 16-17). Pokušat ću vam ga malo «približiti» opisujući ga na konkretan način.
 
1.     Duh Sveti je osoba
Učili smo kako je On treća božanska osoba.
Dakle on je Bog isto kao i Otac Nebeski, te isto kao i Isus Krist.
No, ono što mi često ne primjećujemo je isto tako važno, a to je da je On osoba.
Važno je to zbog toga što ti s osobom možeš imati osobni odnos ili kontakt.
To znači da Duh Sveti nije nekakav pojam, energija ili sila – kako ga mnoge lažne religije opisuju već je Božanska osoba.
Vrlo nam je lako zamisliti Isusa kao osobu.
Čitajući evanđelja možemo si ga zamisliti u raznim situacijama i «primijetiti» njegovu radost, milosrđe, ljubav, autoritet, njegovo strpljenje i mnoge druge osobine koje su nama ljudima poznate.
No, iako nam Biblija govori i o osobinama Duha Svetoga, nekako nam Ga je teže zamisliti. «Karakter i duhovni izgled» Duha Svetoga zorno je opisan u povijesti Crkve od blagdana Duhova na dalje.
 Isus nam govori kako je jedno s Ocem i s Duhom Svetim, tako da možemo biti sigurni kako se po karakteru Duh Sveti ne razlikuje od Isusa.
Naš molitveni život je često usmjeren samo prema dvjema Božanskim osobama, pa bi to trebalo promijeniti, a vidjet ćemo zbog čega.
 
2.     Duh Sveti kao branitelj
Isus pred kraj svojeg ovozemaljskog poslanja govori apostolima, a i svima nama kako kad ode neće nas ostaviti samima, već će poslati nekoga drugoga (neku drugu osobu) da bude s nama. On ga tada naziva braniteljem (Iv 14,16-17) (Iv 14,26).
Ta riječ branitelj ne označuje samo nekoga tko nas može obraniti od napadaja zla u fizičkom i duhovnom smislu, već mnogo više u  duševnom smislu.
Iako je Isus «označio» Duha Svetoga kao našega branitelja, zaista je mali broj vjernika koji imaju osobni molitveni odnos s Njim, te se osjećaju zaista sigurni i obranjeni u njegovoj prisutnosti.
Fizički nas Duh Sveti može obraniti od svega što fizički ugrožava naše tijelo, kao npr. bolesti, nesreće, povrede, glad, žeđ, hladnoća, … .
Duhovno nas brani od nasrtaja raznih vrsta zlih duhova, te čuva naš duh čistim od dodira sa okultizmom, racionalizmom, praznovjerjem, idolopoklonstvima i svime ostalim što nas udaljava od istine Evanđelja.
U duševnom smislu On brani našu dušu od duševnih rana i neistina.
Sotona je otac laži, a kako je jedna od najvećih posljedica istočnog grijeha neznanje u koje je čovjek pao, Sotona (tužitelj braće) pokušava stalno donositi laž našoj duši (Otk 12,10).
Tako nam Sotona govori kako se ne možemo spasiti, kako smo ili jako grešni ili uopće nemamo grijeha, kako nas Bog i ljudi oko nas ne vole, kako je svo zlo koje se u svijetu i nama osobno događa rezultat Božje volje, kako Bog iz nekih svojih razloga želi da mi patimo, kako se je Bog promijenio i više se ne očituje kao u prvoj Crkvi, i još mnogo drugih laži.
Sotona, dakle, optužuje nas same, ali je vrlo zainteresiran da i mi optužujemo svoju braću i sestre.
On je specijalista za ogovaranje i klevetanje.
Sotona je taj koji u naša srca stavlja srđbu, ogorčenost, razočarenje, osjećaj manje vrijednosti, osjećaj odbačenosti i neprihvaćenosti, osjećaj krivnje i mnoge druge negativne osjećaje koje su rezultat povreda koje nam nanose drugi ljudi.
Osnovni cilj Sotone je da se mi u duši od Boga osjetimo napuštenim i odbačenim, ponekad čak i prokletim, te nas onemogući da imamo onakav osobni kontakt s Bogom kakav bi trebali imati.
Ukoliko nismo usko povezani s Duhom Svetim naša će duša povjerovati lažima Sotone i nikad nećemo imati plodove Duha Svetoga u svojim životima.
Riječ Branitelj također znači i odvjetnik, tako da je Duh Sveti onaj koji brani našu savjest od optužbi zloga koje su usmjerene prema nama samima ili prema našim bližnjima.
Samo nam Duh Sveti može dati potpuno istinu o spasenju i opraštanju, a jedino ta istina donosi mir u čovječje srce.
Duh Sveti je taj koji nam može pokazati zlo koje ulazi u našu dušu usred povreda koje zadobivamo od svojih bližnjih (srđba, mržnja, optuživanje, gorčina, razočarenje, … ), te nam pomaže da se istog odrečemo, pokajemo i očistimo svoje srce od svega toga što smo godinama gomilali, a da nismo ni primjećivali.
 
3.     Duh sveti kao učitelj i posvetitelj
Mnogo je toga Isus apostolima govorio, ali ga oni nisu mogli razumjeti.
Mnogo toga nam Biblija govori danas.
Mnogo toga učimo u nauku svoje Crkve.
Shvaćamo li mi zaista to što nam Bog preko svega toga govori?
Tri godine intezivnog učenja nije bilo dovoljno apostolima da razumiju Isusa.
Apostol Ivan kaže kako je Isus u njihovoj prisutnosti toliko toga učinio da kada bi se pojedinačno zapisivalo – knjige bi ispunile čitav svijet (Iv 21,25); no to ipak nije bilo dovoljno. Tada im je prosvijetlio razum kako bi mogli razumjeti pisma (Lk 24,45).
Oni su tek tada shvatili Isusa i njegovo poslanje, te su čekajući silazak Duha na Pedesetnicu točno znali koga i što čekaju.
Pogledajmo Petrov govor poslije silaska Duha Svetoga!
Vidimo kako taj obični ribar razumije pojmove koje tada ni najučeniji vjerski službenici nisu razumjeli.
Rezultat je to novog odnosa.
Isus, prosvjetljujući apostolima razum, daje im da upoznaju osobnost Duha Svetoga, dok su se s njegovom puninom osobno sreli nakon njegovog silaska na zemlju na Pedesetnicu.
Sam Isus u svojoj velikosvećeničkoj molitvi (Iv 17,17) govori nam kako je istina Božje riječi ta koja posvećuje čovjeka.
Tako, budući da je Duh Sveti onaj koji Božju Riječ usađuje u nas da je možemo razumjeti – On je naš posvetitelj.
Naša posvećenost ovisi o tome koliko je u nama usađena Božja Riječ i koliko nam ta Riječ znači u životu.
Isus ide tako daleko da kaže kako nitko ne voli Njega, ako ne voli njegovu Riječ (Iv 14, 24). Dakle, koliko voliš zapisanu Božju riječ u Bibliji, toliko voliš Isusa.
Upoznaj se čim prije s Duhom Svetim kao osobom koja će ti tumačiti tu Riječ, te ćeš po toj Riječi biti posvećen.

Josip Lončar

Dvanaest obećanja Srca Isusova

onima koji će odgovoriti njegovim željama da učine te Ono bude upoznato, ljubljeno i čašćeno:

1. Dat će svima potrebne pomoći u njihovu staležu.

2. Kroz pobožnost njegovom Srcu udijelit će pomoć obiteljima koje imaju kakve potrebe i ujedinit će razdijeljene obitelji.

3. Tješit će ih u svim njihovim nevoljama.

4. Bit će im sigurno utočište u životu i napose u času smrti.

5. Udijelit će obilan blagoslov na sve njihove pothvate.

6. Grješnici će naći u njegovom Srcu izvor i ocean milosrđa.

7. Kroz pobožnost njegovu Srcu privest će prvotnoj revnosti redovničke zajednice i pojedine vjernike.

8. Revne duše uzdići će se u kratkom vremenu do velike savršenosti.

9. Blagoslovit će sva mjesta gdje slika njegova Srca bude izložena.

10. Svima koji budu radili oko spasenja duša, dat će milost da taknu i najokorjelija srca.

11. Svi koji budu širili ovu pobožnost, dok budu ustrajali u tom poslu, imat će imena upisana u njegovu Srcu.

12. Jednog petka, za vrijeme svete pričesti, On mi je, uputio ove riječi: "U prekomjernom milosrđu svoga Srca, obećajem ti, da će njegova svemoguća ljubav udijeliti milost konačne pokore svima onima, koji se budu pričestili kroz devet prvih petaka uzastopce. Neće umrijeti u mojoj nemilosti, niti bez svetih sakramenata. Moje Srce bit će im sigurno utočište u tom posljednjem času."

Ovo 12. obećanje još se zove i Veliko obećanje.

Brojni čudesni događaji potvrdili su istinitost ovoga obećanja. Evo jednog događaja koji se dogodio u Slavonskom Brodu. Bilo je to 22. siječnja 1953. Župnik iz susjedne seoske župe Trnjana, udaljene oko 6 km, osjetio je toga dana neku neobjašnjivu silu, koja ga je poticala da pođe u grad. Nije imao tamo baš nikakvog posla, ali mu tajanstvena sila nije dala mira. Nakon kolebanja i skanjivanja pođe biciklom, a da nije u stvari znao zašto i kuda ide.

Dođe kolegi župniku, ali njega nema kod kuće. Ode ocima franjevcima u samostan, ali ni tamo nije bilo trenutno nikoga kod kuće osim kuhara brata Leopolda koji je u kuhinji pripremao objed. Brat Leo, kako smo ga zvali, (inače još je živ i nalazi se u samostanu u Požegi) reče gostu neka pričeka jer su oci franjevci negdje u gradu, trebaju doći uskoro. Svećenik si je, da si skrati vrijeme, malo zasvirao na harmoniju. Nakon kraćeg vremena dođoše zadihana dva čovjeka na biciklima, ozbiljnih lica .

Traže svećenika. Što je? Žena jednog od njih dvojice na umoru pa kako župnika nema kod kuće, mole da što prije dođe koji pater franjevac da je pripremi na smrt. No kako od patara nije bilo nikoga kod kuće, zamoliše gosta da on pođe. Svećenik bez oklijevanja uze Presveto i pođe s njima do kuće gdje je ležala žena na umoru, ali je još bila pri svijesti. Ispovijed sretno završila.

Nakon sv. Pričesti i sv. pomazanja svećeniku dođe misao i upita umiruću, nije li možda obavila devet prvih petaka. "Da velečasni, upravo sam ih prošlog mjeseca završila i vjerovala sam u obećanje Srca Isusova da neću umrijeti a da se prije ne ispovjedim i ne pričestim" odgovori mu ona. A svećenik u sebi pomisli: sada mi je jasno odakle u meni ta tajanstvena sila, koja me je tjerala da pođem u grad, a da onoga časa nisam znao zašto. Bolesnica je kratko nakon toga preminula.

O tom je događaju gost svećenik obavijestio i oce franjevce i brodskog župnika, koji su od tada ovaj događaj češće spominjali u propovijedima.

Priredio: o.Božidar Nagy, DI

Ispitna pitanja s rješenjima!!!

Crkvi u Efezu: ohladnjela ljubav
2 1 Anđelu Crkve u Efezu napiši: "Ovo govori Onaj koji drži sedam zvijezda u desnici, Onaj koji stupa posred sedam zlatnih svijećnjaka: 2 Znam tvoja djela, tvoj trud i postojanost tvoju i da ne možeš podnijeti opakih. Iskušao si one koji se prave apostolima, a nisu, i otkrio si da su lažljivci. 3 Postojan si, podnio si za ime moje i nisi smalaksao. 4 Ali imam protiv tebe: prvu si ljubav svoju ostavio. 5 Spomeni se dakle odakle si pao, obrati se i čini prva djela. Inače dolazim k tebi i - uklonit ću tvoj svijećnjak s mjesta njegova ako se ne obratiš. 6 Ali ovo imaš: mrziš nikolaitska djela koja i ja mrzim." 7 "Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama! Pobjedniku ću dati jesti od stabla života koje je u raju Božjem."

Crkvi u Smirni: vjernost u progonu
2 8 I anđelu Crkve u Smirni napiši: "Ovo govori Prvi i Posljednji, Onaj koji bijaše mrtav i oživje: 9 Znam tvoju nevolju i siromaštvo - ali ti si bogat! - i pogrde od onih koji se nazivaju Židovima, a nisu, nego su sinagoga Sotonina. 10 Ne boj se onoga što ti je trpjeti! Evo, Sotona, će neke od vas baciti u tamnicu da budete iskušani. Bit ćete u nevolji deset dana. Budi vjeran do smrti i dat ću ti vijenac života." 11 "Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama! Pobjedniku neće nauditi druga smrt."

Crkvi u Pergamu: jasno opredjeljenje
2 12 I anđelu Crkve u Pergamu napiši: "Ovo govori Onaj u koga je mač dvosjek, oštar: 13 Znam gdje prebivaš - ondje gdje je Sotonino prijestolje - a čvrsto se držiš moga imena te nisi zanijekao moje vjere ni u one dane kad je Antipa, moj svjedok, vjerni moj, ubijen kod vas - gdje Sotona prebiva. 14 Ali imam nešto malo protiv tebe: imaš ondje nekih što drže nauk Bileama što pouči Balaka da stupicu stavi sinovima Izraelovim te blaguju od mesa žrtvovana idolima i bludu se podadu. 15 Tako i ti imaš takvih koji drže nauk nikolaitski. 16 Obrati se dakle! Inače dolazim ubrzo k tebi da ratujem s njima mačem usta svojih." 17 "Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama! Pobjedniku ću dati mane sakrivene i bijel ću mu kamen dati, a na kamenu napisano ime novo koje nitko ne zna doli onaj koji ga prima."

Crkvi u Tijatiri: kriva snošljivost
2 18 I anđelu Crkve u Tijatiri napiši: "Ovo govori Sin Božji, Onaj u koga su oči kao plamen ognjeni, a noge mu nalik na mjed uglađenu: 19 Znam tvoja djela: tvoju ljubav, i vjeru, i služenje, i postojanost - i tvoja posljednja djela obilatija od prvašnjih. 20 Ali imam protiv tebe: puštaš ženu Jezabelu, koja se pravi proročicom, da uči i zavodi moje sluge te se bludu podaju i blaguju od mesa žrtvovana idolima. 21 Dadoh joj vremena za obraćenje, ali ona neće da se obrati od bludnosti svoje. 22 Evo, bacam je na postelju, a bludne drugare njene u veliku nevolju ako se ne odvrate od njezinih djela; 23 i djecu ću joj smrću pobiti. I znat će sve crkve: Ja sam Onaj koji istražuje bubrege i srca - i dat ću vam svakomu po djelima. 24 Vama pak velim - vama drugim u Tijatiri koji ne drže ovog nauka te ne upoznaše takozvanih dubina sotonskih: Ne stavljam na vas drugoga bremena 25 nego - što imate, čvrsto držite dok ne dođem." 26 "Pobjedniku, onomu što do kraja bude vršio moja djela, dat ću vlast nad narodima 27 i vladat će njima palicom gvozdenom, kao posuđe glineno satirati ih - 28 kao što i ja to primih od Oca svoga. I dat ću mu zvijezdu Danicu. 29 Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama!"

Crkvi u Sardu: prividno kršćanstvo
3 1 I anđelu Crkve u Sardu napiši: "Ovo govori Onaj koji ima sedam duhova Božjih i sedam zvijezda: Znam tvoja djela: imaš ime da živiš, a mrtav si. 2 Budan budi i utvrdi ostatak koji tek što ne umre. Doista, ne nađoh da su ti djela pred Bogom mojim savršena. 3 Spomeni se dakle: kako si primio Riječ i poslušao, tako je i čuvaj - i obrati se. Ne budeš li dakle budan, doći ću kao tat, a nećeš znati u koji ću čas doći na te. 4 Ali imaš u Sardu nekolicinu imena što ne okaljaše svojih haljina; oni će hoditi sa mnom u bjelini jer su dostojni." 5 "Tako će pobjednik biti odjeven u bijele haljine i neću izbrisati imena njegova iz knjige života i priznat ću ime njegovo pred Ocem svojim i anđelima njegovim." 6 "Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama!"

Crkvi u Filadelfiji: hrabra izdržljivost
3 7 I anđelu Crkve u Filadelfiji napiši: "Ovo govori Sveti, Istiniti, Onaj koji ima ključ Davidov i kad otvori, nitko neće zatvoriti; kad zatvori, nitko neće otvoriti: 8 Znam tvoja djela. Evo, otvorio sam pred tobom vrata kojih nitko zatvoriti ne može. Doista, malena je tvoja snaga, a očuvao si moju riječ i nisi zatajio mog imena. 9 Evo, dovest ću neke iz sinagoge Sotonine - koji sebe zovu Židovi, a nisu, nego lažu - evo, prisilit ću ih da dođu da ti se do nogu poklone te upoznaju da te ja ljubim. 10 Budući da si očuvao moju riječ o postojanosti, i ja ću očuvati tebe od časa kušnje koji ima doći na sav svijet da se iskušaju svi pozemljari. 11 Dolazim ubrzo. Čvrsto drži što imaš da ti nitko ne ugrabi vijenca." 12 "Pobjednika ću postaviti stupom u hramu Boga moga i odande on više neće izići i napisat ću na njemu ime Boga svoga i ime grada Boga svoga, novog Jeruzalema koji siđe s neba od Boga mojega, i ime moje novo." 13 "Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama!"

Crkvi u Laodiceji: posvjetovnjačenje i mlakost
3 14 I anđelu Crkve u Laodiceji napiši: "Ovo govori Amen, Svjedok vjerni i istiniti, Početak Božjeg stvorenja: 15 Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! 16 Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta. 17 Govoriš: 'Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba!' A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol. 18 Savjetujem ti: kupi od mene zlata u vatri žežena da se obogatiš i bijele haljine da se odjeneš da se ne vidi tvoja sramotna golotinja; i pomasti da oči pomažeš i vidiš. 19 Ja korim i odgajam one koje ljubim. Revan budi i obrati se! 20 Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom." 21 "Pobjednika ću posjesti sa sobom na prijestolje svoje, kao što i ja, pobijedivši, sjedoh s Ocem svojim na prijestolje njegovo." 22 "Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama!"

Otkrivenje - Ivan sedmerim crkvama u Aziji

Molitva za napredak u krepostima

O Bože svemogući, sveznajući,
koji si bez početka i kraja,
koji si darivatelj i uzdržavatelj kreposti,
udostoj se učvrstiti me na čvrstom temelju vjere,
i štititi neprobojnim štitom nade,
i uresiti me svadbenom odjećom ljubavi.

Daj mi da pravednošću tebi budem podložan,
da se razboritošću čuvam đavolskih zasjeda,
da se umjerenošću držim sredine,
da jakošću strpljivo podnosim protivštine.

Daj da dobro kojega nemam ponizno tražim od onih koji ga imaju;
da se istinito optužujem za zlo koje sam napravio;
da smireno podnosim kaznu koju izdržavam;
da ne zavidim dobru bližnjega,
nego da uvijek zahvaljujem na tvojim dobrima.

Usadi u meni kreposti, Gospodine,
da božanskoj službi budem odan,
da u ljudskim službama budem brižljiv,
a u tjelesnim potrebama nikome na teret.
Daj mi, Gospodine, gorljivu skrušenost,
iskrenu ispovijed,
savršenu zadovoljštinu.

Udostoj se dobrim životom iznutra me usmjeriti da činim što doliči,
i što mi koristi za zaslugu,
a ostalim bližnjima za primjer.

Daj mi da nikada ne žudim za onim što je besmisleno i da odbijam ono što je neugodno,
kako se ne bi dogodilo da prije vremena žudim za onim što tek treba početi,
a da prije dovršetka napustim započeto.
Amen.

[Sv. Toma Akvinski: izd. Parmensis, t. 24., str. 241]

DNEVNI DUHOVNI PLAN

Ujutro, kada se probudite, posvetite svaki dan Gospodinu jutarnjom molitvom (u prilogu).

- Čitajte Bibliju, Katekizam Katoličke Crkve i svetačke spise barem 10 do 15 minuta dnevno.
- Ako je moguće, svakodnevno nazočite misi. Ako ne možete, barem nakratko posjetite Gospodina u Presvetom oltarskomu sakramentu.
- U podne molite Anđeosko pozdravljenje.
- Razmatrajte Isusov život svakodnevno moleći barem jedno otajstvo krunice.
- Prije počinka napravite petominutni ispit savjesti.
- Jednom tjedno provedite sat vremena u klanjanju Presvetomu oltarskom sakramentu.
- Pođite na ispovijed svaka dva tjedna.

Upravo po sakramentalnom životu produbljujemo svoj odnos s Gospodinom, a ovi su koraci provjeren put k tome.

MOLITVA

Gospodine,
hvala ti što si me stvorio i otkupio.
Drži me čvrsto uz sebe tijekom svega moga života.
Uvijek me podsjećaj da je život na zemlji kratak i da nakon njega slijedi onaj vječni.
Podari mi velikodušno srce; da te ljubim ljubeći druge.
Pouči me mudro se služiti darovima koje si mi povjerio - vremenom, talentima i materijalnim dobrima.
Neka se njima služim radi tvoje proslave.
Bože, koji sve proviđaš, i dalje se brini za mene.
Amen.

JUTARNJA MOLITVA PREDANJA

Isuse, po Bezgrješnomu Srcu Marijinu, posvećujem ti sve svoje današnje molitve, poslove, radosti i trpljenja za sve nakane tvoga Presvetog Srca, a u zajedništvu s misnom žrtvom koja se slavi po svim crkvama u svijetu, kao zahvalu za tvoja dobročinstva, kao zadovoljštinu za moje grijehe te za sve potrebe moje obitelji, rodbine i prijatelja, a osobito za nakane Svetog Oca.
Amen.

MOLITVA DUHU SVETOMU

Dođi, Duše Sveti, ispuni srca svojih vjernih i upali u nama žar svoje ljubavi.
Pošalji Duha svojega i postat će;
I obnovit ćeš lice zemlje.

Pomolimo se:
Bože, koji si poučio srca vjernih svjetlošću Duha Svetoga, daj da u tom istom Duhu rastemo u mudrosti i uvijek se radujemo njegovoj utjesi. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Nakon ovih molitava pročitajte kakvo duhovno štivo.

ANĐEOSKO POZDRAVLJENJE (ANGELUS)

Anđeo Gospodnji navijestio Mariji
- I ona je začela po Duhu Svetomu.
Zdravo, Marijo, milosti puna...
Evo službenice Gospodnje
- Neka mi bude po riječi tvojoj.
Zdravo, Marijo, milosti puna...
I Riječ je tijelom postala
- I prebivala među nama.
Zdravo, Marijo, milosti puna...
Moli za nas sveta Bogorodice,
- Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Pomolimo se:
Milost svoju, molimo te, Gospodine, ulij u duše naše da mi, koji smo po anđelovu navještenju spoznali utjelovljenje Krista, Sina tvoga, po muci njegovoj i križu k slavi uskrsnuća privedeni budemo.
Po Kristu Gospodinu našemu.
Amen.

O nasljedovanju Krista i preziranju svih taština

1. Tko ide za mnom ne hoda u tmini (Iv 8, 12) govori Gospodin. To su riječi Kristove koje nas opominju da nasljedujemo njegov život i djelovanje, ako hoćemo da budemo zaista prosvijetljeni i oslobođeni od svake sljepoće srca. Neka dakle naše najveće nastojanje ide za tim da razmišljamo o životu Isusa Krista.

2. Nauk Kristov, nadvisuje sve nauke svetaca, i tko bi imao duha njegova, našao bi ondje sakrivenu manu. Ali događa se da mnogi, makar čuju često Evanđelje, osjećaju neznatnu želju za njim, jer nemaju duha Kristova. Tko pak hoće potpuno i od srca razumjeti riječi Kristove, taj mora nastojati da cijeli svoj život prilagodi njegovu životu.

3. Što ti koristi raspravljati učeno o Presvetom Trojstvu, ako ti manjka poniznost zbog čega se ne dopadaš Trojstvu? Zaista, učene riječi ne čine čovjeka svetim i pravednim, nego krepostan život čini ga Bogu dragim. Volim osjetiti skrušenje, nego li znati izraziti njegov pojam. Kad bi znao napamet čitavo Sveto Pismo i izreke svih filozofa: što bi sve to koristilo bez ljubavi Božje i milosti? Ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost (Prop 1, 2), osim Boga ljubiti i njemu jedinomu služiti. Najveća je mudrost: preziranjem svijeta težiti za kraljevstvom nebeskim.

4. Ispraznost je dakle tražiti raspadljivo blago i u njega se pouzdavati.
Ispraznost je također težiti za častima i htjeti se visoko uzdići.
Ispraznost je slijediti požude tijela i za onim čeznuti radi čega moramo biti kasnije strogo kažnjeni.
Ispraznost je željeti dug život, a malo se brinuti za čestit život.
Ispraznost je paziti samo na sadašnji život, a ne pobrinuti se za ono što će doći.
Ispraznost je ljubiti što tako brzo prolazi, a ne žuriti se onamo gdje nas čeka vječna radost.
Sjeti se često izreke: Oko se ne može nagledati, uho ne može naslušati (Prop 1, 8).

Nastoj dakle otrgnuti svoje srce od ljubavi vidljivih stvari i teži za nevidljivima. Jer oni koji idu za svojom sjetilnošću, kaljaju savjest i gube milost Božju.

Toma Kempenac:
Nasljeduj Krista, Knjiga prva, Glava 1

Nakladnik Verbum, Split

Sve o anđelima

Tko su anđeli?

Anđeli su čisti duhovi, moćni prinčevi nebeski koji stoje pred Bogom, diveći se njegovoj otkrivenoj prisutnosti. Oni su goruće vatre ljubavi, ispunjeni puninom sreće.

Anđeli su savršena stvorenja Boga, ogledala Njegove Božanske savršenosti, odražavaju Njegovu ljubav, Njegovu ljepotu, Njegovu Svetost, Njegovu Moć, sve Njegove Božanske atribute i savršenosti, ali svaki anđeo na svoj način.

Nema dva slična anđela, niti dva ista. Božje savršenosti su bezgranične, i bezbrojni milioni anđela odražavaju ove savršenosti na božanski divan način. Nema dva muškarca, ili dvije žene koji su identični, ali je razlika među njima mala, dok je razlika između dva anđela velika, potpuna. Svaki anđeo je posebno različit od drugoga, kao što se jedna vrsta razlikuje od druge. Svi milioni muškaraca i žena koji nastanjuju svijet, svi oni koji su ikada živjeli ili koji će ikada živjeti, jedne su iste vrste, ali svaki anđeo je vrsta za sebe!

Anđeli su beskrajno divni, nemaju sjenu nesavršenstva, niti mana. Ništa na ovoj zemlji nam ne može dati ideju o njihovoj predivnoj slavi. Niti jedan slikar, pjesnik ili neki drugi umjetnik nije nikada stvorio nešto kao što su oni. Oni su žive slike Božanske ljepote.

Slike anđela fra Angelica nadmašuju one drugih umjetnika, tako da je Michelangelo uzviknuo kada ih je vidio: 'Mora da je Angelico vidio ove anđele na Nebu; inače, nikada ih ne bi mogao naslikati kao što ih je naslikao.' Ali čak nam ni Angelicove slike ne daju ni približno sliku onoga što su u stvari pravi anđeli.

Sv. Brigita, koja je po Božjoj milosti imala nebeske vizije, rekla nam je da u slučaju da vidimo anđela u svoj njegovoj ljepoti, bili bi tako zadivljeni tim prizorom, da bi umrli od ljubavi.

Sv. Frances Rimska je imala milost da stalno može vidjeti svog anđela. Kaže da kad bi se anđeo pojavio u svom njegovom sjaju, svjetlo sunca i mjeseca i zvijezda, ako bi ga usporedili sa sjajem anđela, bili bi tamni.

Poslije uskrsnuća Našeg Gospodina, čitamo kako je anđeo sišao s Neba i pomaknuo kamen koji je zatvarao sveti grob. Sveto Pismo kaže da je lice anđela bilo kao munja, a njegova odjeća bijela kao snijeg. Njegova pojava bila je tako puna dostojanstva, da su vojnici koje su Kristovi neprijatelji postavili da čuvaju grob, bili zapanjeni, i nisu se usudili pogledati ga, nego su pali na zemlju kao mrtvi.

Kada se anđeli ukazuju ljudima, uzimaju ljudski oblik da ne bi prestrašili ili zabunili one koji ih gledaju.

Kakva mora biti blistava ljepota Nebeskog Jeruzalema, gdje ovi bezbrojni milioni divnih anđela nisu samo predivni, nego se svi razlikuju jedan od drugoga, tako da je savršenstvo jednoga potpuno različito od onoga drugoga.

Anđeli izražavaju Božju dobrotu i milinu. Oni odražavaju sve Njegove Božanske vrline i savršenstva, oni uživaju viziju Božje bezgranične ljubavi, uzvraćaju mu ljubav svom snagom i intenzitetom svoje prirode.

Njihova sreća je savršena, jer oni primaju iz mora Božje sreće na način na koji ni jedan ljudski um to ne može proniknuti. Sreća koju uživa anđeo u jednom trenu je tako duboka, potpuna i sveobuhvatna, da nadmašuje svu sreću koju smrtni čovjek može uživati u tisuću godina.

Velikodušnost anđela

Što je od najveće važnosti za nas je to, da sveti anđeli žele na svaki mogući način podijeliti s nama ovaj ogromni ocean ljubavi i sreće koje oni sami uživaju. Njihova velikodušnost ne poznaje granice.

Ovo je istina i mi moramo učiniti sve kako bi je potpuno i jasno razumjeli. Kad bi nam neki bogati čovjek rekao, 'Traži od mene što god želiš i ja ću ti rado to dati,' kako bi bili sretni! Svakako se ne bi ustručavali tražiti sve što nam treba.

Ovako nam točno govore anđeli: 'Tražite od nas i mi ćemo vam dati dio svih naših blaga, svih naših milosti, sve naše sreće, i dat ćemo vam dio svega što imamo.' Njihova dobrota i velikodušnost su neograničene.

Nažalost, daleko od usklađivanja sa njihovim nastojanjima da nam pomognu, mi ih neprekidno priječimo našim grijesima i nesavršenostima. Kad bi ih samo bolje poznavali i više ih voljeli, i bili ljubazniji na njihove šapate, naša sreća bi bila neusporedivo veća.
Što anđeli rade?

Milioni i milioni anđela nastanjuju Nebo, služeći Bogu, ali milioni i milioni anđela su također ovdje na zemlji, služeći nama. Oni su među nama, oko nas, blizu nas, svugdje.

Njihova aktivnost što se tiče nas, nikada ne prestaje u svakom trenu dana, iako ih mi ne vidimo, niti čak slutimo njihovu prisutnost, niti osjećamo njihov utjecaj. Oni nas paze neograničenom brigom i ljubavlju.

Da nije njihove uvijek prisutne zaštite, povijest svijeta bi bila potpuno drugačija, mnogo opasnija nego je bila.

Također i život svakog od nas, da nemamo anđela koji nas čuva, bio bi krajnje tužan. Kakav bi bio život djeteta da je odbačeno, zaboravljeno, bez majke, oca, ili prijatelja, takav bi bio i naš da nam Bog nije, po svojoj milosti, dao našeg svetog anđela.

Ovi anđeli nam u svakoj prilici pomažu, čineći nam bezbrojne usluge i čuvajući nas od opasnosti i zala svake vrste. Bog nas je dao njima na brigu: 'Jer je on dao svojim anđelima da se brinu za tebe; da te čuvaju na svim putevima tvojim. Na svojim rukama će te nositi: da se tvoja noga ne spotakne o kamen.' (Ps. 90: 11-12).

Anđeoska inteligencija

Anđeli, kao i Bog, imaju dvije velike moći: Intelekt i Snagu. Intelekt anđela je neusporedivo superiorniji od ljudskog razuma. Anđeli nisu samo savršeni ljepotom, moćni snagom, nego su i puni znanjem i mudrošću.

Njihov način razumijevanja je potpuno drugačiji od našega. Ljudski um mora razumijevati činjenicu po činjenicu, baš kao što se ljudsko tijelo giba korak po korak, dok anđeoska inteligencija sažima cijeli predmet odjednom. Shvateći princip, odmah vidi sve njegove posljedice, shvateći istinu, u isto vrijeme vidi sve njene moguće aspekte.

Najpoznatiji učeni ljudi ove planete zgrnuli su znanje ograničenog broja predmeta uz veliki rad i dugogodišnje proučavanje. Oni ne mogu tražiti veće zasluge za ono što su saznali jer su počeli tamo gdje su drugi stali, a drugi, opet, će nastaviti ondje gdje su ovi stali. Znanje, pak, zadobiveno po cijeni takvog rada se često susreće sa greškama, zabludama i dvojbama, dok je znanje anđela, sigurno i oslobođeno svake mogućnosti pogreške.

Sv. Albert Veliki

Jedan od najvećih znanstvenika koje je svijet ikada imao, posebno u prirodnim znanostima, je bio Sv. Albert Veliki. Wimmer za njega kaže 'da je on objasnio cijeli univerzum od kamenja na zemlji do zvijezda na nebu'. Pisao je zadivljujućom lucidnošću i savršenstvom o astronomiji, meteorologiji, fizici, mehanici, kemiji, mineralogiji, antropologiji, zoologiji i botanici. Opisao je potanko život i ponašanje mrava, pčela, pauka i drugih insekata. Njegovo djelo se također bavi biljnim svijetom - biljkama i stablima. Pisao je s velikom stručnošću o potresima, vulkanima, plimi i oseki, tajnama oceana i mnogim drugim temama.

U filozofiji ga neki smatraju većim od sv. Tome, iako mu je inferiorniji u teologiji. Njegovo poznavanje svetih znanosti bilo je podjednako njegovu poznavanju prirodnih znanosti.

Sada kada je sedam stoljeća prošlo od kada je on predavao u školi, današnji znanstvenici su zadivljeni širinom i točnošću njegova rada.

Ipak razum ovog čuda znanosti ne može se usporediti sa razumom anđela, i njegovo zadivljujuće znanje je malo kada se usporedi sa znanjem ovih blaženih stvorenja.

Jer anđeli znaju sve tajne prirode; oni vide sve do središta zemlje, u dubinu mora; oni imaju svo znanje o prirodi. Oni znaju više o zdravlju i medicini, nego svi liječnici svijeta, više o zvijezdama i nebesima od svih astronoma koji su ikada živjeli i koji će ikada živjeti. Sve su im znanosti poznate u svojoj apsolutnoj savršenosti, osim njih, Bog ispunja njihovu inteligenciju oceanima nadprirodnog svjetla.

Moć anđela

Druga velika sposobnost anđela je moć, i ona, također, je neusporedivo superiorna ljudskoj moći.

Kada anđeo nešto želi, on se nikada ne povlači. On to želi svom mogućom snagom, i to se ne može promijeniti. Njegove odluke su sigurne i neporecive, jer su stvorene uz sve potrebne informacije o onome što želi. U onome što on radi nema borbe, neme sukoba; on slama protivnika ogromnom snagom. U ovome je on slika Božje snage.

Imamo neke primjere anđeoske snage u Svetom Pismu.

Egipćani, kao što čitamo u Postanku, su držali Božji odabrani narod u okrutnom ropstvu. Bog, da bi kaznio tirane i oslobodio Svoj narod, poslao je anđela koji je ubio 70 000 Egipćana u jednoj noći!

Drugom prilikom, Senaherib, vladar Asirije, poslao je moćnu vojsku protiv Jeruzalema i zahtijevao njegovu predaju, u isto vrijeme rugajući se i vrijeđajući Boga Izraela. Svemogući je poslao Svog anđela, koji je ubio 185 000 Asiraca u jednoj jedinoj noći.

Anđeli su isto tako mogli ubiti milione ljudi kao što su ubili ovih nekoliko desetaka tisuća.
Anđeli vode zvijezde, mjesec, sunce i planete

Sv Toma, slučajno, daje drugi dokaz o anđeoskoj snazi. On uči da svaka velika zvijezda, planet, sunce, i svako nebesko tijelo, čak i najveće, ima svog anđela čuvara koji ga čuva na njegovu putu i štiti od svakog mogućeg zastranjenja. Kakvu čudesnu energiju i snagu zahtijeva takva kontrola!

Istina je da sve zvijezde i nebeska tijela, po prirodnim pravcima danim od Boga, slijede svojih nekoliko puteva, ali ovi veliki svjetovi su materijalistični i zato, kako anđeoski doktor ističe, oni su izloženi propadanju i izobličenju. Da bi se, stoga, spriječio nered i zbrka kod tisuća nebeskih tijela koji se gibaju kroz svemir neizrecivim brzinama, Bog daje svakom od njih, u Svojoj Providnosti, anđela da ga čuva na putu i upozori na opasnosti koje bi se mogle dogoditi, ako se pomakne iz svoje dodijeljene orbite.

Malo ljudi razmišlja o svemu ovome kada, u lijepu zvjezdanu noć, promatraju Nebo i mirijade zvijezda. Kako bi bilo prikladno pozdraviti bezbrojne anđele koji čuvaju ove zvijezde: 'O, slavni anđeli zvijezda, volimo vas, zahvaljujemo vam! Molimo vas, blagoslovite nas i obaspite nas svojim milostima'.
Kardinal Newman slijedi Sv. Tomu

Predmet anđeoskih djelovanja u prirodnim silama je lijepo ilustrirao kardinal Newman u jednoj od svojih parokijalnih propovijedi:

'Koliko lijepih i divnih tijela ima u prirodi svugdje oko nas! I kako malo znamo o njima! U nekima, zaista, vidimo djelovanje inteligencije, i dobivamo pojam o tome što bi one mogle biti. Na primjer, o krvoločnim životinjama znamo malo, ali ipak vidimo da imaju razum i shvaćamo da njihov tjelesni oblik, ono što vidimo, je znak, vanjski znamen, nečega što mi ne vidimo... Ali zašto teku rijeke? Zašto pada kiša? Zašto nas sunce grije? A vjetar, zašto puše? Ovdje naše razumijevanje prirode nije dovoljno... Razum nam govori da ne postoji duh koji prebiva u onome što se obično naziva stvarima svijeta, da bi učinio da one izvršavaju svoje uobičajene dužnosti. Naravno, Božja je volja koja podržava sve; tako nam Bog omogućava da se krećemo, što nas ne spriječava od toga da se ponekad osjećamo loše zato što se trebamo kretati; ali kako se vjetar i voda, zemlja i vatra gibaju? Ovdje se sada postavlja Sveto Pismo, i izgleda da nam govori da je sva ova predivna harmonija djelo anđela.

'One događaje koje smo pripisivali slučajnosti, kao što je vrijeme, ili priroda, kao godišnja doba, dužnosti su učinjene Bogu koji je stvorio Svoje anđele da budu vjetar, i njegove sluge da budu plamen vatre. Na primjer, anđeo je bio taj koji je bunaru u Betsaidi dao ljekovitu moć, i nema razloga da dvojimo da su i drugi ljekoviti izvori u ovoj i u drugim zemljama stvoreni na sličan, iako misteriozan način. Vatre na planini Sinai, oluje i grmljavina, bili su djelo anđela, a u Apokalipsi čitamo o anđelima koji su zadržali vjetrove. Djela osvete se također pripisuju njima. Vatrenu narav vulkana, koja je (kako se čini) bila uzrok uništenja Sodome i Gomore, izazvali su dva anđela koji su spasili Lota. Kuga u Izraelu, kada je David prebrojavao ljude, također je bilo djelo anđela. Potres prilikom Uskrsnuća je bio djelo anđela.

'I u drugim dijelovima Apokalipse čitamo kako je zemlja bila uništavana na različite načina od anđela osvetnika.

'Tako, koliko nam Sveto Pismo daje na znanje, učimo da na tijek prirode, koja je tako divna, i ponekad, zastrašujuća, djeluju ova nevidljiva bića. Priroda nije mrtva, njen svakodnevni napor je inteligentan; njena djela su dužnosti. Kao što naše duše pokreću naša tijela, bez obzira što su naša tijela, tako postoje duhovne inteligencije koje pokreću one divne i prostrane djelove prirodnog svijeta koji izgledaju beživotni; i kao što nam geste, govor, i izražaji lica naših prijatelja oko nas, pomažu da se održi odnos s njima, tako u pokretima univerzalne prirode, u izmjeni dana i noći, ljeta i zime, vjetra i oluje, ispunjajući Njegovu riječ, mi se podsjećamo na blažene i poslušne anđele.

'Uvijek kada pogledamo vani, svjesni smo onih predivnih i svetih bića, slugu Najsvetijeg, koji su se udostojali pomagati nasljediteljima spasenja. Svaki udisaj zraka, i zraka svjetla i topline, svaka lijepa mogućnost, sve su to dijelovi odjeće, pokreti odjeće onih čija lica vide Boga u Nebesima.'

Zaista je žalosno da tako mnogo ljudi ignorira ove slavne anđele. Dragi čitaoče, prepoznajmo za budućnost ove predivne duhove, našu stariju braću, naše najdraže prijatelje. Govorimo o njima, uživajmo u njihovu društvu, tražimo od njih ljubazno sve što nam treba. Niti jedna majka na zemlji ne daje tako spremno svojoj djeci ono što anđeli žele dati nama.
Kako se kreću anđeli?

Kretanje anđela je predivno. U tren, anđeo dolazi iz Neba na zemlju ili ide s jednog kraja svemira do drugog, bez prolaska među prostora. Da bi se razumjelo ovo kretanje anđela, trebamo ga samo usporediti s našim mislima. Za tren naša misao prolazi od Neba do zemlje, od Engleske do Kine, od kraja do kraja zemlje. Anđeli su, ako možemo tako reći, žive misli, i kreću se kao i naše misli.

Svjetlo putuje brzinom od 225 000 milja u sekundi. Svjetlo dolazi od sunca na našu zemlju istom brzinom i treba mu osam minuta i petnaest sekundi da stigne, ali kretanje anđela je još brže - oni dolaze za čas.

Druga važna činjenica o ovim predivnim duhovima je da mogu biti na dva ili više mjesta u isto vrijeme, iako su ova mjesta tisućama milja udaljena. Oni ni na koji način ne podliježu zakonima prostora.

Iako su uvijek s nama i iako svu svoju pažnju i brigu usmjeravaju na nas i za naše dobro, oni nikada ne gube iz vida prisutnost Boga. Uvijek se dive Njegovoj beskrajnoj ljepoti, uživajući u Njegovoj prisutnosti.
Da li su anđeli brojniji od ljudi?

Broj anđela premašuje svu našu moć računanja ili shvaćanja. Ako mislimo o broju zvijezda na nebesima, o broju listova na stablima, svih šuma na svijetu, o bezbrojnim zrnima pijeska na svim obalama, o kapljicama vode u oceanu, o svim ljudima koji su ikada živjeli, svim materijalnim stvarima zajedno, ne bi nam dalo niti približno ideju o broju anđela.

Postoje tri velike hijerarhije anđela, i u svakoj od njih postoje tri zbora, to jest, devet zborova ukupno.

Oni su ovako podijeljeni: Serafini, Kerubini i Prijestolja tvore hijerarhiju koja stoji najbliže Božjem tronu.

Zatim Gospodstva, Sile i Vlasti tvore drugu hijerarhiju.

Poglavarstva, Arkanđeli i Anđeli tvore treći red.

Što je veći zbor, brojniji su njegovi anđeli, tako Serafini , u broju, nadmašuju sve druge.
Gdje saznajemo činjenice o anđelima?

Prvi veliki izvor informacija o anđelima je Sveto Pismo, nadahnuta Riječ Božja. I Stari i Novi Zavjet govore mnoge i lijepe stvari o velikim prinčevima nebeskim.

Drugo, Kristova nepogrešiva Crkva naučava osnovne doktrine o anđelima.

Treće, tradicija nam je predavala, od najranijih dana, istine u vezi anđela.

Četvrto, opće učenje doktora i svetaca rasvjetljava ovu doktrinu.

Peto, naš razum prepoznaje ne samo mogućnost postojanja anđela, nego umjesnost, potrebu njihova postojanja, jer bi inače postojala velika praznina, da se tako izrazimo, u harmoničnom uređenju u planu stvaranja, koji je tako božanski savršen.

Poganski filozofi su priznali postojanje anđela, i misionari iz dalekih poganskih zemalja nam govore da čak i urođenici vjeruju u duhovni svijet.

Šesto, imamo brojne dobro potvrđene priče o ukazanjima anđela - neoborive činjenice.

www.veritas.com.hr

NAČELA PONIZNOSTI

1. Tko ne živi ponizno, nije dostojan ući u Kraljevstvo Božje.
2. O, prava je istina da je bez poniznosti sve obmana i ispraznost.
3. Postigneš li pravu poniznost, postigao si sve.
4. Dopustiš li poniznosti da ti bude pratilja na svakom koraku, bit ćeš sretan.
5. Naći ćeš utjehu ako radosna srca prihvatiš poniženje.
6. Tko se smatra malenim, lako prihvaća gorčinu i ne uznemiruje se.
7. Ponizna duhom i srcem Bog u vječnosti uvisuje.
8. Mirnim i poniznim prihvaćanjem prezira stječeš neprocjenjivu veličinu.
9. Osvješćivanje vlastitog neznanja i ništavosti lijek je protiv oholosti i umišljenosti.
10. Gledaj svoj jad i svoju ništavnost pa ćeš i u poniženju biti strpljiv.
11. Odbačen i srcem ponizan otkriva dragocjenost ismijavanja i uvreda.
12. U trenucima nepravde misli na prah iz kojega si nastao.
13. Ako ne znaš oprostiti uvrede, jasno pokazuješ nedostatak poniznosti.
14. Poniženje je preteško za onoga tko ne želi razmišljati o svojoj ništavosti.
15. Plodonosna težnja za poniznošću razmatranje je osobne ništavosti u svjetlu Božje veličine.
16. Svako dobro u tebi Božji je dar.
17. Kako se usuđuješ računati na sebe kad si sve dobio od Boga na dar?
18. Moj život je prolazan. Poput praha i dima sam, a ipak je u meni još toliko oholosti i taštine.
19. Budno promatranje otvorenog groba uči poniznosti.
20. Biti nenavezan na vlastita uvjerenja znak je poniznosti.
21. Nikad neće biti istinski ponizan onaj tko sebe previše cijeni i voli.
22. Podnositi vlastite greške i greške drugih plod je istinske poniznosti.
23. Radosno služenje svakome plod je težnje za poniznošću.
24. Tko iskreno teži za poniznošću, neka poštiva druge cijeneći samoga sebe vrlo nisko.
25. Ismijavanje i nepoštivanje drugih proizlazi iz pretjerane sigurnosti u samoga sebe.
26. Ako radeći padneš u kakvu pogrešku, nemoj se uznemirivati, nego budi ponizna srca.
27. Kada je srce skrušeno i ponizeno, nije od Boga odbačeno.
28. Ukazivanje na greške u ponizna čovjeka ne izaziva Ijutnju.
29. Pouzdanje u Boga, umjesto u samoga sebe, doprinosi poniznosti.
30. Slavljenje Boga i Ijubav prema Bogu duša su i srce poniznosti.
31. Svidjeti se Bogu važnije je od Ijudske slave i priznanja.

O ljubavi

Gospodin govori: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone (Mt 5, 44). Istinski svojega neprijatelja ljubi onaj koji se ne žalosti zbog nepravde koju mu je nanio, nego se iz ljubavi Božje izjeda zbog grijeha njegove duše. I neka mu djelima iskaže ljubav.

Iz Opomena sv. Franje

Molitva sv. Margarete Kortonske

O milosrdni Bože, koji nećeš smrti grešnika, jezikom svojim priznajem svoje mnogovrsne i velike grijehe, a očima Te svojim molim za milosrđe.
O, tko će dati suze mojim očima!
O, gadna li grijeha.
Kako li je kratka naslada, a kako velika bol radi Tebe, Gospodine moj Isuse Kriste, u kojega vjerujem i ufam se, koga ljubim više negoli svoj život, dušu i sve drugo.
Od srca mi je žao, moj premili Gospodine, što sam Te uvrijedila.
O neizmjerna dobroto, o moj Isuse, kamo sreće, da nisam nikada sagriješila.
O da sam tisuću puta prije umrla, negoli Tebe uvrijedila.
Oče moj, jer si Ti tako svet i dobar, žao mi je, što sam Ti grijesima svojim nanijela tolike nepravde i sramote.
Uz Tvoju milost čvrsto odlučujem da neću više griješiti.
Volim tisuću puta umrijeti negoli Tebe, Gospodine, opet teško uvrijediti:
Čvrsto odlučujem, da ću izbjegavati sve grešne prilike.
Smiluj mi se, Gospodine, smiluj mi se po velikom milosrđu svojem.
O Isuse, ja sam sagriješila, ali sada Te nada sve ljubim.
Slava Tebi, Isuse, i ljubavi Tvojoj.
Amen.

Gospina poruka

Draga djeco!

I danas sam među vama da vam ukažem na put koji će vam pomoći da spoznate ljubav Božju, ljubav Boga koji je dozvolio da ga zovete i osjećate Ocem.

Od vas tražim da iskreno pogledate u svoja srca i vidite koliko vi njega ljubite.
Je li on zadnji ljubljen?
Okruženi dobrima, koliko ste ga puta izdali, zanijekali, zaboravili.

Djeco moja, ne zavaravajte se zemaljskim dobrima.
Mislite na dušu jer ona je važnija od tijela, očistite je.
Zazovite Oca, On vas čeka, vratite mu se.

Ja sam s vama jer me On u svojoj milosti šalje.

Hvala vam.

Odluči ti sam zašto ne, zašto da?

'Jaime - kaže otac kucajući na vrata sinovljeve sobe - probudi se!'
Jaime odgovori: 'Ne želim ustati, oče.'
Otac počne vikati: 'Ustani, moraš ići u školu!'
Jaime kaže: 'Ne želim ići u školu.'
'Zašto ne?' - pita otac.
'Tri su razloga - odgovori Jaime. Prije svega, dosadno mi je; drugo, djeca mi se rugaju; treće, mrzim školu.'
A otac kaže: 'Dobro, a sada ću ti reći tri razloga zbog kojih moraš ići u školu: prvo, jer je to tvoja dužnost; drugo, jer imaš četrdeset i pet godina; treće, jer si ravnatelj.'

Anthony de Mello

SVI SVETI

Prvo čitanje: Otk 7,2-4.9-14
Otkrivenje
7 2I vidjeh drugoga jednog anđela gdje uzlazi od istoka sunčeva s pečatom Boga živoga. On povika iza glasa onoj četvorici anđela kojima bi dano nauditi zemlji i moru: 3"Ne udite ni zemlji ni moru ni drveću dok ne opečatimo sluge Boga našega na čelima!" 4I začujem broj opečaćenih - sto četrdeset i četiri tisuće opečaćenih iz svih plemena sinova Izraelovih: 9Nakon toga vidjeh: eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama. 10Viču iz glasa: "Spasenje Bogu našemu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu!" 11I svi anđeli, što stajahu uokolo prijestolja i starješina i četiriju bića, padoše pred prijestoljem ničice, na svoja lica, 12i pokloniše se Bogu govoreći: "Amen! Blagoslov i slava, i mudrost, i zahvalnica, i čast, i moć i snaga Bogu našemu u vijeke vjekova. Amen." 13I jedan me od starješina upita: "Ovi odjeveni u bijele haljine, tko su i odakle dođoše?" 14Odgovorih mu: "Gospodine moj, ti to znaš." A on će mi: "Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj.

Pripjevni psalam: Ps 24,1-6
Psalam
24 1Psalam. Davidov. Jahvina je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive. 2On ga na morima utemelji i na rijekama učvrsti. 3Tko će uzići na Goru Jahvinu, tko će stajati na svetom mjestu njegovu? 4Onaj u koga su ruke čiste i srce nedužno: duša mu se ne predaje ispraznosti, i ne kune se varavo. 5On blagoslov prima od Jahve i nagradu od Boga, Spasitelja svoga. 6Takav je naraštaj onih koji traže njega, koji traže lice Boga Jakovljeva.

Drugo čitanje: 1 Iv 3,1-3
Prva Ivanova poslanica
3 1Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo. A svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega. 2Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest. 3I tko god ima tu nadu u njemu, čisti se kao što je on čist.

Evanđelje: Mt 5,1-12
Evanđelje po Mateju
5 1Ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. 2On progovori i stane ih naučavati: 3"Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! 4Blago ožalošćenima: oni će se utješiti! 5Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju! 6Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi! 7Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe! 8Blago čistima srcem: oni će Boga gledati! 9Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati! 10Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!" 11"Blago vama kad vas - zbog mene - pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! 12Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!"

LJUBITI SVIM SRCEM

Bože moj, tako često se pitam: ljubim li ja tebe istinski, svim srcem, svom dušom, svim umom, svom snagom?
Što to zapravo meni znači?
Pripada li moje srce istinski tebi?
Ljubim li te?
Gori li srce moje prema tebi?
Osjećam li žar srca, ubrzano kucanje srca na pomisao o tebi?
Jesi li ti, Gospodine, istinski Gospodar moga srca i jesi li ti u njemu duboko prisutan?
Tolika pitanja!
Ljubim li te svom snagom?
Imam li negdje u zalihama svoga bića još više snage, još mogućnosti da ti pokažem svu svoju ljubav?
Ljubim li te snažno, duboko?
Pokreće li moja ljubav sve silnice moga bića?
O svemu se tome pitam, Gospodine, i osjećam da te ni izdaleka ne ljubim koliko bih trebao, koliko bih te morao ljubiti.
Ljubim li te, Gospodine, svom dušom svojom?
Jesi li ti duša duše moje, središte moga bića?
Jesi li ti, Gospodine, tajna moga vlastitog bića, moga srca, moje nutrine, moga disanja, moga življenja?
Ljubim li te dušom svom?
Jesi li ti negdje duboko u tajnama moje duše?
Zahtjevaš da te ljubim i svim umom svojim.
Mislio sam da je ljubav u predjelima srca, da se tiče samo osjećaja.
Međutim, pitaš me o ljubavi u dubinama moga uma.
Jesi li ti, Gospodine, u mojim mislima, u mojim nakanama, u mojim planovima?
Jesi li ti, Gospodine, prvi u mojem umu, ljubim li te svim umom svojim ili ima u tajni moga razmišljanja mnogo toga što nije povezano s ljubavlju prema tebi?
U toj se zapovijedi ljubavi krije sav Zakon. Sve što je rečeno, sve to je napisano, sve to je na bilo koji način negdje propisano u Mojsijevom zakonu ili utkano u tradiciju Staroga zavjeta - može se sažeti u zakon ljubavi.
Jer, u tome je sve!
Daj mi, Gospodine da to shvatim, da to prihvatim.
Daj, Gospodine, da u moju nutrinu uđe ta tajna i da je pohranim duboko u srce.
Rekao si starima da to moraju neprestano imati pred očima, na čelu, na rukama, na dovratnicima.
Htio se da svatko tko susretne tvog učenika odmah primijeti na njegovu tijelu, na njegovu držanju, u njegovim očima, u njegovu ponašanju: ovaj ljubi Gospodina svim srcem, svom dušom, svim umom, svom snagom svojom!
Želim, Gospodine, da to i na meni danas i uvijek svatko i odmah primijeti, osjeti, vidi. Neka se u svakoj mojoj gesti, u mom ponašanju vidi: ovaj ljubi Gospodina svim srcem svojim!
Ovo je Božji čovjek koji svoju pripadnost Gospodinu želi potvrditi potpunim predanjem i poslušnošću svom Učitelju i Gospodinu!
Neka tvoja ljubav i ljubav prema tebi zavlada u našim srcima, da bi iz njih mogla izrasti istinska ljubav i prema našim bližnjima.

Oni koji su dosegnuli do Boga

1. Svi Sveti

Na blagdan Svih Svetih slavimo svetost pod mnogim vidovima:
1. Svetost Boga očitovana u njegovu sinu, svete Crkve: to je bezbrojno mnoštvo izabranih (1čit.)
2. Puninu kršćanskog života koji se sastoji u dosizanju Boga (2čit.) sa životom koji daje da postane stvarnost program blaženstava (evađ.).
3. Zajedništvo s našom blaženom braćom: Isusom Kristom, Djevicom Marijom, apostolima, mučenicima i svetima s njihovim imenima ili onih na listi anonimnih.

Znamo da ima svetih, čije svjedočanstvo ima univerzalnu vrijednost u Crkvi, i zato se štuju na poseban dan liturgijskog kalendara svetaca: to je dan kad su umrli ovom zemaljskom životu.
Ali postoje mnogi drugi u kalendaru svetih i u martirologiju kojih se ne sjećamo izričito, jer su brojniji od dana u godini. I osim ovih, postoji neizmjerno mnoštvo svetih 'anonimnih', koje se sastoji od svih onih koji su dosegnuli do Boga sa svetim i časnim životom. Da bi ih komemorirali sve Papa Grgur IV u IX st. Ustanovio je ovaj dan kao blagdan Svih Svetih.
Ovim slavljem ne želi se jednostavno podići, u sjećanju, spomenik nepoznatom svecu. Nakana Crkve ide preko toga. Danas slavimo svetost Boga koja blista u članovima njegova naroda, u sinovima i kćerima Crkve; svetost utjelovljena u osobe u mesu i kostima, jer svetost u apstraktnom ne postoji.
Crkva hodočasnica na zemlji raduje se proslavljenoj Crkvi nebeskoj; svjesna zajedništva svetih što ispovijedamo u Vjerovanju, razmatra 'grad nebeski', sveti Jeruzalem koji je naša majka, gdje je slavljenički puk naše proslavljene braće u vječnosti slavi tvoje ime.

2. Sveti i sveti

Počnimo sa priznanjem da mnogi kršćani imaju lažnu ideju svetih koji su kanonizirani. Pobožnjački kriterij, čudotvorni i anđeoski s kojim se koji puta opisuje puno svetaca u knjigama posvećenim njihovu životu, nešto je što ne ide u prilog čovjeku današnjice. Praveći mit svetih s legendama pobožnim i blještavim, lišava ih se njihovih ljudskih vrijednosti, da ih se oslika pune ulivenih kreposti i iznimnih moći. Opisani sličnim crtama pokazuju se kao bića iz druge galaksije, dostojniji divljenja nego nasljedovanja.
Srećom, sve ovo ne odražava stvarnost. Ako ih je Crkva službeno proglasila svetima, blaženima i prijateljima Božjim, nije bilo radi toga. Kipovi svetih radit će se i dalje iz drveta, gipsa ili kamena: ali sveti su bili i jesu meso i kosti. Oni koji su živjeli s njima znali su to jako dobro; radi toga ih često nisu zamjećivali.
Biografije aktualne svetih se pišu na jako realističan način. Ne prihvaćaju se neprihvatljiva legendarna pripovijedanja niti se čine besplatne hvale. Nasuprot, naglašava se gola stvarnost, koji puta i prozaična. Bili su jednostavno ljudi sa kvalitetama, nedostacima i problemima kao drugi; ali koji su shvatili ozbiljno nasljedovanje Krista. Neopisiva stvar njihova života sastojala se u njihovom dubokom iskustvu življene vjere, nade i ljubavi.
Sveti nisu bili niti su osobe plašljive ili oni koji izbjegavaju stvarnost. Ne postoji svetac bez ljudskih vrijednosti i bez velike osobne zrelosti, jer ne može biti svetac bez ljubavi za Boga i za braću. A ljubav nije pasivna, na svoj način je revolucionarna.

3. Zajednički nazivnik

Sveti su oni koji prolaze univerzalni put svetosti naznačen u blaženstvima. Danas ih čitamo kao evanđelje. Sveti su morali postati stvarnost u svom životu u blaženstvima. Oni su bili, kao Isus, siromašni u duhu; to je prvo blaženstvo koje olakšava prakticiranje za sva ostala blaženstva. Potpuno oslobođeni svoga ja, bili su cjelovito na raspolaganju pred Bogom da oplode svoje darove i svoje talente. Bili su jednostavno pravi kršćani. Jer svetost nije natjecanje da se nadvlada prethodni rekord, nego hodanje svaki dan ali bez oklijevanja ili gubljenja, kao ljudi i žene vođeni Duhom koji nas preobražava na sliku Kristovu, ako mi surađujemo.
Zato, radikalna i očaravajuća avantura kršćanske svetosti nije vezana za stil života ili određenu epohu: nitko nije isključen. Listajući kalendar svetih, reklo bi se da većim dijelom polazi od kanoniziranih svetih da su bili pape, biskupi, svećenici, redovnici i redovnice. Civili izgledaju u mnogo manjem broju, i ako doista većim dijelom bijahu mučenici, npr. To su bili. Iz ovoga se zaključuje da je svetost bila elite, malo manje nego isključiva bez crkvene odjeće, samostana ili klauzure. To je lažni utisak. Postoje toliki tipovi i zvanja svetih i svetosti koliko je ljudskih situacija. Duh Božji puše gdje hoće, a Bog je tamo gdje mu čovjek ili žena bezuvjetno odgovaraju.
Euharistijsko slavljenje je ispravan izraz i aktualan zajedništva svetih. Današnji blagdan je poziv na radost i kršćansku nadu. U putovanju koje je život, mi koji smo još u hodu slavimo pobjedu onih koji su već postigli cilj i čekaju nas. Danas slušamo poziv Božji na kršćansku svetost, koja je poziv na radost i punu slobodu sinova Božjih, kako proglašavaju blaženstva na paradoksalan način ali realan.

Gospina poruka

Draga djeco!

I danas vam nosim svoj blagoslov i sve vas blagoslivljam i pozivam da rastete na ovom putu koji je Bog preko mene počeo za vaše spasenje.

Molite, postite i radosno svjedočite vašu vjeru dječice i neka
vaše srce uvijek bude ispunjeno molitvom.

Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu.

Objave i proročanstva svete Brigite Švedske

Knjiga 1 - Poglavlje 1

Ja sam stvoritelj neba i zemlje, jedan u božanstvu s Ocem i Duhom Svetim. Ja sam taj koji je govorio prorocima i patrijarsima i onaj sam koga su iščekivali. Zbog čeznuća njihova i u suglasnosti s Mojim obećanjem, preuzeo sam tijelo bez grijeha, bez putenosti, ušavši u tijelo Djevice poput sunca što sja kroz najčišći kristal. Svjetlost ne oštećuje staklo kada prolazi kroz njega, tako niti Djevica nije izgubila djevičanstvo kada sam uzeo ljudsku prirodu. Tijelo sam preuzeo, a da nisam predao svoje božanstvo.

Sa svojom ljudskom prirodom bio sam u utrobi Djevice, no ipak ništa manje nisam bio Bog koji s Ocem i Duhom Svetim upravlja i ispunjava sve stvari. Svjetlost nije nikada odvojena od vatre, niti je Moje božanstvo ikada bilo odvojeno od Moje ljudskosti, čak ni u Mojoj smrti. Ja sam želio da Moje čisto i bezgrešno Tijelo bude izranjavano od tabana nogu do krune Moje glave za grijehe svih ljudi i da budem pribijen na križ. Ono se sada daje svakoga dana na oltaru da bi Me ljudi mogli više voljeli i češće se prisjećati Moje milosti.

No danas, ja sam ipak potpuno zaboravljen, zanemaren i ismijavan, poput kralja izbačenog iz vlastitog kraljevstva, na čije je mjesto izabran pokvareni lopov i slavljen umjesto njega.
Želim da Moje kraljevstvo bude unutar čovjeka i po pravu Ja bih trebao biti njegov kralj i gospodar, jer sam ga stvorio i otkupio. Ali sada, on je prekinuo i oskvrnuo vjeru koju mi je obećao na krštenju. On je prekršio i odbio pravila koja sam mu odredio. On voli svoju samovolju i s omalovažavanjem odbija Me slušati. Osim toga, on slavi najpokvarenijeg lopova, đavola, iznad Mene i obavezuje mu svoju vjeru.

Đavao je zaista lopov jer zlim iskušenjima i lažnim obećanjima krade za sebe ljudsku dušu koju sam otkupio svojom vlastitom krvlju. To nije zato što bi on, kao, bio jači od mene da ih može krasti, jer Ja sam tako moćan da sve mogu učiniti jednom riječju i tako sam pravedan da ne bi napravio ni najmanju nepravdu, niti kada bi Me to pitali svi sveci.

Pošto čovjek, kojemu je dana slobodna volja, dragovoljno prezire moje zapovjedi i prihvaća đavola, onda je i potpuno pravedno da osjeti tiraniju đavola.
Đavao je stvoren dobar od Mene, ali je pao kroz svoju vlastitu pokvarenu volju i postao, tako reći, Moj sluga koji pokvarenima donosi kaznu. Iako sam sada tako preziran, ipak sam još toliko milostiv da ću oprostiti grijehe svakome ko zatraži moju milost i ponizi se, i oslobodit ću ga od zlog kradljivca.

Ali one koji budu ustrajali u nepoštivanju Mene, obići ću sa svojom pravdom i čuvši to oni će se tresti i oni koji to osjete govoriti će: 'Jao nama, što smo uopće rođeni ili bili začeti, jao nama, što smo izazvali gnjev Gospodara veličanstva.'

Ali ti, kćeri Moja, koju sam izabrao za Sebe i s kojom pričam u duhu, voli Me sa svim srcem svojim, ne onako kako voliš svoga sina ili kćer ili bližnje, već više od bilo čega na svijetu! Stvorio sam te i nisam štedio niti jedan od Mojih udova u patnji za tebe. I opet, toliko ljubim tvoju dušu da kad bi to bilo moguće, radije bih dopustio da me ponovno pribiju na križ, nego da te izgubim.

...

SVETA RITO - SVETICE NEMOGUĆEG!

Život svete Rite

Stoljećima je sv. Rita iz Cascie (1381-1457.) bila jedna od najglasovitijih svetica katoličke Crkve. Poznata je kao "Svetica nemogućeg" zbog njenih divnih odgovora na molitve, kao i značajnih događaja samog njenog života.

Rita Lotti rođena je 1381. godine u seocetu Roccaporena blizu Cascie, u talijanskoj provinciji Umbriji. Njezini roditelji Antonio i Amata vidjeli su u svom jedinom djetetu osobit dar od Boga otkad je rođena, kad su već bili u poodmaklim godinama. Supružnici Lottis bili su predani kršćani, pruživši svojoj kćeri svjedočanstvo snažne vjere u Boga i stvarnog primjera duhovnog života, osobito u njihovoj ulozi službenih mirotvoraca ili pomiritelja među svojim sugrađanima. Stoga ne treba čuditi da je Rita, koja je dijelila snažnu vjeru i vjersku predanost svojih roditelja, imala želju posvetiti svoj život Bogu kao redovnica. Neočekivan je bio odgovor Antonija i Amate, koji su htjeli da se Rita uda i štoviše već dogovorili, po njima, prikladnog supruga za nju. Premda ispočetka razočarana, Rita je shvatila da je taj izbor izraz volje Božje za nju te je pristala. I građansko i crkveno ozračje tog vremena bilo je nezdravo - učestali sukobi i obiteljska suparništva obično su se rješavali zakonom osvete na društvenoj razini, dok je u Crkvenom životu vladala sablazan protupapa i njihovih suparničkih biskupa. Jedino dijete vremešnih roditelja trebalo je biti sigurnije pod zaštitom dobrog supruga, mislili su, nego unutar nebranjenih zidova samostana.

Tako se Rita udala za Paola Mancinija, dobrog čovjeka, premda snažne i silovite naravi. Njihov je brak bio blagoslovljen dvojicom sinova, možda blizancima, te su se Ritini dani uskoro ispunili uobičajenim poslovima supruge, majke i kućanice, dok je Paolo bio zaposlen kao gradski čuvar. Kao niži gradski službenik, Paolo je često bivao uvučen u sukobe među suparničkim političkim stranama, što može objasniti tragediju koja je konačno dotakla obitelj Mancini. Kad se jedan član
vraćao s posla bio,zaskočen i ubijen. Njen joj je suprug nanosio mnogo patnje, ali ona je molitvama i blagošću uzvraćala na njegovu okrutnost. Obrativši se, postao je osvjedočenim i bogobojaznim vjernikom. Ali sv. je Rita bila podvrgnuta još jednoj velikoj žalosti kad je njen suprug bio ubijen. Bol koju je Riti nanijela ta neočekivana i nasilna smrt bila je pomiješana sa strahom da će njeni sinovi pokušati osvetiti očevu smrt. Otkrila je da su njena dva sina razmišljala o osvećivanju oca. Bojala se da bi mogli ostvariti svoje želje u skladu s lošim običajem osvete. Uzvišenom je ljubavlju prema njihovim dušama molila Boga da im radije oduzme ovaj život nego da dopusti da učine taj veliki grijeh.

Njen uzor praštanja, njene riječi pouke i zauzimanje, njene molitve za obraćenje njihovih srdaca, bile su nemoćne dirnuti mladiće i odvratiti ih od odmazde, tako da je Rita cijelu stvar posve povjerila Bogu, moleći ga da riješi tu situaciju koja je bila izvan njene moći. Nedugo potom obojica su umrli, nakon što su se pripravili za susret s Bogom.

Ostavši sama, Rita se posvetila dobrotvornom radu i molitvi. Konačno je žudnja da uđe u samostan još jednom narasla u njoj, ali njene molbe da uđe u red Augustinskih redovnica iz Cascie bile su ne jednom, već tri puta odbijene. Premda je Rita bila poznata redovnicama samostana Svete Marije Magdalene, nasilnost koja je okruživala Paolovu smrt prevagnula je, prema ocjeni zajednice, nad njenim dobrim značajem i vjerskim duhom. Redovnice su se bojale staviti na kušnju mir samostanskog života, vjerojatno zbog toga što je jedna od članica pripadala obitelji odgovornoj za Paolovo umorstvo. Ali, Rita je duboko osjećala da je to bilo poslanje na koje je pozvana i utekla se zagovoru trojice svetaca, sv. Ivanu Krstitelju, sv. Augustinu i sv. Nikoli iz Tolentina. Nakon trećeg odbijanja redovnica, Rita je spoznala da ona sama mora njihove strahove umiriti. Pregovarala je s Paolovom kao i suparničkom obitelji i nagovorila ih da privedu kraju njihovo neprijateljstvo i žive u miru. Njen praštajući duh nesumnjivo im je bio nadahnuće i uzor te su se obitelji pomirile.

Potpisale su ispravu o tome i kad ju je Rita pokazala redovnicama, one više nisu imale razloga da ju odbiju. Čudesno je ušla u samostan i bilo joj je dopušteno da ostane. To se zbilo oko godine 1411. Rita Lotti Mancini postala je sestra Rita.

Sljedećih četrdeset godina Rita je živjela životom augustinke u skladu s Pravilima sveca kojeg je godinama ranije izabrala za svog duhovnog oca, sv. Augustina iz Hipona. Njegovo je bilo plemenito Pravilo koje poziva članice zajednice da na svaki mogući način teže ostvarenju zajedništva misli i srca s Bogom te jedna s drugom. Dane je provodila u molitvi i razmišljanju, u služenju bolesnima i siromašnima i u djelatnostima nužnim za život male zajednice. U samostanu je život sv. Rite bio obilježen velikim milosrđem i strogim pokorama. Po njenim molitvama mnogi su zadobili ozdravljenja, izbavljenja od zla i druge osobite milosti od Boga.

Nakon dvadeset i pet godina vjerskoga života, Rita je primila ono što je smatrala najdragocjenijim i osobitim darom od Boga. Uvijek predana raspetom Isusu, u njoj je neprekidno rasla želja da sudjeluje u njegovom velikom činu ljubavi za nju i za svo čovječanstvo pomažući nositi mu križ. Jedan dan dok je klečeći molila, čelo joj probode trn iz krune koja je pokrivala samu Isusovu glavu. Nosila je tu ranu petnaest godina sve do smrti. Da bi mogla dijeliti bol od trnja Njegove Krune, Gospodin je sv. Riti udijelio ranu od trna na čelu. Rana je bila vrlo bolna i širila je neugodan miris, pa ipak ona ju je smatrala velikom milošću. Molila je: "O, voljeni Isuse, uvećaj moju strpljivost kako moja patnja raste." Rana joj je ostala do kraja života.

Zadnjih je nekoliko godina života bila prikovana uz krevet. Posljednji od mnogih križeva koje je prikazala u životu sada je bio i ponizan položaj invalida, potpuno ovisnog o milosrđu sestara.

Naposljetku, 22. svibnja 1457. Ritin život na zemlji došao je kraju. Razni križevi koje je nosila kao supruga, udovica, majka i redovnica odloženi su na stranu jednom zauvijek otkad ju je prigrlio Uskrsli Gospodin.

Vjernici su pohrlili u samostan da joj odaju posljednju počast. Nebrojena čuda zbila su se njezinim zagovorom, a štovanje svetice nadaleko se proširilo.

Tijelo sv. Rite očuvalo se stoljećima posve nedirnuto, a s vremenom je počelo širiti ugodan miris. Tijekom obreda proglašenja blaženom, tijelo svetice samo je ustalo i otvorilo oči.
Bog je čuo molitve sv. Rite za druge u nebrojenim prilikama, a ona će se zasigurno rado opet zauzeti u ime onih koji je sada mole - kako bi se nastavilo razumijevanje istine o veličini njezinog imena: Svetica nemogućeg!

Svetico nemogućeg!

Sveta zaštitnice nevoljnika, sveta Rito, čije molbe Nebeski Otac ne odbija, koja si zbog obilja u postizanju milosti nazvana "Zagovornicom bespomoćnih", pa čak i neizvedivog, sveta Rito, tako ponizna, tako čista, tako ojađena, tako strpljiva, s tako samilosnom ljubavi za Raspetog Isusa, jer si od Njega isprosila sve što si tražila, te se zbog toga svi s povjerenjem uzdaju u tebe u nadi utjehe ili izbavljenja; budi milostiva svojim moliteljima i založi se svojim utjecajem kod Boga poradi njih; udijeli obilje milosti sada, kao što si ih udijelila u tolikim čudesnim slučajevima na veliku slavu Božju,
za širenje tvog štovanja i utjehu onima koji vjeruju u te. Obećajemo, ako naše molbe budu uslišane, da ćemo te slaviti objavljujući tvoje milosti, blagoslivljati te i pjevati vazda hvale tebi u čast. Uzdajući se u tvoje zasluge i utjecaj kod Presvetog Srca Isusovog, molimo te:______________________________

(Ovdje navedite svoju prošnju).

Duh i kršćani

Duh Sveti je bio poslan u svijet nakon Isusova Uzašašća da bi izvršio svoju vlastitu misiju. Dok je još bio sa svojim učenicima, Isus im je rekao da ima stvari koja još ne mogu razumjeti, ali da će ih Duh poučiti. Isus je živio samo 33 godine i bio je ograničen samo na svoju domovinu, ali je Duh nastavio njegovo djelo na svjetskoj razini.

Duh Sveti nije bio poslan da zamijeni Isusa, već da dovrši i da punomoć Isusovom dijelu. Isus nije rekao: "Ja sad odlazim - Duh će učiniti moj posao!" Ne, već je govorio o slanju "svog" Duha, Duha "svoga Oca". I tako je Duh Sveti stvarno došao da bi kršćane zaista učinio kršćanima. Ali je pravi problem: hoće li kršćani dozvoliti Duhu da to učini? Često nas ljudi kritiziraju, ali ne zbog toga što smo kršćani, već zbog toga što nismo dovoljno kršćani. Trebamo dozvoliti da budemo oblikovani i ispunjeni Duhom, a ne sobom.

Prije no što progovorimo o darovima Duha, trebamo govoriti o Darovatelju - on je mnogo važniji od darova. Kad je jedno to jasno rečeno, možemo istaći i darove Duha, a to su: vjera, nada, ljubav. Duh Sveti upravlja svakome od nas poseban poziv. Ne bih rekao da ima za nas "plan", zvuči kao već programirani kompjuter, nego Gospodin ima svoj san o svakome od nas.

Svaki je kršćanin pozvan da nasljeduje jedan dijelić Isusova života. Ne možemo odražavati sve dijeliće istovremeno. Prema tome, jedan kršćanin ističe, recimo, ljubav Gospodina prema siromašnima - mislim na Majko Tereziju. Drugi su sveci tu da naglase druge vidike. Tako i mi djelujemo na odgovarajući način i poput dijamanta, na koji padaju sunčeve zrake, odražavamo Isusa na različitim plohama. To je djelo Duha.

(Kardinal Leon Joseph Suenens)

Bog će i tvoj život "zaiskati od tebe"

Meditacija na Evanđelje Lk 12, 13-21

Bog će i tvoj život "zaiskati od tebe".
Dan i čas nisu nam poznati.
Znademo samo da će se to jednom dogoditi.
No ne provodimo li svoje vrijeme olako, kao da toga časa nema?
I ne uzimamo li si mnogo vremena za manje ili više važne stvari, ali ne i za ono bitno?
Ne uređujemo li svoj život prema diktatu duha vremena koji zahtijeva da se živi brzo i da se vrluda od jednog pomodnog i prolaznog doživljaja do drugog?
Ili pak "ubijamo" vrijeme, ne znamo što bismo s njime jer nam miriše na dosadu?
Naš je život više od niza doživljaja i praznih hodova.
Bog nam nudi ono bitno.
On nije "partibrejker" u našim doživljajima i našim uspjesima, nego nam pomaže da relativiziramo doživljaj, uspjeh i neuspjeh, kako bismo pokušali sa svime što nam se događa ići, korak po korak, njemu ususret.
Ako živimo u takvom odnosu s njime, onda bi i duge i teške dionice puta mogle postati porukom spasenja...

Preuzeto sa www.benedictus.info

77 milosti koje primamo po svetoj misi

Tumačenje Svete Misne žrtve: sedamdeset sedam milosti, koje izviru iz sabranog i pobožnog praćenja sv. Mise (p. Martin von Cochen tiskano s crkvenom dozvolom izdanom u Limburgu u Lahni 10. lipnja 1953. Merkel)

'Sveta Euharistija je znak prisutnosti Boga, koji nam se dariva jer nas voli!'
Papa Ivan Pavo II

1. Zbog tvog spasenja Bog Otac šalje svog ljubljenog Sina na Zemlju.
2. Za tvoj spas Duh Sveti pretvara kruh i vino u pravo Tijelo Kristovo i u pravu Krv Kristovu.
3. Zbog tebe Sin Božji silazi s Neba i skriva se u sv. Hostiji.
4. Zbog tebe se toliko ponizujeda je i u najmanjem djeliću sv. Hostije prisutan.
5. Zbog tvog spasa On obnavlja milostivu tajnu svog Utjelovljenja.
6. Zbog tvog spasa On se ponovno rađa na duhovan način kod svake sv. Mise.
7. Za tvoje spasenje On obnavlja na oltaru svoja spasiteljska djela koja je izvršio na Zemlji.
8. Za tvoje spasenje On obnavlja svoju gorku muku da te učini njezinim sudionikom.
9. Za tvoje spasenje On umire na duhovan način i prikazuje svoj plemeniti svoj plemeniti život za tebe.
10. Za tvoje spasenje On prolijeva na duhovana način svoju svetu Krv i prikazuje je Nebeskom Ocu za tebe.
11. Sa svojom svetom Krvlju On škropi tvoju dušu i čisti je od njenih loših navika.
12. Za tebe se Isus prikazuje kao prava žrtva paljenica i daje Bogu čast koja pripada Njegovom
dostojanstvu.
13. Ako prikažeš ovu žrtvu hvale Kristu Bogu, tada mu iskazuješ čast koju si mu propustio dati.
14. Za tebe se On prikazuje kao žrtva hvale i nadopunjava tvoj propust slavljenja Boga Oca.
15. Ako ti, ovu Kristovu žrtvu prikazuješ Bogu, daješ mu veću hvalu nego što mu sami Anđeli daju.
16. Za tebe se Krist prikazuje kao najsavršenija žrtva zahvale i nadopunjava što si ti u svome zahvaljivanju propustio.
17. Kad ti prikazuješ Kristovu žrtvu hvale Bogu, zahvaljuješ mu obilno za sva dobročinstva koja ti je iskazao.
18. Za tebe se Krist prikazuje kao najmoćnija žrtva pomirenja i čini da uvrijeđeni Bog postaje tvoj prijatelj.
19. Oprašta ti sve tvoje lake grijehe ako si voljan izbjegavati ih.
20. Nadoknađuje za mnoge tvoje propuste.
21. Ispravlja mnoge tvoje nemarnosti i krivo vršena dobra djela.
22. Također ti oprašta nesvjesno zaboravljene grijehe koje nisi nikad ispovjedio.
23. On se prikazuje kao žrtva zadovoljštine i plaća za jedan dio tvojih vremenitih kazni.
24. Po svakoj sv. Misi zadovoljavaš za više kazni nego bilo kojim teškim činom pokore.
25. Krist ti daruje jedan dio svojih zasluga koje ti možeš prikazati Bogu Ocu za svoje grijehe.
26. Krist se prikazuje za tebe kao moćna krvava žrtva i moli tako usrdno za tebe kao što je na križu molio za svoje neprijatelje.
27. Njegova sveta Krv vapi za tebe s toliko zagovora, koliko je Krvi isteklo iz Njegovih Rana.
28. Njegove svete Rane vape za tebe s toliko zagovora koliko je Rana na njegovom Tijelu.
29. Zbog te moćne molbene žrtve stječeš ono za što moliš mnogo prije nego kada bi molio izvan sv. Mise.
30. Izrečena molitva na sv. Misi je moćnija nego ona izvan sv. Mise.
31. Krist se sjedinjuje s tvojom molitvom i prikazuje je svom nebeskom Ocu.
32. Iznosi mu sve svoje nevolje i opasnosti, jer je Njemu tvoj spas važan.
33. Također za tebe mole svi prisutni Anđeli i prikazuju uzvišenom Bogu tvoju bijednu molitvu.
34. Kada svećenik prikazuje u tvojoj prisutnosti sv. Misu njezina moć odvraća Zlog duha od tebe.
35. Svećenik slavi sv. Misu i za tebe i prikazuje je Bogu za tvoj spas.
36. Kada si na sv. Misi, tada si i ti na duhovni način svećenik i Krist ti daje snagu da prikažeš sv. Misu za sebe i za druge.
37. Prikazujući sv. Misu iskazuješ Presvetom Trojstvu najdostojniji dar.
38. Ti prikazuješ Bogu dragocjen dar koji više vrijedi nego Nebo i Zemlja zajedno.
39. Ti mu prikazuješ tako skupocjen dar koji je isto toliko vrijedan koliko i sam Bog.
40. Po tom prikazanju iskazuješ Bogu tako veliku čast kao što Bog i treba biti čašćen.
41. S ovim prikazanjem ugađaš Presvetom Trojstvu na neizmjeran način.
42. Ovaj tako plemeniti dar žrtvuješ kao vlastiti dar, jer ga je tebi sam Krist dao.
43. Ako sv. Misu ispravno pratiš, izvršavaš čin najuzvišenijeg služenja Bogu.
44. Prateći sv. Misu iskazuješ Kristovom čovještvu najuzvišeniju službu i najveću ljubav.
45. Sv. Misom častiš Kristovu muku na najboli način, i postaješ sudionik tih plodova.
46. Sv. Misom najbolje častiš i razveseljavaš Majku Božju.
47. Sv. Misom najbolje častiš Anđele i svece, više nego mnogim molitvama.
48. Pobožno prateći sv. Misu možeš se obogatiti više nego bilo čime na ovome svijetu.
49. Svetom Misom izvršavaš jedno od najvrjednijih dobrih djela.
50. Svetom Misom obavljaš uzvišeni čin prave vjere i po tom zaslužuješ veliku nagradu.
51. Poklekneš li pobožno pred Presvetom Hostijom i Predragocjenom Krvlju, vršiš uzvišeno djelo klanjanja.
52. Kad god pobožno pogledaš sv. Hostiju, tada zaslužuješ osobitu nagradu na Nebu.
53. Kad god se ponizno udaraš u prsa, toliko puta postižeš oproštenje vlastitih grijeha.
54. Ako u stanju grijeha pobožno pratiš sv. Misu, Bog ti pruža milost obraćenja.
55. Ako pratiš sv. Misu u stanju milosti, Bog ti čudesno umnožava svoje božanske milosti.
56. Na sv. Misi se hraniš i napajaš na čudesan način Kristovim Tijelom i Kristovom Krvlju.
57. Na sv. Misi počašćen si jer smiješ Krista gledati svojim očima, i jer On tebe gleda.
58. Kad god primaš svećenički blagoslov na sv. Misi, Krist ga na Nebu potvrđuje.
59. Revnim pohađanjem sv. Mise blagoslovljena su tvoja vremenita i duhovna dobra.
60. Po sv. Misi sačuvan si od mnogih nevolja i nesreća u koje bi inače upao.
61. Sv. Misom bit ćeš ojačan u kušnjama koje bi te inače svladale.
62. Po svakoj pobožno praćenoj sv. Misi postižeš milost blažene smrti.
63. Po prisustvovanju na sv. Misama dobivaš pomoć i utjehu od Anđela i svetaca u svojoj smrtnoj tjeskobi.
64. Na tvome će te samrtnom času tješiti sv. Mise na kojima si prisustvovao i ulijevat će ti čvrsto pouzdanje u Božje milosrđe.
65. Sv. Mise na kojima si pobožno prisustvovao ići će s tobom pred Božanski Sud i izmoliti milost od strogoga Suca.
66. Vjerojatno ćeš imati kratko i blago Čistilište jer si mnogim sv. Misama platio najveći dio svojih vremenitih kazni.
67. Po svakoj sv. Misi više ublažuješ svoje Čistilište nego drugim teškim pokorama.
68. Samo jedna sv. Misa za života koristit će ti mnogo više nego mnoge prikazane za tebe nakon tvoje smrti.
69. Sigurno ćeš na Nebu dobiti viši stupanj slave i vječno ga posjedovati.
70. Svaka tvoja sv. Misa podiže te na više u Nebu i znatno ti povećava tvoje blaženstvo.
71. Za tvoje prijatelje nema korisnije molitve nego da za njih prisustvuješ i prikazeš sv. Misu.
72. Svojim dobrotvorima možeš najobilnije naplatiti njihova dobročinstva prikazivanjem sv. Mise za njih.
73. Bijednicima, bolesnicima i umirućima možeš najbolje pružiti pomoć i utjehu prikazujući za njih sv. Misu.
74. Mnogim grješnicima možeš postići obraćenje po prikazanju sv. Mise.
75. Po prikazanim sv. Misama možeš svim krsćanima izmoliti spas.
76. Prisustvujući sv. Misama možeš cijelo Čistiliste osvježiti i vjerne duše okrijepiti.
77. Ako ne možeš za svoje pokojnike dati slaviti sv. Mise, ipak ih možeš prisustvujući sv. Misama izbaviti iz Čistilišta.

Križ - izvor pravog i savršenog veselja

Križ je za Franju izvor pravog i savršenog veselja.
On u križu na tako paradoksalan, ali tako očit način nalazi istovremeno s najvećom boli i najrječitiji i najuzvišeniji izraz 'Ljubavi'.
A prava i savršena radost izbija jedino iz prave i savršene Ljubavi.

Franjo je svetac radosti u križu.
Dovoljno je s pažnjom se zaustaviti na završetku razgovora s bratom Leonom, ovčicom Božjom, prema redakciji relijepog 8. Poglavlja Cvjetića, koje, stilom svojstvenim toj besmrtnoj knjizi, razvija prethodni kraći tekst (usp. O pravom i savršenom veselju: 278; te 5. Opomenu 5:154): "...Kad bismo mi to podnijeli strpljivo i s ljubavlju i kod toga mislili na muke blagoslovljenoga Krista, u tome je savršeno veselje.
Sada, dragi brate, zapamti zaključak: najveći je dar i milosr Duha Svetoga koju daje Krist svojim prijateljima, da možemo sami sebe obuzdati i iz ljubavi prema Kristu dragovoljno podnositi nevolje, uvrede, pogrde te duševne i tjelesne neugodnosti.
Mi se ne smijemo ovim darovima ponositi, jer nisu naši, nego dolaze od Boga...
Mi se možemo hvaliti samo križem nevolja i patnja, kao što kaže apostol: 'Neću se hvaliti ničim, osim križem Gospodina Isusa Krista..."

Franjo, ljubitelj križa, uvijek, u susretu snjim, uči čovjeka ljubiti križ Gospodinov - 'po kojemu smo spašeni i oslobođeni' - kako bi čovjek mogao uzljubiti i vlastiti križ i tako 'dopunjati što nedostaje patnjama Kristovim, za izgrađivanje njegova tijela - Crkve'.

Blagdan sv. Franje nas, upravo svake godine, poziva na ovaj korak u životu.
To je put pravog poznavanja Krista Raspetog i Uskrslog, kojega trebamo propovijedati, ne samo riječju nego i životom.
Za kršćanina drugog puta nema: upoznati raspetu ljubav i raspeti se iz ljubavi, kao što je sv. Franjo silno želio, molio i od Gospodina dobio, znakove ljubavi, a to su stigme, koje je s jednakom ljubavlju nosio, skrivajući ih, kako bi to bila njegova najdublja intima s Kristom, a to je neizmjerna ljubav prema Gospodinu 'koji mu se sav predao'.

Marija koja razvezuje čvorove

Marija koja razvezuje čvorove je oslikana od Johana Melchiora Schmittnera.
Slika je posvećena (blagoslovljena) u crkvi Sain Peter am Perlack u Ausburgu u Njemačkoj 1700 god.
Slikar se nadahnuo (inspirirao) na Sv. Ireneju, biskupu Liona, mučeniku iz 208 god. koji je bio rasvijetljen riječima Sv.Pavla : (usporedba između Adama i Krista, i između Eve i Marije).
'Eva, svojom neposlušnošću je svezala čvor nesreće za čovječanstvo; nasuprot njoj, Marija je svojom poslušnošću taj čvor razvezala'.
Razmišljajući o Presvetoj Djevici Mariji, sjetimo se što piše Sv.Ivan u Otkrivenju, pogl.12:. 'Veliki se znak pojavi na nebu: Žena obučena u Sunce, mjesec joj pod nogama, a na glavi 12 zvijezda.
Da, Djevica Marija nam dolazi u pomoć. Zar Ona nije naša majka i Kraljica Milosrđa?
Na nebu Ona bez prestanka zagovara za nas i svojom majčinskom ljubavlju brine za svoju djecu koja su u opasnosti, paralizirani čvorovima demonskih utjecaja (moći).

Majko Bezgrešna,
Odvjetnice,
Pomoćnice u trenucima žalosti,
Majko Božja,
koju nam je On sam dao za Majku,
evo 'Marije koja razvezuje čvorove'.
Ona ima smilovanja za nas,
Ona se žuri nama pomoći,
Ona za nas moli svog sina,
punog ljubavi.
Može li Isus prezreti molbe svoje Majke?
Da li je moguće da ih Gospodin ne usliša? Gledajmo ovu Kraljicu!
Ona gazi glavu zmiji,
simbolu snaga zla,
jer Marija nije samo Kraljica neba i svetih.
Ona gazi pakao i demone!
Zato se kaže da je Strašna kao vojska spremna na bo'
Bog joj je povjerio veliku moć nad svim demonima'.

Oh, kako se demoni tresu kad samo čuju Marijino ime, kaže Sv.Bernard.

Čovjek s Krete

Na Kreti je živio čovjek koji je jako volio svoj otok i ljude na njemu.

Svaki dan je sretan radio u svom vinogradu i masliniku;
i bio je prvi koji bi poljubio novorođeno dijete,
i prvi koji bi izrazio sućut kad netko umre.

Volio je svoj otok i sve ljude na njemu,
i svi su voljeli njega.

Kad je napunio 99 godina,
dođe mu vrijeme da umre.
Oko njega su se skupili
djeca i unuci,
i on ih zamoli da ga polože na njegovu voljenu zemlju,
što oni i učiniše.
Sunce mu je obasjavalo lice,
vjetrić prolazio kroz kosu,
on pogleda uokolo i osjeti se tako sretnim, te uze u šaku grumen kretske zemlje i reče 'ovo je sve što sam volio',
zatvori oči i umre

Kad ponovo otvori oči,
vidje da je na vratima Raja,
ali nije uspijevao vidjeti što je iza.
Vrata se otvore,
iziđe Bog i reče:
- Volio si mene,
volio si druge,
dođi,
uđi u vječni život!
Čovjek sav uzbuđen pođe,
kadli ga Bog upita:
- Što to imaš u ruci?.
Čovjek,
zbunjen,
reče:
- To je grumen kretske zemlje,
jedino što mi je ostalo,
jedino što sam ikada volio.

- Žao mi je, ali nečistih se ruku ne ulazi u Raj.

- Bože, ne shvaćaš!
Pa jedino mi je ovo ostalo!
- Žao mi je, ali moraš ga se odreći.
- Ne mogu ga se odreći!

- Onda ne možeš ući.

- U redu.
I čovjek opet sjede do vrata Raja,
a Bog ode,
i vrata Raja se zatvore.

Nekoliko dana kasnije vrata se Raja ponovno otvore,
iziđe Bog i reče:
- Imamo proslavu, i to za tebe!
Dođi, uđi u vječni život!
Čovjek bojažljivo upita:
- Mogu li ponijeti svoj grumen kretske zemlje?
- Ne, žao mi je, ne možeš.
- Onda ne ulazim!

I ponovo sjede do vrata Raja.
Bog ode,
i vrata Raja se zatvore.

Dani su prolazili,
a on je očajnički stiskao onaj grumen;
zemlja se osušila,
pretvorila u prah.
Prebacivao je taj prah iz jedne ruke u drugu,
grčevito se trudeći da mu se sasvim ne raspe.

Konačno,
vrata se Raja opet otvore,
i iziđe dijete Isus
... ne stariji od 4 godine.
Priđe mu i znatiželjno upita:
- Što radiš?
Stari čovjek ogorčeno povika:
- Pusti me na miru!
Kako se usuđuješ nazivati Bogom ljubavi?
Kako se usuđuješ nazivati Bogom ljubavi?
Da si zaista Bog ljubavi,
dozvolio bi mi da zadržim ono što sam najviše volio.
Isus ga pogleda i nježno reče:
- Čovječe,
meni se to čini kao hrpica prljavštine.
Uzmi me za ruku i dođi doma!

Stari čovjek pomisli kako se očajnički drži svoga kala,
i konačno otvori šaku,
zapuše Vjetar,
Duh Božji,
i sve odnese.
Praznih ruku priđe Isusu,
spuštena pogleda pruži mu ruku,
i Isus ga uvede u Raj.
Vrata se Raja zatvore za njima,
i čovjek,
još uvijek tužan,
podiže pogled
... i poče se smijati.
Jer što je bilo ispred njega?
Cijela Kreta.
Sve što je ikad volio.

Što je to čega se tako čvrsto držiš da ne možeš predati, a da bi primio sve
što ti Bog želi dati? Što želiš?
Sve što želiš Bog je stvorio. S Bogom imaš sve. Bez Njega nemaš ništa.

(prema priči p.Larry-ja Richardsa)

Božja volja

Da li je Bog zadovoljan sa mnom?
Često razmišljamo o tome kako se mi osjećamo, a ne da li je Bog zadovoljan s nama.
Dobro je razmišljati i o svojim osjećajima, ali još je bolje razmišljati - da li je Bog zadovoljan s nama?!

Prepustite se u svemu što Bog od nas hoće.
Svi smo POZVANI slušati Božju volju.

Kako?
Dopustiti Duhu Svetomu da nas vodi, hrabri, osnažuje, jača, nadahnjuje.

Bog hoće od nas ono što je za nas najbolje, ali naša SLIJEPA, inficirana volja ne vidi što je Božja volja, postaje sebična.

Vrtimo se u krug oko sebe, oko sebičnih briga, ništa drugo ne vidimo.
To je čovječje prokletstvo.
Ta vrtnja oko sebe je u prvi tren zavodnička, sve nas navodi da se vrtimo oko sebe, nakon toga sve postaje prazno, osjećamo očaj, nezadovoljstvo.
Sebe, umjesto Boga stavljamo za zadnji cilj.
Nisam ja zadnji cilj svoga života - nego Bog!

Da ovo spoznamo potrebni su nam časovi tišine, samoće, da ostanemo sami s Bogom. Isus je rano jutro ustajao, odlazio na samotno mjesto i molio.
Kada ga učenici traže da ide propovijedati, On odbija i kaže da treba propovijedati i drugim ljudima, jer ga i oni trebaju.
Nije mu stalo do toga što učenici misle po ljudski, nego što Otac traži od njega.

Svaki dan započeti jutro s molitvom.
To je osobni susret s Bogom.
OTVORITI SE.
PREPOZNATI ŠTO BOG OD NAS TRAŽI.
Sigurno imamo "svoj" program za taj dan, ALI MOLITI da taj PROGRAM BUDE U SKLADU S BOŽJOM VOLJOM i da služi KONAČNOM CILJU, da uđemo u vječnu domovinu.

OTAC ŽELI DA SE SVAKI DAN SUSRETNEMO S NJIM U SKROVITOSTI SRCA.
Da tako bude jedan dan, drugi, pa treći dan, a tako će se onda nastaviti i svaki dan.

Sv. Pavao - Što moram sada učiniti Gospodine?
Samuel - Govori Gospodine, sluga tvoj sluša!

Jutarnja molitva će nam pomoći da se otvorimo i osluškujemo što Bog hoće od nas.
Ovu molitvu - DA UĐEMO U BOŽJU VOLJU, Bog će SIGURNO USLIŠATI.
Ta molitva je Bogu NAJDRAŽA.
To je molio i Isus (Očenaš...).

Da li je moja molitva takva...?
Da li u takvoj molitvi vidim jasnoću Božje volje za sebe...?

Naravno, nije lagano.
Često nismo sigurni da slijedimo Božju volju, ali ako sada radim neki posao i osjetim da ga treba prekinuti i započeti drugi posao, onda je to Božja volja. Bog progovara i po našoj savjesti. Ako sam ja otvoren Božjoj volji, ona će se početi ostvarivati i u mom poslu, mom životu...

BITAN JE STAV!!
MOLITI ZA DUHOVNU OTVORENOST.
AKO SMO OTVORENI BOŽJOJ VOLJI - MI JE VEĆ ČINIMO, JER TO JE BOŽJA VOLJA!

Osim otvorenosti i molitve, moramo znati ŠTO NAS SPRJEČAVA da činimo volju Božju!?
Što je napast da je ne činimo?
Stalno treba raditi na PROČIŠĆENJU SRCA.
Što je srce čišće, lakše ćemo prepoznati Božju volju.
Što je to što meni okreće pogled od Boga, što ga zamućuje tako da NE ZNAM što je Božja volja??

- treba se očistiti na području VOLJE od želja koje nisu u skladu s Božjom voljom, koje ne vode u vječnost,
- treba se očistiti na području NAGONA,
- prihvatiti ISTINU u svome životu.

Kada se otvorimo Božjoj volji ZNAMO što je moje mjesto u crkvi, društvu, zajednici...

Moje biće je obdareno mnogim darovima, ali ako samo mislimo što ćemo dobiti danas, o karijeri...nećemo prepoznati Božju volju.

Moramo prepoznati EGOISTIČNO kruženje oko samoga sebe
...ja,ja,ja...
i ući u Božju volju.
Mnogi koji gomilaju materijalno bogatstvo ili oni koji su nesretni jer ga nemaju, ušli su u prazninu i vrte se oko sebe.
Vrtimo se oko sebe, u ugodnim maštarijama, sjećamo se uspomena koje u nama bude praznu slavu, razmišljamo o budućnosti.
Zaboravljamo na vječnu nagradu - ŽIVOT S KRISTOM, zaboravljamo Boga.
OKRENUTI SE PREMA BOŽJEM TI - tada se otvaramo Bogu i ljudima i tada ostvarujemo svoje pravo JA - u služenju drugima.

Svaki čovjek je IZGUBLJEN ako je navezan na bilo što što ga vezuje za zemlju.
Tko nije navezan SPAŠEN JE !

Pobijediti neuredne sklonosti, ljudske obzire - KRENUTI BOGU.

Sv. Ignacije kaže - duhovne vježbe služe tome da izađemo iz svog egoizma, da se prestanemo okretati oko sebe.
Ako svaki dan moramo hraniti tijelo, moramo se i svaki dan moliti da nahranimo našu dušu. Ne možemo sutra jesti za danas!

DAJMO ISUSU SVE.

Molitva Sv.Ignacija

Uzmi, Gospodine, i primi svu moju slobodu,
moju pamet, moj razum i svu moju volju,
sve što imam i što posjedujem.
Ti si mi to dao.
Tebi, Gospodine, sve vraćam. Sve je Tvoje.
Raspolaži sa svime po svojoj volji.
Daj mi samo svoju ljubav i milost, i to mi je dosta.

RADIO MARIJA 07.09.2009.
DUHOVNE VJEŽBE P.SLAVKO PAVIN

A.Č.

Savez! Sloboda Ljubavi!

Savez je zadatak i uzajamnost

To je ljubav koja tako dubinski povezuje osobe da ih čini ujedinjenima u vrijeme mira i u časovima kušnje.
To je prijateljstvo koje zbližava dvije osobe.
Božji nas Savez veže posredstvom krvi Sina raspetog i uskrsnulog.
Savez Boga s ljudima je vazmeni Savez!
I zato se još zove sloboda ljubavi.

U svakoj nam euharistiji Bog ponavlja: 'Otvaram ti srce svoga Sina da možeš kušati dar najskuplje slobode.'
Ona uistinu teče iz otvorenog boka Raspetoga kao iz meke stijene.
To je tiha sloboda,
ukrašena predanjem i nadom,
ovijena gorljivošću trpljenja i slatkoćom ljubavi.

To je sloboda križa u kojoj stvorenje postiže najviši stupanj Božje prisutnosti i gdje Bog ulazi u intimnost postavljajući u njoj svoje slobodno prebivalište.
To je iskustvo slave i preobrazbe u njega,
u blještavilo Vazma,
kad će sav naš život biti obavijen sjajem njegove ljubazne prisutnosti i prožet njegovim Duhom,
koji nas šalje tamo gdje se Uskrsli iznova pojavljuje.

Pred euharistijom

Prostirem se pred euharistijom,
slobodnom Božjom prisutnošću,
koja je postala tijelo i krv.
Moj duh malo-pomalo ulazi u tišinu i goruću čežnju za tvojim ljubaznim zagrljajem,
Gospodine života.
Ti si tu,
u poniznom znaku kruh a stavljen na stol,
kako bi mi još jednom rekao da si živio zbog služenja.
I sada si uvijek za mene tu kako bih ti se klanjala i tobom se hranila.
Tu si u znaku kapljica vina,
u kaležu prinosa,
kako bi mi rekao da si umro za mene.
I sad si tu u tihom protjecanju krvi,
kako bih joj se klanjala i kako bih je blagovala.

Kruh i vino: bit i malenost

U ruke uzimam čašu Saveza i privijam je na grudi kako bih osjetila božansku toplinu protjecanja krvi,
prinosim je ustima kako bih osjetila vatru ljubavi.

Pijem iz čaše,
od žrtve ljubavi i kušam poniznost koja te je,
moj Gospodine,
učinila ugodnim Bogu.
Pijem i kušam svježinu savršene poslušnosti volji Božjoj,
one spremnosti koja te je tjeralana križ za nas.
Pijem i tažim žeđ tvojom božanskom krvlju kao na novom izvoru života.
Pijem i razmatram;
ulazim u otajstvo i uranjam u rijeku tvoga mučeništva ljubavi.

Grlim tvoje tijelo,
promišljam tvoje lice i privijam se k Tebi u prisnosti.
Ti si Zaručnik koji uvijek očekuje svoju zaručnicu,
i tu na stolu pokazuješ se u hostiji načinjenoj od brašna i malo vode.
Tu si zato da bih te ja blagovala,
iako znaš da ja ne znam ljubiti.
Ovim našim svijetom prošao si u tijelu kao Čovječji Sin,
družio si se s dobrima i zlima,
jer si ljubio,
predao i izgubio život za nas.

Osjećam da me privlačiš,
da me prenosiš kao teret u srce otajstva.
Savez na koji pozivaš,
o Bože,
ljubav je koja nema cijene,
koja tvoju zaručnicu osposobljava za prihvaćanje i da po njemu postane jedno s tobom.

Jedan glas dolazi do ušiju moga srca:

'Dođi i ostani sa mnom!
Dođi, uzmi me, jedi i pij!
Tu sam samo zato da ti shvatiš koliko te ljubim i na kakav sam te način spasio,
prolijevajući svu svoju krv.
Dođi na svadbenu gozbu.
Pripremljena je za tebe.
Pozovi sve i zajedno ispunite svadbenu dvoranu!'

Moje srce odgovara:

'Da, moj Gospodine!
Dolazim da me ti učiniš dostojnom i da me očistiš od svega što nisi ti.'

Jedna vatra spaljuje prinos;
to je tvoj Duh, Gospodine, koji oslobađa i čisti!
Kao rijeka tvoja krv tiho uvire u vene moga tijela i spaljuje svaku negativnu klicu,
i to me konačno čini slobodnom ženom i zaručnicom Jaganjčevom.

RIJEČ DUHOVNOG ASISTENTA

Tko užima u Pjesmi stvorova ne misli uvijek - a mnogi to i ne znaju - na trpljenje iz kojeg je ona izbila.
Kroz pedeset i više dana Franjo u Sv.
Damjanu nije mogao podnositi svjetlo dana,
ni svjetlucanje ognja noću te je morao ležati u potpunoj tami i u kući i u ćeliji.
Noću i danju je trpio tako teške boli u očima,
da gotovo nije mogao ni počivati ni spavati,
što je povećavalo i pogoršavalo druge njegove bolesti.
Kao da sve to nije bilo dosta,
i kuću i ćelijicu su tako uznemirivali miševi da su skakali i trčali oko njega i po njemu.

U takvim uvjetima,
pošto se neko vrijeme zadržao s Gospodinom,
reče: 'Odsada moram biti vrlo radostan u svojim bolestima i nevoljama i moram biti hrabar u Gospodinu te uvijek moram zahvaljivati Bogu Ocu po njegovu Sinu Gospodinu našem Isusu Kristu i u Duhu Svetome...
Zato ću njemu na slavu,
a nama na utjehu i na duhovno saziđivanje bližnjih sastaviti Pohvalu Gospodnju po njegovim stvorovima... '
Sjedeći je počeo razmišljati i napokon je rekao:
'Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri!'
Tim je riječima dodao napjev i naučio svoje drugove da to pjevaju...
Kad je bio pritisnut bolešću sam je počimao govoriti 'Pohvale Gospodnje'...
Tako je činio sve do svoje smrti'
(LP 43 (83):1591-1592; 2Čel 213:802:803); SP 100:1799).
To je Franjino veselje.

Kod Svete Marije Porcijunkulske Franju je toliko mučila veoma teška duhovna napast da se udaljio od braće,
jer se pred njima nije bio u stanju pokazati veselim kao što je običavao (SP 99:1798).
Kad mu se približila smrt,
brat Ilija je savjetovao Franji da više misli na smrt nego li na veselje.
Franjo mu odgovori:
'Pusti me,
brate,
da se radujem u Gospodinu i u njegovim Pohvalama i u svojim slabostima jer sam po djelovanju Duha Svetoga sa svojim Gospodinom tako sjedinjen i združen da se po njegovu milosrđu mogu radovati u njemu'
(LP 64 (99):1614; 1Čel 109:509; 2Čel 213:802; LM XIV,5:1241; SP 121:1821).

Tada Franjo,
premda izmoren bolestima velikim žarom duha i sjajeći dubokom radošću zapjeva pohvale Gospodinu te u Pjesmu brata Sunca umetnu kiticu o sestri Smrti
(2Čel 217:809; TD 68:1482; LP 100:1656; SP 123:1823).
'Dobro došla,
sestro moja smrti!' (2Čel 217:809).

fra Zdravko Lazić, duhovni asistent FSR

Opraštanje

Sljedeći način kojim se otvaramo dubokom nutarnjem ozdravljenju Duha jest preko opraštanja. Što više molim za ozdravljenje, to više u ljudima nalazim gorčine, zamjeranja i nepraštanja. Ne vjerujem kako je moguće preduboko zaroniti u područje opraštanja. Ne mislim kako možemo biti previše svjesni potrebe za opraštanjem. Budući da je to toliko važno, i budući da danas za sebe tražimo oproštenje, čini se prirodnim u ovome trenutku izmoliti molitvu oproštenja. Dok je budemo izgovarali, vaša će se podsvijest otvoriti i sjetit ćete se prošlih događaja i ljudi kojima trebate oprostiti. Mnogi će reći kako su mislili da su još davno oprostili. No, ako vam, tijekom molitve, Gospodin nekoga prizove u pamćenje, trebate ponovno oprostiti jer vaše oproštenje očito nije bilo niti dovoljno duboko, niti potpuno.
Ne mogu dovoljno naglasiti snagu slavljenja i snagu opraštanja, jer jednadžba kojom se služim u svome poslanju glasi "slavljenje više opraštanje jednako ozdravljenje." Ponekad čak nije potrebno polagati ruke na ljude; nije ih potrebno niti pomazati, jer će ozdravljenje nastupiti po slavljenju Boga. Ako je razina slavljenja visoka, te ako su ljudi usredotočeni na Isusa i duboko se upuste u područje opraštanja, ozdravljenje će prirodno uslijediti.
Jednom sam se prigodom našao u jednoj južnoj biskupiji, u ruralnom području, gdje su ljudi vrlo jednostavni. Zadivio sam se kako među 300 ljudi nastupa dvadeset, pa i trideset ozdravljenja najrazličitijih vrsta. To je upravo fantastično! Nismo trebali puno polagati ruke, niti ljude pomazivati uljem. Jednostavno smo radosno slavili Gospodina i duboko zašli u opraštanje i ozdravljenja su obilovala. Tada vidimo Duha Božjega u nama: Kraljevstvo je Božje zaista unutra. Sve što trebamo učiniti jest otvoriti se. Isus je rekao, "Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom" (Otk 3,20). I tako, Duh Božji, Duh ozdravljenja, jest u nama. Isus je trs, mi loze, ali trebamo otvoriti vrata. Dva načina kojima otvaramo vrata su preko slavljenja i preko opraštanja. Budući da želimo uistinu svladati ovu lekciju, izmolit ćemo molitvu oproštenja za glavna područja naših života i zamoliti Gospodina neka nas dotakne, kako bismo ovoga časa oprostili i primili Njegovo ozdravljenje.

Služba ozdravljanja (o. Robert DeGrandis, S.S.J.)

Molitva oproštenja

"Gospodine Isuse Kriste, danas si želim oprostiti sve svoje grijehe, prijestupe i sve ono što je u meni loše, ili što mislim da jest. Gospodine, opraštam si zalaženje u okultno, čitanje horoskopa, pohađanje seansi, gatanje, amulete, izgovaranje tvoga imena uzalud, sve prigode kada te nisam slavio, sve boli koje sam nanio roditeljima, opijanja, uzimanje droge, grijehe protiv čistoće, preljube, pobačaje, krađu, laži. Istinski opraštam sebi."
" Gospodine, želim ozdraviti od svake srdžbe, gorčine i zamjeranja tebi za prilike kada sam smatrao kako si u moju obitelj poslao smrt, bolest, razočaranja u ljubavi, novčane poteškoće, ili bilo što drugo što sam doživljavao kao kazne. Oprosti mi, Isuse. Ozdravi me!"
" Gospodine, opraštam majci sve rane, predbacivanja, srdžbu, kazne, iskazivanje veće ljubavi braći ili sestrama, pogrdne riječi (da sam glup/a, ružan/-na, ili gluh/-a), ili da sam obitelj stajao/-la puno novaca, ili da nisam bio/bila željen/-a, da sam posljedicom 'nezgode', pogreške, ili da nisam ono što je očekivala."
" Opraštam ocu svako pomanjkanje podrške, ljubavi, nježnosti, pozornosti, vremena, druženja; opraštam mu što je pio, što se ružno ponašao - osobito prema majci ili drugoj djeci; opraštam mu teške kazne, napuštanje obitelji, izbivanje iz kuće, rastavu od majke, 'izlete'."

"Gospodine, opraštam braći i sestrama koji su me odbacivali, lagali o meni, mrzili me, zamjerali mi, natjecali se sa mnom za ljubav roditelja, nanijeli mi tjelesne boli ili mi na bilo koji način zagorčavali život. Opraštam im, dobri Gospodine."
" Gospodine, opraštam svom bračnom drugu svako pomanjkanje ljubavi, nježnosti, uviđavnosti, podrške, komuniciranja; svaku napetost, pogreške, rane ili riječi, odnosno djela koja su me povrijedila ili uznemirila."
" Gospodine, opraštam svojoj djeci pomanjkanje poštovanja, poslušnosti, ljubavi, pažnje, podrške, razumijevanja; njihove loše navike ili postupke koji su me uznemirili."
" Gospodine, opraštam bakama, djedovima, ujacima, tetama, stričevima, bratićima, sestričnama i drugim rođacima koji su se miješali u našu obitelj i uvodili pomutnju ili okretali roditelje jedno protiv drugoga."
" Gospodine, opraštam svojim rođacima koje sam stekao/stekla brakom, a osobito punici/svekrvi. Opraštam i svome puncu/svekru, šogorima i šogoricama."
" Gospodine, danas posebno molim za milost da mogu oprostiti svojim zetovima, snahama i ostalim rođacima stečenima putem braka koji prema mojoj djeci postupaju s premalo ljubavi."
" Isuse, pomozi mi oprostiti kolegama na poslu koji su teški ili mi zagorčavaju život; koji prebacuju svoja zaduženja na mene, izmišljaju tračeve o meni, ne žele sa mnom surađivati ili mi žele preoteti radno mjesto. Danas im od srca svima opraštam."
" Moram oprostiti i svojim susjedima, Gospodine, za svu buku koju stvaraju, zato što dopuštaju da im posjed propada, ne vežu svoje pse koji onda trče po mom dvorištu, ne iznose smeće na vrijeme; onima koji imaju predrasuda ili narušavaju sklad u susjedstvu. Iskreno im opraštam."
" Sada opraštam svome svećeniku, ostalim vjernicima, kao i svojoj crkvi, njihovo pomanjkanje podrške, sitničavost, pomanjkanje prijateljstva, loše propovijedi, neprihvaćanje, nenadahnutost; što mi ne daju viši položaj u zajednici, kao i sve ostale nanešene rane. Danas im od srca opraštam."
" Gospodine, opraštam i svim djelatnicima koji su me na bilo koji način povrijedili: liječnicima, medicinskim sestrama, odvjetnicima, policajcima, ostalim zdravstvenim djelatnicima. Danas im istinski opraštam sve što su mi učinili."
" Gospodine, opraštam svome poslodavcu što me dovoljno ne plaća, što ne cijeni moj rad, što je prema meni neljubazan i prezahtjevan, što je srdit ili neprijateljski raspoložen, što mi ne daje promaknuće i ne hvali moj rad."
" Gospodine, opraštam svojim učiteljima i profesorima: budućim kao i sadašnjim, koji su me kažnjavali, ponižavali, vrijeđali, bili prema meni nepravedni, ismijavali me, nazivali me glupim/-om, prisiljavali me da ostanem u školi nakon nastave."
" Gospodine, opraštam svojim prijateljima koji su me iznevjerili, prestali mi se javljati, uskratili mi podršku; koji nisu bili tu kada sam trebao/-la pomoć; koji su od mene posudili novac pa ga nisu vratili; koji su izmišljali tračeve o meni."
" Gospodine Isuse, posebno molim za milost opraštanja za onu osobu koja me je u životu najviše povrijedila. Molim te da mogu oprostiti onome koga smatram svojim najvećim neprijateljem, kojemu mi je najteže oprostiti, ili za koga sam rekao kako mu/joj neću nikada oprostiti."
" HVALA TI, ISUSE, ŠTO ME OSLOBAĐAŠ OD ZLA NEPRAŠTANJA. MOLIM OPROŠTENJE OD SVIH ONIH KOJE SAM JA MOŽDA POVRIJEDIO/-LA. HVALA TI, GOSPODINE, ZA LJUBAV KOJA JE PO MENI STIGLA K NJIMA. AMEN."

(Iz "Službe ozdravljanja", str. 99-105)

Unutarnja pokora

Isusov se poziv na obraćenje i pokoru, kako već u proroka, ne odnosi prvenstveno na vanjska djela, na "kostrijet i pepeo", postove i mrtvljenja, već na obraćenje srca, na unutarnju pokoru.

Pokornička djela ostaju bez nje neplodna i lažna; unutarnje obraćenje, naprotiv, teži da izrazi taj stav vidljivim znakovima, kretnjama i djelima pokore.

Unutarnja pokora korjenito je preusmjerenje cijelog života, povratak i obraćanje k Bogu svim srcem, raskid s grijehom, odvraćanje od zla, zajedno s osudom zlih djela koja smo počinili.

Ona istodobno obuhvaća želju i odluku za promjenom života s nadom u Božje milosrđje i pouzdanjem u pomoć njegove milosti.
To obraćenje srca popraćeno je spasonosnim bolom i žalošću koju su Oci nazivali animi cruciatus (muka, mučnina duha), compunctio cordis (skrušenje srca).

Čovjekovo je srce teško i otvrdnulo.
Treba da Bog dade čovjeku novo srce. Obraćenje je prije svega djelo Božje milosti, koja nam srca vraća Bogu: "Vrati nas k sebi, Gospodine, i obratit ćemo se" (Tuz 5,21).

Bog nam daje snage da počnemo iznova.
I naše srce, otkrivajući veličinu Božje ljubavi, biva potreseno strahotama i težinom grijeha te se počinje bojati da grijehom uvrijedi Boga i bude od njega odijeljen.
Čovjekovo se srce obraća gledajući u onoga koga su naši grijesi proboli.
Imajmo pogled upravljen na Kristovu krv te shvatimo kako je dragocjena njegovu Ocu: prolivši je naime za naše spasenje, dao je milost obraćenja cijelome svijetu.

Nakon Uskrsa, Duh Sveti je onaj koji "dokazuje svijetu što je grijeh" (Iv 16,8-9), odnosno to što svijet nije povjerovao u onoga koga je Otac poslao.
Ali taj isti Duh, koji otkriva grijeh, jest Tješitelj koji čovjekovu srcu daje milost kajanja i obraćenja.

(KKC 1430-1433)

Vrste grijeha

a) prema težini:

- laki: mala nepažnja, sitne zločestoće, ne zatiru ljubav prema Bogu i bližnjima, ali tu ljubav i vezu povrjeđuju;

- teški: u teškim stvarima, veliko zlo; čovjek svojim zlim postupkom krši veliku ("teški grijeh!") Božju zapovijed, a ujedno time i ruši povezanost s Bogom, tim činom sam sebe udaljava od Boga i Božje ljubavi - sam sebi reže vezu sa Bogom koji mu želi dati život; taj grijeh čovjeka rastavlja od Boga, njegova posljednjeg cilja i najvećeg dobra a veže ga za neke druge znatno niže ili posve niske ciljeve;

- smrtni grijesi: kad čovjek namjerno griješi i čini zlo da bi se ubilo ljubav prema Bogu ili bližnjima. Ti nas grijesi udaljavaju od Boga, našeg sveg života, takvi grijesi "ubijaju" vezu s životvorcem Bogom, "ubijaju ljubav" prema Bogu. To su grijesi protiv Duha Svetoga: kada Boga proglašavamo "zločestim" kojega "ne moramo i ne smijemo slušati ni slijediti" - ovime si stavljamo definitivnu barijeru da se s Bogom pomirimo jer nas ovakav stav nikada neće dovesti do pomirenja s Bogom. Isus veli da se ovakav grijeh ne može oprostiti, jer je barijera u nama koja nam brani da se obratimo.

b) prema motivaciji:

- 7 glavnih grijeha = 7 motiva za koje su ljudi spremni učiniti grijeh! (7 glavnih grešnih "napasti").

c) prema činjenju:

GREŠNI STAV

- istočni grijeh kao generalni stav prema Bogu kad čovjek ne želi služiti Bogu već svojoj pohoti (grješnosti)

- osobni grešni stav = osobna "zločestoća" čovjeka (kada smatram da smijem činiti neka zla djela, to će me sigurno i odvesti u zlo!)
- grešni stav u društvu = grijeh struktura

GREŠNI ČIN (kad učinimo zlo koje nas razdvaja od dobra, Boga i ljubavi s bližnjima)

GREŠNO STANJE (kad ostajemo u svađi ne brineći se za pomirenje, ponekad grešno stanje više "boli" naše bližnje nego zlo koje smo im nanijeli; grešno stanje često čovjeka "zatupljuje" da se popravi, jer si čovjek počinje opravdavati svoje grijehe...)

d) prema izvoru

- osobni (ono što sam osobno zla napravim)
- istočni grijeh (koji se prenosi rađanjem)

e) prema načinu:

- mišlju (kad ne bi bilo zločestih misli i planova, ne bi bilo ni zlih djela!)
- riječju (ponekad riječi više "ubijaju" nego "šamari")
- djelom (...)
- propustom (npr. namjerno ne velim prijatelju da mu prijeti neka opasnost...)

f) prema cilju (kome činim zlo?; no grijeh i zlo zapravo uvijek "sve pokvari" a ne samo na ono što ciljamo!)

- grijeh i zlo protiv sebe
- grijeh i zlo usmjereno protiv Boga
- grijeh i zlo protiv bližnjih
- grijeh i zlo protiv prirode, ovoga svijeta.

Isus čisti hram

'Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga' (1 Kor 6, 19).
'Proslavite Boga u svome tijelu' (1 Kor 20b).
'Obratite se i vjerujete evanđelju!' (Mk 1, 15).
'Ili jeli ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite' (1 Kor 10, 31).
'Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca, i naći ćete spokoj dušama svojim' (Mt 11, 29).

ISUS ČISTI HRAM
Iv 2,13-21
U hramu na posebni je način Jahve-Bog bio prisutan. Njemu su svake godine dolazili članovi Izabranog naroda i susretali se s njim u prošnjama, u slavljenju Boga, u prinošenju Bogu sebe i onoga što im je Bog dao. Hram je bio mjesto susreta Boga i člana Izabranog naroda. Nakon što je Isus učio da će doći vrijeme kada će se pravi klanjaoci klanjati Bogu u duhu i istini (Iv 4,23-24); i nakon što je ustanovljenjem Euharistije i svojom kalvarijskom Žrtvom uspostavio Novi i vječni savez s Bogom, hram je izgubio svoje značenje. ('I gle zastor se hramski razdrije odozgor do dolje, na dvoje' Mt 27, 51).
Hram je slika našeg srca, jer naše je srce hram Božji. Bog najradije boravi u ljudskom srcu. Isus je došao očistiti, posvetiti i spasiti ljudsko srce. On želi da ga mi štujemo ne samo riječima, nego srcem.
Gledam očima događaj, slušam riječi, pratim mišlju što se zbiva i prepoznajem poruku Isusovu upućenu meni sada u ovoj vježbi.
'Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede.' Prodavači stoke i mjenjači novca bili su korisni hodočasnicima u hram. U hramskom se predvorju moglo nabaviti sve što je potrebno za žrtvu. Ono što je Isusa naljutilo i ono zbog čega je djelotvorno pokazao svoju ljutnju jest zloporaba hrama. Smisao hrama bio je susret s Bogom, molitva, predanje i žrtvovanje Bogu. No u praksi ova trgovina je čuvarima hrama postala važnija. Na taj način oni su namicali novac potreban za uzdržavanje hrama - i za sebe. Obistinilo se ono što je srž Isusove evanđeoske nauke: 'Ne možete služiti Bogu i bogatstvu'. Ovdje je bogaćenje, novac postao važniji od pobožnosti, molitve, susreta s Bogom. Narod kaže: 'Gdje je Bog sagradio svoju crkvu, tamo je sotona podigao svoju kapelu'. Sklonost da čovjek izvlači iz svega korist za sebe nema granica. I djelo milosrđa može biti izraz sebičnosti, i molitva može biti sredstvo stjecanja, i pokora može biti vrtnja oko sebe. (Mt 6,1,5,16) U ljudskom srcu odvija se stalna borba između Boga i bogatstva. I u mom srcu stalna je borba između ljubavi i sebičnosti.
'I načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: 'Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.'
Prisutan sam tom događaju. Prilazim Isusu i hrabro ga molim da i u hramu moga srca napravi red. Ako treba i bičem. Ako Boga stavim na prvo mjesto onda će u mom srcu biti sve na svom mjestu. Ako Bog nije na prvom mjestu onda je svugdje nered. Duhovne vježbe se obavljaju 'da čovjek uredi svoj život ne dajući se voditi ni od kakva nagnuća koje bilo neuredno' (DV 21). Moja ljubav prema Bogu često je premalena da bi me poticala da sam napravim red. Moja ljubav prema stvorenjima često je, prevelika da bih ih sam izbacio iz srca, da bih se oslobodio navezanosti na njih. Zato je potrebno upotrijebiti silu svladavati se, činiti pokoru. 'Kraljevstvo nebesko silu trpi i siloviti ga osvajaju'.
Židovi ga upitaju: 'Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?' Odgovori im Isus: 'Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.' Isus je Bog. Čuvari hrama traže potvrdu od Isusa da može tako postupati. Kao dokaz vlasti nad hramom i hramskim čuvarima Isus govori o moći kojom će ubijen i pokopan uskrsnuti. Isus je kao Bog gospodar moga hrama, moga srca. On može učiniti ono što ja ne mogu, zašto nemam snage. On može u mom srcu sve težnje okrenuti prema Bogu, Boga staviti na prvo mjesto. Prisjetit ću se iskustva kako je to Isus do sada činio, posebno u ovim duhovnim vježbama. Molit ću ga da bdije nad mojim hramom, da zahvati i ona osjetljiva područja u koja se ja bojim ući. Molit ću ga da spremno prihvatim i bolne zahvate.

Plodovi Duha (Gal 6,22-23)

1. Ljubav

2. Radost

3. Mir

4. Velikodušnost

5. Uslužnost

6. Dobrota

7. Vjernost

8. Blagost

9. Uzdržljivost

Tješitelj

Duše Tješitelju, ti unosiš u naše muke
tajanstveno osnaženje,
svojom uzbudljivom prisutnošću
dobrohotno paziš
na sve što nam prijeti.

Po tebi kušamo naklonost Boga,
vrhunsku nježnost koja nam se otvara
neizrecivo šire,
nego li su naše vlastite boli.

Ti si Tješitelj, jer si ljubav
koja razumije i sudjeluje;
ti želiš podijeliti teška iskustva
svih naših trpljenja.

Ti ne tješiš pustim riječima,
ti tješiš srcem
i u njemu rađaš tajanstvenu radost u srži tuge.

Svojom nam utjehom obnavljaš snage,
podpiruješ žar,
i pomažeš nam nositi s više nade
svakodnevni križ.

Pošalji svoj Duh

Pošalji svoj Duh da bi nam on otkrio pravo lice tvoje Crkve.

Neka nas on vodi u skrovitu tajnu te Crkve - čija je živa ikona Marija - i neka ostane uz nas, kako bi tvoja Crkva za svaku generaciju koja dođe i ode ostala vjernim svjedokom, istinskim tumačem riječi, sakramentom Isusa Krista.

Kardinal Léon-Joseph Suenens

 

Spasitelj svijeta objavljuje se Samarijancima (Iv 4,1)

Kad Gospodin dozna da su farizeji dočuli kako on, Isus, okuplja i krsti više učenika nego Ivan - 2iako zapravo nije krstio sam Isus, nego njegovi učenici - 3ode iz Judeje i ponovno se vrati u Galileju.
4Morao je proći kroza Samariju. 5Dođe dakle u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. 6Ondje bijaše zdenac Jakovljev.Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura. 7Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: "Daj mi piti!" 8Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. 9Kaže mu na to Samarijanka: "Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?" Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. 10Isus joj odgovori:
"Kad bi znala dar Božji
i tko je onaj koji ti veli:
'Daj mi piti',
ti bi u njega zaiskala
i on bi ti dao vode žive."
11Odvrati mu žena: "Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? 12Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?" 13Odgovori joj Isus:
"Tko god pije ove vode,
opet će ožednjeti.
14A tko bude pio vode koju ću mu ja dati,
ne, neće ožednjeti nikada:
voda koju ću mu ja dati
postat će u njemu izvorom vode
koja struji u život vječni."
15Kaže mu žena: "Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati." 16Nato joj on reče: "Idi i zovi svoga muža pa se vrati ovamo." 17Odgovori mu žena: "Nemam muža." Kaže joj Isus: "Dobro si rekla: 'Nemam muža!' 18Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla." 19Kaže mu žena: "Gospodine, vidim da si prorok. 20Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati." 21A Isus joj reče:
"Vjeruj mi, ženo, dolazi čas
kad se nećete klanjati Ocu
ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu.
22Vi se klanjate onome što ne poznate,
a mi se klanjamo onome što poznamo
jer spasenje dolazi od Židova.
23Ali dolazi čas - sada je! -
kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu
u duhu i istini
jer takve upravo klanjatelje traži Otac.
24Bog je duh
i koji se njemu klanjaju,
u duhu i istini treba da se klanjaju."
25Kaže mu žena: "Znam da ima doći Mesija zvani Krist - Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve." 26Kaže joj Isus: "Ja sam, ja koji s tobom govorim!"
27Uto dođu njegovi učenici pa se začude što razgovara sa ženom. Nitko ga ipak ne zapita: "Što tražiš?" ili: "Što razgovaraš s njom?"
28Žena ostavi svoj krčag pa ode u grad i reče ljudima: 29"Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?" 30Oni iziđu iz grada te se upute k njemu. 31Učenici ga dotle nudili: "Učitelju, jedi!" 32A on im reče: "Hraniti mi se valja jelom koje vi ne poznajete." 33Učenici se nato zapitkivahu: "Da mu nije tko donio jesti?" 34Kaže im Isus:
"Jelo je moje
vršiti volju onoga koji me posla
i dovršiti djelo njegovo.
35Ne govorite li vi:
'Još četiri mjeseca i evo žetve?'
Gle, kažem vam,
podignite oči svoje i pogledajte polja:
već se bjelasaju za žetvu.
36Žetelac već prima plaću,
sabire plod za vječni život
da se sijač i žetelac zajedno raduju.
37Tu se obistinjuje izreka:
'Jedan sije, drugi žanje.'
38Ja vas poslah žeti
ono oko čega se niste trudili;
drugi su se trudili,
a vi ste ušli u trud njihov."
39Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila: "Kazao mi je sve što sam počinila." 40Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. 41Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove riječi 42pa govorahu ženi: "Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta."

U dan Gospodnji

Bila je to želja koja je nadvisivala svaki drugi, pa i najplemenitiji oblik Ijudskog zajedništva, a rodila se iz smrti i uskrsnuca Kristova.

U dan Gospodnji

Dan toga vjerničkog zajednistva od početka bijaše nadasve nedjelja ili Dan Gospodnji, sveti i prvotan blagdan Isusove Crkve (usp. SC 106).
Uzastopno ponavljanje Isusova pokazivanja poslije uskrsnuća u prvi dan u tjednu (Mt 28,1; Lk 24,1; Iv 20,1 ), ostavilo je u apostola neizbrisiv trag.
Taj dan shvatili su kao veliki znak.
Uskrsli dan njihova Gospodina i Spasitelja postao je dan velike radosti za Isusovu Crkvu.
Zato je u Crkvi nedjelja ostala dan iznad svih drugih dana (sv. Bazilije).
Taj Isusov dar Crkvi postao je, po milosnom razvoju povijesti, 'jedinstveni spomenik svjetske civilizacije, jer je danas općenito priznat po svim kontinentima' (Hrvatski biskupi, Liturgija i zivot Crkve, 13).

Poruka naći se zajedno od samih je pocetaka Crkve dobila svoj bitni sadrzaj. Bila je to Euharistija - Misa ili spomen - čin Isusove muke, smrti i slavnog uskrsnuca. Već se u novozavjetnom spisu, koji zovemo Djela apostolska, ističe taj središnji čin zajednistva Isusove Crkve: 'U prvi dan sedmice bijasmo sabrani u lomljenju kruha' (20, 7).
Cilj je takvih sastanaka svet: zajedništvo Crkve, a ne razdor, ne isticanje razlika (usp. 1 Kor 11 ,20-22).
Mnoga svjedočanstva iz prvih stoljeća kršćanstva potvrđuju to euharistijsko nedjeljno zajedništvo. Sv. Justin, oko 140. godine poslije Krista, ovako svjedoči: 'U dan Sunca, tj. u nedjelju, imamo sastanak svi, bilo da boravimo u gradu ili na selu.
'Potresno je i vrlo poučno svjedočanstvo četrdesetdevetorice mučenika iz Abitine u sjevernoj Africi iz početka IV. st.
Ti su davni svjedoci vjere radije dali zivot nego se odrekli slavljenja Euharistije u Dan Gospodnji.
Pred sucem su rekli: 'Mi ne možemo živjeti bez slavljenja Dana Gospodnjeg.'

DAN EUHARISTIJE
Od svog iskona Crkva je svetkovala Dan Gospodnji slavljem lomljenja kruha (usp. Dj 20, 7), naviještanjem Božje riječi (usp. Dj 20, 11) te djelima ljubavi i pomoći (usp. 1 Kor 16, 2).
Učitelj je dao primjer.
Na sam dan svoga uskrsnuća on je lomio kruh s učenicima iz Emausa, nakon sto ih je na putu utješio svoŹjom nazočnošću i svojom riječju, tumačeći im sve što je u Pismu o njemu rečeno (usp. Lk 24; 27).
Otada je Crkva trajno posvećivala Dan Gospodnji slavljenjem spomenčina njegove žrtve s čime je tijesno povezano naviještanje Riješi, lomljenje kruha i služba ljubavi.
Na taj način ovjekovječuje se prisutnost Uskrsloga u njegovu trostrukom daru: riječju, sakramentu i služenju.
(Dan Gospodnji, pastoralna poruka tal. biskupa, 11)

Sve što Ti se događa to je Božja ljubav za Tebe!

Da su svi anđeli, svi geniji svijeta proučavali što bi ti bilo na korist baš u ovoj ili onoj situaciji, ova ili ona patnja, ovo iskušenje ili onaj bolni gubitak, oni ne bi bili u stanju pronaći nešto što bi ti bolje odgovaralo od onoga što te je zadesilo.

Božja je vječna providnost još u početku naumila da ti daruje ovaj križ kao skupocjeni poklon svoga srca.

Ali prije nego će ti ga poslati Bog ga je promotrio svojim svemogućim očima, razmislio o njemu svojim božanskim umom, ispitao ga svojom mudrom pravednošću i zagrijao ga svojim ljubaznim smilovanjem.

Odmjeravao ga je obima svojim rukama da ne bi slučajno bio milimetar prevelik ili miligram pretežak.

A zatim ga je blagoslovio svojim svetim Imenom, pomazao ga svojom milošću i prodahnuo svojom utjehom pa još jednom pogledao Tebe i Tvoju hrabrost.

Tako Ti on (križ) stiže iz samog neba kao Božji poziv i kao dar Njegove milosrdne ljubavi da bi Ti doista postao ono što jesi i našao u Bogu svoje ispunjenje!

Sv. Franjo Saleški

Bizarni intervju

Travanj 2002. - Ovaj intervju je pronađen na Mreži.
Zaustavimo se malo i razmislimo!

Kći Billyja Grahama je intervjuirana u jutarnjem programu američke
televizije.
Voditeljica Jane Clayson ju je upitala (u vezi s tragedijom u New Yorku 11. rujna 2001.):

- Kako je Bog mogao dopustiti da se dogodi nešto ovakvo?

Anne Graham je dala pronicavi odgovor:

- Vjerujem da je Bog duboko rastužen ovom tragedijom, baš kao što smo i mi, ali mi sami smo mu odavno rekli da se udalji od naših škola, od naše vlade i iz naših života.

A budući da je On pažljiv i poštuje naše odluke, mirno se udaljio.
Kako možemo očekivati da će nam Bog dati svoj blagoslov i zaštitu ako smo mu rekli da nas ostavi na miru?

Čini mi se da je sve počelo kada je Madeline O'Hare (koja je poginula i njeno tijelo je nedavno nađeno) rekla da ne želi nikakve molitve u našim školama, a mi smo se s tim složili.

Zatim je netko rekao:
Bolje je ne čitati Bibliju u školama ...
Bibliju koja kaže:
'Ne ubij, ne kradi, voli svoga bližnjega kao sebe sama', a mi smo se i s tim složili.

Kasnije je doktor Benjamin Spock rekao da ne moramo tući po stražnjici našu djecu kada se zločesto ponašaju, jer bi se njihove osobnosti mogle deformirati i time bi se moglo narušiti njihovo samopoštovanje (sin doktora Spocka je izvršio samoubojstvo), a mi smo i njemu rekli:
'U redu, jer smo smatrali da on kao stručnjak zna što je potrebno za našu djecu.'

Zatim je netko rekao da je bolje da nastavnici i ravnatelji ne kažnjavaju našu djecu kada se ne ponašaju korektno.
A pedagozi u školama su odlučili da niti jedan nastavnik ne smije dirnuti učenika kada se nekorektno ponaša, jer se nikako ne želi loš publicitet.
Mi smo se i tada složili.

Kasnije je netko opet rekao:
'Dopustimo našim kćerima da abortiraju ako to žele, a to nećemo reći njihovim roditeljima.'
I s time smo se složili.

Zatim je neki mudrac iz pedagoškog savjeta škole rekao:
'Budući da su dječaci uvijek dječaci i to će oni svejedno učiniti, dajmo im onoliko prezervativa koliko traže, da bi se mogli zabavljati koliko žele, ali nećemo reći njihovim roditeljima da su prezervative dobili u školi.'
Opet smo se složili.

Tada su neki od izabranih na izborima rekli:
'Nije bitno ono što radimo privatno, sve dok ispunjavamo obveze koje smo preuzeli.'
Složivši se s njima mi smo rekli:
'Nije važno ako netko, uključujući predsjednika, čini sve što ga je volja, sve dok sam zaposlen i dok ekonomija dobro stoji.'

Poslije toga netko je rekao:
'Tiskajmo revije sa slikama golih žena i to nazovimo divljenjem ljepoti ženskog tijela.'
Opet smo rekli da je i to uredu.

Kasnije je netko drugi otišao korak dalje i tiskao fotografije gole djece i slijedećim korakom ih stavio na Internet.
Mi smo rekli 'Dobro', jer oni imaju pravo na slobodu riječi.

Zatim je industrija zabave rekla:
'Napravimo TV programe i filmove koji potiču blasfemiju, nasilje i seks.
Snimajmo glazbu koja potiče na krađu, droge, ubojstva, samoubojstva, sotonske sadržaje.'
Mi smo tada odgovorili:
'Ma to je samo zabava, nema tu nikakvih posljedica i tako nitko ništa ne uzima za ozbiljno i zato idemo naprijed.'

Sada se pitamo zašto naša djeca nemaju savjesti?
Zašto ne razlikuju dobro od lošega?
I zašto se usuđuju ubijati različite od sebe, svoje kolege iz razreda ili sebe same?

Vjerojatno, ako dovoljno dugo i intenzivno razmišljamo, možemo naći odgovor.

Mislim da se on može vidjeti u rečenici:

' Žanjemo ono što smo posijali.'

' Dragi Bože, zašto nisi spasio malu djevojčicu ubijenu u učionici?
Srdačni pozdravi, zabrinuti student.'

I uslijedio je odgovor:

' Dragi zabrinuti studentu, u škole mi nije dopušteno ući.
Srdačni pozdravi, BOG.'

Bizarno je kako ljudi bez razmišljanja stavljaju Boga beskrajno daleko od
sebe i kako se onda čude zašto svijet ide u pakao.

Zanimljivo je kako ljudi vjeruju onome što pišu novine i kako se protive onome što piše Biblija.

Čudno je kako svi žele ići u raj, ali u isto vrijeme ne žele vjerovati, ne
žele misliti i ne žele činiti ništa od onoga što kaže Biblija.

Neshvatljivo je kako netko kaže: 'Vjerujem u Boga', a ipak slijedi Sotonu.
Neshvatljivo je kako smo brzi u osuđivanju, ali ne prihvaćamo biti suđeni.
Nepojmljivo je kako smo odlučni u slanju tisuća igara i viceva E-mailom, ali kada se radi o porukama koje govore o Bogu, uglavnom dvaput promislimo prije nego što odlučimo sudjelovati.
Teško je shvatljivo kako besramni, sirovi, vulgarni i opsceni sadržaji slobodno plove Mrežom, dok su javne rasprave o Bogu u školi ili na radnom mjestu uglavnom zaustavljene ili čak zabranjene zakonom.
Bizarno je da se netko može 'zapaliti' za Krista u nedjelju, dok je nevidljiv u njegovu životu u ostale dane tjedna.

Smijete se?

Bizarno je da se ovu poruku ne usudimo poslati svima iz našeg adresara jer nismo sigurni da su vjernici.

Teško je shvatljivo da smo više zaokupljeni time što će ljudi misliti o nama, umjesto da se brinem o tome što će Bog misliti o nama/meni.

Jeste li se zamislili?

:)

Duh Sveti i kršćani

Duh Sveti je bio poslan u svijet nakon Isusova Uzašašća da bi izvršio svoju vlastitu misiju.
Dok je još bio sa svojim učenicima, Isus im je rekao da ima stvari koja još ne mogu razumjeti, ali da će ih Duh poučiti.
Isus je živio samo 33 godine i bio je ograničen samo na svoju domovinu, ali je Duh nastavio njegovo djelo na svjetskoj razini.

Duh Sveti nije bio poslan da zamijeni Isusa, već da dovrši i da punomoć Isusovom dijelu.
Isus nije rekao: 'Ja sad odlazim - Duh će učiniti moj posao!' Ne, već je govorio o slanju 'svog' Duha, Duha 'svoga Oca'.
I tako je Duh Sveti stvarno došao da bi kršćane zaista učinio kršćanima.
Ali je pravi problem: hoće li kršćani dozvoliti Duhu da to učini?
Često nas ljudi kritiziraju, ali ne zbog toga što smo kršćani, već zbog toga što nismo dovoljno kršćani.
Trebamo dozvoliti da budemo oblikovani i ispunjeni Duhom, a ne sobom.

Prije no što progovorimo o darovima Duha, trebamo govoriti o Darovatelju - on je mnogo važniji od darova.
Kad je jedno to jasno rečeno, možemo istaći i darove Duha, a to su: vjera, nada, ljubav.
Duh Sveti upravlja svakome od nas poseban poziv.
Ne bih rekao da ima za nas 'plan', zvuči kao već programirani kompjuter, nego Gospodin ima svoj san o svakome od nas.

Svaki je kršćanin pozvan da nasljeduje jedan dijelić Isusova života.
Ne možemo odražavati sve dijeliće istovremeno.
Prema tome, jedan kršćanin ističe, recimo, ljubav Gospodina prema siromašnima - mislim na Majko Tereziju.
Drugi su sveci tu da naglase druge vidike.
Tako i mi djelujemo na odgovarajući način i poput dijamanta, na koji padaju sunčeve zrake, odražavamo Isusa na različitim plohama.
To je djelo Duha.

(Kardinal Leon Joseph Suenens)

Duh Sveti - Branitelj

Ti si Branitelj - Paraclet (Tješitelj),

onaj koga zovemo u pomoć
u kritičnim trenucima;

onaj koji dolazi braniti
svojom rječitošću
optuženog u sporu;

onaj koji u sumnji i neodlučnosti
dijeli svoje savjete;

onaj koji u našoj tami
svijetli;

onaj koji stiže kad se put zatvara
da otvori izlaz;

onaj koji nas nadahnjuje u dvojbi
da bismo donijeli dobru odluku;

onaj koji posreduje
u osobnim borbama
da bismo pobijedili;

onaj koji ohrabruje
i neprekidno podupire
one koji su slabe;

onaj koji jača u trenucima kušnje,
klonule duše;

onaj koji neumorno posreduje
za one koji plače u muci.

Čuti nadahnuća Duha Svetoga

Da bi čuo nutarnji govor Duha Svetoga, nužno je da se potpuno smiriš.
Također je nužno da se odrećeš svakog grijeha, da se pokaješ.
Pokloni se najprije Bogu koji u tebi stanuje.
Zamoli ga tada da ti govori, da te pouči, da te ohrabri, da te savjetuje, da prosvjetli tvoj razum.

Zatim se potpuno smiri i slušaj.
Možda u početku nećeš ništa primijetiti, ali pomalo ćeš se približiti svojoj duši i postati senzibilan na govor Božji u njoj.
Nakon desetak minuta zahvali Bogu I zapiši ono što si čuo.

Kršćanski vjernik hram je Duha Svetoga.
U njemu Duh Sveti govori, tješi, poučava, svjedoči, izvodi u cjelovitu istinu.
Duh Sveti osposobljava vjernika da ga može čuti i razumjeti.
Slično kao što čujemo glas savjesti.
Ili kao nadahnuće.
No ipak govor Duha u nama može biti i artikuliran, izražen riječima.
O tome svjedoče proroci Starog zavjeta, ali i Novog.
Sveti Pavao govori kako ga je Duh učio, vodio, prepriječio mu put, govorio mu.
Peru u Jopi govori Duh Sveti da ide u Cezareju.
Gotovo svi kršćanski sveci svjedoče o tom govoru Duha Svetoga.
Danas sve više raste broj knjiga u kojima su zapisani govori Duha Svetoga.

Kako razlikovati govor Duha Svetoga od govora našega duha ili naše podsvijesti kao i od govora drugih, posebno zlih, duhova?
Jednostavno: Duh Sveti jedan je u Crkvi, u Svetom pismu i u nama.
Prema tome, čim su riječi koje u sebi čujem suprotne nauku Crkve ili riječima Svetog pisma, jasno je da to nije govor Božji.
Također, ako taj govor tjera u strah, očaj, ako osuđuje umjesto da smiruje onda to sigurno nije govor Duha Svetoga.
Duh Sveti tješi, poziva na obraćenje i ohrabruje i nosi nadu, oživljuje, spašava i vodi Isusu, jer je njegov Duh.
Duh Božji tjera strah, čisti od grijeha, oslobađa od robovanja grijehu i tijelu.
On je Duh slobode.

Isusova đačka knjižica

Isus, koji boravi u internatu Sv. FIlip, vraća se u Nazaret i donosi dačku knjižicu s ocjenama za drugo tromjesečje.
One baš nisu dobre.
Njegova ih je majka pročitala i ništa nije rekla, pohranjujući sve to u svome srcu.
Ali, ostaje najteže: treba je pokazati Josipu.

Matematika: ništa ne zna, osim množiti (tj. umnožavati) kruhove i ribe.
Nije čak savladao niti zbrajanje: tvrdi da su njegov Otac i On jedno (čine jedno).

Pisanje: nikad sa sobom nema pribora. Zato je prisiljen pisati po pijesku.

Kemija: ne izvodi tražene eksperimente. Čim mu se okrenu leđa, on pretvara vodu u vino kako bi nasmijao svoje drugove.

Sport: umjesto da, kao svi ostali, nauči plivati, on hoda po vodi.

Usmeno izražavanje: ima velike teškoće sa jasnim govorom.
Uvijek se izražava u parabolama.

Red: pogubio je sve svoje stvari u internatu.
Bez srama izjavljuje da nema čak ni kamen kojeg bi koristio kao jastuk.

Ponašanje: izražena tendencija da posjećuje strance, sirotinju, gubavce.

Josip je kazao samome sebi da to uistinu tako dalje više ne može, te da mora poduzeti mjere: 'Dobro, mali moj Isuse, budući da je tome tako, možeš prekrižiti (učiniti križ nad) uskršnjim praznicima.'

Euharistija dar najveće ljubavi

Čitav Kristov život evanđelja prikazuju u svjetlu Uskrsa. U njemu, istinskom Božjem izabraniku, u potpunosti se ispunila Božja spasenjska namisao koja je već bila zacrtana u Starome zavjetu. To se osobito jasno nazire u Matejevu evanđelju. U tom izvještaju, Gospodinov bijeg u Egipat i njegov privremeni boravak u toj zemlji prikazani su kao ponavljanje prilika u kojima se našao izraelski narod kad se bio dogodio zahvat Božji koji ga je spasio iz ropstva. Isusovo krštenje u vodama Jordana je potom povezano s Izraelovim prijelazom preko Crvenoga mora. Nakon tog događaja, narod je ušao u pustinju gdje je proživio razdoblje stroge discipline kako bi naučio štovati jedinoga Boga i služiti mu; na isti se način Isus, nakon krštenja - prijelaza povukao u pustinju i ostao ondje četrdeset dana (koji upućuju na četrdeset Izraelovih godina u pustinji), provodeći ih u vjernom posluhu Božjoj riječi, koja je bila njegova "hrana", i u savršenom klanjanju Ocu.

A onda, kao što je Izrael ušao u obećanu zemlju, tako Isus u svojemu javnome životu propovijedanjem i čudesima naviješta dolazak Kraljevstva Božjega. U njegovoj se muci i smrti, naposljetku, ispunjava istinska Pasha, tj. oslobođenje čovječanstva od ropstva grijehu. Pasha, Vazam, je dakle vrhunac njegova spasenjskog poslanja.

Znakovito je da se u četvrtom evanđelju, onom Ivanovom, Isusov javni život odvija u okviru triju židovskih Pashi, koje čine pozadinu njegovih čudesa i njegova nauka.

Kad se Krist prvi put pojavio na obalama Jordana, Ivan Krstitelj ga predstavlja mnoštvu kao Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta (usp. Iv 1, 29). Prigodom svog prvog čuda na svadbi u Kani (usp. Iv 2, 1-11), Isus izrijekom spominje svoj čas, a riječ je o času njegove žrtve i slavnog povratka Ocu. Pretvarajući vodu u vino, Krist predskazuje dar novoga vina na vazmenoj gozbi. Na toj će gozbi darovati svoju krv, koja daje život vječni i čovjeka grešnika preobražava te on postaje ud otajstvenoga Kristova Tijela.

Čudo umnažanja kruhova (usp. Iv 6, 1-58), koje je - evanđelist to nipošto slučajno ne spominje - učinjeno neposredno prije Pashe, sam Isus prikazuje kao znamenje koje naviješta euharistiju. On se, naime, proglašava pravim Kruhom koji je s neba sišao. Kruh o kojemu govori jest njegovo žrtvovano tijelo, koje je neposredno povezano s njegovom krvlju: "Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu" (Iv 6, 56).

Isus je, dakle, svjestan vazmenog značaja svojega života i svojega poslanja na zemlji. Njegov je život u potpunosti prožet tim vazmenim smislom i sva su njegova djela u savršenom skladu s njime. Ništa ne čini slučajno: svaki čin u svom životu, od djetinjstva do smrti, vrši kao prinos, kao žrtvu samoga sebe u posvemašnjem prihvaćanju Očeve spasenjske namisli.

Sinov ulazak u svijet jest čin poslušnosti: "Siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla". Isto vrijedi i za njegov odlazak s ovoga svijeta: "Oče moj! Ako nije moguće da me čaša mine da je ne pijem, budi volja tvoja!" (Mt 26, 42). Između tih graničnih trenutaka njegova zemaljskoga života sva su druga njegova djela učinjena u duhu ljubavi i sinovske odanosti volji Očevoj te kao takva predstavljaju apsolutno pozitivan odgovor na Savez kojega je Bog ponudio svojemu narodu. Taj savez u njemu postaje novim i vječnim, jer je savršen i jer je izraz najveće moguće ljubavi.

Ljubitelj svoju ljubav najradije izražava darom; ne samo darivanjem nečega, nego darom samoga sebe kako bi postigao zajedništvo s ljubljenom osobom. Nije moguće izračunati vrijednost Božjih darova počevši već od samog stvaranja pa do dana u kojem živimo. No djelo otkupljenja je u tom pogledu potpuno iznenađenje. "Crkva je - piše Sveti Otac u enciklici Ecclesia de Eucharistia - od Krista, svojega Gospodina primila euharistiju ne kao dar među drugim darovima, koliko god oni vrijedni bili, nego kao izvanredni dar, jer je to dar njega samoga, njegove osobe u njezinu svetom čovještvu kao i njegova spesenjskog djela" (br. 11).

Da bi ostvario svoju namisao, Bog je odabrao put Utjelovljenja; koristio se najjednostavnijim ljudskim sredstvima. Zato je također sjeo s ljudima za stol.

"Kad dođe Dan beskvasnih kruhova, u koji je trebalo žrtvovati pashu, posla Isus Petra i Ivana i reče: "Hajdete, pripravite nam da blagujemo pashu."

Kada dođe čas, sjede Isus za stol i apostoli s njim. I reče im: "Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke"" (Lk 22, 7-8. 14-15).

Posljednja pashalna večera koju je Isus blagovao sa "svojima" odvijala se kao i druge pashalne večere, prema židovskom obredu, ali je ozračje u kojemu se odvijala bilo još intenzivnije prožeto prisnošću i osjećajem bratstva. Bila je to, naime, i oproštajna večera. Posred apostola Isus zauzima mjesto oca obitelji. Stoga on, na upit najmlađeg apostola, objašnjava sadržaj pashalnog obreda spominjući se silnih Božjih djela za narod, počevši od Izlaska. Izgovara također uobičajene blagoslove, tj. hvalbene i zahvalne molitve nad beskvasnim kruhom i nad čašom. No - ono što apostoli nisu očekivali - on daje obredu novo, zapravo stvarno značenje, kojemu je židovska pashalna večera bila tek predokus.

Hrana i piće na stolu - beskvasni kruh i vino - koje on blagoslivlja i posvećuje, postaju znakom njegova tijela koje će se žrtvovati i njegove krvi koja će se proliti.

Dok se približavao presudni čas, dakle posljednja borba, Isus snagom svoje ljubavi unaprijed prinosi žrtvu samoga sebe, skršenoga na križu, i daje se svojim apostolima, tj. Crkvi, kako bi se mogao prikazivati do kraja vremena.

"I dok su blagovali, uze Isus kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade svojim učenicima i reče: "Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje!" I uze čašu, zahvali i dade im govoreći: "Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha" (Mt 26, 26-28).

Tako je nastupila nova ekonomija spasenje, kult Novoga saveza. Taj Savez nije zapečaćen samo prolivenom krvlju, nego i krvlju koja se pije; upravo zato u dubinu ljudskoga srca uvijek iznova unosi samu ljubav Kristovu. Pričešćivati se Kristom jedući njegovo tijelo i pijući njegovu krv znači, dakle, pričešćivati se njegovom voljom, a ta je volja istovjetna volji Očevoj -da se sav ljudski rod spasi.

Kad je Krist kao jedini i vječni Svećenik slavio prvu gozbu-žrtvu novoga Vazma, dao je apostolima izričit nalog da je prenose novim pokoljenjima u spomenu: "Ovo činite mani na spomen" (Lk 22, 19). On ih čini dionicima svoje moći da kruh i vino pretvaraju u njegovo tijelo i krv kako bi, nakon njegova uzašašća na nebo, u obredu mogli uprisutnjivati njegovo djelo spasenja te ljudima svakoga vremena omogućiti zajedništvo s njime. "Ta je žrtva - kaže nadalje Sveti Otac - tako presudna za spasenje ljudskoga roda da ju je Isus Krist izvršio i vratio se Ocu tek pošto nam je ostavio sredstvo da u njoj sudjelujemo, kao da smo joj sami nazočili. Svaki vjernik može u njoj neiscrpno sudjelovati i ubirati njezine plodove... Veliko je to otajstvo. Otajstvo milosrđa. Što je još Krist mogao učiniti za nas?" (br. 11).

U novoj vazmenoj gozbi ispunjavaju se sva stara obećanja, jer je sada sam Krist naša Pasha. Ipak, ta gozba, kao i ona stara, i dalje ostaje spomen, "znak" i "zalog" budućih dobara. Doista, budući da nam je dana dok smo još hodočasnici na zemlji, ona je navještaj i predokus eshatološke gozbe u nebeskom Jeruzalemu, kad će sakramentalni znakovi prepustiti mjesto otvorenoj stvarnosti, a mi ćemo se sititi izravnim gledanjem Boga.
Stoga želja Gospodina Isusa da na ovome svijetu sa "svojima" blaguje prvu novu Pashu otvara novo vrijeme čežnje i iščekivanja. To će vrijeme završiti na vječnome pragu "budućega svijeta": "Jer kažem vam, neću je više blagovati dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem" (Lk 22, 16). "Euharistija je stremljenje ka cilju, predokus potpune radosti koju je Krist obećao; u određenom smislu, ona je uprisutnjenje raja, zalog buduće slave. Sve u euharistiji izražava vjerno iščekivanje da se ispuni blažena nada i dođe Spasitelj naš, Isus Krist. Onaj tko se u euharistiji hrani Kristom, ne treba čekati drugi svijet da primi život vječni: posjeduje ga već na zemlji, kao prvinu buduće punine" (Ecclesia de Eucharistia, br. 18).

Između Kristove Posljednje večere i vazmene gozbe u Kraljevstvu nebeskome nalazi se vrijeme Vazma Crkve, koja živi u svijetu pozvana da bude odsjaj Krista Uskrsloga. Predajući joj spomen na Posljednjoj večeri, Krist joj je dao i novu zapovijed: "Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje... Postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane... Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge" (Iv 15, 12-13. 16-17). Nema drugog načina da se donese dobri plod, osim da ljubimo; kao što je Krist ljubio Oca, da i mi ljubimo svoju braću. Svoje euharistijsko tijelo nam daje upravo zato da, pritjelovljeni njemu i uz njegovu pomoć, ne bismo posustali u našemu služenju te da se izgrađujemo kao Crkva, tj. kao zajedništvo ljubavi koje pridonosi ispunjenju Kraljevstva Božjega.

Priredio: Samostan sv. Margarite - Pag

Sv. Franjo o svećenicima

Sv. Franjo govori o svećenicima svrstavajući se uz odredbe Rimske Crkve, a posebno pozivajući se na izvornu viziju vjere koja nadilazi grijeh i nedostojsnost svećenika, priznavajući u njima lik i oruđe Krista, ali s velikim požurivanjem da se odreknu zloporaba i da pokažu najveće poštovanje tijelu i krvi Kristovoj.
Za sv. Franju svećenik je taj koji uprisutnjuje Kristovo tijelo i krv i dijeli ih drugim vjernicima. Franjo svećenika gleda u njegovoj euharistijskoj funkciji: "Kasnije mi je gospodin dao i daje toliku vjeru u svećenike koji žive po uredbi svete Rimske Crkve, poradi njihova reda, da, kad bi me i progonili, hoću da se k njima utječem. I kad bih imao toliku mudrost koliku je imao Salomon, pa kad bih našao siromašne svećenike ovoga svijeta u njihovim župama u kojima borave, neću propovijedati mimo njihove volje. Njih i sve ostale hoću da poštujem, ljubim i častim kao svoje gospodare. I neću da u njima gledam grijeha, jer u njima vidim Sina Božjega i oni su moji gospodari. A to činim zbog toga što na ovom svijetu ne vidim ništa tjelesno od samoga svevišnjega Sina Božjega osim presvetog tijela i krvi njegove, što ih oni primaju i samo oni drugima dijele" ('OR' 6-11:112-114).
"Čuvajmo se, svi mi klerici, na veliki grijeh neznanja koje neki pokazuju o presvetom tijelu i krvi Gospodina našega Isusa Krista i o njegovom presvetom imenu i napisanim riječima, po kojima se posvećuje njegovo tijelo... Neka se zamisle svi oni koji opslužuju tako svete tajne, posebice oni koji nemarno opslužuju, kako su prosti kaleži, korporali i ruho, gdje se posvećuje tijelo i krv našega Gospodina... Zar nas ne prožmu pobožnošću sve ove činjenice, da se milosrdni Gospodin preko naših ruku nudi da ga se dotičemo i svaki dan svojim ustima primamo? Ili nismo svjesni da ćemo doći u njegove ruke?..." (Pkl 207-209) .
Svećenicima se svog Reda obraća naglašeno srdačnim poticanjem: "Molim u Gospodinu svu svoju braću svećenike, koji jesu i koji će biti i koji žele biti svećenici Svevišnjega da, kad god budu htjeli slaviti misu, obave čisti i na čist način s poštovanjem pravu žrtvu presvetoga tijela i krvi Gospodina našega Isusa Krista svetom i čistom nakanom, ni za kakvu zemaljsku stvar niti iz straha ili ljubavi prema bilo kojem čovjeku, ''kao oni koji bi se ulaguju ljudima''; nego neka svu volju, koliko pomogne milost, uprave k Bogu želeći se svidjeti samo njemu, vrhovnomu Gospodaru, jer tu on sam djeluje kako je njemu po volji...
Budite sveti jer je on svet" (PBr 14-15.21:218.220).

7 DAROVA DUHA SVETOGA

O Duše mudrosti, daj nam svjetla da u radosti izabiremo putove Gospodnje.

O Duše razuma, učini nas sposobnima da na putovima života prepoznamo volju Božju.

O Duše savjeta, vodi nas u poučljivosti za našeg zemaljskog putovanja.

O Duše jakosti, podaj nam hrabrosti da vjeru svjedočimo u svakoj prilici života.

O Duše znanja, pokaži nam put što ga je Bog odabrao za nas.

O Duše pobožnosti, daj da vazda rastemo u prijateljstvu i zajedništvu s Bogom.

O Duše svetoga straha Božjega, otvori nam srce vjernosti i štovanju Boga.

MALI KRŠĆANSKI NAUK

1. Zašto smo na svijetu?
Na svijetu smo zato da Boga upoznamo, ljubimo, njemu služimo i tako u nebo dođemo.

2. Što znači vjerovati u Boga?
Vjerovati u Boga znači biti uvjeren da Bog postoji i smatrati istinom sve što je On objavio.

3. Gdje je ukratko sadržano sve što mi vjerujemo o Bogu?
U Apostolskom vjerovanju.

4. Što je potrebno za vjeru?
Za vjeru je potrebna posebna Božja pomoć koju mi zovemo milost.

5. Tko je Bog?
Bog je najsavršenije biće, svemogući otac stvoritelj neba i zemlje.

6. Na temelju čega možemo zaključiti da Bog postoji?
a) iz vidljivog svijeta: veličanstveni red u svemiru upućuje nas na postojanje svemogućega i sveznajućeg stvoritelja.
b) iz glasa savjesti: svaki čovjek ima savjest koja ga potiče na dobro.

7. Gdje je sadržana Objava Božja?
Objava Božja je sadržana u Svetom pismu i usmenoj predaji.

8. Koliko ima bogova?
Bog je jedan, a u Bogu su tri osobe: Otac, Sin i Duh Sveti.

9. Kako jednim imenom nazivamo Boga u tri božanske osobe?
Presveto Trojstvo.

10. Možemo li Boga vidjeti?
Boga ne možemo vidjeti, jer je on čisti duh, to znači da On nema tijela.

11. Gdje je Bog?
Bog je svugdje i na svakom mjestu. On je posvudašnji.

12. Od kada je Bog i do kada će biti?
Bog je vječan, nema ni početka ni svršetka.

13. Može li Bog učiniti sve što hoće?
Bog može učiniti sve što hoće. On je svemoguć.

14. Zna li Bog sve?
Bog sve zna: On je sveznajući.

15. Kako se zovu ljudi koji kažu da nema Boga?
Zovu se bezbožnici ili ateisti.

BOG STVORITELJ

16. Što je Bog stvorio?
Bog je stvorio nebo i zemlju i sve što postoji.

17. Što znači riječ 'stvoriti'?
Stvoriti znači učiniti nešto iz ničega.

18. Koga je Bog stvorio na nebu?
Na nebu je Bog stvorio anđele.

19. Kakvi su anđeli bili na početku?
Svi su na početku bili dobri. Kasnije su neki sagriješili.

20. Kako se zovu anđeli koji su sagriješili?
Zovu se đavli.

21. Od čega se sastoji čovjek?
Čovjek se sastoji od raspadljivog tijela i besmrtne duše.

22. Kako se zovu prvi ljudi?
Prvi ljudi zovu se Adam i Eva.

23. Kako se zove najljepši dar koji je Bog dao prvim ljudima?
Zove se milost posvetna.

24. Što je milost posvetna?
Milost posvetna je ljubav kojom Bog prihvaća čovjeka za svoje dijete i daje mu pravo na život vječni.

25. Kako se zove grijeh prvih ljudi?
Grijeh prvih ljudi zove se istočni grijeh, jer istječe od Adama i Eve na sve ljude.

26. Tko se rodio bez istočnog grijeha?
Bez istočnog grijeha rodila je samo Blažena djevica Marija.

27. U kojem se sakramentu oprašta istočni grijeh?
Istočni grijeh se oprašta u sakramentu krštenja.

28. Na koji način se Bog ipak smilovao ljudima i dao im mogućnost da se ipak spase?
Bog je obećao našim praroditeljima Adamu i Evi da će na svijet poslati svoga sina Isusa Krista, koji će otkupiti i spasiti svijet.

ISUS KRIST

29. Tko je Isus Krist?
Isus Krist je obećani Spasitelj, pravi Bog i pravi čovjek.

30. Gdje je sadržan kratki Isusov životopis?
Kratki Isusov životopis sadržan je u Evanđeljima, koja su napisali: Matej, Marko, Luka i Ivan.

31. Što znači ime Isus Krist?
Isus na hebrejskom znači Spasitelj, a Krist znači Pomazanik.

32. Koji je najuzvišeniji naziv za Krista?
Najuzvišeniji naziv za Krista je SIN BOŽJI.

33. Gdje se rodio Isus Krist?
Isus Krist se rodio u Betlehemu.

34. Kad se rodio Isus Krist?
Isus Krist se rodio na početku nove ere; od njegova rođenja brojimo godine.

35. Što slavimo na Božić?
Na Božić slavimo Isusovo rođenje.

36. Kako je Isus postao čovjekom?
Isus Krist je začet po Duhu svetom. To znači da se njegovo začeće dogodilo na jedinstven i čudestan način.

37. Kako se zove Isusova majka?
Isusova majka se zove Blažena djevica Marija.

38. Tko je navjestio Mariju da će začeti i roditi Isusa?
Anđeo Gabrijel.

39. Kojim je riječima anđeo pozdravio Mariju?
-Raduj se milosti puna! Gospodin je s tobom!

40. Što je anđeo nakon pozdrava rekao Mariji?
Nakon pozdrava anđeo je rekao: Marijo ti ćeš začeti i roditi Sina kojemu ćeš nadjenuti ime Isus.

41. Što je anđeo odgovorio na Marijino pitanje kako će se to dogoditi?
-Duh sveti sići će na te, sila Previšnjega će te zasjeniti.

42. Što je Marija na to rekla?
-Evo službenice gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj.

43. Tko je prvi došao pokloniti se djetetu Isusu?
Prvi su došli pokloniti se pastiri iz okolice Betlehema.

44. Tko je javio pastirima da se rodio Isus?
Anđeo.

45. Što su pjevali anđeli kad se rodio Isus?
Kad se rodio Isus anđeli su pjevali: Slava Bogu na visini, i na zemlji mir ljudima dobre volje.

46. Tko se poslije pastira došao poklonuti Isusu?
Poslije pastira došla su se pokloniti tri mudraca sa istoka.

47. Što znamo o Isusu kada mu je bilo 40 dana?
Kada je Isusu bilo 40 dana bio je prikazan Bogu u Jeruzalemskom hramu?

48. Koji se blagdan slavi kao spomen na taj događaj?
Slavi se Svijećnica ili Kalandora (2. veljače).

49. Kamo je Isus kao dijete morao bježati sa Marijom i Josipom?
U Egipat.

50. Kako se zove kralj koji je htio pogubiti Isusa bojeći se da će mu on oteti prijestolje?
Herod.

51. Gdje je Isus živio nakon povratka iz Egipta?
Isus je nakon povratka iz Egipta živio u Nazaretu; odatle i ime Isus Nazarećanin.

52. Što znamo o dvanaestogodišnjem Isusu?
Kada je Isusu bilo 12 godina, on je sa Marijom i Josipom pošao na hodočašće u Jeruzalem. Tamo se izgubio i nakon tri dana našli su ga u Hramu kako propovijeda.

53. Koliko godina je Isus živio kao čovjek na zemlji?
Živio je oko 33 godine.

54. Kako se može podijeliti Isusov ovozemaljski život?
Može se podijeliti u dva razdoblja: skroviti život do 30-te godine i javni, koji obuhvaća njegove posljednje godine života.

55. Što čini Isus prije javnog djelovanja?
Prije javnog djelovanja Isus odlazi u pustinju i tu posti i moli 40 dana.

56. Od kojeg događaja započinje Isusovo javno djelovanje?
Isusovo javno djelovanje započinje njegovim krštenjem na rijeci Jordanu.

57. Tko je Isusa krstio?
Krstio ga je sveti Ivan Krstitelj.

58. Počemu je Isus postao poznat u javnosti?
Isus je postao poznat po svojim govorima i čudesima.

59. Kako se zove Isusov najpoznatiji govor?
Zove se govor na gori ili OSAM BLAŽENSTAVA.

60. Koje je Isusovo prvo čudo?
Isusovo prvo čudo je pretvaranje vode u vino na svadbi u Kani Galilejskoj.

61. Nabroji nekoliko čudesa što ih je Isus učinio?
Isus je pretvorio vodu u vino, utišao oluju na moru, umnožio kruh u pustinji, ozdravljao bolesne i uskrsivao mrtve.

62. Koje je Isusovo najveće čudo?
Najveće Isusovo čudo je njegovo vlastito uskrsnuće.

63. Kako se zovu Isusovi učenici i koliko ih je bilo?
Isusovi učenici zovu se apostoli, a bilo ih je dvanaest.

64. Što znači riječ 'apostol'?
'Apostol' znači poslanik-misionar.

65. Je li Isus imao neprijatelja u narodu?
Jest, oni su ga optužili i tražili od vlasti da ga ukloni.

66. Tko je Isusa osudio na smrt?
Isusa je na smrt osudio rimski upravitelj Poncije Pilat.

67. Tko je Isusa izdao?
Isusa je izdao njegov učenik Juda Iškariotski.

68. Koji je od apostola Isusa tri puta zatajio?
Zatajio ga je apostol Petar.

69. Što je Isus proslavio sa svojim učenicima prije muke i smrti?
Prije muke i smrti Isus je sa svojim apostolima proslavio oproštajnu večeru koju mi zovemo Posljednja večera.

70. Kada slavimo spomen na Isusovu Posljednju večeru?
Spomen na Isusovu Posljednju večeru slavimo na Veliki Četvrtak i u svakoj svetoj misi.

71. Kad se slavi spomen muke i smrti Isusove?
Spomen muke i smrti Isusove slavi se na poseban način na Veliki Petak.

72. Gdje je Isus raspet i umro?
Na brdu Kalvariji kraj Jeruzalema.

73. Što je Isus molio viseći na križu?
Viseći na križu Isus je molio za svoje neprijatelje, riječima: Oče oprosti im jer ne znaju što čine.

74. Kad su Isusa raspeli na križ, koji su mu natpis stavili nad glavu?
Bilo je napisano: INRI, a to znači: Isus Nazarećanin Kralj Židovski.

75. Tko je sa Isusom još raspet na Kalvariji?
Bila su raspeta još dvojica raazbojnika.

76. Kamo je sišla Isusova duša kad se rastala sa tijelom?
Sišla je nad pakao , gdje su bile duše preminulih pravednika.

77. Kako se zove čovjek koji je Isusa skinuo sa križa i pokopao ga u svoj grob?
Zove se Josip iz Arimateje, Isusov potajni učenik.

78. Što je Pilat naredio poslije pokopa Isusova?
Pilat je naredio da se Isusov grob zapečati i da se postavi straža da učenici ne bi ukrali Isusovo tijelo.

79. Dali je Isusovo tijelo ostalo u grobu?
Isusovo tijelo nije ostalo u grobu; treći dan nakon ukopa Isus je uskrsnuo.

80. Što nas uči Isusovo uskrsnuće?
Isusovo uskrsnuće uči nas da je Isus pravi Bog i da ćemo i mi jednom uskrsnuti od mrtvih.

81. Koliko se dugo nakon uskrsnuća Isus prikazivao svojim učenicima?
Pokazivao im se kroz 40 dana. Nakon toga je uzašao na nebo.

82. Kakvu je vlast Isus dao svojim apostolima na dan svoga uskrsnuća?
Dao im je vlast opraštati grijehe.

83. Kome su apostoli predali vlast opraštati grijehe?
Vlast opraštati grijehe apostoli su predali biskupima i svećenicima.

84. Kako se zove sakramenat u kojem se opraštaju grijesi učinjeni poslije krštenja?
Zove se sakramenat pomirenja ili ispovijed.

85. Zašto je Isus podnio muku i smrt na križu?
Isus je podnio muku i smrt na križu za naše spasenje. Sam je rekao da je najveća ljubav položiti svoj život za prijatelje svoje.

86. Zašto su ondašnji vlastodršci Isusa osudili na smrt?
Isus je osuđen na smrt zato što je javno prigovarao vlastodršcima koji su vjeru zloupotrebljavali da bi držali narod u strahu.

87. Zašto je Isus posvjedočio svojom smrću?
Isus je posvjedočio da voli ljude i da je spreman za čovjeka i život žrtvovati.

88. Po čemu se Isusova smrt razlikuje od smrti drugih ljudi?
Isus je ne samo čovjek nego i Bog; Zato je njegovom smrću svaka ljudska smrt posvećena.

DUH SVETI

89. Tko je Duh Sveti?
Duh Sveti je treća božanska osoba, s Ocem i Sinom pravi Bog.

90. Kad su apostoli primili Duha Svetoga?
Apostoli su primili Duha svetoga pedeseti dan nakon Isusova uskrsnuća.

91. Koji se blagdan slavi kao spomen na taj događaj?
Slavi se blagdan duhova.

92. Kako je Duh sveti djelovao na apostole?
Duh sveti je apostole posvetio i ojačao.

93. Kakvi su apostoli bili prije dolaska Duha Svetog?
Apostoli su prije dolaska Duha Svetog bili strašljivi i malodušni. Poslije primanja Duha svetoga neustrašivo su propovijedali Kristovu nauku.

94. Koji su darovi Duha svetoga?
Darovi Duha svetoga su: mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji.

95. U kojem sakramentu mi primamo na poseban način darove Duha svetoga?
U sakaramentu POTVRDE ili KRIZME.

CRKVA

96. Što je crkva?
Crkva je zajednica Isusovih vjernika na čelu sa svetim ocem Papom.

97. Tko je osnovao Crkvu?
Crkvu je osnovao Isus Krist.

98. Zašto je Isus osnovao Crkvu?
Isus je osnovao Crkvu da ona vodi ljude Bogu.

99. Koji je drugi naziv za Crkvu?
Isus je osnovao Crkvu da ona vodi ljude Bogu.

100. Koga je Isus postavio za prvog vrhovnog poglavara Crkve?
Apostola Petra, i to riječima: 'Ti si Petar stijena, i na toj stijeni sagradit ću crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati' ( Mt 16,18).

101. Kako se zovu Petrovi nasljednici?
Zovu se pape.

102. Kako se zove današnji papa.
Današnji papa zove se Ivan Pavao II.

103. Koje su oznake prave Crkve?
Oznake prave crkve su: jedna, sveta, katolička i apostolska.

104. Dokle će trajati Kristova Crkva?
Kristova Crkva trajat će do konca svijeta.

105. Koje su naše dužnosti prema Crkvi?
Treba Crkvu svoju ljubiti, Crkvu slušati i s Crkvom surađivati.

106. Što je općinstvo svetih?
Općinstvo svetih je zajednica Isusovih vjernika na zemlji, svetaca u nebu i duša u čistilištu.

107. Koje su posljednje stvari čovjeka?
Posljednje stvari čovjeka su: smrt, sud, raj ili pakao.

108. Što je Isus rekao o uskrsnuću mrtvih?
Isus je rekao: 'Koji su činili dobro, uskrsnut će na život, a koji su činili zlo, uskrsnut će na osudu.'

109. Tko ide u pakao?
U pakao ide tko umre u smrtnom grijehu.

110. Koja je najteža kazna prokletih u paklu?
Najteža kazna prokletih u paklu jest da su ZAUVJEK odbačeni od Boga.

111. Tko ide u čistište?
U čistilište ide tko umre u milosti Božjoj, a nje zadovoljio za svoje grijehe.

112. Kada će Isus ponovo doći na zemlju?
Isus će doći ponovno na zemlju na svršetku svijeta, da sudi ljudima.

113. Kako se zove sud na svršetku svijeta.
Zove se opći sud, jer će se suditi svim ljudima.

114. Što će bog učiniti na općem sudu?
Dobre će nagraditi vječnom nagradom, a zle kazniti vječnom kaznom.

SAKARAMENTI

115. Što znači riječ 'sakrament'?
Riječ sakrament znači sveta tajna.

116. Što su to kršćanski sakramenti?
Sakramenti su vidljivi znakovi nevidljive milosti, darivanje Božjeg života čovjeku.

117. Tko je ustanovio sakramente i koliko ih ima?
Ustanovio ih je Isus Krist, a ima ih sedam.

118. Koji je sakrament najpotrebniji za spasenje?
Najpotrebniji sakrament za spasenje je KRŠTENJE.

119. Što je KRŠTENJE?
Krštenje je sakrament u kojem Bog kršteniku oprašta istočni grijeh i sve grijehe učinjene prije krštenja.

120. Što čovjek postaje po krštenju?
Po krštenju čovjek postaje član Crkve i dionik Isusove smrti i uskrsnuća.

121. Koju milost dobivamo u sakramentu krštenja?
U sakramentu krštenja dobivamo posvetnu milost i postajemo djeca božja.

122. Kako se podjeljuje krštenje?
Podjeljuje se tako da se krštenika polije po glavi naravnom vodom i da se pri tom izgovaraju riječi N. Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

123. Tko može krstiti?
Redovito biskup, svećenik ili đakon, a u potrebi valjano može krstiti svaki čovjek.

124. Da li postoji osim krštenja vodom i druga vrsta krštenja?
Postoji krštenje krvi i krštenje želje.

125. Tko prima krštenje krvi?
Krštenje krvi prima onaj koji je zbog vjere ubijen prije krštenja koje je želio primiti.

126. Što je krštenje želje?
Krštenje želje prima onaj koji se želi krstiti ali mu je to bilo nemoguće.

127. Što je POTVRDA ili KRIZMA?
Potvrda je sakramaenat u kojem krizmanik prima Duha svetoga da potpunije proživljava i širi svoju vjeru.

128. Kojim riječima je Isus nagovjestio svetu potvrdu?
Isus je rekao: 'Primit ćete silu Duha Svetoga i bit ćete mi svedoci'.

129. Tko podjeljuje sakramenat potvrde?
Sakramenat potvrde podjeljuje biskup ili ovlašteni svećenik.

130. Koja se posebna milost prima u potvrdi?
Prima se milost da možemo po vjeri živjeti i svoju vjeru javno priznavati.

131. Kako se treba pripraviti za sakramenat potvrde?
Da doszojno primimo svetu potvrdu moramo biti u milosti posvetnoj i dovoljno poučeni u vjerskim istinama.

132. Kako se podjeljuje sakramenat potvrde?
Sakramenat potvrde podjeljuje se tako što biskup maže krizmanika posvećenim uljem po čelu izgovarajući riječi: 'Primi pečat dara Duha Svetoga'. Krizmanik odgovara: 'Amen'. 'Mir tebi'! Krizmanik odgovara: I s duhom tvojim!

133. Što je SVETA PRIČEST?
Sveta pričest je sakramenat u kojem pod prilikama kruha i vina primamo pravo tijelo i pravu krv Kristovu.

134. Kad je ustanovljena sveta pričest?
Sveta pričest je ustanovljena na Posljednjoj večeri kad je Isus nad kruhom rekao: ovo je moje tijelo, a nad vinom: ovo je moja krv!

135. Koju je vlast Isus dao apostolima na Posljednjoj večeri?
Isus je na Posljednjoj večeri dao apostolima svećeničku vlast posvećivanja: vlast pretvarati kruh i vino u tijelo i krv Kristovu.

136. Kojim riječima je to učinio?
Učinio je to kad je rekao: 'Ovo činite meni na spomen'.

137. Kome su apostoli predali tu vlast?
Tu vlast apostoli su predali biskupima i svećenicima.

138. Kad biskupi i svećenici pretvaraju kruh i vino u tijelo i krv Kristovu?
Biskupi i svećenici pretvaraju kruh i vino u tijelo i krv Kristovu u svetoj misi za vrijeme pretvorbe.

139. Da li se za vrijeme pretvorbe pretvaraju kemijska i fizička svojstva kruha i vina?
Ne, mijenja se samo unutrašnja bit, do koje osjetila ne dopiru.

140. Može li se svatko pričestiti?
Pričestiti se može samo kršćanin koji na duši nema teškog grijeha i koji vjeruje u Isusovu prisutnost u svetoj pričesti.

141. Što čini onaj tko se pričesti s teškim grijehom?
On čini strašan grijeh koji se zove svetogrđe.

142. Što je presveti oltarski sakramenat?
Presveti oltarski sakramenat jest Tijelo i Krv Kristova pod prilikama kruha i vina.

143. Kako se zove mjesto u crkvi gdje se čuva presveti oltarski sakramenat?
Zove se svetohranište.

144. Što je ISPOVJED ili SAKRAMENAT POMIRENJA?
Ispovjed ili sakrament pomirenja jest sakrament u koem nam Bog preko svećenika oprašta grijehe učinjene poslije krštenja.

145. Kome je Bog dao vlast opraštati grijehe?
Apostolima, a preko njih biskupima i svećenicima.

146. Kad je Isus dao vlast apostolima opraštati grijehe?
Isus je dao apostolima vlast opraštati grijehena dan svoga uskrsnuća.

147. Kojim je riječima Isus dao vlast opraštati grijehe?
Isus je dao apostolima vlast opraštati grijehe riječima: 'Primite Duha svetoga! Kojima oprostite grijehe, bit će im oprošteni, a kojima zadržite bit će im zadržani'.

148. Kome Bog oprašta grijehe?
Jedino onome koji se iskreno kaje i odluči čuvati se ubuduće grijeha.

149. Što znači kajati se za grijehe?
Kajati se za grijehe znači žaliti što smo Boga ili svoga bližnjeg uvrijedili.

150. Koje grijehe treba ispovijedati u sakramentu pomirenja?
U sakramentu pomirenja treba ispovijedati sve teške grijehe, a po mogućnosti i lake.

151. Kako ćemo se pripremiti na svetu ispovijed?
Pet predispovijedi:

1. Smisliti grijehe
2. Pokajati se za grijehe
3. Odlučiti ubuduće ne griješiti
4. Ispovijediti sve grijehe
5. Izvršiti pokoru za grijehe

152. Što je pokora koju je vjernik dužan izvršiti nakon ispovjedi?
Pokorom vjernik popravlja zle posljedice grijeha, jača dušu i zajednici pruža dobar primjer.

153. Što se događa ako vjernik prije smrti ne popravi zle posljedice svojih grijeha?
On svoju pokoru dovršava nakon smrti u čistilištu.

154. Kako se zove tajna na koju je dužan svaki svećenik u svetoj ispovjedi?
Zove se ispovjedna tajna. Ispovjednik je vezan tom tajnom, da nikad nikome ne smije reći ono što je čuo u ispovjedi.

155. Što je BOLESNIČKO POMAZANJE?
Bolesničko pomazanje je sakramenat namijenjen bolesniku na korist duše, a više puta i tijela..

156. Tko može primiti bolesničko pomazanje?
Može ga primiti svaki bolesnik koji je ozbiljno bolestan.

157. Kako se u sakramentu bolesničkog pomazanja ističe vrijednost i dostojanstvo ljudskoga tijela?
Kao što Crkva maže uljem tijelo dijeteta u krštenju i potvrdi, tako iskazuju počast i tijelu koje se nalazi u smrtnoj opasnosti. Time se označuje da tijelo nije namijenjeno smrti nego uskrsnuću.

158. Što je SVEĆENIČKI RED?
Svećenički red je sakramenat u kojem se podjeljuje svećenička vlast i milost za dostojno vršenje svete službe.

159. Koji su stupnjevi sakramenta svetog reda?
Stupnjevi sakramenta svetog reda su: đakon, svećenik, biskup. Biskup ima puninu svetog reda, svećenik je njegov pomoćnik, a đakon pomoćnik svećenika u vodstvu zajednice vjernika.

160. Koju vlast dobivaju svećenici po svetom redu?
Svećenici dobivaju vlast slavljenja svete mise, vlast opraštanja grijeha i vlast naučavanja.

161. Tko podjeljuje svećenički red?
Svećenički red podjeljuje samo biskup.

162. Što je sakramenat ŽENIDBE?
To je sakramenat kojim se u ime Božje podjeljuje roditeljska vlast i milost.

163. Tko je ustanovio ženidbu?
Ženidbu je ustanovio Bog u zemaljskom raju kad je stvorio čovjeka kao muško i žensko, a Isus je ženidbu uzdigao među sarkamente.

164. Kakva je kršćanska ženidba?
Kršćanska ženidba je jedinstvena i nerazrješiva.

165. Tko podjeljuje sakrament ženidbe?
Sakrament ženidbe podjeljuju sami zaručnici pred dva svjedoka i svećenikom.

166. Jesu li svi kršćani koji sklapaju brak dužni crkveno se vjenčati?
Svi kršćani koji stupaju u brak dužni su se crkveno vjenčati.

167. Što biva sa onim kršćanima koji se vjenčaju samo 'civilno'?
Crkva njih smatra javnim grešnicima i oni gube pravo na sve druge sakramente: ne mogu se ni ispovjediti ni pričestiti do smrtnog časa.

168. Koje sakramente možemo primiti jednom u životu?
Samo jednom u životu možemo primiti: krštenje, krizmu i svećenički red, jer ti sakramenti utiskuju u dušu neizbrisivi pečat.

MOJ ODNOS PREMA BOGU

- Molim li se redovito i s ljubavlju ili samo tražim da mi Bog ispuni neke želje, možda i sebične?
- Trudim li se dovoljno oko vjerske izobrazbe: čitanjem vjerskih knjiga, tiska, slušanjem i razgovorima o vjeri?
- Nisam li vrijeđao Boga psovkom, pogrđivao Majku Božju ili svece? Ne kažem li jednostavno: To mi je navika?
- Jesam li u nedjelje i na blagdane išao redovito na svetu misu?
- Da li mi je svaka nedjelja bila pravi dan Gospodnji ili samo prilika za izlet i Ijenčarenje?
- Jesam li se za Uskrs ispovijedio i pričestio?
- Sudjelujem ti u životu Crkve, u svojoj župi molitvom, djelatnošću, brigom i doprinosom za siromašne?

MOJ ODNOS PREMA BLIŽNJEMU
Ljubim li istinski bližnjega?

- Poštujem li svoje roditelje, braću, sestre
i djecu?
- Nisam li drugoga navodio na zlo?
- U braku: trudim li se dovoljno da naš brak bude znak Krista i Crkve? Nisam li prema svom bračnom drugu bio sebičan, bezobziran, zloban i osvetljiv`? Jesam li svom bračnom drugu bio vjeran?
- Jesam li odgovoran prema životu. nerođenih? Nisam li druge nagovarao da učine pobačaj ili sam sam u tome pomagao? Da li prihvaćam daje samo Bog Gospodar ljudskog života'?
- Volim li svoju djecu? Jesam li pravedan prema njima? Nisam li prestrog, ili pak im puštam sve na volju? Brinem li se za vjerski život obitelji?
- Nisam li nekome otimao zemaljska dobra: krao, varao, pronevjeravao, bio nepošten u prodaji i kupovini? Jesam li ukradeno vratio i štetu nadoknadio?
- Jesam li prema svojim mogućnostima pomagao siromašne? Nisam li ih možda prezirao?
- Jesam li govorio istinu? Nisam li lažima, klevetama, ogovaranjem, krivim sudom i odavanjem tajne nanio drugima zlo?
- Jesam li bio spreman oprostiti'?
- Nisam li drugima bio zavidan na uspjehu i vrlinama? Nisam li im kvario veselje?
- Jesam li savjesno i brižno obavljao svoj posao? Radim li Samo za novac ili i za bližnjega

ODNOS PREMA SAMOME SEBI
Jesam li odgovoran prema sebi?

- Borim li se protiv svojih pogrešaka, krotim li svoje zle sklonosti: zavist, oholost...?
- Nisam li možda rob neke strasti?
- Jesam li pazio na dostojanstvo svoga tijela?
- Jesam li bio umjeren u jelu i pilu?
- Nisam li ugrožavao svoje zdravlje ili čak život: drogom, alkoholom, nepažnjom u prometu?
- Jesam li izbjegavao bližu grešnu prigodu: nemoralne filmove, štivo, zlo društvo? Nisam li svojim nedoličnim ponašanjem drugoga naveo na grijeh?
- Kako sam koristio svoje vrijeme? Nisam li Ijenčario?
- Jesam li strpljiv u bolesti i neprilikama ŽIVOTA?
- Nisam li iz straha postupao protivno vlastitoj savjesti'?
- Jesam li se trudio da budem bolji čovjek i kršćanski vjernik? Kako se odnosim prema prirodi?
- Trudim li se oko očuvanja prirode i svega stvorenoga?
- Nisam li bacanjem otpada ugrožavao nečije zdravlje i čovjekov okoliš?

Crkva i Internet

Dokument Papinskog vijeća za medije

I. Uvod

1. Zanimanje Crkve za Internet samo je jedan od izraza pozornosti koju je ona oduvijek posvećivala društvenim obavijesnim sredstvima. Promatrajući medije kao posljedicu povijesno-znanstvenog procesa po kojem čovječanstvo 'napreduje sve više u otkrivanju i bogatstava i vrijednosti što ih krije sve što je stvoreno'1 , Crkva je često izražavala svoje uvjerenje da su ona, kako je ustvrdio Drugi vatikanski koncil, 'zapanjujući izum tehnike'2 koji već sada mnogo čini u pogledu zadovoljavanja čovjekovih potreba, a može činiti još i više.
Zbog toga je Crkva zauzimala temeljno pozitivan pristup društvenim obavijesnim sredstvima.3 Čak i kada osuđuju njihove ozbiljne zlouporabe, dokumenti Papinskog vijeća za društvena obavijesna sredstva zaokupljena su pojašnjavanjem da 'čisto restriktivni ili kritički stav Crkve... niti je dostatan niti primjeren.'4
Navodeći encikliku pape Pija XII. 'Miranda prorsus' iz 1957. godine, pastoralni naputak o sredstvima društvenog priopćavanja 'Communio et progressio', objavljen 1971. godine, istaknuo je ovaj vidik: 'Crkva u njima gleda 'darove Božje' koji će po providnosnom Božjem naumu povezati međusobno ljude bratskom svezom, da se slože s njegovom spasiteljskom voljom.'5 Ostajemo pri tom mišljenju i u pogledu Interneta.

2. Prema crkvenom shvaćanju, povijest je ljudskog komuniciranja slična dugom putovanju koje ljudski rod vodi 'od oholog babilonskog pothvata, s njegovim bremenom pometnje i uzajamnog nerazumijevanja (usp. Post 11,1-9), sve do Pedesetnice i do dara jezika: obnova priopćivanja se usredotočuje na Isusa po djelovanju Duha Svetoga.'6 U Kristovu životu, smrti i uskrsnuću je 'najdublji temelj i najprvi uzor međuljudske povezanosti, u Bogu koji postade brat ljudima.7
Suvremena društvena obavijesna sredstva kulturalni su čimbenici koji igraju određenu ulogu u ovoj povijesti. Kao što primjećuje Drugi vatikanski koncil 'premda treba dobro razlikovati ovozemni napredak od porasta Kristova kraljevstva, ipak je taj napredak, ukoliko može pridonijeti boljem uređenju ljudskog društva, od velike važnosti za Božje kraljevstvo.'8 Promatrajući društvena obavijesna sredstva u tom svjetlu, otkrivamo da ona 'mnogo pridonose odmoru i naobrazbi i širenju i učvršćivanju Božjega kraljevstva.'9
Danas to posebno vrijedi za Internet koji pridonosi revolucionarnim promjenama u trgovini, obrazovanju, politici, novinarstvu, odnosima među narodima i među kulturama. Te promjene ne zadiru samo u oblik na koji osobe međusobno komuniciraju, već i u način na koji tumače vlastiti život. U priloženom dokumentu 'Etika na Internetu', promišljamo ta pitanja u njihovoj etičkoj dimenziji.10 Ovdje ćemo promatrati sveobuhvatne utjecaje Interneta na religiju i osobito na Katoličku crkvu.

3. Crkva prema društvenim obavijesnim sredstvima ima dvojak cilj. Jedan se sastoji u poticanju njihova pravilnog razvoja i pravilnog korištenja za razvoj čovjeka, pravde i mira, za unapređenje društva na mjesnoj, nacionalnoj i općoj razini u svjetlu općeg dobra i u duhu solidarnosti. S obzirom na veliku važnost društvenih obavijesnih sredstava, Crkva traži 's onima koji su odgovorni za sredstva priopćivanja iskren dijalog uz međusobno poštivanje', dijalog koji se u prvom redu odnosi na razradu politika u odnosu na ta sredstva.11 'Taj dijalog zahtijeva od Crkve da se trudi razumjeti sredstva priopćavanja - njihove ciljeve, metode, pravila rada, njihove nutarnje strukture i načine - te da podupire i potiče one koji u njima rade. Na temelju toga razumijevanja i te potpore bit će moguće iznijeti važne prijedloge kako da se odstrane smetnje koje stoje na putu ljudskom napretku i naviještanju evanđelja.'12
No, Crkva skrbi i za komuniciranje unutar sebe same kao i s vanjskim svijetom. Ta je komunikacija nešto više od tehničke izvedbe jer 'započinje u zajedništvu ljubavi između božanskih osoba i u njihovu povezivanju s nama', kao i u shvaćanju da se trojstvena komunikacija 'proteže na čovječanstvo: Sin je Riječ, vječno 'izgovorena' od Oca i - u Isusu Kristu i po njemu, koji je Sin i utjelovljena Riječ - Bog priopćuje samoga sebe i svoje spasenje ženama i muškarcima.'13
Bog nastavlja komunicirati sa čovječanstvom po Crkvi, nositeljici i čuvarici njegove objave, čijem je živom učiteljstvu povjerena zadaća vjerodostojno tumačiti njegovu riječ.14 Osim toga, sama Crkva je communio, zajednica osoba i euharistijska zajednica što potječe iz trojstvenog zajedništva te ga odražava.15 Komunikacija dakle pripada samoj biti Crkve. To, više no išta drugo, objašnjava zašto bi 'crkvena praksa priopćavanja morala biti primjerna, odražavajući najviše uzore istinitosti, vjero-dostojnosti, tankoćutnosti za ljudska prava i druga važna načela i norme.'16

4. Prije trideset godina 'Communio et progressio' istaknuo je da 'suvremena iznašašća pružaju čovjeku nove oblike susreta s evanđeoskom istinom.'17 Papa Pavao VI. rekao je da bi se Crkva 'osjećala krivom pred Gospodinom' kada ta sredstva ne bi upotrijebila za evangelizaciju.18 Papa Ivan Pavao II. nazvao je društvena obavijesna sredstva 'prvim areopagom današnjeg vremena' te izjavio da 'nije dovoljno upotrebljavati ih za širenje kršćanske poruke i crkvenog učiteljstva, nego samu poruku treba ugraditi u tu 'novu kulturu' koju stvara suvremeno komuniciranje.'19 To je još potrebnije činiti u ovom vremenu, jer društvena obavijesna sredstva danas vrše još snažniji utjecaj na čovjekov pogled na život, ali je u velikoj mjeri i 'ljudsko iskustvo kao takvo postalo iskustvo posredovano sredstvima priopćavanja.'20 Sve to vrijedi i za Internet. Premda 'može katkad izgledati da je u suprotnosti s kršćanskom porukom, svijet društvenih obavijesnih sredstava pruža također jedinstvene mogućnosti za naviještanje Kristove spasenjske istine čitavoj ljudskoj obitelji... Uzmimo na primjer... pozitivnu mogućnost Interneta da prenosi vjerske informacije i učenje izvan svih barijera i granica. Oni koji su naviještali Evanđelje prije nas nisu mogli ni zamisliti tako široki auditorij... Katolici se ne bi smjeli bojati ostaviti vrata društvenih komunikacija otvorena Kristu da bi se njegova Radosna vijest mogla čuti s krovova cijeloga svijeta.'21

II. Mogućnosti i izazovi

5. 'Komunikacija koja se zbiva u Crkvi i po Crkvi bitno se sastoji od naviještanja radosne vijesti Isusa Krista. Ona je navještaj evanđelja kao proročke i oslobađajuće riječi koja je upućena ljudima našega doba; ona je usred radikalne sekularizacije svjedočenje za božansku istinu i za transcendentnu sudbinu čovjeka; ona je usred sukoba i podjela odluka za pravdu i solidarnost sa svim vjernicima u službi zajedništva među narodima, nacijama i kulturama.'22
Kako naviještati Radosnu vijest osobama duboko označenim kulturom društvenih obavijesnih sredstava zahtijeva da se pozorno uzmu u obzir osobite značajke samih obavijesnih sredstava, Crkva mora razumjeti Internet. To je nužno za djelotvorno komuniciranje s ljudima, osobito s mladeži, koja je prožeta iskustvom te nove tehnologije, ali također da bi se tom tehnologijom bolje koristilo.
S vjerskog gledišta društvena obavijesna sredstva pružaju važne dobrobiti i prednosti: 'donose vijesti i izvješća o vjerskim događajima, idejama i osobama. Ona su prenosioci evangelizacije i kateheze. Iz dana u dan pružaju nadahnuće, ohrabrenje i mogućnost sudjelovanja u bogoslužju osobama vezanim uz kuće ili ustanove.'23 No, osim tih dobrobiti, postoje također dobrobiti koje su manje-više specifične za Internet. Taj sustav omogućuje ljudima izravni i neposredni pristup važnim vjerskim i duhovnim izvorima - velikim bibliotekama, muzejima i bogoslužnim mjestima, dokumentima Učiteljstva, spisima otaca i naučiteljâ Crkve i stoljetnoj vjerskoj mudrosti. Ima dragocjenu sposobnost prevladati udaljenosti i izolaciju, omogućiti stupanje u kontakt s istomišljenicima dobre volje koji su dio virtualnih zajednica vjere radi uzajamnog hrabrenja i podupiranja. Crkva može pružiti važnu službu katolicima i nekatolicima odabirući i prenoseći korisne podatke na Internetu.
Internet je važan za mnoge aktivnosti i programe Crkve poput evangelizacije, uključujući re-evangelizaciju i novu evangelizaiju te tradicionalno misijsko djelovanje ad gentes, kateheza i ostalih vrsta odgoja, vijesti i informacija, apologetike, vlasti i upravljanja te nekih oblika duhovnoga i pastoralnog vodstva. Premda virtualna stvarnost cyberspace-a ne može zamijeniti istinsko zajedništvo među osobama, istinsku stvarnost sakramenata i liturgije ili izravni i neposredni navještaj evanđelja, može ih upotpuniti, privući ljude potpunijem iskustvu vjere te obogatiti vjerski život korisnika. Ta je stvarnost za Crkvu također sredstvo za komuniciranje s posebnim skupinama poput djece i mladeži, starijih i osoba vezanih uz kuću, osoba koje žive u dalekim krajevima, članova ostalih vjerskih tijela, do kojih bi drugačije bilo teško doći.
Sve veći broj župa, biskupija, redovničkih zajednica i ustanova povezanih sa Crkvom, kao i programa i organizacija svih vrsta, djelotvorno koriste Internet u te i ostale svrhe. Na nekim mjestima, kako na nacionalnoj tako i na kontinentalnoj razini, provode se stvaralački pothvati pod crkvenim pokroviteljstvom. Sveta je Stolica djelatna na tome području već niz godina i nastavlja širiti i razvijati svoju prisutnost na Internetu. Skupine povezane sa Crkvom koje još uvijek nisu zakoračile u cyberspace potičemo da razmotre mogućnost da to što prije učine. Snažno preporučujemo razmjenu ideja i informacija o Internetu između onih koji imaju iskustva i onih koji su početnici na tom području.

6. Crkva mora također razumjeti i koristiti Internet kao sredstvo interne komunikacije. Zbog toga je potrebno imati na umu njegovo osobito obilježje izravnoga, neposrednog i interaktivnog sredstva koje olakšava sudioništvo.
Mogućnost dvosmjerne interakcije Interneta rasplinjuje staru razliku između priopćavatelja i primatelja,24 te stvara stanje u kojem, bar potencijalno, svatko može biti i jedno i drugo. To nije više jednosmjerna, silazna komunikacija iz proteklih vremena. Budući da su se osobe sve više suživjele s tim osobitim vidikom Interneta na ostalim područjima svoga života, može se očekivati da će pribjeći Internetu i u pogledu religije i Crkve.
Nova je tehnologija, ali ne i ideja. Drugi vatikanski koncil poručuje članovima Crkve da moraju svojim pastirima očitovati 'svoje potrebe i svoje želje s onom slobodom i pouzdanjem koje pristoji djeci Božjoj i braći u Kristu'; doista, u skladu sa svojim znanjem, stručnošću i ugledom koji uživaju, 'imaju slobodu, a katkada i dužnost da reknu svoje mišljenje o stvarima koje se odnose na korist Crkve.'25 'Communio et progressio' primjećuje da je Crkvi kao 'živom tijelu potrebno javno mnijenje kojim se hrani dijalog među različitim članovima.'26 Premda se vjerske istine 'ne mogu prepustiti slobodnom tumačenju', taj je pastoralni naputak primijetio kako je 'veoma široko područje na kojem se ostvaruje taj dijalog unutar Crkve.'27
Slična su razmišljanja sadržana u Zakoniku kanonskog prava28 kao i u najnovijim dokumentima Papinskog vijeća za društvena obavijesna sredstva.29 'Aetatis novae' definira dvosmjernu komunikaciju i javno mišljenje kao 'put kako da se konkretno ostvari zajedništvo u Crkvi.'30 U 'Etici u obavijesnim sredstvima' piše: 'Dvosmjerni protok vijesti i mišljenja između pastira i vjernika, sloboda izražavanja osjetljiva za dobro zajednice te zadaća Učiteljstva da ga promiče, kao i odgovorno javno mnijenje važni su izričaji 'temeljnog prava na dijalog i na informaciju unutar Crkve'.'31 Internet je učinkovito tehnološko sredstvo za odjelotvorenje te vizije.
Imamo, dakle, sredstvo koje se može na kreativan način koristiti za različite vidike vlasti i upravljanja. Uz otvaranje protoka za izražavanje javnog mišljenja, tu mislimo i na mogućnosti poput stručnog savjetovanja, priprema susreta i ostvarivanja suradnje s mjesnim Crkvama i vjerskim ustanovama na mjesnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini.

7. Odgoj i obrazovanje su drugo korisno i potrebno područje: 'Danas je svima potreban određen oblik trajnog odgoja za medije, bilo osobnim učenjem ili sudjelovanjem u organiziranom programu ili i jedno i drugo. Više nego samo pouka o tehnikama, odgoj za sredstva priopćavanja pridonosi stvaranju dobrog ukusa kod ljudi i ispravnoga moralnog prosuđivanja. Riječ je, u određenom pogledu, o odgoju savjesti. Po svojim školama i odgojnim programima Crkva bi morala pružati takvu izobrazbu na području medija.'32
Odgoj i obučavanje za rad na Internetu morali bi biti dio sveobuhvatnih medijsko-obrazovnih programa za članove Crkve. U pastoralnim planovima za društvena obavijesna sredstva moralo bi se, koliko je više moguće, pobrinuti da ta vrsta obrazovanja bude uključena u odgoj sjemeništaraca i bogoslova, svećenika, redovnika i redovnica te laika kao i učitelja, roditelja i učenika.33
Mladež posebno treba poučavati 'da ne postanu samo dobri čitatelji, slušaoci ili gledatelji, već da se i sami služe svim mogućnostima izražavanja koja im pružaju sredstva priopćavanja. Tako će mladi uistinu postati građani ere sredstava društvenog priopćavanja koja je, izgleda, započela u ovo naše vrijeme'34 , u kojem se društvena obavijesna sredstva smatraju 'dijelom kulture u nastajanju čiji se puni sadržaj ne može još uvijek u cijelosti dokučiti.'35 Poučavati o Internetu i novim tehnologijama znači mnogo više no poučavati tehnikama. Mladi moraju naučiti kako dobro živjeti u virtualnom svijetu, znati zdravim moralnim mjerilima prosuđivati sve ono što u njemu nalaze i koristiti novu tehnologiju za vlastiti cjeloviti razvoj i na dobrobit drugih.

8. Uz probleme o kojima su dane opće natuknice u priloženom dokumentu 'Etika na Internetu,'36 Internet pred Crkvu postavlja još neka osobita pitanja. Dok se ističu pozitivni vidici Interneta važno je otvoreno govoriti i o negativnima.
Na dubljoj razini 'svijet društvenih obavijesnih sredstava može se katkad činiti ravnodušnim ili čak neprijateljski raspoloženim prema kršćanskoj vjeri i moralu. To je djelomično zbog toga što je kultura društvenih obavijesnih sredstava tako duboko prožeta tipično postmodernističkim obilježjem da je jedina apsolutna istina da ne postoje apsolutne istine, odnosno da su, ako i postoje, nedohvatljive ljudskome razumu i samim tim nevažne.'37
Među osobitim problemima koje predstavlja Internet jest prisutnost web stranica koje šire mržnju, kleveću i napadaju vjerske i etničke skupine. Neke su od njih svoje djelovanje usmjerile protiv Crkve. Poput pornografije i nasilja u medijima te internet stranice su 'odraz najmračnije strane ljudske naravi ranjene grijehom.'38 Dok poštivanje slobode izražavanja može zahtijevati da se, do određene granice, tolerira čak i širenje neprijateljstva i mržnje, autocenzurom i, ako je nužno, intervencijom javnih vlasti morala bi se utvrditi i provoditi razumna ograničenja onoga što se smije reći.
Širenje web stranica koje se definiraju kao katoličke predstavljaju sasvim drugi problem. Kao što smo rekli, skupine povezane sa Crkvom trebale bi na kreativan način biti prisutne na Internetu. Jednako tako, na to imaju pravo dobro motivirani i dobro informirani pojedinci i neslužbene skupine koji djeluju na vlastitu inicijativu. Ipak je, u najmanju ruku, zbunjujuće ne razlikovati ekscentrična naukovna tumačenja, iskrivljene pobožne prakse i ideološke proglase koji nose oznaku 'katoličkog' od istinskih stavova Crkve.
Predložit ćemo pristup tome problemu.

9. Sigurno da i ostala pitanja zahtijevaju podrobnije razmišljanje. U tome pogledu potičemo na stalno istraživanje i proučavanje, uključujući 'izradu jedne antropologije i teologije komunikacije'39 koja će se sada posebno odnositi na Internet. Pored proučavanja i istraživanja, može se i mora promicati i pozitivno pastoralno planiranje u pogledu korištenja Interneta.40
Jedno od područja istraživanja, primjerice, tiče se opažanja da široki izbor proizvoda i servisa dostupnih na Internetu može izvršiti svoj učinak i u pogledu vjere te potaknuti 'potrošački' pristup vjerskim pitanjima. Činjenice navode na zaključak kako se neki posjetitelji vjerskih web stranica vladaju kao da su u nekoj veletrgovini te iz 'paketa' vjerske ponude uzimaju i biraju sastojnice koje bolje odgovaraju njihovu osobnom ukusu. 'Tendencija nekih katolika da budu selektivni u svom pristajanju' uz nauk Crkve problem je poznat i u drugim kontekstima.41 Potrebno je više informacija o tome je li i u kolikoj mjeri taj problem pogoršan Internetom.
Isto tako, kao što smo ranije rekli, cyberspace kao virtualna stvarnost ima neke zabrinjavajuće implikacije u pogledu religije kao i ostalih područja života. Virtualna stvarnost ne može zamijeniti Kristovu stvarnu prisutnost u Euharistiji, sakramentalnu stvarnost ostalih sakramenata i dioništvo u bogoslužju u krilu stvarne ljudske zajednice. Na Internetu ne postoje sakramenti. Čak i vjerska iskustva koja su tamo moguća zahvaljujući milosti Božjoj, nisu dostatna ukoliko su odijeljena od stvarne interakcije s ostalim vjernicima. To je još jedan vidik Interneta koji zahtijeva proučavanje i razmišljanje. Istodobno, u stvaranju pastoralnih programa moralo bi se razmišljati kako ljude iz virtualnog svijeta dovesti do prave zajednice i kako se potom, poučavanjem i katehezom, Internet može koristiti da ih podupre i obogati u njihovu kršćanskom zauzimanju.

III. Preporuke i zaključak

10. Religiozne osobe, kao članovi širokog internet auditorija koji također imaju svoje vlastite, specifične i legitimne interese, žele biti dionici procesa koji će upravljati budući razvoj toga novog medija. Nema sumnje da će to katkad od njih tražiti da usklade vlastiti način razmišljanja i djelovanja.
Važno je i da osobe, na svim crkvenim razinama, koriste Internet kreativno u ispunjenju svojih odgovornosti te pomognu izvršenju crkvenog poslanja. Ne može se prihvatiti da bojažljivo ustuknu iz straha od nove tehnologije ili nekog drugog razloga, posebno ako se uzmu u obzir vrlo brojne pozitivne mogućnosti Interneta. 'Metode koje olakšavaju komunikaciju i dijalog među samim njezinim članovima mogu osnažiti veze jedinstva među njima. Izravan pristup informacijama omogućuje Crkvi da produbi svoj dijalog sa suvremenim svijetom... Crkva može još brže prenositi svijetu svoje vjerovanje i objasniti razloge svog stajališta prema svakom problemu i događaju. Može jasnije čuti glas javnog mišljenja i ući u trajni dijalog sa svijetom koji je okružuje, uključujući se tako izravno u zajedničko traženje rješenja na brojna žurna pitanja čovječanstva.'42

11. Stoga u zaključku ovih razmišljanja upućujemo riječi ohrabrenja različitim skupinama; crkvenim poglavarima, pastoralnim djelatnicima, odgojiteljima, roditeljima i osobito mladeži.
Crkvenim poglavarima: Ljudi na vodećim položajima na svim crkvenim područjima moraju razumjeti društvena obavijesna sredstva, primijeniti to razumijevanje u izradi pastoralnih planova o društvenim obavijesnim sredstvima,43 zajedno s konkretnim politikama i programima na tome području te se na primjeren način tim sredstvima služiti. Tamo gdje je to potrebno neka se i sami odgovorni u Crkvi obrazuju za medije. Doista, 'Crkvi bi bolje služilo kad bi oni koji služe i vrše svoje dužnosti u njezino ime bili bolje izobraženi u sredstvima priopćavanja.'44 To vrijedi za Internet kao i za ranija društvena obavijesna sredstva. Odgovorni u Crkvi dužni su koristiti 'mogućnosti 'kompjutorske ere' u službi zvanja i transcendentnog poziva svake osobe i da tako dadnu slavu Ocu od kojeg je svako dobro.'45 Oni moraju primjenjivati tu izvanrednu tehnologiju u raznovrsnim vidicima crkvenog poslanja, istražujući također mogućnosti za ekumensku i međureligijsku suradnju u njegovu korištenju.
Posebni vidik Interneta, kao što smo vidjeli, tiče se širenja neslužbenih web-stranica koje se proglašavaju 'katoličkima', koje katkad unose zabunu. U pogledu materijala specifično naukovne ili katehetske naravi koristio bi sustav dragovoljne provjere na mjesnoj i nacionalnoj razini pod nadzorom učiteljstva. Nije riječ o nametanju cenzure, već o tome da se internet korisnicima pruži pouzdan vodič o onomu što je u skladu s istinskim stajalištem Crkve.
Pastoralnim djelatnicima. Svećenici, đakoni, redovnici i redovnice i laički pastoralni djelatnici morali bi proučavati društvena obavijesna sredstva, kako bi bolje razumjeli njihov utjecaj na pojedince i društvo i kako bi tim putem usvojili metode komuniciranja primjerene senzibilitetu i interesima osoba medijske kulture. Danas to očito uključuje izobrazbu o Internetu kao i njegovu korištenju u vlastitom radu. Mogu se također okoristiti web-stranicama da ponude suvremene teološke i pastoralne prijedloge.
Što se tiče crkvenog osoblja izravno uključenog u rad društvenih obavijesnih sredstava suvišno je reći kako moraju imati profesionalnu izobrazbu. No, oni također moraju imati naukovnu i duhovnu izobrazbu jer je 'za svjedočenje Krista nužno susresti ga osobno i gajiti taj odnos s Njim po molitvi, euharistiji i sakramentu pomirenja, čitanju i meditiranju riječi Božje, proučavanju kršćanskoga nauka, služenju drugima.'46
Odgojiteljima i katehistima. Pastoralni naputak 'Communio et progressio' govori o 'prevažnoj zadaći' katoličkih škola da odgoje priopćavatelje i primatelje na temelju trajnih kršćanskih načela.47 Ta je poruka ponovljena više puta. U doba Interneta, s njegovim ogromnim širenjem i utjecajem, ta je potreba žurnija no ikad.
Katolička sveučilišta, škole i odgojni programi na svim razinama morali bi predvidjeti tečajeve za različite skupine - 'sjemeništarce, svećenike, redovnike i redovnice, laičke animatore... učitelje, roditelje i studente'48 - kao i napredniju izobrazbu u komunikacijskoj tehnologiji, upravljanju, etici i politici za one koji se pripremaju za profesionalni rad na području društvenih obavijesnih sredstava ili obavljanje vodećih zadaća, uključujući one koji rade na području crkvenih obavijesnih sredstava. Pored toga, spomenuta pitanja i probleme povjeravamo znanstvenicima i istraživačima koji se bave disciplinama koje pripadaju katoličkim ustanovama za višu izobrazbu.
Roditeljima. Za dobro svoje djece i svoje vlastito roditelji moraju 'naučiti biti svjesni gledatelji, slušatelji i čitatelji, postupajući kao uzori mudrog korištenja sredstava priopćavanja u kući.'49 Što se tiče Interneta, djeca i mladež često su prisnije povezana s tim sredstvom no sa svojim roditeljima. Unatoč tome, roditelji su dužni voditi i nadzirati djecu u korištenju Interneta.50 Ako to znači da će morati naučiti više o Internetu no što su do sada znali, utoliko bolje.
Roditelji bi se morali uvjeriti u to da su računala kojima se služe njihova djeca opskrbljena filtrima, kada je to tehnički i ekonomski moguće, tako da ih, koliko je više moguće, zaštite od pornografije, seksualno nastranih osoba i ostalih opasnosti. Ne smije se dopustiti nekontrolirano korištenje Interneta. Roditelji i djeca morali bi zajednički razgovarati o onomu što su vidjeli i doživjeli u virtualnom svijetu. Bit će korisna i razmjena mišljenja s ostalim obiteljima koje dijele iste vrijednosti i iste interese. Temeljna je roditeljska dužnost pomoći djeci da postanu odgovorni internet korisnici koji će znati razlikovati njegove sadržaje, a ne ovisnici o Internetu koji zanemaruju kontakt sa svojim vršnjacima i samom prirodom.
Djeci i mladeži. Internet su otvorena vrata u očaravajući i uzbudljivi svijet koji ima snažan odgojni utjecaj; no nije sve što se krije iza tih vrata zdravo, sigurno i istinito. 'Prema dobi i prilikama, djeca i mladi morali bi biti otvoreni odgoju glede društvenih obavijesnih sredstava, odupirući se jeftinom putu nekritične pasivnosti, pritiscima njihovih drugova i tržišnom iskorištavanju.'51 Mladi imaju dužnost dobro koristiti Internet zbog sebe samih, zbog svojih roditelja i prijatelja, svojih pastira i učitelja i, u konačnici, iz poslušnosti Bogu.
Internet mladim ljudima u najranijoj dobi nudi ogromnu mogućnost da sebi i drugima čine dobro i zlo. Može obogatiti njihove živote na način koji prethodni naraštaji nisu mogli ni zamisliti i osposobiti ih također da obogate živote drugih. Može ih također uvući u konzumizam, potaknuti fantazije koje izviru iz pornografije i nasilja i gurnuti ih u bolesnu izoliranost.
Mladi su, kako se često kaže, budućnost društva i Crkve. Dobro korištenje Interneta može im pomoći da se pripreme izvršiti vlastite odgovornosti na oba ta područja. Ipak, to se neće dogoditi automatski. Internet nije samo sredstvo zabave i potrošačkog zadovojlstva. To je oruđe za vršenje korisnog rada i mladi moraju naučiti takvim ga promatrati i koristiti. Cyberspace, kao uostalom i svako drugo mjesto, prostor je u kojem mladi mogvršenje korisnog rada i mladi moraju naučiti takvim ga promatrati i koristiti. Cyberspace, kao uostalom i svako drugo mjesto, prostor je u kojem mladi mogu biti pozvani

12. Svim osobama dobre volje. Na kraju, želimo predložiti neke kreposti koje trebaju njegovati svi oni koji se žele dobro koristiti Internetom. Njihovo se postupanje mora temeljiti na realnoj procjeni internet sadržaja.
Potrebna je mudrost kako bi se jasno uočile implikacije - potencijalno dobro i zlo - toga novog sredstva i stvaralački odgovorilo na njegove izazove i mogućnosti.
Neophodna je pravednost, osobito kako bi se uklonio 'digital divide', jaz između informacijama bogatih i informacijama siromašnih u današnjem svijetu.52 To zahtijeva zauzimanje za međunarodno opće dobro i 'globalizaciju solidarnosti.'53
Nužni su i jakost i hrabrost. To znači stajati na strani istine nasuprot vjerskom i moralnom relativizmu, na strani altruizma i velikodušnosti nasuprot individualističkom konzumizmu i na strani pristojnosti nasuprot putenosti i grijehu.
Neophodna je umjerenost, disciplinirani pristup tome važnom tehnološkom sredstvu što ga predstavlja Internet kako bi ga se koristilo mudro i isključivo za dobro.
Razmišljajući o Internetu, kao i o ostalim društvenim obavijesnim sredstvima, podsjećamo da je Krist 'savršeni zajedničar,'54 norma i uzor pristupa Crkve komuniciranju i sadržaju koji je Crkva dužna priopćavati. 'Neka katolici zauzeti u svijetu društvenih obavijesnih sredstava još radosnije i još hrabrije naviještaju s krovova Isusovu istinu tako da svi muškarci i sve žene mogu upoznati ljubav koja je središte Božje objave samoga sebe u Isusu Kristu, koji je isti jučer i danas i uvijek.'55

Vatikan, 22. veljače 2002., blagdan Katedre sv. Petra.

BOŽJI UPITNIK INDEKSA ZADOVOLJSTVA

Gospodin bi ti želio zahvaliti na tvojoj vjernosti i pripadnosti Crkvi.

Kako bi i dalje dobro služili tvojim potrebama, Gospodin te moli da pronađeš malo vremena i ispuniš upitnik:

Svi odgovori su tajni, i vaše ime ili adresa neće biti objavljeni ukoliko ne zatražite izravan odgovor:

1. Kako si čuo za Gospodina?
__ Novine
__ Knjige
__ Televizija
__ Božja milost
__ Usmena predaja
__ Biblija
__ Drugo_____

2. Da li trenutno koristite, osim Vjere u Gospodina, neke druge izvore inspiracije? Označite koje ako da:
__ Tarot
__ Loto
__ Horoskop
__ Televizija
__ Joga
__ Knjige za samopomoć
__ Seks
__ Alkohol i/ili droge
__ Mantre
__ Drugo _____
__ Police osiguranja
__ Ništa

3. Gospodin koristi ograničenu količinu Božanske intervencije kako bi zadržao ravnotaežu osjećaja njegove prisutnosti i vjere.
Što biste željeli ( zaokružite odgovor)?
a. Više Božanske intervencije
b. Manje Božanske intervencije
c. Zadovoljan sam trenutnim stanjem
d. Ne znam

4. Gospodin će i dalje nastojati zadržati podjednak u razinu nesreća i čuda.
Na ljestvici od 1 do 5 ocoijeni kako mu to uspijeva?(1=nije zadovoljio, 5=odlično):

a. Nesreće (uragani, glad, potresi , ratovi) 1 2 3 4 5
b. Čuda (spasenja,spontana povlačenja bolesti, dobri sportski rezultati) 1 2 3 4 5

5. Da li imate nekih dodatnih komentara ili sugestija za poboljšanje Božjih usluga?
( Dodajte poseban list ako je potrebno)

Papina poruka mladima

U ovo vrijeme krize, mladima i cijelome čovječanstvu valja vratiti pouzdanje, i to čineći da svi spoznaju kako je Krist istinska velika nada - to je ukratko razmišljanje pape Benedikta XVI. u poruci za Svjetski dan mladeži koji se na biskupijskoj razini ove godine slavi 5. travnja, na Cvjetnicu.
Tema je poruke 'Pouzdajemo se u Boga živoga' (1Tim 4,10).
Nada nije samo neki ideal ili osjećaj, nego živa osoba: Isus Krist, Sin Božji.
Samo u njemu ljudsko biće pronalazi svoje pravo ostvarenje - piše Sveti Otac.
Istaknuvši nadalje činjenicu da je kriza nade koja danas napada čovječanstvo, jedna od glavnih posljedica zaboravljanja Boga koje obilježava naša društva, Papa je napomenuo kako ona najviše pogađa nove naraštaje koji se, u društveno-kulturnim sredinama u kojima nema sigurnosti, vrednota i čvrstih uporišta, moraju suočavati s teškoćama koje izgledaju veće od njihove snage.
To su mladi koji su ranjeni životom, uvjetovani osobnom nezrelošću koja je često posljedica praznine u obitelji, permisivnoga i liberalnoga odgoja, te negativnih i potresnih iskustava.
To su mladi koji su se odlučili za bijeg prema opasnome i nasilnome ponašanju, prema ovisnosti o drogi i alkoholu.
Riječ je o mladima - piše nadalje Sveti Otac - koji se nalaze u teškim situacijama, jer su slijedili savjete 'loših učitelja', ali koji i dalje osjećaju želju za pravom ljubavlju i istinskom srećom.
Kako toj mladeži navijestiti nadu? - pita se Papa.
Glavna obveza, koja obuhvaća sve nas, jest nova evangelizacija koja novim naraštajima može pomoći ponovno otkriti pravo lice Boga koji je Ljubav - ističe Sveti Otac te poziva na vjerodostojno svjedočenje kršćanske nade, na tragovima svetoga Pavla kojega je božanska Ljubav, koju je susreo u osobi Isusa Krista, promijenila u njegovoj nutrini.
On je taj koji daje smisao životu - istaknuo je Sveti Otac.
Nada se, dakle, rađa iz susreta s Isusom; On nam se sâm nudi i u tami našega traženja.
Među putovima za njegovo pronalaženje, Papa je prije svega istaknuo ustrajnu molitvu - i to posebice u zajedništvu s drugima, zatim uključivanje u skupine, pokrete i na putove vjere, te slušanje Riječi Božje i Euharistiju, oko koje se rađa i raste Crkva, velika obitelj kršćana.
Sveti Otac nadalje potiče i same mlade da šire ovu veliku nadu, ne obeshrabrujući se pred kušnjama i teškoćama.
Budite strpljivi i ustrajni, pobjeđujući prirodnu težnju mladih na žurbu i želju za svime i odmah - piše Papa.
Donosite odluke koje očituju vašu vjeru; pokažite da ste shvatili opasnosti od obožavanja novca, materijalnih dobara, karijere i uspjeha, i ne dopustite da vas privlače te lažne obmane.
Ne popuštajte logici egoističnoga interesa, nego njegujte ljubav prema bližnjemu uvijek spremni odgovoriti, komu god vas pita za razloge nade koja je u vama.
Prava vjera prosvjetljuje život.
Doista, pravi kršćanin nije nikada žalostan, pa i ako se mora suočavati s raznim kušnjama, jer Isusova je prisutnost tajna njegove radosti i mira - naglasio je Sveti Otac te svima dao za primjer Mariju, koja je, postojana u nadi, ostala pod Križem.

Sveti Franjo Asiški nebeski zaštitnik prijatelja ekologije

Među svete i znamenite muževe koji su prirodu poštivali kao čudesni dar, što ga je Bog dao ljudskome rodu, s pravom se ubraja sv. Franjo Asiški.

On je, naime, na poseban način prosuđivao sva Stvoriteljeva djela i, nadahnut božanskim Duhom, spjevao onu prekrasnu Pjesmu stvorova, preko kojih je, najprije preko brata sunca, mjeseca i sestara nebeskih zvjezda, svemogućem i dobrom Bogu davao dužnu hvalu, slavu, čast i svaki blagoslov.

Zato je vrlo sretnom odlukom ove Apostolske stolice naš časni brat Silvije SRC kardinal Oddi, prefekt Svete kongregacije za klerike, zatražio, ponajprije u ime članova Međunarodnoga udruženja zvanog 'Planning enviromental and ecologycal Institute for quality life', da se sveti Franjo Asiški proglasi nebeskim zaštitnikom prijatelja ekologije.

Mi, pak, posavjetovavši se sa Svetom kongregacijom za sakramente i bogoštovlje, snagom ovog pisma za sva vremena proglašavamo sv. Franju Asiškoga zaštitnikom prijatelja ekologije sa svim pridodanim častima i odgovarajućim liturgijskim povlasticama. Tome se ne treba ništa protiviti. To proglašavamo i određujemo da se ovo pismo brižno čuva i da svoje učinke ima sada i u buduće.

Dano u Rimu, kod sv. Petra, s pečatom Ribara, dana 29. studenoga 1979., u drugoj godini naše službe.

Ivan Pavao p.p. II.

ČINI LJUBAVI

1. Nazovite nekoga telefonom tko je sam i usamljen ili ga pohodite te mu učinite dan radosnijim.

2. Potražite onoga prema kome niste bili baš ugodni zadnjih dana ili mjeseci i pokažite mu malo ljubavi, iskrene ljubavi!

3. Staviti na stranu ono što želite raditi, te provedite malo vremena s obitelji, djecom, suprugom, bratom, sestrom.

4. Darujte vrijeme kako biste pomogli nekom socijalnom uredu, javnoj kuhinji, smještaju beskućnika, domu sestara Majke Terezije, i tome slično.
Ima puno onih koji trebaju pomoć.

5. Kada slijedeći put čujete neki trač o nekome, kažite nešto lijepo o toj osobi!

6. Učini nešto za one s kojima živiš, za najbliže, a da te nisi pitali da to učiniš.

Dva anđela

Dva anđela putnika zaustavila su se da prenoće u kući jedne vrlo moćne obitelji.
Obitelj je bila netaktična i nije im odobrila da se smjeste u gostinjskoj sobi njihove vile.
Umjesto toga dali su im mali prostor u hladnom podrumu kuće.
Dok su raspremali ležajeve na podu, stariji anđeo ugledao je jednu pukotinu na zidu, i popravio ju je.
Kada ga je mlađi anđeo upitao zašto je to napravio, stariji mu je odgovorio, 'Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine'.

Slijedeću noć, anđeli su došli da prenoće u kuću jednog vrlo siromašnog para, ali muškarac i njegova žena bili su vrlo gostoljubivi.
Nakon što su sa njima podijelili ono malo hrane što su imali, bračni par je dozvolio anđelima da spavaju u njihovom krevetu gdje će se moći dobro odmoriti.
Kada su se slijedeći dan probudili, anđeli su pronašli gospodina i njegovu suprugu u suzama.
Jedina krava koju su posjedovali, čije je mlijeko bilo njihov jedini izvor prihoda, ležala je mrtva na polju.
Mlađi anđeo bio je bijesan i upita starijeg anđela,
'Kako si mogao dozvoliti da se to desi?
Prvi čovjek imao je sve, i ti si mu pomogao; druga obitelj imala je malo toga, ali je bila spremna sve podijeliti, a ti si dozvolio da im ugine krava.'

'Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine' odgovori stariji anđeo.
'Kada smo bili u podrumu one vile, primjetio sam da je u onoj pukotini na zidu sakriveno zlato.
Obzirom da je vlasnik bio opsjednut novcem, zatvorio sam pukotinu tako da im onemogućim da pronađu to zlato.'

'Noćas, dok smo spavali u krevetu siromašne obitelji, anđeo smrti došao je po ženu ovog seljaka, a ja sam mu dao kravu.
Dakle, stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine.'

Pokornik

Čovjek neki imao dva sina.
Mladi reče ocu:
Oče, daj mi dio dobara, koji me ide.
I razdijeli im imanje.
Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje uništi svoja dobra živeći razvratno.
Kad sve potroši, nastade ljuta glad u onoj zemlji, te on poče oskudijevati.
Ode, te se unajmi kod jednog žitelja u onoj zemlji.
On ga posla na svoja polja pasti svinje.
Želio je nasititi se rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.
Došavši k sebi, reče:
Koliko najamnici oca moga imaju kruha u izobilju, a ja ovdje umirem od gladi.
Ustat ću, poći ću k svome ocu i reći mu: Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom!
Nisam dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.
Ustade i pođe k svom ocu.
Dok još bijaše daleko, njegov ga otac ugleda, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga.
A sin mu reče:
Oče, sagriješio sam protiv Neba i pred tobom!
Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim!
A otac reče slugama:
Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga!
Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge!
Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo, jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se! I stadoše se veseliti.
(Lk 15, 11-24)

Svi, koji su pročitali iznesena Svjedočanstva o pomirenju s Bogom, malo po malo, morali su i oni 'ući u se' (jer često smo vani...) i sigurno u sebi govore:
Želio sam i želim učiniti isti korak, napokon postići pomirenje s 'Bogom i sa svim ljudima:
Ali gdje?
Kod koga?
Kada?
Što mu reći?
I kako mu reći?
Što će o meni misliti, kad čuje kakav sam, kakva sam?
I što bih trebao učiniti, kad nisam vičan?
Zaboravio sam, kako sam to u mladosti činio.
Nisam se nikad ispovijedao...
Ja vas uvjeravam da je to mnogo jednostavnije, nego vi pretpostavljate.
Zaista, ispovijed nije neki vanjski obred, neki automatski potez, ili potez spužve preko table, ili oznaka na prtljazi na carinarnici (i to prođe, već jednom).
Jer to nije protiv nekog propisa i pravila, protiv kojeg ste pogriješili, nego grijehom ste uvrijedili Boga, povrijedili ljubav Božju.
Nekad bi sveti župnik Arški rekao svojim pokornicima:
'Trebate reći kako je DOBRI BOG tako dobar...'
Ipak je ispovijed od velike koristi!
Nikad nemojte reći:
Čemu se ispovijedati?
I onako ću opet pasti u iste grijehe!
Dijete, koje uči voziti bicikl, često pada, ali svaki put ustaje i strpljivo pokušava voziti, dok ne uspije.
Vaši grijesi ranili su vas, a ranili su i Crkvu:
Malo po malo Bog nastoji, da vas izliječi, da izliječi vaše nutarnje rane, jer u Sakramentu Pomirenja djeluje u vama snaga Uskrsnuća Kristova.

Ispuniti vrijeme radom za kraljevstvo Božije

Čitanja:

Rim 6, 12-18

Trebamo ,,sebe, od mrtvih oživjele, predati Bogu".
To znači da nam je darovan novi život koji nam nikada više ne može biti oduzet.
No možemo ga ostvariti samo ako se odijelimo od ,,staroga života", koji živi samo za sebe.
Dokle god živimo, živimo u napetosti između starog i novog života, bilo kao ,,robovi grijeha", bilo kao ,,sluge pravednosti".
Granica prolazi kroz svačije srce.

Lk 12, 39-48

,,Budite pripravni!" Vaš život nije u vašim rukama.
Već bi sutra mogao biti kraj...
Usprkos tome planiramo budućnost, nekada i godinama pa i desetljećima unaprijed.
Jer tko bi živio u toj napetosti, uvijek budno čekajući na Gospodinov drugi dolazak?
Ipak, uza svo planiranje i sve brige ne bismo smjeli dopustiti da Isusov poziv na budnost prekriju drugi glasovi.
To ne znači da se trebamo bojati dolaska Gospodnjega, ili da moramo biti spremni na ružna iznenađenja.
Jer taj nam je Gospodin obećao da će nas pri svojemu dolasku posjesti za svoj stol, čak i to da će nas posluživati!
Pod pretpostavkom da mi, dok ne dođe, vrijeme života koje nam je Bog podario ispunimo radom za njegovo kraljevstvo, umjesto da planiramo i radimo samo za sebe.

,,Darovi i vrijednosti koje nam je Bog povjerio koristiti za to da redovito i intenzivno pomažemo drugima te da opušteno i s radošću čekamo susret s Gospodinom Isusom Kristom - to je izvanredno shvaćanje života koje nam nudi Isusov tekst" (Jan Greso).

Molitva

Bože, ti u svojim rukama držiš naše vrijeme i određuješ rok koji je na raspolaganju našem zemaljskom životu.
Pomozi nam da svaki dan prihvatimo kao dar i da ga tako oblikujemo da budemo pripravni kada ti dođeš.
To te molimo po Isusu Kristu, koji nas potiče da budno i pozorno živimo svoju sadašnjost.

Amen.

Preuzeto sa Benediktinski on line časopis za liturgiju, duhovnost i kulturu

Siromaštvo

Ponekad razmišljam o tome, što mi zapravo siromaštvo znači.
Naravno svatko ima svoje mišljenje, no to se najčešće odnosi na materijalno siromaštvo.
Meni, ipak siromaštvo znači nešto drugo.
Prvobitno ne posjedovati ništa.
Možda bi smo trebali jednom sjesti i razmišljati o tome, što zapravo imamo i što nemamo i to ne materijalno, već više u svojim srcima.

Mislim, da naše živote prvobitno određuju naše želje.
Ono za čim žudimo, nekako nam postaje mjerodavcem i smjerodavcem, to nam je u snovima, o tome razmišljamo, to bi željeli ostvariti.
Određuje nam tijek života, najčešće naše zvanje, struku – idemo putem gdje nas srce vuče!
I Isus nam govori o tome: „Doista gdje ti je i blago, ondje će ti biti i srce.“ (Mt 6, 21)

Kakve želje imamo?
Što se skriva u našim srcima?
Gdje je naše blago?
Što bi smo htjeli dostići, što je za nas bitno, važno?
Što je ono, za što bi smo se znali boriti?
Što želimo ostvariti?

"Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!
Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!
Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!
Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!
Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!
Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!
Blago mirotvorcima: oni će se sinovima
Božjim zvati!
Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!" (Mt 5, 3)
„Zgrćite sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne nagrizaju i gdje kradljivci ne potkapaju niti kradu.“ (Mt 6, 20)
„Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu.“ (Mt 19, 21)

Mislim, da naše želje nisu baš uvijek u skladu s Isusovim riječima.
Živimo u mentalitetu ovoga svijeta, u užurbanosti i aktivizmu gdje je jedino mjerilo i vrijednost postignuće.

Ne pita se tko si, nego što si postigao.

Vječni kontrast Crkve i ovoga svijeta jest pitanje biti-činiti.
No ipak, kao da našim sebičnim, samoostvarujućim željama nikad nema kraja!
Drugim riječima ima ih mnogo i to čini nas bogatima!

Dakako nas zaljepljuje blistanje!

Svijet nas potiče, gura, nudi nam povoljnu sredinu za ostvarivanje naših sebičnih želja.
Sve možeš postići – samo trebaš ostvariti, ostvariti samoga sebe!
Čovjeku ne treba puno da započne planirati!

Jedan svijet gdje se sve vrti oko njega, gdje je on glavni glumac!

Tad je već Bog jako daleko od naših života, možda se još pojavi koji put, kao statist ili više onaj kome ćemo u molitvama predati za ostvarivanje naš životni plan isplaniran sa naše strane.

Bogati smo!

U svojim željama za samim sobom, sa znanjem – s našim umom, položajima, uspjesima ili pak neuspjesima i gorčinama – istiskujući Boga iz našeg srca i života!

Posjedovanje nas čini oholima pred Bogom!

Isuse, čista i ponizna srca, učini srce moje po srcu svojem
Od želje da budem veličan, Oslobodi me,
Isuse Od želje da budem voljen,
Od želje da budem čašćen,
Od želje da budem slavljen,
Od želje da budem prvi,
Od želje da budem pitan,
Od želje da budem hvaljen,
Od želje da budem poznat,
Od straha da ne budem ponižen,
Od straha da ne budem prezren,
Od straha pred bolom prijekora,
Od straha da ne budem oklevetan,
Od straha da ne budem zaboravljen,
Od straha da ne budem u pravu,
Od straha da ne budem ismijan,
Od straha da ne budem sumnjičen,
Da drugi mogu biti voljeni više nego li ja, Isuse, podari mi milost da to želim
Da drugi mogu biti poštovani više nego li ja,
Da drugi budu izabrani, a ja ostavljen po strani,
Da, po mišljenju svijeta, drugi moraju rasti, a ja da se moram smanjivati,
Da drugi u svačemu imaju prednost preda mnom,
Da drugi mogu postati svetiji nego li ja, a ja da budem svet koliko god Ti želiš.
Uistinu samo je onaj siromašan, koji je u svojim željama siromašan!

Kad stane pred Boga, i ne zna što reći, što poželjeti!
Gospodine, ja sam siromašan!
Moja jedina želja si Ti, o Bože!
Osim Tebe ne posjedujem ništa – jer ne želim ništa osim Tebe!
Duša se mora ogoliti pred Bogom, priznati da nema ništa!
Ništa nismo donijeli sa sobom i sve što imamo od Tebe nam dolazi!
Možda je samo volja uistinu naša!
Možemo htjeti Boga ili ga ne htjeti!
Poslije ove spoznaje, da nemam ništa, da mi je i sam život milost, duša mi iz dubine kliče svom Stvoritelju: Gospodine, smiluj mi se!
Jer nemam ništa, jer se bez Tebe gubim i nestajem.
Nadvladava me zlo a od vječne propasti samo me tvoja ljubav može spasiti!
Jer Boga tražiti, znači učiniti sebe skroz malenim pred Njim!
I tad ga uistinu primamo!
Poniznost nam pripravlja mjesto u našim srcima za Boga!
I kako žudimo za Bogom, kako naša duša čezne za ljubavlju, ta čežnja nam postaje središte naših srdaca, dok životvorni plamen Duha Svetoga, ispunjava našu unutrašnjost, čisteći nas od zla!
Poslije toga može doći bilo što i bilo kakvo iskušenje, nezgoda, kušnja, progonstvo, glad ili smrt – ne uznemiruje me, jer ne čeznem za boljim, za udobnim, jer više ne tražim svoje!
Ispunjen sa ljubavlju, više me ne zanima svijet, kao zaljubljen sam kome gori srce, jer zna da je ljubljen!
Za koga je svijet prekrasan, jer ga promatra iz sasvim novog gledišta, s očima Ljubavi, onako kako je sve stvoreno, na koje je Bog rekao da je dobro!
I radosno, s pjesmom idem ljubiti svijet!
S radošću sam siromašan, osim Isusa ne želim ništa, jer imam sve što mi treba!
Jer sam ljubljen!
Samo s ovim spoznajom, s ovim radosnim žarom, mogu pogledati u oči svoga bližnjega!
Govoriti mu radosnu vijest; da smo ljubljeni!
I mada sam siromašan, jer nemam ništa osim Božje ljubavi, ipak uvijek imam toliko, da mogu davati.
Ako dajem, dižem most iznad ponora svoje usamljenosti, most između čovjeka i čovjeka, između čovjeka i Boga!
Taj most je sam Isus!
Most ljubavi!
Nestaju zablude, da siromaštvo pretpostavlja jedan asketski život, koji sa strašnim mukama treba podnijeti, da bi se stiglo do Boga!

Kao Sveti Franjo Asiški, s ludom radošću dijeliti svoj imetak, oslobađajući se od lanaca ropstva!
Kao Božji siromašak biti slobodan, slobodan za ljubav - jer jedini smisao slobode jest da umreš od ljubavi!

fra Peter Deže 

Preuzeto sa Raskrižje - Hrvatski Katolički Portal

Šapnuo mi je anđeo

Dobri papa, kako ga je narod prozvao, Ivan XXIII bio je poznat po svojoj duhovitosti, spontanosti i mudrosti.
Jednog dana u audijenciju mu je došao novoimenovani biskup.
U kratkom razgovoru biskup se potužio papi da mu nova služba ne da spavati.

"Otkad ste me imenovali za biskupa ja jednostavno ne mogu ni oka sklopiti", govorio je, "samo mi se, po svu noć, vrzmaju po glavi razne brige."

"O", uzdahne papa Ivan Dobri sažalnim glasom i pogleda biskupa s puno razumijevanja, "prvih tjedana, nakon što sam postao papa, i meni se događalo jednako tako.
Ali, onda sam jednom vidio svojeg anđela čuvara koji mi je šapnuo:

'Ivane, ne smatraj se toliko važnim...!' I otada opet spavam."

Biti čovjek

Često se zateknemo u mislima koje započinju: 'Vidjet ćete vi kad ja odem; kad dam otkaz; ostavim vas; umrem...'
Ali se, u stvari, kad odeš, ne dogodi ništa: ne propadne redovnička ustanova, ne bankrotira firma, ne nestane svijeta, ne prestanu šale i veselje.
Redovito se čak nitko osobito ne uznemiri.
Zaista, pretjeran osjećaj vlastite važnosti može zagorčiti život - i tvoj i drugih.
Reći ćete: 'Pa zar onda trebam misliti da sam bezvrijedan/na i nevažan/na?'
Ne, to ti je ista bolest samo druga strana medalje.

Ako ti se čini da te uzdiže ljudska pohvala ili umanjuje ljudska pokuda, brzo ćeš postati kao igračka na daljinsko upravljanje.
Dok ti ljudi budu odobravali, pljeskali i zahvaljivali biti ćeš veseo/la i ushićen/a, a kad te budu kudili i kad budu nezahvalni, biti ćeš utučen/a i razočaran/a.
Tko onda, na taj način, kontrolira tvoj nutarnji život, a s njime i vanjski: ti, ili ljudi oko tebe?
Nasuprot tome, što više spoznaješ da si vrijedan/na u sebi samom, prije svake pohvale ili pokude ljudske, to sve manje patiš od 'više vrijednosti' ili 'manje vrijednosti' pa tvoj život postaje radosniji i ispunjeniji.

Krščanski život

Svaki čovjek je Božje stvorenje.
Kakav god čovjek bio, neizmjerno je važan jer ga Bog bezuvjetno ljubi i održava u postojanju. 
Tvoja važnost, dakle, dolazi iz same te činjenice što postojiš, što si stvoren/a, a tvoja vrijednost ili nevrijednost ovisi o tome koliko je tvoj život bliz i usklađen s Bogom.
Dakle, ama baš ništa ne zavisi o tome kako na tebe ljudi gledaju jer to ne može, ni za dlaku, umanjiti, a niti povećati, tvoju vrijednost.

Postoji čak i mnogo kršćana koji su uvjereni da poniznost ima veze s osjećajem manje vrijednosti.
Poniznost je posljedica osjećanja duboke ovisnosti o Bogu, a osjećaj manje vrijednosti je posljedica duboke ovisnosti o ljudskoj pohvali i pokudi te je svojevrsna suprotnost poniznosti.

Kako se vježbati u ovome?

Svaku večer promatraj svoj dan i sebe u njemu kao da gledaš film.
Gledaj kako se ponašaš i kako se ljudi ponašaju oko tebe.
Pokušaj pronaći što te je motiviralo da radiš puno, ili što te je demotiviralo da ti se ništa ne da raditi.
Od koga si očekivala/o pohvalu i priznanje?
Ponađi u svom danu kada si se osjećala/o ogorčeno zbog nezahvalnosti bližnjih.
Nakon toga si posvijesti da je jedino mjerilo tvojih djela Bog.
Bog te ispunja svojom ljubavlju za sve dobro što si učinio/la.
Ne treba ti ljudsko priznanje.

Ako ovako budeš ustrajno činio/la, Božja ljubav postati će vremenom jedino mjerilo tvoga življenja.
Primjetiti ćeš da će tvoj rad, tvoj hod i tvoje reakcije postati umjerenije i postojanije.
Nećeš više upadati u stanja mahnitog rada i žurbe pa odmah zatim u potpunu pasivnost i dosadu.
Ova dva stanja, ako ti se događaju, ukazuju upravo na tu ovisnost o ljudskim pohvalama i pokudama.

Zar to ne prepoznajemo u ovim prorokovim riječima:

Ovako govori Jahve: "Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom, i čije se srce od Jahve odvraća. 

Preuzeto sa Duhovne priče

Rasprava o pravoj pobožnosti

Papa Ivan Pavao II i “Rasprava o pravoj pobožnosti”

U vrijeme kada je još vršio kardinalsku dužnost u Poljskoj, povodom posjete svetištu Jasne Gore godine 1968, Papa je povjerio jednoj grupi vjernika slijedeće :
«Iz te knjige naučio sam što to znači prava pobožnost prema Majci Božjoj» .

Godine 1979 poljski biskupi su izričito rekli:
" To je najdraža knjiga Svetoga Oca Pape, od koje se on ne rastaje već mnogo godina".

Sam Papa je osobno posvjedočio u jednom razgovoru veliki utjecaj Monfortove duhovnost na svoj duhovni rast:

"Čitanje ove knjižice za mene je predstavljao jedan odlučujući preokret u mome životu.
Rekoh preokret iako se radilo o jednom dugom nutarnjem putu koji se podudarao s potajnom pripremom za svećeništvo.
Upravo tada mi dođe u ruke "Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici", jedna od onih knjiga koju nije dovoljno jedanput čitati.
Sjećam se da sam dugo vremena nosio tu knjižicu i u tvornicu sode gdje sam radio, tako da su se njene lijepe korice uprljale vapnom. Čitao sam uvijek iznova njene odlomke jedan za drugim…".

U vezi uprljanih korica Monfortove knjige koju je Papa kao mladi radnik brižno nosio sa sobom, glasoviti francuski teolog, R. Laurentin, je izjavio : " Knjiga "Rasprave o Pravoj pobožnosti" se je uprljala, ali srce mladog Karla se je prosvijetlilo".

U marijanskoj enciklici «Majka Otkupiteljeva» (1987), Papa piše o važnosti Monfortove duhovnosti za čitavu katoličku Crkvu govoreći :

«Među tolikim svjedocima i učiteljima marijanske duhovnosti rado podsjećam i na lik sv. Ljudevita Montfortskog koji je kršćanima ponudio posvetu Kristu po Marijinim rukama kao uspješno sredstvo da kršćanin može vjerno zaživjeti svoje Krsne zavjete.
Ističem sa zadovoljstvom činjenicu kako i u našim danimaima dosta novih očitovanja ove duhovnosti i pobožnosti»

Povodom 50. godišnjice svojeg svećeništva, u knjizi «Dar i Otajstvo», Papa se ponovno vrača na ulogu «Rasprave o pravoj pobožnosti» govoreći :
«U toj knjizi pronašao sam odgovor na moje sumnje.
Da, Marija nas približuje Kristu, vodi nas k Njemu, pod uvjetom da se njezino otajstvo živi u otajstvu Krista.
Rasprava od sv. Montforta može malo uznemiriti zbog svojeg prenaglašenog i baroknog stila, no bit se teoloških istina koje su u njoj sadržane ne mogu osporavati.
Pisac je vrhunski teolog!»

Papinsko geslo koje si je izabrao Ivan Pavao II jest «Totus Tuus» - Sav Tvoj!
Ove riječi zapravo izražavaju njegovo bezuvjetno predanje Blaženoj Djevici Mariji.
I to geslo Papa duguje sv. Ljudevitu Montfortskog, koji ga u «Raspravi» donosi na cjelovit način :
«Sav sam Tvoj, i sve moje pripada Tebi, moj ljubezni Isuse, po Mariji tvojoj Presvetoj Majci» .

U najnovijem apostolskom pismu o Krunici, kada govori o teološkoj i duhovnoj utemeljenosti tog njegovog gesla, ističe slijedeće, opet citirajući sv. Ljudevita Montfortskog :

«Bez sumnje, najsavršenija od svih pobožnosti je ona koja nas najsavršenije Isusu upriličuje i sjedinjuje.
A pošto je Marija od svih stvorova najviše upriličena Isusu, dosljedno i pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, više od ijedne druge pobožnosti posvećuje i upriličuje dušu Isusu, pa što je neka duša više posvećena Mariji, to će biti više posvećena i Isusu Kristu»

U popratnoj riječi izdanja Sabranih djela sv. Ljudevita iz 1980. godine, kardinal Franjo Kuharić je napisao:
«Sveci-teolozi zaslužuju posebno povjerenje.
S tim povjerenjem čitajmo i Djela sv. Ljudevita Marije Grigniona Montfortskog».

Poštovani brate i sestro, neka Ti meditiranje ovog dragocjenog dijela pomogne da se ponovno i bezuvjetno predaš Isusu Kristu po njegovoj Majci Mariji.

«Čista Božja ljubav neka vlada u našim srcima« (Montfort)

sv. Ljudevit M.Grignion Montfortski: RASPRAVA O PRAVOJ POBOŽNOSTI PREMA PRESVETOJ DJEVICI MARIJI
Syimposion
SPLIT, 2005

O neurednim sklonostima

1. Kad god čovjek za nečim neuredno teži, odmah je u sebi nemiran.
Oholica i lakomac nikada ne miruju; siromah i ponizan duhom živi u velikom miru.

Čovjek, koji nije još posve upokorio sebe, brzo pada u napast, te ga sitne i bezvrijedne stvari svladaju.
Slab duhom i na neki način još puten je sklon sjetilnim stvarima, teško se može posve oteti zemaljskim željama.
I zato se često žalosti kad si što uskrati; rado se također srdi, ako mu se tko opire.

2. Ako pak slijedi ono za čim žudi, odmah ga tišti grižnja savjesti; jer je slijedio svoju strast koja ništa ne pomaže da dođe do mira što ga je tražio.
Pravi se dakle mir srca nalazi u opiranju strastima, a ne služenju strastima.
Nema dakle mira u srcu putena čovjeka, niti u srcu čovjeka odana izvanjskim stvarima, nego u revnom i duhovnom.

Pročitajte knjigu u cijelosti Toma Kempenac: Nasljeduj Krista

Učitelju gdje stanuješ?

Nasljeduj Krista

Ova je knjiga, poslije Svetog Pisma, najviše tiskana i prevođena knjiga na svijetu. Postoji više od 2000 izdanja „Nasljeduj Krista" i stotine prijevoda, pa čak i niz poetskih obrada.

Najstarija izdanja ove knjige pojavila su se u prvim počecima tiskarske umjetnosti (1472.). Još i danas, posebno su vrijedna izdanja isusovca Heinricha Sommaliusa (Antwerpen, 1599. prvo izdanje). Najbolje kritičko izdanje uradio je kempenski upravitelju gimnazije M. J. Pohl (Freiburg, 1904.).

Tko je, dakle, taj čovjek duha, koji je kršćanstvu poklonio ovo najraširenije i najomiljenije djelo napisano u svrhu duhovne izgradnje? Tko je imao tako dubok i bogat unutrašnji život, da je između bezbrojnih tisuća duhovnih ljudi i laika mogao i može dati svjetlost, snagu, utjehu i mir? Kada i gdje je živio pisac koji je primio toliko Božanske milosti da već stoljećima nije zastario, koji je žednim dušama, ne samo svog vremena, već svih vremena, uvijek iznova imao nešto reći i dati, ma kako se pogledi, prilike i ljudi mijenjali?

Vjeran svojim riječima: „Bolje ne biti poznat" i sasvim u skladu sa savjetom kojeg daje svojim čitateljima: „Ne pitaj mnogo tko je to napisao, već obrati pažnju na ono što je rečeno", pisac djela „Nasljeduj Krista" potpuno se sakriva iza svog djela i ne navodi svoje ime. Doduše, na kraju jednog kodeksa, koji sadrži najstariji rukopis „Nasljeduj Krista", nalazi se primjedba:

„Završeno i dovršeno u godini Gospodnjoj 1441. rukom brata Thomasa v. Kempen u Agnetenbergu kod Zvvolle". Ova činjenica, međutim, nije mogla spriječiti raspravu koja je trajala stoljećima, a u kojoj su tri nacije i dva redovnička Reda nastojali dokazati kako pisac pripada njima. Talijani i Benediktinci tvrdili su da je djelo napisao benediktinac Joh. Gessen ili Gersen, koji je navodno živio u 13. stoljeću u Verceli; nešto bolje argumente navodili su Francuzi zastupajući mišljenje da knjiga potječe od slavnog kancelara Johana Gersona (umro 1429); Nijemci i redovnici Augustinci tvrdili su da je autor Thomas von Kempen. No spominjano je još i oko trideset drugih mogućih autora. Prepirka je trajala sve do u novije vrijeme.

Tada je proučavatelj djela Tome Kempenca, M. J. Pohl, podnio nepobitne dokaze da samo Toma Kempenac dolazi u obzir kao pisac ovog djela, kao i da je djelo pisano u godinama 1416. -1420. U spomenutom kodeksu nalazi se i piščev potpis, a kodeks je predstojnik reda Augustinaca Joh. Latomus „oteo samostanskim ruševinama na Agnetenbergu" i „da bi ga spasio od propasti" prepustio antvverpenskom izdavaču Joh. Belleru (Bellerusu). Isti je rukopis 1590. godine poklonio isusovcima iz zahvalnosti za odgoj svojih sinova; od godine 1826., kodeks se nalazi u Kraljevskoj biblioteci u Briselu.

Thomas von Kempen (a Kempis); tako nazvan prema svom rodnom gradu Kempenu na Rajni, ustvari se zvao Hemerken (polatinjeno Malleorus). Rođen je 1379./80., a umro je u 91. godini života, 25. srpnja 1471. kao predstojnik samostana Augustinaca u Agnetenbergu kod Zwolle. Njegov je otac bio zanatlija koji se odlikovao marljivošću, jednostavnošću i pravednošću, a majka Gertrud bila je pobožna žena, koja je svojim bogatim unutrašnjim životom izvršila velik utjecaj na svog sina. Već kao dječak Thomas je došao u slavnu školu „Braće Zajedničkog života" koja se nalazila u gradu Deventer u Holandiji, a koju su vodili štovani, religiozni i duhovno napredni ljudi, posebno Gerhard Groote i Florentius Radevvijns.

Oni su u Thomasu našli marljivog i zahvalnog učenika. On je u sebe upio njihov duh kao nitko drugi, a kasnije je napisao i biografije o svojim učiteljima. Kao dvadesetogodišnji mladić, Thomas je 1399. godine pristupio samostanu Augustinaca u Agnetenbergu, gdje je 1406. postao redovnikom, 1414. zaređen za svećenika, a 1425. godine je postao subpriorom. Njegov je život otada u potpunosti bio posvećen pobožnosti i izgradujućem spisateljstvu.

Svoje upozorenje: „Ne budi nikada besposlen, nego čitaj ili piši, moli se ili razmišljaj, ili radi nešto za opće dobro" Thomas je u najvećoj mjeri primijenio na sebi samom. On je izuzetno lijepim rukopisom četiri puta prepisao Sveto Pismo. Jedan od tih prijepisa koji se sastoji od pet knjiga nalazi se u kneževskoj biblioteci u Darmstadtu. Osim „Nasljeduj Krista", Thomas je napisao još preko trideset drugih djela, dijelom povijesnog, a dijelom izgradujućeg sadržaja koja su prvi puta štampana kao (nepotpuna) sabrana djela 1473. godine, a u primjernom izdanju tiskao ih je godine 1904. M. J. Pohl u Freiburgu.

Neka od tih djela istog su ranga kao i „Nasljeduj Krista", što posebno vrijedi za rasprave o „Životu, djelima, patnjama, uskrsnuću i uzašašću Spasitelja". Sva njegova djela nose pečat najintimnije pobožnosti, dubokog poznavanja sebe i ljudi, kao i praktične kršćanske mudrosti; sva ona potječu iz jednog izvora, iz Svetog Pisma, a nadahnuta su i mislima velikih duhovnih ljudi Srednjega vijeka. Ta djela pripadaju najplemenitijim plodovima njemačke mistike. Thomas se u njima pokazuje kao pravi redovnik koji se odvratio od vanjskog svijeta, otvoren samo za carstvo duše, vjere i milosti. Ono što on piše u drugoj knjizi „Nasljeduj Krista" o unutrašnjem životu, o poniznosti, dobroti, miru, čistoći u namjerama i u ljubavi, očito je zrcalo njegove vlastite čiste, ponizne, miroljubive i prosvijetljene duše; jer on je i živio ono što je naučavao.

Thomas želi i svojem čitatelju otvoriti oči i srce za carstvo i sreću unutrašnjeg, duhovnog i višeg svijeta; no, on pri tome postupa kao dobar poznavalac ljudi i ljudskih duša. On nikada ne napušta tlo stvarnosti, ne gubi se u mističkoj tami i neodređenom oduševljenju. I slabić, koji osjeća strah od leta u visine, kojeg krila još ne nose i ne drže stalno u visinama, nailazi kod njega na razumijevanje. Thomas zna kako će nesigurne naravi dobrostivo i štedeći ih ohrabriti i utješiti. „Nije odmah sve izgubljeno, ako te salijeću mnoga iskušenja . Ti si samo čovjek, nisi Bog od mesa i krvi; ti nisi anđeo". „Sve dok živiš i protiv svoje volje si podložan promjenama, čas radostan, čas tužan, čas nagao, a zatim pun smjernosti, suh i mršav kao pješčana pustinja, marljiv, zatim trom, ponekad pun ozbiljnosti, drugi puta lakomislen i nagao."

Thomas ima srce puno razumijevajuće ljubavi za one koji pate i nose težak križ. Čini se da je i sam često pio iz gorke čaše patnji. Može li „tužne i opterećene" išta u većoj mjeri ispuniti nadom, ohrabriti i utješiti, nego što to mogu prekrasne misli i riječi 47. poglavlja u trećoj knjizi, kao i molitva iz 29. poglavlja treće knjige?

Djelo „Nasljeduj Krista" poteklo je iz izvora jedne čiste, svete ljubavi. „Ti trebaš sve ljude voljeti za volju Isusa, ali Isusa zbog Njega samoga". „Samo je onaj uistinu velik tko posjeduje ljubav". Tko može spjevati ljepšu pjesmu o svetoj ljubavi, nego je to Thomas učinio u petom poglavlju treće knjige? Ovdje ima riječ pravi mistik. Njegova je ljubav prema Kristu najintimnije naravi: kao između zaručnice i zaručnika. Ona njega, učenika, čini sposobnim da s Voljenim vodi djetinjaste i povjerljive razgovore. U Isusa on nalazi „Raj pun ljupkih plodova". „Kao Pavao, on sve smatra ništavnim, kako bi zadobio Krista". Zato je za njega prvo i neophodno stremljenje „proučavati život Isusov" i „naš život učiniti da bude isti kao život Isusov". Ta se misao provlači kroz cijelo djelo i ona je ovlastila Thomasa da djelu naknadno da naslov „Nasljeduj Krista", iako je u početku samo prva knjiga nosila taj naslov.

Nasljedovati ili podražavati Krista već se i apostolima činilo najhitnijim zadatkom kršćana. Zov „Slijedi me" imao je svoj odjek već i u opomeni Prvog pisma Petrovog: „Krist je trpio i ostavio vam primjer kako bi mogli ići Njegovim stopama" (1. Petr. 2, 21.). No, prije svega je Pavao Apostol sljedbenik Kristov, koji ne samo što upozorava na to, nego i sebe samog stavlja za primjer takvog nasljedovanja riječima: „Budite moji nasljedovatelji, isto kao što sam ja nasljedovatelj Kristov", (l. Kor. 11,1.). Ali Krist je jedno Sunce, čije se zrake ne mogu sabrati u samo jednoj duši. Iz Njegove punine primamo svi mi, ali ne svi isto.

Drugačije je Antonius, otac pustinjaka shvatio nasljedovanje Krista, drugačije Benediktus, patrijarh zapadnjačkih samostanskih redova, drugačije Franjo Asiški, koji se vjenčao sa siromaštvom, drugačije tihi, meditativni tragaoci za Bogom u samostanskim ćelijama, drugačije požrtvovni apostoli pomažuće i iscjeliteljske ljubavi, drugačije u radu, kušnjama i tegobama zvanja očvrsli ljudi i žene što žive svakidašnjim životom. Svatko ima svoj dar, svoju sudbinu, svoj put. Ali ma kako različiti bili darovi, sudbine i putevi, „Nasljeduj Krista" je knjiga za sve one, koji tražeći i s čežnjom u srcu kao hodočasnici kroče ovom Zemljom.

U mnogim je srcima nastupila noć. Oko Zemaljske kugle bjesne oluje; ugašena su mnoga svjetla, koja su nekada radosno svijetlila, svjetla vjere, svjetla ljubavi i radosti. Neka se mnoštvo više takovih svjetala ponovo upali čitanjem ove predragocjene knjige.

Pročitajte knjigu u cijelosti Toma Kempenac: Nasljeduj Krista

Prostor duha

Razmišljanje i molitva za ovaj tjedan

Pri kraju svoje Poslanice Filipljanima sveti Pavao piše riječi koje potiču na promišljanje.
Ranije u istoj poslanici piše o vlastitom nasljedovanju Krista.
Za njega to nasljedovanje predstavlja jedino važno zbog čega vrijedi živjeti, te i nas poziva da činimo isto (Fil 3,7-16).

Zatim dodaje:
"Uostalom, braćo, što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što pohvala - to nek vam je na srcu! " (4,8) Pavao nam govori da budući da smo vezani za Krista i Njime promijenjeni sve ono što je dobro u svijetu treba ispunjavati naša srca i um.

Osobito to misli za sve ono što je Istinito, i Dobro, i Lijepo.
Pojavnost navedenoga dostojne su našeg divljenja i zanimanja.
To su darovi dani nam u Kristu pa bismo stoga o njima trebali voditi brigu.

Ponekad u životu, doista, budemo osvojeni njihovim suprotnostima – mnogo toga nepravednog, neistinitog prevladava u svijetu oko nas.
Međutim, upravo smo tada pozvani na raspoznavanje i podržavanje svega što je istinito, i dobro, i pošteno.

"Gospodine, pomozi mi cijeniti i poštovati sve što je istinito, i dobro, i vrhovnu ljepotu u ovome svijetu."

Božija prisutnost

Stat ću na trenutak
i razmisliti o Božjoj životvornoj prisutnosti
u svakom dijelu moga tijela, u svemu oko mene,
u čitavom mome životu.

Sloboda

U ostvarenju unutarnje slobode najčešće me blokira moja sklonost
da se dam zarobiti strahovima i očekivanjima što bih morao ili trebao biti.
Moje uobičajene reakcije me priječe da istražim razna područja svoga rasta i sazrijevanja.
Molit ću za veći osjećaj unutarnje slobode
i da mogu postići nešto novo od onoga što Bog od mene zahtijeva.

Svjesnost

Živim u mreži isprepletenoj mnogim odnosima - vezama s prirodom, s ljudima, s Bogom.
Uočavam te veze i zahvaljujem za život koji kroz njih struji.
Neke od tih veza su iskrivljene, neke narušene, neke prekinute:
možda se radi toga osjećam tužan, srdit, razočaran.
Molim za dar prihvaćanja i oprosta.

Ponedjeljak, 3 Listopada

Lk 10,25-37

I gle, neki zakonoznanac usta i, da ga iskuša, upita Isusa: "Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?" A on mu reče: "U Zakonu što piše? Kako čitaš?" Odgovori mu onaj: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!" Reče mu na to Isus: "Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš." Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: "A tko je moj bližnji?" Isus prihvati i reče: "Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: 'Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš isplatit ću ti kad se budem vraćao.' Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?" On odgovori: "Onaj koji mu iskaza milosrđe." Nato mu reče Isus: "Idi pa i ti čini tako!"

Trebaš poticaj?

Nekoliko misli o današnjem odlomku iz Svetog Pisma:

Često ne mogu pomoći, ali pomažem kad god mogu.
Molim Boga da me učini osjetljivim za potrebe drugih i da molim za njih.
Isus je ovdje obrnuo očekivanja ljudi glede svećenika, levita i Samarijanaca.
Doveo je u pitanje njihovo shvaćanje i ideje, a pohvalio ono što su odbacili.
Jesam li spreman staviti u pitanje svoja očekivanja i vrijednosti? 

Razgovor

Dragi Isuse, otvaram ti svoje srce.
Mogu ti reći sve što me muči.
Znam da se brineš za sve što se tiče moga života.
Nauči me da živim u znanju da se ti brineš danas za mene, 
da ćeš se brinuti sutra i sve dane moga života.

Zaključak

Zahvaljujem ti, Gospodine, za svaki poticaj koji si mi darovao dok sam molio nad tekstom sv. Pisma.
Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda
i u vijeke vjekova.

Preuzeto sa Prostor duha - svakodnevne molitve

I mi smo jednom bili siromasi!

Ova istinita priča potječe još tamo iz Srednjeg vijeka.

Neki je ugledan čovjek bio izabran za mjesto, danas bismo rekli, gradonačelnika.
Bio je vrlo radostan zbog iskazane časti.
Isti dan otputovao je žurno u susjedni grad i kupio svojoj ženi krzno.
Činilo mu se primjerenim da se gradonačelnikova žena odijeva dostojno njegove časne službe.

Nakon što je dobila krzno, žena je, naravno nakon što se satima ogledala u zrcalu, odlučila što prije pokazati svoju novu opravu u javnosti.
Prva prigoda, koja joj se za to ukazala, bilo je jutarnje bogoslužje odmah sljedećeg dana.

Rano je ustala, okupala se, uredila frizuru i odjenula svoje prekrasno krzno.
Sa sigurnošću je znala da takvo krzno nema nitko čak ni u daljnjoj okolici.
Hodajući do obližnje katedralne crkve osjećala se uzvišeno.
Putem se dosjetila genijalne ideje: malo će zakasniti na bogoslužje, tako će je, kad bude hodala središnjom lađom, svi uočiti i zadiviti se njenoj novoj opravi.           

Gotovo lebdeći došla je do crkve.
Gurnuvši masivna vrata stupila je u Božju kuću.
Odmah je radosno primijetila da svi već sjede na svojim mjestima.
Zakoračila je hitro na mramorni pod središnje lađe crkve.
Obasjala ju je obojena svjetlost koja je dolazila kroz raznobojne, velike vitraje gotičke katedrale.
Osjećala se poput kraljice.        

Upravo u taj čas svećenik je započeo naglas čitati Evanđelje te su okupljeni vjernici ustali, kako se to već običava, iz poštovanja pred Božjom riječju.
Muškarci koji su zaboravili skinuti kape učinili su to sada.
Gradonačelnica je, naprotiv, svečano marširala središnjom lađom crkve.
Ushićenje ju je toliko nadvladalo da nije čula da se počelo čitati Evanđelje (nije bilo mikrofona u ono vrijeme).

Srce joj je zaigralo jer je zaključila da se ljudi ustaju njoj u čast.
Ni u snu nije očekivala da će ti priprosti ljudi shvatiti svu veličinu njenog novog položaja.
Ta bila je sada gospođa gradonačelnica.
Sva ispunjena dragošću okretala se, čas na jednu - čas na drugu stranu, oduševljeno ponavljajući: 

"Hvala, hvala, niste trebali!"

Zapazila je da ju s udivljenjem gledaju, iako, učinilo joj se da bi njihovi pogledi mogli biti i malo veseliji.
Neki su je i prijekorno gledali, a neki su se usudili čak je i utišavati.

'Očito je da su ljubomorni!', objasnila je sama sebi.

Nitko nije htio sjesti.
Zaista, toliku čast nije očekivala.
U navali krajnjeg oduševljenja, a i da pokaže tko je tu glavni, ovima koji su je prijeteći gledali, podvikne pomalo zapovijednički, kako se to već priliči gospođi gradonačelnici:

"Dragi ljudi, ta sjednite! I mi smo jednom bili siromasi!

Po Hansu Wilhelmu Kirchhofu, oko 1603.

Biti čovjek

Vjerujem da ste upoznali, ako nikad, a ono u mladosti, ljude koji zrače nečim nutarnjim, ljude koji su sigurni u sebe, koji su pomalo neobični i, na jedan pristojan način, ne vode računa o svojoj odjeći i dojmu koji na druge ostavljaju.
Zanimljivo je da se rado okupljamo oko takvih, i da ih rado slijedimo.
Što takve ljude čini različitima od drugih?
Takvi najčešće nisu ni najpametniji, ni najljepši, ni najbogatiji.
Ali takvi, zato, nisu opterećeni sobom stoga se ne srame.
Ne obaziru se, preko mjere, na mišljenje okoline i ne slijede trendove.
Iz onoga što jesu, što im je dano, crpe sigurnost i nadahnuće.
Takvi ljudi, iako možda o tome nisu razmišljali, prihvatili su same sebe, svoje darove i nedostatke, svoju obitelj i mjesto u svijetu.
Nemaju potrebu biti nešto drugo jer to, uostalom, nije niti moguće.
Nasuprot tome, ljudi koji su nezadovoljni sobom, svojim izgledom, svojim životom, svojim roditeljima... su nesigurni i naporni pa ih rado izbjegavamo.
Ponekad se srame svog izgleda, rodnog kraja, neimaštine, neobrazovanosti i loših ocjena svoje djece ili nečeg trećeg.
Takvi su prisiljeni stalno glumiti ne bi li pobjegli od onoga što jesu i pokazali se drugačijima.
Ali, dok god temeljiš svoj život na onome što nisi, odaje te nesigurnost proizašla iz straha da ćeš biti razotkriven/a, pred sobom i pred drugima. 

Što učiniti? 

Otkrij skriveno blago u onome što ti se čini ružnim i neželjenim na sebi.
Zar na to ne potiče i bajka o ružnom pačetu koje se pretvorilo u labuda?
Pače, ustvari, nikad nije ni bilo ružno pače, stalno je bilo prekrasni labud, ali to nije znalo.
Dok god se taj prekrasni labud silio biti poput drugih pataka, s kojima je živio, nailazio je na podsmijeh i sramotu.
Čim je uvidio da je labud, nestalo je potrebe da glumi patku.
Ta, bio je kralj ptica.
Dok god ne razotkriješ i zavoliš sebe i svoje onakvom/im kakva/av jesi, i ne odustaneš od glume, neće biti dobro s tobom.

P.N.

Nula

Zero from Zealous Creative on Vimeo.

Čuvajte razum, zapalite srce!

Božji se ljudi ne gube u raspravama; oni jednostavno žive cjelovitost.
Znaju što je istina i bit stvari, oni su jednostavno mistici.
Istina se može umoriti, ali ne može biti nadvladana i pogriješiti. Razmišljajući o svom životu, moja se misao utječe onome koji kaže na usta Salomona: 'Iz sveg svog srca pouzdavaj se u Gospodina i ne oslanjaj se na svoju pravednost.'
Ova istina zavlada srcem svakog pravednika, te mu pripremi dušu na kušnju da bi mogao izdržati 'Božja odgađanja' i zaživjeti 'Jaram sladak i breme lako'.

Misleći o tim dubinama, prestrašim se, i gotovo me prekri tama moje nemoći. Reći 'imajmo povjerenje u Boga' ako nam je on nametnuo teret, znači da pokušaji naše dobre volje postanu djelo.
Jer, što ne možemo nositi po sebi, nosimo po onome koji je Svemoguć.

Gdje je nestao onaj jedini, najbolji, tipični i vječni 'Levit', u našim srcima, prostorima i u cjelokupnoj današnjoj stvarnosti.
Tko će nam dati svjedočanstvo kako ono 'hijerarhijsko' nije posredništvo koje otuđuje, već otvara prostor za služenje i sjedinjenje - čovjeka s čovjekom i čovjeka s Bogom.
Taj bi upravo ostvario bit i svrhu svojega poslanja, te bi križem svoga života počeo razdirati zastor staroga hrama i razdirao ga do Sudnjega dana.

Našem sekulariziranom dobu osobito su potrebni 'ludi' ljudi, dovoljno 'ludi' da su sveprisutni, a opet istrgnuti za vlastitu samoću ostvarivanja autentične egzistencije.
Pa zar da kroz čitav svoj život na ovoj zemlji ostanemo neispunjena praznina, neutažena žeđ, bića koja će se grčiti u mukama zbog svoje nepotpunosti, nedovršenosti?
Nipošto!
Naš život na ovoj zemlji mora ispuniti sveprožimajuća, i svepročišćujuća samoća da bi On bio i ostao sve u svemu.

Ja iskustveno znam da velika prijateljstva rađaju velika neprijateljstva, snažna zdravlja smrtonosne bolesti, tako isto neobična i žustra uzbuđenja naših duša rađaju najneobičnije mahnitosti i suludosti.
Pa što onda!?
Zar da se konzerviramo od života?
Za 'lude' dovoljan je samo jedan poluobrat na zavrtnju života učiniti, pa da se prijeđe iz jednog stanja u drugo.

Tko ne zna koliko je neprimjetna blizina između ludila i vedrih uzvišenosti slobodnoga duha?
Pa zar da ih se odričemo?
Ljudi visokoga duha uništavaju se svojom vlastitom snagom i veličinom.
Hoćete li 'zdravog' čovjeka?
Imate ih, savršene građe.
Hoćete li ga sređenog, čvrstog i savršenog ponašanja?
Imate ih, do perverzije usklađenih.
Zamotajte nas u tromost i mrtvilo duhovne strasti.
Zar se treba zaglupiti, da bismo se umudrili, i zaslijepiti pa da budemo vođeni?
Ako treba, i to, samo za Stvoritelja!
Bit ću i zaglupljen i zasljepljen za sve, da bi Jednog volio do bola.
I upravo zato, ne želim biti nijemi pas, ni šutljivi promatrač, ni najamnik koji bježi.
Želim biti budan, svjedočki prisan i odraslom i nejakom, bogatašu i siromahu, svim staležima i dobima, već prema mogućnostima što mi ih Bog dade, u zgodno i nezgodno vrijeme, upravo onako kako je to živio moja Raspeta Ljubav, Krist!

vel. Zlatko Sudac

Devetnica Božanskog Milosrđa

Devetnica će nam pomoći da dublje uđemo u tajnu Božanskog milosrđa.

Ta molitva treba posebno biti povezana za blagdan Božanskog milosrđa.

Sestra Faustina piše:

"Devetnica na čast Božjeg milosrđa, koju mi je Isus naredio da zapišem i da molim prije blagdana Božjeg milosrđa, počinje na Veliki, Sveti Petak!

Isus joj je označio nakane u vezi s tom molitvom:
"Želim da tijekom tih devet dana dovodiš duše na izvor Moga milosrđa, kako bi one iz toga izvora crple snagu, svježinu i sve milosti koje su im potrebne u teškom životu, napose u smrtnom času.

Svaki dan dovodit ćeš k Mome Srcu drugu grupu duša, da se umiju u ovom oceanu Milosrđa...
To ćeš činiti tijekom svoga života i u vječnosti, svaki dan molit ćeš Moga Oca nebeskoga po Mojoj Gorkoj Muci, moleći milost za duše".

Sestra Faustina upitala je Isusa, kako treba moliti tu devetnicu, te koje duše najprije treba dovoditi k Milosrdnom Srcu Isusovu.

Isus joj je odgovorio: "Pokazat ću ti već u određene dane!"
Devetnica na čast Božjeg milosrđa, koju je širila s. Faustina, može se moliti uvijek.

Međutim, prema želji Otkupitelja našega, osobito se preporučuje moliti od Svetog Petka pa do Bijele Nedjelje (do Malog Uskrsa).

Sestra Faustina piše:

"Isus mije naredio da molim tu devetnicu prije blagdana Božanskog milosrđa, a na Sveti Petak treba je početi, te moliti na nakanu za obraćanje svega svijeta, da bi taj svijet upoznao Božje milosrđe i da bi sve duše slavile Božju dobrotu:
"Želim od svojih štovatelja da imadnu veliko pouzdanje... nek se bojažljiva duša ne boji približiti Meni, pa Makar imala toliko grijeha koliko ima pijeska na zemlji.

Sve će biti oprano i očišćeno u bezdanu Moga milosrđa!" Na blagdan Božanskog milosrđa (9. travnja 1937.) s. Faustina bijaše uronjena u tajnu Presvetog Trojstva.

Ona piše: "Duša moja bijaše kao ispunjena posebnom radošću i Isus me je poučio da upoznam neizmjernost i dubinu Njegova milosrđa.

Ako duše žele razumjeti kako ih Isus ljubi, nije moguće to shvatiti na ovom svijetu. Neizmjerno ih ljubi i želi ih spasiti!"

PRVI DAN

Isus: Prinesi Mi danas cijelo čovječanstvo, ali posebno sve grešnike i uroni ih u more Mojeg Milosrđa. Time Me tješiš u Mojoj gorkoj žalosti, u koju Me utapa gubitak duša.

Molitva s. Faustine: Milosrdni Isuse, Tvoja osobina jest nama se smilovati i praštati nam. Ne gledaj na naše grijehe, nego na naše pouzdanje što imamo prema Tvojoj beskrajnoj dobroti. Primi nas u stan Tvojeg Milosrdnog Srca i zadrži nas vječno u Njemu. To te molimo po Tvojoj ljubavi, u kojoj si sjedinjen s Ocem i Duhom Svetim.

Vječni Oče, pogledaj Svojim blagim okom na cijelo čovječanstvo, ali posebno na jadne grešnike. Ono je spašeno u Milosrdnom Srcu Isusovu. Po Njegovoj gorkoj muci iskaži nam Svoje smilovanje, tako da hvaljena bude svemoć Tvojeg milosrđa u sve vjekove. AMEN.

DRUGI DAN

Isus: Danas mi privedi sve duše svećenika i redovničkih osoba i uroni ih u Moje neistraživo milosrđe. One su mi dale snage podnijeti gorku muku. Po njima, kao kroz kanale izlijeva se Moje milosrđe na čovječanstvo.

Molitva s. Faustine: Milosrdni Isuse, od Tebe dolazi sve što je dobro- umnoži u nama milost, da vršimo dostojna djela milosrđa, da bi oni koji nas gledaju, veličali Nebeskog Oca Milosrđa.

Vječni Oče, pogledaj Svoji dobrodušnim očima na izabrano stado u Tvojem vinogradu. Na duše svećenika i redovničkih osoba i daruj im snagu Tvojeg Blagoslova. Osjećajem srca Tvoga Sina, u kojem su spašeni, podari im snagu Tvojeg svijetla da bi mogli drugima prethoditi na putu spasenja, da bi zajednički pjevali dovijeka hvalu Tvojem neiscrpivom milosrđu. AMEN.

TREĆI DAN

Isus: Danas mi dovedi sve vjerne i pobožne duše i uroni ih u more Mojeg milosrđa. Te su me duše utješile na putu križa. One su bile kapi okrepe u moru gorčine.

Molitva s. Faustine: Isuse, samo Milosrđe, Ti nam svima darivaš bogate milosti iz blaga Tvoga milosrđa. Primi nas u stan Tvojeg Milosrdnog Srca i ne puštaj nas dovijeka iz njega. Zato te molimo po Tvojoj neshvatljivoj ljubavi, u kojoj izgara Tvoje Srce prema Nebeskom Ocu.

Vječni oče, pogledaj Svojim milosrdnim očima na vjerne duše, kao nasljedstvo Tvojeg Sina. Udijeli im, zbog Tvoje gorke muke, Tvoj blagoslov. I uzmi ih u Svoju trajnu zaštitu, da ne izgube ljubav i blago svete vjere, nego da veličaju s četama anđela i svetih Tvoje beskrajno milosrđe u sve vjekove. AMEN.

ČETVRTI DAN

Isus: Danas Mi dovedi pogane i one koji Me još ne poznaju. I na njih sam mislio za vrijeme Moje gorke muke. Njihova buduća marljivost tješila je Moje Srce. Uroni ih u more Mojeg milosrđa.

Molitva s. Faustine: Isuse, samo milosrđe, Ti si svjetlo cijelog svijeta. Primi u stan Tvojeg Premilosrdnog Srca duše pogana koje Te još ne poznaju. Neka zrake Tvoje milosti prosvijetle njih, da i oni zajedno s nama proslavljaju čuda Tvojeg milosrđa i ne daj im više izlaziti iz stana Tvojeg Premilosrdnog Srca.

Vječni Oče, pogledaj Tvojim milosrdnim očima na duše pogana, koji Te još ne poznaju, ali koji su zaštićeni u Premilosrdnom Srcu Isusovu. Vodi ih do svjetla Evanđelja. Te duše ne znaju, kako je velika sreća ljubiti Tebe. Učini, da i oni slave puninu Tvojeg milosrđa u sve vijeke. AMEN.

PETI DAN

Isus: Danas Mi dovedi duše heretika i odmetnika i uroni ih u more Mojeg milosrđa. U gorkim mukama oni razdiru Moje Tijelo i Moje Srce-to je Moja Crkva. Kad se vrate jedinstvu Crkve, onda će zacijeliti Moje rane i time će ublažiti Moje muke.

Molitva s. Faustine: Milosrdni Isuse, Ti si sama Dobrota. Ti ne uskraćuješ prosvjetljenja onima koji Te za to mole. Primi u stan Tvog Premilosrdnog srca duše heretika i odmetnika. Vodi ih u Tvom svjetlu do jedinstva Crkve. Ne otpuštaj ih iz stana Tvog Premilosrdnog Srca i učini da i oni veličaju velikodušnost Tvojeg milosrđa.

Vječni Oče, pogledaj milosrdnim očima na duše heretika i odmetnika, koji su spiskali Tvoja dobra i zloupotrijebili Tvoje milosti ustrajući tvrdokorno na svojim pogreškama. Ne gledaj na njihove pogreške, nego na ljubav Tvojeg Sina i Njegovu gorku muku koju je uzeo na Sebe poradi njih, jer i oni su uključeni u Premilosrdno Srce Isusovo. Učini, da i oni slave Tvoje veliko Milosrđe u svu vječnost. AMEN.

ŠESTI DAN

Isus: Danas Mi donesi tihe i ponizne duši također one male djece i uroni ih u Moje milosrđe. Te duše imaju veliku sličnost s Mojim Srcem. One me hrabre u Mojim gorkim mukama smrti. Promatram ih kao Moje anđele na zemlji što čuvaju Moje oltare. Na njih izlijevam cijele rijeke milosti. Moje milosti može prihvatiti samo ponizna duša. Poniznim dušama darivam Svoje povjerenje.

Molitva s. Faustine: Premilosrdni Isuse, Ti sam si kazao:"Učite se od Mene, ja sam blaga i ponizna srca." Primi u stan Tvog Premilosrdnog Srca blage i ponizne duše i duše male djece. Te duše očaravaju cijelo nebo i Nebeski Otac nalazi u njima posebno zadovoljstvo. One su kita cvijeća pred Božjim prijestoljem i Bog sam raduje se njihovom mirisu. Te duše imaju u Srcu Isusovu trajan stan i neprestano pjevaju zahvalnu pjesmu ljubavi i milosrđa u vijeke.

Vječni Oče, pogledaj očima Tvojega Milosrđa na tihe i ponizne duše i na duše male djece One su sve primljene u stan Premilosrdnog Srca Isusova. Te duše najviše sliče Tvojem Sinu. Miomiris tih duša uzdiže se sa zemlje i dopire do Tvojeg Prijestolja. Oče milosrđa, svake dobrote, molim Te ljubavlju i zadovoljstvom, koje imaš u tim dušama, blagoslovi cijeli svijet, da bi sve duše zajednički pjevale hvalu Tvojem milosrđu u sve vijeke. AMEN.

SEDMI DAN

Isus: Danas mi donesi duše koje posebno časte i slave Moje milosrđe. Te duše najčešće su oplakivale Moju muku i one su najdublje prodrle u Moj Duh. One su živo ogledalo Mojeg Milosrdnog Srca. Te duše svijetlit će u budućem životu posebnom svjetlošću. Ni jedna od njih neće potpasti ognju paklenom. U času smrti posebno ću se pobrinuti za svaku od njih.

Molitva s. Faustine: Premilosrdni Isuse, Tvoje Srce je samo milosrđe. Primi u stan Tvojeg Premilosrdnog Srca one duše što posebno štuju i proslavljaju veličinu Tvojega milosrđa. Te su duše jake samom snagom Božjom u svakoj muci i protivštinama. One prednjače povjerenjem u Tvoje milosrđe. Te duše su sjedinjene s Isusom i nose na svojim ramenima cjelokupno čovječanstvo. One neće biti podložene strogom sudu, jer će biti u smrti obavijene Tvojim milosrđem.

Vječni Oče, pogledaj milosrdnim očima na one duše koje veličaju i štuju Tvoje najveće svojstvo - neiscrpivo milosrđe. One su uključene u Milosrdno Srce Isusovo. Te su duše živo Evanđelje. Njihova duša, prepunjena radošću, pjeva pjesmu najuzvišenijeg milosrđa. Molim Te, Bože, iskaži im milosrđe prema nadi i pouzdanju koje imaju prema Tebi. Neka se na njima ostvari Isusovo obećanje:"Duše, koje štuju Moje neistraživo milosrđe, branit ću kao Svoju vlastitu čast, a posebno u času smrti."

OSMI DAN

Isus: Danas mi dovedi one duše, koje su u tamnici čistilišta i uroni ih u bezdan Mojeg milosrđa. Neka rijeke Moje Krvi ohlade njihov oganj. Te duše Ja posebno ljubim. One ostvaruju zadovoljštinu Mojoj pravednosti. U tvojoj je moći donijeti im olakšanje. Uzmi iz blaga Moje Crkve sve oproste i žrtvuj ih za njih?O, kad bi poznavala njihove muke, neprestano bi davala duhovnu milostinju za njih, i odnosila njihov dug Mojoj pravednosti.

Molitva sv. Faustine: Premilosrdni Isuse, Ti si Sam kazao da zahtijevaš milosrđe. Uvedi u stan Tvog Premilosrdnog Srca duše iz čistilišta koje toliko ljubiš, ali koje se ipak moraju otkupiti iz Tvoje pravednosti. Neka rijeke Tvoje Krvi i Vode, što su utekle Tvome srcu, ugase žar vatre čišćenja, da se i tamo proslavlja moć Tvojeg milosrđa.

Vječni Oče, pogledaj Tvojim milosrdnim očima na mjesto očišćenja trpećih duša što su spašene Premilosrdnim Srcem Isusovim. Molim Te po gorkoj muci Isusa, Sina Tvojega i po gorčini, kojom je bila ispunjena Njegova Presveta Duša, iskaži Svoje milosrđe dušama, što su pred očima Tvoje pravednosti. Ne gledaj na njih drugačije nego ranama Tvog Preljubljenog Sina, Isusa. Ta vjerujemo, da je Tvoja dobrota i Tvoje smilovanje neizmjerno.

DEVETI DAN

Isus: Danas Mi privedi ohladnjele duše i uroni ih u ponor Mojeg milosrđa. Te duše najbolnije ranjavaju Moje Srce. U Maslinskom vrtu Moja je duša doživjela najveće gađenje od jedne jedine ohladnjele duše. Hladne duše bile su razlogom Mojim riječima: Oče, ukloni taj kalež, ali samo ako je to Tvoja volja. Njihovo posljednje sidro spasenja jest bijeg Mojem milosrđu..

Molitva s. Faustine: Premilosrdni Isuse, Ti si čisto smilovanje. Dovodim u stan Tvojeg Premilosrdnog Srca ohladnjele duše. Neka se te zaleđene duše, što sliče mrtvim tijelima i ispunjaju Te takvim užasom, zagriju na vatri Tvoje čiste ljubavi. O Premilosrdni Isuse, upotrijebi svemoć Tvojeg milosrđa ih uvedi u žar Tvoje ljubavi i podari im svetu ljubav, jer Ti sve možeš.

Vječni Oče, pogledaj milosrdnim očima ohladnjele duše, ali koje su skrivene u Premilosrdnom Srcu Isusovu. Oče Milosrđa, vapim Ti po gorkoj muci Tvojega Sina i po Njegovom trosatnom umiranju na križu, dopusti da i one slave bezdan Tvojeg milosrđa.

Na cesti za pakao

Stara je gospođa Magda od rana jutra, sjedeći u svojem naslonjaču, premetala krunicu.
Na vatri je klokotala juha.
Zdravo Marijo milosti puna..., mrmljala je, ali misli su joj odlijetale drugamo.

Nisu joj čitavu večer dali mira: gonjaju se naokolo i ne daju selu da živi.
Gore je, iznad ceste, ta vražja kafanetina, i sve se one tuda smucaju i opijaju – male kurve – onomadne je jedna rigala gore s ceste pod smokvu, i onda se srondala u vlastitu rigotinu pod putem.

„Sram te bilo, gaduro jedna – fuj!“ viknula je tada na nju s prozora.

...moli za nas grješnike...
prinese ruku grudima i uzdahne. – To je bila susjedina kćer, zaključi – zna je ona, makar je bio mrak...
Jučer joj je vidjela mater kako na dvorištu razmahuje rukama nad zadimljenim kotlom, tobož prokuhava rubeninu...
Čara nad kotlom! eto to je...
a kakva mater – takva kći...
Kako im samo onaj don Niko u kuću ulazi, kao da su neke svetice... 
blagoslovljena ti među ženama...
A tu je i onaj drogeraš iz Mikičine kuće – polovicu kose boji u zeleno...
„Iš, sotono!“ rekla mu je nekidan.

...sveta Marijo Majko Božja...

Stara ura tukla je u ritmu njezinih zdravomarija.
Disanje joj se produbilo i usporilo – bila je umorna.
Samo će na tren sklopiti oči, pomisli. 
...u času smrti naše amen...

Ubrzo je san povuče kroz tamu.
Tjeskoba je okruži poput oceana. – Smrt – ta riječ zasiječe joj nutrinom.
Nađe se u nekom neprovidnom prostranstvu.
Pred njom se izvijala staza.
Uz bok joj se nađe jelen – tapkao je pokraj nje poput psa; osjećala je dodir njegova hladna, olinjala trupa.

„Pazi, pazi!“ reče jelen.
Odjednom joj tlo pod nogama poče podrhtavati.
Iz zemlje, s obiju strana puta, škripeći, izbiše uvis brojna debla; iz njih ispužu grane i učas se ospu gustim svjetlećim lišćem.
„Pazi, pazi!“ reče jelen, a stabla počeše, šušteći, isprepletati grane oblikujući plohe nalik reklamnim panoima.
Lišće zatreperi mijenjajući boje: na plohama se pokažu živa lica.
Čudila se: bilo je tu lice njene susjede – vještice, i lica malih kurvica, i lice drogeraša i svih onih zlikovaca iz sela.
Njihove oči pratile su je s panoa i ubadale tugom kao da od nje nešto išću.
„Gonite se od mene!“ vikne.

„Pazi, pazi!“ reče jelen, a iz grudi gospođe Magde izleti, kao iz praćke odapeto, nešto crno i razli se po susjedinu licu.
Ono se stade izobličavati, kao poprskano kiselinom, i ispusti tihi jauk.
Tren kasnije, iz srca joj se otpoče odapinjati bezbroj crnih hitaca, po svim licima.
Ona hitro šakama prekri grudi i snažno pritisne, ali je crna tvar i dalje šikljala svom silinom – lica se iznakaze.
Preplavi je strava.

„Pazi, pazi!“ reče jelen.
Nato zatutnji trublja, poput zvuka brodske sirene.
Pred njom, u daljini, nad stazom, ispriječio se div u tmastoj uniformi – nalik divovskom policajcu.
To mora biti Bog, štiti put u raj, pomisli ona.
Stabla se, nato, sa svojim živim plohama, uz škripu, okrenuše prema divu.
„Neee, sakrijte se!!“ zavapi gospođa Magda i zadrhti od straha: ako div ugleda iznakažena lica, nema joj spasa.

„Pazi, pazi!“ reče jelen, i sve se zaustavi. – Jedno od stabala ponovno zaškripi i svoju plohu s licem okrene prema njoj.
Prepoznala je lice pokojne Ivanke Petkove – bilo je čisto i nasmiješeno.
Ivanka je jedne davne noći kucala na njena vrata – krvava, rasječena lica – pijani muž ju je bio zvjerski istukao – otvorila joj je tada, sjećala se, očistila i previla rane i polegla je u svoj krevet...
Ivankino lice joj reče: „Gaziš knjigom života koju je ispisalo tvoje žiće; div kojeg vidiš, bog je tvoga srca – lažni bog – oblikovala si ga desetljećima.
Prizovi milosrđe Božje i utvare će nestati.“
Lice se nasmiješi, zatim poprimi izgled Bogorodice.
„Uzdaj se jedino u Boga, dijete moje“, reče Bogorodica.

„Pazi, pazi!“ reče jelen pružajući joj crni kristalni kamen.
Ona se obazre i zagleda u jelenove mrtve oči i Bogorodičina lika nestade.
Tlo se, pod njenim nogama, ponovno zatrese i pokrene sa svom cestom i stablima, i iznakaženim licima te, poput velike pokretne trake, krene prema divu.
Nato se prolomi divov smijeh, poput daleke grmljavine.
Bez sumnje, div će sada vidjeti ona iznakažena lica – istinu njenog srca, shvati gospođa Magda i pade u očaj. – Žustro zgrabi crni kristal, koji je jelen pružao, i stisne ga na prsa.
Sada joj jelen nadahnu misao: „U pomoć prizovi plod svojih molitava kao zaklon i obranu protiv Boga, i izmaknut ćeš njegovoj srdžbi.“ – Najednom je vitlala zrakom nečim laganim kao pero, a nalik na divovsku krunicu.
Brojna zrna krunice ispuštala su oblačke dima, kao iz tisuće kadionica.
Dignu se silan smrdljivi dim i zakloni je od divova pogleda. „Sada se uspni na moja leđa“, reče jelen, „bit ću ti sluga; uzdaj se u moju snagu – jaču od stotine konja – i spasit ćeš se.“
Ona skoči na njegova leđa i uhvati se za rogove, stisne oči, a jelen jurnu prema divu, kroz crni dim, kao vihor, ne dotičući tla.
Projurivši divu kroz noge, jelen skoči...

Kad je otvorila oči, gospođa Magda vidje kako propada duboko u tminu.
Čvrsto je držala rogove.
Jelen izokrenu glavu prema njoj i reče: „Ja sam tvoj bog!“ – u mrtvim očima bljesnuše mu iskre, a lice poče poprimati demonske crte. Ona kriknu zazvavši Bogorodičino ime – i jelena nestade...
Pad je bivao sve brži; srce joj je udaralo kao bubanj – osjećala je kao da pada čitavu vječnost – u ništavilo...

Najednom, otvori oči koje su još uvijek gledale u stravu i nađe se u svojem fotelju grčevito stišćući naslone; strah joj je šikljao utrobom – tresla se kao šiba.
Sa zida ju je, svojim mrtvim očima, gledala preparirana jelenja glava.
Ručak je zagorio, iz kuhinje je sukljao dim.
Sa ceste se čula dječja galama: „Pazi, pazi!“ vikao je dječak.

Ovaj je san tjednima živio u javi gospođe Magde, zadirući u njezine najskrivenije dijelove srca. Čitav joj se svijet mijenjao pred očima.
Rado je čitala onaj dio u Djelima apostolskim kada Savlu spadaju ljuske s očiju.

„Dobar dan, kako ste?“ tiho je pitala susjeda 'drogeraša' sa zelenim pramenom kose, susrevši ga idući u crkvu k don Niku.
Pogleda ga u oči, a usta joj oblikovaše slabašan osmijeh.

„Oprostite mi, molim vas.“

On joj položi ruku na rame i kimne, a njoj se nato ovlažiše oči.

„Hvala“, reče mu, i produži cestom.

„Mare! – – Mare!!“ pozove on ženu. – Mare istrči preko praga brišući ruke o pregaču: „Što se dogodilo?!“

„Mare...“, gledao je još uvijek za staricom koja se udaljavala, „babuskara je postala čovjek“, reče i polagano se prekriži.

Petar Nodilo

Vrlo je lako provjeriti svoj odnos s Bogom: samo se trebam osvrnuti oko sebe i pogledati kakav je moj odnos s ukućanima, susjedima, suradnicima, 'neprijateljskim' narodima...

Ova priča je pokušaj meditacije na temu: 'Kakva je istinska slika Boga u mome srcu; u koga se ja zaista uzdam; kakva je moja molitva; koji su moji skriveni idoli..."

Priča je jako teška i namjenjena je za meditaciju i molitvu, te ju je potrebno više puta pročitati :)

P.N.

Iz 1 Ivanove poslanice: "Rekne li tko: "Ljubim Boga", a mrzi brata svog, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti.";

"Tko veli da je u svjetlosti, a mrzi brata svojega, u tami je sve do sada.

Tko ljubi brata svojega, u svjetlosti ostaje i sablazni u njemu nema.

A tko mrzi brata svojega, u tami je, u tami hodi i ne zna kamo ide jer mu tama zaslijepi oči."

Preuzeto sa Duhovne priče

Molimo krunicu za mir u svijetu i spasenje duša

Prije više od 30 godina, 1979, kad je jedna sitna staričica, pogrbljena i lica puna bora, odjevena u bijeli sari i bosonoga, s krunicom u ruci, primila Nobelovu nagradu za mir, cijeli svijet je bio oduševljen!

Srcem je pozdravio odluku da se prestižna nagrada, priznanje za cjelokupni dotadašnji rad, dodijeli Majci Tereziji, sitnoj, krhkoj ženi, katoličkoj redovnici, koja je sav svoj život posvetila «najsiromašnijim od siromašnih»(poorest of the poor), najprije u Indiji, a potom i po svim dijelovima svijeta.

Mediji su izvještavali kako je sitna, skromna, krhka žena koja svoju krunicu nije ispuštala iz ruku zračila tolikom ljubavlju, dobrotom i mirom da je od svih dobitnika Nobelove nagrade tijekom same dodjele,dobila najveći pljesak, ovacije, zapravo!

Majku Tereziju, danas blaženom, nikada se nije vidjelo bez krunice. Hodajući desetmilijunskom Kalkutom, služeći one koji su bespomoćno ležali na ulici pored kojih su drugi prolazili ne videći ih, ili ih vidjevši, okretali glavu od njih, ili je kopajući po kantama za smeće uzimala odbačenu novorođenčad, kao što danas, nažalost, kopaju po smeću tražeći prazne boce, krunicu je doživljavala najljepšom i najučinkovitijom molitvom, odmah iza klanjanja pred Presvetim.

Jer, doživjela je svu ljepotu, jednostavnost, moć i biblijsko bogatstvo molitve koju je Gospa molila s djecom u Fatimi, 1917. i Bernardicom u Lurdu 1858. Krunica je srž Biblije i Objave..

Krunica je jednostavno čudesna molitva. Ona nas uvodi u molitvu Crkve – na početku je Vjerovanje, po kojem potvrđujemo svoju vjeru objavljenu u Bibliji. Moleći krunicu, ponavljamo molitvu koju sam Isus naučio svoje učenike, Oče naš, a Zdravo Marijo je pozdrav kojim je anđeo Gabrijel pozdravio mladu Djevicu iz Nazareta,kad joj je objavio da će začeti po Duhu Svetom i roditi Sina Božjega.

Tim prizorom počinje Luka svoj izvještaj o Isusu iz Nazareta, i sam očaran događajima i misterijima «koje je ispitao» i zapisao s takvim žarom ad Sv.Otac Benedikt XVI u knjizi «Isus iz Nazareta» kaže da Lukino Evanđelje najbolje opisuje Isusa.

Luka nije osobno Isusa upoznao, ali je sve pomno ispitao, a mnogi teolozi kažu da mu je najpouzdaniji «izvor informacija» bila sama Djevica, Isusova majka Marija.

Zanimljivo je da krunica ne izlazi iz mode! U Međugorju, u Lurdu, u Fatimi, u Czestochowi,, u bilo kojoj crkvi uvijek ćete naći nekoga da moli krunicu, a više nego bi se nadali – mole ju mladi vjernici.

KRUNICA JE najljepša karizmatska molitva iscjeljenja, jer se ponavljanjem biblijskih izričaja Oče naš i Zdravo Marijo moli meditativno, a to dušu uvodi u tišinu i u kontemplaciju. Kontemplacija je susret sa živim Bogom, s uskrslim Isusom, koji iscjeljuje i dušu i tijelo. Ponavljanjem Zdravo Marija ne gubi se sabranost, dapače, pomaže nam da razmatramo otajstva iz Isusova života, muke, smrti i uskrsnuća, otajstva naše vjere koaj nam, proživljenja s Isusom i Marijom,otvaraju nebo za vječnost.

«Razmatranje potiče misao, maštu, osjećaje i želje. To je pokretanje nužno da se produbi vjersko uvjerenje, da se potakne obraćenje srca i ojača volja da slijedi Krista.

Kršćanska molitva prvenstveno nastoji razmatrati «Kristova otajstva, kao u božanskom čitanju (lectio divina) ili u Gospinoj krunici. Taj oblik molitvenog razmišljanja ima veliku vrijednost, ali

kršćanska molitva treba težiti još dalje: k spoznaji ljubavi Isusa Krista i jedinstvu s Njim.» Katekizam Katoličke Crkve, 2708

Krunica nas uvodi u promatranje, kontemplaciju, u susret sa živim Bogom.«Promatranje (kontemplacija) je pogled vjere usmjeren na Isusa.

«Ja gledam njega i on gleda mene», kazao je svom svetom župniku seljak iz Arsa moleći pred Svetohraništem.Ta pozornost prema njemu jest pregaranje «sebe».

Njegov pogled čisti srce. Svjetlo Isusvog pogleda rasvjetljuje oči našega srca; ono nas uči da sve vidimo u svjetlu njegove istine i njegova suosjećanja za sve ljude. Kontemplacija svraća također pogled na otajstva Isusova života.

Uči nas također «unutarnjem poznavanju Gospodina» da ga više ljubimo i nasljedujemo.» Katekizam Katoličke Crkve, 2715

Našim mladima s ponosom možemo pokazati kako se branila Hrvatska1991, kad je bila od svijeta napuštena, a od JNA, četvrte vojne sile Europe, napadnuta.

Krunicom! Najprije po trgovima, a potom u podrumima, za vrijeme općih i zračnih opasnosti,molila se krunica. U Vukovaru, u samo jednom skloništu u kojem je bilo oko 500 žena, svaki dan se molila krunica. A na Vukovar su dnevno padale tisuće najrazornijih granata . Žene koje su u konvoju Crvenog križa bile iz okupiranog Vukovara sprovedene u Sremsku Mitrovicu, govorile su kako se Vukovar nikada neće osloboditi, jer su «od Negoslavaca do Šida» poredani tenk do tenka!

Naši branitelji su nosili krunicu oko vrata, ali mnogi, mnogi su je u rovovima molili.«Da ne mrzim! Da ne pogodim bratića, ili strica, ili svoga oca», duboko potresen objasnio mi je mladi branitelj Vukovara.

On je branio svoj grad, a otac, Srbin i cijela rodbina s očeve strane – svakodnevnim razaranjima, «oslobađali su ga».

Dramu ovog mladića mogla je razumjeti u potpunosti samo Isusova majka. I Ona mu je, razmatranjem krunice, bila bliska i u najtežim trenucima – padu grada. Nedovoljno je poznato u hrvatskoj javnosti da su zarobljeni branitelji Vukovara zatočeni u Sremskoj Mitrovici pravili krunicu od kruha.

Zrnca su pravili tako da su kruh «mijesili» u «grudice», a povezivali su ih vlaknima koje su izvlačili iz džempera u kojima su bili zarobljeni.

Da bi sve to uspjeli, morali su imati i iglu. Donosila im je jedna hrabra žena, Hrvatica iz Sremske Mitrovice kojoj su oni bili «braća», «nećaci», «kumovi» i ostala «rodbina».Tako je stražarima tumačila zašto donosi tako mnogo paketa hrane «ustašama». Nažalost, ni jednu takvu krunicu nisu uspjeli iznijeti iz zarobljeništva.To su mi ispričali nakon što su oslobođeni razmjenom uoči Velike Gospe 1992.Povijesna je činjenica da je hrvatska država ušla u Vukovar damski, bez oružja!

Na web portalu Catholics on line je objavljen tekst pod naslovom »JEDAN SVIJET MOLI» ! Svi smo pozvani da molimo krunicu,

«Premda ova vremena izgledaju teška, vjerujem da mi možemo pokazati svijetu Božji put k miru i spasenju duša.»

Dobitnica Nobelove nagrade za mir 1979. blažena Majka Terezija, danas ima, zahvaljujući svojim mladim štovateljima, i svoju web stranicu (Mother Teresa Center) na kojoj se svakodnevno objavljuje misao dana iz govora blaženice.

Jedna od objavljenih ovih dana je:»Volim sve religije, ali sam u svoju zaljubljena!» (I love all religions, but I am in love with my own»)

Za krunicu se isto može reći: Isusu su sve molitve drage, ali mu je krunica najdraža. Jer -moleći Gospinu krunicu, mi s njom slavimo Njega s Ocem i Duhom Svetim.

Nije, stoga, čudo, što ju je blažena Majka Terezija uvijek molila, i što ju je s ganućem, javno, svake prve subote u mjesecu, preko Radio Vatikana (ma gdje bio) molio Sv.Otac Ivan Pavao II.

Pridružimo se molitvi krunice za mir u svijetu i spasenje duša.

Mi znamo iz iskustva kako je krunica moćna i čudesna molitva.

Ne zaboravu

U vremenu u kojem živimo više nego ikada postavljaju se mnoga pitanja koja ponekad zlonamjerno pokušavaju diskreditirati vjeru, vjernike te crkvu u našem narodu, društvu, državi.

Izloženi svakodnevnim neprijateljstvima koja nerijetko zaobilaze svijetle primjere te koriste ljudski zaborav ne bi li prešli preko značaja koji vjera ima za našu povijest...

...nikada ne smijemo zaboraviti sljedeće:

1. Crkvu je stvorio Bog - ni vrata paklena je neće nadvladati!

Crkva je Božanska i ljudska tvorevina. Bog nas je bez nas stvorio ali nas ne želi bez nas spasiti – sv. Augustin.

2. Krist je glava Crkve, a mi (SVI vjernici, NE SAMO kler) smo njeni udovi, TJ DIO.

3. Papa je vrhovni poglavar Crkve i namjesnik Božji na zemlji.

Hijerarhija je prolazni element u Crkvi, a Božji narod je zemaljska i nebeska Crkva.

Ljubav prema Bogu i čovjeku je mjerilo :(Mt 20.45): Što god ste učinili najmanjem od mojih meni ste učinili.

A hijerarhija postoji jer Ckva nije neka organizacija ili banda, ma kako se neki u njoj ponašali.

Gledajmo malo svjetle primjere i samozatajne svete ljude koje nitko ne primjećuje.

4. Sv. Franjo je došao u trenutku najveće dekadencije i raspada u crkvi.

Nije došao SRUŠITI, nego POPRAVITI je.
Franjo je bio poslušan Crkvi i Papi.
Da papa tada nije priznao red Sv.Franje, on bi se pokorio papi.
Martin Luter-veliki "reformator" - nije se pokorio - i od njega je nastao protestantizam.
Franjo se nije morao podložiti crkvi i od njega bi nastao još veći reformatorski pokret nego od Lutera.
Luter je izazvao raskol i otpad mnoštva od prave vjere i nauka Crkve, a Franjo je izazvao oduševljenje za Katoličku Crkvu (popravio ju je svojim primjerom siromaštva, poslušnosti, poniznosti i vjere ) i slavi se kao alter KRIST - DRUGI KRIST.

5. Dužni smo poštovati i moliti se i za papu i za crkvu.

6. Mediji pišu svašta - i ne vole crkvu i jedva je čekaju razguliti. Prva i osnovna stvar je poslušnost.

Đavao je bio neposlušan, pa je pao u pakao.

Adam i Eva su bili neposlušni...!  

Neposlušnost je glavni i osnovni grijeh (radije ću biti poslušna nego da završim u paklu, a ako svećenik krivo radi - njegov je grijeh - ne moj. On će odgovarati pred Bogom!!).

Ako nešto ne valja - treba moliti da to Bog popravi.

I blaženi Pio je poput nekih doživio izolaciju od 10.god.

Zabranili su mu ne samo da ispovijeda, nego da se i susreće sa svojim župljanima, a smatrali su ga svecem već za života i dobio je stigme (Pio se pokorio odluci nadređenih)!

Zabranjeni su neki duhovni seminari, a svećenici ne kritiziraju svoje "nadređene".

Znaju da im je dužnost i kao vjernika i kao svećenika biti poslušan glavarima!

Važnije je biti poslušan, nego biti u pravu!  

Bog kuša našu poslušnost na mnoge načine - nas običnih ljudi, kao i velikih svetaca (mora nas u tome iskušati,  zar ga nisu izdali toliko puta počev od Adama i Eve...?) .

Po poslušnosti se dolazi u raj - čak i kada je teško poslušati po svim ljudskim kriterijima (Bernardicu su mučile njene glavarice u samostanu, jer nisu vjerovale u ukazanja .

Ona je ostala mirna I POSLUŠNA I U NAJGORIM trenucima muke i pogrde !

Naše je da i dalje vjerujemo i ostanemo VJERNI, jer Krist je temelj na kojem stoji Crkva i On je vodi.

Ne zaboravi da su i svećenici grešni ljudi podložni svim ljudskom manama  i nedostacima, a ...ni đavao nije daleko ..Tamo gdje je razdor, tu je đavao prisutan.

Njegov cilj je razoriti, ne sagraditi, a posebno su mu mili dijelovi Crkve i vrha države da preko njih udari na narod i odmetne ga od Boga, vjere (Crkve) - zato treba moliti, puno , puno moliti.

Crkva je naša majka.

Utjecimo se Gospi koja je Majka Crkve (Isusa) i nas Hrvata i utjecimo se njenom zagovoru i pomoći.

Zanimljivo je da je ovaj “razdor” došao nakon što je hrvatski narod tako radosno i veličanstveno primio papu i dokazao vjernost i ljubav Svetoj stolici.

Đavao ne spava.

On hoće da Hrvati, jedan od posljednjih vjernih katoličkih naroda u Europi također zamrzi svoju Crkvu,papu i kler (Savle , Savle zašto me progoniš ?!- rekao je Isus na ulasku u Damask Sv.Pavlu - mislio je to na vjernike kršćane - tadašnju crkvu, koju je Pavao progonio, Isus se poistovjetio sa Crkvom!).

Mislim da smo mi Hrvati sol zemlje Europe - mali smo, ali smo sol (Što ako i sol obljutavi..?? Nije za drugo nego da se baci van i po njoj gazi!).

Vjernici su pozvani da promatraju događaje u svijetu u svjetlu vjere.

Pozvani smo da - molimo i volimo čak i kada je nelogično.

Pozvani smo da produbljujemo našu vjeru i znanje o vjeri kroz primjere svetaca, dobrih duhovnih knjiga, Sv.Pisma, jer dolaze i teža vremena od ovih za vjernike.

Tko će onda ostati?

Tko će onda opstati?

Koliko će nas ostati tada vjerno, kada još teže laži i napadi krenu?

Koliko nas će imati hrabrosti ostati uz Krista do i na Kalvariji?

Pred  ulaskom u Jeruzalem, nakon tisuća koje su ga slijedile, Isus je ostao sam sa svojim učenicima.

Svi su ga napustili nakon njegove tvrde besjede koju nisu mogli podnijeti.

Okrenuo se Petru i upitao ga: "Hoćeš li me i ti ostaviti?"  Apostol Petar, budući poglavar Crkve mu je odgovorio: Kamo da odem, ti imaš Riječ života vječnoga "?

Time je ispovijedio vjeru koju mi i danas ispovijedamo.

Blaženstva

Sit gladnome ne vjeruje.
Nit gladan sitom.
U ovoj mudrosti mnogo je toga sažeto.
Utješen neutješenom ne vjeruje.
Niti neutješen utješenom.
I skoro da bi se tako moglo redati za svako blaženstvo, korak po korak.
Koja je opet nevidljiva kvaliteta u njima?
U blaženstvima.
Koji je blagoslov u blaženstvima?
Što je u njima božansko, što je to u njima punina, kada se po njima skoro da ne može napredovati niti u jednoj strukturi?
Što je u njima zrno vječnog života, puni život, po grčki pleroma.

Zašto se siromaštva i patnje u blaženstvima čovjeka Vezuju uz totalitet božanskih moći?
Božansku stvarnost.
Biti blagoslovljen znači biti omiljen u Bogu.
Anđeo Gabriel je prišao Mariji govoreći;
Blagoslovljena ti među ženama.
Primiti takvu vijest, vijest od Boga je blaženstvo, Možda ne uvijek praćeno materijalnim i inim vidljivim blagostanjem.
Kao što to živo i zorno Svjedoči Marijin život.
Zato se čovjek često vrati na početnu izjavu i prebire o blaženstvima.
O bogatstvu neimanja.
O misteriju rada sa siromaštvom sebe.
Što znači dati šansu blaženstvima, tragati za njima u svom životu?

Na svome meridijanu, u svojoj životnoj dobi, u svome poslanju i pouzdanju u Boga Primiti se za njih samo onako kako svatko od nas to može. Pomažući ljudima,pomažući tako i Bogu.
Onako kako bi nas Marija uputila, onako kako bi baš ona radila Onako kako je Djevica Marija primila anđeoski glas.
Što znači graditi na svojem siromaštvu, neutješenosti, nepravdi?
A svatko ima neko siromaštvo, neutješenost, nepravdu Na kojem takav rad postaje od Boga blagoslovljeno bogatstvo, mir i smisao.
Dati samo jedno zrno povjerenja, samo mjeru kvasca i jedan korak više Po kojima će Bog učiniti I da Riječ Božja dođe i na najsušu zemlju.

I donosi plod koji možeš samo ti od sebe dati, Po kojem si blagoslovljen, I koji ne može donijeti, niti dati nitko drugi.
Po kome si upravo ti Bogu Neprocjenjiv i neprocjenjiva.
Po kome si već miljenica i miljenik Božji.
I po kojima ćeš to i više biti.
Vrijedi razmišljati, i tragati za smislom i za takvim blaženstvima.

Vrijedi se kroz takva blaženstva otvarati miru,prosperitetu, radosti i ljubavi.
I nalaziti ih.
A možda na tom putu ili još i prije Ona nađu tebe I ispune te Božjom puninom, Kako bi mogao i kako bi mogla donijeti na svijet svoj blagoslov drugima.
Slijedeći blaženstva slušamo glas božanske inteligencije.

Baš onako kako ga je slušala naša mama Marija.
Kako je primila taj anđeoski glas, I bi blagoslov svima nama.

M.S.

Evanđelje po Mateju 5

Propovijed na gori
 1Kad Isus ugleda da se okupilo mnoštvo, popne se na goru i sjedne. Nato mu priđu njegovi učenici.
 2On počne poučavati.
Blaženstva

    3'Blago onima koji shvaćaju da im je Bog potreban
      jer je njihovo nebesko kraljevstvo.
    4Blago onima koji tuguju,
      jer će ih Bog utješiti!
    5Blago krotkima,
      jer će baštiniti zemlju.
    6Blago onima koji su gladni i žedni pravednosti,
      jer će je se nasititi.
    7Blago milosrdnima,
      jer će se i njima iskazati milosrđe.
    8Blago ljudima čista srca,
      jer će gledati Boga.
    9Blago mirotvorcima,
      jer će se nazivati Božjom djecom!
    10Blago onima koje progone zato što su pravedni pred Bogom,
      jer je njihovo nebesko kraljevstvo!

Klanjam ti se Isuse

U knjižici nazvanoj Poklecanje pred Presvetim Sakramentom poznati pisac Gaume piše ovako:

"Svi ste čuli za preuzvišenog Mermilloda, toga svetog nadbiskupa i rječita apostola. Pričao mi je kako je, dok je još bio župnik u Ženevi, i ne znajući obratio jednu protestantkinju, preko jednostavnog čina smjernog poklecanja pred presvetim Sakramentom. Običavao je pobožno svake večeri još jednom obići Presveti Sakrament kako bi se pobrimuo za vječno svjetlo, provjerio jesu li vrata zaključana te je li crkva potpuno prazna, jer se bojao da se ne bi tko u njoj sakrio te izvršio svetogrdno razbojstvo. Nakon što bi sve pažljivo provjerio, kratko bi kleknuo, na oltarske stepenice, a nakon toga pobožno pokleknuo, poljubio pod u znak duboka štovanja Presvetog i vratio se kući.

Jedne je večeri, uvjeren kako u crkvi nema nikoga osim njega, kao i obično obavio svoje pobožnosti. Kada je ustao s koljena, začuo je buku. Odjednom su se otvorila vrata ispovjedaonice, a iz nje je izišla jedna vrlo otmjena gospođa. "Što ćete vi tu u ovo doba, gospođo?" upita Mermillod.

"Kao što vam je poznato, ja sam bila protestantkinja, odgovori ona. Bila sam na propovijedima što ste ih za vrijeme korizme držali o stvarnoj prisutnosti Isusa Krista u presvetom Oltarskom Sakramentu. Vaši su me argumenti uvjerili u istinitost toga nauka. Ostala je samo jedna dvojba, a to je - oprostite mi na iskrenosti - vjeruje li on sam u ono što govori? Željela sam se uvjeriti hoćete li se, kada ste sami ili u skrovitosti, pred Presvetoom Euharistijom ponašati kao netko tko u nju vjeruje te sam čvrsto odlučila obratiti se ako vaše ponašanje bude odgovaralo vašim riječima. Došla sam, vidjela, i sada vjerujem."

Ta je gospođa postala jednom od najrevnijih katolkinja u Ženevi.

 Kada prolazimo pokraj svetohraništa, smjerno pokleknimo: pritom ne mislim na naklon glavom, nego nam valja prignuti koljeno. Kada pokleknemo pred Presvetim Sakramentom, naša oba koljena trebaju doticati pod. Naše štovanje prema Presvetom Sakramentu nerijetko se odražava u načinu na koji pokleknemo. Sveta Crkva, u svojoj žarkoj želji da vjernici pobožno obavljaju taj čin štovanja prema skrivenom Bogu, udjeljuje oprost svaki put kada pokleknemo te pritom izgovorimo kratak zaziv poput ovoga:

"Isuse, Bože moj, klanjam ti se prisutnom ovdje u sakramentu tvoje ljubavi."

O.LUKAS ETLIN, O.S.B. Euharistija.Kruh Života, Verbum, Split, 2005

Jesi li ponizan

Poniznost je:

Govoriti što manje o sebi.
Ne miješati se u tuđe poslove.
Paziti da ne budemo znatiželjni.
Prihvaćati radosno protivljenja i ispravke.
Prelaziti preko tuđih pogrešaka.
Prihvaćati zanemarenost, zaborav i mržnju.
Ne tražiti da budemo posebno ljubljeni i prihvaćeni.
Odgovarati uljudno i kada smo izazvani.
Ne gaziti nikada ničije dostojanstvo.
Ne raspravljati ni onda kada imamo pravo.
Birati uvijek ono što je teže.

Majka Tereza

15. kolovoza - svetkovina uznesenja blažene Djevice Marije

Povijesni korijen ove svetkovine jest posveta crkve u čast Majci Isusovoj u Jeruzalemu koja se slavila 15. kolovoza od sredine 5. stoljeća. Bizantski car Mauricije (582-602) protegnuo je taj blagdan kao obvezatan u cijelom svome Carstvu i kršćani Istoka nazvali su ga Usnuće BDM (Koimesis) u smislu smrti kao rođendana za vječni život. Rimski kršćani slavili su "Rođendan svete Marije" (Natale) s istim duhovnim sadržajem na isti dan od sredine 7. stoljeća. U Gregorijanskom sakramentaru pape Hadriana I. (772-795) ovaj se blagdan zove "Uznesenje svete Marije" a u misnoj molitvi istaknuta je vjera da Isusova Majka jest završila tok zemaljskog života, ali smrt nad njom nema onakvu moć kakvu ima nad tijelom ostalih smrtnika.
Ispitavši tu vjeru Crkve kroz stoljeća papa Pijo XII. proglasio je 1. studenoga 1950. dogmu o Marijinu uznesenju na nebo tijelom i dušom uz molbu katoličkim teolozima, katehetama i propovjednicima da tu dogmu pri tumačenju povezuju s dogmom o uskrsnuću tijela i pokazuju uzvišeni poziv čovjeka kao tjelesnog i duhovnog bića u nebesku slavu.
Drugi vatikanski sabor donio je u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi poglavlje o Mariji u otajstvu Krista i Crkve. Glavne misli iz tog poglavlja preuzete su u novo predslovlje Uznesenja:
"Jer danas si na nebo uznio Djevicu Bogorodicu, početak i sliku konačnog savršenstva tvoje Crkve i putokaz nade i utjehe tvome putničkom narodu. Ti nisi dao da trune u grobu ona koja je iz svoga krila rodila utjelovljenog Sina tvoga, začetnika svakog života."
Kao što je Kristovo uzašašće na nebo Božja potvrda ljudskog dostojanstva, tako je i Marijino uznesenje tijelom i dušom u nebesku slavu promocija svakog čovjeka pozvanog da tijelom i dušom bude u vječnosti s Bogom.

Dijete njezino bi uzeto k Bogu, a Žena pobježe u pustinju (Otk 12 ,1-10)

Prije Sabora za prvo čitanje na Uznesenje bila je pohvala gradskog poglavara Ozije hrabroj Juditi, koja je oslobodila svoj grad od Holoferna. Liturgija je u Juditi gledala tip Marije. U obnovljenoj liturgiji imamo za prvo čitanje dio poglavlja o Ženi obučenoj u sunce iz Otkrivenja. To je jedno od viđenja Ivana vidioca, prognanog na Patmos "radi riječi Božje i svjedočanstva u prilog Isusu" (Otk 1, 9) i zaduženog da progonjenim kršćanima napiše "ono što jest i što se ima dogoditi poslije" (1,19). Cijela knjiga treba pomagati ondašnjim i današnjim kršćanima da u svjetlu vjere doživljavaju povijest svoju i povijest svijeta.
Za Ženu obučenu u sunce iz cijelog poglavlja razvidno je da ponajprije označava narod Božji Staroga i Novoga saveza a onda i Mesijinu Majku. U prvom dijelu poglavlja (r. 1-9) vodi se rat na nebu između trudne Žene i Zmaja koji ima sedam glava i deset rogova. Zmaj vreba Ženina potomka, koji ima "vladati svim narodima" (r. 5), a zatim progoni Ženu koju Bog sklanja u pustinju te je štiti 1.260 dana, što je Danielov broj ograničenog progona, ali i ograničenog mirovanja Božjeg naroda. U drugom dijelu (r. 10-18) zbačeni Zmaj nastavlja progoniti na zemlji Ženu i "ostatak njezina potomstva koji čuva Božje zapovijedi i drži svjedočanstvo Isusovo" (r. 17). Taj su Ostatak svi novozavjetni vjernici u vremenu progona i kroz povijest Crkve.
Sabor je istaknuo da je Isusova Majka duboko povezana sa starozavjetnim narodom Božjim, kao što se vidi iz njezine pjesme "Veliča duša moja Gospodina" koju molitelji Časoslova imaju svakog dana u sastavu Večernje. Marija je duboko povezana i s Crkvom, kako proizlazi iz Dj 1, 14. Ona je uzor Crkvi u slušanju i vršenju riječi Božje te u suradnji s Bogom u provođenju njegova plana o spasenju ljudi.

Po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih (1 Kor 15, 20-27)

Ovaj je odlomak odabran radi povezivanja Marijina uznesenja s dogmom o uskrsnuću tijela. Ono što se Mariji dogodilo odmah po završetku zemaljskog života, ostalim ljudima dogodit će se o svršetku svijeta.
Poglavlje petnaesto Prve Korinćanima sadrži Pavlov odgovor na upit o tjelesnom uskrsnuću Krista i svih ljudi. Čini se da su Korinćani, pod utjecajem grčkog mentaliteta onog vremena prema kojemu je tijelo zatvor duše, teško prihvaćali tjelesnost uskrsnuća Kristova. Nije im išlo u glavu da, bi se proslavljeni Krist vratio u tjelesni zatvor. Pavao na, početku poglavlja uči da i on i ostali misionari u tome naviještaju isto: Krist je umro za naše grijehe po Pismima, bio pokopan, uskrsnuo treći dan po Pismima i ukazao se odabranim svjedocima. Takav sadržaj propovijedanja on zove evanđeljem (usp. 1 Kor 15, 3-5).
Na temelju takvog evanđelja on zanosno ponavlja da je Uskrsli "prvina usnulih" (r. 20). "Prvina" se odnosi na prve, plodove žetve ili berbe. Sva žetva i berba slijede nakon, prvih plodova. "Usnuli" je svjesno odabran izraz za mrtve. Iza njega krije se biblijsko uvjerenje da fizičkom smrću, ljudska osoba ne biva potpuno ugašena. Postoji okrnjena. O svršetku svijeta ta će okrnjenost prestati, jer će se tjelesni i element opet sastati s duhovnim.
Uskrslog Krista zove Pavao novim Adamom kad kaže: "Po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih. Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu biti svi oživljeni" (r. 21-22). To je pisano u vremenu zborne svijesti o uključenosti pripadnika plemena u pročelniku zajednice: kad pročelnik nešto stekne ili izgubi, stječe ili gubi svim pripadnicima zajednice. Svojom smrću i uskrsnućem Krist je postao pročelnik obnovljenog čovječanstva. On kraljuje podlažući sebi sve neprijatelje a posljednja će biti podložena Smrt, koju Pavao ovdje prikazuje kao neku osobu (slično u Rim 7). U izrazu "svi će biti oživljeni u Kristu" krije se teološki pasiv: Bog će sve oživjeti snagom Kristove uskrsne proslavljenosti. Tom snagom učinio je da Marijino tijelo ne trune u zemlji do svršetka svijeta, nego ju je već sada sa svim sastavnim dijelovima uzeo u nebesku slavu. Ta povezanost Marijina uznesenja i naše buduće potpune spašenosti izražena je u zbornoj molitvi:
"Svemogući vječni Bože!
Ti si bezgrešnu Djevicu Mariju, Majku svoga Sina,
tijelom i dušom uznio u nebesa.
Podaj nam, molimo, da uvijek težimo za onim što je gore
te budemo sudionici njezine slave."
Marija na nebo uznesena početak je i slika konačnog savršenstva Crkve te putokaz nade i utjehe putničkom narodu Božjem. Hodočasteći kroz povijest, Crkva evangelizira svijet i slavi spasenje dostupno u Kristu. Marija joj je putokaz, jer je ona već stigla na cilj životnog putovanja.

Blažena ti što povjerova (Lk 1, 39-56)

Marijina zahvalna pjesma, koja je uvrštena u Časoslov pri završetku radnog dijela dana, uklopljena je u pohod Elizabeti. Marija je, doznavši od anđela za Elizabetinu trudnoću, "pohitjela u Gorje, u grad Judin", ostala tri mjeseca kako bi joj pomogla u posljednjim tjednima trudnoće i prvim tjednima nakon poroda. Išla je služiti Bogu pomažući ljudima. Zato se prilikom navještenja s pravom nazvala službenicom Gospodnjom, a u svojoj pjesmi ponovno se naziva "neznatnom službenicom" Božjom.
"Veliča" je kao pjesma prožeta starozavjetnim citatima, što se posebno zorno vidi u prijevodu Dude-Fućaka, koji su sve starozavjetne citate u novozavjetnim spisima dali tiskati kosim slovima. Ovu pjesmu jednako su mogli onda kao i sada moliti pobožni Židovi. Marija ju je vjerojatno preuzela iz krugova Jahvinih siromaha u starozavjetnoj zajednici. Takvi siromasi nisu samo oni koji nemaju dovoljno materijalnih dobara za doličan ljudski život na zemlji, nego su to svi oni koji kao ljudi uviđaju i prihvaćaju svoju krhkost pa spasenje ne očekuju od vlastitog zalaganja, nego od Boga. Suprotni takvim siromasima nisu tek društveno bogati, nego oholi koji misle da im Bog nije potreban; misle da su sami sebi dostatni. Marija se s ponosom ubraja medu Jahvine siromahe: "Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne!" (r. 52-53).
Marijina pjesma rječnički i tematski podsjeća na Aninu pjesmu u 1 Sam 2, 1-10. Prilikom prikazanja svoga dječaka Samuela na hodočašću u Šilu. Ana se raduje pomoći koju joj je udijelio Jahve, divi se Bogu koji nasićuje gladne, "čini uboga i bogata", siromaha izvlači s bunjišta i posađuje ga s knezovima. Ova prožetost Marijine pjesme Aninom i starozavjetnim psalmima Jahvinih siromaha pokazuje svetopisamsku ukorijenjenost Marijine duhovnosti. Poput Marije trebali bismo pratiti čitanje i razlaganje riječi Božje u liturgiji. Poput Marije trebali bismo radosno i sabrano moliti psalme u Časoslovu. U tome je ona također početak i slika, i putokaz i utjeha putujućem narodu Božjem.

preuzeto s www.molitve.info

Raspored marijanskih hodočašća

Solin/Sinj
Uz svetkovinu Velike Gospe Ured za pastoral mladih Splitsko-makarske nadbiskupije priređuje u subotu 13. kolovoza hodočašće mladih Gospi Sinjskoj od prasvetišta Gospe od Otoka u Solinu do svetišta Gospe Sinjske u Sinju. Duhovni susret započinje u Solinu u 19.30 sati sakramentom pomirenja, te euharistijskim slavljem koje u 21 sat predvodi splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić. Pjevanje u tijeku mise animira VIS "Papa band" iz Solina. Nakon toga se kreće prema svetištu Gospe Sinjske gdje u osvit nedjeljnoga dana, ove godine na samu uočnicu svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije, 14. kolovoza za mlade hodočasnike svečano liturgijsko slavlje u 6 sati predvodi generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Ivan Ćubelić, a pjevanje će animirati VIS "Signum" iz Kaštel Lukšića.

Sinj
Ovogodišnja hodočašća župa Splitsko-makarske nadbiskupije i hodočašće mladih uz Veliku Gospu Čudotvornoj Gospi Sinjskoj u Sinj, počela su već tradicionalno 30. srpnja. Za župu Sinj hodočašća počinju u subotu 6. i završavaju u subotu 13. kolovoza. Mise u svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske za njih su u 7 sati. Predvodi ih don Jure Vrdoljak. Na uočnicu svetkovine Velike Gospe, ove godine u nedjelju 14. kolovoza, hodočašće je mladih, koji u Sinj stižu rano ujutro, a misa je za njih u svetištu u 6 sati. Za ostale župe nadbiskupije hodočašća su počela u subotu 30. srpnja i traju do nedjelje 21. kolovoza. Mise za pojedine župe su u 7, 9, 10 te u 19 sati, predvodi ih također don Jure.

Marija Bistrica
Svetkovina Velike Gospe slavi se u svetištu od 13. do 15. kolovoza. Uoči blagdana, 14. kolovoza u 20.30 sati održat će se procesija sa svijećama na Kalvariji, a na samu svetkovinu 15. kolovoza središnje misno slavlje u 11 sati predvodi zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić.

Aljmaš
Molitvena priprava za svetkovinu Uznesenja BDM na nebo u svetištu Gospe od Utočišta u Aljmašu održat će se od 11. do 13. kolovoza. Trodnevnicu će predvoditi fra Zvjezdan Linić, a sastojat će se od misnoga slavlja, koje će kroz sva tri dana započeti u 18 sati, nakon mise uslijedit će euharistijsko klanjanje s molitvama za ozdravljenje i oslobođenje.
Proslava Velike Gospe u svetištu Gospe od Utočišta u Aljmašu započet će uoči same svetkovine, u nedjelju, 14. kolovoza. Misno slavlje u 10 sati i u 19 sati predvodit će fra Zvjezdan Linić. U 18 sati održat će se pobožnost Križnoga puta na "Kalvariji"; u 20 sati predviđeno je euharistijsko klanjanje s molitvom za ozdravljenje i oslobođenje, a u 21 sati uslijedit će procesija sa svijećama do kapelice "Na Lipi" s prigodnom marijanskom pobožnošću.
Na samu svetkovinu, u ponedjeljak 15. kolovoza prvo misno slavlje u 6 sati predvodit će fra Zvjezdan Linić, potom će uslijediti misa u 8 sati. Svečano središnje misno slavlje u 10 sati predvodit će đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit Marin Srakić. Misno slavlje za stradalnike Domovinskog rata u 12 sati predvodit će dr. sc. Stanislav Šota, povjerenik za pastoral branitelja Đakovačko-osječke nadbiskupije. U 16.30 sati održat će se pobožnost Križnoga puta na "Kalvariji" uz svetište, a na misnom slavlju u 18 sati, koju će predvoditi pomoćni đakovačko-osječki biskup Đuro Hranić bit će blagoslovljena mala djeca.

www.djos.hr

Rijeka
Središnje misno slavlje i procesiju s likom Gospe na svetkovinu Velike Gospe na Trsatu 15. kolovoza u 18.30 predvodit će riječki nadbiskup Ivan Devčić.
Trodnevnica od 12. do 14. kolovoza započinje marijanskim pobožnostima u 18 sati, a mise u 18.30 predvodit će fra Venancije Mihaljević. Na sam dan Velike Gospe mise će se na Trsatu slaviti u 6, 7, 8, 9, 10 i 11.30 te u 18.30.
Kako je uobičajeno, zbog velikog broja hodočasnika, 15. kolovoza bit će zabranjen promet ulicama u okolici svetišta, a redovito će prometovati linija broj 2 gradskog prijevoznika Autotroleja, te pojačanja na liniji od željezničkog kolodvora do Trsata. Svi autobusi koji vode do svetišta bit će besplatni.
Velika Gospa zaštitnica je i dviju župa u Riječkoj nadbiskupiji, u Rijeci i Crikvenici. Najstarija riječka župa kod Kosog tornja zaštitnicu župe proslavit će misom u nedjelju 14. kolovoza u 19 sati koju će predvoditi novi župnik mr. Mario Gerić. Nakon mise Hrvatska glazbena unija organizira koncert Duška Jeličića, jednog od najpopularnijih čakavskih kantautora. Njega će na klavijaturama pratiti Silvana Jeličić i Tamburaški orkestar KUU ŽAŽARA – Zlobin. Ulaz na koncert je slobodan. Mise na svetkovinu Velike Gospe slavit će se u 8, 10 i 19 sati, a mise trodnevnice, od 11. do 13. kolovoza u 19 sati predvodit će o. Vinko Mamić.
Nadbiskup Ivan Devčić 15. kolovoza u 10 sati predvodit će misno slavlje u Crikvenici u crkvi posvećenoj Marijinom uznesenju. Mise će se još slaviti u 7, 8, 9 i 19 sati. Trodnevnicu od 12. do 14. kolovoza u 19 sati predvodi fra Svetozar Kraljević.

Pag
Proslava svetkovine Velike Gospe tradicionalno okuplja više tisuća vjernika u župi Uznesenja BDM u Pagu na otoku Pagu. Uoči Velike Gospe vjernici se pripremaju trodnevnom duhovnom obnovom. U petak i subotu, 12. i 13. kolovoza, misno slavlje započinje u 20 sati u svetištu Gospe od starog grada u Starom gradu. Trećeg dana, u nedjelju 14. kolovoza, misa u zbornoj crkvi u Pagu je u 20 sati.
U nedjelju 14. kolovoza u svetištu Gospe od starog grada u Starom gradu u 22 sata započinje bdjenje koje traje do 6 ujutro. Molitveno glazbeni sadržaj bdjenja pripremaju mladi Paga i članovi Kursilja.
Na Veliku Gospu 15. kolovoza mise u svetištu Gospe od Staroga grada su u 6 i 8 sati, a u njima sudjeluju hodočasnici koji su Gospu došli počastiti pješice s cijelog otoka Paga. Na Veliku Gospu u zbornoj crkvi Uznesenja BDM u Pagu mise su u 9 i u 10.30 sati.
Svečana procesija s čudotvornim Gospinim kipom započinje u Starom gradu u 18 sati, a po dolasku u župnu crkvu Uznesenja BDM u Pagu koncelebrirano euharistijsko slavlje predvodi zadarski nadbiskup Želimir Puljić.
Specifičnost paške svetkovine je i molitva puka u Pagu od svetkovine Velike Gospe do Male Gospe. Od 16. kolovoza do blagdana Male Gospe – Rođenja BDM, 8. rujna, svaki dan u zbornoj crkvi Uznesenja BDM u Pagu puk moli cijeli Gospin Ružarij: radosna, žalosna, slavna i otajstva svjetla. Molitve krunice započinju u 8, 13, 19 i u 22 sata. Svakog dana, nakon krunice u 19 sati paški župnik Igor Ikić predvodi misu. To je duhovna obnova paških vjernika.

Ilača
Proslava Uznesenja Blažene Djevice na nebo ili Velike Gospe u svetištu Gospe Ilačke u Ilači započet će uoči same svetkovine, 14. kolovoza okupljanjem hodočasnika i prilikom za ispovijed od 16 sati. Prva misa slavit će se u 19 sati, misa s ophodom sa svijećama oko svetišta započet će u 21 sat, a posljednja misa uoči svetkovine slavit će se u 23 sata.
Na samu svetkovinu, 15. kolovoza mise će se slaviti u 7, 9, 10.30, 16.30 te 19 sati. Misno slavlje u 10.30 sati predvodit će pomoćni đakovačko-osječki biskup Đuro Hranić. Molitva marijanske pobožnosti prethodit će svim misnim slavljima kao i mogućnost za ispovijed.

Kaštel Lukšić
Svetkovina Velike Gospe svečano se slavi u župi Uznesenja blažene Djevice Marije u Kaštel Lukšiću. Tim povodom će u četvrtak 11. kolovoza u 20 sati u župnoj crkvi biti održan koncert Marijanskih napjeva pod nazivom "Gospi u čast". Nastupit će Dječji zbor Stella maris, VIS Signum, Pučki kantači, Ženski zbor i Mješoviti zbor župne crkve.
Za blagdan se vjernici pripremaju trodnevnicom u sklopu koje mise u 19.30 predvodi don Hrvoje Dragun. Na sam blagdan Velike Gospe svečana misa s procesijom slavit će se u 18.30 sati, a predvodit će je dr. don Marinko Vidović.

Split
Svetkovina Marijina uznesenja – Velika Gospa, tradicionalno se za Split i bližu prigradsku okolicu svečano slavi u svetištu Gospe od Pojišana, zavjetnom marijanskom svetištu grada Splita. Ususret svetkovini u svetištu će se od ponedjeljka 8. do srijede 10. kolovoza održavati 2. pojišanske glazbene večeri u 20 sati. Prvu večer 8. kolovoza orguljaški je koncert skladbi poznatih autora klasike. Drugu večer, 9. kolovoza večer je popularnih duhovnih šansona, nastupa Antonio Tkalec sa svojim vokalno-instrumentalnim sastavom iz Varaždina. U srijedu 10. kolovoza koncert duhovnih marijanskih skladbi održat će mješoviti pjevački zbor župe Gospe od Pojišana.
Bliža duhovna priprava za svetkovinu Velike Gospe počinje u pojišanskom svetištu u četvrtak 11. kolovoza euharistijskim klanjanjem nakon večernje mise u 19 sati. Trodnevnica je od petka 12. do nedjelje 14. kolovoza, predvodi je i propovijeda dr. fra Jure Šarčević, generalni definitor Reda manje braće kapucina iz Rima. U sklopu trodnevnice u petak 12. kolovoza nakon večernje mise blagoslov je vozila (za hodočasnike) u sklopu akcije Papinskih misijskih djela – Misijska vozila za Afriku. U subotu 13. kolovoza nakon večernje mise bit će blagoslov mladih hodočasnika koji polaze na hodočašće mladih svetište Gospe Sinjske u Sinj. U nedjelju 14. kolovoza, na "vigiliju" Marijina uznesenja, nakon večernje mise završno je euharistijsko klanjanje.
Na samu svetkovinu Velke Gospe u ponedjeljak 15. kolovoza, mise u svetištu slave se pred čudotvornom zavjetnom slikom Gospe od Pojišana, a kroz jutro i prijepodne svaki su sat – u 6, 7, 8, 9, 10 te u 11 sati. Nakon mise u 10 sati čudotvorna Gospina slika se prenosi ulicama grada iz svetišta u splitsku prvostolnicu Sv. Duje, gdje ostaje izložena do 18 sati. U vrijeme jutarnjih misa i poslijepodne od 17 sati prigoda je za ispovijed. Sredšnje euharistijsko slavlje je večernje. Svečana procesija s Gospinom slikom polazi u 18 sati iz katedrale te ulicama Splita ide do Pojišana, gdje je u 19 sati na otvorenome bogoslužnom prostoru uz svetište svečana misa. Predslavi je splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić u suslavlju s generalnim definitorom fra Jurom Šarčevićem, kapucinskim provincijalom fra Antom Logarom, kapucinima iz samostana koji upravljaju župom i čuvari su Gospina svetišta te uvijek brojnim svećenicima iz Splita okolice.

Slavonski Brod
Pod geslom "Zdravo Majko naša - mi smo djeca tvoja" Velikogospojinski dani 2011. započinju i ove godine u Brodskom Vinogorju u Slavonskom Brodu svečanim misnim slavljem u prigodi Dana pobjede i domovinske zahvalnosti na županijskoj razini, u petak 5. kolovoza u 19 sati, na blagdan Posvete bazilike svete Marije Velike – Gospe Snježne.
Marija – lik vjere" tema je pučkih pobožnosti koje će svakoga dana od 6. do 14. kolovoza započinjati u 18.30 sati, a na misnim slavljima koja započinju u 19 sati, u sklopu treće godine župne kateheze koja 'teče' u Đakovačko - osječkoj nadbiskupiji, svakoga dana održat će se niz kateheza "Na putu do slobode" namijenjenih u prvom redu odraslima. Molitveno-meditativni sadržaji produbljivat će se i osobno u euharistijskom klanjanju svakoga dana nakon večernje mise do 21 sat.
U nedjelju 14. kolovoza svečanu misu u 10.30 sati predvodit će đakovačko-osječki nadbiskup Marin Srakić. Nadbiskup će pod misnim slavljem primiti prve zavjete jedne novakinje Sestara Služavki Maloga Isusa sarajevske provincije, doživotne zavjete dviju sestara; jedna pak sestra obilježava 25 godina redovničkoga života.
U predvečerje Velike Gospe u nedjelju, 14. kolovoza u 19 sati je misa te euharistijsko klanjanje do 21 sat.
Na samu svetkovinu Velike Gospe u ponedjeljak, 15. kolovoza jutarnja misna slavlja su u 7 i 9 sati. Središnje misno slavlje u 11 sati predvodit će don Željko Majić, vicerektor Hrvatskoga zavoda svetoga Jeronima u Rimu. Obiteljsku misu s djecom, posebno s bolesnim mališanima i blagoslovom djece slavit će u 18 sati mladomisnik iz Sikirevaca Ivan Živić. Posljednja misa blagdana i "Tebe Boga hvalimo" je u 20 sati.

Zagreb
Na svetkovinu Velike Gospe, u ponedjeljak, 15. kolovoza središnje misno slavlje u 10 sati u zagrebačkoj prvostolnici predvodit će zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško.
Mise na svetkovinu su još u 7,8 9, 11.30 i 18 sati.

Zagreb
Na svetkovinu Velike Gospe 15. kolovoza u marijanskom svetištu u zagrebačkim Remetama misno slavlje u 18 sati predvodit će zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. Mise su toga dana još u 6, 7.30, 9, 10.30 i 16 sati.

Zadar
Župa Dračevac zadarski u Zadru svečano slavi Veliku Gospu, svoju zaštitnicu i naslovnicu. Svečano misno slavlje u župnoj crkvi u 10 sati predvodi don Petar Palić, generalni vikar Dubrovačke biskupije, a misno slavlje u 18 sati predvodi fra Miroslav Barun, gvardijan samostana sv. Mihovila u Zadru.

Zadar
Na svetkovinu Velike Gospe u ponedjeljak 15. kolovoza u drevnom zadarskom svetištu Gospe maslinske na Belafuži mise su u 6, 7, 8 i u 9 sati. Misno slavlje u 10.30 sati predvodi mons. Ivan Mustać, župnik zadarske katedrale Sv. Stošije. U 18.15 započinje molitva krunice, a koncelebrirano euharistijsko slavlje u 19 sati na Belafuži u Zadru predvodi pomoćni zagrebački biskup Mijo Gorski.
Proslavi svetkovine prethodi cjelonoćno bdjenje u svetištu koje molitvom krunice započinje u nedjelju 14. kolovoza u 20 sati, a misa bdjenja se slavi od 20.30 sati.

Molve
Velika Meša, koja je ujedno Molvarsko proštenje, bit će proslavljena u ponedjeljak, 15. kolovoza u župi Uznesenja BDM u Molvama.
Prva misa je u 7 sati u župnoj crkvi. Misu u 9 sati kod zavjetne kapelice predvodi o. Frano Prcela, OP (Berlin). Nakon mise slijedi procesija prema župnoj crkvi Marijanskom ulicom sa zavjetnim kipom Majke Božje Molvarske. Svečano misno slavlje u 11 sati u župnoj crkvi predvodit će također Prcela. Mise su još u 16 sati (s blagoslovom djece), te u 19 sati.
Za vrijeme svih misa bit će prigoda za ispovijed, a nakon misa blagoslov nabožnih predmeta.
Uoči proslave Velike Gospe, od 12. do 14. kolovoza održat će se trodnevnica.
U petak, 12. kolovoza u 16 sati započinje duhovna obnova, a potom misa u 19 sati. Predvoditelj obnove i mise je dr. sc. fra Ivo Pavić, župnik u Šurkovcu u Bosni i Hercegovini.
U subotu, 13. kolovoza u 19 sati misu predvodi vlč. Milan Kerš, župnik u Zrinskom Topolovcu. Nakon mise održat će se koncert Ave Maria" tijekom kojeg će Martina Evačić, mezzosopran i Josip Pankarić, klavir, izvesti djela velikih klasičnih majstora.
U nedjelju, 14. kolovoza u 19.30 sati kod zavjetne kapelice Majke Božje misu će predvoditi o. Tomislav Glavnik, OFMConv, molvarski župnik. Nakon mise održat će se zavjetna procesija sa svijećama.

Dragotin
Proslava Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo ili Velike Gospe u svetištu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Dragotinu, nedaleko Đakova, započet će uoči same svetkovine, 14 kolovoza. Okupljanje hodočasnika i marijanska pobožnost započet će u 17 sati. U 17.30 sati svečano će biti iznesena slika Majke Božje Žalosne, u 18 sati uslijedit će pokorničko bogoslužje te pobožnost Križnoga puta. Misu u 20 sati predvodit će vlč. Nikica Mihaljević, župnik župe Sv. Andrije u Donjim Andrijevcima, a liturgijsko pjevanje animirat će zbor iste župe. Misu u 22 sata predvodit će pomoćni đakovačko-osječki biskup Đuro Hranić. U 23 sata uslijedit će ophod s upaljenim svijećama. Prije svake mise molit će se prigodna marijanska pobožnost, a svećenici će biti na raspolaganju za ispovijedi hodočasnika.
Na svetkovinu Velike Gospe, 15. kolovoza pokorničko bogoslužje predviđeno je u 7 i u 9 sati, a prilika za ispovijed bit će prije svake mise, kao i prigodna marijanska pobožnost. Misu u 8 sati predvodit će vlč. Krešimir Jukić, župnik župe Pohođenja Blažene Djevice Marije u Vrbici; u 11 sati svečano misno slavlje predvodit će vlč. Marin Knežević, duhovnik Pokreta Božanskog milosrđa. Misno slavlje u 18 sati i zaključnu pobožnost predvodit će vlč. Krešimir Aračić, župnik župe Blaženog Alojzija Stepinca u Vinkovcima.

Krasno
U petak i subotu 12. i 13. kolovoza je priprava za proslavu svetkovine Uznesenja BDM na nebo u svetištu Gospe od Krasna. Obje večeri su krunica i ispovijed a misu u 18 sati predvodi riječki nadbiskup i metropolit Ivan Devčić. U nedjelju, 14. kolovoza, dan uoči Velike Gospe u 11 sati misu na otvorenom predvodi vlč. mr. Marinko Miličević, kancelar biskupije. Na svetkovinu Velike Gospe u 8.30 je pokorničko bogoslužje, u 10 sati središnje pokorničko bogoslužje, u 10.15 molitva krunice, a svečana koncelebrirana misa je u 11 sati koju predvodi gospićko-senjski biskup Mile Bogović. U ulaznoj procesiji sudjeluju svećenici, ministranti, članovi puhačkog orkestra DVD-a Otočac te svi drugi koji će biti u posebnim odorama. Pjevanje koordinira Ivan Prpić-Špika iz Senja sa s.Velimirom Marinović iz Gospića. U 16 sati misu predvode ovogodišnji mladomisnici vlč. Dino Rupčić i vlč. Šime Božić.

Veli Iž
U sklopu proslave blagdana Velike Gospe na otoku Ižu, u nedjelju, 14. kolovoza, u župnoj crkvi Sv. Petra i Pavla u Velom Ižu, s početkom u 21 sat, održat će se koncert Starohrvatskoga glagoljaškog pjevanja pučkih crkvenih pjevača iz Prvić-Šepurina, koji su prošle godine objavili multimedij o glagoljaškom pjevanju toga mjesta. U Malom Ižu, od petka, 12. kolovoza, svake večeri u 7 sati održava se duhovna priprava - trodnevnica u župnoj crkvi Uznesenja Marijina. Na sam blagdan Velike Gospe, u ponedjeljak, 15. kolovoza, svečanu misu u 10 sati, u župnoj crkvi Uznesenja Marijina u Malom Ižu predvodi novi župnik don Slavko Ivoš. Poslije podne, u Velom Ižu, u župnoj crkvi sv. Petra i Pavla, s početkom u 18,30 sati, isti predvodi svečanu glagoljašku misu i potom svečanu procesiju s Gospinim kipom uz obalu.

Pučišća
Na svetkovinu Uznesenja Marijina, u ponedjeljak 15. kolovoza, generalni tajnik Sinode biskupa u Rimu nadbiskup Nikola Eterović predvodit će u 18 sati svečanu euharistiju u župi Pučišća na Braču.

Sali
U župi Uznesenja BDM u Salima na Dugom otoku u župnoj crkvi misa je u 8 sati. Svečano misno slavlje u 11 sati predvodi fra Izak Špralja, istaknuti hrvatski crkveni glazbenik rodom s Dugog otoka, zlatni jubilarac koji je ove godine proslavio 50 godina svoga svećeništva. U 18 sati u župnoj crkvi u Salima započinje svečana Večernja i blagoslov Gospi u čast.

Pećno
Na svetkovinu Uznesenja Presvete Bogorodice na nebo 15. kolovoza križevački biskup Nikola Kekić predvodit će arhirejsku liturgiju u starodrevnoj žumberačkoj grkokatoličkoj župi Pećno. Liturgijsko slavlje počinje u 11 sati ophodom oko crkve u kojem će se nositi ikone Žumberačke i Marčanske Bogorodice. U 16 sati služit će se Moleben (bogosluženje) na čast Presvete Bogorodice.

Splitska
Župa Uznesenja Marijina u Splitskoj na Braču svečano će proslaviti u ponedjeljak, 15. kolovoza, svetkovinu Velike Gospe. Svečano misno slavlje i procesiju s kipom Majke Božje u 18.30 sati predvodi svećenik Splitsko–makarske nadbiskupije Mario Buljević u zajedništvu s domaćim župnikom Antom Matulićem.

Visovac
Svetkovina Marijina uznesenja – Velike Gospe u samostanu s novicijatom na franjevačkom otočiću Visovac na Krki, svečano se slavi u ponedjeljak 15. kolovoza. Koncelebrirano euharistijsko slavlje počinje velikom procesijom s Gospinim likom po otočiću u 10.30 sati, nose ga djevojke u drniškim narodnim nošnjama. Misa se nastavlja u perivoju ispred crkve Gospe od Milosti. Predslavi je meštar novaka fra Jure Šimunović u suslavlju s franjevcima s otoka te iz župa samostanskog okružja i šire.
Prvi hodočasnici stižu već u ranim jutarnjim iz župa Drniške zagore. Na otočić ih besplatno prevoze brodice samostana i NP "Krka", koje hodočasnike prevoze sve do večernjih sati. Mise se slave od 6.30 svaki sat - u 7.30, 8.30, 9.30, te u 10.30 sati kada je svečana procesija i koncelebrirana služba Božja. Popodne su mise u 16, 17 i u 18 sati, s još uvijek brojnim vjernicima, koji i tijekom popodneva pristižu na otočić. Prigoda za ispovijed je cijeli dan, vjernicima je na raspolaganju veći broj svećenika, a kroz zelenilo otočića do posljednje brodice koja s otočića isplovljava nakon večernje mise u 18 sati, odjekuju marijanske pjesme. Uz Gospu od anđela, 2. kolovoza, Velika Gospaje svetkovina koja se na Visovcu najsvečanije slavi.

Škabrnja
Na Veliku Gospu svečano misno slavlje u župnoj crkvi Uznesenja BDM na nebo u Škabrnji s početkom u 11 sati, potom i procesiju s Gospinim kipom, predvodi zadarski nadbiskup Želimir Puljić.

Starigrad Paklenica
U svetištu Velike Gospe na Velikom Rujnu, župa Starigrad Paklenica, na velebitskoj uzvisini od 1000 m, tradicionalno se okuplja brojni puk iz cijele Hrvatske, osobito planinari i turisti. Svečano misno slavlje u 11 sati ispred Gospine crkve na Rujnu, potom i procesiju planinskim proplankom sa zavjetnom Gospinom slikom, predvodi mons. Mijo Gorski, pomoćni zagrebački biskup.

Bast-Baška Voda, Proložac, Stankovci
Na svetkovinu Velike Gospe u ponedjeljak 15. kolovoza ispred obnovljene župne crkve Uznesenja Marijina u staroj i nenaseljenoj župi Bast središnje koncelebrirano euharistijsko slavlje održat će se u 10.30 sati. Počet će procesijom s Gospinim kipom, a uz veći broj svećenika predslavit će ga splitski franjevac fra Stanko Radić. Završna blagdanska misa slavit će se u 19 sati u crkvi Sv. Nikole u Baškoj Vodi, a predvodit će ju župnik fra Šime Nimac. Isti će svećenik na blagdan sv. Roka predslaviti misu u zavjetnoj crkvici u Topićima, biokovskom zaselku iznad Basta, u 10 sati.
U Prološcu će se pak svečana misa na blagdan Uznesenja BDM slaviti u 10.30 sati, a počet će svečanom procesijom u kojoj će djevojke u imotskim narodnim nošnjama pronijeti Gospinu sliku iz Gospine crkvice na Durmiševcu do otvorenog bogoslužnog prostora na obali rijeke Vrljike. Misno će slavlje predslaviti dr. fra Željko Tolić, provincijal splitske franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja.
U Stankovcima će na svetkovinu Velike Gospe svečano euharistijsko slavlje s procesijom početi u 11 sati, a predslavit će ga fra Josip Kulović, župnik i voditelj Hrvatske katoličke misije u Duesseldorfu, uz župnika fra Marka Nimca i okolne svećenike. Svečana misa na blagdan sv. Roka počet će u 11 sati u župnoj crkvi Uznesenja BDM, a predslavit će ju fra Petar Zeskera, župnik Čiste Velike.
U Novigradu na Dobri, svečana proštenjarska misa s procesijom s Gospinim kipom počet će u 11 sati. Predslavit će ju Matija Pavlaković, župni upravitelj župe Kašina, uz župnika o. Filipa Vicića, lazarista, te svećenike Dugoreško-mrežničkog dekanata. I večernja će misa početi procesijom, u 18 sati, a predslavit će ju također vlč. Pavlaković.

Pokupsko
Blagdan Velike Gospe, 15. kolovoza, posebno će se slaviti u Pokupskom, koje tada slavi i svoje Dane općine. Župa Uznesenja BDM proslavit će svoju nebesku zaštitnicu svečanom misom u 11 sati, nakon koje će u 13 sati uslijediti polaganje vijenaca poginulima za Hrvatsku kod spomenika u parku i na groblju. Dan općine, 14. kolovoza, bit će proslavljen mnogim sportskim i drugim događajima u organizaciji mjesnih klubova.

Krasno
U svetištu Gospe od Krasna uoči blagdana Velike Gospe priređuje se trodnevnica koju će voditi tajnik biskupa Mile Bogovića vlč. Marinko Miličević. Teme propovijedi su s naglascima na obitelj, Papin pohod Hrvatskoj i mlade. U nedjelju 14. kolovoza pokorničko bogoslužje u 19 sati predslavi dr. Richard Pavlić, nakon kojeg slijedi križni put, bdjenje i klanjanje.
Na blagdan Velike Gospe, 15. kolovoza, misu u 11 sati će predslaviti gospićko-senjski biskup Mile Bogović.

Tuhelj
U staroj zagorskoj župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Tuhlju, svetkovina Velike Gospe – Marijino uznesenje na nebo, svečano se slavi u ponedjeljak 15. kolovoza kao godišnje župno proštenje. Trodnevnica s marijanskim pobožnostima i propovijedanom misom u istoimenoj župnoj crkvi u središtu mjesta, od 12. do 14. kolovoza u 19 je sati. Na samu svetkovinu Marijina uznesenja - Veliku Gospu u ponedjeljak 15. kolovoza tri su mise. Jutarnje su u 7.30 i 9, a središnje svečano bogoslužje je u 10.30 sati. Misu zajedno s župnikom Josipom Vnučecom predvodi vojni biskup Juraj Jezerinac.

Vrpolje
Na svetkovinu Velike Gospe u ponedjeljak, 15. kolovoza u Biskupijskom marijanskom svetištu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Vrpolju središnju koncelebriranu misu predvodi šibenski biskup Ante Ivas u 10.30 sati. Ostala misna slavlja su u 5, 6, 7, 8, 9, 17 i 19 sati.

Kamensko
Na svetkovinu Velike Gospe središnje misno slavlje u župi Kamensko u 10.30 sati predslavi vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić.

Nova Bukovica
Župa Uznesenja BDM u Novoj Bukovici slavi 15. kolovoza dan župe. Središnje misno slavlje u 11 sati predvodit će kanonik požeškog kaptola sv. Petra preč. Valentin Halić, župnik u Čađavici.

Voćin
Na svetkovinu Uznesenja BDM na nebo 15. kolovoza, u obnovljenoj crkvi voćinskog svetišta prvi put će se održati slavlje u čast Isusove Majke koje će u 11 sati predvoditi dijecezanski biskup Antun Škvorčević. Prvi hodočasnici Voćinskoj Gospi u njezinoj obnovljenoj crkvi i svetištu bit će toga dana obitelji s brojnom djecom iz Požeše biskupije.

Bednja
Na svetkovinu Velike Gospe, u ponedjeljak 15. kolovoza, varaždinski biskup Josip Mrzljak pohodit će župu Uznesenja Marijina u Bednji, gdje će u župnoj crkvi predvoditi misno slavlje u 11 sati u prigodi proslave blagdana nebeske zaštitnice župe i župne crkve.

Ljubav i Ludost

Jednom davno, svi ljudski osjećaji i sve ljudske kvalitete našli se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji.

Kada je Dosada zijevnula treći put, Ludost je, uvijek tako luda, predložila:
"Hajdemo se igrati skrivača! Tko se najbolje sakrije, pobjednik je među osjećajima."

Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavši prešutjeti, zapitala: "Skrivača? Kakva je to igra?" .

"To je jedna igra", započela je objašnjavati Ludost, "u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milijun, dok se svi vi ne sakrijete.

Kada završim sa brojanjem, polazim u potragu, i koga ne pronađem, taj je pobjednik."

Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Oduševljenje.

Sreća je toliko skakala da je nagovorila Sumnju i Apatiju koju nikada ništa nije interesiralo.

Ali nisu se svi htjeli igrati.

Istina je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala?

Ionako je uvijek, na kraju, svi pronađu.

Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo što on nije bio taj, koji se sjetio predložiti igru.

Oprez nije htio riskirati.

"Jedan, dva, tri..." počela je brojati Ludost.

Prva se sakrila Lijenost, koja se kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu.

Vjera se popela na nebo, Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se mučeći popeo na vrh najvišeg Drveta.

Velikodušnost se nikako nije mogla odlučiti gdje se sakriti jer joj se svako mjesto činilo savršenim za jednog od njenih prijatelja.

Ljepota je uskočila u kristalno čisto jezero, a Sramežljivost je provirivala kroz pukotinu drveta.

Krasota je našla svoje mjesto u letu leptira, a Sloboda u dahu vjetra.

Sebičnost je pronašla skrovište, ali samo za sebe! Laž se sakrila na dno oceana (laže, na kraju duge), a Požuda i Strast u krater vulkana.

Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije važno.

Kada je Ludost izbrojala 999.999, Ljubav još nije pronašla skrovište jer je bilo sve zauzeto.

Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima.

"Milijun", zavikala je Ludost i započela svoju potragu.

Prvu je pronašla Lijenost, iza najbližeg kamena.

Ubrzo je začula Vjeru kako raspravlja o teologiji s Bogom, a Strast i Požuda su iskočile iz kratera od straha.

Slučajno se tu našla i Zavist, i naravno Uspjeh, a Sebičnost se nije trebalo niti tražiti.

Sama je izletjela iz svog savršenog skrovišta koje se pokazalo pčelinjom košnicom.

Od tolikog traženja Ludost je ožednjela, i tako u kristalnom jezeru pronašla Ljepotu.

Sa Sumnjom joj je bilo još lakše jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište pa je ostala sjediti na obližnjem kamenu.

Tako je Ludost, malo po malo, pronašla gotovo sve.

Talent u zlatnom klasju žita, Tjeskobu u izgorjeloj travi, Laž na kraju duge (laže, bila je na dnu oceana) a Zaborav je zaboravio da su se uopće ičega igrali.

Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaći.

Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada je već bila bijesna, ugledala je ružičnjak.

Ušla je među ruže, uhvatila suhu granu i od bijesa i iznemoglosti počela udarati po prekrasnim pupoljcima.

Odjednom se začuo bolan krik.

Ružino je trnje izgreblo Ljubavi oči.

Ludost nije znala što učiniti.

Pronašla je pobjednika, osjećaj nad osjećajima, ali Ljubav je postala slijepa.

Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i na posljetku odlučila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj.

Tako je Ljubav ispala pobjednik nad osjećajima, ali ostala je slijepa, a Ludost je prati gdje god ide.

Preuzeto sa Očima drugoga

Uzalud potrošen život

Bio jednom jedan splavar koji je prevozio ljude splavom preko rijeke.

Jednom tako naiđe i učitelj, nekakav samosvijesni i ponosni čovjek, i stupi na splav.

"Na drugu obalu, molim", reče splavaru.

Otisnuše se od kraja i zaploviše preko široke rijeke, a učeni čovjek upita splavara:
“Bijaše li ikad, imperfektom rečenim pitam te, da nevrijeme sruči se dok ti splavom plovijaše?"

Splavar ga pogleda sa izrazom u očima kao da pokušava dokučiti je li ovaj normalan.

Tada reče prijateljski:
“Ne razumijem ti ja takva zamršena pitanja.“

“He, he", ponosno će učitelj, "zar nisi nikada učio jezika u školi?”

“Nisam“, jednostavno odgovori splavar.

“Tada si pola svoga života potrošio uzalud, moj gospodine, jer znanost je ono što čovjeka u životu uzdiže te on, uman, sve životinje nadvisuje, skoro božanskim, tada, nazvati se može", reče učitelj s uzdignutim kažiprstom.

Splavar je šutio.

Ali ne prođe dugo i diže se jak vjatar, rijeka se uzmuti, nebo se namrgodi, a splav poče gubiti pravac uza sve splavarove napore.

Udariše gromovi i kiša kao iz kabla.

Nato se splavar nagnu k profesoru: "Plivaše ti znaše?” upita vragolasto.

“Ne, ne znam plivati”, začuđeno će profesor.

“E, moj božanski gospodine, tada si potrošio čitav svoj život uzalud, jer mi upravo tonemo.”

Petar NODILO, SJ

Preuzeto sa Očima drugoga

Košulja sretnog čovjeka

Razbolio se silan neki kralj od čamotinje i nuja, i nije više znao što bi na tom svijetu zavolio, što poželio.

Stao venuti silni kralj, i doglavnici i dvorski savjetnici dadoše se u brigu, i počeše se domišljati kako da ga ozdrave od ove boljke, koja spopada site i bogate.

Nakon duga vjećanja liječnika i zvezdočitača, bude propisan lijek: kralj će ozdraviti onoga časa kad odjene na se košulju sretna čovjeka.

Krenuše svijetom mnoge poslaničke družbe, u potragu za sretnim čovjekom.

Propješačili poslanici sela i gradove, obišli imanja i kolibe, i svuda gdje bi zatekli čovjeka, koji nije izgledao uplašen, namrgođen, ili sjetan, pitali su ga je li on sretan čovjek.

No vazda bi dobivali niječan odgovor – svakoga je na ovom svijetu snašlo ponešto, zbog čega se osjećao nesretnim – bilo to što nije imao poroda, ili to, što mu je porod pokosila bolest, bilo to što je bio siromašan, ili to, što je strepio nad svojim bogatstvom, ili to, što je bio osamljen, ili to što je živovao s ljudima koje nije volio, ili to, što je volio ljude, koji nisu šivjeli s njim.

Kad su već sve pretražili poslanici, i kad su se umorni i zdvojni vraćali u prijestolnicu, dopre im do uha nečije veselo pjevanje.

Vidješe pred nekom pozemljušom čovjeka, gdje sedi na suncu i pjeva.

Upitaše ga za razlog njegova veselja.

“Nemam nikakva razloga,” odgovori čovjek, “ja pjevam naprosto zato, što sam sretan.”

Kad su to čuli kraljevi poslanici, kliknuše u slavodobiću, i jurnuše put čovjeka da mu brže-bolje skinu lošulju.

Ali, da! Na sretnomu čovjeku nije bilo košulje.

Progutala ga stolica

Nikolaj Velimirović skromnom činovniku T. koji se žali na oholost prijatelja. 

Pišeš kako ti je zagorčan Uskrs ove godine. Što se dogodilo? Tvoj najbliži prijatelj dobio visok položaj. Tome si se sprva obradovao, ali samo poslije nekoliko dana on se poče tuđiti od tebe. Ne odgovara ti na pisma, hladan je i kratak u razgovoru, ostavlja te pred kancelarijom dugo da čekaš, a iza leđa govori o tebi prezrivo. Ne možes ga prepoznati. Što bi od onakog milog čovjeka? Arapi bi rekli: progutala ga stolica! Ako hoćeš, pročitaj mu ovo što ću ti napisati.

Bila tako dva prijatelja u Arabiji. Svako veče sjedali kraj vatre na malim tronogim stolicama i razgovarali. No dogodi se da jedan od njih postade šeik. Preseli se dakle u kamenu palaču i sjedne u visoku stolicu od sedefa. Mnogi narod dolazi i klanja se novom starješini. Došao i stari prijatelj njegov, sav radostan, preradostan, da mu čestita. Ali ga oholi šeik nehtjde pustiti k sebi nego ga ostavi da čeka pred kapijom mnogo dana. Naposljetku naredi da mu ga dovedu.

Skromni prijatelj uđe, a šeik se još više zavali u stolicu od sedefa. Prijatelj odmah sve shvati pa se navlaš poče obazirati oko sebe kao da ne vidi šeika. Šeik ga ljutito oslovi i upita što traži očima?

"Tražim tebe čovječe gdje si!" odgovori prijatelj pa tužno dodade:

"dok si sjedio na maloj stolici nije se vidjela stolica od čovjeka, a sad se ne vidi čovjek od stolice!"

To se, valah, dogodilo i sa tvojim prijateljem. Izgubio se čovjek u visokoj stolici! No to je tako obična pojava u svijetu, da tvoja ljutnja izgleda smiješna. Ljudi se teže drže u visini nego u nizini. O čovječe, o prašino! Čime se ponosiš? Kojim od dva ništavila: onim u životu ili onim u smrti? (...) O čovječe, o sekundo u vremenu i milimetre u prostoru! Čime se gordiš? Rečeno je o tebi u Svetom pismu: svak tko je ohol u srcu gad je pred Gospodom. I još: Bog se oholima protivi. I ako hoćes još: oholost ide pred propast. Svojom ohološću ti si objavio rat Svemoćnom i Vječnom. Atom je ustao protiv bezgraničnog. Sekund se uzbunio protiv besmrtnog. Nije li tvoj poraz mravima očigledan? Iznenada će ti doći propast i sramota. Zato: povrati se, pokaj se, otrijezni se, osvijesti se, uljudi se. Budi čovjek. To je sjajnije, najvažnije od svih stolica. To je pouka za prijatelja tvoga. A tebi zdravlje i mir od Boga i čestit Uskrs.

26. pismo sv. Vladike Nikolaja

Prekrasna priča i pouka. Biti čovjek, to je zaista važnije od svih stolica. Istina je i ovo drugo da je ova opsjednutost stolicom tako obična pojava u svijetu da smo se na to već navikli. Stolica je postala drugo ime za uspjeh. No, poraz takvog čovjeka i mravima je očigledan, kaže Nikolaj. 

P.N. 

Ljubavna priča

S mukom je premještala bukete cvijeća iz jedne ruke u drugu dok je po torbici tražila ključ ulaznih vrata svoje kuće.

Kad ga je našla i pokušala otključati, jedan je buket iskliznuo iz naručja i pao na tlo, a ostale je jedva uspjela ukrotiti u "svilenim" celofanskim "haljinama".

Ušla je, na stolu dnevnog boravka ostavila je hrpu buketa najrazličitijih cvjetova složenih u najrazličitije aranžmane, a pokupila je i onaj koji joj je ispao pred vratima.

I njega je pridružila ovom bogatstvu cvijeća iako joj je više sličio na cvjetne naslage na grobu netom umrlog pokojnika, nego na izraz ljubavi i zahvalnosti, što je bila namjera kolega i kolegica s posla, i ljudi koji su s njom surađivali.

U dubini duše - osjećala se pokojnicom.

Izula je cipele i bosa po mekom tepihu prošetala po svom prostranom dnevnom boravku.

Zagledala se u more.
Voljela je njegove daljine i smirivala ju je njegova tišina, ali u ovom trenutku i morsko plavetnilo, i tišina bonace, i beskrajne daljine ispunjavale su joj i tijelo onim što je osjećala u duši - prazninu koja je odjekivala tišinom, besmislom i tugom.

Upravo je dobila hrpu cvijeća kao dar zahvalnosti i iskaz ljubavi svojih suradnika i socijalnih radnika s kojima je tijekom tolikih godina radila, kao oproštajni dar za odlazak u mirovinu.

Od danas više neće svako jutro u isto vrijeme piti prvu jutarnju kavu, sjedati u automobil, juriti na posao, i - posjećivati obitelji, djecu, starce, samohrane majke, napuštene i nesretne ljude kojima je kao socijalna radnica posvetila sve svoje znanje, svu svoju ljubav i vrijeme.

Sad ju pomalo počinje stizati misao i svijest da je ipak mogla više vremena i pažnje poklanjati svojoj djeci, danas već odraslim kćerima koje su u potrazi za vlastitim "JA" otišle od kuće na studij u druge gradove i negdje drugamo svijaju svoja gnijezda.

Samo je najmlađa, tatina ljubimica još na studiju, ali i ona - negdje daleko - tako daleko da je često dolaziti kući - preskupo.

Danica je sjela u fotelju, zažmirila, duboko uzdahnula i pustila vremenu i suncu da uđu u sav njezin život i obasjaju sve dosadašnje radosti i bezmjerne želje za istinskom srećom i ispunjenjem.

Plaha plava djevojčica bila je odlična učenica i jedino se u razredu osjećala lijepo i sigurno.

Voljeli su je nastavnici zbog tihe i blage naravi i nenametljivosti (nastavnici uvijek vole ovakvu djecu, jer najmanje problema prave, tek je kasnije shvatila) ali se među učenicima uvijek osjećala pomalo nesigurno i izgubljeno.

Više je voljela samoću, bila je, rekli su joj, misaoni tip, koji promišlja stvarnost i želi je u potpunosti razumjeti bez obzira što je zbog toga morala platiti cijenu - određenu usamljenost…

Tek je na fakultetu osjetila što znači biti dio društva, kako komunicirati s drugima a da se ne izgubi vlastita osobnost, kako pokazati i ljepotu duše i dobrotu srca a da se ne izgubi ljepota ženstvenosti i intelektualno bogatstvo.

U tom joj je najviše pomogao njen muž, Tonko, kojeg je sasvim slučajno upoznala, ako se u životu u koji krećemo punim srcem i punim plućima, ali i puninom želje da učinimo nešto lijepo i svijet bar malo boljim, o slučajnosti uopće može govoriti.

Tonko, je bio brat njezine cimerice, Dalmatinke, koja je svojom burnom i neopterećenom temperamentnošću bila ravnoteža njezinoj mekoj, popustljivoj naravi, ali i organiziranosti i upornosti.

U studentskoj sobici dviju siromašnih studentica hrvatskog sjevera i hrvatskog juga susreli su se slavonski duh popustljivosti i marljivosti, i dalmatinski duh prodornosti, otvorenosti i iskrenosti.

Njihovom uspješnom funkcioniranju svakako je pridonio Tonko, koji je na prvi pogled pao na nježnu, plavokosu, tihu, milu Slavonku, koja je izgledala kao da je sišla sa slike "Proljeće" nekog renesansnog slikara, koje se sjeća iz udžbenika osnovne škole.

Tonko je bio pilot, radio je u JNA i to ne iz neke velike ljubavi spram vojske, nego iz čiste ljubavi spram aviona, tehnike i mogućnosti da se profesionalno usavršava do vrha.

Kao sjajnom studentu to je bilo omogućeno.

Danica je zaista imala sjajnog muža, ali u istoj mjeri, ono što nitko nije znao, imala je i trajnu sjenu na srcu - niti ona, niti njezino troje djece nikada i nigdje nisu smjeli ići u crkvu.

Pred djecom je to bilo teško skrivati, jer su bolna bila pitanja: "Mama, zašto ostala djeca smiju ići na vjeronauk, a mi ne smijemo?", "Što je to prva pričest?" i "Zašto mi ne idemo na krizmu i nemamo kumove?". Vjerojatno je to potiskivanje religioznosti, koju je kao dijete vrlo intenzivno i savjesno proživljavala, pa je obavila i devetnicu "Prvih petaka", uvjetovalo čir na želucu, nervozu i depresivnost kojoj je bila sklona, ali ju je pred ljudima opravdavala svojim iznimno napornim i emocionalno iscrpljujućim radom socijalne radnice.

Izvana - zaista, imala je sretan brak, dobru i pametnu djecu, muža koji ju je volio i bio takav da bi ga svaka žena poželjela uza se, samo da i u njegovom životu nije bilo te bolne, nevidljive rane…

Premda je u JNA bilo relativno puno Hrvata - Dalmatinaca, nikad se nije saživio s ekavicom u službi, sa službenim ateizmom i s činjenicom da mu djeca žive i odrastaju kao Jugoslaveni, a ne onim što je on duboko u svojim žilama osjećao - kao djeca, vitezovi i prave dostojanstvene dame Gospe Sinjske.

Ta Gospa Sinjska, ta sinjska krajina i Cetina - valjda će do sudnjeg dana kao znak prepoznavanja osjenčavati dušu svakog tko je odrastao između Jadranskog mora i Dinare, osjećao je.

Nije dočekao slobodnu hrvatsku državu. Poginuo je u avionskoj nesreći kad se vraćao s nekom delegacijom iz Londona.

U toj nesreći poginuo je jedan hrvatski književnik i cijela njegova obitelj, većina putnika bili su Englezi, tako da je svu bol Danica i njezina obitelj odživjela posve tiho i privatno, bez uplitanja TV kamera ili novinarskih diktafona koji kao strvinari svaku žrtvu nesreće žele dodatno raskomadati i izložiti javnosti…

Do prijevremene mirovine Danica je tako živjela sama sa svojom djecom, svojim poslom, svojim "domaćim zadaćama" - kako je voljela zvati svaki slučaj, sve ljude koji su joj kao socijalnoj radnici bili povjereni.

U radu je bila beskompromisna.
Nikada nije odustajala do konačnog, najpovoljnijeg rješenja, bez obzira koliko ju to emocija, vremena ili novaca stajalo.
Plod je tu, na stolu dnevnog boravka - buketi i buketi cvijeća, s toplim riječima zahvale.
I - prijevremena mirovina zbog narušenog zdravlja. Zvonce na vratima svojim reskim "ding-dong" trgnulo ju je iz meditacije i promišljanja o svemu što je učinila, što je propustila učiniti, što je mogla a nije, ili što nije trebala, a ipak je uradila tijekom gotovo pola stoljeća svoga života.
Otvorila je vrata, a pored nje je kao vjetar uletio mladi susjed koji naplaćuje vodu i ostale komunalne usluge i s prvim korakom u hodnik počeo ju je zasipati podacima kako je danas nemoguće normalno živjeti s ovolikim troškovima, a žena mu je "na čekanju", djeca idu u školu i svatko ima svoje zahtjeve, a on tako malo zarađuje da se pita kako će samo platiti kompjutorski priključak na Internet, jer je dijete za krizmu dobilo od kuma - kompjutor.

Danica je smireno slušala njegovu ispovijed, svakidašnju jadikovku, "nagrecala" potreban novac iz novčanika i on je kao vjetar i izašao iz kuće.
Vratila se, uzela novčanik i istresla na stol sve što se u njemu nalazilo.
Bilo je tu i kuna, i poneka lira, i lipa, i računa, i - sličica Srca Isusova, koja ju je sad istinski pogodila, jer se uopće ne sjeća kad ju je i da li ju je ona uopće stavila u novčanik, gdje je inače držala slike svoje djece i pokojnog supruga.

Uzela je sličicu, poljubila je i sjela u fotelju kao gromom pogođena. Počela je plakati.

Oči Isusove sa slike su je gledale blago i opraštajuće, ali je ona ipak u njima čitala prijekor i opomenu.
Pa istu ovakvu sličicu dobila je još u četvrtom razredu kad je počela "Devetnicu prvih petaka" koju je vodio sad već pokojni župnik u njezinom rodnom gradu, na sjeveru Hrvatske…

Na površini je sad isplivala sva bol propuštenih godina, sve neproslavljene prve pričesti i krizme, vjenčanje kod matičara, bez križa i Božjeg blagoslova, sve neizmoljene molitve i neisplakane suze kad ni na ponoćku nije mogla ići, i sa zavišću je uzimala kolače koje su joj nudile sirotinjske obitelji koje je, tijekom radnog dana (jer je i Božić bio radni dan) službeno posjećivala.

Te su obitelji imale problema, bile su na mnogo razina bijedne, ali su imale ono što je ona izgnala iz svoje obitelji i svog života: Boga, Isusa u štalici, "Narodi nam se kralj nebeski", uskrsna jaja, lijepe pjesme, i "Kraljice neba".

Odlučila je… Prodat će kuću, djeci podijeliti novac, kupit će negdje nekakav stančić i živjeti samo za Boga i za siromašne.

Toliko toga mora nadoknaditi…

Svećenik, i sam duboki štovatelj Srca Isusova ganut je slušao ispovijed ove još uvijek mladolike i lijepe žene.

Nakon ispovijedi preporučio joj je da sve svoje brige preda Isusu, da se moli Srcu Isusovu i njemu preda i svoju djecu, i njihove živote i svoju kuću i sve koje će u svom budućem životu susretati, bez obzira kako osmislila svoje umirovljeničke dane. Danica je ove pastirove riječi slušala otvorenih usta i srca kao što suha zemlja upija svaku kap kiše, kako kaže psalmist.

Svakodnevna misa postala joj je više od navike, postala joj je potreba kao kruh, kao jutarnja kavica i dnevne novine, koje je čitala od najranijeg djetinjstva.

Nekoliko godina molila je bez prestanka, uvijek imajući na umu što moli, ali s vremenom joj je bilo sve važnije da izmoli i ono: Ako je to volja Božja…

Kad je ušao u sobu s oglasom u kojem ona prodaje kuću - ni po čemu ga nije razlikovala od ostalih kupaca.

Bila je ljubazna, suzdržana, onakva kakva je uvijek bila u susretima s nepoznatim ljudima, pogotovo u svojoj kući.

Naravno, srce joj se stezalo od boli što će kuću sigurno prodati, što će time izbrisati sve svoje uspomene, na neki način gotovo umrijeti, ali je već imala iskustvo da će joj Bog dati potrebnu snagu.

Ipak, kad je ovaj gospodin finih manira, navratio i detaljnije se propitivao, primijetila je da imaju toliko toga sličnoga, a nije joj promaklo da izgleda kao da je brat Roberta Redforda: u farmericama, s tenisicama na nogama, ravna trbuha, sportske građe, prosjede kose i pomalo ranjiva izraza lica.

Ipak, ni u najromantičnijim snovima ili maštanjima nije mogla zamisliti da će Isus biti ovako romantičan, duhovit, blagonaklon, da će, kao u nekoj kič-predstavi ili "ljubiću" što se na tone tiska po ženskim časopisima, režirati pravu ljubavnu priču.

Što se više družila s ovim gospodinom, koji je odlučio kupiti njezinu kuću i konačno se skrasiti u svojoj lijepoj i jedinoj domovini Hrvatskoj, nakon cijelog radnog vijeka provedenog u Australiji, gdje je ostao udovac, sve je više otkrivala koliko njih dvoje imaju zajedničkog, koliko su u mnogo čemu bliski i jedva je sebi priznala, koliko "se imaju rad", kako se u njenom rodnom kraju kaže.

Kad ju je zaprosio, ganuto je rekla: "DA". Svetište Srca Isusova diše tišinom, smirenošću i svetošću.

U crkvi su, pred oltarom, samo pater koji ju je potakao na pobožnost Srcu Isusovu, ona, njen budući muž i njezina djeca, dvije kćeri koje su kume.

Vjenčanje je posve tiho, intimno, lijepo, radost se prelijevala s lica patra na mladence, na njezine kćeri i zetove, na unučad, koji kao u filmu gledaju kako njihova lijepa baka postaje žena nekog čike kojega nisu poznavali…

Pater će ovo vjenčanje uzeti kao temu u svojoj sljedećoj propovjedi o nježnom i milosrdnom Srcu Isusovu, koje se nikada ne oglušuje na molitve onih koji su iskrena i raskajana srca.

Jer - i Daničin muž je često molio Gospu i Njezina sina da se sretno vrati u jedinu mu dragu domovinu i napokon nađe svoj mir u svojoj kući, u svojoj državi i na hrvatskom tlu…

Samo je Isus mogao znati srca, čežnje i snove ovih dvoje ljudi koje je na ovako nevjerojatan način povezao.

Daničina kuća s prekrasnim pogledom na najljepše more na svijetu danas živi punim životom.
Vrt oko kuće uredno je obrađen, cvijeće se ukazuje ganutom oku svakog prolaznika, unučad se igraju u dvorištu iza kuće, a ona, sad i članica Marijine legije i župskog Caritasa, nastavlja obilaziti jadne i nemoćne ljude, što je radila dok je bila socijalna radnica.

Sad to radi u Isusovo i Marijino ime. I - zato je mnogo, mnogo sretnija.

Ana Penić

Preuzeto sa Očima drugoga

Kratka ljubavn priča autor Carlos Lascano dostupno na Vimeo.

Kralj i dvorska luda

U jednom kraljevstvu je vladao glupi i razmaženi mladi kralj.

Posebno su ga ljutile neravnine na cestama njegovog kraljevstva.

Spotaknuo bi se svaki put i padao kad bi krenuo u šetnju.

Stoga je izdao naredbu da se cijelo njegovo kraljevstvo prekrije mekanim životinjskim krznom.

Kad je to čula dvorska luda, obuzeo ju je gromki smijeh.

Bez imalo bojazni posavjetova kralja:

"Ha, ha, pa to je nemoguće! Zašto ubijati životinje? Ha, ha, bolje uzmite dva komada krzna pa ih pričvrstite za svoja stopala!"

Kralju se svidio prijedlog dvorske lude.

Dio svijeta koji trebaš promjeniti tvoje je srce.

Preuzeto sa Očima drugoga

Pater Zvjezdan Linić u Međugorju 30 godina ukazanja

Priča o dva muškarca

Dva muškarca, obojica jako bolesni zajedno su ležali u bolnici.

Jedan od njih je svaki dan imao mogućnost sjediti u svom krevetu zbog izdvajanja vode iz njegovih pluća.

Njegov krevet je stajao uz jedini prozor u sobi.

Drugi muškarac je morao stalno ležati na leđima.

Brzo su se upoznali i razgovarali po cijele dane.

Pričali su o svojim obiteljima, svojim domovima, poslu, gdje su bili u vojsci, i gdje na odmoru.

Svaki dan je muškarac koji je sjedio uz prozor opisivao drugome muškarcu stvari koje je vidio vani.

Muškarac na drugom krevetu je počeo živjeti za te jednosatne trenutke kada je njegov prijatelj sjedio i pričao o događanjima i bojama vanjskoga svijeta.

Prozor je gledao na park uz jezero s labudovima. Guske i labudovi su se igrali u vodi, a mala su djeca spuštala svoje male čamce u vodu.

Mladi parovi su zagrljeni šetali uz cvijeće svih boja. Veliko, staro i snažno drveće je uljepšavalo pokrajinu, a u daljini su se vidjela svjetla grada.

Kada je muškarac uz prozor detaljno objašnjavao sve to, njegov je prijatelj na drugom krevetu zatvorio oči te zamišljao sve te slikovite prizore.

Jednoga dana mu je muškarac uz prozor opisivao paradu, koja se kretala uz jezero.

Bez obzira što njegov prijatelj nije čuo tu muziku, on ju je vidio u svom umu.

Tako su prolazili dani i tjedni.

Jednoga jutra je jutarnja sestra donijela vodu za umivanje i uz prozor pronašla tijelo muškarca koji je u snu mirno umro.

Bila je tužna i pozvala je medicinsko osoblje koje je tijelo odnijelo van.

Odmah kada je to bilo moguće, drugi muškarac je zamolio da ga pomaknu uz prozor.

Sestra mu je sa zadovoljstvom udovoljila, pobrinula se da se je udobno namjestio te ga ostavila samog.

Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi puta ugledao vanjski svijet.

Konačno je imao priliku sam uživati u vanjskim ljepotama.

Pogledao je kroz prozor i ugleda prazan zid.

Muškarac je pitao sestru koji je to bio razlog da je pokojni prijatelj tako lijepo opisivao stvari u vanjskom svijetu.

Sestra mu je rekla da je bio slijep i da nije mogao vidjeti zid koji je stajao ispred prozora.

Reče: »A, možda je htio usrećiti vas?«

Preuzeto sa Očima drugoga

Malena vrata i uski put

Čitanja:

Post 13, 2. 5-18

Lot je izabrao vidljivo bolji dio zemlje. No pokazalo se da je riječ o kraju u kojemu su ljudi bili vrlo zli i griješili su protiv Boga. Lot će morati na bolan način spoznati kako to zlo kontaminira život. - Nekada smo i u svojemu životu svjedoci da ono što je na prvi pogled bolje ne daje ono što obećava.

Mt 7, 6. 12-14

Gotovo svakodnevno slušamo o financijskim skandalima, o sebičnom mentalitetu među poslovnim ljudima, o prijevarama kod velikih građevinskih zahvata... A kakvi smo mi kao narod iz kojega se regrutiraju političari i kreatori gospodarstva? Zar i mi ne pokušamo izvući nešto više iz socijalnih prava, ako se može, zar ne radimo tu i tamo na crno, zar ne utajimo malo poreza ako možemo...? Zato moramo biti oprezni s crno-bijelim prikazom ljudi oko sebe. ,,Sve što želite da drugi vama čine, činite i vi njima." Kad bismo se ravnali prema tom ,,zlatnom pravilu", razvila bi se pozitivna kultura kao protuteža mentalitetu korupcije i grabeži, zaživio bi solidarni suživot koji vodi računa o dobrobiti sviju. No mogu li ja kao pojedinac bilo što učiniti? Da, mogu! Moje osobno ponašanje važno je za promjenu ozračja u svijetu. To su malena vrata i uski put. I na to Isus misli kad zapovijeda da svoje bisere - ono što je u meni nedodirljivo - ne bacam pred svinje, da ih ne ubacujem u prljave poslove. Drugačije se ne može kršćanski živjeti. Lakše ne ide. No na kraju ću tako ipak zadobiti lakoću života i pronaći svoj smjer.

Molitva

Bože svetosti, ti nam stavljaš na srce da se prema svojim bližnjima ophodimo onako kako bismo željeli da se oni prema nama ophode. Daj da srcem prihvatimo tvoje zlatno pravilo, kako bi uspio naš život s drugima te kako bismo spoznali da je temelj sretnog života u tome da nitko ne bude zapostavljen te da ima udjela u dobrima ovoga svijeta. Amen.

Tri žabe

Jednoga dana tri žabe iz obližnje bare doskakutale do štale.

Tamo je bilo bure s mlijekom.

Vraćajući se u predvečerje u vodu, sve tri padnu u bure.

Svaki pokušaj da izađu bio je uzaludan.

Jedna među njima, koja bijaše lakovjerni optimist, pomisli: "Treba samo mirno čekati da netko dođe i spasi nas."

Stajala je mirno dok joj mlijeko nije zatvorilo dišne organe, a onda se ugušila i potonula.

Druga žaba bijaše pesimist.

Znajući da nitko neće doći, a da sama sebi ne može pomoći, odluči pustiti se na dno kako bi skratila muke polaganog ugibanja.

Treća žaba bila je realist.

Ona je mislila ovako: "Ne znamo ništa pouzdano, ali čekati se ne isplati. Moram nešto poduzeti, nikad se ne zna."

Mlatila je nogama po mlijeku dok nije počela osjećati nešto tvrdo.

Bio je to maslac.

Kad je grumen bio dovoljno tvrd, ona se pope na njega i iskoči iz bureta.

Preuzeto sa Očima drugoga

O životu danas i onom što ostavljamo za sutra

Moj prijatelj otvori jednu od ladica koja je pripadala njegovoj ženi.

Izvadi jedan zamotuljak u posivjelom papiru i reče:
"Ovo nije bilo što, ovo je nešto specijalno."

Odmotao je paketić i odbacio papir, i onda se duboko zagledao u biranu svilu i čipku.

Ona je ovo kupila kad smo bili prvi put u New Yorku, prije otprilike osam ili devet godina.

Nije to nikada upotrijebila.

Čuvala je to za neku "specijalnu priliku".

"Dobro... ja mislim da je sada prigodna prilika za to".

Prišao je krevetu i položio rublje pored druge garderobe, koju će ona imati na pogrebu.

Njegova žena je umrla.

Okrenu se prema meni i reče:

"Ne čuvaj nikada ništa za neke specijalne prilike, svaki dan u tvom životu je specijalan".

Još uvijek mislim na njegove riječi...one su promijenile moj život.

Više čitam, a čistim manje.

Sjedim na terasi i uživam u pejzažu, i ne smeta mi korov u vrtu.

Provodim više vremena s porodicom, a manje na poslu.

Shvatio sam da je život u suštini jedna cjelina ispunjena uzvicima, a ne tečaj preživljavanja.

Više ništa ne čuvam.

Upotrebljavam moje kristalne čaše svaki dan.

Obučem moj novi sako, kad idem u supermarket, ako mi je želja.

Ja ne čuvam moj najbolji parfem za specijalne izlaske, ja ga upotrebljavam uvijek kad poželim.

Fraze..."jednog dana" i "jednog od ovih dana" su nestale iz mog rječnika.

Ako nešto vrijedi vidjeti, slušati ili raditi, onda ja to želim vidjeti, slušati ili raditi SADA.

Ja nisam siguran u to što bi žena mog prijatelja uradila, da je samo znala da je neće biti ovdje sutra, u što mi svi vjerujemo.

Ja mislim da bi ona bila više u kontaktu sa svojom obitelji, svojim najbližim prijateljima.

Ona bi možda nazvala svoje stare prijatelje i molila za oproštaj za neke nesporazume, i pomirila se s njima.

Vjerujem da bi ona išla jesti u kineski restoran, to je njena omiljena hrana.

Upravo ove neurađene male stvari što meni smetaju, ako bih ja znao da su mi sati izbrojani.

Smeta me što sam prestao sretati moje dobre prijatelje koje sam ja "jednog dana" htio kontaktirati.

Smeta mi što ne pišem pisma, koja sam mislio pisati "jednog od ovih dana".

Smeta mi i žalosti me da nisam rekao mojim roditeljima, mojoj braći i djeci, češće, koliko ih volim.

Sada pokušavam ne zakasniti, ne držim po strani, ili čuvam nešto, što može obogatiti nas život sa smijehom ili radošću.

I svaki dan kažem samom sebi, da je danas jedan specijalan dan...

Svaki dan, svaki sat, svaka minuta... je specijalan.

Preuzeto sa Očima drugoga

Prostor duha

Razmišljanje i molitva za ovaj tjedan

Upotpunjenje Pashalnoga otajstva (Kristova umiranja i uskrsnuća) slavi se na blagdan Pedesetnice (Duhovi).

Povijesno gledano, dok su učenici zajedno s Marijom molili u Jeruzalemu iskusili su vatru i snagu Duha Svetoga koji je sišao u njihova srca i živote (Dj 2,1-13).

Najintimniji Božji život došao je među njih dajući im svjetlo i hrabrost, osposobljujući ih da iziđu van i svjedoče u Kristovo ime svim narodima.

Tradicionalni himni, kao što su Veni Sancte Spiritus i Veni Creator, izražavaju želju kršćana da budu ispunjeni i obnovljeni Duhom Svetim.

I na blagdan ove Pedesetnice, na koji god način bili nadahnuti, možemo moliti za tu božansku prisutnost da bude uz nas, omogućujući Kristu da uvijek bude u našim mislima i djelima.

Izmoli ovu molitvu Duhu Svetome koju je napisao sv. Augustin:

"Dahni u mene, Duše Sveti, da moje misli budu svete! Pokreni me, Duše Sveti, da moj posao bude posvećen! Privuci moje srce da zavolim samo ono što je sveto! Zaštiti me, Duše Sveti, da mogu uvijek biti svet."

Molitva za današnji dan

Priprema

U tišini mog najintimnijeg bića,
u fragmentima mog žuđenog jedinstva,
mogu li osjetiti šapat Božje prisutnosti?
Mogu li se sjetiti kada sam osjetio Božju blizinu;
kada smo hodali zajedno, a da sam si dopustio da budem zagrljen Božjom ljubavlju?

Pokušat ću bar nakratko zaboraviti sve brige i probleme
koji me možda muče u ovom trenutku.
Sve svoje brige stavljam u Božje ruke - barem nekoliko minuta dok traje ova molitva.

Dok se vraćam svojim svakodnevnim zadacima,
podsjeti me, Gospodine,
da si uvijek uza me.
Nikada ne trebam očajavati.

U trenutačnom stanju duha usredotoči se na današnji tekst s pouzdanjem.
Vjeruj da je Duh Sveti prisutan
i da te on može nadahnuti da otkriješ što ti ovaj današnji tekst govori.
Čitaj pažljivo i s razumijevanjem; osluškuj što se događa u tvome srcu.

Mt 6,1-6.16-18

Isus reče: "Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače, nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima. Kada, dakle, dijeliš milostinju ne trubi pred sobom, kako to u sinagogama i na ulicama čine licemjeri da bi ih ljudi hvalili. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kada daješ milostinju - neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da tvoja milostinja bude u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti!" 
"Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti." 
"I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti, naprotiv, kad postiš pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti." 

Što mi želiš reći, Gospodine?

"Budni budite i bdijte."
Tvoje su riječi upućene učenicima prije muke i smrti.
Znam, Gospodine, da ćeš ostati uz mene i 
bdjeti nada mnom sve dane života moga.

Zahvaljujem ti Gospodine što sam mogao provesti nekoliko trenutaka nasamo s tobom.
Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda
i u vijeke vjekova.

Amen

Svakodnevnu molitvu možete pronaći na Prostor duha

Smrt

Neki je starac skupljao u šumi drva za zimu.

Jednog dana nosio je na sebi teško breme.

Umorio se pod teretom.

Konačno je odložio drva na zemlju da se malo odmori i predahne.

- O, kad bi me već jednom i smrt uzela - jecao je.

- Na ovoj zemlji samo podnosim muku i bol. I smrt se nađe pokraj njega .

- Što želiš od mene? - upita ga smrt.

- Samo da mi ovaj moj teret podigneš opet na ramena - odgovori starac žurno.

Preuzeto sa Očima drugoga

Duhovi

Dj 2, 1-11

Duhovi - dan rođenja Crkve - jesu blagdan novoga govora, govora vatrenih jezika koji svojom vatrom uklanjaju površni govor kako bi stvorili prostor za Isusovu riječ pomirenja koja daje život. Duhovi su blagdan iznenađenja Božjega Duha. Ako im se otvorimo kao što su učinili apostoli, postat ćemo ljudi obdareni prisutnošću Duha.

1 Kor 12, 3b-7. 12-13

Božji Duh je unutarnje središte koje se u svakom čovjeku razvija na individualni stvaralački način. Božji Duh stvara odnos. A odnos je prožet Duhom ako dopušta različitosti. Ako ih ne podnosi, onda je bezdušan. Svakom muškarcu i svakoj ženi darovan je dar Duha, koji našem osobnom životu i u našoj Crkvi želi podariti svu šaroliku širinu Božjega stvaralaštva.

Iv 20, 19-23

Čame iza zatvorenih vrata, u strahu da bi poput Isusa mogli ostati bez glave. Nema prostora za nadu, za novo, za Uskrs. Samo strah i beznađe. No nijedna vrata nisu tako dobro zatvorena da bi mogla spriječiti Uskrsloga. On dolazi k njima - ne da bi sredio račune, nego njegove prve riječi glase: ,,Mir vama!" U njihovome strahu i unutarnjoj rastrganosti on im donosi Božji mir kako bi njihova zatvorena srca probudio na novi život, kako bi ih iscijelio, blagoslovio i poslao. Tada su se strah i sputanost pretvorili u radost i sigurnost. On je živ! On je s nama! Svojom nesputanom željom za životom razbija njihov strah koji ih blokira i daruje im Duha Svetoga. Time stvara kontinuitet između sebe i njih, poziva ih da ustanu, šalje ih u svijet kako bi oni nastavili ono što je on započeo: opraštati grijehe, ali ine opraštati ako ljudi žele ostati iza zatvorenih vrata. No tko želi biti izveden na svjetlo i pati zbog svojih pogrešaka, tome se otvaraju vrata u život. Ako jedni drugima zatvaramo vrata u život, neka nam Duh Sveti pomogne i neka nam podari Božji mir.

Molitva

Bože naše čežnje, ti si nam darovao Duha mira i oproštenja, kako bismo usred nemira ovoga svijeta stvarali prostor za tvoj mir te kako bismo usprkos tvrdokornosti ljudskih srdaca ostvarivali i promicali opraštanje. Neka nas ispuni tvoj Duh, koji prevladava razlike te zatvorena vrata otvara životu. Amen.

Svakidanje jadikovke

Bio neki siromašan i jednostavan čovjek.

Uvečer, nakon zamornog rada, vraćao se kući slomljen i neraspoložen.

Zavidno je promatrao ljude koji su se vozikali u automobilima ili sjedili u baru pijući pivo.

„Njima je dobro“, gunđao je čovjek u tramvaju stisnut bez daha.

„Oni ne znaju što znači trpjeti. Kad bi imali moj križ da ga moraju nositi!“

Bog je s mnogo razumijevanja i strpljenja slušao svakodnevne jadikovke siromašnog čovjeka.

I jedne večeri dočeka ga pri povratku kući.

-O to si ti, Gospodine! - reče čovjek iznenađen. – Nemoj me prekoravati.

I sam znaš kako je težak križ koji si mi navalio na leđa.

Gospodin se blago nasmiješi: - Dođi sa mnom.

Dat ću ti mogućnost da izabereš drugi križ.

Čovjek se nenadano nađe u velikoj plavoj špilji.

Arhitektura je odavala božanski izgled.

Unutra je bilo naslagano mnogo križeva: malenih, velikih, obloženih biserjem, glatkih, hrapavih, teških, lakih… - To su križevi koje ljudi nose.

Odaberi slobodno koji želiš.

Čovjek radosno skine svoj križ i počne prebirati križeve.

Najprije je iskušao lagani križ, ali je bio poveći, neudoban za nošenje.

Uze križ koji nosi biskup, ali je bio neobično opterećen odgovornošću i žrtvom.

Pokuša staviti glatki križ, ali osjeti da ga silno žulja.

Opazi i srebrni križ, ali osjeti samoću i napuštenost kad ga stavi na sebe.

I tako ih iskuša sve, ali na svaki je imao prigovor.

Napokon, u zapećku pronađe jedan križ, prilično istrošen od duge uporabe.

Učini mu se kao stvoren za njega.

Stavi ga na leđa i klikne: - Uzimam baš ovaj križ. Dobro mi pristaje!

A Gospodin mu uputi blagi pogled i toga časa čovjek prepozna križ: bio je to njegov vlastiti križ, koji je bio odložio ulazeći u špilju i koji je nosio čitava života.

Preuzeto sa Očima drugoga

"Svršetak svijeta"

Poštovani,

Htio bih Vas upozoriti da uvijek budete oprezni prema "objavama" koje kruže Internetom, osobito prema onima koje anonimno proglašavaju skori kraj svijeta.

Isus nam u Evanđelju vrlo jasno govori:
"A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac." (Mk13,22).
Stoga spekuliranje datumom kraja svijeta uvijek predstavlja neki oblik samovoljne interpretacije.
Povijest nas je naučila da je takvih pokušaja već bilo na tisuće i kao što vidimo - svaki put su se
pokazali pogrešni.
(U protivnom smo očito i Vi i ja zaboravili otići na "svršetak svijeta").

Iako je ovaj mail o "Trećoj fatimskoj tajni" samo jedan u nizu apokaliptičnim i kvazi kršćanskih mailova, podigao je više panike nego inače.
Možda su tome uzrok u zadnje vrijeme općenito proširena nagađanja o kraju svijeta, poduprta navodnim analizama mayanskog kalendara koja kraj svijeta stavljaju u 2012. godinu. Preporučujem da na ove (i mnoštvo drugih sličnih mailova!) odgovorite tipkom "delete" umjesto "forward".

Osobito negativan element u svemu ovome je to što se pod izlikom pobožnosti i navodne moralne obveze evangelizacije i obraćenja zapravo šire posve neracionalan strah i krivi oblici pobožnosti.
Iako su "Gospa", "krunica", "križ", "Isus", vjerojatno najčešće riječi koje se  spominju, tekst je općenito vrlo krivo (i krivovjerno!) intoniran.
Kada podrobnije analiziramo strukturu izlaganja, vidimo da je ono čitatelja usmjerava na posve krivi trag.

Nekoliko aspekata je vrlo problematično:

1) rađanje straha i nevjericeu čitatelju koji stječe dojam da je ovaj e-mail jedina i nužna poruka spasenja;

2) krivo predstavljanje pobožnosti koja je u ovom slučaju
samo rezultat straha od propasti;

3) pozivanje na autoritet svetaca i Svetog pisma da bi se poduprli krivi nauk i laži koji e-mail širi.

Dakle, kao što ste vidjeli, poruka iz mail-a se želi nametnuti kao nužan uvjet za preživljavanje ("Svi će zli duhovi će se kretati okolo i biti slobodni, radeći štetu svim onim dušama koje nisu željele slušati ovu poruku i onima koji se nisu htjeli pokajati."), što nije nimalo u skladu s vjerskim naukom.

Osobito oholo prenaglašavanje vlastite uloge autor ove poruke ističe u retku: "Papa i Biskupi sada čekaju novu poruku koja govori o pokajanju i molitvi."

Kao što Katekizam Katoličke Crkve jasno kaže, Krist nam je donio puninu objave i sve ono što nam je nužno za spasenje sadržano je u pologu vjere koji se u Crkvi čuva već stoljećima.

Privatne objave (osobito besmislice kao što je ova!) ne spadaju u taj polog.

Čak i kada neki sveci imaju autentične privatne objave, o njima konačni sud opet daje Crkva, prepoznajući u njima već primljeni Kristov poziv.

One ga dakle ne dopunjuju, već ga samo ponekad pomažu jasnije aktualizirati u određenom povijesnom trenutku.

Dakle: nikada i ni u kojem slučaju niti jedna privatna objava ne može steći status dokumenta koji vjernike obvezuje na poslušnost.

A stav da papa i biskupi iščekuju neke nove poruke da bi saznali o pokajanju i molitvi je posve kriv.

Osim toga, vrlo slikovitim opisima (navodnih!) događanja i radnji tekst želi ostaviti dojam autentičnog viđenja, a mnoštvom prijetnji u čitatelju pobuditi strah i paniku te moralne skrupule.

Štoviše, pobožnost koja se želi proširiti ne proistječe iz pravih pobuda već iz bojazni, te je izmiješena s mnoštvom elemenata na granici magije.

Najočitije se to vidi u pozivu na nužno "pripremanja svetog oltara s križem" da bi se ostvarila komunikacija s Bogom.

Svaki iole poučen kršćanin trebao bi znati da oltar ne spada na privatnu već zajedničku pobožnost i da njegovo posvećenje u Crkvi vrši biskup, posebnim obredom.

Dakle, "sveti oltar" nije dio kućnog inventara, već Crkve koja na njemu slavu euharistiju. Jednako tako, oltar nije uvjet za komunikaciju s Bogom koji nadilazi i vrijeme i prostor.

Molitvakrunice na koju se poziva ne odgovara nijednom tradicionalnom modelu jer se slična molitva "Oprosti nam naše grijehe..." ne moli iza svakeZdravomarije, već iza svake desetice, itd.

Postoji još mnoštvo dijelova u e-mailu koji su, slično kao i navedeni, zapravo konstruirani na vrlo varljiv način.
Dok se na prvo čitanje može steći dojam da se radi o pozivu na razvijanja pobožnosti, dubljom analizom uviđamo da su motivi i načini na koje se to čini posve krivi.

Među krivim namjerama nalazi se i pozivanje na autoritet Blažene Djevice Marije, vidjelice Lucije i pokojnog pape Ivana Pavla II. s ciljem da e-mail ostavi dojam provjerenosti i crkvenosti.
Prava istina je posve suprotna jer niti jedno od imena nije upotrjebljeno istinito.
Crkva je već davno objavila tekst poruka iz Fatime i on nije nikakva tajna, štoviše javno je dostupan na službenim vatikanskim stranicama (popraćen preslikama izvornih rukopisa). Oni koji se za njega interesiraju mogu ga pročitati na ovoj stranici.

O tome da ne postoji nikakva "dodatna" fatimska tajna pisano je već prije nekoliko godina povodom izdavanja knjige "Posljednja vidjelica", kardinala Bertonea ovdje.

Ne smijemo svaki tekst koji intenzivno spominje sveta imena odmah shvatiti kao dobronamjeran.
Svati Pavao upozorava da se "sam Sotona prerušuje u anđela svjetlosti" (1Kor 11,14).

Sve u svemu, mislim da bi najbolja poruka povodom ovog pisma i u kontaktu s mnoštvom poruka koje svakodnevno primamo bila Pavlova rečenica iz prve poslanice Solunjanima:
"Sve provjeravajte, dobro zadržite, svake se sjene zla klonite" (1 Sol 5,21-22).

Kršćani bi stoga itekako trebali vježbati svoju vlastitu prosudbu, jačati vjeru poduprtu razumom.

To nam je zadatak osobito danas, u vrijeme Interneta, kada doista nije teško doći do velikog broja pouzdanih informacija.

Potičem Vas da se ne plašite nikakvih budućih apokaliptičnih e-mail poruka.
Neka one budupovod na dublje istraživanje i rast u vjeri!

Inače, "kraj svijeta" za kršćane nije nikakav tragičan događaj.
Posljednja vremena zapravo su započela Kristovim navještajem.
Na više mjesta u evanđeljima čitamo kako je Kraljevstvo Božje već među nama.

Ono je već tu, ali ne u potpunosti.
Tako svi mi živimo u posljednjim vremenima, a kršćanska nada se živi u tom procjepu između "već", ali ne "sasvim".
Dana nam je prilika da Kraljevstvo Božje proširujemo i gradimo.

Rani kršćanski spisi nas poučavaju kako to vrijeme do ponovnog Kristovog dolaska treba biti ispunjeno iščekivanjem, a ne strahom.

Na neki način, cjelokupna povijest kršćanstva je jedno veliko Došašće, radosno vrijeme čekanja sretnog događaja!

BTB,

Don Damir

don Damir Stojic, SDB
Katolicki pastoralni ured
SD "Cvjetno naselje"
Odranska 8 10 000 ZAGREB

Zašto žene plaču

Jedan je dječačić upitao svoju majku:

- "Zašto plačeš?"

- "Zato što sam žena" -odgovorila mu je .

- "Ne razumijem" – rekao je dječak.

Mama ga je samo zagrlila i rekla: "Nikad i nećeš"

Kasnije je upitao oca. "Zašto mi se čini da mama uvijek plače bez ikakvog razloga?"

- "Sve žene plaču bez ikakvog razloga" – bilo je jedino što je tata znao reći.

Dječačić je odrastao i postao muškarac, i još uvijek se pitao zašto žene plaču.
Naposljetku je nazvao Boga.

Kad ga je dobio, upitao ga je:

- "Bože, zašto se žene tako lako rasplaču?"

Bog odgovori: "Kad sam stvarao ženu morala je biti posebna.
Dao sam joj ramena dovoljno jaka da nose svu težinu ovog svijeta, a opet dovoljno nježna da mogu pružati utjehu.
Dao sam joj unutrašnju snagu da podnese porod i odbijanje koje joj toliko puta stiže od njezine djece.
Dao sam joj čvrstinu koja joj omogućuje da ide dalje kada svi drugi odustanu, i da se brine za svoju obitelj u doba bolesti i nevolje bez prigovora.
Dao sam joj osjećajnost da voli svoju djecu bez obzira na sve, čak i ako ju je njezino dijete veoma povrijedilo.
Dao sam joj snagu da nosi svoga muža kroz njegove pogreške i načinio je od njegovog rebra da bi štitila njegovo srce.
Dao sam joj mudrost da zna da dobar muž nikada ne bi povrijedio svoju ženu, ali povremeno testira njezinu snagu i odlučnost da postojano bude uz njega.
I napokon, dao sam joj suzu da je isplače.
To je samo njezino na korištenje kad god joj zatreba.
Vidiš, sine moj, ljepota nije u odjeći koju nosi, u njezinoj figuri, ili u načinu na koji se češlja.

Ljepota žene mora se vidjeti u njezinim očima, jer to je ulaz u njezino srce - mjesto gdje stanuje ljubav."

Preuzeto sa Očima drugoga

Istina

Mudrac je ispričao jednom sljedeću priču:

Jednog su dana razbojnici oteli petogodišnjeg dječaka i spalili selo u kome je živio.

Kad se otac vratio, vidio je zgarište i učinilo mu se da je pougljeno dječje tijelo njegov sin.

Plačući i čupajući kosu spalio je dječje tijelo, sakupio pepeo u jednu vrećicu i stalno je nosio sa sobom.

Jednog je dana, međutim, njegov pravi sin pobjegao od razbojnika i vratio se kući.

Pokucao je na očeva vrata.

Otac koji je još uvijek plakao i nosio vrećicu s pepelom sa sobom, upitao je: “Tko je tamo?” “Tata, ja sam, tvoj sin. Otvori vrata.”

Otac je pomislio da se neki obijesan dječak s njime šali.

Viknuo mu je neka odlazi i nastavio je plakati.

Dječak je uporno kucao, ali otac nije otvarao vrata.

Nakon nekog vremena dječak je otišao.

Otac i sin više se nikada nisu vidjeli.

Na kraju je mudrac dodao: “Ako se previše držiš nečega što smatraš istinom, kada sama istina dođe na tvoja vrata, nećeš joj znati otvoriti”.

Preuzeto sa Očima drugoga

Molitva za svoje vlastito otkriće

Opravdaj moju dušu, Bože, i sa Svog izvora ognjem moju volju.

Zasvijetli u moj um, iako to možda znači "tama mom iskustvu", osvoji moje srce Svojim silnim Životom.

Neka moje oči ne vide ništa u svijetu osim Tvoje slave, i neka moje ruke ne dotiču ništa što nije za Tvoju službu.

Neka moj jezik ne okusi kruha koji me neće prisiliti da hvalim Tvoju slavu.

Hoću da Tvoj glas i hoću da čujem sav sklad koji si stvorio i da pjevam Tvoju pohvalnicu.

Ovčja će me vuna i poljski pamuk dovoljno grijati da mogu živjeti u Tvojoj službi; ostatak ću dati Tvom siromahu.

Daj da se služim svim stvarima zbog jednog jedinog razloga: naći svoje veselje dajući Ti veću slavu.

 

Zbog toga čuvaj me, iznad svega, od grijeha.

Čuvaj me od smrti smrtnog grijeha koji stavlja pakao u moju dušu.

Čuvaj me od putenog kvarenja koje zasljepljuje i truje moje srce.

Čuvaj me od grijeha koji izjeda ljudsko tijelo neodoljivom vatrom dok ga ne proždere.

Čuvaj me od ljubavi k novcu u kom je mržnja, od lakomosti i častohleplja koji guše moj život.

Čuvaj me od mrtvih djela taštine i nezahvalnog posla u kom umjetnici uništavaju sami sebe zbog ponosa, novca i glasa a sveti se dave pod lavinom svoje vlastite nezgodne revnosti.

Iscijeli u meni tešku ranu pohlepe i glada koja iscrpljuje moju narav njezinim krvarenjem.

Pogazi zmijsku zavist koja bode otrovom ljubav i ubija svaku radost.

Odveži moje ruke i oslobodi moje srce od lijenosti.

Oslobodi me od besposlice koja obilazi prerušena u aktivnost tamo gdje se aktivnost ne traži od mene i od kukavičluka koji čini što nije zamoljen zato da izbjegne žrtvu.

 

Daj mi jakost koja čeka Tebe u šutnji i miru.

Daj mi poniznost u kojoj je jedinoj smirenost i oslobodi me od oholosti koja je najteži teret.

I zaposjedni cijelo moje srce i dušu bezazlenom ljubavlju.

Obuzmi čitav moj život jednom misli i jednom željom ljubavi, da mogu ljubiti ne zbog zasluga, ni zbog savršenstva, ni zbog kreposti, ni zbog svetosti nego jedino radi Boga.

Thomas Merton

Umro od gladi i žeđi pored izvora i datulja

Neki je Europljanin zalutao u pustinji Sahari.

Izgladnio je i ožednio.

Zadnjim se silama vukao u nadi da će pronaći oazu i tako spasiti život.

Kada je već izgubio svaku nadu, odjednom mu se pred očima pokaže zelena oaza.

Sav sretan počne trčati prema njoj, a onda se zaustavi govoreći sam sebi:
Ne, ne smijem se dati prevariti.
To je fatamorgana.
Moje oči vide i ono što ne postoji jer čitavo moje biće čezne za oazom.
Nije to oaza.
Moram biti razuman i trijezan.

I opet pođe dalje vukući se kroz pijesak.

Odjednom ugleda pred sobom datulje na kojima su visjeli plodovi.

Upravo htjede da ih uzbere kad li se opet prisjeti:
Ne, nisu to datulje, to je fatamorgana.
Ne smijem se dati prevariti.

Nekoliko koraka dalje pred očima mu se ukaže izvor vode.

I kad se htio nagnuti da se napije, njegov trijezni razum ga upozori:
To je samo fatamorgana.
Nema tu izvora.
Moram umrijeti od gladi, žeđi i vrućine.

Nekoliko sati iza toga ušla su u oazu dva beduina.

Začudiše se kad ugledaše mrtvog Europljanina.

Jedan od njih reče:
Gle neobična čovjeka!
Tu pokraj izvora i datulja, u hladu maslina umro je do gladi i žeđi.
A drugi mu objasni:
Poznavao sam mnogo takvih europskih ljudi.
Njihov razum im ne da da povjeruju u ono što vide srcem i očima.

Preuzeto sa Očima drugoga

Pronikni u svoje misli...

“Tko sam ja?” – upita mladić Starca.

“Ti si ono što ti misliš.” – odgovori Starac. – “Objasnit ću ti jednom pričom.”

“Jednog dana, pored gradskih zidina, u sumrak su se mogle vidjeti dvije osobe koje se grle.”

“To su tata i mama.” – misli nevino dijete.

“To su ljubavnici.” – misli čovjek pokvarene mašte.

“To su dvoje prijatelja koji se nisu vidjeli dugi niz godina.” – misli čovjek koji živi sam.

“To su dva trgovca koji su sklopili dobar posao.” – misli čovjek pohlepan za novcem.

“To je otac koji grli sina koji se vratio iz rata.” – misli žena nježne duše.

“To je kći koja grli svoga oca koji se vratio s puta.” – misli čovjek ožalošćen zbog smrti svoje kćeri.

“To su zaljubljeni.” – misli djevojka koja sanja o ljubavi.

“To su dvojica koji se bore na smrt.” – misli ubojica.

“Tko zna zašto se grle?” – misli uskogrudi čovjek.

“Kako je lijepo vidjeti dvije osobe koje se grle.” – misli čovjek Božji.

“Svatko misli,” – zaključi Starac – “ovisno o sebi šta je, i što nosi u sebi.

Pronikni u svoje misli: ti možeš reći puno više o tome tko si nego bilo tko drugi.

Preuzeto sa Očima drugoga

Molitva trojice monaha

Plovila jednom jedna lađa po moru, a na njoj bilo nekoliko hodočasnika i jedan biskup.

Doplovili tako oni blizu jednog, kako im se činilo, nenastanjenog otočića, kad li netko ugleda tri spodobe na obali.

Kad su došli bliže, vidješe trojicu staraca, polugola, a stajali su držeći se za ruke i u čudu gledali lađicu.

Upita biskup zna li netko tko su ta tri starca.

Rekoše mu da su to tri pustinjaka, da su gotovo divlji i da jedva znaju govoriti.

Evo prilike da ih naučim moliti - pomisli biskup, i zamoli kapetana da se usidri blizu otočića, a sam čamcem krene do obale.

Na obali stajahu ona trojica, zarasli u brade i kose; pokloniše mu se.

Biskup ih upita služe li oni Bogu u ovoj samoći, i znaju li se moliti.

Jedan od staraca se nasmiješi i reče: Znamo, i odmah izgovoriše ovu molitvicu: Nas je troje, ti si troje, smiluj nam se!

Ali, to nije dobra molitva - reče biskup - nego, naučit ću vas moliti Očenaš.

I gotovo cijeli dan učio biskup monahe moliti, riječ po riječ Očenaša; teško to stracima bilo pamtiti nove riječi, stalno su se pleli i brkali, ali ipak kad je pala noć znali su ponoviti cijeli Očenaš.

Zadovoljan biskup ih blagoslovi i vrati se na lađu, te nastavi plovidbu, a otočića ubrzo nestalo s vidika.

Stajao je biskup još neko vrijeme na palubi i razmišljao kako je učinio Bogu ugodno djelo naučivši tri pustinjaka ispravnoj molitvi.

I dok je on tako razmišljao, ugleda u daljini neku svjetlost što se približava lađi, kad ono ona trojica jure po vodi kao da je kopno, i to držeći se za ruke.

Kad su stigli do lađe, digoše glave i progovoriše svi u jedan glas: Slugo Božji, zaboravismo tvoju nauku.

Dok si ti s nama bio, nekako smo i znali, a kad ti ode, izmače nam se najprije jedna, pa druga riječ, i eto zato smo došli da nas ponovo poučiš.

Zaprepašteni biskup odgovori: Ne treba da ja vas učim, djeco moja, nego molite se kao i dosad, a i nas spomenite u svojoj molitvi.

Preuzeto sa Očima drugoga

Život kao šalica kave

Grupa bivših studenata, sada već uspješnih poslovnih ljudi, okupila se kako bi posjetili jednog starog profesora s faksa.

Razgovor je ubrzo prerastao u pritužbe o umoru, iscrpljenosti, stresu na poslu, u obitelji i na svakom životnom koraku.

Profesor ih je slušao s punom pažnjom i suosjećanjem.

"Čini mi se da vam treba šalica dobre kave", rekao je i povukao se u kuhinju.

Vratio s velikim loncem iz kojeg se pušila kava i cijelim asortimanom šalica.

Svaka je bila drugačija.

Bilo je tu porculanskih, plastičnih, staklenih, papirnatih, kristalnih, keramičkih...

Neke su izgledale skupocjeno, kao da su stigle s dvora posljednjeg kineskog cara, druge su izgledale sasvim obično, treće su bile okrhane i polupane...

"Poslužite se."

Mjerkanje tuđe šalice...

Kad su svi bivši studenti imali šalicu u ruci, profesor je primijetio:

"Lijepe i skupocjene začas su planule."

Na stolu su ostale, nedirnute, ružne, obične i jeftine šalice.

Nastavio je:

"Za sebe želite samo najbolje. Što vam je ujedno i izvor stresa."

"A ipak, izgled šalice ne dodaje okusu. Ljepša posuda obično je samo skuplja, a katkad i zamagljuje ono što ispijamo.

Svima vam je uistinu trebala dobra kava, a ne šalica.

Ipak ste posegnuli za najboljom... A onda ste nastavili mjerkajući tuđe šalice."

"Kad se uhvatite u vrtlog stresa i nezadovoljstva, sjetite se da je kava poput života.

A posao, novac i položaj u društvu... - poput šalice.

Alati za držati život.

Šalica ne definira, niti mijenja kvalitetu života koji živimo."

"Ponekad, koncentrirajući se samo na šalicu, propustimo uživati u kavi.

Pijete kavu, a ne šalicu. Najsretniji ljudi nemaju sve najbolje, oni izvuku najbolje od svega.

Žive jednostavno. Govore ljubazno. Vole velikodušno."

Preuzeto sa Očima drugoga

Vijesti iz Međugorja

1. Dana 2. svibnja 2011.

Mirjana je imala svoje mjesečno ukazanje kod Plavog križa okružena velikim mnoštvom ljudi.

Poslije ukazanja prenijela nam je sljedeću poruku: „Draga djeco!

Bog Otac me šalje da vam pokažem put spasenja, jer On vas, djeco moja, želi spasiti, a ne osuditi.

Zato vas ja kao majka okupljam oko sebe, jer vam želim svojom majčinskom ljubavlju pomoći da se oslobodite prljavštine prošlosti i počnete živjeti iznova i drugačije.

Pozivam vas da uskrsnete u mome Sinu.

Uz ispovijed grijeha odrecite se svega onoga što vas je udaljavalo od moga Sina i činilo vaš život praznim i neuspješnim.

Recite srcem „da“ Ocu i pođite na put spasenja na koji vas zove po Duhu Svetom.

Hvala vam.

Ja posebno molim za pastire da im Bog pomogne biti uz vas s punim srcem.“

2. Za poruku od 2. svibnja,

samo jedan dan nakon beatifikacije Ivana Pavla II., Blažena Djevica Marija nije mogla naći bolji način da izrazi molitvu svoga srca!

Ona moli Boga da pomogne pastirima da svim svojim srcem budu uz nas.

Nije li upravo to ono što nas ispunjava strahopoštovanjem u životu Ivana Pavla II.?

On je imao srce pastira bez premca i to do posljednjeg daha!

Iako više nije imao glasa ni snage, 2. travnja 2005. godine bio je u stanju posljednji put obratiti se mladima ispod svog prozora govoreći: „Tražio sam vas, a sada ste vi došli k meni!
Hvala.“

Molimo se blaženom Ivanu Pavlu II. više nego ikada!

Neka svi naši pastiri dobiju srce poput njegovog, srce blisko sjedinjeno s Kristovim i na taj način blisko ljudima svih kultura i svih religija!

3. Franck i Ivan Pavao II.

U srednjoj školi Kraljice Mira u New Jerseyu, SAD, Franck je bio izabran da bude među uzvanicima koji će dočekati Ivana Pavla II. u zračnoj luci u listopadu 1995. godine, te da prisustvuje papinskoj misi na stadionu Giant.

Franck je bio uzoran student, uvijek uzornog ponašanja, ozbiljan i jako bistar.

Pa ipak, postojao je mali problem: Franck kao protestant nije uopće shvaćao ulogu pape u Crkvi i nije ga prestajao kritizirati.

Što se više približavao datum posjeta, Franck je sve više mrmljao protiv Pape.

Ipak, prihvatio je ovaj odabir jer mu je to omogućilo da jedan dan izostane s nastave i sretne svjetskog lidera.

Kad se vratio, tako je zračio da su ga njegovi prijatelji obasuli pitanjima.

Rekao je:
„Jutros sam očekivao susresti arogantnog i sebičnog lidera. Ali u trenutku kad je Papa krenuo prema mnoštvu i blagoslivljao ljude, našao sam se blizu ograde koja je zadržavala mnoštvo ljudi. Kad je došao blizu, pogledao me je ravno u oči, podigao desnu ruku i načinio mi je znak križa na čelu.“

Kad su Francka upitali kakav je dojam to ostavilo na njega, odgovorio je i još uvijek odgovara: „Kad sam ga pogledao u oči, vidio sam Isusa! Kad ste ispred njega, ne možete a da ne osjetite da ste ispred neba. Možete vidjeti nebo u njegovim očima!“

Od toga dana Franck više nije bio isti. Ivan Pavao II. postao je njegov prijatelj, njegov brat, njegov junak i njegov otac.
On nikada ne propušta priliku da govori o svom „susretu s nebom.“

Može bez prestanka govoriti o pogledu Ivana Pavla II.

Krunica koju mu je Papa darovao, a koju čuva kao dragocjenu relikviju, njegovo je najveće blago.

Danas je Franck pastor koji svojim žarom Kristu privlači mnoštvo ljudi.

Nije postao katolik, ali je sredstvo ujedinjenja. Ivan Pavao II. je još uvijek u njegovom srcu i ... on nije rekao svoju zadnju riječ!

4. Sunce je plesalo!

Naša prijateljica iz Portugala otputovala je u Fatimu da bi 13. svibnja prisustvovala velikoj proslavi godišnjice prvog Marijinog ukazanja 1917. godine.

Ove je godine Fatima također slavila beatifikaciju Ivana Pavla II. Bili su postavljeni veliki ekrani preko kojih se prenosila beatifikacija koju je gledalo 20.000 hodočasnika okupljenih blizu bazilike.

Naša prijateljica nam je rekla da se oko 13.30 h, kad su se slike Ivana Pavla II. pojavile na ekranima, iznenada oblikovao jako široki svjetleći krug oko sunca, poput duge na nebu koja je projicirala zrake svih boja.

Sunce je na nebu počelo plesati kao da se pridružilo proslavi.

Portugalski mediji su prenijeli istu informaciju. Kao što znamo Ivan Pavao II. bio je jako povezan s Fatimom!

Nakon što je na njega izvršen atentat 13. svibnja 1981. godine, on je svoju zaštitu uvijek pripisivao Gospi Fatimskoj, te je rekao: „Jedna ruka je pucala, a majčinska ruka vodila je putanju metka.“

Je li nam Papa, čiji je osobni moto bio Totus Tuus (Sav tvoj, Marijo) želio dati znak?

Još je 13. listopada 1917. godine, u vrijeme šestog i zadnjeg ukazanja Marije u Fatimi, 70.000 ljudi vidjelo ples sunca!

Zanimljivo, zar ne?

5. Kineski biskup

Tijekom mog prošlomjesečnog putovanja u Kinu, posjetila sam provinciju Hebei na sjeveru države.

Tamo su mi prijatelji govorili o njima dragom čovjeku, o svom biskupu, mons. Wangu Chong-Lin Linu, koji se prošle godine rodio za nebo. 1958. godine bio je zarobljen kao svećenik.

Proveo je u zatvoru 21 godinu, da bi se vratio kući tek 1979. godine.

Kad je zaređen za biskupa 1983., njegova biskupija je bila bez života: bez svećenika, bez časnih sestara, bez samostana, čak i bez crkve.

Ništa nije postojalo!

Tada je otišao na hodočašće u Marijansko svetište provincije Shanxi i molio Djevicu Mariju za pomoć.

Neizmjerno ju je ljubio.

Govorio bi svojim prijateljima: „Znate kako je plemenit poziv biskupa i kako je teška njegova odgovornost. Jedino se mogu pouzdati u Blaženu Djevicu Mariju! Ona je Majka Božja, Majka Crkve, a i moja ljubljena Majka. Crkva me je proglasila biskupom, ali ovdje Crkva nema ništa! Nema zemlju, nema čak ni sobu, nema sjemeništa...Ja sam tako siromašan pastir! Što želi Majka Božja?“

Čuo je za Marijansko svetište Banshisan gdje se Majka Božja ukazuje od 1982. godine i odlučio je poći tamo.
Evo njegove priče:

„Činilo se da me jedan glas potiče da tamo sretnem svoju „Majku“. Molili smo krunicu na koljenima i tijekom molitve ona mi se ukazala blizu crkve, odjevena u bijelo, s plavim pojasom. Gledao sam u njezine oči, a ona u moje. 'O Majko, drži svoj pogled uvijek na meni!' Sutradan sam u crkvi slavio misu za sve njezine nakane, jako važnu misu za mene, jer sam prikazao 60.000 vjernika moje biskupije, prikazao sam i sebe a vjernike posvetio Majci Božjoj.

Rekao sam joj: 'Budući da nemam ništa, ništa ne mogu ni učiniti. Zato ti posvećujem moju biskupiju, Majko moja, pobrini se sama za nju!' Moja Majka Marija mi je odgovorila: „Ne brini, pobrinut ću se za tebe kao što sam se brinula za svog sina Isusa!“ I tako je i bilo! Majka Božja je odgovorila. Kad se vratio, svećenici i sjemeništarci su počeli dolaziti u velikom broju.

U kratko vrijeme, biskup je bio kadar utemeljiti sjemenište (1985.), ponovno uspostaviti kongregaciju svete Terezije, otvoriti jedno sirotište, Centar za zvanja, Centar za formaciju laika, itd....

Taj biskup je bio u stanju uspjeti u onom što je bilo nemoguće. U svom potpunom siromaštvu i usamljenosti, molio je s vjerom, sve je posvetio Majci Božjoj i sve joj predao s pouzdanjem djeteta. Znao da će ona uzeti k srcu posao njezinog Sina bolje nego itko drugi.

Koliko se puno posvećenih ljudi danas suočava sa sličnim situacijama nestašice, usamljenosti, i s kušnjom da odustanu zbog veličine zadatka koji treba ispuniti?

Ali Gospa je spremna raditi čudesa čim su u igri poslovi njezinog Sina i spas njezine djece! Zato ona već trideset godina u Međugorju marljivo nastoji da padnemo na koljena!

6. 30. obljetnica ukazanja slavit će se 25. lipnja.

Obilne milosti spustit će se na one koji će doći ili se ujediniti s molitvom župe!
Prigrabimo ih dok još možemo! Neki ljudi su planirali prikazati trideset dana molitve za Kraljicu Mira (koja započinje 24. svibnja) i uz to posebno trud oko obraćenja, molitve, posta, opraštanja, djela ljubavi, žrtve itd.

Kakav prekrasan dar: 30 dana za 30 godina ukazanja! Jednog je dana Gospa ovdje rekla svojoj molitvenoj grupi: „Moja najveća radost je vidjeti vas da se molite mom Sinu Isusu sjedinjeni u jednom srcu.“ Svaka obitelj ili grupa prijatelja može prinijeti taj dar Majci Božjoj i zahvaliti joj na njezinim ukazanjima.

Majci će to biti drago. Najdraža Gospo, kako da ti zahvalimo na izvanrednom poslanju koje si ostvarila među nama u ovih posljednjih 30 godina? Molim te dođi i šapni nam koji dar želiš primiti od nas.

S. Emmanuel+ (Prevedeno s engleskog; tekst je izvorno napisan na francuskom)

www.childrenofmedjugorje.com

Bog i šutnja

Veoma pobožan čovjek po imenu Haakon često se molio ispred jednoga starog raspela.

Ono je bilo veoma poznato u tom kraju i mnogi su dolazili tu hodočastiti i moliti za čudo.

Mnoge od njih je razočaravala Božja šutnja, zar nakon tolikih molitvi da ne dobiju odgovor, bar ne onakav kakav su očekivali.

Međutim, Haakon se kao revan vjernik nije obazirao na to nego se i dalje nastavljao moliti često razmišljajući o muci koju je zbog naših grijeha Isus podnio na križu.

Bio je toliko dirnut time da je stalno ponavljao: "Gospodine, ja želim trpjeti i umrijeti za Tebe.

Dopusti mi da zauzmem Tvoje mjesto u muci. Želim bar na tren olakšati tvoje muke, postati Ti na križu."

Godinama tako, ali odgovora nije bilo. Jednoga dana Kristov lik sa križa progovori: "Ispunit ću ti to, ali pod jednim uvjetom, a to je taj da bez obzira što vidio ili čuo, ti šuti.

Dakle, što god da se dogodi ne smiješ ni riječ progovoriti.'' Haakon s radošću odgovori: "Obećavam".

U sekundi Haakon postade Krist raspet na tom istom drvenom križu.

Prođe mnogo vremena, ljudi su dolazili i odlazili moleći, a on se pridržavao obećanja i šutio.

Međutim, jednoga dana nakon molitve nekom bogatašu ispade novčanik.

Haakon je šutio.

Dođe jedan siromah, vidje taj novčanik, uze ga sebi i ode. Haakon je i dalje šutio.

Šutio je i kada je ubrzo nakon toga pred križ kleknuo jedan mladić moleći za blagoslov prije polaska na dugo putovanje.

U tom je trenutku stigao bogataš tražeći izgubljeni novčanik.

Ne našavši ga optuži mladića da ga je uzeo. Poče mu prijetiti, vrijeđati ga, a onda i udarati.

Tada Haakon nemogavši šutjeti pred takvom nepravdom zavika: ''Prestani, nije ti on uzeo novčanik, nego onaj siromah kojega si sreo na putu ka ovamo.''

Kada su svi otišli priđe mu Krist i reče: "Siđi s križa, nisi dostojan da zauzmeš moje mjesto.

Zamolih te da šutiš, a ti mi to nisi bio u stanju ispoštovati.'' - "Ali gospodine", reče Haakon, "kako bih mogao dopustiti takvu nepravdu?"

Isus se vrati na križ i nastavi govoriti: "Ti nisi znao da bi bogatašu bolje bilo da izgubi svoj novčanik jer je taj novac namijenio za bludničenje.

Siromah bi s njime prehranio obitelj koja će sada da živi u još većoj bijedi.

Za mladića bi bilo bolje da ga je bogataš pretukao, jer tada ne bi otišao na put.

Vidiš, on je sada mrtav, prije nekoliko trenutaka njegov je brod potonuo.

Ti ovo sve nisi znao, ALI JA JESAM.

To je razlog zašto Ja šutim".

To rekavši, Gospodin ponovno zašuti, a Haakon ostade očajan klečeći u podnožju raspela.

Preuzeto sa Očima drugoga

Studenti hrvatskim generalima iz Marije Bistrice

U nedjelju 8. svibnja održano je 1. hodočašće hrvatskih studenata u svetište Majke Božje Bistričke koje je priredilo četrnaest studentskih zavičajnih udruga, na inicijativu Udruge zagorskih studenata. Hodočašće je posvećeno hrvatskim generalima u Haagu, Gotovini i Markaču.

Misno slavlje predvodio je studentski kapelan don Damir Stojić. Liturgijsko pjevanje izvodio je akademski zbor Palma pod ravnanjem maestra Ivana Josipa Skendera, profesora na Muzičkoj akademiji te uz orguljsku pratnju studentice na Muzičkoj akademiji Urse Vukman, a solo je pjevala studentica Muzičke akademije, sopran Marta Musap.

Predstavnici 14 studentskih udruga čitali su molitvu vjernika.

Uvodni pozdrav uputio je student Miroslav Smetiško, predsjednik Udruge zagorskih studenata.  

Hrvati i Hrvatice, Zagorci i Zagorke, studenti i studentice…
Dobro mi došli prijateli vu skromni zagorski dom.
Budite kak doma vu vlastitoj hiži, tu pri pajdašu ste svom.
Neka svima vama ovaj sveti zagorski dom pruži iskrenu dobrodošlicu i duhovnu okrjepu.
Mjesto kojime je koračao i sam SVETI OTAC mora da je BOGOM DANO za sve nas.
U ime Udruge zagorskih studenata, želio bih se zahvaliti svim studentskim zavičajnim udrugama, suorganizatorima, na ovom današnjem danu, koji će zasigurno ostati upamćen u našim srcima kao jedan od onih dana kada su hrvatski studenti pokazali svoju snagu i zajedništvo.
Posebno HVALA ide i vlč. Zlatku Korenu koji nas je ugostio, profesorici s glazbene akademije Evi Bilić Kirchmayer koja je jedna od glavnih inicijatorica ovog hodočašća i naravno, don Damiru Stojiću, zbog kojeg ste mnogi danas i ovdje, i koji će predvoditi ovo misno slavlje.
Isto tako hvala i gradu Zagrebu i gradonačelniku Bandiću na 15 busova za prijevoz iz Zagreba u Zagorje.
BOG I HRVATI!!! 

Završni Proglas hrvatskih studentskih udruga uputio je student Ivan Bota.

PROGLAS HRVATSKIH STUDENTA

Hrvatskom narodu, svima građanima Republike Hrvatske i svijetu :

Studentski zbor Gacke
Mladež Ramske zajednice Zagreb
Udruga brodskih studenata
Udruga studenata Banovine
Udruga studenata grada Novske
Udruga bosanskih studenata
Udruga studenata grada Splita
Udruga studenata Dalmatinske zagore
Udruga studenata Dubrovnika "Libertas"
Udruga studenata Imotske krajine
Udruga studenata Cetinske krajine
Udruga zagorskih studenata
Zavičajni klub hercegovačkih studenata  i
Zagrebački klub livanjskih studenata  

studentske su zavičajne udruge koje djeluju pri Sveučilištu u Zagrebu a  na inicijativu Udruge zagorskih studenata, koordinacija spomenutih udruga odlučila je organizirati prvo studentsko hodočašće s nadom da će ono postati tradicionalno te da će se zagrebački studenti, svake godine u svibnju okupiti na ovom najvećem, Hrvatskom Marijanskom svetištu.  

Ovogodišnje, prvo studentsko hodočašće posvećeno je dolasku Svetog Oca, pape Benedikta XVI. u Hrvatsku s nadom da ćemo se dostojanstveno pripremiti za njegov sveti dolazak.  

Uz sve molitve koje smo donijeli u svojim srcima, posebno želimo istaknuti potporu i molitve, za sve nepravedno osuđene generale te sve progonjene Hrvatske branitelje, ali molimo  i za njihove progonitelje!

Upravo zato, danas, ovdje, pred svima Vama, na mjestu kojim je koračao i sam Sveti Otac, papa Ivan Pavao II., najveći i najpoznatiji hrvatski diplomat, dižemo glas.
Pod ovim svetim nebom, u zavičaju koji je dao i našeg prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana, u zavičaju koji je nadahnuo i samog Mihanovića da napiše „Lijepu našu“, govorimo svijetu da ne pristajemo, ni pod koju cijenu pomiriti se s epitetima koje je nedavno Haaški sud dodijelio toj istoj „Lijepoj Našoj“ u obrazloženju presude.

Mi smo mladi ljudi koji su svoje prve korake radili za vrijeme Domovinskog rata, no vrlo dobro znamo za što i protiv koga su se borili naši očevi koji su time postali očevi naše zajedničke domovine i zadužili generacije hrvatskih državljana.

Teško nam je gledati kako se ovim presudama pokušava iskriviti  povijest i povijesna istina, izjednačiti  žrtvu i agresora, te pokušava baciti mrlju na častan i oslobodilački Domovinski rat.

Mi, hrvatski   studenti, kojima je Hrvatska servirana na pladnju, moramo povećati vlastiti stupanj zahvalnosti, a ne razmaženo trabunjati o prošlim, boljim vremenima, iako u njima nismo nikad ni bili.

Mi se istine ne bojimo, ponosni smo na naše pobjede i na sve one koji su omogućili da naša Hrvatska bude slobodna, nezavisna i demokratska država.
Svjesni političkih igara i zamki, uvjereni smo u nevinost naših očeva koje se proganja poput kakvih zvijeri, a istovremeno se zaboravlja na jugočetničke  zločince  iza kojih su ostala monstruozna djela; samo u Hrvatskoj, gotovo  šesnaest tisuća mrtvih, 180 000 zapaljenih i porušenih domova, stotine tisuća uništenih sudbina i srušenih snova.

I zato, ne molimo, nego zahtijevamo, pravdu, pravednost i nakon svega opet, pravdu. Zahtijevamo da se ponovno preispitaju pravni temelji na kojima se donijela takva sramotna odluka, da se ponovno prođe kroz zaključak koji pljuje našim očevima u lice, da se pokuša pogledati u naša lica i tvrditi, nama svima, hrvatskim studentima, da se svojim intelektom borimo za državu koja je temeljena na tzv.  „udruženom zločinačkom pothvatu“.

Apsurd i kontradiktornost haaške presude koja pokušava izjednačiti žrtvu i agresora, napad i obranu potpuno je neprihvatljiva nama studentima okupljenima u zavičajnim udrugama.

Upravo zato počeli smo pisati  Studentsku deklaraciju o Domovinskom ratu kako bi svijet čuo i glas hrvatskih studenata, a ne samo probranih, nazovi intelektualaca koji kažu da je u Hrvatskoj bio građanski rat za koji su svi jednako krivi i odgovorni.
Mi znamo da nije tako!
Mi znamo istinu!
Studentskom deklaracijom o Domovinskom ratu, koju ćemo uskoro objaviti,  želimo reći svijetu da je Hrvatska svoju neovisnost izborila časno i pošteno, u obrambenom oslobodilačkom Domovinskom ratu. Svijet to mora znati.

Uvijek moramo biti svjesni činjenica  i okolnosti  vezanih za stjecanje Hrvatske neovisnosti, onima koji su nam nanijeli svo zlo trebamo i jesmo oprostili ali NIKAD ne smijemo i nećemo zaboraviti!

Također, danas na Majčin dan, na poseban način želimo iskazati ljubav prema našim majkama, prema Hrvatskoj mati  koja nas je rodila, što nas je Hrvatskim mlijekom zadojila!

Hrvati smo bili, Hrvati ćemo biti!

Živjela Hrvatska!

Pismo o Krunici

Pismo Učitelja Dominikanskog reda o Krunici

Preveli Emanuel Jurica Beroš i Fr. Anto Gavrić OP.

Tekst je objavljen u Analecta Sacri Ordinis Fratrum Praedicatorum 93 (Rim, 1985) II-III, str. 116-121. Rim – S. Sabina, 2. rujna 1985.

"Bijte se u prsa zbog ljupkih polja, plodnih vinograda; zbog njiva naroda mojega što rađaju trnjem i dračem; zbog svih kuća veselih, grada razigranog.
Jer, napuštena bit će palača, opustjet će bučni grad; Ofel i kula postat će brlog dovijeka – bit će radost divljim magarcima, paša stadima, dok se na nas ne izlije duh iz visina." Izaija 32, 12-15

Vapaj proroka mogao je doći do usana našeg svetog Oca, sv. Dominika u Languedocu, kao što dolazi do mnogih od nas u svoje vrijeme.
Zemlja je opustošena i treba ju zaliti s Visina.

Dominikanska legenda o Krunici – neplodna zemlja

Red je nastao u neplodnoj zemlji: među podvojenim ljudstvom, s tijelom koje se bori protiv duha, s poniženim ženama i životom prezrenim, bilo je nemoguće prihvatiti stvarnost Riječi koja je postala tijelo, koja boravi među nama.

Postojao je samo jedan odgovor, i on se mogao izraziti jednostavnim riječima:

"Zdravo…Gospodin je s tobom… začet ćeš i roditi sina…" (Lk 1, 28-31).

Što god kritični povjesničari rekli o legendi Krunice, ona je dokaz karizmatskog dara kojeg je Crkva povjerila Redu propovjednika, dara koji moramo primjenjivati zbog našeg zavjeta, zbog našeg zakonodavstva i zbog stalnih naputaka Svete Stolice.

Legenda je, kao takva, vrijedna da je se prisjetimo ovih dana obnovljenog podsjećanja na našu propovjedničku službu: Nakon mnogo neplodnog rada, tradicija je prihvatila da se Majka Božja ukazala Dominiku u šumi Bouconnea blizu Toulousee:

"Ne čudite se što ste do sada imali malo plodova svoga rada. Utrošili ste ga na neplodnu zemlju, još nezalivenu rosom božanske milosti. Kad je Bog zaželio obnoviti lice zemlje, počeo je šaljući joj plodonosnu rosu anđeoskog pozdrava. Molite moju Krunicu koja se sastoji od stotinu i pedeset Zdravo Marija, i imat ćete obilnu žetvu."

Istinsko posvećenje Mariji

Ono postavlja Mariju u njen istinski crkveni kontekst – čekajući je u neplodnoj zemlji sa slomljenim, ranjenim i malim narodom Božjim. Nebeski Zdravo Marijo dolazi joj prvi put; jer uistinu Zdravo Marijo nije toliko uzdižuća molitva, nego prije silazeći božanski blagoslov koji se prelijeva na sve ljudstvo. Marija stoji u pustinji u ime cijelog čovječanstva, kako bi ono još jednom procvjetalo kao ruža. Riječ upućena Mariji, upućena je svima: "Raduj se… Gospodin je s Tobom." Ovdje, svi mi uzimamo vodu s izvora spasenja, dok plodonosna kiša Zdravo Marije obnavlja našu zemlju.

Škola molitve

Postoji zdrava raznolikost molitve Krunice, jer je njena duga i bogata prošlost stvorila mnogo pristupa: ima bogatu marijansku tradiciju, življenu u tisućama marijanskih svetišta, u procesijama i obredima gdje je Marija okrunjena za Kraljicu. Ona također ima i kristološko usmjerenje kao "sažetak Svetog pisma"; ona je moćna govorna molitva i višeznačna kontemplativna molitva. Može se moliti ili u grupi, ili pojedinačno. Jednom riječju, Krunica (Ružarij) je škola molitve, koja skrbi i za tijelo i dušu i duh.

Može se razmišljati o raznolikoj zbirci kruničarskoj duhovnosti počevši sa glasovitim Alainom de la Rocheom, Michaelom iz Lillea i Williamom Pepinom idući prema modernim vremenima i prihvaćajući bogatstvo papinskog učenja i neizrecivog bogatstva dominikanskih knjižnica, kao što je ona u Santa Mariji Novelli u Firenci. Jedno od djela koje zaslužuje biti posebno spomenuto je Le Triple Rosaire, oca Bernarda, dominikanca koji je živio u sedamnaestom stoljeću, u Toulousei:

Otac Bernard razlikuje tri klasična razdoblja u moljenju Krunice:

Krunica meditacije, ili ozbiljnog razmišljanja …
Krunica intimnosti, ili gledanja u ljubavi …
Krunica jedinstva, mirovanja u Gospodinu i osluškivanja u srcu …

Mnogi, koji su ostavili molitvu Krunice i koji nisu nastavili svoj duhovni razvoj, bili bi jako iznenađeni otkrivajući ovu originalnu dinamiku. Voditelji Krunice dobro bi postupili da se vrate ovim izvorima naše dominikanske baštine.

Metoda propovijedanja

Sveti Dominik je iznad svega Čovjek knjige. Umjetnost bi ga mogla prikazati bez zrnaca ružarija, ali nikada bez Svetog pisma. Dobro znana freska Izrugivani Krist u samostanu sv. Marca u Firenzi, klasičan je primjer. Freska sadrži glavne elemente propovijedi Krunice:

Glavnu temu Isusova božanstva, predmet našeg razmišljanja i našeg propovijedanja. To je patnja, već pobjedničkog Isusa sadašnjeg trenutka, sa snagom koja još uvijek teče iz njegovih slavnih rana kako bi liječila njegov narod.

Mariju, prvu i najveću kontemplativku, koja je već savršeno zauzeta razmišljanjem o tim stvari u svom srcu pozivajući istodobno Dominika da joj se pridruži.

Svetog Dominika, koji na zastupajući, razmišlja o riječi Pisma i priprema se propovijedati drugima. Fra Angelico ga portretira točno kako je Naša Gospa tražila pet stotina godina kasnije u Fatimi, kada je rekla: "Pridruži mi se u meditaciji o ovim otajstvima Krunice."

Evanđelje zavjetne mise Krunice, koje imamo u starom misalu, je ono o sijaču i sjemenu, koje pada na dobru i na lošu zemlju, završavajući izazovnim riječima Tebi je dano da znaš otajstva Kraljevstva. To nas podsjeća na našu zadaću propovijedanja i naglašava ulogu Krunice u našim propovijedima.

U zlatno je doba Krunice bilo uobičajeno započeti govoriti o životima Isusa i Marije prije propovijedi otajstava kraljevstva. Obimne su knjige napisane o tekstu modernog Lekcionara, naslovljene: Annualia i Festivalia, dajući cijeli pregled Evanđelja. Ovo objašnjava staru mudru izreku: Krunica je više način propovijedanja nego molitve (Rosarium magis est modus praedicandi quam orandi)."

Ovdje je područje za proučavanje tijekom budućih kongresa o Krunici, koji su se održali u nedavnoj prošlosti. U međuvremenu bilo bi dobro proučiti analize propovijedanja po metodi Krunice, koje su postavljene u Marialis Cultus pape Pavla VI.:

"Krunica je evanđeoska molitva, kao što je možda danas više nego u prošlosti vole definirati pastiri i proučavatelji" (br. 44).

"Također se bolje shvatilo kako uređeno i postupno odvijanje Krunice odražava sam način, kojim je Božja Riječ, ulazeći po milosrdnom planu u ljudsku povijest, ostvarila Otkupljenje…".

"Također je bilo upozoreno da podjela otajstava Krunice na tri dijela, ne samo tijesno odgovara kronološkom redu činjenica nego još posebno odrazuje shemu prvotnog navješćivanja vjere te da otajstvo Krista stavlja pred naše oči točno onako kako ga je zahvaćao sv. Pavao u poznatom himnu poslanice Filipljanima, poništenje, smrt i uzvišenje (2, 6-11)" (br 45).

Sredstvo ozdravljenja

Rani propovjednici Krunice nisu se bavili pukim propovijedanjem pobožnosti. Pazili su na Djela apostolska: "A sad, Gospodine, pogledaj na njihove prijetnje pa slugama svojim daj da posve neustrašivo navješćuju riječ tvoju. Pruži ruku da se po imenu tvoga svetog Sluge Isusa događaju ozdravljenja i čudesni znaci!" (Dj 4, 29,30).

Među klasičnim tekstovima njihova propovijedanja bila je priča o ženi koja je bolovala od krvarenja. Dotakla je Gospodina i osjetila snagu kako izlazi iz njega. Ozdravljenja su bila stvarni dio djelovanja apostolata Krunice u prijašnjim vremenima.

Propovjednik bi držao zrnca i pozvao slušatelje da u vjeri dotaknu Gospodina, kad bi zazvali ime Isusa u svakoj Zdravo Mariji. Zrnca su, rekli bi, kao rese njegove odjeće. Ispružite ruke i dohvatite ih u vjeri i ozdravit ćete.

Bernard iz Toulousee bi poticao članove kruničarskih bratovština da čine ono što je bratovština iz Milana radila, da se pomažu uljem iz svijeće koja gori pred oltarom Krunice, često ponavljajući imena Isusa i Marije. Potrudio se napisati riječi koje će koristiti sami laici kada budu pomazivali uljem bolesne članove tijekom njihovih posjeta.

Španjolski apostol iz Nove Granade, sveti Ljudevit Bertrand, daje slikoviti prikaz čuda koja su se dogodila dok je on sam koristio zrnca koja je običavao stavljati oko vrata bolesne osobe. Nakon njegova povratka u Valenciju, dao je ružarij prijatelju i rekao mu da ga pažljivo čuva, jer je u Indiji, ovaj ružarij liječio bolesne, obraćao grešnike, i mislim, također, uzdizao mrtve u život.
U ovim danima ponovnog cvjetanja službe liječenja, bilo bi nemarno od nas dominikanaca, neuspjeti u službi liječenja Krunicom, koje je sastavni dio naše tradicije.

Bratovština vjere

Godine1486., kada je Michael iz Lillea (Francois de Lille) obranio Bratovštinu Krunice u vrijeme javne rasprave na Sveučilištu u Kölnu, Red propovjednika je prihvatio koncept nasljedovanja u duhu, kao osnovu za pravu pobožnost Krunice. Koliko god bilo nesigurno i nedokumentirano sudjelovanje Reda sa samim Marijinim psaltirom, njegova briga za zajednicu, za dijeljenje i potporu, oduvijek su bili dio tradicije Krunice.

Michael iz Lillea je često koristio tekst Vulgate: Dijelim sa svima onima koji čuvaju tvoj zakon, Psalam 118, 63, dok je Pepin citirao riječi oca rasipnog sina: Sve što je moje, tvoje je… Članstvo u kruničarskoj bratovštini značilo je više od upisa imena u registar i obećanja da će se izmoliti određene molitve. Značilo je prihvaćati autoritet starijeg brata, znati kako dati milosrdne darove svom bratu ili sestri; kako im dati osjećaj slobode i ponuditi prijateljstvo. Ubuduće će svi biti jedno i hodat će kao princ u kraljevskoj kući. (Usp. Alanus Redivivus).

Apostolat male skupine

Ne možemo uspoređivati velike bratovštine iz prošlosti, ali u naše vrijeme imamo pravu eksploziju malih skupina Krunice širom svijeta. Jaki u vjeri i povezani vezama ljubavi i službe, ove skupine pokazuju mnoge kvalitete predanosti zajednici. Držeći se pojmova koje navodi Marialis Cultus (br. 51), oni su naučili povezati u svoju molitvu četiri elementa koja je spomenuo papa Pavao VI.: Sveto pismo, tišinu, pjesmu i dijeljenje plodova njihovog razmišljanja. Bogatsvo literature o meditaciji, i drugi materijal na temelju Svetog pisma nastao je u ovim skupinama. Na mnogim su instancama pokušali stvoriti svoju Krunicu oko Euharistije, koristeći tradicionalne Isus-rečenice u svakoj Zdravo Mariji, kako bi od svoje molitve stvorili duboku povezanost s Gospodinom.

Voditelji bratovština bi učinili dobro kada bi ohrabrili i pomogli ovim skupinama i zauzvrat naučili mnogo od njih. Na mnogim instancama bilo bi moguće, u skladu sa odredbama Apostolske konstitucije pape Lava XIII., pozvati skupinu da se priključi zakonski konstituiranoj bratovštini određenog područja.

Iznošenje tekućih problema

U kontekstu apostolata malih skupina, kao i u kontekstu propovijedi koje moraju ići uz bilo koji istinski apostolat dominikanske Krunice, mnogi tekući problemi mogu se riješiti.

Ranjeni mogu doći zbog ozdravljenja. Dobro je znati da mnogi naši dominikanski prijatelji ponovo koriste ružarij, kao što je činio sveti Ljudevit Bertrand; duh svetog Martina koji je hodao sa zrncima u jednoj ruci, a kruhom u drugoj, još je uvijek živ. Čujemo da žene bivaju utješene i ojačane, kao i žene iz Evanđelja, kad otkriju da snaga proizlazi iz otajstava Isusovih, danas kao i u vrijeme kada je Gospodin hodao zemljom u tijelu.

Ohrabrujuće je primijetiti da tamo gdje socijalne i političke ideologije ne uspijevaju, istinska pobožnost Božjeg naroda donosi prosvjetljenje i snagu. Istinska bratovština Krunice u naše se vrijeme očituje kao još jedno iskustvo sobe na katu, dok muškarci, žene i mala djeca opet čekaju s Marijom i učenicima da se izlije Duh Sveti, sa svim darovima i plodovima tog istog Duha.

Zaključak

Generalni promotor Krunice imenovan je u Kuriji, i svi regionalni promotori su zamoljeni da budu s njim u vezi. Nadamo se da će postojati i ko-ordinartori za glavne jezične skupine, koji će mu pomoći i djelovati kao pomoćnici u svojim skupinama.

Bilo bi dobro kad bi strukture za unapređenje Krunice mogle biti oživljene u svjetlu novih iskustava molitvenih pokreta u današnjem svijetu. Je li model kruničarskog ureda prikladan za novu ulogu laikata, i rast zajednica koje se zavjetuju? Čujemo da svećenici, crkvenjaci i laici stvaraju pomoćne molitvene zajednice za Krunicu, sa svojim različitim službama. Njih treba poticati i omogućiti im da osnuju pravu Bratovštinu Krunice u duhu našeg vremena.

Dominikanski odgoj ne smije zapustiti bogatu baštinu Reda s obzirom na povijest i duhovnost Krunice. Ona bi trebala omogućiti studentu da poveže svoja proučavanja, posebno studij Svetog pisma, mistične teologije i propovijedanja sa budućim apostolatom Krunice. Imajući na umu upućivanje na Krunicu prema novom kodeksu Kanonskog prava, moramo biti prvi u primjeni ovih pravila.

Bilo bi prikladno prisjetiti se izuzetnog pisma, naslovljenog na bivšeg Učitelja Reda, koji je napisao papa Pio XI. On je 7. ožujka 1934. napisao:

Može se ispravno reći da je Marijina Krunica počelo i temelj na kojem počiva sam Red sv. Dominika, radi usavršavanja života svojih članova i postizanja spasenja drugih.

Fr. Damian Byrne, O.P.

Veritas, 9. prosinca 2010.

Pomozimo jedni drugima

Grupa je namjenjena besplatnoj pomoći u informacijama, stvarima, smještajima itd...

Ako se ozbiljno uključimo u ovu grupu, proširimo i pozovemo puno prijatelja doći ćemo u mogućnost pomagati na najjednostavniji način, reći nekom ko ima nešto da mu više ne treba.

pomozimo.jedni.drugima@groups.facebook.com

www.facebook.com/home.php?sk=group_214646281894467

Sin se Božji pojavio zato da uništi đavolska djela

Naša borba nije protiv krvi i tijela, nego protiv Poglavarstava, protiv Vlasti, protiv Vrhovnika ovoga mračnog svijeta: protiv zlih duhova koji borave u nebeskim prostorima.

– Budući da djeca imaju zajedničku krv i meso, jednako i sam postade sudionik u tome da smrću uništi onoga koji ima vlast nad smrću, to jest đavla.

– Razoruža Poglavarstva i Vlasti i javno ih izloži ruglu vodeći ih u pobjedonosnoj povorci pobijeđene po križu.

– Uto čuh jak glas u nebu gdje govori: 'Sad je nastupilo spasenje i snaga i kraljevska vlast našega Boga, i vlast njegova Pomazanika, jer je zbačen tužitelj naše braće, koji ih je optuživao dan i noć pred našim Bogom.
Oni su ga pobijedili Janjetovom krvi i riječju svoga svjedočanstva, jer su prezreli svoj život sve do smrti.

Hvala Bogu koji nam dade pobjedu po našem Gospodinu Isusu Kristu!

1 Iv 3,8; Ef 6,12; Heb 2,14; Kol 2,15; Otk 12,10-11; 1 Kor 15,57

Preuzeto sa OFM

Važan je i kruh svagdašnji i kruh života

Čitanja:

Dj 6, 8-15

Stjepan je svoje hrabro ispovijedanje vjere platio životom.
Na našim prostorima se u ovome času zbog vjere nitko ne izlaže smrti.
A upravo se među nama sve više širi ravnodušnost prema vjeri.
Možda upravo zato što se njome ništa ne riskira.
Ili možda zato što činjenicu da slobodno ispovijedamo vjeru ne shvaćamo kao prigodu?

Iv 6, 22-29

Jedni imaju previše kruha, drugi ga nemaju dovoljno za svaki dan.
Jedni umiru od posljedica izobilja, drugi od posljedica oskudice.
Jedni su ugroženo zato što višak kruha čini suvišnim njihov život.
Sav im je smisao u brizi sa same sebe, a svaki se takav smisao vrlo lako može slomiti, zato što neprestano kruži samo oko održavanja vlastitog života.
Prema Isusovim riječima, moramo imati na pameti i jedno i drugo: i kruh svagdašnji i kruh života.
Kruh života dobit ćemo na dar ako od svojega izobilja dajemo onima koji ne znaju odakle uzeti kruh svagdašnji.
Oko čega kruže naša nastojanja?
Oko hrane koja propada, ili oko hrane koja ostaje za život vječni?
Isus želi u nama probuditi glad za ,,održivošću", za sitošću koja traje dulje od iduće gladi.

,,Gladnome Bog dolazi u kruhu" (poslovica).

Molitva

Dobri Bože, živimo u svijetu nepravde koja vapi do neba, jer jedni žive u izobilju dok drugi nemaju ni najnužnije da bi preživjeli.
Pri tom nitko ne bi trebao gladovati da su dobra pravedno raspoređena.
Potresi naše savjesti da znademo dijeliti svagdašnji kruh, i probudi u nama čežnju za kruhom života.

Amen.

Tko radi ne boji se gladi!?

Kad je učiteljica izrekla prvašićima basnu o cvrčku i mravima nije ni slutila kakvu će to dramu kasnije izazvati.

Svi znamo kako je u basni cvrčak cijelo ljeto pjevao: došla zima i glad, a on onda kucao mravima na vrata, za malo kruha, a oni mu rekli: „E, da si radio, mjesto što si cijelo ljeto pjevao, sad bi imao.“
I zalupe mu vrata.

Jedan od dječaka u razredu se osobito ražalostio maštajući o tome kako je cvrčak sigurno umro od gladi, i kako je, u šumi, nastala tišina bez pjesme.

Gledao je u mislima cvrčkovo malo, smrznuto tijelo na zemlji.
Na oči mu navirale suze.
I sad, nakon nastave, hoda kući smućen, a mozgom mu se motaju učiteljičini nadmoćni razlozi.
„Tko radi ne boji se gladi“, govorila je učiteljica, „da je manje umjetnika u državi, a više radnika, svima bi bilo bolje“.
„Živjeli mravi i marljivi rad!“, viknula je tada curica iz prve klupe.

Njegov dječji razum prevrtao je učiteljičine istine, s jedne na drugu stranu, i nalazio ih potpuno istinitima i praktičnima.

Pa zaista, ne može čovjek umrijeti od gladi. I tata radi - hrani ga.
To mu nekad, kad je ljut, čak i kaže.
„Dok te ja hranim, bit će kako ja kažem!“ zvoni mu u glavi tatin glas.

On svira violinu, a tata radi.
Je li i on gnjida kako je čuo da netko viče na ulici na pijanca.
„Mrav je zaista svetac“, morao je zaključiti u mislima.

Ali u nutrini mu stalno tuga, pa ga stišće u želucu.
Istina je to tako očita, a opet, nikako misao da mu sjedne u srce.
Sada hoda pognute glave.

„Tko radi ne boji se gladi“, učini mu se da piše na prometnom znaku dok je prelazio cestu i ulazio u park prema svojoj ulici.
Gledajući tako u zemlju na puteljku najednom naiđe na mrave.
Nešto kao da ga je iznutra ujelo pa naglo skoči i poče mrave bjesno gaziti nogama.
Skače po njima, a suze mu liju ko kiša.
Duhvati štap s ruba ceste i počme rovati za mravima, stazu po kojoj hodaju, kućicu, - sve. Frca zemlja naokolo; zaustavljaju se ljudi i čude se djetetu, što ga je to spopalo. „Evo vam, na! Crknite puna želuca, gadovi!“ viče, skače po mravima i plače.

Petar Nodilo

U nutrini svakog čovjeka žive i mrav i cvrčak.
Ako si ubio/la svoga cvrčka, iako hodaš, mrtav/va si.
Razmisli, nije li vrijeme da počneš brinuti i o cvrčku, prije nego ugine?
„Srce ima razloge koje razum ne poznaje!“, kaže filozof Pascal.
A Isus kaže da čovjek ne živi samo o kruhu.
I da se ugledamo u vrapce koji niti siju niti žanju, a ipak ih nebeski Otac hrani.

Preuzeto sa Duhovne priče

Karizmatski susret

15. svibnja 2011. (nedjelja Dobrog Pastira) u dvorani Cibone, Zagreb, održat će se proslava 15. rođendana Zajednice Dobri Pastir.

Program počinje u 15 sati.

Program će voditi vlč. Dražen Radigović i Josip Lončar, s gostima.

Pozivaju se svi podržavatelji "Dobrog Pastira" da se pridruže u slavlju, a posebno se pozivaju svi oni koji su kroz služenje Zajednice Dobri Pastir na bilo koji način bili blagoslovljeni.

Program proslave sastojat će se od slavljenja pjesmom, prikladnih nagovora i molitve.

SV. MISE NEĆE BITI, tako da sudionici misi prisustvuju u svojim župama.

Smrt najbogatijeg čovjeka

U nekom gradu na istoku živio je stari, siromašni ali veoma pobožni čovjek po imenu Ruben.
Služio je bogatom gospodaru koji mu je dopuštao da spava u njegovoj konjušnici.
Jedne noći stari je Ruben usnuo san.
Došao mu je anđeo i priopćio vijest:

"Rubene, sutra u zoru, umrijet će najbogatiji čovjek u ovome gradu!"

Ruben se odmah probudi, pade na koljena od straha i zavapi u molitvi:
"Bože dragi, zašto bi moj gospodar morao tako naglo umrijeti?"

Žurno se odjenuo i pohitao prema gospodarevoj kući.
Lupao je štapom o vrata dok se gospodar nije pojavio na prozoru.
"Gospodaru, oprosti mi što te budim, ali usnuo sam strašan san. Anđeo mi je priopćio da će u zoru umrijeti najbogatiji čovjek u gradu. Učini nešto gospodaru!"

Bogatašu nije bilo lako pri duši.
Odmah je dao pozvati liječnika, koji ga je pregledao i utvrdio da je sve u najboljem redu.
Ali bogataš je veći dio noći probdio i tek pred zoru usnuo.

Probudilo ga je lupanje na vratima.
Skočio je iz sna i provirio kroz prozor.
Pred vratima je stajala sluškinja i kroz suze prozborila:
"Gospodaru, maloprije je umro tvoj sluga Ruben."

Stara pripovijest.

Riječ 'bogat' dolazi od riječi Bog.
Bogat je onaj tko ima Boga uza se.
Mnogi se u Boga zaklinju, ali je malo onih koji za njim idu.
Cijeli zapadni svijet zarazila je silna težnja za imanjem, kupovanjem, potrošnjom...
U ljudskom srcu raj se pokazuje kao ogromni, blještavi trgovački centar u kojem čovjek, pun novaca, kupuje do iznemoglosti.
Smiješan je postao onaj koji u takvom svijetu govori o Bogu.
Smiješan možda i zato što ni u njegovim očima nema Boga, već samo bijeda koje smo već svi siti.
Dani idu, život prolazi, a čovjek mahnito skuplja stvari, iskustva, znanje - i množi vlastiti jad.

Zaista je iznenađujuće koliko malo ljudi traži Boga.
Mnogi su koji kažu da ga traže, ali u stvari traže sigurnost, zdravlje...
Bog je kao neki automat koji punimo kovanicama molitava, milostinje i dobrih djela a onda povlačimo ručicu, i ako se poklope brojke, bogo-automat izbaci ono što smo zaželjeli.
Od ovakve bijede ne spašava odjeća u koju se oblačimo pa makar ona bila kraljevska, biskupska, redovnička ili seljačka.
Razdrite srca a ne haljine svoje, kaže prorok.
Tražite i naći ćete, kaže Isus.
Čovjek nađe što cijeli život traži, žanje - što sije. Tko traži Boga, - nađe ga.
Umorni smo od bezbrojnih riječi, pa i od takvih koje nam govore o Bogu.
Uđimo u šutnju: šutnju očiju, jezika, ušiju - šutnju srca; i možda nam onda, u toj šutnji, progovori sam Bog.

P.N. :)

Molitva krunice za Svetog Oca

Grad Zagreb odobrio je da se u Paviljonu na Zrinjevcu može javno moliti krunica od danas do 07. lipnja.

Molitva započinje u subotu 30. travnja uoči Bijele nedjelje i moliti će se svaki dan od 18.00 do 19.00 sve do Papinog dolaska.

Poziv svima na sudjelovanje u molitvi krunice!

Pozdrav i blagoslov

Početak karizmatske obnove

Kako je nastao karizmatski pokret i što je to.

Posljednje pravo ima Bog života

Evanđelje vazmenoga bdjenja: Mt 28, 1-10

Ima novina koje čovjeka sruše s nogu.
To je slučaj s čuvarima groba.
Treba priznati da nemaju laku zadaću.
Moraju paziti da s mrtvim Isusom ostane onako kako jest.
To im je zadaća.
No sada je nad čuvarima smrti bljesnuo Uskrs!
Moraju spoznati da nije moguće zadržati Spasitelja ljudi u grobu.
Moraju spoznati da Isusa nije moguće zatvoriti u prošlost. I da Isus nije u njihovim rukama, nego oni u njegovim.
Dok to ne shvate, ostaju likovi koji pripadaju prošlosti.

Kod žena je drugačije.
One su tražile Isusa.
Zato im anđeo govori: "Vi se ne bojte! Ta znam, Isusa raspetoga tražite! Nije ovdje! Uskrsnu kako reče!" Križ i njegovi užasi se ne preskaču niti se potiskuju. No prošlost ne određuje sadašnjost i budućnost! - Novina koju Bog stvara po uskrsnuću prodire kroz kosti i najprije je zastrašujuća, no strah se pretvara u radost a radost vodi do susreta s Uskrslim i do vjere. Vjere da Bog stvara nešto novo, novo što ne može zastarjeti! Kamen na grobu nije trajan. Kamenje koje nas muči i pritiska nakon Uskrsa nije nepomično. Neka nas zahvati uskrsna pokretljivost!

Dnevna misa: Dj 10, 34a. 37-43

Vjerovati u njega I u njegovo ime zadobiti oproštenje grijeha - to je uskrsna poruka. Što je s mojom vjerom? Što je s mojom potrebom za oproštenjem?

Kol 3, 1-4

"Za onim gore težite, ne za zemaljskim!" Što je za mene nebo, što li zemlja? Mijenja li se moj zemaljski život ako oči upirem prema nebu? Zar mi možda pogled u nebo ne daje potrebnu opuštenost za stvari u mojem zemaljskom životu?

Iv 20, 1-18

S prvim jutarnjim zrakama Marija Magdalena ide na grob kako po pomazala i oplakala Isusovo tijelo. Čini ono što bi joj danas preporučili psihološki savjetnici u žalosti: svjesno se oprašta od ljubljene osobe i time se suočava s činjenicom smrti - da bi je pustila, rekli bismo danas. Moglo bi se to i drugačije reći: otipšla je da bi dala za pravo smrti. No upravo joj to neće uspjeti. Jer leš je nestao, a s njime i smrt. No to po sebi nije dovoljno da bi pobudilo nadu u uskrsnuće. Tek kad ju je onaj za kog je mislila da je vrtlar pozvao imenom, u njoj se dogodila promjna: ,,Marijo!" I jutarnja se magla počela razilaziti. Ono što se toga časa događa, toliko je prisno da se čovjek ne usudi po tome kopati. Jedno samo: Kad ju je oslovio, ona prestaje davati smrti za pravo. Umjesto da prizna moć smrti, njezin se život pretvara u susret. I sada je njezina zadaća izvijestiti učenike što joj se dogodilo u svitanje.

,,Poruku doduše čujem, ali mi vjere nedostaje", kaže Goetheov Faust uime skeptičkih suvremenika. No je li onda istina da je slomljena moć smrti? Ta pred našim se očima događa kako se potoci oslobađaju od leda, a novi život u zelenilu ulazi u prirodu i buja na sve strane. No može li se vjerovati tome miru. No čak se ni skeptični Faust ne može posve odmaknuti od uskrsnoga života. Premda mu vjere nedostaje, ipak osjeća: ,,Ovdje sam čovjek, ovdje to smijem biti. Ovdje to možeš postati ispočetka. Tako ima biti."

Molitva

Bože uskrsnuća, ti si Isusa oslobodio od smrti te time smrt preobrazio u život.
Križ tako više nije simbol smrtnoga neuspjeha, nego znak neumrle pobjede nad smrću.
Uskrs znači: Naš kraj nije kraj, nego na kraju dolazi naše ispunjenje, naše uskrsnuće u tvoje kraljevstvo.
Otvori nas za život koji nam darivaš, kako bi naša radost bila potpuna.

Amen.

Velika Subota - Dan kad je Bog bio skriven

Velika subota je dan »kad je Bog bio skriven«.

A Vjerovanje kaže da je u taj dan Isus »sišao nad pakao«.

»U naše je vrijeme, osobito nakon što je proživjelo prošlo stoljeće, čovječanstvo postalo osobito osjetljivo za otajstvo Velike subote.

Božja skrivenost dio je duhovnosti suvremenog čovjeka, egzistencijalno, gotovo nesvjesno, kao praznina u srcu koja se sve više širila«.

Glasovita Nietzscheova rečenica »Bog je mrtav«, »gotovo je doslovno preuzeta iz kršćanske tradicije, često je ponavljamo na pobožnosti križnoga puta a da možda i nismo u potpunosti svjesni onoga što govorimo«. (...)

»Nakon dvaju svjetskih ratova, nakon "lagera" i "gulaga", nakon Hirošime i Nagasakija, naše je doba sve više postajalo Velikom subotom.

Tama toga dana tiče se sviju koji se pitaju o životu, a osobito nas vjernika.

I mi se dotičemo te tame" No Isusova smrt ima i drugo lice, »suprotno, posve pozitivno, koje je izvor utjehe i nade«.

»To me pak navodi na pomisao o svetome Platnu koje se ponaša kao "fotografski" dokument, koji ima svoj "pozitiv" i "negativ".

Zapravo je upravo tako: najmračnije otajstvo vjere ujedno je najsvjetliji znak nade koja nema granica.

Velika subota je "ničija zemlja" između smrti i uskrsnuća, ali na tu "ničiju zemlju" ušao je Jedan, Jedini, koji je njome prošao sa znakovima svoje muke, za čovjeka:

"Passio Christi. Passio hominis".

A Platno nam govori upravo o tome času, ono jasno svjedoči o onom jedinstvenom i neponovljivom intervalu u povijesti čovjeka i svemira kad je Bog, u Isusu Kristu, podijelio s nama ne samo naše umiranje, nego i naš ostanak u smrti.

Najradikalnija solidarnost« (Papa Benedikt XVI., Meditacija pred Torinskim platnom, 2. svibnja 2010.)

Preuzeto sa http://www.benedictus.info/

O Isusu

On bijaše pjesnik.
Gledaše umjesto naših očiju i slušaše umjesto naših ušiju, i naše neizrečene riječi bijahu Mu na usnama; a prsti Njegovi doticahu ono što mi ne možemo osjetiti. Iz srca Njegova bezbrojne raspjevane ptice razletješe na sjever i na jug, a cvijetići na obroncima brežuljaka ispratiše Njegov hod k nebesima.

Često ga vidjeh kako se prigiba i dodiruje vlati trave.
I u srcu čuh riječi Njegove: "Zelene travčice, bit ćete sa mnom u kraljevstvu mojem, isto kao i hrastovi bašanski i cedrovi libanonski."

Volio je sve što je lijepo, plaha dječja lica, i smirnu, i tamjan s juga.
Volio je šipak i pehar vina pružen Mu ljubazno, pa ponudio Ga kakav neznanac u svratištu ili neki bogat domaćin.
I volio je cvjetove bademove.
Vidjeh Ga gdje ih skuplja u ruke pa laticama posipa lice, kao da će Svojom ljubavlju zagrliti sve drveće svijeta.
Poznavao je more i nebesa; i zborio o biserju što sjajem drukčijim od našeg sjaji, i o zvijezdama onkraj naše noći.
Poznavao je planine kako ih orlovi poznaju, a doline kako ih poznaju potoci i brzaci.
I u šutnji Njegovoj bijaše pustinja, a u besjedi Njegovoj vrt.
Da, bijaše on pjesnik kojem je srce boravilo u nekoj sjenici onkraj visova, a pjesme Njegove, iako pjevane za naše uši, bijahu ispjevane i drugim ušima i ljudima neke druge zemlje gdje je život svagda mlad i uvijek caruje zora.

Nekoć se i ja držah pjesnikom, ali dok stajah pred Njim u Betaniji, spoznah što znači imati glazbalo tek s jednom žicom pred onim koji vlada svim glazbalima.
Jer se u glasu Njegovu smijeh groma orio, kiša plakala, stabla radosno na vjetru plesala.
I otkako spoznah da moja lira samo jednu žicu imade, i da moj glas ne tka ni jučerašnja sjećanja ni sutrašnje nade, odložih liru svoju i zašutjeh.
Ali ću u smiraje uvijek osluhnuti i slušati pjesnika, vladara nad pjesnicima.

Preuzeto iz: Kahlil Gibran, Isus, Sin Čovječji, KS, Zagreb, 1990.

Biti kršćanin:

Vladika Nikolaj - O nemiru duševnom:

"Svega imaš, samo mira nemaš.
Sve bi dao za mir, ali mir ti ne dolazi.
Još od rata nemir ti vlada u duši.

Mislio si i misliš: pucao si u borbi; možda si nekoga i ubio.
Možda sad nečija majka tuguje za sinom jedincem, koga si ti usmrtio; pa uz majku i supruga mu, i djeca, braća, i sestre, i druga rodbina.
Možda proklinju ubojicu njegovog, - a ubojica si ti.

Tko zna, što te još može dostići, tebe i djecu tvoju?
Eto s takvim mislima hodiš i radiš; s takvim mislima lijegaš i ustaješ.
I nemir, sa strahom, ljuto muči dušu tvoju.
Zar ne slušaš na svakom bogosluženju neuporedivi blagoslov Crkve Božje: Mir vsjem!

Mir svima!
Tko još u svijetu, izvan Crkve, izgovara te divne riječi: Mir svima!, i to sa takvom toplinom i u tako punom i svestranom značenju.

Mir politički i građanski, mir vanjski i unutarnji, mir među ljudima i među narodima, mir s Bogom i sa savješću, mir sa hvaliteljima i sa progoniteljima, sa životom i sa smrću, sa zemljom i sa nebesima, jednom riječju - mir koji nadilazi svako poimanje čovječje (Fil 4,7), - taj mir propovijeda Crkva svima sinovima čovječjim po svima zemljama i otocima zemaljskim.

Ovako govori kršćanski pjesnik: "Ako te život izmuči Pa um i srce uzmuti, Ako te zlobnom roptanju nauči I ljubav i vjeru pogasi - Sagni se s toplim suzama Podnožje Križa zagrli, I bićeš izmiren s nebesima, Sa samim sobom i sa ljudima! "
(Ruski pjesnik Nikitin: Molitva djeteta).

Pokloni se Gospodinu Isusu Knezu mira; dodirni se krvavih nogu Njegovih, i mir tvoj bit će ti povraćen.
Jer je On mir naš (Ef. 2,14).

Otuda kad Crkva govori: mir svima, isto je kao da govori:
Krist svima!
Krist sa svima!
Krist u svima!
Amen.
Krist, mir tvoj, neka bude s tobom i u tebi!" 225.

Pismo Vladike Nikolaja srpskog jednom usamljeniku: O nemiru duševnom

Ove godine se Uskrs poklapa kod pravoslavaca i katolika.

Jedan je Bog, jedan je Krist i jedna je Crkva, a mi smo braća i sestre u Kristu.

Zajedno ćemo biti na liturgiji Večere Gospodnje i na Veliki petak; zajedno ćemo na Veliku subotu iščekivati Uskrsnuće, i zajedno ćemo slaviti Uskrs/Vaskrs.

Neka bude mir, jer svuda gdje su Božji ljudi je mir.

Zajedno s Vladikom Nikolajem i ja ponavljam: Krist, mir tvoj, neka bude s tobom i u tebi!
Mir svima!

Petar Nodilo

Preuzeto sa Duhovne priče

Ljubi me kakav jesi

Isus: Poznajem tvoju bijedu, borbe i nevolje tvoje duše, nedostatke i nemoć tvoga tijela.
Znam tvoju krhkost i lomnost, tvoje grijehe, i svejedno ti kažem: Daj mi svoje srce.

LJUBI ME KAKAV JESI…

Ako čekaš da budeš anđeo kako bi se prepustio ljubavi, nikad nećeš ljubiti.
Iako si plašljiv, preuzeo si obvezu prakticirati vrline.
Iako često upadaš u one grijehe koje ne bi želio više činiti,

NE DOPUŠTAM TI DA ME NE LJUBIŠ.

Ljubi me kakav jesi.
U svakom trenu i u bilo kojoj situaciji, u gorljivosti ili suhoći, u vjernosti ili nevjernosti, ljubi me…kakav jesi…
Hoću ljubav tvog siromašnog srca.

AKO ČEKAŠ DA BUDEŠ SAVRŠEN, NEĆEŠ ME NIKADA LJUBITI.

Zar ja ne bih mogao stvoriti od svakog zrna pijeska po jednog anđela blistavog čistoćom, plemenitošću i ljubavlju?
Nisam li ja svemoguć?
I ako mi se sviđa ostaviti na ništa ona predivna bića i više voljeti siromašnu ljubav tvoga srca, nisam li ja gospodar svoje ljubavi?
Pusti me da ljubim, hoću tvoje srce.

S VREMENOM ĆU TE SIGURNO PROMIJENITI, ALI ZA SADA TE LJUBIM TAKVOG KAKAV JESI…

DANAS STOJIM NA VRATIMA TVOGA SRCA kao prosjak: ja, Kralj kraljeva.
Kucam i čekam; požuri mi otvoriti. Nemoj trnuti svoju bijedu: kad bi ti poznavao savršeno svoje siromaštvo, umro bi od bola.

RAČUNAM NA TEBE, DARUJ MI RADOST…

Ne brini se ako ne posjeduješ vrline; dat ću ti svoje.
Kad budeš morao trpjeti, dat ću ti snage.
Dao si mi ljubav, dat ću ti da znaš ljubiti više no što možeš sanjati…
Ali sjeti se…

LJUBI ME KAKAV JESI…

DAO SAM TI SVOJU MAJKU; DOPUSTI NEKA PROĐE, dopusti neka prođe sve iz njezinog srca - tako čistog.
Bilo što da se dogodi, nemoj čekati biti svet kako bi se prepustio ljubavi, jer me ne bi ljubio nikada.

Idi…

LJUBI ME KAKAV JESI!

Božanski pijetao Gospođe Zite

Kad se to jutro probudila, i istrčala vani, gospođa Zita je završila svoj znanstveni pokus.

Već čitav mjesec izlazila je pred zoru na dvorište i čekala pijetlov pijev.

Malo nakon što bi njezin pijetao zakukurikao, iza brda, preko sela, bljesnulo bi sunce.

Iako je to oduvijek bilo tako - otkad ju pamćenje služi - ipak, zadnjih trideset dana, gospođa Zita je sve potanko bilježila.

Sada joj je, na zadnji dan pokusa, s pravom znanstvenom sigurnošću, bilo potvrđeno ono što je već godinama znala: pijetlov pijev uzrok je sunčeva izlaska.
Radovala se što je, tako velikom stvari, doprinosila svijetu, a naravno i selu.
Ali gotovo nitko nije obraćao pozornost na nju, a to je gospođi Ziti nanosilo silan čemer u dušu.

Ponašali su se prema njoj kao da je bilo tko drugi u selu - čak i gore od toga, žestila se često.

Jedne nedjelje, poslije mise, popela se na kesten pred crkvom i jakim glasom navijestila svima prijetnju: "Kako ste svi vi ovdje nezahvalnici, koliko god vas u selu ima - a osobito župnik - ja i moja sestra iselit ćemo sutra zauvijek iz v a š e g sela - a onda ćete vidjeti svoje!"

Pred crkvom je nastao muk. "Te budale su toliko ohole da će radije ostati bez sunca nego da mole da ostanem", mislila je gospođa Zita ogorčeno, vidjevši da svi šute.
I dok su pred njom ljudi još uvijek zbunjeni stajali, ona je demonstrativno otišla kući.
Sutradan je gospođa Zita odselila, ponijevši, naravno, sa sobom i pijetla.

Nastanivši se u planinskoj kućici u dalekom kraju prvo jutro, prije zore, izašla je na dvorište.

Bila je u strepnji hoće li njen pijetao i ovdje uspjeti uzdignuti sunce svojim pijevom - jer nikad se ne zna.

Naćuljenih ušiju u mraku, odjednom je začula prodorni pijetlov pijev.

Ubrzo je sunce počelo izvirivati iznad brda.

Dušu joj je preplavila zluradost; sada je bila potpuno sigurna: sunce sad izlazi ovdje, a njezino je selo u tami.

'Pravo im budi, to su i tražili!'
Još i danas gospođa Zita, iako su već od tada prošle mnoge godine, čeka izaslanstvo svog sela koje će je, na čelu s župnikom, doći moliti da se vrati.

Zna ona da nitko ne može dugo živjeti u potpunom mraku.

Što tako dugo čeka, sasvim joj je razumljivo jer zna da su njezini suseljani strašni tvrdoglavci i glupani.

Biti čovjek:

Zabluda je uvijek ista: očekujemo priznanje od drugih da bi se osjetili prihvaćeni, vrijedni - živi.
Naš 'stari čovjek' - ego, živi jedino onda kad je potican pljeskom i odobravanjem okoline.

Ukoliko priznanje izostane, u dušu nam se uvuče čemer - nitko me ne voli, ništa ne vrijedim...

Stoga dobar dio našeg života trošimo pokušavajući zadobiti 'ljubav' i naklonost od ljudi koji nas okružuju.

Rado se nalazimo u blizini onih koji nas hvale, prihvaćaju, 'vole', - a kao kugu izbjegavamo one druge koji nas 'ne vole', a ponekad ih i preziremo i ogovaramo.

Ovo: 'voli me - ne voli me', je preotelo upravljanje vlastitim životom iz naših ruku.

Znakovito je da Isus savjetuje suprotno našoj praksi: 'Ljubite svoje ne-prijatelje.' Hm...!?

Osjetili ste, vjerovatno, onu povremenu potrebu napričati se sa svojim prijateljima jer ste ponekad potišteni, - i neshvaćeni.

Kad se tako nađemo s prijateljem ili prijateljicom, mi govorimo o sebi: svojim planovima, svojim neostvarenim talentima, o nerazumijevanju s kojim se susrećemo, o nezahvalnosti prema nama... zatim naš/a prijatelj/ica to isto nama govori o sebi.

Nakon nekog vremena provedenog u uzajamnom tješenju, razumijevanju i divljenju dobivamo svoju porciju potvrde vlastite vrijednosti, te sigurnost i snagu s kojom kasnije lakše podnosimo svakodnevicu.

Nema u tome ništa osobito loše, ali možda ipak postoji nekakav drugačiji i bolji život?!
Istina, ako nema Boga onda je ovakvo tješenje jedini način preživljavanja.

Ako nema Boga, onda snagu za život možemo dobiti jedino od svijeta, društva, okoline...
Ako nema Boga, onda 'ljubite ne-prijatelje' nije dobar savjet.
Ako nema Boga, onda se možemo ostvariti jedino medaljama, Nobelovim nagradama, mladošću i ljepotom, priznanjem među obitelji i prijateljima...
Ako nema Boga, ne preostaje nam ništa drugo osim napuhavanja našeg 'starog čovjeka' - ega, jer ako mu dopustimo da umre, mi ćemo umrijeti s njime.

Dakle, za onoga tko svoj život ne naslanja na Božje ruke, - bilo da u Boga ne vjeruje, bilo da je njegova vjera samo ukras, makar on toga ne bio svjestan, - nema druge opcije doli napuhavati vlastiti ego da bi se osjetio živim.

No, priznajem, čak i unutar takvog načina života može se biti čovjek koji drugima želi, često i čini, dobro.

P.N.

Biti kršćanin:

Ali ako postoji Bog onda tvoja vrijednost ne pridolazi iz ljepote, priznanja ili pohvale nego od Boga koji je prisutan u srcu tvoga srca.

Ako smo zaista primili Duha Svetoga, ako zaista u nama Duh moli:
Abba - Oče, ako smo zaista suumrli, suukopani i suuskrsli s Kristom, ako smo zaista krštenjem postali dionici božanske naravi...
onda, ljuštenje, nestajanje i napokon smrt 'starog čovjeka' - smrt kroz nepriznavanje okoline, kroz neprihvaćanje, kroz patnju i bezvrijednost u očima svijeta, kroz poniznost i molitvu, kroz opraštanje i ljubav prema neprijateljima...
- u nama ostavlja prostor za rast 'novoga čovjeka' - Krista 'koji se oblikuje u nama'
(usp. Gal 4,19).

Čuli ste već bezbroj puta u crkvi ili ste pročitali u duhovnim knjigama: "Nemoj nikada govoriti o sebi, ako ne moraš; nemoj se nikada opravdavati ako te nepravedno optuže; ako želiš biti najveći - budi najmanji; ako hoćeš biti prva - budi zadnja; ne traži svoje; raduj se kad te progone i sve zlo slažu protiv tebe; ako te netko udari po jednom obrazu - okreni mu i drugi; nemoj nikada upadati u samosažaljavanje..."

Ako bi ti iskreno sprovodio/la u djelo ove savjete tvoj 'stari čovjek' - ego (oholost), bi se gasio, ljuštio bi se, umirao bi, a ti bi - jer se s tim starim čovjekom poistovjećuješ - upadao/la u čemer, depresiju i besmisao.
Ali, tek tada kroz te muke po prvi put bi počeo/la zaista tražiti Boga - moliti srcem, žeđati za Kristom, činiti dobro, ljubiti - i tada bi se u tebi započelo ostvarivati ono 'tko izgubi svoj život - spasit će ga', ustao/la bi tada od mrtva života jer bi u tebi zasvijetlio Krist
(usp. Ef 5,14).

Sve ovo neostvarivo je bez i s p o v i j e d i - koja je uništavanje proizvoda 'starog čovjeka' - grijeha; e u h a r i s t i j e - koja je hrana koja jača 'novog čovjeka', Krista, kojeg srce u nama kuca još tamo od krštenja; čitanja E v a n đ e lj a - žive i djelotvorne Riječi Božje koja je oštrija od svakoga dvosjekla mača koja prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca (usp. Heb 4,12); m o l i t v e - koja je poniranje u dubine srca našega srca gdje prebiva Bog. Zato molimo: Gospodine, iz Staroga saveza prešli smo u Novi.

Udijeli nam da odložimo staroga čovjeka a obučemo Novoga u svetosti i pravednosti.
Po Kristu Gospodinu našemu.
(liturgijska molitva IV. tjedna korizme - Rimski misal)
Petar Nodilo

Dragi/e moji/e prijatelji/ice, imate li i vi kod sebe doma ovakvog pijetla?? :-)

Preuzeto sa Duhovne priče

Bijeg od neuspjeha

U Tolkinovoj knjizi Gospodar prstena Gandalf je mudar i moćan čarobnjak koji pomaže malom Hobitu Frodu Baginsu na putu uništenja zlokobnog prstena koji omogućava zlu da vlada svijetom.
 
Gandalf  je sve samo ne kukavica.
Nije ishitren i neiskusan pratitelj i voditelj glavnog lika i svih ostalih Frodovih družbenika.
Gandalf je kao karakter i osoba  glavna  utjeha i glavni oslonac svim ostalim članovima Družbe prstena, koji bivaju povezani u  službi dobra, na putu samoodricanja od moći prstena, prstena koji je simbol moći koja je željna vladanja i vlasti, a u konačnici toliko korumpirana, da jedino može okončati u zlu i sa sobom povući sva stvorenja, cijeli poznati svijet.
 
Pa čak i takav Gandalf zna za neke putove kojima ne želi poći, zna za neke prolaze koji prelaze njegove moći.
Koji ulaze u najskrivenije prostore njegovih nemoći. 
Gandalf će stoga krenuti i duljim putovima, ne bi li se oteo pogibelji, koja prelazi njegove okvire.
Njegova ograničenja.
 
Kada postane jasno da su drugi putovi nemogući, Gandalf će povesti svoje prijatelje dubinom zemlje, upravo tim najopasnijim i najzlokobnijim  putovima, uz nadu da je možda zlo i opasnost i pogibelj usnula, da je odgođena i da je neće biti.
Sići će u zemlju, među veličanstvene hodnike koje su izrezbarili patuljci rudari no tamo će se upravo pokazati stvarnima njegovi strahovi.
Počast zvana Balrog, praiskonski simbol vatrenog zla, drevni demon, staje na putu njihova prolaska.
 
Gandalf se ubrzo hvata u koštac sa protivnikom  koji je premoćan za ostatak družbe. Oklijevanje bi značilo smrt za sve.
Na mostu koji će razdijeliti zarobljenost od bijega njegovih suputnika, sam Gandalf izgovara, osobito za ljubitelje ove bajkovite epopeje,  legendarnu rečenicu, nakon što je potjerao sve ispred sebe i stao između njih i zla.
„Nećeš proći.“
 
No, neće proći niti sam Gandalf.
Padajući u dubinu provalije, zlo će ga povući vatrenim pipkom  za sobom.
Naravno, Gandalf će se s vremenom ponovno vratiti.
Gandalf Mudri pristupit će ponovno svojim prijateljima kao Gandalf Bijeli.

Tolkien se uvijek znao dobro služiti jasnim simbolima dobra, zla, žrtve, prijateljstva kao i diskretnim kršćanskim simbolima.
Svim elementima koji su bitno prisutni u biblijskom govoru o Isusu i njegovoj ulozi u svijetu onih koji su živjeli oko njega. 
Tolkien govori i o jednom drugom bitnom elementu prisutnosti oko Krista, osobito o dinamici odnosa koji se događaju na putu prema Njegovu Križu.

To je tema bijega.
Strah od neuspjeha.
Sablazan Križa.

Po Ivanovom Evanđelju, tri su reakcije bile reakcije ususret Križu.
Zavist, bijeg i uspjeh u neuspjehu male grupice koja je Isusa dopratila do samoga Križa i proživjela s njime Njegovu smrt.
Prvi se nisu mogli otrgnuti od svoje nevjere.
Zavisti i odlučili su Isusa eliminirati.
Odbili su s Njime rasti.
 
Odlučili su poravnati Ga sa zemljom.
Jednostavno ukinuti njegovo postojanje. 
Svi su bili svjesni Isusove jedinstvenosti za života.
I oni koji su vjerovali i oni koji su mu sudili.
Uzrasla u sjeni mudrosti i životnosti, nevinosti života, zavist krade i uzima  svijetlost koja je potrebna  za rast i u vjeri i u ljubavi.

Ljubav daje, a zavist uzima.

U mudrosti ljubavi; rast drugih, uspjeh drugih  nas uzdiže, duhovno i materijalno.
U zavisti, uspjeh drugih nas umanjuje, duhovno i materijalno, stoga se i mi  smanjujemo. Umanjujemo druge, da bi bili niži od nas, istodobno umanjujemo i same.   

Grozna spoznaja.
Toliko dubinska, toliko neposredna.  
Zato su ga planirali ubiti.
 
I ubiše Ga.
Drugi su pobjegli.
 
Možda to i nije teško razumjeti. 
Dojučerašnji Rabbi i potencijalni Mesija razapinjanjem je proglašen ološem.
Kriminalcem i krivovjercem. 
Sljedba je preko noći postala razbojnička banda i lovina.
Lakrdijaši. 
Rekao bi jedan uvaženi stariji kolega, pitali bi ih njihovi, pa što ste se klatarili sve te dane?
Moćan je strah od neuspjeha.
Udariše vođu i svi su se razbježali, Ivan piše u Evanđelju.
Što znači biti spreman za neuspjeh?
Uspjeti u neuspjehu?
Uspjeh i ovih odbjeglih, ali i drugih, potaknut će  treća grupa.
Čak niti grupa.
Nikome nije bila opasna ova grupa.
Nisu je čak niti percipirali kao učenike, apostole, sljedbu.
Marija, Marija Magdalena i žene koje su Isusa  služile i ljubljeni  učenik, pod Križem.
Prvo, podnošenje sve te poruge na Kalvariji spram Isusa, drugo gledanje samog mučenja.
Ta grupica, ostaci ostataka, ide za Njim.

A tko je ostao pod Križem?
Doista oni koju se nisu imali nikomu ili ničemu vratiti.  
Oni koji su doista u Isusu imali jedinog sina i jedinog brata i jedinog istinskog prijatelja i jedinog učitelja.
Udovice i siročad.
Oni nemaju što konsolidirati.
Nemaju od čega pobjeći.
Ostali su u svakome smislu bez svega i Onoga tko im je sve bio ili im je sve postao jer su u njemu prepoznali tu nesebičnu radikalnost Svojeg.

Zato u tom uspjehu prisnosti i spajanja sa Razapetim i slijeđenja do kraja, Isus predaje siročetu majku i udovici sina.
Kasnije će i ostali pobijediti svoje strahove od neuspjeha.
Ljubav veća od njih samih će u njima prevladati strah i smrt.

Nikodem će nakon plahih obrana Isusa u Sanhedrinu, doći pod Križ da skine Tijelo.

Josip iz Arimateje će pobijediti strah i zamoliti Pilata da Tijelo  položi u svoj grob.

Isus će o Uskrsnuću po Mariji Magdaleni poslati vijest svojima o Uspjehu.  
Marijino majčinstvo će proširiti i na njih.   
U kreiranju uspjeha koji vodi uništavanju svega što ne percipiramo kao uspjeh i u strahu od neuspjeha gubi se neponovljivi trenutak za rast .

Za trenutak bivanja sa Majkom i učenikom kojeg je ljubio,za  trenutak  pod Križem.
Kada se u Krvi i po Križu, nešto stvara, a ne prekida.
U njihovom bezuvjetnom prihvaćanju Božje Volje i istinskoj obiteljskoj povezanosti sa Isusom i mi možemo uspjeti i u najvećem neuspjehu.
To značiti bi svjestan i voljan rasti u razvoju Božje volje.
Prepustiti se i staviti se u funkciju rasta drugih.
Ionako, cijela kolona mora proći kroz metafizičku pustinju, i njezin početak i njezin kraj.
Uronjeni u smrtnički neuspjeh i preobraženi Isusovim Uspjehom
Budimo bar na tren
I mi oaze njegove Ljubavi u takvoj pustinji.
Odazovimo se da kao Lazar budemo više od smrtnih sebe.

Amen.

M.S.

Život bez ljubavi

Činite drugima ono što biste htjeli da drugi čine vama!

Ne činite drugima ono što ne želite da drugi vama čine!

Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!

Inteligencija bez ljubavi, čini te nemoralnim.

Pravednost bez ljubavi, čini te neumoljivim.

Diplomacija bez ljubavi, čini te licemjernim.

Uspjeh bez ljubavi, čini te arogantnim.

Bogatstvo bez ljubavi, čini te pohlepnim.

Ljubaznost bez ljubavi, čini te servilnim.

Siromaštvo bez ljubavi, čini te ponositim.

Ljepota bez ljubavi, čini te apsurdnim.

Autoritet bez ljubavi, čini te tiraninom.

Posao bez ljubavi, čini te robom.

Jednostavnost bez ljubavi, oduzima ti vrijednost.

Molitva bez ljubavi, čini te introvertiranim.

Zakon bez ljubavi te pokorava.

Politika bez ljubavi, čini te egoistom.

VJERA BEZ LJUBAVI, ČINI TE FANATIKOM.

KRIŽ BEZ LJUBAVI PRETVARA SE U MUČENJE.

ŽIVOT BEZ LJUBAVI...NEMA SMISLA...

Uvijek postoji razlog za život

Danas više nego ikada prije, bar se tako čini, postaje teško pronaći valjan razlog za život mnogima oko nas.
Ljudi imaju izvjesna očekivanja od života te ukoliko ista ne dožive cijeli svijet je kriv te je sve naopako.
Teško je prihvatit tok života kakav got da je.
Pomirit s činjenicom da čovjek snuje, a Bog određuje.
Ili sa onom šaljivomkako Boga nasmijava kada čuje naše planove.

Najgore mi je pak vidjeti starog čovjeka koji stoji pred pragom najveće promjene svoga života, a da čak ni u tom trenutku ne vidi Boga te ne vidi ništa iza praga koji će uskoro preći.

Staroga čovjeka koji od svoje starosti ne vidi ništa do bolesti, a od svoje okoline ništa do loših vijesti.

Čovjeka koji u svojoj dubokoj starosti razočarano ne može vjerovati da je ovom putu kraj.
Dok istovremeno razmišljajući o životu koji je imao opet ne pronlazi ništa lijepo.
Niti u svojoj obitelji, niti u ispunjenom životu.
Ničemu.

Kao da ga je Bog u kojeg tako svesrdno ne vjeruje kaznio životom.

Dragi Bože pomozi nam da ne budemo slijepi i gluhi na život koji si nam podario.

I jedan prigodan video, bez prijevoda na hrvatski.

Duhovni snajperisti

Jednom su dva pustinjaka sjedila uz vatru s opatom Poemonom.
Dugo su šutjeli gledajući igru plamenova.
Napokon jedan od dvojice pustinjaka, gledajući kako vatra izjeda drvo i pretvara ga u pepeo, reče: "Znam jednog pustinjaka koji je veliki svetac.
On svom dušom mrzi na zlo tako da se ono pod vatrom njegove mržnje pretvara u pepeo poput ovog razgorjelog drva.
"Što misliš pod time da on mrzi zlo?" upita ga Opat pogledavši ga ispod oka.
Ovaj vidjevši Opatov ozbiljni pogled pogne glavu i stade misliti.
Nasta šutnja.
Nakon nekog vremena reče: "Ne znam, Oče, što to znači mrziti zlo.
Zaista ne znam.
Reci mi, Oče, što to znači mrziti zlo?" Opat Poemon ga ponovno pogleda i reče: "Onaj čovjek mrzi zlo, koji mrzi svoje vlastite grijehe i gleda na svakoga brata kao na sveca i ljubi ga kao sveca."

Biti čovjek.

Vrlo teško u ljudima primijetimo dobro, a kamo li da ih gledamo kao svece.
Godinama razvijamo osjećaj za tuđe propuste i mane pod krinkom zabrinutosti za opće dobro.
Namjesto da gledamo prema sebi, mi promatramo druge.
Stara je, čak već izlizana, istina: 'Ako hoćeš mijenjati svijet promijeni samoga sebe'.
Iako obično pristajemo uz ovu istinu, u praksi je rijetko kada uspijevamo primjeniti.
To je upravo stoga što se ne poznajemo.
Moramo upoznati same sebe kako bi smo uopće imali ideju što to trebamo mijenjati.
Mučan je to posao i vrlo je malo ljudi koji to iskreno žele.
Čini nam se kako je lakše i bolje za nas osjećati se ispravnima, poštenima i dobrima, a u svijetu, drugima i okolnostima tražiti krivce.

Kršćanski život.

U crkvi promatramo kako se tko obukao, strijeljamo očima djecu koja galame i majke koje ih ne znaju utišati, slušamo tko je lupnuo vratima, kome zvoni mobitel kad ne treba..., ili, ako to ne radimo, onda gledamo i slušamo one koji to rade i jednako se živciramo.
Bili jedni ili drugi, naša se duhovnost pretvorila u promatranje bližnjih kroz snajpersku optiku.
Pored toga obično razvijemo sposobnost 'svetačkog' mrmljanja i ironiziranja svega živoga.
Kakvi god bili, obično smo ponosni na svoju ispravnost.
Koliko je ova stvar zarazna može se lako dokazati: sjeti se samo o kome si razmišljala/o kad si počela/o čitati ove komentare.
Vjerovatno si u ovim riječima prepoznala/o mnoge ljude iz svoje okoline.
A koliko je teško ovo primjeniti jasno će ti biti ako kušaš uperiti snajper ovih riječi prema sebi.
Silno ćeš se namučiti dok uspiješ naciljati.

Što napraviti?

Pokušaj svaki dan pronalaziti u ljudima koje ne voliš i koji ti idu na živce pozitivne stvari.
Nemoj ih siliti da se mijenjaju, nemoj čak to ni htjeti.
Pokušaj moliti milost da ih prihvatiš onakvima kakvi jesu.
Zahvaljuj Bogu za njih.
Nemoj nikada obećavati, sebi ili drugome, da ćeš ih voljeti ako se promijene, nego ih najprije voli pa će ih možda tvoja ljubav promijeniti.
Možda i neće, ali jedno je sigurno: ako tako budeš radio/la ti ćeš se promijeniti.
Ljubav je ili bez-uvjetna ili uopće nije ljubav.
Ljubav ne poznaje 'ako'.
Budeš li ispod pisala/o komentar na priču pokušaj ne govoriti o 'njima', 'onima', 'njoj', 'nekima' nego, ako već ne možeš reći 'ja' onda barem reci 'mi ljudi smo takvi', dakle s 'njima' sam i 'ja'.

P.N.

Provjeri kakva je tvoja ljubav prema pojedinim ljudima uspoređujući je s ovim istinskim odlikama ljubavi koje navodi Novi Zavjet. (1. Kor 13)

Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
sve pokriva,
sve vjeruje,
svemu se nada,
sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.

Kaže Isus:
Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?
Ili kako možeš reći bratu svomu: 'De da ti izvadim trun iz oka', a eto brvna u oku tvom? Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun iz oka bratova!" (Mt 7)

Preuzeto sa Duhovne priče

Fatima

Ukazanja Anđela Portugala

Prije Marijinih ukazanja, troje malih pastira: Lucija (Lucia de Jesus dos Santos), bl. Franjo (Francisco Marto) i bl. Jacinta (Jacinta Marto), stanovnici sela Aljustres u blizini Fatime, doživjeli su tri ukazanja Anđela Portugala ili Anđela Mira.
Prvo Anđelovo ukazanje Dogodilo se u proljeće ili ljeto 1916. godine.
Izgledao je kao lijepi mladić od 14 - 15 godina.
Rekao im je da mole:
"Moj Bože! Vjerujem u Te, klanjam Ti se, uzdam se u Te i ljubim Te. Molim Te da oprostiš onima koji ne vjeruju u Tebe, koji Ti se ne klanjaju, koji se ne uzdaju u Tebe i koji Te ne ljube." "Tako molite! Srce Isusovo i Marijino pozorno slušaju vaše molitve."

Drugo Anđelovo ukazanje Dogodilo se u ljeto 1916. godine.
Anđeo im poruči: "Što radite? Molite, mnogo molite! Presveta Srca Isusa i Marije imaju s vama milosrdne nakane. Neprestano prikazujte Svevišnjem molitve i žrtve!"
"Što god možete, prinesite Bogu za žrtvu kao zadovoljštinu za grijehe kojima Ga ljudi vrijeđaju i molitvu za obraćenje grešnika. Tako ćete osigurati mir svojoj domovini."

Treće Anđelovo ukazanje Dogodilo se krajem ljeta ili početkom jeseni 1916. godine.
Anđeo je kleknuo pored njih i rekao: "Presveto Trojstvo, Oče, Sine i Duše Sveti, klanjam Vam se i prikazujem Vam predragocjeno Tijelo, Krv, Dušu i Božanstvo Isusa Krista, prisutna u svim svetohraništima svijeta, kao naknadu za uvrede, svetogrđa i ravnodušnosti, kojima je On sam uvrijedjen.
U ime neizmjernih zasluga Njegova Presvetoga Srca i Prečistog Srca Marijina, molim Vas za obraćenje jadnih grešnika."
Zatim je Anđeo uzeo hostiju i dao je Luciji, a kalež Jacinti i Franji.
Božja prisutnost bila je toliko snažna, da ih je gotovo potpuno obuzela.
Mir i sreća koju su osjećali bili su veliki, jer im je duša iznutra i u potpunosti bila usredotočena na Boga. 

Gospina ukazanja

Prvo ukazanje
13. svibnja 1917. godine.

Prvo su opazili dva svijetla, poput bljeska,a zatim Gospu.
Lucija je ovako opisala: "Bila je to jedna Gospođa potpuno odjevena u bijelo, sjajnija od sunca, oko koje se širilo svjetlo sjajnije i blistavije od onog koje isijava kristalna posuda puna čiste vode obasjana zlatnim zrakama sunca.
Njezino lice, neopisivo lijepo, nije bilo ni tužno ni veselo već ozbiljno.
Ruke skupljene kao na molitvu, bile su nagnute i okrenute prema gore.
Na desnoj ruci visjela joj je krunica." Gospa je razgovarala s Lucijom.
Prvo je poručila, da se ne boje i da im ništa neće napraviti.
Zamolila ih je, da dolaze na isto mjesto svakog trinaestog u mjesecu u isto to vrijeme šest mjeseci zaredom.
Gospa: "Hoćete li prikazati Bogu sva trpljenja koja vam želi poslati kao zadovoljštinu za grijehe kojima je uvrijeđen i kao molitvu za obraćenje grešnika?"
Lucija: "Da,hoćemo."
Gospa je pomacima ruku rasula prema njima jako svjetlo, koje im je prodrlo do najskrovitijih dijelova duša, pa su vidjeli sebe u Bogu, jasnije nego da su se promatrali u najboljem ogledalu.
Nakon par trenutaka Gospa je nadodala: "Molite krunicu svaki dan kako biste izmolili mir svijetu i svršetak rata." 

Drugo ukazanje
13. lipnja 1917. godine.

Gospa je poručila, da Isus želi da se ustanovi pobožnost Njenom Prečistom Srcu.
Onom tko to prihvati, obećala je spasenje, a te će duše Bog voljeti poput cvijeća kojim je Ona okitila Njegovo prijestolje.
Na dlanu desne Gospine ruke nalazilo se Srce obavijeno trnjem, koje je u njega bilo zabodeno. Prečisto Srce Marijino je izranjavano grijesima čovječanstva koje traži zadovoljštinu. 

Treće ukazanje - Fatimske tajne
13. srpnja 1917. godine.

Gospa je preporučila svakodnevnu molitvu krunice.
Nastavila je: "Žrtvujte se za grešnike i recite mnogo puta kad prinosite neku žrtvu: "O moj Isuse, to je za tvoju ljubav, za obraćenje grešnika i za naknadu za grijehe počinjene protiv Prečistog Srca Marijina."

Prvi dio fatimske tajne: ukazanje pakla Vidjeli su ognjeno more, a u taj oganj bili su uronjeni vragovi i duše.
Izgledali su kao prozirna crna ili smeđa žeravica, ugljen u ljudskom obliku.
Plivali su u žeravici, a u vis su ih podizali plamenovi.
Padali su na sve strane, dok su se čuli strašni krikovi i bolni uzdasi puni očaja što su tjerali strah u kosti.
Vragovi su izgledali kao stravične, jezive nepoznate životinje.

Drugi dio fatimske tajne: objavljivanje kazne i načina na koje se može izbjeći Gospa: "Vidjeli ste pakao kamo odlaze duše jadnih grešnika.
Kako bi ih spasio, Bog želi ustanoviti pobožnost Mome Prečistom Srcu.
Gospa je navijestila II. svjetski rat, širenje komunizma, glad, progonstvo Crkve i pape, ako se ne ispune Njeni zahtjevi da se Rusija posveti Njenom Prečistom Srcu, te kao zadovoljštinu - svetu Pričest u prvih pet subota u mjesecu.
Ako se ispune zahtjevi, Rusija će se obratiti i mir će zavladati.
Nažalost ljudi nisu poslušali zahtjeve, makar je Lucija to obznanila drugima.
Gospa: "Kada molite krunicu, nakon svakog otajstva (desetice) recite: "O Moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, očuvaj nas od paklenog ognja i dovedi u raj sve duše, osobito one kojima je najpotrebnije Tvoje Milosrđe!"

Treći dio fatimske tajne:
Prva scena: Anđeo s ognjenim mačem, koji izgleda kao da će spaliti svijet.
Snažnim glasom je kliktao: "Pokora, pokora, pokora!"
Plamenovi su se gasili u dodiru sa svjetlošću iz Marijine ruke.
Svijetu prijeti kazna ako ne čini pokoru i ne časti Isusa i Mariju.

Druga scena: Progon Crkve, pape, biskupa, redovnika, redovnica, muškaraca i žena - ubijeni su od skupine vojnika koji su koristili vatreno oružje.

Treća scena: Veliki povratak ljudi Bogu Dva anđela imaju posude u kojima sabiru krv mučenika te njome škrope duše koje se približavaju Bogu. - Proslava i trijumf Marijinog Prečistog Srca. 

Četvrto ukazanje
19. kolovoza 1917. godine.

Gospa je došla 13. kolovoza, ali djece nije bilo jer ih je pritvorio načelnik.
Ponovno se Gospa ukazala 19. kolovoza.
Gospa: "Molite, mnogo molite i žrtvujte se za grešnike. Znajte, mnoge duše odlaze u pakao, jer se za njih nitko ne žrtvuje i ne moli." 

Peto ukazanje
13. rujna 1917. godine.

Gospa djeci: "Nastavite moliti krunicu. U listopadu će doći i naš Gospodin, sa mnom i svetim Josipom kako bi blagoslovili svijet. Bog je zadovoljan vašim žrtvama."

Šesto ukazanje
13. listopada 1917. godine.

Gospa je zamolila, da se na tom mjestu podigne kapelica.
Izjavila je da je ona - Gospa od svete Krunice.
Lucija je vidjela tri otajstva krunice na nebu kraj sunca, a Franjo i Jacinta samo prvo.
U prvom otajstvu pojavio se sveti Josip s Djetetom Isusom i Gospom od krunice. Sv. Josip i Isus su blagoslivljali mnoštvo ljudi.
U drugom otajstvu je viđenje Žalosne Gospe i Isusa kako trpi na putu za Kalvariju.
U trećem otajstvu je Gospa od Karmela, okrunjena Kraljica neba i zemlje s Djetetom Isusom na rukama.
Dogodilo se Čudo Sunca koje je vidjelo od 50 000 do 70 000 ljudi.
Poput velike vatrene kugle Sunce se kretalo strelovitom brzinom, okretalo se oko svoje osi.
Prelijevali su se svjetlucavi tonovi i mnogo raznih boja.
Trajalo je oko 10 minuta, vidjelo se i s udaljenosti od 40 km.
Sunce se nakon toga vratilo na isto mjesto i normalno sijalo.

Ranjeni galeb

Prije nekih mjesec ili nešto više, na betonsku ogradu terase ispred moga prozora počeo je dolaziti galeb.
Nazvao sam ga Ranjeni galeb jer nije imao jednu nogu.
Bacao bih mu nešto keksa i on bi to spremno progutao.
Činilo se da smo se sprijateljili.
Došao je tri nedjelje zaredom i ja sam se počeo hvaliti kako imam prijatelja galeba, i šaliti se da je katolik jer dolazi nedjeljom.
Sreća da smo bili u Rimu, inače bi bio i Hrvat.
Kad je došao drugi put napravio sam nekoliko fotografija s nakanom da ih pokažem prijateljima.
Bio sam ponosan što imam prijatelja galeba.
Konačno, nije mala stvar imati takvog prijatelja.
Hvalio sam se svojim novim prijateljstvom, kao da je upravo moja zasluga što se ono dogodilo.

A onda ga više nije bilo.
Čekao sam i gledao u nebo s nadom da će me vidjeti i da će doći.
No Ranjeni galeb više nije dolazio.
Shvatio sam: on pripada Nebu, i prijateljstvo je dar.
Odjednom sam uvidio koliko je isprazno bilo moje hvastanje i koliko sam bio glup.
Otkud mi pravo na posjedovanje Neba i prijateljstva?
Fotografije sam izradio i pokazivao prijateljima ali više nisam govorio kako galeb dolazi već da je dolazio.
Pokušavao sam im objasniti lekciju koju sam naučio.
Ali svatko uči na svoj način i često lekcije drugoga vrijede samo za drugoga.
Bio sam zahvalan za ono što sam naučio od Ranjenog galeba o prijateljstvu i Nebu.

Nakon nekog vremena jutros je ponovno došao.
Sletio je na svoje uobičajeno mjesto i gledao prema mome prozoru.
Ovaj put pozvao sam ga bojažljivo uobičajenim pozivom.
Stajao je činilo se u strahu.
Nisam razumio.
A onda se munjevito na njega obrušio drugi galeb, i Ranjeni galeb je pobjegao.
Bolno sam uvidio da su i ptice poput ljudi zavidni na prijateljstvo, da se smiju slabijemu, da ga guraju i da mu se rugaju.

Jutros sam još nešto naučio od mog prijatelja Ranjenog galeba: da pravo prijateljstvo nema granica i da za njega ne postoji udaljenost ni vrijeme, da je često potrebno dugo čekati i radi njega trpjeti.

Leti Ranjeni galebe!
Ja letim s tobom!

Boris Vidović

Biti čovjek:

Prijateljstvo je jedna od najvažnijih dimenzija ljudskog postojanja.
U prijateljstvu čovjek izlazi iz samoga sebe, iz svoje ograničenosti i nedovršenosti, u susret drugome.
I dok se tako sastaje s drugim u isto vrijeme se sastaje sve više i sa samim sobom; kroz prijateljstvo raste i sazrijeva za nove susrete.
Usudim se reći da s prijateljima možemo sve i da život dobiva svoju duboku smislenost kroz prijateljstvo, dok bez prijatelja, čime god se bavili i što god bili, osjećamo nedostatnost i prazninu.
Potrebni su nam drugi, i potrebni smo drugima, ovakvi kakvi jesmo: slabi, nedorečeni, nedosljedni, ponekad nervozni, ponekad zabrinuti.
U društvu koje priznaje samo najjače i najbolje, prijateljstvo je suprotnost tome: drugi poznaje moju ranjivost i moje nedostatke.
U današnjem svijetu u kojemu se sve više stavlja naglasak na moje i na 'ja', prijateljstvo je stalno na kušnji.
Moje pravo, moje potrebe, moje želje, moji prijatelji!
No, prijateljstvo se ne može posjedovati, jer u prijateljstvu čovjek donekle ne posjeduje čak ni samoga sebe već se predaje drugome.

Zbog toga valjda i poslovica: čuvaj me Bože prijatelja a od neprijatelja ću se čuvati sam!
Imati prijatelje kojima se čovjek može izručiti sa sigurnošću jest dar, a jedini put pronalaska prijatelja jest da čovjek sam postane prijatelj: budi drugome ono što želiš da drugi bude tebi!

Boris Vidović

Kršćanski život:

Iz knjige Sirahove: Vjeran je prijatelj pouzdana zaštita; i tko ga je stekao našao je blago. Pravom prijatelju nema cijene niti se može izmjeriti njegova vrijednost.
Pravi je prijatelj balzam života, nalazi ga onaj tko se Gospoda boji.
Tko se Gospoda boji, nalazi prave prijatelje, jer kakav čovjek, takav mu i prijatelj.
Sir 6, 14-17
Iz Ivanovog evanđelja: Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.
Vi ste moji prijatelji ako činite što vam zapovijedam.
Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga.
Iv 15

Bog je moj prijatelj, ili bolje: ja sam Božji prijatelj!
Kako čudesna istina koju tako teško prihvaćamo.
Bog koji dopušta da ga vidimo slaboga, kako plače, kako se boji i kako na kraju umire!
A mi pokušavamo sakriti od njega svoje slabosti i praviti se boljima no što jesmo!
Kako smo smiješni u tom skrivanju od samih sebe i kako smo ponekad daleko od pravog prijateljstva, jer je ustvari On jedini prijatelj koji nas u potpunosti može razumjeti i prihvatiti takve kakvi jesmo.
Tek se od pravog Prijatelja može naučiti kako biti prijatelj.
Zbog toga je kršćanski život trajni poziv na prijateljstvo s Bogom i s ljudima, na prijateljstvo koje je punina života.

Boris Vidović

Preuzeto sa Duhovne priče

Plodovi čitanja Božje riječi

Biblija će te držati daleko od grijeha, ali će te grijeh držati daleko od Biblije.
Dragi prijatelju, u ovom članku sam samo ukratko opisao što Božja riječ čini za tebe kad ju pohraniš u svoje srce.
Vjerujem da je već ovo što je spomenuto dovoljan razlog da odlučiš postati prijatelj Božje riječi.
Vrijeme i žrtva koju uložiš u čitanje Božje riječi, 1000 puta će ti se isplatiti: jer će Božja riječ donijeti mnoge predivne blagoslove u tvoj život, o kojima sada ne možeš ni sanjati.
Važno je: da se discipliniraš i odlučiš svaki dan, za početak bar 15 minuta odvojiti za čitanje Božje riječi.
No, nemoj ju samo pročitati kao neke novine.
Najprije se kratko pomoli i zamoli Duha Svetoga da te vodi kroz svoju Riječ.
On je autor Svetog Pisma.
On će ti najbolje objasniti i protumačiti poruku koja je važna za tvoje ozdravljenje, oslobođenje i spasenje.
I onda razmišljaj o onome što si pročitao!

Božja riječ je natprirodna - ona je nepropadljivo sjeme koje će rasti i proizvesti ono što obećava.

Općeniti je problem u našoj Crkvi što katolici premalo čitaju Božju riječ i zbog toga je često njihova vjera - ili slaba ili nedjelotvorna.
Isus je jednom, kad je bio kušan u pustinji odgovorio napasniku: "Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj Riječi koja izlazi iz Božjih usta!" Mt 4,4.
Božja riječ je živa i djelotvorna.
Ona se ne vraća Bogu bez ploda, nego čini ono što Bog hoće i obistinjuje ono zbog čega ju je poslao (usp. Iz 55).
Isto kao sa zemaljskim sjemenom, koje će, jednom posijano u zemlju - donijeti rod prema svojoj vrsti (ako smo sijali sjeme pšenice - pšenicu, ako zrno kukuruza - kukuruz)!
Tako i Božja riječ, jednom posijana u tvoje srce donijet će nadnaravni plod - blagoslov, zdravlje, spas, jakost, zaštitu - ovisno koje si sjeme Božje riječi posijao.
Shvati: BOŽJA RIJEČ JE NATPRIRODNA - ONA JE NEPROPADLJIVO SJEME. ONA ĆE RASTI I PROIZVESTI ONO ŠTO KAŽE DA ĆE PROIZVESTI.

Pogledajmo sada plodove čitanja Božje riječi:

1. Božja riječ donosi prosperitet i uspjeh.
(Usporedi Ps 1,1-3) Ovi stihovi govore o čovjeku koji ne uživa u društvu grešnika i ne slijedi savjeta opakih, nego uživa u Božjem zakonu, tj. u Božjoj riječi. Čovjek koji o Božjoj riječi misli (meditira) dan i noć - "on je kao stablo zasađeno pokraj voda tekućica što u svoje vrijeme donosi plod. Lišće mu nikad ne vene, sve što radi dobrim urodi!" Tako, čovjek koji čita Božju riječ i o njoj razmišlja - postaje blagoslovljen. Bog mu daje uspjeha u svim poslovima.
Neki kažu: ja ne znam meditirati nad Božjom riječju, nitko me nije učio. Ako se znaš brinuti, tad znaš i meditirati! Potrebno je samo zamijeniti predmet razmišljanja, i umjesto problema početi razmišljati o Božjoj riječi, tj. o tome što o tvojoj situaciji govori Božja riječ. I počet će se oslobađati Božja nadnaravna snaga u tvoj život.

2. Božja riječ je život onima koji je nalaze i ozdravljenje svemu tijelu, tj. čitavog bića.
(Usp. Izr 4,20-22) "Sine moj, pazi na moje riječi, prigni uho svoje mojim besjedama,., pohrani ih usred srca svoga. Jer su moje riječi život onima koji ih nalaze i ozdravljenje svemu tijelu njihovu." Isus je došao da nam dadne život u punini i blagoslovu. Ako si ti nezadovoljan svojim životom, tada ćeš čitanjem Božje riječi otvoriti svoje srce za blagoslove koji će ozdraviti i promijeniti čitav tvoj život. Također, ako Božju riječ pohraniš u svoje srce (prvo čitati) i ako o njoj razmišljaš, ta Riječ će donijeti ozdravljenje u tvoj život.

3. Božja riječ te ohrabruje, daje ti sreću i uspjeh.
(Jošua 1,8-9) "Neka knjiga Zakona ( Riječ) bude na ustima tvojim: razmišljaj o njoj danju i noću, kako bi vjerno držao sve što je u njoj napisano: samo ćeš tada biti sretan i uspjet ćeš u pothvatima. Ne boj se i ne strahuj, jer kuda god pođeš, s tobom je Jahve, Bog tvoj." U ovim stihovima Bog daje uputu svome sluzi Jošui koji je naslijedio Mojsija i imao zadatak uvesti Božji narod u Obećanu zemlju. Jošua je poslije Mojsijeve smrti bio obeshrabren i mislio da je nesposoban izvršiti ovaj zadatak. No, kroz svoju Riječ Bog ga ohrabruje i osposobljava da služi Bogu u veselju (bez ikakvog straha i pritiska), te da uspije u tom pothvatu. Tako, kad ti budeš uzeo dovoljno vremena za čitanje Božje riječi i kad ona ispuni tvoje srce, a - "iz obilja srca usta govore", tada ćeš govoriti Božje riječi u svoj život i one će donijeti ohrabrenje, sreću i uspjeh u pothvatima koje sam, u svojoj ljudskoj snazi i mudrosti ne bi mogao ostvariti.

4. Božja riječ je lijek protiv depresije i tjeskobe.
Ps 143,4-5: "Duh moj već zamire u meni, srce mi trne u grudima. Spominjem se dana minulih, mislim o svim djelima tvojim, o djelima ruku tvojih razmišljam." Jesi li se ti već kada osjećao tako jadnim i napuštenim? David se tako osjećao. Iz ovog teksta pokušaj vidjeti koji je Davidov odgovor osjećajima depresije i tjeskobe? Razmišljao je o Božjim djelima i situacijama iz prošlosti u kojima je doživio kako mu je Bog pomogao. I to ga je ohrabrilo. Ako ti prolaziš bolne trenutke depresije i tjeskobe, ne moj očajavati. Posegni za Božjom riječju i ona će ti donijeti utjehu, ohrabrenje i oslobođenje.

5. Božja riječ će nas uvesti u istinu spasenja i ta istina će nas osloboditi.
U evanđelju po Ivanu 8,31-32 Isus govori svojim učenicima: "Ako ustrajete (ostanete) u mojoj Riječi, uistinu moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi." Isus govori o istini koju spoznajemo kroz Božju riječ. To je istina o našem spasenju, istina o tome što je Isus učinio za naše otkupljenje i za život pun milosti i blagoslova. Ako spoznamo tu istinu, ona će nas osloboditi od vlasti zloga i grijeha i uvesti u život milosti. Ako ju ne spoznamo i živimo svoju vjeru samo na formalnoj razini, živjet ćemo u ljudskoj snazi i nećemo imati snage oduprijeti se navalama i zamkama zloga niti njegovim utjecajima, jer se protiv nadnaravne sile zla ne možemo boriti u ljudskoj snazi i mudrosti. Nadnaravnu Božju snagu primamo kad spoznamo istinu Božje riječi.

6. Božja riječ stvara vjeru u tvom srcu.
Rim 10,17. Tamo stoji da vjera dolazi od propovijedanja Božje riječi. Tako, ako hoćeš imati jaku vjeru, moraš Božju riječ čitati, slušati i o njoj razmišljati. Kada je jedan poznati bibličar pročitao u poslanici Rimljanima stih 10,17 i shvatio da vjera dolazi od Božje riječi, još je više čitao Bibliju - iza svakog obroka: ujutro, poslije podne i navečer, kroz nekoliko mjeseci. Čitajući tako Božju riječ i meditirajući nad njome, vjera mu je porasla do te mjere da je doživio Božje iscjeljenje. Ako i ti imaš u ovom trenutku slabu vjeru za rješenje svojih problema, počni redovito čitati Božju riječ, i ona će stvoriti potrebnu vjeru po kojoj će doći Božje rješenje u tvoj život.

7. Božja riječ mijenja tvoj život, tvoje stavove i mentalitet
Jako je važno znati da moramo iznad svega čuvati svoje srce i svoje misli. Jer misli koje ti u sebi nosiš, jednog dana će se pretvoriti u djela. Ako imaš negativne misli, misli o bolesti, neuspjehu, porazu, nesreći, razdoru, propasti - te misli će jednog dana postati stvarnost za tebe.
Možda si i ti opterećen negativnim mislima i ne uspjevaš promijeniti svoj život. Počni čitati Božju riječ. Ona će ti dati Božji mentalitet i pomoći ti da razmišljaš na Božji način. A te će se misli jednog dana pretvoriti u život, promijenit će te i ozdraviti.

8. Božja riječ će te očistiti i osloboditi od utjecaja grijeha.
Isus je jednom rekao svojim učenicima: "Vi ste već čisti po Riječi koju sam vam govorio!"
Iv 15,3. Tako, Božja riječ nam daje nadnaravnu snagu da pobjeđujemo grijeh koji nas zarobljuje i odvaja od Božje ljubavi. Sama Božja riječ, kad ulazi u naše srce, razara u nama snagu grijeha.

9. Božja riječ ti daje snagu u borbi protiv požude.
U Ps 119,9 postavlja se pitanje: "Kako će mladić čistim sačuvati put svoj?" Odgovor je: "Čuvajući Riječi Božje!" To je važno znati upravo u ovom razdoblju kad su se blud i nemoral razmahali i ljudi nemaju snage oduprijeti se napastima, ili čak i ne žele. Ako ti želiš biti vjeran Isusov učenik i živjeti život prave i čiste Božje ljubavi, a boriš se s napašću požude i bluda, Bog ti kroz svoju riječ obećaje dati snagu za pobjedu nad tim napastima.

10. Isusove, tj. Božje riječi su duh i život. Iv 6,63
Čitajući Bibliju i Evanđelje i upijajući Božju riječ u svoje srce, Božji duh sve snažnije ulazi u tvoj život i Bog te ispunja snagom svoga života. Ako želiš biti pun Božjega života, tako da taj nadnaravni život iz tebe izbaci sve ono što nije Božje, dopusti da se čitanjem Božja riječ nastani u tvom srcu.

11. Božja riječ čini da rasteš u Božjoj ljubavi.
U 1. Ivanovoj poslanici 2,5 stoji: "Tko čuva Riječ Božju, u njemu je ljubav Božja doprla do savršenstva!" Jesi li ti žedan Božje ljubavi? Želiš li je imati u svom životu više nego sada? Čuvajući Riječ Božju, ljubav će Božja u tebi iz dana u dan sve više i više rasti, dok jednog dana ne dopre do savršenstva. Ne zaboravi: pred Bogom ćemo biti toliko veliki koliko ćemo biti veliki u ljubavi! Božja riječ ti daje šansu da rasteš u ljubavi Božjoj.

12. Božja riječ nam daje snagu i pobjedu nad Sotonom.
U spomenutoj poslanici, 1 Iv 2,14 stoji: "pišem vama mladići, jer ste jaki, jer je u vama riječ Božja i jer ste pobijedili Zloga." Ako je u tebi Božja riječ, ona te čini jakim u duhu, jakim u kušnjama i duhovnim borbama i osposobljava te za pobjedu nad Zlim.

13. Po Božjoj riječi sam Otac i Sin prebivaju u nama.
Govoreći svojim učenicima na Posljednjoj večeri, u Ivanovom evanđelju 14,23 Isus kaže: "Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, pa će i Otac moj ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti." Želiš li hodati u Božjoj prisutnosti i imati u svom životu Božju blizinu? - Ljubi Božju riječ. To je test tvoje ljubavi prema Bogu: toliko ljubiš Boga koliko ljubiš Njegovu riječ. Isus kaže: "Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva." Iv 14,24

14. Božja riječ će učiniti da naša molitva bude učinkovitija.
Iv 15,7: "Ako ostanete u meni i ako moje riječi ostanu u vama, tražite što god hoćete, i bit će vam!" Ovo je obećanje koje nadilazi naše ljudsko razumijevanje. No, to je samo za one koji ostanu u Božjoj riječi i koji dopuste da ih Božja riječ prosvijetli i uvede u višu dimenziju duhovnog života.

vlč. Dražen Radigović

Sveta Misna žrtva

Sveta Misa sastoji se od riječi posvete. - Kako je to lijepo! Iza posvete dobri Bog prisutan je na oltaru kao u nebu!... Kad bi čovjek dobro poznavao ovu tajnu, umro bi od ljubavi. Bog nas štedi zbog naše slabosti.

U Starom savezu se Bogu svaki dan prikazivalo mnogo žrtava u hramu. Ali te žrtve nisu mogle potpuno zadovoljiti Boga za naše grijehe. Bila je potrebna svetija i čišća žrtva koja će se i dalje sve do konca svijeta prikazivati, koja će moći nadoknaditi ono što Bogu dugujemo. Ta sveta žrtva, to je sam Isus Krist, koji je Bog... On se prikazuje svaki dan na oltarima kao što se nekoć prikazao na Kalvariji.

Po ovoj čistoj i neokaljanoj žrtvi naš Spasitelj iskazuje Bogu sve časti koje Mu dugujemo i On, u ime čovjeka, izvršava sve što čovjek duguje svome Stvoritelju. On se žrtvuje svaki dan da prizna vrhovno Gospodstvo što ga Bog ima nad Svojim stvorenjima. Uvrjeda pak što je grijeh nanosi Bogu, potpuno je nadoknađena. Kao posrednik između Boga i ljudi, On za nas ovom žrtvom postiže sve milosti koje su nam potrebne. Postavši također žrtvom zahvalnicom, On iskazuje Bogu u ime ljudi svu zahvalnost koju Mu oni duguju.

Kad bi nam Bog na volju stavio da od Njega prosimo štogod hoćemo, da li bismo se ikad usudili da svoje ufanje tako daleko rastegnemo? S druge strane - da li bi Bog u svojoj veličini nešto dragocjenije mogao iznaći da nam daruje? Ne, On nije mogao svoje ljubavi dalje dotjerati, nego time što je sama Sebe dao, jer kad Njega primamo, primamo Ga sa svim Njegovim bogatstvima. Nije li to prava rasipnost jednog Boga?

Roditelji oporukom ostavljaju svoja zemaljska dobra djeci, a Isus nam svojom oporukom ne ostavlja vremenita dobra, On nam daje sama Sebe sa Svojim bogatstvom.

Naš je Spasitelj rekao: "Sve ono što zaištete od Oca u moje ime, on će vam dati.'' Nikada mi ne bismo bili pomislili da zatražimo od Boga Njegova vlastitog Sina. Međutim ono što čovjek nije mogao reći ili shvatiti i što se nije nikada usudio poželjeti, Bog je Svojom ljubavlju rekao, zamislio i ostvario. Zar bismo se mi ikada bili usudili reći Bogu da dade za nas usmrtiti Svoga Sina, da nam dade blagovati Njegovo Tijelo i Krv, da je pijemo? Kada to ne bi bila istina, čovjek bi doista mogao zamišljati da ima stvari što ih ni Bog ne može učiniti; bio bi otišao puno ispred Boga u domišljatosti svoje ljubavi!... Ali to nije moguće... Bog se ne da nadmašiti u ljubavi...

Vrijednost Sv. Mise

Nema ništa ljepšega i ništa dragocjenijega od svete Mise, jer nam ona daruje Isusa Krista u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Kad bi čovjek dobro poznavao ovu tajnu, umro bi od radosti. Nikad nećemo na zemlji shvatiti kolika je sreća svetu Misu smjeti prikazati. Tek u nebu ćemo to razumjeti.

Želite li si predočiti veličinu zasluga Svete Mise? Dosta će vam biti da vam u tu svrhu sa sv. Ivanom Zlatoustim kažem da Sv. Misa razveseljava cio dvor nebeski, olakšava muke duša u čistilištu, privlači na zemlju svaki blagoslov i iskazuje Bogu više slave nego patnje svih mučenika, nego pokore svih pustinjaka, nego sve suze od početka svijeta i sve što će do konca svijeta biti učinjeno...
... Sva su ona djela ljudska djela, a Sv. Misa je djelo Božje; mučeništvo je žrtvovanje ljudskog života Bogu, a Sv. Misa je žrtva u kojoj Bog žrtvuje za čovjeka Svoje Tijelo i Svoju Krv. Po tome vidite da misna žrtva ima neizmjernu vrijednost.

Na oltaru vječni Otac ostvaruje vrhunac svoje pravednosti žrtvujući svaki dan svoga Sina. Na njemu taj isti Otac izlijeva vrhunac svoga milosrđa žrtvujući svaki dan svoga predragog Sina za spas naših duša. Na njemu Isus Krist plaća prolijevajući svoju Presvetu Krv, sve dugove što ih imamo prema Njegovom Ocu, uništava smrt u grijehu da bi nam dao život u milosti.
Ovaj je oltar poput krila Marijina gdje se Bog svaki dan utjelovljuje u rukama svećenikovim, poput jaslica gdje se on ponovno rađa, poput Kalvarije gdje se žrtvuje, poput drugog neba gdje On sjedi s desna svome Ocu da posreduje za nas. Kako da kod tolikih dobročinstava sa strane Božje naša srca ne gore, ne rastapaju se od ljubavi pred oltarom kao vosak pokraj vatre?
O moja draga braćo! Želite li izmoliti nov život, tj. ostaviti se grijeha da se vratite dragom Bogu? Prisustvujte u tu svrhu nekoliko puta Sv. Misi i možete biti sigurni da će vam, ako joj pristupite s pobožnošću, Bog pomoći da se okanite grijeha pa makar, na nesreću, bili okorjeli kao Židovi, zaslijepljeni kao pogani, tvrđi od stijena što su se raspuknule kad je Isus umro... Spasitelj za vrijeme Sv. Mise šalje zrake svjetlosti u srce sirotih grješnika da im ukaže na njihovu bijedu i da im pomogne obratiti se ako postupe po milosti.
Sv. Toma kaže da je jednog dana za vrijeme Sv. Mise vidio Isusa, ruku punih darova koje je htio podijeliti. Stoga bi mi, da pobožno prisusutvujemo Sv. Misi, primili mnogo više milosti nego što ih primamo za spas svoje duše a, na kraju krajeva, i za vremenita dobra.

Sveti Ivan Zlatousti kaže nam opet da nema dragocjenijeg vremena za razgovor s Bogom o našem spasenju nego li je to vrijeme Sv. Mise, kad se Isus sam prikazuje svom nebeskom Ocu da nam izmoli toliko blagoslova i milosti. Jesmo li žalosni? - kaže ovaj veliki svetac - u Misi ćemo naći svaku utjehu. - Jesmo li u napasti? - Otiđimo na Sv. Misu, i naći ćemo načina kako da pobijedimo đavla.
Kad bismo mi imali više vjere, Sv. Misa bila bi lijek svim našim zlima, jer Isus je liječnik i duše i tijela.
''Znaj moja kćeri'', rekao je Isus svetoj Mektildi, ''da će sveci prisustvovati umiranju svih onih koji budu pobožno slušali Sv. Misu, da im pomognu sretno umrijeti, da ih obrane od napasti đavla i da prikažu njihove duše mome Ocu''. Kakve li sreće da nam u tom strašnom času budu na pomoći svi sveci čijim smo Misama prisustvovali!
Iza pretvorbe, Bog zaustavlja pogled na oltaru i kaže: ''Ovo je Sin moj ljubljeni, u njemu mi sva milina''. Uvaživši zasluge ove žrtve, On ne može ništa odbiti. Moja djeco, sjećate li se pripovijesti o onom svetom svećeniku koji je molio za svog pokojnog prijatelja. Po svoj prilici Bog mu je pokazao da je on u čistilištu. Pomislio je tada da ne može ništa bolje učiniti nego prikazati za njegovu dušu Sv. Misu. Kad je došao do pretvorbe, uzeo je hostiju i rekao: ''Oče sveti i vječni, daj da se zamijenimo. Ti držiš dušu moga prijatelja koji je u čistilištu, a ja držim Tvoga Sina u svojim rukama. Evo! Oslobodi mi prijatelja, a ja Ti prikazujem Tvoga Sina sa svim zaslugama Njegove muke i Njegove smrti''. I doista, kod podizanja, on je opazio dušu svoga prijatelja, svu sjajnu od slave, kako ide u nebo.

Iza pretvorbe, kad držim u svojim rukama Presveto Tijelo Spasiteljevo i budem malodušan videći da samo pakao zaslužujem, kažem sam sebi: "Da mi Ga je samo povesti sa sobom! Pakao bi bio sladak uza Nj: ne bi mi teško bilo da u njemu ostanem trpjeti čitavu vječnost kad bismo zajedno bili... Ali tada ne bi bilo više pakla. Plamen ljubavi ugušio bi plamen pravednosti.
''Moj Bože, da znam da ću biti osuđen, sad kad Te držim, ja Te ne bih više pustio.''

- O, kad bi nam ipak Bog dao milost, da na početku Sv. Mise na jednoj strani spoznamo veličinu i uzvišenost vječnog Velikog Svećenika Isusa Krista koji se za nas žrtvuje, a na drugoj broj i težinu naših grijeha, kojima smo opterećeni te pod njihovim teretom uzdišući pojavimo se pred Njim - kako brzo bismo mi postigli oproštenje i milost ustrajnosti u dobru sve do konca!
Da bi čovjek mogao dostojno služiti Sv. Misu, morao bi biti serafin. Držim u svojim rukama Spasitelja! Nosim Ga desno, On ostaje desno; nosim Ga lijevo, ostaje lijevo!... Da čovjek zna što je Sv. Misa, umro bi! U nebu ćemo tek razumjeti kako je velika stvar služiti Sv. Misu!... Bože moj, kako je sažaljenja vrijedan svećenik kad je služi kao da čini nešto obično.
(Onima koji su se tužili na dugotrajnost ili prevelik broj nedjeljnih službi, on bi odgovarao): ''Kad bi sveci u nebu imali samo tri četvrtine sata da se klanjaju Bogu i da ljube Spasitelja, smatrali bi se vrlo nesretnima!... Vi se dosađujete na službi Božjoj. Što ćete onda raditi u nebu? Kako će vam tamo sve dugo trajati!''

Kako prisustvovati Sv. Misi

Najbolji način da prisustvujemo Sv. Misi sastoji se u tome da se sjedinimo sa svećenikom u svemu što govori i da slijedimo sve njegove čine te da nastojimo u sebi pobuditi najživlje osjećaje ljubavi i zahvalnosti.

Od početka Mise do prikazanja
Ponašajte se kao pokornici, prožeti najživljom bolju zbog svojih grijeha i ugledajte se u carinika u hramu. On je stajao, kaže Evanđelje, straga u hramu, spuštenih očiju, ne usuđujući se gledati oltar i, udarajući se u prsa, govorio je: ''Bože, milostiv budi meni grješniku!"
Bio je daleko od onih kršćana po imenu koji smatraju da nikad nisu na dovoljno doličnom mjestu, koji kleknu samo kad su u klupi, koji se udobno smjeste u klupi prebacivši nogu preko noge... Nije činio kao oni kršćani koji ulaze u naše crkve oholo i drsko kao da preziru prisutnost Božju, poput osoba koje misle da nemaju što prigovoriti svojoj savjesti i zbog čega se poniziti pred svojim Stvoriteljem. A koliko bi stvarno razloga imali da se postide i da obore oči k zemlji?
Od prikazanja do pretvorbe
Ponašajte se kao službenici koji prikazuju Isusa Bogu Ocu i koji Mu žrtvuju sve što jesu. Ugledajte se kod toga u dobrog razbojnika.
Koliki je napredak on ostvario u roku od tri sata dok je bio u društvu sa Spasiteljem koji je umirao! On otvara najprije oči duše te prepoznaje svoga Osloboditelja.Zatim, kako je pričvršen na križ, pa raspolaže još samo svojim srcem i jezikom, on prikazuje jedno i drugo Isusu. Posvećuje Mu svoje srce vjerom i ufanjem i ponizno Ga moli mjesto u raju. Posvećuje Mu jezik govoreći o Njegovoj nevinosti i Njegovu Božanstvu...On postaje branitelj Isusov u vrijeme kad Ga drugi nastoje samo vrijeđati. Njegova je ljubav tako velika da čini sve što može da drugog potakne da se obrati.
Kao dobri razbojnik, prikažite Isusu svoje srce te Ga ljubite, posvetite Mu svoj jezik služeći se njime odsad jedino da Ga slavite i pjevajte Mu hvale. Žrtvujte se s Njime odričući se svega što Mu se ne dopada i primajući, kao pravedno iskupljenje, križeve koje vam dobrostivo šalje. Kao dobri razbojnik, probudite u sebi veliku nadu da ćete se spasiti gledajući Boga koji umire da bi vam osigurao mjesto u Svome kraljevstvu i primite smrt u zajednici s božanskom žrtvom da tako priznate Njegovo pravo nad vama.
Od pretvorbe do kraja Mise
Gledajte sami sebe kao onoga koji će primiti uzvišeno Tijelo i presvetu Krv Isusovu i nadahnite se osjećajima satnika da se duhovno ili sakramentalno pričestite.
Primjer satnikov tako je divan da nam ga Crkva s radošću stavlja pred oči svaki dan u Sv. Misi. ''Gospodine'', kaže Isusu ovaj ponizni časnik, ''nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će sluga moj...'
Da nas dragi Bog vidi obuzete ovom istom poniznošću, prožete spoznajom našeg ništavila, s kakvim bi veseljem i s kakvim obiljem Svojih milosti došao u naše srce! Koliko bi snage i hrabrosti primili da pobijedimo neprijatelja našeg spasenja.

(O nekim svećenicima koji prikazuju Sv. Misu u smrtnim grijesima):
To su sljedbenici Jude izdajice, koji je predao Isusa neprijateljima, da Ga osude na smrt. Svećenik, koji govori Misu, a da nije u stanju Božje milosti, a da nije Božji prijatelj, nego neprijatelj, velika je duhovna nakaza. Kako ne pomisli na sud Božji?

Iza Sv. Mise

Zahvalnost
Prije nego što izađete iz crkve iza Sv. Mise, ne propustite nikad zahvaliti se Bogu za milosti koje vam je udijelio...
Hvalimo... Spasitelja, blagoslivljajmo Ga što nam je dopustio da budemo dionici svete Misne žrtve kojom On obnavlja žrtvu na Križu i daje nam njezine plodove.
Udivljenje
Pođite kući posve zaokupljeni onim što ste vidjeli.
Ovdje Bog sam djeluje i čini bezbrojna čudesa: mijenja kruh u Svoje Tijelo, vino u Svoju Krv kao nekoć na Posljednjoj večeri; On, koji je vječni Život što uvijek djeluje, stavlja se u stanje smrti...; On, koji je pravi Bog i pravi čovjek, sadržan je cio u najmanjem dijelu prilika kruha i vina; jedemo Ga, a da Ga ne uništimo; On se istodobno nalazi na bezbroj mjesta.
U našim crkvama, veliki Bože, sam Isus Krist prolijeva Svoju Krv i žrtvuje se svaki dan na našim oltarima pravdi Svoga Oca za naše grijehe.
Čvrsta odluka da više nećemo griješiti
Prisustvovao sam Sv. Misi, Bog se žrtvovao za me, prolio je Svoju Krv za spas naših duša. Što je mogao učiniti više? Zar nisam bijedan ja koji Mu tolike godine ne dam svoje srce, koje je On za Se stvorio i koje On od mene traži da ga učini sretnim! Hvalio sam maločas Boga ovim istim ustima koje sam toliko puta okaljao svakakvim grijesima.
Bože moj, zar ću uvijek ići prositi u stvorenja mir koji mi ona ne mogu dati? Zar će moj jezik služiti zato da Te sad hvali, sad opet prezire? Ne, Gospodine, hoću da Te samo blagoslivljem i ljubim.

Svaki kršćanin koji, odlazeći iz crkve, nema ovih (ili sličnih) misli u srcu, nije prisustvovao Sv. Misi s raspoloženjem kakvo je potrebno.

Svagdanja Sv. Misa

Ne bojte se da će vam poslovi zakasniti zbog Sv. Mise. Baš obratno! Možete biti sigurni da će vam posao bolje uspijevati nego ako joj ne prisustvujete... Iskustvo to dolazuje. Zar niste uostalom čitali ono što Isus u Evanđelju kaže: 'Tražite najprije kraljevstvo nebesko i pravdu njegovu, i sve će vam se ostalo dodati!' Koliko bismo bili sretniji da se posve pouzdajemo u Boga!
Vi ćete možda reći: Kad ništa nemamo, ništa nam se i ne daje. - Što hoćete da vam dragi Bog dade kad vi računate samo na svoj rad, a nimalo na Njega? Kad ne uzmete ni toliko vremena da obavite jutarnju i večernju molitvu i kad se zadovoljavate time da jednom u tjednu dođete u crkvu. Jao! Vi ne znate kolika su vrela Providnosti Božje za onoga koji se u Nj pouzdaje. Hoćete li za to jasni dokaz? On je pred vama: pogledajte svoga župnika i ispitajte to pred dobrim Bogom. - O, vi ćete reći: Ali vama se daje! - Ali tko mi daje ako ne Providnost dobroga Boga? Kod Njega je moje blago, a ne drugdje. Čovjek je slijep kad se toliko muči da dođe u pakao i bude nesretan na ovom svijetu. Kad biste mislili na svoje spasenje i prisustvovali što je moguće češće Sv. Misi, vidjeli biste brzo da je istina što vam kažem.
Ne bojte se što će vam se rugati ako budete u tjednu išli na Sv. Misu i što će govoriti: To je za one koji nemaju drugoga posla... Prijatelju, zar se stidite služiti Bogu od straha da će vas prezirati? Ali pogledajte Onoga koji je umro na Križu! Upitajte Ga je li se On stidio umrijeti najprezrenijim načinom. Oh! Nesretnog li ljudskog obzira koji je uzrok što gubimo sve milosti što nam ih je Isus zaslužio svojom smrću i svojom mukom!
Kad bi na svijetu postojala samo jedna jedina crkva u kojoj se prikazuje uzvišena oltarska tajna, gdje se posvećuje Tijelo i Krv Isusova, mi bismo bez sumnje zaviđali onim ljudima koji bi stanovali blizu te crkve. A mi smo taj izabrani narod, mi stanujemo u blizini toga tako svetog, tako čistog mjesta gdje se Bog žrtvuje svaki dan! Koristimo li se mi time? Nažalost, ne! Da zaradite pet ili šest franaka, išli biste nekoliko milja daleko, a nećete učiniti desetak koraka da prisustvujete Sv. Misi u tjedne dane! Gdje vam je vjera? Mi posjedujemo milost i naročitu naklonost Božju, i ne želimo se njima služiti. Pazimo da nam dobri Bog ne oduzme svoje darove i dade ih drugima koji će ih bolje cijeniti!
Kad vam dođe misao da idete na Misu u radne dane, to je poticaj milosti što vam ga Bog daje. Slijedite taj poticaj! Sveci su postali svetima samo zato što su silno pazili da slijede sva nadahnuća što im ih je dragi Bog slao, i prokletnici su dospjeli u pakao samo stoga što su ih prezirali. Bit ćete suđeni po onim mislima koje niste htjeli primiti, po onim Misama koje ste mogli slušati, a niste to htjeli. Ah, veliki Bože, kamo ćemo dospjeti? Vatra u čistilištu bit će kazna za našu lijenost ili za naše sebično promatranje stvari.

SVETA PRIČEST

(Probuditi u sebi živu vjeru): Budući da je ovaj Sakramenat tajna vjere, moramo čvrsto vjerovati da je Isus stvarno prisutan u Presvetoj Euharistiji, da je On u njoj živ i slavan ako u nebu. 'Vjerujte, braćo, da je Presveto Tijelo i Predragocjena Krv Isusa Krista doista u ovom Sakramentu!'
(Žarko željeti sjediniti se s Isusom):  Pogledajte s kakvim su marom Mudraci tražili Isusa u jaslicama. Pogledajte svetu Magdalenu kako hiti da nađe uskrslog Spasitelj. Tražite Isusa s jednakom željom i istim žarom, i ništa vas neće moći spriječiti da Ga primite.
Imajte želju da se pričestite jer ništa nije tako veliko kao Euharistija. Uzmite sva svoja dobra djela i usporedite ih s jednom Sv. Pričešću: to je kao zrno prašine prema brdu. Po Sv. Pričesti više slavite Boga nego ako dadete tisuću kuna siromasima.

Imajte želju da se pričestite, jer Euharistija je jedina hrana koja savršeno odgovara našoj duši.
Imajte želju da se pričestite, jer Euharistija je jedina hrana koja savršeno odgovara našoj duši.
Kad bi kršćani mogli shvatiti riječi Spasitelja koji im govori: ''Usprkos tvojoj bijedi, hoću izbliza gledati tvoju lijepu dušu što sam je za Sebe stvorio. Stvorio sam je tako velikom da je samo Ja mogu ispuniti. Učinio sam je tako čistom da je samo Ja mogu nahraniti.''
(Imati ispravnu nakanu): Idite na Sv. Pričest:
1. da poslušate Isusa koji vam to zapovijeda pod kaznom uskraćenja vječnog života
2. da primite milosti koje su vam potrebne: poniznost, strpljivost, čistoću...
3. da se sjedinite s Isusom Kristom, da vas preobrazi u drugoga samog Sebe, što se događa svima onima koji Ga sveto primaju.

Kad idete na Sv. Pričest, trebate uvijek imati neku nakanu i reći u času kad hoćete primiti    Tijelo Spasiteljevo: "O moj dobri Oče, koji si u nebu, prikazujem Ti u ovom času Tvoga dragog Sina, onakva kakva su Ga uhvatili, skinuli s Križa, stavili u naručaj Blažene Djevice i kakvog je Ona prikazala kao žrtvu za nas. Prikazujem Ti Ga po Marijinim rukama da postignem tu i tu milost (vjeru, ljubav, poniznost...)''... Djeco, slušajte dobro ovo: Kadgod sam primio koju milost, na ovaj sam je način bio molio. Nikada mi nije bila uskraćena.
(Pripraviti se velikom gorljivošću): U danima (satima) prije Sv. Pričesti, neka vam želja bude, kako biste se pričestili što je moguće dostojnije, imati toliko ljubavi koliko svi sveci skupa. Sama će vaša želja biti nagrađena. Vršite sva svoja djela radi Sv. Pričesti...
Neka vaše misli ne budu od ovog svijeta, nego neka sve bude za nebo, i zaronite tako u Boga da izgledate mrtvi za ovaj svijet. Recite djela vjere, ufanja i ljubavi sa svom gorljivošću da oživite svoju vjeru, nadu i veliku ljubav prema Isusu koji će uskoro od vašeg srca učiniti Svoje svetohranište ili, još bolje, malo nebo. Moj Bože, kakve li sreće i kakve časti za nas bijednike!
Kad ste rekli ova 'djela', prikažite svoju Pričest za Sebe ili za druge.
Posebne napomene
(Kod odlaska na Sv. Pričest)... neke mlade osobe ''izlažu svoju taštinu kad idu primiti poniženog i prezrenog Boga. Bože, Bože, kakvog li nesklada!... One kao da ne prave razlike između Svetog stola i plesa''.

(I tijelo neka bude posve čisto za Sv. Pričest): Vaše tijelo nije nešto prosto, nego sveto, uzvišeno, posvećeno. Ono je kuća Isusa Krista, hram Duha Svetoga... sa svom se krjepošću trudite da očuvate svoj duh, svoju maštu, svoja osjetila, pa i samo tijelo od svake, čak i nehotične prljavštine. Sveti Ivan Zlatousti kaže nam da bi usta koja primaju Isusa Krista i tijelo koje Ga zadržava, morali biti čišći od sunčanih zraka.

Euharistija - svagdanji kruh duše

Isus Krist, Spasitelj naš, nije za vrijeme svog zemaljskog života nikad prošao mimo kojeg mjesta, a da ne bi tamo iza Sebe ostavio svoj blagoslov, nikad se sastao s kojim čovjekom dobre volje, a da mu ne bi podijelio milost oproštenja grijeha, obdario ga zdravljem duše i tijela i dobročinstvima svake vrsti. Kako velika i dragocjena moraju biti dobročinstva spasa, što ih dobivaju oni koji imaju sreću da Isusa često i dostojno primaju u Sv. Pričesti!

Kada mi u Sv. Pričesti primamo Isusa Krista, primamo mi s Njim ujedno puninu svih duhovnih dobara i blagoslova. Mi vidimo, da je naša vjera jača, mi osjećamo, da nas prožimaju vječne istine naše svete vjere. Mi bolje spoznajemo rugobu grijeha i njegove opasnosti za spas duše. Više nas straši misao na sud, bolnije osjećamo gubitak Boga. Primanje Isusa Krista u Sv. Pričesti krijepi naš duh, mi smo ustrajniji u borbama, naše su nakane u svim našim činima čišće, i naša je ljubav prema Bogu i bližnjemu sve veća. Misao, da mi Isusa Krista u svom srcu posjedujemo, radost, koju mi u ovom sretnom času osjećamo, čini se, da nas toliko s Bogom sjedinjuje i povezuje, da duh naš više na ništa drugo ne misli, a srce naše više drugo ništa poželjeti ne može, nego samo Boga. Misao na potpuni posjed Boga toliko nas zaokuplja, da nam se život pričinja dugim, mi ne zavidimo toliko onima, koji dugo ovdje na zemlji smiju boraviti, nego više onima, koji su rano pozvani, da se zauvijek sa Bogom sjedine. Sve, što nas sjeća na nemoćnost i ništavost našeg tijela, prouzrokuje nam radost, mjesto tuge i straha.
Sva stvorena bića trebaju hrane za život; stoga je dobri Bog stvorio stabla i biljke: to je vrlo lijepo prostrti stol gdje sve životinje dolaze uzimati svaka svoju hranu što joj odgovara. Međutim i duša se mora hraniti... Kad je Bog htio dati hranu za našu dušu, da je pomaže na životnom putovanju, On je pogledao na stvorenja i nije našao ništa dostojnoga za nju. Onda, u Sebi misleći, On se odlučio dati samoga Sebe... O dušo moja, kako si velika od časa kad te je jedino Bog mogao zadovoljiti!... Hrana duše su Tijelo i Krv Božja! O lijepa hrano! Duša se može jedino hraniti Bogom! Samo Bog je može zadovoljiti! Samo Bog je može ispuniti! Samo Bog može utažiti njezinu glad! Na svaki način, Bog joj treba!

Sv. Pričest je svagdanji kruh duše. "Kruh naš svagdanji daj nam danas", tako molimo u Očenašu. Mi se sastojimo iz tijela i duše. Mi molimo dragog Boga da našemu tijelu dade svagdanju hranu. I On - dobrostiv - uslišava našu molbu. Godinu za godinom iz sjetve slijedi žetva, naša polja blagoslivlja i plodnost im daje, da iz majčinskih krila zemlje u izobilju niče sve što trebamo tijelu za hranu.

No mi Ga moramo i za to moliti da On s korisnom hranom opskrbi našu dušu koja je beskrajno vrjednija i važnija nego tijelo. 
I dobri Bog je i ovu molitvu uslišao, visoko iznad našeg i najsmjelijeg očekivanja. Isus Krist, druga Božja Osoba, nije smatrao ispod Svog dostojanstva da s najvišeg nebeskog prijestolja siđe na ovu siromašnu zemlju i uzme ljudsko tijelo. I ovo Tijelo treba da bude hrana našoj duši koju je božanski Spasitelj, dok je još sa svojim učenicima hodao zemljom, jasno i svečano obećao ovim riječima: "Ja sam kruh života. Oci su vaši jeli manu u pustinji i umrli od gladi. Ovo je kruh koji s neba silazi, da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi, koji sam s neba sišao. Tko jede od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh, koji ću ja dati, tijelo je moje za život svijeta... Zaista, kažem vam: Ako ne jedete Tijela Sina čovječjega i ne pijete Krvi Njegove, nemate života u sebi. Tko jede Tijelo Moje i pije Krv Moju, ima život vječni i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinito i Krv je moja piće istinito. Tko jede Tijelo moje i pije Krv moju, ostaje u meni i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac, i ja živim po Ocu, tako i onaj koji jede mene, živjet će po meni..." (Iv 6, 48-59)

Idite na Sv. Pričest, moja braćo, idite k Isusu s ljubavlju i pouzdanjem! Dajte, živite od Njega da biste mogli živjeti za Njega!

Ne recite da imate odveć posla... Zar nije božanski Spasitelj rekao: ''Dođite k meni svi koji radite i koji ste opterećeni i Ja ću vas utješiti; Ja ću biti vaša radost, vaša snaga i Ja ću olakšati vaše breme i vaš će posao biti plodonosan"!... Zar biste se mogli oprijeti takvom pozivu, punom nježnosti i prijateljstva?

Ne recite da niste toga dostojni. Kakva ludorija! Istina je da niste toga dostojni, ali vi Njega trebate. Da je Spasitelj gledao na naše dostojanstvo, On nikad ne bi ustanovio ovaj Sakramenat ljubavi, jer nitko na svijetu nije Njega dostojan, ni sveci, ni anđeli, ni arkanđeli, ni knezovi nebeski, ni Bl. Djevica Marija... Ali On je gledao na naše potrebe, a mi Ga svi trebamo.

Ne recite da ste grješnici, da ste odveć bijedni i da se stoga ne usuđujete približiti Isusu. Meni je to isto kao da mi kažete da ste odveć bolesni pa da stoga nećete uzeti lijeka i savjeta liječnikova.
Bez Presvete Euharistije ne bi bilo nikakve sreće na ovom svijetu, život ne bi bio podnosiv. Kad primamo Sv. Pričest, primamo našu radost i našu sreću.

Jer, što se smrtni čovjek, bijedni stvor, hraniti smije svojim Bogom i Njega kao svoju svagdanju hranu uzimati, to je zaista čudo iznad svih čudesa. O ljubavi bez mjere! O bezgranična srećo, koje niti nebeski anđeli ne poznaju! Tko će ikad shvatiti sreću kršćanina koji prima Isusa Krista u svoje srce, i time postaje malo nebo. On je sam isto tako bogat kao cijelo nebo skupa.

Sretne li kuće u kojoj ti kršćani prebivaju!... Kakvo li im poštovanje treba iskazivati, tijekom čitavog dana! Imati u kući drugo svetohranište u kome dobri Bog doista stanuje Tijelom i Dušom!...

Kad bismo samo malo shvatili kako je velika sreća Sv. Pričest, mi ne bismo željeli živjeti za drugo osim da je možemo svaki dan primati, da možemo primati Isusa Krista kao hranu. Ne, sve bi nam stvorene stvari bile ništa, mi bismo ih prezirali zato da prionemo uz Boga, i sve što bismo poduzimali, sva naša djela išla bi jedino za tim da Ga svaki dan možemo što dostojnije primati.
Najveće, što jest i može da bude, moja draga braćo, jest Presveti Oltarski Sakrament. Ako vi sva dobra djela cijeloga svijeta usporedite sa jednom dobrom i dostojnom primljenom Pričešću, to je onda tako, kao kad biste zrno pijeska stavili uz jedno brdo. Poslije Sv. Pričesti molite se! Dragi Bog će vam dati u srce, kako da se molite. On će vam u svojoj dobroti dati sve što Ga molite, ako Mu prikazujete Njegova Sina i zasluge Njegove muke i smrti.

Kad bi čovjek mogao razumjeti, kakva sve dobra sadržava Sv. Pričest, ne bi mu drugih više trebalo da se zadovolji njegovo srce. Škrtac ne bi više trčao za svojim blagom, častohlepnik za slavom. Svatko bi napustio zemlju, otresao njezinu prašinu i odletio prema nebu.
Pričest je sjedinjenje s Isusom. O, kakvu sreću je Bog time svojem stvoru darovao!

Primanjem Isusa Krista u Sv. Pričesti naš duh dobiva snagu, mi smo jaki u borbama, naše su nakane sve čišće kod svih naših djela i naša ljubav plamti sve više i više.

Ako se često i dostojno pričešćujemo, naše misli, naše želje i sva naša djela i pothvati imaju isti cilj koji su imale Isusove misli, želje itd. dok je bio na zemlji. Mi ljubimo Boga i ne mislimo ni na koji način kako prionuti uz zemaljske stvari. Naše srce i naša duša udišu samo dah nebesa. Kolike sreće! Ne, ne, tek u nebu ćemo to shvatiti. Moj Bože! Stvorenje, pa obogaćeno takvim darom!

Kako će duša koja često i dostojno bude primala dobroga Boga, biti lijepa u vječnosti! Ona će se sjediniti s dušom Spasiteljevom. Tamo će uživati čistu i potpunu sreću... jer će Bog Sebe vidjeti u njoj... Blago osobama koje prime Sv. Pričest na smrtnom času! Na posebnom sudu Bog Otac vidi u njima svoga Sina. On ih ne može osuditi na pakao. Oh, ne!...

Sv. Pričest je duši kao strujanje zraka vatri koja se počela gasiti, no u kojoj ima još mnogo žara: čovjek puše i vatra se rasplamti... Kad primite Spasitelja, osjećate da vam je duša pročišćena, da se kupa u ljubavi Božjoj. Kad je Bog u našem srcu, ono mora gorjeti. Srce učenika iz Emausa gorjelo je samo slušajući Ga.

Jedna dobro obavljena Sv. Pričest dovoljna je da rasplamti dušu ljubavlju prema Bogu i navede je da prezre zemaljsku prolaznost. O tomu jedan primjer: Neki velikaš ovoga svijeta došao je ovamo, nema tome dugo, da se pričesti. Imao je 300.000 franaka  i dao je 100.000 za gradnju jedne crkve, sto za siromahe, sto svojim roditeljima i otišao je u trapiste... Oh! Jedna Sv. Pričest, jedna jedina, dovoljna je da čovjeku zemlju učini odvratnom i da mu dade predosjećaj nebeske slasti!

Kad se čovjek pričešćuje, osjeća nešto izvanredno, neku ugodnost koja prolazi čitavim tijelom i širi se do njegovih krajnjih granica. Što je ta ugodnost? To je Spasitelj koji se daje svim dijelovima našeg tijela i čini da oni drhću od sreće. Mi smo prisiljeni reći kao nekoć sv. Ivan: To je Gospodin.

Oh! Kako je sladak ovaj život u jedinstvu s Bogom! To je raj na zemlji. Nema više muka, nema više križeva!... Kad imate sreću primiti Boga, kroz neko vrijeme osjećate užitak i ugodu u svom srcu!... Čistim je dušama uvijek tako.

Doskora, djeco moja, kada budem budem držao Spasitelja u rukama, kad vas dobri Bog bude blagoslovi, zamolite Ga neka vam otvori oči srca; recite Mu poput slijepca iz Jerihona: "Gospodine, da progledam!" Sigurno ćete dobiti ono što tražite, jer On želi samo vašu sreću.
Njegove su ruke prepune milosti i traži kome će ih podijeliti, ali ih, nažalost, nitko ne želi...! O, ravnodušnosti! O, nezahvalnosti!... Djeco moja, jadni smo što to ne razumijemo! Jednoga ćemo dana itekako razumjeti, ali će tada biti prekasno!
Kad duša kršćanina koji je primio Spasitelja, uđe u raj, ona povećava nebesko veselje. Anđeli i nebeska Kraljica pođu joj ususret jer prepoznaju u toj duši Sina Božjeg! Tada su duši nadoknađene sve žrtve i muke koje je ona za vrijeme svog zemaljskog života prenijela i pretrpjela.    
Kad se čovjek (dostojno) pričesti, duša se kreće u miomirisu ljubavi kao pčela u cvijeću.
Onaj tko se pričesti, izgubi se u Bogu kao kaplja vode u oceanu: oni se više ne mogu rastati.

Na jednoj duši, koja se dostojno nahranila Kristovim Tijelom i Krvlju, to se vidi. Ona se toliko promijeni u svojim činima i govorima, da je se ne prepoznaje. Prepuna ljubavi, ona je ponizna i prijazna, i ljubi samoodricanje, u svojoj dragosti podnosi sve ljude. Ta je duša sposobna podnositi i velike žrtve.

Kad smo se pričestili, da nas tko upita: "Što nosite kući?", mi bismo mu mogli odgovoriti: "Nosimo nebesa". Jedan je svetac rekao da smo mi 'bogonosci'. To je istina, ali mi nemamo dovoljno vjere. Mi ne shvaćamo svoga dostojanstva. Odlazeći od Svetog Stola, mi smo isto tako sretni kao što bi bili Mudraci da su mogli ponijeti Dijete Isusa.

O čovječja dušo, kako velika si, jer te samo Bog može zadovoljiti! Hrana duše je Tijelo i Krv Božja! Lijepa hrano! Duša može samo Bogom da se nahrani. Nema ništa izvan Boga. Što njoj dostaje, nema ništa izvan Boga, što nju ispuniti može, nema ništa izvan Boga, što njezinu glad može utažiti, to je samo Bog.

Ali - vi ćete mi reći - ako je Sv. Pričest tako nešto veliko i uzvišeno, zašto većina kršćana ima  tako malo razumijevanja za nju, te mnogi od njih ovaj Božji dar preziru, omalovažavaju i pobožne duše, koje se češće pričešćuju, čak ismijavaju i ruže?
To dolazi nažalost odatle, što ovi bijedni, nesretni i zaslijepljeni, nesretni kršćani nikad nisu osjetili sreću čestog i dostojnog primanja dragog Spasitelja u Sv. Pričesti.
Vjerojatno, vi ćete mi još reći : ako je ta sreća toliko velika, zašto nam Crkva naređuje da se godišnje samo jedanput pričestimo? - Ta zapovijed nije donesena za dobre kršćane, ona postoji samo za mlake i nehajne kršćane, koji ne vode brigu oko spasenja svoje siromašne duše. U prvim počecima kršćanstva, bila je vrlo velika kazna za kršćane lišiti ih te sreće. Inače, kadgod su prisustvovali sv. Misnoj žrtvi, smjeli su se svaki put pričestiti. Moj Bože, kako li je moguće da kršćani ostaju tri, četiri, pet i šest mjeseci, a da uskraćuju svojoj duši ovu nebesku hranu? Dok postoje tolika sredstva za liječenje, i hrana tako prikladna, da dušu sačuvaju u zdravlju... zbog dugog zanemarivanja umiru bez nje... Moj Bože! Kolike li nesreće i kakvog li zasljepljenja!
O moj Bože, kolika šteta i kolika je zaslijepljenost da kršćanin preko zapovijedi traži svoju sreću!
Nažalost! Moramo to plačući reći: Čovjek ništa ne štedi na tijelu koje će prije ili kasnije biti uništeno i koga će crvi izjesti, dok dušu, stvorenu na sliku Božju, dušu neumrlu, čovjek prezire i postupa s njome s najvećom okrutnošću? Zar to uistinu ne znači biti nemilosrdan prema njoj kad je se pušta da umire od iznemoglosti, kad joj se uskraćuje kruh života koji bi joj jedini mogao dati snagu?

Vi se rijetko pričešćujete, vi ste kao osoba napola pospana. Znate da je Isus Krist doista u Sakramentu Euharistije, da je On hrana u svemu potrebna vašoj siromašnoj duši. A ipak kod vas nema puno želje za Njim... Tako Ga pogrđujete jer zanemarujete primiti Ga u svoje srce u Sv. Pričesti. Ne zaboravite da će nas već kod pojedinačnog suda Isus Krist suditi na temelju svega dobra što smo ga mogli učiniti, a nismo učinili. On će vam staviti pred oči sve Sakramente koje ste mogli primati za života. Koliko ste puta mogli primiti Njegovo Tijelo i Njegovu Krv da ste htjeli voditi svetiji život? Veliki Bože! Što će s nama biti?

Pošto je Bog u Sakramentu Svoje ljubavi sam Sebe htio dati, ulio je On u našu dušu beskrajno veliku čežnju koju može samo On zadovoljiti. Uz ovaj divni Sakramenat oni su kao čovjek koji umire od žeđi kraj rijeke. Trebao bi samo prignuti glavu! Poput čovjeka su koji ostaje siromašan pokraj blaga. Trebao bi samo pružiti ruku!

Sv. Magdalena Pacijska nam veli da bi jedna jedina Sv. Pričest, primljena čistim srcem i s ljubavlju, dostajala, da nas dovede do vrhunca savršenosti.

Sv. Terezija se ukazala, iza svoje smrti, skupa s Isusom jednoj redovnici. 'Zašto, o Isuse', zapita začuđena ova redovnica, 'pratiš Tereziju?' Spasitelj joj odgovori da je Terezija  bila s Njime za života tako sjedinjena po Sv. Pričesti da se ne može odijeliti od nje.
Isus Krist će uskrisiti naše tijelo u to većoj slavi što Ga češće i dostojnije budemo primali. Ne, nema djela koje bi više uljepšalo naše tijelo za nebo od Sv. Pričesti... Na Sudnji dan Tijelo će Isusovo sjati kroz naše slavno tijelo a Njegova presveta Krv kroz našu krv onako kao što zlato sja na bakru ili srebro na okovu.

Ta kad je Isus još za svoga zemaljskog i smrtnog života uskrisivao mrtve samim dodirom, kako da ne uskrsnemo i mi koji blagujemo Njegovo Tijelo i pijemo Njegovu Krv?... Kako će biti lijepo na dan uskrsnuća. Vidjet ćemo kako one ljepše duše dolaze s neba kao sjajna sunca i sjedinjuju se s tijelima, kojima su na zemlji davale život. Što ta tijela budu više mrtvljena, to će jačim sjajem sjati.

Kad bismo mogli istinski shvatiti kako je Isusu drago doći u naše srce!... Kad je jednom u njemu, On ne želi nikad iz njega izaći. On se ne može odijeliti od nas ni za našega života ni iza naše smrti!...
'O moja djeco', govorila je blažena Viktorija, 'zašto se vučete putem spasenja? Zašto tako malo hrabrosti pokazujete u radu, u nastojanju da dođete sjesti za sveti stol i jesti s njega kruh anđeoski koji slabima daje toliku snagu? Kad biste znali kako ovaj nebeski kruh ublažuje bijedu života! Da ste jednom osjetili kako je Isus Krist dobar i dobrostiv onome koji Ga prima u Sv. Pričesti!... Dajte, moja djeco, blagujte ovaj kruh jakih, vratit ćete se puni veselja i hrabrosti. Željet ćete samo patnju, muku i borbu da se svidite Isusu Kristu.'

Jednom na Uskrsnu nedjelju, iza Sv. Pričesti, sveta Terezija zanese se duhom u Bogu; došavši k sebi, osjećala je da su joj usta puna Presvete Krvi Isusove, što joj je pružalo toliko slasti da je mislila umrijeti. "Vidjela sam, piše ona, ''svog božanskog Spasitelja koji mi je rekao: "Moja kćeri, hoću da ova Presveta Krv koja uzrokuje kod tebe toliku ljubav, bude upotrijebljena na tvoje spasenje. Ne boj se da će ti ikad uzmanjkati moje milosrđe. Kad sam prolijevao ovu dragocjenu Krv, osjećao sam samo bol i gorčinu. Ali tebi će Ona dati samo slast i ljubav''. Više puta, kad je imala sreću da se pričesti, anđeli su u četama silazili s neba kao da uživaju što se mogu s njom sjediniti u hvaljenju Spasitelja koga je nosila u svome srcu.

Zahvala iza Sv. Pričesti

(Držanje iza Pričesti): Nakon što ste se pričestili, dignite se čedno, vratite se na svoje mjesto, kleknite i ne uzimajte odmah knjigu ili krunicu u ruke. Ja ne volim da se odmah iza Pričesti počne čitati. Ne, čemu ljudske riječi kad Bog govori?... Treba raditi kao netko tko je veoma radoznao i sluša kraj vrata. Treba slušati što govori Bog na vratima našeg srca...
(Razgovor s Isusom): Razgovarajte časak s Isusom koga posjedujete u svom srcu, gdje je On Tijelom i Dušom kao što je nekoć bio na zemlji dok je na njoj živio. Molite Ga za sve milosti koje želite za se i za druge. Dobri Bog neće vam ništa moći uskratiti ako Mu prikažete Njegova Sina i zasluge Njegove svete smrti i muke...
(Djela vjere, ufanja i ljubavi): Izgovorite djela vjere, ufanja i ljubavi iza Pričesti, zatim zazovite Blaženu Djevicu, sve anđele i sve svece da se s vama zahvale dobrom Bogu... Ne odlazite odmah iza Pričesti, nego ostanite časak i molite Boga da vas učvrsti u vašim dobrim odlukama... Kupajte se u plamenu ljubavi...
(Izbjegavajte rastresenost): Kad izađete iz crkve, ne zaustavljajte se da razgovarate i ne rastresajte se, nego, misleći na sreću koju imate da držite Isusa Krista u svom srcu, otiđite kući i bdijte tako na svoje misli, riječi i djela da sačuvate netaknutu milost Božju.S dušom je i milošću slično kao s  tekućinom u kakvoj posudi. Uzmete li bocu, punu miomirisne tekućine i dobro je začepite, sačuvat ćete slatki miris dokle god hoćete. Isto tako, ako čuvate Spasitelja u sabranosti iza Pričesti, dugo ćete vremena osjećati vatreni žar koji će vašem srcu ulijevati divnu sklonost prema dobru i snažnu odvratnost prema zlu!..

(Sjetite se Isusa preko dana): Ako imate koji čas između poslova, uporabite ga da štogod pročitate ili pohodite Presveti Oltarski Sakramenat, da se zahvalite Bogu za milost koju vam je ujutro udijelio. O svjetskim poslovima govorite što manje možete.

Euharistija liječi strasti, zle sklonosti, obnavlja i posvećuje

Zar dragocjena Krv Isusa Krista što teče u našim žilama i Njegovo uzvišeno Tijelo što se povezuje s našim, mogu učiniti manje nego uništiti ili barem jako oslabiti sklonost prema zlu?... Čovjek, primivši Isusa Krista, osjeća novu želju za nebeskim stvarima i nov prijezir prema prolaznima.

Recite mi, kako da oholost uđe u srce koje je primilo Boga, ponižena do uništenja? Zar bi ono moglo pristati na to da se po sebi smatra nečim velikim? Naprotiv, ono neće moći naći načina kako da se ponizi i da se prezire.

Zar srce, koje je primilo Boga tako čista, koji je sama svetost, ne osjeća kako se u njemu rađa neodoljiva odvratnost prema svakom nečistom grijehu i zar ono ne bi prije pristalo  da ga se na komadiće sasiječe nego da pristane, ne velim na zlo djelo, nego na samu zlu pomisao?

Zar će se jezik, usta koja su čas prije imala sreću da nose svog Stvoritelja i svog Spasitelja, moći usuditi izgovarati nedolične riječi i pokvareno ljubiti? Ne, bez sumnje, nikad se to neće usuditi činiti.
Zar će oči, koje su čas prije tako živo željele promatrati svoga Spasitelja, koji je čišći od sunčanih zraka, moći, iza takve sreće, gledati nedolične predmete? To izgleda nemoguće.
Uzvišeni euharistijski Sakramenat je vino koje stvara djevičanstvo... Kako da čovjek ne bude čist primajući Kralja čistoće? Pričešćujte se često i sačuvat ćete ili steći lijepu krjepost koja čovjeka čini sličnim anđelu.
Srce, koje je u Sv. Pričesti primilo Onoga kome sve pripada i koji je sproveo svoj život u najvećem siromaštvu, koji nije imao ni Svoju svetu glavu gdje nasloniti, osim na malo slame, koji je umro na Križu - recite mi, zar ono može prionuti uz dobra ovoga svijeta vidjevši kako se Isus vladao?

Zar kršćanin, koji se sjedinio s Onim koji je za vrijeme Svoje muke trpio žarku, smrtonosnu žeđ, neće primiti u dodiru s Njim spasonosne učinke koji će ga izliječiti od neumjerenosti?
Zar bi kršćanin, koji je upravo primio Isusa Krista koji je umro za svoje neprijatelje, mogao i dalje gajiti prema onima koji su mu neko zlo učinili? Ne, sigurno ne! On će se veseliti da im može što više dobra učiniti.

Zar će srce koje je čas prije bilo prijestolje Isusa Krista, moći ponuditi Spasiteljevo mjesto grijehu ili bolje rečeno, samom đavlu?
Posjedujući, dakle, Euharistiju, ''čovjek ne može više uvrijediti Boga! Duša je sva prožeta dahom dragocjene Krvi Spasiteljeve... Divna li života!''

Moja djeco, tko bi vrijednost Sv. Pričesti uvidio, taj bi se čuvao i od najmanjih pogrješaka, taj bi sačuvao svoju dušu uvijek u nevinosti pred očima Božjim. Vi ste se danas, kako mislim, svi ispovjedili … Sada mislite na to da dobijete nad sobom. Sad vas usrećuje misao da ćete sutra ujutro primiti dragog Spasitelja u sebe. Sutra više nećete moći uvrijediti dragoga Boga, vaša će duša potpuno uroniti u dragocjenu Krv našeg Gospodina. Kako lijepo, jednog pravog kršćanina jedino dostojan život! Kad se spremamo da u Sv. Pričesti primimo Gospodnje Tijelo, moramo biti u takvom raspoloženju da možemo mirno umrijeti i s pouzdanjem stupiti pred sudačku stolicu Isusa Krista.

Nedostojna pričest

Neka čovjek ispita samog sebe prije nego se približi k svetom Oltaru, svetom Žrtveniku, pa tada 'neka jede od ovog Kruha i pije od ove Krvi, jer onaj koji blaguje ovaj Kruh i pije iz ovoga Kaleža nedostojno, jede i pije svoju vlastitu osudu, ne razlikujući kako se dostoji Tijelo Kristovo' (usp. 1 Kor 11, 28-29).
Prisupajući k stolu Gospodnjemu moramo biti uvjereni, da smo uložili svo potrebno vrijeme da se ispitamo kako bismo upoznali svoje smrtne grijehe, da nam je veoma žao što smo ih učinili i da naša Ispovijedbude potpuna. Treba nam čvrsto odlučiti, 'da ćemo, uz Božju pomoć, činiti sve što je do nas, da opet ne upadnemo u grijeh. Ako bismo nesrećom zatajili koji smrtni grijeh i primili Sv. Pričest, značilo bi, da samoga Isusa pogrđujemo. Kakve li strahote i grjehote!'
Oni, koji idu na Sv. Pričest, a nisu dobro pročistili svoja srca, neka se boje Božje osude... Isus će reći svima, koji se u grijehu smrtnom pričešćuju, kad im dođe smrt: ''Zašto ste se usudili primati Mene u Pričesti, kad ste bili uprljani tolikim grijesima. Nemojmo zaboraviti da za Pričest nevoljni kršćanin mora se obratiti, imati pravu odluku da će ustrajati!
Otresite se grijeha kad želite, kad dolazite na Pričest. Otresite se temeljito. Ne pogrđujte Isusa Krista...
Kad se približujemo da primimo Svetu Hostiju, moramo pročistiti svoj duh i učiniti dušu posve svetom!
Laki grijeh ne čini našu Pričest nedostojnom, ali taj grijeh uzrokom je, da se skoro nikako ne okorišćujemo. Vidite, koliko ste se puta pričestili, a niste postali bolji! Zašto? Zato što gotovo uvijek zadržavate iste navike. Sve one nestrpljivosti, mrmljanja, kad vam se štogod neugodno dogodi, kad vas stigne kakva žalost i protivština, sve one male neiskrenosti, to vam nije ništa! Vi nećete ni u čemu da trpite, nećete da vam se tko protivi. Vi biste željeli da o vama svatko najbolje misli i govori. Vi se ne trudite kako biste postali bolji, kako biste se popravili!
Nedostojne Pričesti nisu rijetkost. Koliko ih je koji drsko pristupaju k Svetom stolu s grijesima koje su sakrili i zatajili u Ispovijedi! Koliko ih je koji ne žale što su sagriješili, kako Bog traži od njih i zadržavaju potajnu želju da opet upadnu u grijeh te ne čine sve što je potrebno da se poprave! Koliki ne izbjegavaju grješne prigode iako mogu ili, idući čak na pričest, zadržavaju mržnju u svome srcu! Ako ste ikad u ovakvom stanju došli na pričest, učinili ste svetogrđe. Strašan grijeh... 'najstrašnije svetogrđe'...
Slagavši najprije Duhu Svetom na Ispovijedi, sakrivši ili zatajivši koji grijeh, taj nesretnik usuđuje se doći među vjernike koji se spremaju primiti ovaj Kruh, pretvarajući se da Ga i on poštuje! Ne, ne, ništa ga ne zaustavlja. On ide naprijed da dovrši svoju osudu. Uzalud mu dobri Spasitelj, videći ga da dolazi, dovikuje iz svetohraništa kao izdajničkom Judi: ''Prijatelju, zašto si došao? Što, prijatelju, ti ćeš izdati svoga Boga i svoga Spasitelja znakom mira? Stani, stani, sine! Iz milosrđa, poštedi me!'' Ali ne, ne, ni grižnja savjesti, ni ljubezno prigovaranje njegova Boga ne mogu zaustaviti njegove zločinačke korake... Oh, kakve li strahote! Možete li podnijeti, a da ne zadršćete, ovog nesretnog ubojicu svojeg Spasitelja? Zar to nije vrhunac zločina i užasa na svetom mjestu!
Dok je bio na zemlji, bilo je samo jedno mjesto gdje su Isusa razapeli, a sad ima toliko križeva koliko je svetogrdnih srdaca.
Veličina njihove nezahvalnosti pokazuje se u tome što vrijeđaju svoga Dobročinitelja u Njegovom najvećem dobročinstvu. Štoviše, oni se služe Njime samim da Ga uvrijede.
Što je uistinu smrt, pa i nasilna, u usporedbi s onim što čini grješnik koji hoće Isusa usmrtiti u Euharistiji?
Jedan od najtežih grijeha jest primanje Pričesti u smrtnom grijehu. U naše vrijeme mnogi se pričešćuju u smrtnim grijesima. Mladići i djevojke seksualno se iživljavaju i ne kazuju na Ispovijedi te grozne grijehe, za koje sveti Pavao veli, da neće takvi imati pristupa u Božje Kraljevstvo, ako se ne obrate. U braku bračni drugovi smrtno griješe spriječavajući začeće djece ili kako znaju reći, 'zbog čuvanja od djece'. Mnogi ubijaju začetu djecu, čine pobačaje, abortuse. Mnogi se u mržnji pričešćuju. Gaje osvetne misli! Ima bračnih drugova, koji čine preljube i krše zakletvu vjenčanja, da će biti vjerni jedno drugome. Mnogi do Svete Mise ništa ne drže. Do Ispovijedi ništa ne drže! Do molitve ništa ne drže. Žalosno, žalosno... Ima i još mnogih drugih smrtnih grijeha, u kojima se neki pričešćuju i spremaju sebi vječnu osudu. Sv. Pavao govori kako oni, koji se u grijesima smrtnim pričešćuju, potpisuju svoju vlastitu osudu (1 Kor 11, 29).

Pred Presvetim Oltarskim Sakramentom

U Presvetim Oltarskom Sakramentu dragi Spasitelj je tu, sakriven i čeka da Ga dođemo pohoditi i izložiti Mu svoje molbe. Kako li je dobar On! On se prilagođuje našoj slabosti. U nebu, gdje kada budemo kao pobjednici proslavljeni, vidjet ćemo Ga u svoj Njegovoj slavi. Da se sad ukaže s tom slavom pred nama, ne bismo se usudili približiti Mu se; no On se sakriva kao osoba koja je u tamnici i veli nam: "Vi me ne vidite, ali to ne smeta; tražite od mene što god hoćete, ja ću vam to udijeliti".

Moja djeco, kad uđete u crkvu i kad uzmete blagoslovljene vode, kad stavite ruku na čelo da se prekrižite, gledajte svetohranište. Isus ga odškrinjuje da vas blagoslovi kao i da vam kaže: ''Dođite k meni, svi vi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas utješiti.''
Jeste li žalosni? Dođite se baciti Njemu pred noge i osjetit ćete da ste utješeni.
Prezire li vas svijet? Dođite ovamo i naći ćete prijatelja koji vas nikad neće iznevjeriti.
Jeste li u napasti? Ovdje ćete naći jako i snažno oružje da pobijedite svoje neprijatelje.
Bojite li se strašnog suda pred kojim su drhtali i najveći sveci? Iskoristite vrijeme dok je vaš Bog Bog milosrđa i dok je tako lako zadobiti milost.
Tišti li vas siromaštvo? Dođite ovamo, naći ćete Boga neizmjerno bogata, Boga koji će vam reći da su sva Njegova dobra vaša, ne na ovom svijetu, nego na drugom: Tamo ti pripravljam neizmjerna dobra. Hajde, prezri ova prolazna dobra i imat ćeš druga koja nikada neće propasti.
Grješnici, molite Ga sa suzama i boli za oproštenje svojih grijeha i budite sigurni da ćete ga zadobiti... Kad se izmirite s Njime, molite dragocjeni dar ustrajnosti! Recite Mu samo da više volite umrijeti nego Ga opet vrijeđati...
Kakvim li se uvrjedama On nije izvrgnuo ostavši tako među nama! Mlako prisustvovanje Sv. Misi, svetogrdne pričesti, oskvrnjivanje Euharistije, napuštanje javne službe Božje nedjeljom, duga Njegova samoća u svetohraništu, nepristojno držanje, nemar prema Njegovoj uzvišenoj prisutnosti i daru kojim On sam Sebe daje ljudima - nema uvrjede kojoj On nije bio izvrgnut, i Njegovo Srce krvari gledajući tolika nedjela. Kako Mu je drago ono četvrt sata što ga otmemo svojim poslovima, kakvim nekorisnim stvarima da Ga dođemo utješiti! Kad On vidi kako čiste duše s revnošču dolaze, On im se veselo smiješi. One dolaze s onom jednostavnošću koja Mu se tako sviđa, moleći Ga oproštenje za tolike uvrjede što Mu ih nezahvalnici nanose...
Dođimo dakle i mi suosjećati s Njegovim bolima! Oni koji budu zbog Njega prolijevali suze na zemlji, veselit će se u nebu.
O, djeco moja, što je taj Sakramenat ljubavi! Srce je našega ljubljenoga Gospodina u Njemu prepuno lubavi za nas; potoci milosrđa i blagosti iz Njega teku kako bi izbrisali grijehe svijeta.
Za vrijeme Svoje smrtne muke u Getsemanskom vrtu, On se Krvlju znojio i kapi te Krvi padale su na zemlju. Ova ljubav u Krvi spasila je svijet te još izlazi iz svetohraništa. A kako bi nas sjedinio sa Svojim otkupljenjem, On hoće da Mu mi naznačimo duše za koje treba upraviti bujicu te otkupiteljske krvi. Molimo Mu se dakle za sirote grješnike i zahvalimo Mu što je za njih imao tako dobro srce. Mi Mu nismo za to dovoljno zahvalni.
Kad smo pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, mjesto da gledamo oko sebe, zatvorimo svoje oči, a otvorimo svoje srce. Bog će otvoriti Svoje. Mi ćemo ići k Njemu, On će ići k nama, jedan da dade, drugi da primi. Bit će to poput daška što ide od jednoga k drugome. Koliko slasti nalazimo kad zaboravimo sami sebe, a tražimo Boga!... Sveci su zaboravljali na se da vide samo Boga, da rade samo za Nj. Oni su zaboravljali na sve stvoreno da nađu samo Njega. Tako se dolazi u nebo.

Dragi Spasitelj boravi u Presvetom Sakramentu kao žrtva. Naviknite se na slijedeću molitvu koju Bog vrlo rado sluša: molite Preblaženu Djevicu da Ona vječnom Ocu za obraćenje grešnika prikaže svoga krvlju oblivenog i ranama pokrivenog božanskoga Sina. Od svih molitava ova je najbolja jer konačno uspjeh svih molitava ovisi od Imena i zasluga Kristovih. Ovo si dobro zapamtite djeco moja! Sve milosti što sam ih postigao, isprosio sam takvom molitvom. Ona nikad ne zataji.

Koliko kršćana ne zna što će s vremenom, a ne udostoje se doći samo nekoliko kratkih časaka pohoditi svoga Spasitelja. Kakve li sramote za nas! Desi li se kakva novost, sve se ostavlja i trči. što se Boga tiče, mi bježimo od Njega i vrijeme nam je dugo u Njegovoj prisutnosti! Kakve razlike između prvih vjernika i nas! Oni su provodili čitave dane i noći u crkvama pjevajući hvale Gospodinu i oplakujući svoje grijehe, a danas nije više tako. Isus je zanemaren, napušten u Sakramentu svoje ljubavi.
Kruh duša nalazi se u svetohraništu. Svetohranište je spremište kršćanske hrane... Oh, kako je to lijepo, moja djeco! Kad svećenik prikaže Hostiju i pokaže vam je, vaša duša može reći: "Evo moje hrane!"... On je tu, u svetohraništu... Što radi dobri Isus u Sakramentu Svoje ljubavi? On nas ljubi... Moja djeco, mi smo odveć sretni!... Mi ćemo to tek u nebu shvatiti.

Kakvu sreću osjećamo u prisutnosti Božjoj kad se nađemo sami, klečeći do nogu Njegovih pred svetohraništem!... Da imamo anđeoske oči, dok gledamo Gospodina Isusa Krista koji je ovdje na oltaru prisutan i koji nas promatra, kako bismo Ga ljubili! Htjeli bismo uvijek ostati uza Nj. To bi bio predosjećaj neba. Sve bi nam ostalo bilo bez okusa. Kako su časovi provedeni s Bogom dobrote slatki i utješni!
Kako je ugodno uživati u čistim zagrljajima Spasiteljevim! Ah! Vi to nikad nite osjetili. Da ste  imali tu sreću, ne biste je više mogli napustiti. Ne čudimo se stoga što su tolike svete duše provodile život u Njegovoj kući i dan i noć. Nisu se više bile u stanju odijeliti od Njegove prisutnosti. One su iz svojih očiju izgubile same sebe, samo da Boga gledaju. One su zaboravile na sve stvorene stvari, samo da Njega nađu... Ima kršćana koji bi tako proveli čitav život, uronjeni u Boga. Kako su sretni!
Gospodin je u nebu; On je također u svetohraništu. Kolike li sreće! Zar je svecima dosadno u nebu promatrati Isusa Krista, klanjati Mu se i hvaliti Ga? Moramo osjećati isto takvu sreću uz svetohranište u kojem stanuje isti Isus.
Bog nas je za Se stvorio, i naše je srce nemirno dok u Njemu ne počine...
A mi možemo reći govoreći o Isusu u svetohraništu: ''Našao sam Onoga koga ljubim''.
On je tu, ocean neizmjerne dobrote i savršenstva, pozivajući nas da zaronimo u Nj, očaravajući naš duh i naše srce.
On je svjetlo koje nas obasjava.
On je žarka vatra koja budi plamen u nama...
On je život koji nas oživljava i uskrisuje.
On je put koji nam pokazuje kuda trebamo ići.
On je istina koja rastjeruje tamu zablude što nas okružuje.
On je snaga koja podržava našu slabost.
On je Providnost koja okreće događaje na dobro onih koji Ga ljube...
Blago nama kojima je Bog dao Sebe, nama s kojima Bog stanuje i koji Ga možemo pohoditi kad god hoćemo!
Dođite Mu se pokloniti!... Ponizite se pred Njim i hvalite Ga!
Dođite Mu činiti društvo!... Hajde, moja dušo, podvostruči žar! Ti si sada sama koja se klanjaš svome Bogu! Njegov pogled počiva samo na tebi!...
Znaš da je Bog u svetohraništu. Otvori Mu svoje srce, uživaj što si u Njegovoj prisutnosti. To je najbolji način moljenja.
To je kao u prvo vrijeme moga dolaska u Ars... Bio je u Arsu jedan čovjek koji nikad ne bi prošao pokraj crkve, a da u nju ne bi ušao. Ujutro, kad bi išao na posao, uvečer, kad bi se vraćao, ostavio bi pred vratima svoju lopatu i motiku i ostao bi dugo pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Kako mi je to bilo drago!... Jednom sam ga pitao što govori Spasitelju za tih dugih pohoda. Znate što mi je odgovorio? "Eh, gospodine župniče, ja Mu ništa ne govorim. Ja promatram Njega, On promatra mene!...". Kako je to lijepo, moja djeco, kako je to lijepo!...

Srce ljudsko ne govori nikad tako savršeno kao kad se potpuno otvara i predaje Bogu. Izložiti se božanskom pogledu i prepustiti se posve Božjoj volji znači bez govora reći sve. Isto tako Bog rekne sve bez riječi kad pokaže Svoju istinu i Svoju ljubav. Ljubite, pa ste sve rekli. Predajte se neizmjernoj Ljubavi pa ćete sve čuti i sve ćete razumjeti!

(U Presvetom Sakramentu) Gospodin je naš kao dobri kralj među svojim podanicima, kao dragi otac u krugu svoje djece, kao dobri pastir koji dolazi svome stadu.
Dođite preda Nj zahvaliti Mu se! I tu se sjetite Njegovih dobročinstava: otkupljenja, posinjenja, posvećenja, prava na vječnu baštinu, toliko oproštenja, toliko primljenih Sv. Hostija koje su vam sve donijele višak nadnaravnog života...
Dođite Mu pokazati svoju ljubav. On će vam reći: Sine, daj mi svoje srce! Otvorite ga tada, raširite ga, vratite Mu ljubav za ljubav!

Gdjegod mi bili, upravimo radosno svoje misli, svoje želje prema onoj strani gdje u Presvetom Sakramentu prebiva Presveto Tijelo Isusa Krista, da se sjedinimo s anđelima koji Mu se sa toliko strahopoštovanja klanjaju.

Moja djeco, naviknite se na to: Kad se u noći probudite, premjestite se brzo duhom pred svetohranište i recite dragom Spasitelju: "Dragi Spasitelju, ja sam tu! Došao sam da Te hvalim, da Te slavim i zahvaljujem Ti se. Prinosim Ti moju ljubav i hoću da Ti sa svetim anđelima činim društvo". Molite se onako kako možete i znate. Kad vam nije moguće, sakrijte se iza svog anđela čuvara pa ga zadužite da moli mjesto vas.

POŠTIVANJE CRKVI

Kako je dostojno ovo mjesto! Doista su ovo kuća Božja i vrata nebeska... One (crkve) su obitavalište anđela i arkanđela, palača Božja, samo nebo...
Naše su crkve svete, dostojne poštivanja i posvećene jer Bog, koji je čovjekom postao, stanuje u njima dan i noć... Zar naše crkve nisu isto tako dostojne poštivanja kao i sveta mjesta (gdje su tolika čudesa za naše spasenje)? O sretni narode kršćanski, koji vidiš kako se svaki dan obnavljaju čudesa što ih je svemoć Božja nekoć na Kalvariji učinila!...
A ipak, mi se u svojim crkvama većinom držimo bez poštovanja, bez ljubavi prema Bogu, ni ne znajući čemu smo došli. Jedni puste da im srce i dušu zaokupi tisuću zemaljskih stvari; drugima je u crkvi dosadno i odvratno; ima ih, napokon, koji jedva da kleknu onda kad Bog prolijeva Svoju dragocjenu Krv za oproštenje njihovih grijeha; napokon, neki, jedva što je svećenik sišao od oltara, bježe. Bože, kako Te Tvoja djeca slabo ljube ili, bolje rečeno, kako Te preziru! Uistinu, kakvu lakoumnost i rastresenost pokazuju kad su u crkvama. Jedni spavaju, drugi govore, a gotovo nitko se ne bavi onim čime bi trebao...
Eto! Vjere nema. Mi smo siromašni slijepci, nama je magla pred očima. Samo bi vjera mogla tu maglu rastjerati...
Kako se Spasitelj ne pokazuje u Presvetom Oltarskom Sakramentu u svom Svojem veličanstvu, vi se ovdje držite bez poštovanja. Ali to je ipak On! On je među vama!...
S Tobom su, o Isuse, naše crkve zemaljski raj u kome čovjek unaprijed osjeća sreću odabranika.

p. Ivan MSC

Četri sporazuma sa samim sobom

1. Neka tvoja riječ bude besprijekorna; govor nek ti bude čestit; izgovaraj samo ono što misliš; izbjegavaj iskorištavati riječi
kako bi govorio protiv sebe ili ogovarao druge.
Moć riječi usmeravaj prema Istini i Ljubavi!

2. Ništa ne shvaćaj osobno; ništa što drugi čine nije zbog tebe; ono što drugi kažu i čine samo je projekcija njihove vlastite
stvarnosti; kad te mišljenja i postupci drugih nemogu dosegnuti, više nećeš biti žrtva bespotrebnih patnji!

3. Ne pretpostavljaj! Pronađi hrabrost kojom ćeš postavljat pitanja i izražavat ono što doista želiš! Drugima se obraćaj koliko možeš razumljivo da izbjegneš nesporazume, tugu i nevolju!

4. Uvijek daj sve od sebe! U svim okolnostima pružaj najbolje od sebe i izbjeći ćeš prosuđivanja i zloupotrebu samoga sebe kao i žaljenje!

Zločinac među prevednicima

Na početku vladanja francuskog kralja Ljudevita VI. putovao je Francuskom napuljski dokralj, vojvoda Osunski.
Slovio je za mudra i sposobna čovjeka.
Na proputovanju je stigao u Toulon.
Tu je posjetio jednu tamnicu u kojoj je bilo mnogo robijaša.
Da iskaže počast visoku gostu, zapovjednik tamnice predložio je dokralju da izabere jednog robijaša te da ga pusti na slobodu.
I dokralj je pošao po robijaškim ćelijama, od jednoga do drugoga osuđenika, da dozna za što je tko osuđen te da izvidi koga bi mogao osloboditi.

Robijaši su mu redom padali pred noge i tužili se na zlu sreću i nepravdu zbog koje su u tamnicu dospjeli.
Mnogi su ga uvjeravali da su žrtve klevete i podmetanja zlih ljudi.

"Nisam kriv vaše Visočanstvo, molim vas oslobodite me. Potpuno pravednog su me zatvorili!", vikali su.

Vapaji mnogih osuđenika zvučali su prilično uvjerljivo, ali podkralj, iako je sve vrlo pozorno i strpljivo slušao i promatrao, nije progovorio ni riječi.
Napokon dođe do ćelije jednog robijaša i upita:

"A ti, zašto šutiš? Ne želiš li biti slobodan? Zar nemaš nikakvu riječ koja bi posvjedočila tvoju nevinost."

"Vaše Visočanstvo!
Nemam razloga tužiti se na nepravdu i proglašavati svoju nevinost.
Kriv sam.
Veliki sam grješnik.
Zaslužio sam da za svoja nedjela budem živ spaljen i smatram velikom milošću što sam još na životu.
Zato šutim."

" Vojvoda ga je pronicljivo pogledao. Zatim prigne glavu i zamisli se. Upravi napokon pogled u robijaša i rekne:
"Jadniče! Uistinu je prava nepravda što se ti tako opak nalaziš među ovim poštenim i nevinim ljudima.
Sam priznaješ da si zao, i stoga bojim se da bi mogao loše utjecati na sve ove poštenjačine i pravednike.
Nije za njih dobro da ovdje duže ostaneš."
Zatim se okrene k zapovjedniku tamnice i reče: "Oslobodite ovog čovjeka!"

Povijesna zgoda; prepričao P.N.

Biti čovjek.

Priča nas možda uči kako postati SLOBODNIMA iz tamnice u koju smo sami sebe doveli blesavim načinom življenja.

Dogodile su nam se neželjene stvari: smrt drage osobe, neizlječiva bolest, učinjeno nam zlo, okružili su nas ljudi koji nas nerviraju i koji nam se ne sviđaju itd.

Želimo se toga riješiti, ne prihvaćamo to, borimo se protiv toga želeći i maštajući da je sve to samo san.

Govorimo životu: 'Ne, ne može biti, sve jest i mora biti ljepše...'

Ta borba, pored toga što je besmislena i unaprijed izgubljena, ostavlja nas zatvorenima u tamnici upravo s tim stvarnostima života kojih se pokušavamo otarasiti.

Ostajemo zatvoreni s mržnjom, netrpeljivošću, ljutnjom, i bavimo se u glavi jedino onim što mrzimo.

Tako živimo umočeni upravo u ono od čega svim silama pokušavamo pobjeći.
Naprotiv, ako sve prihvatimo kako jest, poput ovog zatvorenika, te stvari ostavljamo iza nas, neočekivano postajemo slobodni i otvoreni za bogatstvo života koje je još pred nama.

Tek tada u stvari shvatimo što nam je činiti.

Kršćanski život.

Borba protiv stvarnosti života je, na neki čudni način, u stvari, nesvjesna borba protiv Boga. Ne treba, naravno, trčati za patnjom, niti od sebe bez razloga činiti patnika, potajno se nadajući da će me netko žaliti.
Tko god je rođen mora i umrijeti.
Bolesti ne možemo izbjeći.
Kad dođu patnje recimo za njih 'hvala', i sjedinimo ih s Kristovim patnjama.
Patnje su dragocjena stvar ako se prihvate kao Božji dar.
Ljubav kojom kršćani prihvaćaju patnje Bog skuplja i onda ih poput blagoslova raspršuje nad čovječanstvom.
Tako prihvaćene patnje dobivaju svoj smisao i lakše ih je nositi.
Mnogi su na ovaj način postali istinski radosni i slobodni, iako su veliki patnici.
Smatramo se vjernicima, kršćanima, a često smo ispunjeni mentalitetom koji nema veze s kršćanstvom.
Duboko u nama možda čuči vjerovanje da se sreća može jedino ovdje i sada zgrabiti, i to ako imaš novaca i zdravlja.
Ovo nas onda navodi da Boga doživljavamo kao automat u koji treba ubaciti dovoljno kovanica molitve i dobrih djela, da bi on onda nama ispljunuo novac, zdravlje i sreću...
Ako ovo prepoznajemo u sebi, najbolje ćemo si pomoći ako, čitajući evanđelje, duhovno štivo, slušajući dobre propovijedi itd, ispravimo svoju iskrivljenu sliku Boga.

P.N.

"Bol uvodi čovjeka u svijet misterija, u prekogrobne tajne. Bol je svijeća u mraku života i detektor prave vrijednosti stvari. Bol je uzletište misli. Čovjek koji se nije okupao u misteriju boli, ma koliko bio uman, ne može biti velik: još je suviše životinja. Bol je ono što oblikuje čovjeka."
A.V. Mihičić

Nova internetska stranica

U povodu beatifikacije Ivana Pavla II. 1. svibnja, Rimski vikarijat otvorio je internetsku stranicu na adresi www.karol-wojtyla.org.

Na stranici se na sedam jezika (talijanski, engleski, francuski, španjolski, poljski, rumunjski i portugalski) mogu naći iscrpne informacije o životu pape Ivana Pavla II. kao i obavijesti vezane uz proces beatifikacije.

Na stranici je objavljena i Molitva za dobivanje milosti po zagovoru sluge Božjega pape Ivana Pavla II. koja se može pročitati na tridesetak jezika, među kojima je i hrvatski.

Na proglašenju blaženim na Trgu Sv. Petra u Vatikanu zasada se očekuje sudjelovanje oko 2,5 milijuna hodočasnika.

Budući da Trg može primiti tek nekoliko stotina tisuća ljudi, na ulicama će biti postavljeni video zidovi pomoću kojih će svi hodočasnici moći sudjelovati u beatifikaciji koju će predvoditi papa Benedikt XVI.

(kta/ika)

Reci sebi da

Reci sebi da

No reci sebi da onakvom kakav jesi.
Samo onaj tko je sebi milosrdan bit će takav i prema drugima.
Bog želi, da ga ljubiš kao samog sebe.
Budi dobar prema sebi i prihvati se.
Samo onaj koji sebe ljubi, ljubi i druge pokraj sebe.
Bog želi da ga ljubiš kao samog sebe.
Otkrij sebe i svoju vrijednost.
Samo onaj tko svoje darove cijeni, cijeni i onoga pokraj sebe.
Bog želi da ga ljubiš kao samoga sebe Oprosti sebi pogreške i krhotine, samo onaj koji vlastite granice pozna, oprostit će onome pokraj sebe.
Bog želi da ga ljubiš kao samoga sebe.
Bog te prihvaća i dobar je prema tebi, a ti predaj dalje što on dobra učini onima koji su pokraj tebe.
A onda će od ja i ti nastati jedan mi.

Reci sebi da

Dokazati, ali zaista dokazati postojanje Boga

Što se tiče Boga, njegova postojanja ili ne-postojanja, ne može se ništa dokazati jer su te dvije teze čovjeku jednako neshvatljive, obje nadilaze naše mogućnosti shvaćanja, pod jednom i pod drugom lomi se naš um.
Uzmimo postanak svijeta kao dokaz da je Bog prvi uzrok svemu što postoji.
Vidimo svijet kojim ravna uzročna povezanost:
posljedica ovisi o svom uzroku, koji je opet posljedica nekog prethodnog uzroka.

Pitanje: dokle se može slijediti taj niz?

Odgovor, i to bi trebao biti dokaz da Bog postoji: lanac uzrok-posljedica ne može ići u beskonačnost; mora, dakle, postojati prvi uzrok, a to je Bog.
To zapravo nije tako jednostavno.

Logički se mogu postaviti tri hipoteze:
1. ili lanac uzrok-posljedica ide u neizmjerno - svijet bi, dakle, trebao postojati oduvijek;
2. ili postoji prvi uzrok, uzrok koji ne bi bio posljedica nekog drugog uzroka, koji bi, dakle, bio iznad lanca - i taj prvi uzrok bio bi Bog, početak bez početka, tajna života koji ne dolazi od nekog drugog života, nego od njega sve potječe;
3. ili postoji neka prva posljedica, posljedica bez uzroka - svijet je, dakle, trebao započeti sam od sebe, spontano.
Najprije kao sasvim malena stvar koja je razvojem postajala sve veća i kompleksnija.

Ni jedna od ovih teza nije zbiljski dokaziva, ni jednu od njih moj duh ne može zamisliti.
Svaka od njih nadilazi moje poimanje.
Mislim li da je Bog stvoritelj ili da je svijet vječan, ili da je svijet započeo sam od sebe, to me nadilazi;
ništa nije dokazano, ni jedan od ovih elemenata ne može sam po sebi pridonijeti mome pristajanju.
Ja razmišljam i ostajem neodlučan. (...)

Bogu se ne pristupa vanjskim postupkom - objašnjenjem, dokazivanjem i zaključkom, nego unutrašnjim postupkom - iskustvom i provjeravanjem toga iskustva.

Muškarac se ne zaljubljuje u ženu zato što je razmišljao, dokazivao i zaključio.
Osim u brakovima iz računa!
Ljubav se rađa u susretu, iskustvu, nekim unutrašnjim kliktajem.
Zatim, iz dubine toga iskustva priziva razum da provjeri tu ljubav, da je učini autentičnom i da je čuva.
Zašto je tako?

Zato što muškarac i žena čine realitet koji prethodi razumu.
Razum djeluje jedino unutar te zbiljnosti, ili gubi normalne odnose s realnošću.

Tako je i s Bogom.
On nije predmet znanja, poput tolikih drugih koje ćemo nakon duga i promišljena puta postići ili promašiti.
Bog nije Kolumbova Amerika!
Bog i čovjek tvore stvarnost koja prethodi činu razuma i obuhvaća ga.
Razum može funkcionirati samo unutar nekog iskustva, koje je dano u raznim stupnjevima. Boga možemo upoznati samo ako ga prepoznamo: tako čovjek postaje vjernik prihvaćajući, provjeravajući i skupljajući svoje iskustvo.
A Bog ne može biti sasvim i potpuno neznan; on je uvijek u različitim stupnjevima nespoznat, krivo spoznat.
A upravo krivo shvaćanje povlači za sobom odbijanje.(...)

Iskustvo Boga danas susreće svoga najopasnijeg neprijatelja: sumnju.
Mogao se čak dogoditi obrat u stavovima: nekada se ateizam držao nemirnim i izopačenim stavom, a religija je bila spokojna.
Danas je vjernik onaj koji sumnja.
Vjera se nagriza iznutra, ona se isto tako mora braniti i potvrditi.

Je li Bog projekcija čovjeka ili ne?
Ako da, onda bi trebalo ustvrditi da kršćanska objava ne sadrži nikakav jaz između spontane čovjekove želje i uloge koju dodjeljuje Bogu:
Bog bi se savršeno podudarao sa čovjekovom željom jer bi bio projekcija te želje!
Naprotiv, ako treba dokazati da kršćanska objava bitno sadrži takav jaz, onda ne!
Bog ne može navući na sebe sumnju da je projekcija neke želje s kojom se tako malo podudara! (...)

Između spontane želje čovjeka i između Boga kršćanske objave postoji jaz, čak dvostruki jaz, nedvosmislen i fundamentalan:
1. jaz na prvom stupnju - Bog koji se objavljuje u vjeri posve je drukčiji od onoga koga naravno i spontano stvara ljudska religija.
Bog religije je projekcija čovjeka, ali Bog vjere to nije.
2. jaz na drugom stupnju - kad se Bog jedanput objavi i kad mu se povjeruje, on ostaje nedohvatljiv čovjekovoj želji i njegovim potrebama.
Za vjernika Bog vjere ostaje odsudan Bog. Paradoksalno, najbolja provjera vjerničkog iskustva o Bogu jest njegova odsutnost: čovjekova želja ne bi projicirala odsudnoga Boga! Odnos Bog - svijet označen je odsutnošću Boga.

Francois Varone, 'Nevolje s odsutnim Bogom'

Svjedočanstvo jednog znanstvenika

Moja se vjera temelji na poniznom poklonstvu Bogu koji se sam u najmanjim česticama materije objavljuje.

Moje duboko uvjerenje u Božju opstojnost, koji se posvuda u svemiru objavljuje, temelj je i moje egzistencije i vjere.

Ja sam Židov, ali fascinirajuća slika Isusa iz Nazareta na meni je ostavila neizbrisiv pečat Nitko se nije pokazao takvim kao on.

Zaista, samo je jedno mjesto na svijetu bez ikakve tame, a to je osoba Isusa Krista.

U njemu nam se Bog na najjasniji način predstavio.
Njega i ja štujem i njemu se klanjam.

Albert Einstein

NI JA TE NE OSUĐUJEM...

Oče nebeski!
Hvala ti što sam i danas osjetio kolika je tvoja dobrota i milosrđe!
Hvala ti za riječi što si mi ih uputio preko svećenika koji mi je u tvoje ime rekao:
'Ja Te odriješujem od tvojih grijeha.
Pođi u miru!'

Sada zaista želim nositi mir u svoju obitelj i k ljudima s kojima živim.
Od sada ću svjedočiti tvoju ljubav, ljubeći tebe iznad svega, a bližnje svoje kao samoga sebe.
Onima koje sam vrijeđao želim svojim životom pripravljati svakog dana radost i pružati mir.
Želim svaki dan živjeti zahvalnosti prema tebi.
Želim imati oko za sve koji mi dobro čine.
Želim otkriti i najmanji dar koji mi dolazi preko ljudi i stvorenja te tako biti tebi i njima neprestance zahvalan.
Već sada ti zahvaljujem za dobro koje ćeš učiniti preko mene.
Neka sve bude na tvoju hvalu i slavu i jer me nisi osudio, učini me oruđem svoga mira i ljubavi u svijetu.
Preporučujem ti i predajem sve one trenutke u kojima ću biti kušan te zbog svoje slabosti pasti.
Predajem ti one trenutke u kojima će moja ljubav zakazati.
Neka tvoja ljubav sve iscijeli i učini novim.
Predajem ti svoje ranjeno srce, da me nikada više ne vode negativni osjećaji.
Daj mi snage i svjetla da uzmognem u svim trenucima naći pravu riječ za druge, riječ koja će spašavati, voditit, hrabriti, poučavati!
Ne želim nikada više baciti kamen osude na ljude oko sebe.
Radije ću za njih moliti i žrtvovati se.
Bože, na zagovor svoje ljubljene službenice Marije, učini me oruđem svoga mira i pomirenja!
Neka mir u mojem srcu uvijek vlada, mir s kojim me je nakon ispovijedi poslao svećenik u svijet!
To su tvoje riječi: Idi u miru!
Gospe, Majko lijepe ljubavi, mene i svu svoju djecu nauči ljubiti...
Neka moja ljubav raste i jednom u vječnosti dosegne puninu.
Amen.
'Možda je tvoj grijeh velik, vrlo velik i tvoje te srce osuđuje, no ne boj se jer i kad te tvoje srce osuđuje Gospodin Bog je veći nego tvoje srce...'
'Sada osjećam da je svjetlo moguće. Hvala ti, Kriste, jer ti si svjetlo.
Klanjamo ti se i blagoslivljamo te, ti si nam nada, ljubav i spas.'

BIJEDA ČOVJEKA - prema Post 3

U kratkom prikazu upoznali smo specifikum čovjeka, upoznali smo veličinu čovjeka, i to onu veličinu koju je čovjeku sam Bog zamislio i dao.

No, Biblija ne živi u iluzijama.

Ona zna - a znamo i mi sami - za bijedu čovjeka koji bježi od Boga.
Taj temeljni bijeg od Boga Biblija nam slikovito opisuje u Post 3. Taj tekst ne smijemo doslovno shvaćati, ne smijemo ga zamišljati kao da film gledamo.
Ne smijemo zaboraviti da je i taj tekst poruka!
Pokušajmo ga promotriti:
Susret zmije i žene zapravo je susret Sotone i žene (čovjeka).
Sotona ocrnjuje Boga prikazujući ga u negativnom svjetlu (zar vam je rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta... - Post 3,1).
Sva drama čovjeka jest u tome što je povjerovao Sotoni.
Okreće se od Boga prema Sotoni.
Nije grijeh ni u kakvoj jabuci (o tome uopće ne piše).
Grijeh je u okretanju Sotoni.
Čovjek je dirnuo u stablo spoznaje dobra i zla.
A spoznati u biblijskom govoru znaci biti jedno sa spoznatim.
Čovjek je postao kao bogovi - ta oni su zli - jer je postao jedno s dobrom i zlom.
Čovjek može spoznati ili biti jedno s dobrom i zlom, ali nije u njegovoj vlasti određivati dobro i zlo.
Poželjnost se događa na tri razine: dobro za jelo (požuda tijela), za oči zamamljivo (požuda očiju) i za mudrost poželjno (oholost života).
Otvaranje očiju tako često i sami doživljavamo, ali tek onda kad je kasno!
Upoznali su da su goli.
Tu se ne misli na spolnost.
Oni su iznutra bili razotkriveni jedno drugome, vidjeli su zlo u drugome, u dubini bića.
To je neizdrživo!
Napraviti pregače - to zapravo znači živjeti pod maskama, na van sve dobro, a iznutra...

Drama čovjeka produžuje se u skrivanju pred Bogom, u bijegu od Boga.
To je naša povijest.
Ali, Bog traži čovjeka da bi ga spasio!
Čovjek još ne shvaća pravo svoju situaciju.
On će krivnju prebaciti na drugoga:
na ženu (žena mi je dala...) i na Boga (koju si ti stavio uza me...).
Krajnja bijeda čovjeka je na dvije razine:
kidanje veza i s drugima i s Bogom!
Tako čovjek ostaje sam: to je pakao!
Čovjek u grijehu može samo tonuti.

Sve dublje.

Ne može se sam izvući ili sam si pomoći.
Zato Bog dolazi čovjeku.
I istjerivanje iz vrta edenskoga samo je šansa čovjeku da se može ponovno Bogu vratiti, da zaželi pripadati Bogu.

GRIJEH - egzistencijalno

1. Stvarnost grijeha postoji u nama i oko nas.
Trebalo bi biti veoma slijep pa to ne vidjeti.
Grijeh je za nas također misterij - teško je shvatiti i prihvatiti u sebi stvarnost grijeha.
Uvijek bježimo od toga.
Teško je grijeh shvatiti jer:
. grijeh je u biti nešto nelogično, apsurdno, tamno, određeni manjak u nama
. teško ga je shvatiti i zato što ne griješimo uvijek radi grijeha ili zla nego zbog nekoga dobra
. a osobito je teško shvatiti i prihvatiti grijeh zbog toga što nas grijeh više privlači nego dobro.

2. No, grijeh ipak postoji, svi griješimo.
Možemo reći da je grijeh ako svojevoljno mislimo, govorimo i činimo nešto protiv Božje volje ili ako ne učinimo ono što moramo.
Griješimo, dakle, mislima, riječima, djelima i propustima.

3. Biblija nam kaže da Sotona napastuje čovjeka na zlo, zatim da je tu požuda tijela, požuda očiju i oholost života (1 Iv 2,16).
Grijeh nije stvar fatalnosti.
Čovjek se slobodno opredjeljuje za zlo.
Grijeh je u svojoj biti nepovjerenje prema Bogu, okretanje od Boga a priklanjanje stvorenjima.
- Griješimo protiv Boga, sebe i protiv drugih.

4. Grijehe dijelimo na velike (ili teške) i male (ili lake).
Da nešto bude teški grijeh, traži se:
- da se radi o prekršaju velike ili važne Božje zapovijedi
- znanje o toj zapovijedi
- svjesni prekršaj te zapovijedi Nije uvijek lako reći gdje je granica između velikog i malog grijeha.
U takvim slučajevima kad nismo sigurni treba uvijek računati kao da se radi o teškom grijehu, a onda nekoga pitati za savjet.

5. Grijesi su mnogi i tko bi nabrojao sav "repertoar" grijeha.
No, radi barem nekakve orijentacije ovdje donosimo nekakvu skicu, a jasno da još mnogo toga ima što ovdje nije doneseno:

Protiv Boga:
nevjera, krivovjerje, praznovjerje, bavljenje nekakvim magijskim i vračarskim praksama, nepoštivanje Boga, psovka Boga, Isusa, krivo zaklinjanje Bogom, ako ne idemo nedjeljom i zapovijedanim blagdanima na misu ili radimo teške poslove (ako smo u radnom odnosu - tada nema grijeha!), ako se ne molimo, i td.

Protiv bližnjega:
svakim nepoštivanjem bližnjega, mržnjom, osudom, ogovorom (ako o nekome govorimo istinu - ali ono što je loše), klevetom (ako o nekome nešto lažemo), ljutnjom na bližnjega, krađom, tučnjavom, ubojstvom, navođenjem na grijeh, lažju, zavišću, ohološću, preziranjem drugih, svaki put kad s drugim bilo u čemu griješimo, abortus, nagovaranjem na grijeh, i td...

Protiv sebe:
nerazvijanjem svojih sposobnosti, alkoholiziranjem, drogiranjem, lijenošću, nemarnošću, nepoštivanjem svoga života, osuđivanjem ili precjenjivanjem sebe i td...

Na planu spolnosti:
tu postoje također mnogi i različiti grijesi, npr.: preljubom, bračnom nevjernošću, svakim izvanbračnim intimnim odnosom, zatim, samozadovoljavanje ili masturbacija, grijeh s osobama istoga spola, griješi se u mislima (mašti i želji), riječima, pogledima, dodirima... i td.

- Ovdje je važno shvatiti: nije spolnost po sebi grešna.
Naprotiv, za nas kršćane i ona je sredstvo posvećenja.
Ali zlo je u tome što možemo spolnost krivo, sebično živjeti, iskorištavajući svoje ili tuđe tijelo. To je grijeh!

6. Treba shvatiti da griješeći protiv drugih uvijek griješimo i protiv sebe, ali i obratno. Nikada 'moj' grijeh nije moja privatna stvar.
Uvijek se on u nekoj mjeri tiče i drugih.
Kao kršćanin uvijek sam pozvan na kreativnu ljubav.
A grijeh u nama najviše ugrožava sposobnost da istinski ljubimo i živimo u povjerenju - a to su isključivo međuosobne relacije.

7. Pozvani smo da prihvatimo o grijehu ispravan stav.
Dakle, ono što nas uči Biblija i što Crkva tumači.
Tu ne vrijedi naša osobna procjena.
Pred stvarnošću grijeha treba se čuvati dva kriva stava:
. skrupuloznosti i očajanja: mnogi u svemu vide grijeh, vječno se u sebi muče, ništa si ne daju dokazati...
. laksizma - ima ih opet koji ni u čemu ne vide ili ne priznaju grijeh, oni sebe lako opravdavaju, tvrdi su u sebi...

8. Grijeha nas oslobađa jedino priznanje grijeha.
Samo oslobođenje događa se na više načina.
No o tome će biti kasnije govora.

9. Grijeh je čovjekovo najveće zlo.
Veće od same smrti.
Isus je na sebe uzeo to zlo svijeta, zlo svakoga čovjeka.
Jer mi se sami ne možemo osloboditi toga zla, a ne može nas osloboditi niti itko od ljudi.
Isus je upravo zato i došao.
Čitamo u Matejevu evanđelju: "On će spasiti narod svoj od grijeha njegovih" (Mt 1,21).

Konačno

Konačno jedan reče: "Blago siromasima!" a ne: Tko ima blaga ima i sreću!
Konačno jedan reče: "Ljubi svoga neprijatelja!" a ne: Dolje sa suparnicima!
Konačno jedan reče: "Blaženi progonjeni!" a ne: prilagodi se svakoj prilici!
Konačno jedan reče: "Prvi mora biti sluga svima!" a ne: Pokaži tko si!
Konačno jedan reče: "Što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije?!" a ne: Glavno je probijati se naprijed!
Konačno jedan reče: "Tko vjeruje živjet će uvijeke!" a ne: Što je umrlo-mrtvo je!

Bog računa na tebe...

Samo Bog može stvoriti, ali ti možeš dati važnost onom stvorenom.
Samo Bog može pokloniti život, ali ti ga možeš davati dalje i štovati.
Samo Bog može pokloniti zdravlje, ali ti se možeš o njemu brinuti i liječiti.
Samo Bog može pokloniti vjeru, ali ti možeš dati svoje svjedočanstvo.
Samo Bog može usaditi nadu, ali ti možeš pokloniti svome bratu povjerenje.
Samo Bog može pokloniti ljubav, ali ti možeš druge poučiti da vole.
Samo Bog može pokloniti mir, ali ti možeš pokloniti osmijeh.
Samo Bog može dati snagu, ali ti možeš uspraviti obeshrabrenoga.
Samo Bog je put, ali ti ga možeš pokazati drugima.
Samo Bog je svjetlo, ali ti možeš učiniti da ono svijetli u očima drugih.
Samo Bog može učiniti čuda, ali ti možeš donijeti pet hljebova i dvije ribe.
Samo Bog može činiti nemoguće, ali ti možeš činiti moguće.
Samo Bog je sam sebi dovoljan, ali On ipak računa na tebe...

Dekalog pape Ivana XXIII. za smirenost

Samo ću se danas potruditi da proživim dan, a da ne pokušavam odjednom riješiti problem cijeloga svoga života. Samo ću se danas brinuti o svome nastupu, biti ću ugodan u svome ponašanju, neću nikoga kritizirati, neću pokušavati druge ispravljati ili učiniti boljima... osim sebe. Samo danas bit ću sretan u sigurnosti da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom nego i na ovome svijetu. Samo ću se danas prilagoditi prilikama, a neću tražiti da se prilike prilagode mojim željama Samo ću danas deset minuta posvetiti dobrom štivu. Kao što je hrana potrebna za život tijela tako je dobro štivo potrebno za život duše. Samo ću danas učiniti neko dobro djelo i neću to nikome kazati. Samo ću danas učiniti nešto za što nemam nikakve volje. Ako se budem osjećao uvrijeđen pobrinut ću se da to nitko ne primijeti. Samo ću danas sastaviti točan program. Možda ga se neću sasvim pridržavati, ali ću ga ipak sastaviti. I čuvat ću se da me ne svladaju dva zla: užurbanost i neodlučnost. Samo ću danas čvrsto vjerovati - makar okolnosti pokazivale suprotno - da se dobra Božja providnost brine o meni kao da inače nikoga nema na svijetu. Samo se danas neću bojati. Osobito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobrotu. Darovao mi je dvanaest sati za vršenje dobrih djela. Obeshrabrila bi me pomisao da to moram činiti cijeli svoj život.

Poniznost

Poniznost je: govoriti što manje o sebi.
Ne miješati se u tuđe poslove.
Paziti da ne budemo znatiželjni.
Prihvaćati radosno protivljenja i ispravke.
Prelaziti preko tuđih pogrešaka.
Prihvaćati zanemarenost, zaborav i mržnju.
Ne tražiti da budemo posebno ljubljeni i prihvaćeni.
Odgovarati uljudno i kad smo izazvani.
Ne gaziti nikada ničije dostojanstvo.
Ne raspravljati ni onda kad imamo pravo.
Birati uvijek ono što je teže.

Vježbaj se u poniznosti.

Teži se, općenito, za velikim stvarima.
Ova kvaliteta, poniznost, jest, definitivno, duhovno siromaštvo, prvo Blaženstvo.
Svi su je sveci slijedili; oni si ne zamišljaju komplicirane stvari.
Vjeruju u jednostavna, skromna sredstva.
Zato jer su ona takva, trude se da ih čine.
Ništa - nikakva metoda, nikakva karizma - ništa ne zamjenjuje poniznost srca.
Sve te stvari - bdijenje, Ime Isusovo itd. - imaju vrijednost samo zbog poniznosti srca koje nosi te vrijednosti.
Bez poniznosti i milosrđa, sva ostala sredstva su nemoćna, svi putovi nedovoljni, sva ostala djela hibridna.
Onima, koji govore da Bog ne uslišava njihove molitve, sv. Franjo Saleški savjetuje da se pitaju, jesu li napredovali u poniznosti...
Što budeš manji i siromašniji, bit ćeš sretniji - i imat ćeš manje problema!
Kad si sve obavio, što je traženo od Gospodara, ostavi ključ pod tepihom, pred vratima i otiđi šutke...
Da bi se došlo do Gospodina - treba, dakle, postati kao dijete...
(Zašto Zloduh strahovito napada na djecu i na one koji njima nalikuju?
Daniel-Ange to ovako obrazlaže:
napada najmanje, najkrhkije, jer ga svako dijete podsjeća na ono Dijete u Marijinim rukama /zato ima toliko krvi oko Betlehema/.
Svaka osoba na smrtnoj postelji podsjeća ga na Kalvariju.
Ne podnosi malenoga, krhkoga, slaboga.
Lucifer je posrnuo jer je mislio da će se morati pokloniti pred Djetetom i reći Mu:
'Ti si moj Bog'!).

Predanost Bogu

Jedan je čovjek spavao u svojoj kućici, kad usred noći, iznenada, njegovu sobu ispuni svjetlost i ukaza mu se Spasitelj.
Gospodin mu reče da za njega ima posao koji mora obaviti, i pokaza mu veliki kamen koji je stajao ispred kućice.
Objasnio mu je što mora činiti: gurati kamen svom svojom snagom.
Ovo je čovjek radio iz dana u dan.
Mnogo se godina mučio od sunčeva izlaska od zalaska, njegove ruke upravljene na hladnu, masivnu površinu nepomičnog kamena gurale su svom snagom.
Svake se večeri čovjek vraćao svojoj kući zabrinut i iscrpljen, osjećajući da je cijeli dan istrošio uzalud.
Vidjevši da čovjek pokazuje znake obeshrabrenja, đavao se odluči umiješati.
Počeo ga je savjetovati: " Već predugo vremena guraš taj kamen, i još se nije pomaknuo.
Zašto se mučiš radi ničega?
Ionako ga nikad nećeš pomaknuti.
" Tako je, uvjerivši čovjeka da je zadatak nemoguć i osuđen na propast, učinio da izgubi skoro svu srčanost i hrabrost.
"Zašto bih se toliko mučio oko ovoga?" mislio je.
"Jednostavno ću uložiti nešto malo vremena, i minimum truda, i to će biti sasvim dovoljno.
" I tako je to namjeravao učiniti, no, ipak je odlučio pomoliti se i iznijeti svoje muke Gospodinu. "Gospodine", reče, "dugo sam i naporno radio u tvojoj službi, ulažući svu moju snagu da obavim ono što si od mene zatražio.
Pa ipak, nakon sveg ovog vremena, nisam pomaknuo kamen ni pola milimetra.
U čemu griješim?
Zašto ne uspijevam?
" Gospodin mu sažalivši se, odgovori: "Prijatelju moj, kad sam tražio od tebe da mi služiš, i ti si prihvatio, rekao sam ti da guraš onaj kamen svom svojom snagom, što si i uradio.
Nijednom nisam spomenuo da sam očekivao da ćeš ga pomaknuti.
Tvoj zadatak je bio da guraš.
I sada, dolaziš k meni, iscrpljen i istrošene snage, misleći da nisi uspio. No, je li zaista tako?" "Pogledaj se. Tvoje ruke se snažne i mišićave, leđa nabijena i preplanula, koža na dlanovima je očvrsnula od stalnog pritiska, a noge su ti postale krupne i čvrste.
I pored otpora ti si mnogo porastao, i tvoje mogućnosti su sada daleko veće nego ranije.
Ipak, nisi pomaknuo kamen.
Ali tvoj poziv bio je da budeš pokoran i guraš.
Da vježbaš svoju vjeru i povjerenje u moju mudrost.
To si uspio. "
"Ja ću sada, prijatelju moj, pomaknuti kamen."
Nekad, kad čujemo Božju riječ, želimo koristiti vlastiti um kako bi odgonetnuli što On želi, a zapravo ono što Bog od nas traži je jednostavno: poslušnost i povjerenje u Njega.
Na sve načine treba vježbati vjeru koja pomiče planine, ali ipak je uvijek Bog onaj koji zapravo to čini.

Bogojavljanje

Bogojavljenje je nakon Uskrsa najstariji blagdan kršćanstva.
Spominje ga sv. Klement Aleksandrijski već početkom 3. stoljeća.
Smisao ovog blagdana nalazi se u njegovu imenu.
Bogojavljenje znači da se Bog javlja i objavljuje svim narodima. Prorok Izaija nekoliko stoljeća prije Isusova rođenja naviješta svjetlo koje će obasjati tamu u kojoj se nalazi Izrael i svi drugi narodi.
Izaija također vidi kako se razni narodi i kraljevi približuju k sjaju zore koja sviće u Izraelu.
To što je Izaija naslutio u svom duhu, ostvarilo se na današnji dan.
Tri kralja, odnosno mudraca s Istoka došli su da se poklone novorođenome kralju.
U svojoj dalekoj zemlji vidjeli su nebesku zvijezdu i u svom srcu naslutili da će im ta zvijezda pokazati nešto čudesno lijepo.
I nisu se prevarili.
Zvijezda ih je dovela do Betlehema gdje su vidjeli novorođenog kralja čitavog svijeta.
Kad su mudraci s Istoka pronašli Isusa, njegovu Majku i Josipa obradovali su se radošću veoma velikom, kaže sv. Matej, ničice mu se poklonili i bogato darovali.
Njihovi darovi su bili stvarni, ali oni imaju i simboličku vrijednost.
Zlato pripada kraljevima.
Isus je kralj neba i Zemlje.
On je kralj svega jer je sve po njemu stvoreno i otkupljeno.
Isusovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Isus je neobičan kralj.
On je svoje kraljevstvo objavio u svojoj nemoći, na Veliki petak.
S trnovom krunom na glavi priznao je da je Kralj i da se zato rodio da mu se poklone svi narodi i tako budu privedeni Kraljevstvu nebeskom. Isus želi biti kralj u našem srcu.
Njemu ne treba zemaljski teritorij, nego ljudsko srce da se u njemu nastani.
Sveti Pavao nas poziva na to kad kaže «Neka Krist po vjeri stanuje u vašim srcima».
Drugi dar koji su mudraci poklonili malom Isusu bio je tamjan. Tamjan pripada Bogu.
Isus, kao Sin Božji, jest Bog.
On je Bog koji je postao čovjekom, ali nije prestao biti Bog.
Mi prinosimo svoj tamjan Isusu kao Bogu onda kad mu se molimo, kad se njemu klanjamo. Konačno treći dar smirna označuje Kristovo čovještvo.
Isus je pravi Bog ali također i pravi čovjek.
On je postao čovjek da bi mogao umrijeti i nas svojom smrću spasiti.
Isus se rađa da umre kako bismo se mi mogli roditi za život vječni.
Kao što ima onih koji ne priznaju Kristovo božanstvo, tako ima i onih koji niječu njegovo pravo čovještvo.
Bilo je takvi krivovjeraca već na samom početku Crkve, a ima ih i danas.
Isus je stvarno trpio i stvarno umro, točnije iskrvario za nas na križu.
Prolio je svoju krv za oproštenje grijeha čitavoga svijeta.
On je postao čovjekom da bi mogao umrijeti i nas svojom smrću spasiti.
Isus se rađa kao čovjek da umre kako bismo se mi mogli roditi za život vječni.
Znakovita je posljednja rečenica današnjeg Evanđelja. Sv. Matej kaže za kraljeve koji su se poklonili Isusu, «upućeni zatim u snu da se ne vraćaju Herodu, otiđoše drugim putom u svoju zemlju».
To znači da oni koji se stvarno jednom susretnu s Isusom Kristom, ne mogu više ostati stari ljudi, oni moraju krenuti drugim, novim putem.
U Kristu Isusu čovjek je novo stvorenje, kaže sv. Pavao.
Bog je od mudraca tražio da se vrate drugim putem.
Dobro je znati da nas Bog može i često želi povesti drugim putem.
Ako istinski tražim Boga moram biti spreman na to da krenem novim putem.
Dopusti Bogu da te povede drugim putem od onoga kojim si do sada išao.
To je vrlo često put u nepoznato.
Ne boj se tog puta.
Kad te Bog zove, onda ništa nije nemoguće.
Kad Bog pokazuje novi put, on ti daje i snage da na tom putu izdržiš i sretno dođeš do cilja.
Amen!

pater Mijo Nikić

Sretan i blagoslovljen Božić 2010

Sretan i blagloslovljen Božić želimo ti dragi posjetitelju.
Da uz Božiju pomoć i milost naši životi budu ispunjeni ljubavlju i Božijim mirom.
Djetešce se rodi te nas podsjeća na svoje rođenje svake godine kako bi bili svjesni njegove prisutnosti i odluke da bude s nama zbog nas.
Dok čekamo njegov slavni povratak neka njegov primjer bude primjer svima kako bi već na ovom svijetu živjeli u svetosti.
Ljubav uvijek pobjeđuje svako zlo i jača je od svakog grijeha.

Mir i dobro
www.republikahrvatska.com

Došašće

Vrijeme je već da se oda sna prenemo jer nam je sada spasenje bliže nego kad povjerovasmo. Noć poodmače, dan se približi! Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti.
(Rim 13,11-12)

Došašće ima četiri nedjelje (počinje 28.11.), a posljednja nedjelja (19.12.) je uvijek ona koja predhodi Božiću.

To je vrijeme kada svako srce dršće nekim djetinjim veseljem u očekivanju skorih božićnih radosti. To je vrijeme kada se na naše duše spušta mir, kada ljudi sve jasnije osjećaju blizinu Božanstva koje je dolazi na ovaj svijet da bi sebi privuklo svako srce.

Sve u Došašću kao da šapuće o Njegovu dolasku. I polumrak onih dragih zornica, i adventske pjesme i ono treperavo blistanje svijeća u polutamnim oltarima. U sve tom kao da iskri duboka čežnja dugih vjekova prije Krista za onim Obećanim, koji je imao doći, kao da govori blažena slutnja da dan Njegova pohoda nije daleko. Mi kršćani tada se sjećamo da je on već tu i da smo mi sretni baštinici drevnih obećanja. I mir i sreća sjeda tada na naše duše - sreća djece Božje.

U Došašću Crkva ima pred očima dvostruki dolazak Spasiteljev - onaj dolazak njegov koji se zbio u vremenu i dolazak na koncu vremena, kada će doći kao sudac živih i mrtvih. U Došašću nam je dano da iskusimo svu čežnju starozavjetnih vjernika za Spasiteljem, za obećanim Mesijom, ali nam je također dano da iskusimo ljepotu blagoslova koji je na nas došao po Spasitelju. Kroz cijelo Došašće provlači se tiha radost nadanja.

No Došašće je i pokorničko vrijeme jer nam se pred oči stavlja i onaj drugi dolazak koji moramo dočekati budni i spremni jer Krist dolazi kao sudac koji svakome sudi po njegovim djelima. Stoga je vrijeme iščekivanja ujedno i vrijeme koje nam je darovano da okajemo svoje grijehe i da činimo djela pokore, kako ne bi strepili od toga drugog dolaska, već ga iščekivali u miru i radosti. Tako su ta dva dolaska isprepletena, a Crkva nam pred oči stavlja Betlehemsko djetešce kako bi u nama posvjestila da nam je to dijete došlo da nas spasi od propasti i suda.

Došašće je osobito vrijeme koje nam je Crkva odredila da bi svoju pažnju mogli usmjeriti na darove koje nam donosi Božansko dijete, da bi pobudili žarku želju i čežnju za njima, te da bi sve svoje snage slili u molitve i nastojanja da te darove u punini i primimo.

Otac Vendelin Vošnjak

Posveta Lateranske bazilike

Bazilika Svetog Ivana Lateranskog (talijanski: Basilica di San Giovanni in Laterano) rimska je katedrala, službeno crkveno sjedište rimskog biskupa, tj. pape.

Službeni naziv na latinskome glasi: Archibasilica Sanctissimi Salvatoris et sancti et Iohannes Baptista Evangelista in Laterano (hrvatski: Arhibazilika Presvetog Spasitelja, Svetog Ivana Krstitelja i Svetog Ivana Evanđeliste na Lateranu).

To je najstarija i prva po važnosti (kao rimska katedrala) među četiri velike (papinske) bazilike u Rimu, i nosi počasni naslov Omnium urbis et orbis ecclesiarum mater et caput (lat., majka i glava svih crkava u Rimu i u cijelom svijetu).

Sama bazilika smještena je u Rimu, ali izvan granica Vatikanskog Grada. Međutim, Lateranskim ugovorom bazilici je dodijeljen poseban eksteritorijalni status kao vlasništvo Svete Stolice.

Sveti Ivan na Lateranu je papina biskupska crkva – dakle katedrala rimskog biskupa, dok je sveti Petar u Vatikanu mjesto pape kao glavara katoličke Crkve.

Njezin rang počima sa njezinom gradnjom u 4 stoljeću. S natpisom nad glavnim vratima: MATER ET CAPUT OMNIUM ECCLESIARUM URBIS ET ORBIS – (Majka i glava svih crkva grada i svijeta).

Već 313 godine kratko iza pobjede Konstantina nad Maksencijem Lateran je za vrijeme pape Melkiada prešao u posjed Crkve (odatle i ime) i na mjestu konjaničke kasarne sa poljanama započela je gradnja bazilike, koju su posvetili Spasitelju, Otkupitelju – Salvator, ona je prva i najstarija među patrijarhalnim bazilikama (druge su sv. Petar, sv. Pavao i sveta Marija Velika – Magiore) i prva među sedam hodočasničkih crkava (Santa Kroce - sv. Križa, San Sebastiano i San Lorenzo daju ostale tri hodočasničke crkve. Relikvije najpoznatijih kršćanskih svetaca spadaju u njihovo crkveno blago.

Crkva biskupa-papa je bila više puta oštećena (provala vandala, potres, požari) pa obnavljana, restaurirana i nadograđivan sve dok nisu pape u 16. i 17. stoljeću poduzele najopsežnije radove. Predvorje poprečne lađe je uredio Domenico Fonatana, unutrašnjost crkve je djelo Francesco Moromnis (1650) monumentalnu fasadu sa Travertina je djelo Alesandro Galilei 1733-1736 i novogradnja istočnog kora je dje nastala u 19.stolejću.

U srednjem vijeku je posvećena novim zaštitnicima Ivanu Krstitelju i Ivanu Evanđelisti, pa je nazvana i san Giovani. Kod pregrađivanja zadržan je stari oblik bazilike- predprostor, predvorje, petobrodna uzdužna lađa, poprečna lađa sa oltarom i apsidom.

Kasnobarokna veličanstvena fasada sa 15 figura 7 metara visokih., predvorje sa brončanim vratima na glavnom ulazu sa Forum Romanum i svetim vratima sasvim desno su prvi dojmovi. Onda se ulazi u 130 metara dugačku petobrodnu lađu koju je izgradio Boromini za svetu godinu 1650. Snažni stupovi nose arkadne lukove- Niše na stupovima su okićene sa apostolskim figurama 4,5 metra visine koje su izrađene iz jednog mramornog bloka. Posebno je vrijedan drveni plafon iz 16.st.

Nad glavnim oltarom uzdiže se ciborij u kojima se čuvaju relikvije svetih apostola Petra i Pavla. Koje se pokazuju na svečanim zgodama, a na oltaru ispod pozlaćenih rešetaka je prema legendi sveti petar slavio svetu Misu. U konfesiji pod oltarom je brončana grobnica pape Martina V 1417 – 1431 – jedna od brojnih grobnica u crkvi.

U lateranskoj krstionici nalaze se relikvije i mozaici solinskih mučenika. A na 4.lateranskom saboru održanom u toj crkvi je bila zabranjena glagoljica. Crkva u kojoj Bog stanuje.

Mi smo kao Crkva pozvani da budemo stan Božje riječi u svijetu.»Da riječ Kristova prebiva među vama sa svim bogatstvom. Poučavajte jedan drugoga i potičite sa svom mudrošću (Kol 3, 16) Tu nam se otvara pogled na majčinsku tajnu naše vjere. Kao što se je Marija stavila na raspolaganje pri utjelovljenju Riječi Božje u našem svijetu, tako je i poziv Crkve, da bude poput Marije prijemljiva da bude gostinjski stan za Kristovu riječ.

Kao stan Kristove riječi može Crkva stvarno postati ono, što Krist od nje očekuje:» Vi ste svjetlo svijeta» (Mt 5,14) Crkva nije u sebi svjetlo svijeta, nego sam Krist – a Crkva u toliko u koliko se postavlja kao mjesec, koji prima svoje svjetlo od sunca, koje je Krist, i da ga isijava u svijet. Crkva nije samo pozvana naviještati riječ Božju. Ona je uključena u obavezu da se pojavi i kao mjesto Božjeg života. Jer Crkva postoji samo zato da bi čovjeku omogućila pogled na Boga. Crkva je svjetlo svijeta samo kao mjesto Božjeg života. O tom svijetlu vrijedi Isusova riječ, da mi to svjetlo ne smijemo staviti pod posudu nego na svijećnjak. najljepši svijećnjak, na kojem mi možemo postaviti ovo svjetlo, je molitva i hvala Bogu u liturgiji:»pjevajte Bogu u vašim srcima, himne, psalme, pjesme, kako vam to duh daje» i po Isus našem Gospodinu, «zahvaljujte Bogu našem Ocu» (Kol 3,16 b –17). Tek u pohvalama i zahvaljivanju Bogu je tajna naša vjere u svom pravom elementu.

Trojedini Bog nam daruje svoju prisutnost, daje nam sudioništvo na svojoj životnoj punini i to baš onda, kad se sakupljamo na pohvale Bogu. I tu se otkriva smisao kršćanske liturgije: Služba Božja je najprije služba samog Boga njegovoj Crkvi, da bi mogla živjeti i ima životni prostor. A tada, naravno u ispravnom shvaćanju, onda Služba Božja može biti i naša služba Bogu. Ova crkvena služba Bogu, je u prvom redu služba zahvalnosti i pohvale euharistije.

Ona je središte naše vjere i kristalizacija kršćanskog života. Crkveni su oci Euharistiju nazivali:»Božje mlijeko» koje nam je isto tako potrebno na našem zemaljskom hodočašću, kao mlijeko za doručak i koji nam predaje najveći Kristov poklon: «U vašim srcima neka prebiva mir Kristov, zato ste pozvani da budete udovi jednog tijela. Budite zahvalni.» (Kol 3.15) Crkva sagrađena na apostolskom temelju.

Crkva u ljudskim rukama nije ljudsko djelo. inače bi je bili davno uništili. Već je često ležala na podu. I da je ni u buduće neće moći uništiti, leži u činjenici koju je netko drugi postavio: Bog se sam u Crkvi utjelovio (ugradio) I zato ona ostaje mjesto gdje se može sresti «utjelovljenje» Boga – u svim usponima i padovima u povijesti. I obratno Crkva je ona zajednica u kojoj od početka žive «utjelovljeni prijatelji» Božji. jer što su bili apostoli nego najbolji prijatelji «utjelovljene Riječi Božje» i pri tom prijatelji od krvi i mesa? I zato tko se želi odijeliti od Crkve, treba misliti, da se odjeljuje od jednog velikog dijela čovječanstva, nego i od onoga tko se jednom za uvijek među tim ljudima «utjelovio» Isusa Krista, koji je stvorio Crkvu kao svoje tijelo. Ovo razmišljanje počiva na logici Božjeg plana: Nakon utjelovljenja dolazi oživljavanje. Riječ je postao tijelom, a on je ostavio Crkvu kao svoje tijelo.

I svom tijelu je dao oružje, koje mu daje sigurnost i stalnost. pozadina tog tijela su apostoli i svi koji nasljeduju Isusa. Drugi vatikanski sabor je ovako tu istinu izrazio:»Gospodine Isus, je nakon molitve Ocu pozvao one koje je htio, i odredi dvanaestoricu, da oni budu s njim i posla ih naviještati Kraljevstvo nebesko. Ove apostole je ustanovio kao kolegij ili čvrste zajednice, na čijem čelu je postavio Petra, kojeg je izabrao iz njihove sredine (..) Ono poslanje koje je dao apostolima trajat će do konca svijeta. jer evanđelje koje su oni predali je početak svakog života za Crkvu. I iz ovog razloga brinu se apostoli za nasljednike u ovom ovako hijerarhijski uređenom društvu.

Bertram Meier, Pokušati više vjerovati Kuća Božja Postoji «živi hram» koji ne stoji na jednom mjestu, nego na putu kroz povijest: Vjerni narod.

U Drugoj poslanici Timoteju sv. Pavao opisuje bogatstvo karizmi i darova milosti Crkve u slici velike kuće u kojoj se nalaze različite posude: ne samo posude od zlata i srebra nego i drvenih i glinenih. (2Tim 2.20) Posude, koje traju i posude koje se lako lome. Ata velika kuća nije nikakva zgrada nego narod na putu. Crkva nije bilo kakva zajednica, još manje neka sekta ili partija. Ona je mjesto prisutnosti Boga i prisutnosti Krista, koji je svojim učenicima obećao:»Gdje su dvojica ili trojica sakupljena u moje ime i ja sam među njima.» (Mt.18,20)

Crkva je prije svega zajednica ljudi koji tvore zajednicu međusobno i sa Bogom u i po Isusu Kristu. Odluka za Isusa, volja, da se bude jedno s njime, njegova prisutnost u nama, je prava kuća Božja u kojoj nalaze svoje mjesto povijest i cijeli svemir. To je zgrada čovječanstva, katedrala svjetla, koja povezuje stoljeća i vodi ih njihovoj punini.

'Kuća Božja je ondje gdje zvuči riječ Božja, gdje će se to čuti kao jedan glas, riječi koje imaju vječni život, gdje se pođe putem nasljedovanja te riječi, gdje se to prihvaća kao dar života, koji više ne umire. Sredina te kuće, njezin prvi i posljednji kamen je Isus Krist.'

Carlo Maria Martini: Moj duhovni riječnik Corpus Christi Mysticum (Otajstveno tijelo Kristovo)

'Poput plave ljubavi neba nad svim bićima, tako gradiš svoj šator nad raštrkanima. Poput sunčanog zlatnog mora od livade do livade, tako tečeš ti od duše do duše. Ti si poput jedinstvene poplave, Ti si kao zahvaćen dubinama blaženstva. Ti si poput rasta i cvjetanja domovine. Ti si poput osvjetljenja našeg zamračenog razuma. Jer ležimo u krilu božanstva, jedan u drugom ležimo neprobuđeni u tajni našeg Stvoritelja, sebi smo bili bliži nego ljubav mi smo bili jedno pred pojavom lica Gledaj, uzdižeš se poput katedrale sjećanja iz svih katedrala ustaješ poput veličanstvenog tornja iz ruševina vremena! Zvoniš svim zvonima našeg praizvora i zvoniš dan i noć našeg vječnog povratka. '

Gertrude von le Fort: Himni Crkvi

preuzeto s www.katolici.org

Molitva ljubavi

Pročitaj polagano tekst.
Pokušaj ga razumjeti.
Ne zaboravi da to sada Gospodin preko Izajije govori tebi. Umjesto Jakova možeš staviti svoje ime, umjesto Izraela Crkva – novi Izrael.
Vode i vatre predstavljaju razne nevolje života.
Vidi što to Bog tebi govori: On ti kaže: «Ne boj se» koga se onda možeš bojati, ako je On na tvojoj strani.
On će biti uz tebe u svim nevoljama i neće nevolja biti jača od tebe, neće te nadvladati.
On te pozna i zove te po imenu, poznaje te iznutra i sve mu je poznato što se s tobom događa. On je tvoj Spasitelj, Otkupitelj.
Svi dugovi za tebe već su plaćeni, ti samo trebaš prihvatiti to spasenje , koje ti se nudi preko Crkve.
Veoma si vrijedan i dragocjen u njegovim očima , on je spreman sve dati za tebe i on te ljubi. Podsvijesti si tu istinu da si tako ljubljen, vrijedan i dragocjen, premda osjećaš da te ljudi možda nisu uvijek voljeli.
Od Boga si sigurno voljeni, njegova ljubav prema tebi je bezuvjetna.
Odgovori mu sada svojim riječima na ovu riječ, zahvali mu za ljubav i reci da mu vjeruješ.

Izaija 43,1-7: Ljubav Očeva

(1) Sada ovako govori Jahve, koji te stvorio, Jakove, koji te sazdao, Izraele: "Ne boj se, jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: ti si moj!
(2) Kad preko vode prelaziš, s tobom sam; ili preko rijeke, neće te preplaviti. Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti, plamen te opaliti neće.
(3) Jer ja sam Jahve, Bog tvoj, Svetac Izraelov, tvoj spasitelj. Za otkupninu tvoju dajem Egipat, mjesto tebe dajem Kuš i Šebu.
(4) Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim. Stog i dajem ljude za tebe i narode za život tvoj.
(5) Ne boj se jer ja sam s tobom. S istoka ću ti dovest' potomstvo i sabrat ću te sa zapada.
(6) Reći ću sjeveru: 'Daj mi ga!' a jugu 'Ne zadržavaj ga!' Sinove mi dovedi izdaleka i kćeri moje s kraja zemlje,
(7) sve koji se mojim zovu imenom i koje sam na svoju slavu stvorio, koje sam sazdao i načinio."

…Ne gledaj ono što jesi nego ono što bi trebao biti.
Ne samosažaljevaj se zbog boli i muke u kojima sada patiš,
nego stvaraj u sebi vizije onoga što želiš postati.
…Tvoja duša treba biti ispunjena onim za što moliš i kakav želiš biti.
Moraš najprije biti zdrav u duši kako bi tvoje tijelo bilo zdravo.
…Dušu trebaš najprije nahraniti zdravim i uspješnim mislima,
i tada će to duša ostvariti.

T. Ivančić «Lijepo je što postojiš»

Svi Sveti

Po kršćanskoj tradiciji, koju prihvaćaju i mnogi nekršćani, dva dana u godini, 1. i 2. studenog vjernici se posebno sjećaju i u duhu povezuju sa svojim pokojnicima: to su blagdan Svih svetih i Dušni dan. Ne tek uspomena, nego i zapretana vjera u prekogrobni život i Božju nagradu daje pravi smisao ovim danima i onomu što u njima činimo.

Prve zabilježene povijesne tragove blagdana Svih svetih nalazimo u 4. stoljeću. Crkva je od svojih početaka jednom godišnje slavila sve svete mučenike. Crkva, dapače, od samih početaka u bogoslužju (liturgiji, misi) imenom spominje svoje mučenike. Kako je broj mučenika i drugih svetaca vremenom narastao, pa ih je bilo nemoguće sve nabrojati, Crkva ih je mnoge od njih razvrstala u kalendar, slaveći njihov spomendan u određeni datum. No i tu se našla samo manjina svetaca pa zato uvodi blagdan Svih svetih. "Pod izrazom "svi sveti", ne misli se samo na osobe koje su službeno proglašene svetima. Mnogo je veće mnoštvo onih koji nisu stavljeni ni na oltar ni u kalendar, a u životu su ostvarili velika djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Upravo te želi Crkva počastiti blagdanom Svih svetih. Takvih je zasigurno bilo i ima i u našoj blizini. Neupadljivi, zaboravljeni ljudi koji su savjesno obavljali svoj posao i dužnosti, često podnosili nepravde, pokorom i trpljenjem zadovoljili za svoje grijehe i svjedočili veliku požrtvovnost: majke, očevi, vrsni radnici svake ruke, liječnici, branitelji domovine i ljudi svih zanimanja.... svi oni pripadaju mnoštvu svetih i njima je posvećen blagdan Svih svetih. Crkva poziva sve ljude da ih se sjete, da im se zahvale i preporuče. To je prvi smisao posjeta grobovima.

Današnje generacije su navikle blagdan Svih svetih zvati "danom mrtvih", što je netočno! iz upravo iznesena sadržaja ovog blagdana. Nije točno ni s obzirom na vjernike, jer je kršćanska poruka da smrt nije kraj, nego samo prijelaz, "most", mučno rađanje u novi život, život s Bogom "oči u oči".

preuzeto s www.katolici.org

Tješitelj

Duše Tješitelju, ti unosiš u naše muke
tajanstveno osnaženje,
svojom uzbudljivom prisutnošću
dobrohotno paziš
na sve što nam prijeti.

Po tebi kušamo naklonost Boga,
vrhunsku nježnost koja nam se otvara
neizrecivo šire,
nego li su naše vlastite boli.

Ti si Tješitelj, jer si ljubav
koja razumije i sudjeluje;
ti želiš podijeliti teška iskustva
svih naših trpljenja.

Ti ne tješiš pustim riječima,
ti tješiš srcem
i u njemu rađaš tajanstvenu radost u srži tuge.

Svojom nam utjehom obnavljaš snage,
podpiruješ žar,
i pomažeš nam nositi s više nade
svakodnevni križ.

Što Biblija kaže o rasizmu, predrasudama i diskriminaciji?

Prije svega, u ovoj raspravi moramo razumjeti da postoji samo jedna rasa – ljudska rasa. Bijelci, Afrikanci, Indijanci, Arapi, Židovi itd. nisu različite rase. Umjesto toga, postoje različiti etniteti ljudske rase. Sva ljudska bića imaju iste fizičke karakteristike (svakako, s manjim razlikama). Što je još važnije, sva ljudska bića stvorena su na sliku i priliku Božju (Postanak 1,26-27). Bog voli cijeli svijet (Ivan 3,16). Isus je položio svoj život za sve ljude na cijelome svijetu (1. Ivanova 2,2). „Cijeli svijet“ očigledno uključuje sve ljudske etnitete.

Bog nije pristran (Ponovljeni zakon 10,17; Djela 10,34; Rimljanima 2,11; Efežanima 6,9), a ne bismo trebali biti ni mi. Jakov 2,4 sve one koji prave razliku među ljudima naziva „sucima koji naopako misle“. Za razliku od takvoga stava, mi trebamo „ljubiti bližnjega svoga kao same sebe“ (Jakov 2,8). U Starome zavjetu, Bog je čovječanstvo podijelio na dvije „rase“: na Židove i pogane. Božja namjera bila je da Židovi budu kraljevstvo svećenika koje će služiti poganskim narodima. Umjesto toga, Židovi su uglavnom bili ponosni na svoj status i prezirali su pogane. Isus Krist stao je tomu na kraj tako što je uništio taj zid neprijateljstva (Efežanima 2,14). Svaki oblik rasizma, predrasuda i diskriminacije uvreda je Kristovu djelu na križu.

Isus nam zapovijeda da volimo jedni druge kao što on nas voli (Ivan 13,34). Budući da je Bog nepristran i voli nas bez pristranosti, to znači da i mi trebamo voljeti druge imajući taj isti visoki standard. Na kraju Mateja 25, Isus uči da sve što činimo najmanjem od njegove braće, činimo njemu. Ukoliko se prema nekome ponašamo prijezirno, zlostavljamo osobu stvorenu na Božju sliku – vrijeđamo nekoga koga Bog voli i za koga je Isus umro.

Rasizam je, u svojim različitim oblicima i razinama, bio pošast koja je vladala čovječanstvom tisućama godina. Braćo i sestre svih etniteta, to ne smije biti tako! Žrtve rasizma, predrasuda i diskriminacije – vi trebate oprostiti. Efežanima 4,32 obznanjuje: „Mjesto toga budite jedan prema drugom prijazni, puni milosrđa! Opraštajte jedan drugome, kao što je i Bog vama oprostio u Kristu!“ Istina, rasisti ne zaslužuju da im oprostite, ali mi smo još manje zaslužili Božje oproštenje! Počinitelji rasizma, predrasuda i diskriminacije – vi se trebate pokajati i „…prinesite Bogu sami sebe – sebe kao takve koji ste od mrtvih postali živima – a svoje udove kao oružje pravednosti u službu Bogu!“ (Rimljanima 6,13) Neka bismo u potpunosti shvatili poruku Galaćanima 3,28: „Nema tu više ni Židova ni Grka; nema više ni roba ni slobodnjaka; nema više ni muškog ni ženskog, jer ste svi samo jedan u Kristu Isusu.“

www.gotquestions.org

Sv. Franjo - duša franjevaštva

Franjevaštvo i franjevački pokret svakako imaju više svojih elemenata i svega onoga što ih čini onim što jesu, ali ima samo jednu jedinu dušu koja sve nadahnjuje,a to je sv. Franjo Asiški.

Stoga se franjevaštvo nikako ne može upoznati, shvatiti i prihvatiti ako se ne upozna njegova duša: sv. Franjo. Franjevaštvo kao takvo je sustav života, djelovanja, misli i interpretacije.
U tom duhovnom i životnom sustavu sinkronično se harmoniziraju život i misao, kontemplacija i akcija, mistika i manualni rad, osoba i zajednica, bitak i djelovanje.
Svemu tome izvor, trajno nadahnuće i izazov kroz sva stoljeća i to svakome bratu je sv. Franjo.
Stoga je i logično ako želimo upoznati franjevaštvo i njegov duh, njegov susta, onda nužno moramo upoznati Franju.

Na Franju su mnogi koji su ga proučavali gledali, a tako ga i prikazivali,  kao na velikog sveca, mističara, asketičara, pjesnika, društvenog i crkvenog reformatora, pa čak i kao na revolucionara u svome vremenu.
Međutim zanimljivo je da oni njemu najbliži životopisci, a i najznačajniji, Toma Ćelanski i sv. Bonaventura na njega prvotno gledaju kao na filozofa.
Oni sv. Franju predstavljaju prvotno kao filozofa koji traži istinu.
No, nije to filozof u modernom smislu riječi kojemu bi istina bila spoznajni ili gnozeološki problem koji ne obuhvaća i život, već, naprotiv, za Franju je istina daleko više: ona je životni, egzistencijalni problem, tj. onaj problem za koji se živi, sve žrtvuje i za koji se umire.
Za Franju ta istina bijaše samo Bog, njegova najegzistencijalnija stvarnost.
On Boga traži čitavim svojim bićem i strastveno ga prihvaća jer mu Bog daje sve, sav smisao života i opstojnosti, a ujedno ga ispunjava ljubavlju i čini da ljubi sve ljude i sva stvorenja.

Stoga se za Franju može reći da je najveći životni filozof jer mu je čitavi život bio usmjeren na to da pronađe vječnu istinu koja će poslije usmjeriti sav njegov život i dati smisao njegovoj egzistenciji.
To je bila jedina njegova filozofija, jedina životna želja, u čemu je, na koncu, njegov život i sagorio.
Takav životni stav tražio je i od svoje braće, jednako kao i od svih ljudi dobre volje, posebice od vjernika.
Stoga je svima prvotno bio prijatelj ne bi li tako sa svima podijelio svoju životnu i vječnu istinu koja ga je usrećivala.

Franjo je to postizao s nevjerojatnom jednostavnošću, gotovo naivnošću svojega srca: uvijek je vjerovao da su ljudi dobri i da žele Boga Svevišnjeg i njegovo Evanđelje.
Kad je svojim blagim pogledom gledao druge uspijevao je u njihovim srcima potaknuti glas Božji, a s malo jednostavnih riječi navesti ih da slijede Boga i njegov zakon.

U svom vremenu Franjo se predstavlja kao neuk, tj. kao čovjek bez studija i više naobrazbe, ali je svojom originalnošću, svježinom i zanosom sve oko sebe zapažao, pronalazio i na sve prenosio svoju životnu filozofiju koja je unosila smisao i nadu u život.
U tom smislu njegov se život pokazuje kao osmišljen, kao poruka ostvarenosti i kao punina životne radosti.
Sve je oko sebe zamjećivao i sa svime postigao zadivljujuće sazvučje tako da njegova osoba pripada svima kroz sva stoljeća.
Bio je to, jednostavno rečeno, čovjek koji je znao čitati iskonske čežnje i nade ljudskih srdaca.

I današnji ljudi, kao i čitavi narodi, traže i očekuju ljude koji će znati čitati njihove čežnje i davati im odgovore na zahtjeve i izazove, i to ne na teoretskom već na egzistencijalnom planu.

A da bi to čovjek postigao i postao tješitelj, potrebno se je onda, poput Franje, najprije  potpuno predati, te znati slušati i osluškivati.
Slušati može samo onaj koji osjeća potrebu da uči: ne sluša onaj koji smatra da je već sve razumio, ne sluša ni onaj koji smatra da je dovoljno bogat svojim znanjem.
Zapravo, nitko ne može slušati tko nije siromah i tko se ne postavlja siromahom pred misterijem života, poziva, volje Očeve.
Za to nam je najljepši primjer dijete koje čistim i jednostavnim okom gleda na svijet bez ikakvih shema, predznanja o stvarima i bez ikakvih pretenzija da bude mjera svih stvari.

Slušati Franju i danas, prije svega znači osloboditi duh i razum od svih racionalnih shema, a možda i od onih duhovnih, često izvještačenih, koje nisu ništa drugo doli pokrivala vlastitih slabosti, težnji, aspiracija i raznih ideja što ih svatko ima i želi nametnuti drugima.

Slušati sv. Franju, tj. prijeći njegov unutrašnji životni  put, znači da treba pronaći i ući u ono mjesto  gdje je Duh Sveti dao formu i smisao njegovu životu i njegovoj osobnosti. 
Živjeti na način sv. Franje znači trajno putovati i tražiti, a nikada ne biti siguran gdje će se stići, a niti biti siguran da je sasvim sve ispravno ono što činimo:

" Ja sam svoj dio učinio, a vaš neka vas pouči Krist" (L.M. XIV, 3).

Upravo se to danas traži: prihvatit sv. Franju i izvršiti svoje poslanje u ovoj Crkvi, ovome narodu, u ovom trenutku povijesti. 
Da bismo to mogli izvršiti potrebno je da i mi danas stvorimo svoju instinktivnu simpatiju i egzistencijalnu filozofiju po čemu ćemo s ljudima razgovarati i na njih utjecati snagom svoga duha, veselja, radosti i mira.

Prof. dr. Luka Tomašević

Riječ duhovnog asistenta

Krist je za Franju primjer i uzor.
Njegov način života i djelovanja za Franju je svjetlost, objava i očitovanje volje.

Tajna koja najviše uzbuđuje Franju je Gospodinovo rođenje zbog poniznosti i siromaštva: “Sin Božji je zato sišao s uzvišenog Očeva krila u našu bijedu kako bi on, Gospodin i Učitelj, i primjerom i riječju naučavao poniznost”.

Druga tajna koja je obuzimala Franjino srce je Gospodinova muka.
Uzvišenost se Sina Božjega ponizuje i stavlja u položaj sluge upravo u našem čovještvu što ga on preuzima i usvaja u svoju osobu.
Tim čovještvom on ljubi i služi Ocu, ljubi i otkupljuje ljude.

To je čovještvo za Franju ukras i blago te mu postaje uzor i primjer: “Očeva volja bila je da njegov blagoslovljeni i slavni Sin, koji nam je dan i koji je za nas bio rođen, samoga sebe prinese na žrtveniku križa po vlastitoj volji kao žrtvu i žrtveni prinos; ne za sebe, po kojemu je sve postalo, nego za naše grijehe, i ostavio nam primjer da idemo stopama njegovim.

Kršćanin je pozvan da živi to iskustvo, a Franjo - i Klara i braća i sestre - pozvani su da od sebe učine sljedbenike Kristove, da Kristovim primjerom od sebe stvore suradnike spasenja.

Franjo, nadalje, uzima nadahnuće iz Isusova života i djelovanja je javni život apostolske službe.
Gospodin se nije posvetio toliko studiju, koliko molitvi, a iz molitve se dao na propovijedanje.

Na tom primjeru Franjo razrješava svoju sumnju, te da bi bio sigurniji moli savjet od čistih duša: brata Silvestra i Klare.
Oboje mu odgovaraju pozivajući se na Kristov primjer: ne samo molitva, nego i propovijedanje.
“Franjo je potaknut primjerom koji je se sam udostojao umrijeti za sve, odlučio da će radije živjeti svima nego li samome sebi”.

Franjo se ne bi smatrao pravim Kristovim prijateljem kad ne bi ljubio one koje ljubi Sin Božji, to jest ljude, Crkvu, grešnike za koje Krist nije oklijevao umrijeti na križu.
Radi toga Franjo odlazi u svijet među vjernike nastojeći neprestano davati dobar primjer. Svečev primjer izaziva divljenje, potiče na razmišljanje, daje hrabrost u teškim slučajevima, otvara srce razumijevanju potiče na krepost.

Franjo je prožet Božjom moći, Bog u njemu djeluje svojom rukom i ulijeva u nj svoju dobrotu i svoju milost. Zbog toga on zadobiva stostruku djelotvornost na srca ljudi.
Dopustimo da djeluje i na nas nastojeći učiti i djelovati iz primjera sv. Franje i Gospodina našega Isusa Krista.

fra Zdravko Lazić, duhovni asistent

Što je dar govorenja u jezicima?

Govorenje u jezicima prvi put se pojavilo na dan Pedesetnice u Djelima 2,1-4. Apostoli su izišli i naviještali Evanđelje mnoštvu govoreći na njihovim jezicima: »Svi mi čujemo ih gdje našim jezicima govore o veličanstvenim Božjim djelima« (Djela 2,11). Grčka riječ za »jezike« doslovno znači »govorni jezik«. Dakle, dar jezika znači govorenje jezikom koji osoba ne poznaje kako bi služila onima koji tim jezikom govore. U 1. Korinćanima, poglavlja 12-14, gdje Pavao govori o čudesnim darovima, on komentira: »A sad, braćo, da dođem k vama te vam govorim tuđim jezicima, što ću vam koristiti ako vam svojim govorom ne saopćavam ni objave, ni znanja, ni proroštva, ni pouke« (1. Korinćanima 14,6). Prema apostolu Pavlu, a u skladu s jezicima opisanim u Djelima, govorenje u jezicima značajno je onome koji sluša Božju poruku na svome jeziku, ali je nepotrebno svima ostalima – osim ako se ne tumači / prevodi.

Osoba s darom tumačenja jezika (1. Korinćanima 12,30) može razumjeti što govornik toga jezika kaže iako ona nije poznavala jezik kojim se govori. Tumač jezika time komunicira poruku govornika jezika svima ostalim kako bi svi mogli razumjeti. »Zato onaj koji govori tuđim jezikom neka se moli da ga može tumačiti« (1. Korinćanima 14,13). Pavlov zaključak o neprotumačenim jezicima silan je: »Ali u crkvi više volim reći pet riječi svojim naravnim umom, da i druge poučim, nego bezbroj riječi u tuđem jeziku« (1. Korinćanima 14,19).

Vrijedi li dar jezika danas? 1. Korinćanima 13,8 napominje da dar jezika iščezava, iako to iščezavanje povezuje s dolaskom »'savršenoga'« u 1. Korinćanima 13,10. Neki upućuju na jezičnu razliku između proroštva i znanja koji »iščezavaju« i jezika koji je »iščeznuo« kao dokaz da su jezici iščezli prije dolaska »savršenoga«. Iako je to moguće, tekst to ekplicitno ne spominje. Neki upućuju na odjeljke poput Izaije 28,11 i Joela 2,28-29 kao dokaze da je govorenje u jezicima bilo znak Božjega nadolazećeg suda. 1. Korinćanima 14,22 opisuje jezike kao ''znak za nevjernike''. Prema ovom argumentu dar govorenja u jezicima značio je upozorenje Židovima da će Bog suditi Izraelu što je odbacio Isusa kao Mesiju. Prema ovome, kad je Bog zapravo osudio Izrael (70. godine poslije Krista kad su Rimljani uništili Jeruzalem), dar jezika nije više imao svrhe. Iako je ovakav pogled moguć, primarna svrha jezika nije nužno vodila ka iščezavanju. Pismo definitivno ne navodi da je dar jezika iščezao.

Istodobno, da je dar govorenja u jezicima aktivan u crkvi danas, koristio bi se u skladu s Pismom. Bio bi stvaran i razumljiv (1. Korinćanima 14,10). Imao bi za svrhu komuniciranje Božje riječi s osobom koja govori drugi jezik (Djela 2,6-12). Bio bi u skladu sa zapovjedima koje je Bog dao po apostolu Pavlu: »Ako se govori tuđim jezikom, neka govore dvojica - ili najviše trojica - i to po redu, a jedan neka tumači. Ako li nema tumača, neka (obdareni tuđim jezikom) šuti u crkvi: neka govori sam sebi i Bogu« (1. Korinćanima 14,27-28). Također bi bio podložan 1. Korinćanima 14,:33: »Jer Bog nije Bog nereda, nego reda.«

Bog zasigurno može dati osobi dar govorenja u jezicima kako bi je osposobio za komunikaciju s osobom koja govori drugi jezik. Sveti Duh je suveren u raspodjeli duhovnih darova (1. Korinćanima 12,11). Zamislite samo koliko bi produktivniji bili misionari da ne moraju ići u školu za jezike i da mogu odmah govoriti ljudima na njihovu jeziku. Međutim, izgleda da Bog tako ne radi. Jezici se ne javljaju danas u istom obliku kao u Novom zavjetu usprkos činjenici da bi bili neopisivo korisni. Velika većina vjernika koji tvrde da prakticiraju dar govorenja u jezicima ne čine to u skladu s prethodno spomenutim Pismom. Ove činjenice vode do zaključka da je dar jezika iščeznuo ili da je samo rijetkost u Božjem planu za današnje crkve.

Oni koji vjeruju u dar jezika kao »molitvenog jezika« radi vlastitog izgrađivanja, svoj pogled zasnivaju na 1. Korinćanima 14,4 i/ili 14,28: »Onaj koji govori tuđim jezikom izgrađuje sam sebe, dok onaj koji prorokuje izgrađuje crkvu«. Kroz 14. poglavlje, Pavao naglašava važnost tumačenja (prevođenja) jezika, pogledaj 14,5-12. Ono što Pavao želi reći u 4. stihu jest: »Ako govorite u jezicima bez tumačenja, ne činite ništa drugo nego izgrađujete sami sebe, čineći sebe duhovnijim od drugih. Ako govorite u jezicima i imate tumača, izgrađujete sve«. Novi zavjet nigdje ne daje specifične upute o »molitvi u jezicima«. Isto tako, Novi zavjet nigdje ne navodi svrhu »molitve u jezicima«, niti posebno opisuje osobu koja »moli u jezicima«. Nadalje, ako je »molitva u jezicima« na samoizgradnju, zar to ne bi bilo nepošteno prema onima koji nemaju dar jezika i koji se prema tome ne mogu izgraditi? 1. Korinćanima 12,29-30 jasno upućuje na to da nemaju svi dar govorenja u jezicima.

www.gotquestions.org

Je li konzumiranje alkohola / vina za kršćanina grijeh?

Sveto pismo sadrži mnoga upozorenja vezana uz konzumiranje alkohola (Levitski zakon 10,9; Brojevi 6,3; Ponovljeni zakon 14,26; 29,6; Suci 13,4. 7. 14; 1. Samuel 1,15; Izreke 20,1; 31,4. 6; Izaija 5,11. 22; 24,9; 28,7; 29,9; 56,12; Mihej 2,11; Luka 1,15). Međutim, Pismo nužno ne zabranjuje kršćaninu konzumiranje piva, vina ili drugog pića koje sadrži alkohol. Zapravo, neki odlomci u Pismu o alkoholu govore u pozitivnom smislu. Propovjednik 9,7 poučava nas: »vesela srca pij svoje vino«. Psalam 104,14-15 kaže da Bog daje »vino što razvedruje srce čovječje«. Amos 9,14 govori o konzumiranju vina iz vlastita vinograda kao znak Božjeg blagoslova. Izaija 55,1 ohrabruje »kupite vina i mlijeka«.

Po pitanju alkohola, Bog kršćanima zapovijeda da izbjegavaju pijanstvo (Efežanima 5,18). Biblija osuđuje pijanstvo i njegove posljedice (Izreke 23,29-35). Također im zapovijeda da ne dopuštaju da išta »vlada« njihovim tijelima (1. Korinćanima 6,12; 2. Petrova 2,19). Konzumiranje alkohola u prekomjernim količinama stvara ovisnost. Pismo također zabranjuje kršćanima da čine išta što bi uvrijedilo ili poticalo druge kršćane na grijeh protiv vlastite savjesti (1. Korinćanima 8,9-13). U svjetlu ovih načela, bilo kojem kršćaninu bilo bi jako teško reći da pije alkohol na slavu Božju (1. Korinćanima 10,31).

Isus je pretvorio vodu u vino. Izgleda čak da je Isus pio vino u određenim prilikama (Ivan 2,1-11, Matej 26,29). U vrijeme Novoga zavjeta voda nije bila baš čista. Bez moderne sanitarne tehnologije voda je bila puna bakterija, virusa i ostalih zagađivača. Danas je takva situacija u zemljama Trećeg svijeta. Zbog toga su ljudi često pili vino (ili grožđani sok) jer se ono puno teže moglo zagaditi. U 1. Timoteju 5,23 Pavao je uputio Timoteja da prestane piti vodu (koja je vjerojatno uzrokovala želučane probleme) te da umjesto nje pije vino. Grčka riječ za vino u Bibliji danas je osnovna, svakodnevna riječ vino. U one dane vino se fermentiralo, ali ne do istog stupnja kao danas. Pogrešno je reći da je to bio grožđani sok, ali je također pogrešno reći da je to bilo isto što danas nazivamo vinom. Ponovo, Pismo ne zabranjuje nužno kršćaninu konzumiranje piva, vina ili drugog pića koje sadrži alkohol. Alkohol nije sam po sebi iskvaren grijehom. Pijanstvo i ovisnost o alkoholu, međutim, jesu i stoga ih kršćanin nužno treba izbjegavati (Efežanima 5,18, 1. Korinćanima 6,12).

Kada se pije u manjim količinama, alkohol nije štetan i ne stvara ovisnost. Zapravo, neki liječnici zagovaraju pijenje manje količine crnoga vina zbog njegove zdravstvene koristi, a posebno za crkve. Konzumacija manje količine alkohola pitanje je kršćanske slobode. Pijanstvo i ovisnost su grijeh. Međutim, zbog biblijske zabrinutosti vezane uz alkohol i njegove posljedice, zbog lakog podlijeganja iskušenju prevelikog ispijanja alkohola te zbog postojanja mogućnosti da druge sablaznimo i/ili uzrokujemo da posrnu – obično je najbolje da kršćanin u potpunosti uzdržava od pijenja alkohola.

www.gotquestions.org

Franjevačka krunica

Sedam radosti marijinih

U prvom otajstvu promatramo radost, koja obuze bezgrešno Marijino Srce, kad joj Arkanđeo Gabrijel navijesti da će začeti Sina Božjega po Duhu Svetome i navijek ostati Djevica.
1 Očenaš, 10 Zdravomarija, 1 Slava Ocu

U drugom otajstvu promatramo radost, koja obuze bezgrešno Marijino Srce, kad ju je za pohođenja Elizabeta nazvala blaženom i slavila kao Majku Božju.
1 Očenaš, 10 Zdravomarija, 1 Slava Ocu

U trećem otajstvu promatramo radost, koja obuze bezgrešno Marijino Srce, kad je ostavši u slavi djevičanstva, u Betlehemu porodila Spasitelja svijeta i poklonila mu se položenu u jasle.
1 Očenaš, 10 Zdravomarija, 1 Slava Ocu

U četvrtom otajstvu promatramo radost, koja obuze bezgrešno Marijino Srce, kad su se mudraci, prosvijetljeni pravom vjerom, poklonili njezinu božanskom Djetešcu i prikazali mu zlato, tamjan i miru.
1 Očenaš, 10 Zdravomarija, 1 Slava Ocu

U petom otajstvu promatramo radost, koja obuze bezgrešno Marijino Srce, kad je poslije tri dana našla svoga dječaka Isusa u Hramu gdje sjedi među naučiteljima, sluša ih i pita.
1 Očenaš, 10 Zdravomarija, 1 Slava Ocu

U šestom otajstvu promatramo radost, koja obuze bezgrešno Marijino Srce, kad joj se Isus poslije svog uskrsnuća slavan ukaza da je za mnoštvo njezinih boli napuni nebeskim utjehama.
1 Očenaš, 10 Zdravomarija, 1 Slava Ocu

U sedmom otajstvu promatramo radost, koja obuze bezgrešno Marijino Srce, kad je od svoga božanskog Sina uznesena na nebo i okrunjena za Kraljicu neba i zemlje.
1 Očenaš, 10 Zdravomarija, 1 Slava Ocu

Lauretanske litanije
Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!
Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!    
Oče nebeski, Bože,                        smiluj nam se!
Sine, otkupitelja svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo jedan, Bože,
Sveta Marijo,                       moli za nas!
Sveta Bogorodice,
Sveta Djevo djevica,
Majko Kristova,
Majko Crkve,
Majko, Božje milosti,
Majko prebistra,      
Majko prečista,
Majko neoskvrnjena,
Majko nepovrijeđena,
Majko ljubezna,
Majko divna,
Majko dobroga savjeta,
Majko Stvoriteljeva,
Majko Spasiteljeva
Djevice premudra,
Djevice časna,
Djevice hvale dostojna,
Djevice moguća,
Djevice milostiva,
Djevice vjerna,
Ogledalo pravde,
Prijestolje mudrosti,
Uzroče naše radosti,
Posudo duhovna,
Posudo poštovana,
Posudo uzorna pobožnosti,
Ružo otajstvena,
Tornju Davidov,
Tornju bjelokosni,
Kućo zlatna,
Škrinjo zavjetna,
Vrata nebeska,
Zvijezdo jutarnja,
Zdravlje bolesnih,
Utočište grešnika,
Utjeho žalosnih,
Pomoćnice kršćana,
Kraljice anđela,
Kraljice patrijarha,
Kraljice proroka,
Kraljice apostola,
Kraljice mučenika,
Kraljice ispovjednika,
Kraljice djevica,
Kraljice svih svetih,
Kraljice bez grijeha istočnog začeta,
Kraljice na nebo uznesena,
Kraljice svete krunice,
Kraljice obitelji,
Kraljice mira,
Kraljice franjevačkog reda,
Jaganjče Božiji koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine!
Jaganjče Božiji koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Gospodine!
Jaganjče Božiji koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se Gospodine!

Moli za nas sveta Bogorodice!
Da dostojni postanemo obećanja Kristovih!

Pomolimo se!

Dopusti nama slugama svojim, molimo, Gospodine Bože, da se neprestano radujemo duševnom i tjelesnom zdravlju i da se slavnim zagovorom Blažene Marije, vazda djevice, izbavimo od sadašnje žalosti i nauživamo vječne radosti! Po Kristu Gospodinu našemu!
Amen!

Koje je značenje života?

Koje je značenje života?
Kako mogu naći svrhu, ispunjenje i zadovoljstvo u životu?
Hoću li imati potencijala postići neku trajnu vrijednost?
Toliko ljudi nikada nije prestalo razmišljati o tome koji je smisao života.
Nakon mnogo godina osvrnu se iza sebe i pitaju se zašto su se njihovi odnosi raspali i zašto se osjećaju tako prazno iako su možda postigli što su sebi zacrtali.
Jednoga igrača bejzbola koji je dospio do bejzbolske dvorane slavnih pitali su što bi želio da mu je netko rekao kad je tek počeo igrati bejzbol.
Odgovorio je: »Htio bih da mi je netko rekao da kad dostigneš vrh, na njemu nema ničeg.« Mnogi ciljevi otkrivaju prazninu tek nakon mnogih godina potraćenih u potrazi za njima.

U našem humanističkom društvu, ljudi tragaju za mnogim svrhama, misleći da će u njima naći neki smisao. Neki od ovih traganja uključuju: poslovni uspjeh, bogatstvo, dobre odnose, seks, zabavu, činjenje dobra drugima itd. Mnogi ljudi posvjedočili su kako unatoč tomu što su ispunjavali svoje snove o bogatstvu, odnosima, zabavi i užicima, u njima stalno bila prisutna jedna praznina – praznina koja se nikako nije mogla ispuniti.

Autor biblijske knjige Propovjednik iznosi svoje osjećaje kad kaže: »Ispraznost nad ispraznošću – veli Propovjednik – ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost«. Autor je imao prekomjerno bogatstvo, mudrost veću od svih ljudi njegova ili našeg vremena, stotine žena, palače i vrtove koji su izazivali zavist drugih kraljevstava, najbolju hranu i vina, te svakovrsnu zabavu na raspolaganju. U jednom je trenutku rekao da je tragao za svime što mu je god srce poželjelo. Ipak je sažeo »život pod suncem« (život koji kao da je samo ono što možemo vidjeti očima i iskusiti osjetilima) u ispraznost! Odakle takva praznina? Jer nas je Bog stvorio za nešto više od onoga što možemo iskusiti ovdje i sada. Salomon je rekao Bogu: »On je stavio vječnost u srca ljudi…« U našim srcima svjesni smo da ovo »ovdje i sada« nije sve što postoji.

U Postanku, prvoj knjizi Biblije, otkrivamo da je Bog stvorio čovječanstvo na svoju sliku (Postanak 1,26). To znači da smo više nalik Bogu nego ičemu drugom (ikakvome drugom obliku života). Također, otkrivamo da je prije pada čovječanstva u grijeh i prije nego što je zemlju zadesilo prokletstvo, bilo sljedeće: (1) Bog je čovjeka učinio društvenim bićem (Postanak 2,18-25); (2) Bog je čovjeku dao posao (Postanak 2,15); (3) Bog je imao zajedništvo s čovjekom (Postanak 3,8); i (4) Bog je čovjeku dao vlast nad zemljom (Postanak 1,26). U čemu je značaj navedenih točki? Vjerujem da je Bog htio svima nama dodati ispunjenje u životu, ali sve je to (naročito čovjekovo zajedništvo s Bogom) imalo obratan efekt zbog čovjekova pada u grijeh i prokletstva nad zemljom koje je uslijedilo (Postanak 3).

U Otkrivenju, posljednjoj knjizi Biblije, na kraju mnogih posljednjih vremena, Bog otkriva kako će uništiti zemlju i nebo kakve mi poznajemo, te najavljuje vječno stanje stvaranjem novog neba i nove zemlje. Tada će obnoviti puno zajedništvo s otkupljenim čovječanstvom. Nekim će ljudima biti suđeno kao nedostojnima i bit će bačeni u Ognjeno Jezero (Otkrivenje 20,11-15). Time će prokletstvo grijeha biti završeno; neće više biti grijeha, tuge, bolesti, smrti, boli itd. (Otkrivenje 21,4). Vjernici će naslijediti sve; Bog će prebivati s njima i oni će biti njegovi sinovi (Otkrivenje 21,7). Tako dolazimo do punoga kruga u kojemu nas je Bog stvorio da imamo zajedništvo s njim; čovjek je sagriješio, time prekinuo zajedništvo; Bog je obnovio zajedništvo u potpunosti vječnim stanjem s onima koji su ga dostojni. Znajući ovo, ali unatoč tomu prolaziti kroz život, postizati sve ili ništa kako bismo umrli odvojeni od Boga cijelu vječnost, bilo bi gore od ispraznosti! Međutim, Bog je pronašao način kako da vječno blaženstvo ne bude samo moguće (Luka 23,43), nego da ovaj život bude zadovoljavajuć i smislen. Kako se ovo vječno blaženstvo i »nebo na zemlji« postižu?

ZNAČENJE ŽIVOTA OBNOVLJENOG KROZ ISUSA KRISTA

Kao što je najavljeno, pravo značenje ovoga sada i onoga što je u vječnosti nalazi se u obnovljenom odnosu osobe s Bogom koji je moguć jedino kroz njegova Sina, Isusa Krista (Djela 4,12; Ivan 14,6; Ivan 1,12). Osoba može dobiti vječni život kada se pokaje za svoj grijeh (ne želi više živjeti u grijehu, nego želi da je Krist promijeni u novu osobu) i kada se počne pouzdavati u Isusa Krista kao svoga Spasitelja (vidi pitanje: »Koji je plan spasenja?«' za više informacija o ovom važnom problemu).

Pravi smisao života ne nalazi se samo u otkrivanju Isusa kao Spasitelja (koliko god to predivno zvučalo). Naprotiv, pravi smisao života otkriva se kada čovjek počne slijediti Krista kao njegov učenik, učeći od njega, provodeći vrijeme s njime u njegovoj Riječi, Bibliji, družeći se s njime u molitvi, te hodajući s njim u poslušnosti njegovim zapovijedima. Ako si nevjernik (ili možda novi vjernik), vjerojatno sebi govoriš: »Ovo mi ne zvuči uzbudljivo ni ispunjavajuće«. No, molim te nastavi čitati još malo. Isus je iznio sljedeće izjave:

»Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti. Uzmite jaram moj na sebe i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj dušama svojim, jer jaram je moj sladak, a moje breme lako« (Matej 11,28-30). »Došao sam da imaju život i da ga imaju u izobilju« (Ivan 10,10b). »Ako tko hoće ići za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi. Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi radi mene svoj život, naći će ga« (Matej 16,24-25). »Sva radost tvoja neka bude Jahve; on će ti dati želje tvoga srca« (Psalam 37,4).

Ono što svi ovi stihovi tvrde jest da imamo izbor. Možemo nastaviti sami upravljati svojim životima (što će kao posljedicu imati isprazan život) ili možemo odabrati slijediti Boga i njegovu volju za naše živote svim svojim srcem (što će imati kao posljedicu život punine, ispunjenje naših želja, zadovoljstvo i olakšanje). Taj izbor postoji jer nas naš Stvoritelj ljubi i želi nam najbolje (ne nužno najlakše, ali zato najispunjenije).

U zaključku, želim podijeliti analogiju posuđenu od jednog prijatelja pastora. Uzmimo da ste ljubitelj sporta koji se odlučio otići na profesionalnu utakmicu. Možete iscijediti nekoliko desetaka kuna i dobiti najudaljenija sjedala, na vrhu stadiona, ili možete iskašljati nekoliko stotina kuna i biti kraj same akcije. Tako je i u kršćanskom životu. Promatranje iz prve ruke kako Bog djeluje nije za »nedjeljne« kršćane. Promatranje iz prve ruke kako Bog djeluje čuva se za Kristove učenike koji su cijelim srcem odustali od vlastitih žudnji u životu kako bi mogli slijediti Božje ciljeve u životu. ONI su platili cijenu (potpuno predanje Kristu i njegovoj volji); oni mogu iskusiti život u punini; oni se mogu suočiti sa sobom, ljudima oko sebe i svojim Stvoriteljem bez žaljenja! Jesi li platio cijenu? Jesi li voljan to učiniti? Ako jesi, nećeš više gladovati za značenjem i svrhom.

www.gotquestions.org

Trgovci u hramu

Ovo je opis poznate zgode iz Evanđelja, onako kako ju je u viđenju vidjela Marija Valtorta, katolička mističarka (1897-  1961).
Nalazi se u djelu "Spjev o Bogo-čovjeku", 2. svezak, prva knjiga, dakle, prema tom djelu, na samom početku Isusovog javnog djelovanja.

Vidim Isusa kako ulazi s Petrom, Andrijom, Ivanom i Jakovom, Filipom i Bartolomejom, u dvorište Hrama.
Vrlo je veliko mnoštvo u njemu i izvan njega.
Hodočasnici stižu hrpimice sa svake strane grada.
S visine brijega na kojem je Hram sagrađen, vide se gradske ulice, uske i zavojite, kako u njima mravinjaju ljudi.

Čini se da se između zaprljane bjeline kuća prostrla samopokretna traka od tisuću boja.
Da, grad je nalik jednoj čudnoj igrački, načinjenoj od raznobojnih traka između dviju bijelih niti koje sve smjeraju prema točki gdje blistaju kupole Doma Gospodnjeg.

U unutrašnjosti zatim... pravi je sajam.
Svaka sabranost svetog mjesta je poništena.
Netko trči, netko zove, netko ugovara kupnju jaganjaca i viče i proklinje zbog pretjerane cijene, netko utjeruje u ograđene prostore jadne životinje koje bleje (ti su prostori jednostavna razdjeljenja konopcima ili stupićima, na čijem ulazu stoji trgovac, ili vlasnik, ma tko već bio, iščekujući kupce).

Batine, blejanja, psovke, dozivanja, grdnje upravljene momcima koji nisu hitri u skupljanju i izabiranju životinja i kupcima koji škrtare na cijeni ili odlaze... još veće uvrede onima koji su, znajući predvidjeti, od svoga donijeli jaganjca.

Oko stolova mjenjača, druga graja.
Razumijeva se da, ne znam da li u svakom vrijeme ili u ovo pashalno, razumijeva se da je Hram djelovao kao... burza, i to crna burza.
Vrijednost moneta nije bila čvrsta, fiksna.
Postojala je ona legalna, sigurno je postojala, ali mijenjač je nametnuo drugu, prisvajajući si nešto, ovisno o hiru, za mijenjanje novca.
I uvjeravam vas da se nisu šalili u lihvarenju!
Što je tko bio siromašniji i dolazio izdaleka, više je bio oguljen.
Stari više nego mladi, oni koji su dolazili izvan Palestine više od starosjedilaca.

Neki siromašni starčići gledali su i prebrojavali svoju ušteđevinu koju bi stavljali na stranu uz tko zna koliki trud, kroz čitavu godinu, vadili je i ponovno polagali u krilo stotinu puta, kružeći od jednog do drugog mjenjača i svršavajući na kraju makar opet na onog prvoga, koji se osvećivao za njihovo početno odbijanje povećavajući mjenjačku dobit...i velike su novčanice, uz uzdahe napuštale ruke vlasnika i prelazile u pandže lihvara koji su ih mijenjali u sitnije novčanice.

Zatim druga tragedija izbora, računanja i uzdaha pred prodavačima jaganjaca, koji bi poluslijepe starčiće nasamarili dajući im najjadnije jaganjce.
Vidim kako se vraćaju dvoje starih, on i ona, gurajući jedno bijedno janje, na kome mora da su žrtvovatelji pronašli manu.
Plač, molbe, neotesano ponašanje, grube riječi ukrštavaju se, a da se prodavač nije ganuo.

"Za ono što hoćete potrošiti, Galilejci, čak je i prelijepo što sam vam dao. Odlazite! Ili dodajte još pet denara da dobijete jednog ljepšeg."

 "Za ime Božje! Siromašni smo i stari! Hoćeš li nam onemogućiti da slavimo Pashu koja je možda posljednja? Nije ti dosta što si htio za jednu malu životinju?"

"Dajte mjesta, prljavci. Dolazi k meni starješina Josip. Počastio me svojim izborom. Bog bio s tobom! Dođi, odaberi!"

Ulazi u ograđeni prostor i uzima jednog divnog jaganjca, taj koji je nazvan Josipom starješinom, ili iz Arimateje.
Prolazi raskošno odjeven, i ohol, ne pogledavši na siromaške koji jadikuju kod vratiju, još bliže, na otvoru ograđenog prostora.

Gurne ih, naročito kad je izlazio s debelim blejućim jaganjcem.
Ali je i Isus već blizu.
I On je obavio svoju nabavku, i Petar, koji je vjerojatno ugovorio za Njega kupnju jaganjca, povlači za sobom jednog osrednjeg jaganjca.

Petar bi htio odmah otići na mjesto gdje se žrtvuje.
Ali Isus skreće na desno, gdje je dvoje prestrašenih, zaplakanih, neodlučnih staraca,
koje mnoštvo gura, a prodavač vrijeđa.

Isus, toliko visok da su Mu glave tih dvoje staraca u visini srca, stavlja jednu ruku na rame ženi i pita je:

"Zašto plačeš, ženo?"

Starica se okrene i vidi ovog visokog mladića, svečanog u svojoj lijepoj bijeloj haljini i u ogrtaču također snježnom, potpuno novom i čistom.
Mora da Ga je zamijenila za kakvog učitelja, bilo zbog haljine ili izgleda i, začuđena, jer učitelji i svećenici ne obraćaju pažnju na ljude, niti brane siromahe od pohlepnosti trgovaca, kaže mu zašto plače.
Isus se obraća čovjeku koji prodaje jaganjce:

"Promijeni ovog jaganjca ovim vjernicima. Nije dostojan oltara, kao što nije dostojno da ti iskorištavaš ovo dvoje staraca zato što su slabi i bez obrane."

"A tko si ti?

"Jedan pravednik."

"Govor tvoj i tvojih drugova ukazuje da si Galilejac. Može li ikada u Galileji biti koji pravednik?"

"Učini što ti kažem i budi i ti pravedan."

"Čujte! Čujte Galilejca branitelja sebi sličnih! On hoće da poučava nas iz Hrama!"

Čovjek se smije i izruguje, oponašajući galilejski naglasak, koji je pjevniji i bogatiji i miliji od judejskog, barem mi se tako čini.
Narod se tiska oko njih, i drugi trgovci i mjenjači uzimaju u obranu sudruga... protiv Isusa.
Među prisutnima su dva ili tri ironična rabina.
Jedan od ovih pita:

"Jesi li Ti učitelj?" na jedan takav način da bi i Job izgubio strpljenje.

"Ti si rekao."

"Što naučavaš?"

"Ovo naučavam: da Kuća Božja opet postane kuća molitve, a ne mjesto lihve i trgovine. To naučavam."

Isus je strašan.
Izgleda kao arkanđeo koji je postavljen na pragu izgubljenog Raja.
Nema plamtećeg mača u rukama, ali mu oči sijevaju, i šiba poput munje ismjehivače i svetogrdnike.
Ništa nema u ruci.
Samo svoj sveti gnjev.
I njime, hodajući, brz i dostojanstven između stolova, rasipa novac tako sitničavo poredan po vrijednosti, preokreće stolove i stoliće, i sve uz štropot pada na tlo, uz snažno zveketanje odskakajućeg metala i bučni odjek udaranog drveta i povike srdžbe, zaprepaštenosti i odobravanja.

Zatim, istrgnuvši iz ruku čuvara životinja užeta kojima su držali na mjestu goveda,
ovce i jaganjce, napravi od njih jedan zaista čvrsti korbač, a kojem čvorovi koji su služili da se od njih učine stežuće omče postaju bičevi, i podiže ga i vitla njime i udara, bez milosrđa.

Da, uvjeravam vas, bez milosrđa.
Tuča na koji nisu pomišljali udara po glavama i leđima.
Vjernici se uklanjaju diveći se prizoru; krivci, koje slijedi sve do vanjske ograde, daju se u bijeg ostavljajući po zemlji novac i za sobom životinje i životinjice u velikoj zbrci nogu, rogova, krila; nekoje trče, druge lete; i mukanje, blejanje, gugutanje golubova i grlica, zajedno sa smijehom i bukanjem vjernika za lihvarima u bijegu, naglašuju čak i tugaljivo meketanje jaganjaca, koje kolju sigurno u jednom dvorištu.

Dotrčavaju svećenici zajedno s rabinima i farizejima.
Isus je još u središtu dvorišta, na povratku sa svoje potjere.
Bič je u njegovoj ruci.

"Tko si? Kako si dopuštaš ovo činiti, ometajući propisane obrede?
Iz koje škole potječeš? Mi te ne poznajemo, niti znamo tko si."

"Ja sam Onaj koji mogu. Sve Ja mogu. Srušite samo ovaj pravi Hram i Ja ću ga opet podići da dadem hvalu Bogu.
Ne ometam Ja svetost Kuće Božjei obreda, već je vi ometate dopuštajući da njegovo Boravište postane sjedište lihvara i trgovaca.
Moja škola je Božja škola.
Ista ona koju je imao cijeli Izrael po ustima Vječnoga koji je govorio Mojsiju.

Ne poznajete Me?
Upoznat ćete me.

Ne znate odakle Ja dolazim?
Saznat ćete."

I okrenuvši se narodu, ne brinući se više za svećenike, visok u bijeloj haljini, s otvorenim ogrtačem koji pada sa ramena, raširenih ruku kao govornik u najživljem trenutku svoga govora, kazuje:

"Čujte, vi iz Izraela!

U Knjizi Ponovljenog Zakona je rečeno: 'Postavi suce i nadglednike kod svih vratiju... i neka oni sude narod sa pravdom, ne priklanjajući se nijednoj strani.

Nemoj imati osobnih obzira; ne primaj poklona, jer pokloni zasljepljuju oči mudrih i kvare riječi pravednih.

Sa pravdom slijedi ono što je pravo da živiš i posjeduješ zemlju koju ti je Gospodin Bog tvoj dao.'

Čujte, o vi iz Izraela!

U Knjizi Ponovljenog Zakona je rečeno: 'Svećenici i leviti i svi iz plemena Levijeva neka nemaju udjela ni baštine s ostatkom Izraela, jer moraju živjeti od žrtava Gospodnjih i od prinosa koji su Njemu dani; neka nemaju ništa od svojine svoje braće, jer je Gospodin njihova baština.'

Čujte, o vi iz Izraela!

U Knjizi Ponovljenog Zakona je rečeno: 'Ne posuđuj na kamate svom bratu ni novac, ni žito, niti ikakve druge stvari.
Možeš posuđivati na kamate strancu; svom bratu naprotiv posuđuj bez kamata ono što mu treba'.

To je rekao Gospodin.
Sada vi vidite da se bez pravde prema siromahu sudi u Izraelu.
Ne priklanja se uz pravedne već uz jake, i biti siromah, biti običan puk, znači biti potlačen.

Kako može narod kazati: 'Koji nas sudi pravedan je' ako vidi da se samo moćne poštuje i sluša, dok puk nema nikog da ga čuje?

Kako može narod poštivati Gospodina, ako vidi da ga ne poštuju oni koji bi to više morali činiti?

Je li poštivanje Gospodina oskvrnjenje zapovijedi?
I zašto dakle svećenici u Izraelu imaju posjede i primaju darove od carinika i grešnika, koji tako
čine da udobrostive svećenike, kao što i ovi to čine da bi obogatili svoju škrinju?

Bog je baština svojih svećenika.
Prema njima je On, Otac Izraela, više nego igda Otac i proviđa hranu kako je pravo.

Ali ne više nego što je pravo.
Nije obećao svojim slugama Svetišta bogatstvo i posjede.

U vječnosti će imati Nebo za svoju pravednost, kao što će imati Mojsije i Ilija i Jakov i Abraham, ali na ovoj zemlji ne smiju imati ništa osim lanene haljine i krune od nepokvarljivog zlata: čistoću i milosrdnu ljubav, a zato da bi tijelo bilo sluga duga koji je sluga Pravoga Boga, i da ne bude tijelo gospodarom nad duhom i protiv Boga.

Pitali su me s kojom vlašću Ja ovo činim.
A oni s kojom vlašću obeščašćuju Božju zapovijed i u sjeni svetih zidova dopuštaju lihvu protiv braće iz Izraela, koja su došla poslušati božansku zapovijed?

Zapitali su me iz koje škole Ja potječem, i odgovorio sam: 'Iz Božje škole.'

Da, Izraele.
Ja dolazim i ponovno te vodim u ovu školu, svetu i nepromjenjivu.

Tko hoće upoznati Svjetlo, Istinu, Život, tko hoće opet čuti glas Boga koji govori svom narodu, neka dođe k Meni.

Slijedili ste Mojsija kroz pustinje, o vi iz Izraela.
Slijedite me, da vas Ja povedem, kroz doista tužniju pustinju, u susret pravoj blaženoj Zemlji.

Po moru otvorenom na Božju zapovijed k njoj vas vodim.
Podižući svoj Znak, od svakog vas zla ozdravljam.

Čas Milosti je došao.

Čekali su ga Patrijarsi i umrli čekajući ga.

Prorekli su ga Proroci i umrli su s ovom nadom.

Snivali su ga pravednici i umirali su utješeni ovim snom.

Sada nastaje.

Dođite: 'Gospodin upravo sudi svoj narod i iskazuje milosrđe svojim slugama', kao što je obećao preko Mojsijevih usta.'

Ljudi su, natiskani oko Isusa, ostali otvorenih usta da ga slušaju.
Zatim komentiraju riječi novog Rabija i zapitkuju njegove pratioce.
Isus se zaputi prema drugom dvorištu, odvojenom od ovog drugog trijemom.
Prijatelji ga slijede i viđenje svršava.

Zašto moliti krunicu?

«Krunica je Mariji najdraža molitva. Najobljubljenija je među svecima, najčešća među narodom, najpotvrđenija od Boga divnim čudesima, obogaćena od Marije najvećim obećanjima.»
- blaženi Bartol Longo

Naša Gospa ima 117 naslova. U Fatimi je odabrala: «Ja sam Kraljica svete krunice». Pozvalaje cijeli svijet na molitvu krunice: «Svaki dan molite krunicu kako biste isprosili mir svijetu»

Sveti Franjo Saleški rekao je da je najbolji način molitve upravo krunica

«Usrdno vas molim u ljubavi koju imam za vas u Isusu i Mariji, molitve svaki dan krunicu!
Vi ćete u svom smrtnom času blagoslivljati dan i čas kad ste mi povjerovali» - sveti Ljudevit
Montfort

«Krunica je riznica milosti» - papa Pavao V

«Krunica je oružje» - sveti Pio iz Pietrelcine

Papa Leo XIII napisao je 9 enciklika o krunici

Papa Ivan XXIII 38 puta je govorio o Kraljici svete krunice i svakodnevno molio cijeli
ružarij

Sestra Lucija iz Fatime za krunicu je rekla: «Blažena Djevica Marija je krunici podarila takvo djelovanje, da ne postoji nijedan materijalni, duhovni, nacionalni ili međunarodni problem, koji se putem nje i naše žrtve ne bi mogao riješiti»

Papa Ivan Pavao II: «Krunica je moja najdraža molitva. Divna, krasna molitva! Divna u
svojoj jednostavnosti! Divna u svojoj dubini!» Papa je proglasio godinu krunice (2002-2003), a na 25. godišnjicu svojega pontifikata napisao je apostolsko pismo Rosarium Virginis Mariae.

Sveti Ljudevit Montfort napisao je: «Krunica je najmoćnije oružje za dodirnuti Srce Isusovo,
našega Otkupitelja, koji je toliko volio Svoju Majku»

«Među svim pobožnostima odobrenim od Crkve niti jedna nije bila povlaštena tako
mnogobrojnim čudima kao pobožnost svete krunice» - papa Pio IX

«Nema sigurnijeg puta da se zazove Božji blagoslov na obitelj od svakodnevnog moljenja
krunice» - papa Pio XII

«Ne ustručavamo se posvjedočiti kako polažemo veliku nadu u svetu krunicu za ozdravljenje
od zla naših vremena» - papa Pio XII

«Krunica je veličanstvena i univerzalna molitva za potrebe Crkve, naroda i cijeloga svijeta» -papa Ivan XXIII

«Krunica je bičevanje đavla» - papa Hadrijan VI

«Krunica je sažetak cijelog Evanđelja» - papa Pavao VI

«Liturgija uprisutnjuje pod velom znakova, koji su na otajstveni način djelotvorni, najveća
otajstva našega otkupljenja. Krunica, po ljubavi koja se rađa iz razmatranja, pomaže molitelju da se sjeća tih otajstava te potiče njegovu volju da otuda crpi pravila za život … Meditacija nad otajstvima krunice može biti izvrsna priprema za slavlje tih istih otajstava u liturgijskom činu i njihov trajni eho» - papa Pavao VI

Sveti Toma Akvinski je 40 dana u nizu propovijedao u Rimu samo o Zdravo Mariji

Sveti Ivan Vianney, zaštitnik svećenika, rijetko je viđan bez krunice u ruci

«Moji je dojam da je krunica jedna od najvećih vrijednosti, ne samo sukladno riječima Gospe
Fatimske, već u skladu s učincima krunice koji je vide kroz povijest. Mislim da je Gospa htjela
dati običnim ljudima, onima koji ne znaju kako moliti, ovaj jednostavan način za približiti se
Bogu» - sestra Lucija iz Fatime

Glasoviti talijanski fizičar Aleksandar Volta (1745-1827) posebno je častio Blaženu Djevicu
Mariju koju je nazvao i «Prijestolje mudrosti». Njegov znanstveni rad odvijao se je ispred
jednog oltara njoj posvećena a pred njezinom slikom uvijek je gorjelo svjetlo i stajalo svježe
cvijeće. Svojom velikom dužnošću smatrao je dnevno moljenje krunice te je govorio da mu je
«krunica velika i sigurna okrepa u večer svakog napornog dana»

Sveti Ivan Bosko reče jednom posjetitelju svoga Zavoda koji se divio redu, radu, disciplini i
veselosti dječaka ovo: «Znajte, kad bih ja uklonio iz Zavoda moljenje svete krunice, u isti tren
nestalo bi iz mog Oratorija i reda i rada i nauke i veselosti, čemu se vi toliko divite.»

«Kako li je samo lijepa obitelj koja moli krunicu svaku večer» - papa Ivan Pavao II

Papa Pio IX u jednom od svojih govora rekao je: «Djeco, pomozite mi pobijediti zla koja
muče Crkvu i ljudsko društvo, ali ne mačem, nego krunicom.»

Kad bi pitali sv. Pija iz Pietrelcine zašto toliko moli krunicu, rekao bi: «Ako je Gospa, bilo
gdje da se ukazala, uvijek živo preporučivala molitvu svete krunice, ne čini li ti se da za to
mora postojati valjan razlog? »


Obećanja koja je Blažena Djevica Marija dala sv. Dominiku i bl. Alanu:

1. Svima koji budu odano molili krunicu, obećajem svoju posebnu zaštitu i obilje milosti.
2. Oni koji budu ustrajali u molitvu krunice, primit će neku osobitu milost.
3. Krunica će biti moćno oružje protiv pakla, uništit će grijehe i izgnati herezu.
4. Krunica će pomoći rast kreposti i dobrih djela, donijeti obilje Božjih darova za dušu,
preokrenut će ljubav prema svijetu u ljubav prema Bogu, uzdići srca da žele božanska i vječna
dobra. Na taj način će se te duše posvetiti.
5. Koji mi se povjere preko krunice, neće biti izgubljeni.
6. Koji budu pobožno molili moju krunicu, razmišljajući o otajstvima spasenja neće biti
satrveni nedaćama niti će umrijeti lošom smrću. Grešnici će se obratiti, pravedno će rasti u
milosti i postati vrijedni vječnoga života.
7. Oni koji su iskreno odani molitvi moje krunice neće umrijeti bez utjehe Crkve ili bez
milosti.
8. Oni koji budu molili krunicu, naći će za života i na smrti svjetlost Božju, puninu njegove
milosti i bit će ubrojeni među blažene.
9. Brzo ću osloboditi iz čistilišta duše odane molitvi krunice.
10. Prava djeca moje krunice uživat će veliku slavu na nebesima.
11. Ono što preko krunice tražite, dobit ćete.
12. Koji šire moju krunicu, dobit će preko mene pomoć u svim svojim potrebama.
13. Postigla sam od svog Sina da će svi prijatelji krunice imati svece nebeske za svoju braću u
životu i smrti.
14. Koji vjerno mole krunicu, moja su draga djeca, braća i sestre Isusa Krista.
15. Odanost mojoj krunici posebni je znak predodređenja.


Francuski pisac Benson u jednom od svojih prvih romana donosi izvanredno tumačenje
krunice.
Stara učiteljica, sestra Margaret, objašnjava molitvu krunice svojoj mladoj protestantskoj učenici Izabeli.

Djevojka je pita: «Zar može biti dobra molitva u kojoj se stalno ponavlja jedno te isto?»

Redovnica je na tren zašutjela a onda odgovorila:
«Prošlog tjedna vidjela sam gospođu Martin sa svojom djevojčicom u naručju. Mala je obujmila majku rukama oko vrata i svaki puta kad bi je mati zanjihala ponavljala bi jedno te isto: 'mama'.»

Izabel se zamislila a onda primijetila:
«To je bilo tako dok je djevojčica bila mala.»

Na to je sestra podsjetila na Isusove riječi:
«Ako ne budete kao djeca nećete ući u kraljevstvo nebesko» i doda:
«Vidiš, moja Izabela, Bogu i Isusovoj Majci mi nismo drugo nego djeca.
PonavljatiZdravo Marijo jedan je od izvrsnih načina na koji joj možemo reći da je volimo. Prebirući po zrncima krunice i ponavljajući Oče naše i Zdravo Marije, nižemo slike iz života Isusova, razmišljamo o otajstvima spasenja stranicu po stranicu, kako bismo prepoznali i svoje mjesto u toj povijesti spasenja.
Od krunice imaju koristi oni koji je razumiju.
Oni zajedno s Marijom mole i razmatraju otajstva spasenja u kojima uvijek otkrivaju novost za nove situacije svojega života.
I stoga se izredavši pred očima sve slike otajstva krunice, vraćaju opet na početak.»

Pakao i Raj

Jednog je dana Svetac imao priliku popričati s Bogom te Ga upita:

-Gospodine, bilo bi mi zadovoljstvo znati kako izgleda Pakao i Raj.

Bog odvede sveca do dvaju vrata.
Otvori jednu do dvaju vrata i dozvoli mu da pogleda unutra.
Na sredini sobe, stajao je veliki okrugli STOL.
Na sredini stola, nalazila se velika posuda, S jako finom i mirišljavom hranom.
Svetac osjeti kako mu naviru sline na usta.
Osobe koje su sjedile za stolom bile su izrazito mršave, ljubičaste boje i bolesnog izgleda.
Izgledali su svi izgladnjelo.
Imali su žlice s jako dugačkim drškama koje su bile pričvršćene na njihove ruke.
Svi su mogli dohvatiti tanjur s hranom i uzeti malo, no kako je drška žlice bila duža do njihove ruke, nisu mogli staviti hranu u usta.
Sveti se čovjek stresao na sam pogled njihovog jada i njihovih patnji.
Bog reče:

- Upravo is vidio pakao.

Bog i čovjek se uputiše prema drugim vratima.
Bog otvori druga vrata.
Scena koju je čovjek ugledao bila je identična prethodnoj.
Bio je tu veliki okrugli STOL, posuda prepuna fine hrane, koja mu je opet natjerala slinu na usta.
Osobe za stolom su isto imale žlice dugih dršaka.
No ovaj su put, osobe bile dobro nahranjene i sretne te su razgovarale međusobno zadovoljno se smješkajući.
Sveti čovjek reče Bogu:

- Ne razumijem!

- Jednostavno je, odgovori Bog, sve ovisi o jednoj vještini.
Oni su naučili hraniti jedne druge dok drugi NE misle ni na što osim na sebe same.

Kada je Isus umro na križu, mislio je na tebe.

Riječ duhovnog asistenta

Premda je sv. Franjo smatrao da je “priprost” i “neuk”, to jest neškolovanim, posjedovao je veoma duboko razumijevanje riječi Gospodnje.
Louis Antoine piše da se Franjina teologija ne sastoji od visokih pojmova.
Ona je bitno nježni, žarki razgovor, plamen koji izbija iz njegova srca.
Bog je za njega stvarnost.

Ovako o njemu piše Celano:
“Premda ovaj blaženi čovjek nije studirao nikakve znanosti, ipak je naučio onu mudrost koja dolazi odozgor, od Boga i bio je obasjan sjajem vječnoga svjetla te nije bio neupućen u Sv. Pismo.
Od svake ljage čist um ulazio je u sakrivenost otajstva i gdje je učiteljska znanost ostajala vani, ulazila je žarka ljubav onoga koji ljubi.
Gdjekada je čitao svete knjige i što je jednom utisnuo u dušu, neizbrisivo je ostalo upisano u srcu.
Imao je pamćenje za čitanje knjiga, i sluh nije nešto samo jedamput uzalud čuo, jer je to neprestano s pobožnošću u njemu preživala ljubav”
(2Čel 102:689).

Franjo je, dakle, od Boga naučio nebesku mudrost.
To bez sumnje uključuje činjenicu da je o Sv. Pismu posjedovao mudrosnu spoznaju, plod dubokog života molitve i sjedinjenja s Bogom.
To ga je mudrosno iskustvo pratilo u neprestanom rastu sve do kraja njegova života.

Celano pripovijeda o događaju kad je Franjo bio bolestan, pa kada ga je u takvu stanju vidio jedan od njegovih drugova koji mu reče:
“Oče, uvijek si se utjecao Pismu da budeš zaštićen, ono ti je uvijek pružalo lijekove za boli.
Molim te, daj da ti se nešto pročita iz proroka, možda će ti se obradovati duh u Gospodinu”.

Svetac mu odgovori:
“Dobro je čitati svjedočanstva Pisma, dobro je u njima tražiti Gospodina Boga.
Ja sam sebi iz Pisma toliko toga usvojio da mi je to posve dosta za razmatranje i razmišljanje.
Ne treba mi mnogo toga, sinko, dosta mi je da znam Isusa Krista siromašna i propeta”
(2Čel 105:692; usp. LP 38:1586).

U promatranju Krista siromašnog i raspetog Franjo je, dakle, vidio vrhunac i ukupnost razumijevanja Sv. Pisma.
Riječ Božja Franjinom srcu prije svega objavljuje Isusa Krista, stoga riječ Božja u njemu uvijek nalazi spremna i velikodušna slušača.
On nikada, piše Celano, nije bio gluhi slušač Evanđelja, nego je, povjerivši hvalevrijednom pamćenju ono što je čuo, nastojao to najvećim marom doslovce izvršiti
(usp. 1Čel 22:357).

Učimo se od Franje čuti Božju Riječ te ju s ljubavlju izvršavati, čineći dobro sestrama i braći i svima koji nas okružuju.

OFM Kaptol Zagreb
fra Zdravko Lazić, duhovni asistent

PRIPREMA ZA JUBILEJ U LUDBREGU

Pismo biskupa Zagrebačke crkvene pokrajine povodom središnje proslave 600. obljetnice posebnoga štovanja Krvi Kristove u Ludbregu objavljujemo u cijelosti:

Draga braćo i sestre!

1. Nakon što smo se tijekom proteklih godina i mjeseci na različite načine usmjeravali prema središnjoj proslavi 600. obljetnice posebnoga štovanja Krvi Kristove u Ludbregu, nalazimo se u neposrednoj blizini 2011. godine, koja će u Varaždinskoj biskupiji, u Zagrebačkoj crkvenoj pokrajini i u Crkvi u našoj Domovini na osobit način biti obilježena slavljima, u središtu kojih će biti otajstvo Kristove Krvi.

To je otajstvo predragocjene Božje prisutnosti, otajstvo euharistije koja čini Crkvu, od koje Crkva živi u svome naviještanju i u neprestanome pronalaženju načina zauzetosti kršćanskom ljubavlju. To otajstvo Kristove krvi, življeno u i po euharistiji, nas, slabe ljude, uvodi u zajedništvo ljubavi s bližnjima i u dioništvo vječnoga života.

2. U Bibliji je upravo krv promatrana kao nositeljica života i životnosti. Ona je neizmjernost dara koju čovjek treba poštovati i štititi te u njoj vidjeti Božju naklonost s kojom čovjek ne može raspolagati po svojoj volji, naročito ne dovodeći u opasnost tuđi život i prolijevajući tuđu krv.

Isus Krist, poslan od nebeskoga Oca, utjelovio se, postao čovjekom, uzeo na se našu ljudsku narav, a njegova je krv najveća i savršena objava ljubavi Boga koji toliko ljubi svijet i čovjeka da nam je darovao svoga Jedinorođenca. Njegovom smrću na križu otvorio nam je neiscrpno vrelo na kojemu se, blagujući u sakramentu spasenja Tijelo i Krv, neprestano napaja i preporađa zajednica vjernika. Kristova je krv dar oproštenja grijeha, razlog ljudske radosti i snažan govor Duha u poslanju Crkve.

Sliku krvi Isus tumači na Posljednjoj večeri. Prije nego li će proliti svoju krv na Kalvariji za otkupljenje svijeta, za radost ljudskoga roda, Isus svojim učenicima ostavlja novu stvarnost, novi i vječni Savez, povezanost neba i zemlje – jednom zauvijek u sakramentu euharistije. U tome savezu Bog se u Kristu daje ljudima. Kristova je krv novi znak Saveza, izražaj bezuvjetne ljubavi koja se objavljuje i postaje djelotvornom čak i u najdubljemu ljudskom padu i u otklonu od sebe samoga i od Boga.

3. Kada primamo njegovu krv, ulazimo u taj savez s Bogom i živimo bezgraničnu ljubav prema nama koja se očituje u posvemašnjoj predanosti Sina. Od Boga koji se predaje ljudima nije nam moglo biti više darovano. No, njegovo se predanje živi na način dara i nesebičnosti. Nitko ne može primiti Kristovo tijelo i krv u sebičnosti i zatvorenosti istini otajstva. Nije teško uočiti da živimo u vremenu i kulturi kojoj je potreban euharistijski govor i način življenja. Kao kršćani znamo da život dobiva smisao u svjetlu dara, a darovanost se ne može usvojiti bez prepoznavanja otajstva. Susret s otajstvom izaziva odgovor ispunjen ljubavlju i zalaganjem za bližnje, osobito za najpotrebnije i najugroženije.

Euharistija u sebi nosi snagu prihvaćanja, praštanja, sebedarja, svijesti o ljudskoj ograničenosti i konačnosti, pogleda uprta u Kristov križ i u otvorenost neba koju je omogućio Kristov križ. Dok prolivena krv najčešće progovara nasiljem i nepravdom, u euharistiji je on posvemašnje očitovanje nenasilja i ljubavi.

4. Povezanost života i smrti, Izlaska i Vazma, prinošenja žrtve i predanosti vlastitoga života, Otkupljenja i saveza, čitljiva je u biblijskim pralikovima: Jaganjca Božjega i Sluge patnika. Oni su ostvareni u Kristovu utjelovljenju i njegovu prjelasku k Ocu.

Na zemlji su nam ostavljeni znakovi ostvarenoga otkupljenja i simboli Crkve rođene iz Krista usnuloga na križu. Posebno mjesto zauzima euharistijski kalež, neiscrpivo vrelo života s Bogom. Njime Crkva Bogu Ocu uzdiže zahvalu, 'čašu blagoslovnu' (usp. 1Kor 10,16; usp. 115-116, 13) i daje ju vjernicima kao stvarni sakrament 'zajedništva Krvi Kristove' (1Kor 10,16). On je prisutnost onoga vrela o kojemu pjevamo na Veliki petak tijekom klanjanja Križu: 'Žuč mu daju i on gine. Nježan lik mu presveti bodu trnje, čavli, koplje, Krv i voda s boka vrî. O, gle vrela, koje pere zemlju i svijet čitavi!'

Svetkovina Tijela i Krvi Gospodinove, brojna druga slavlja spomena Krvi našega Spasitelja, a naročito liturgijska slavlja Velikoga tjedna potaknula su stvaranje oblika pučke pobožnosti. U središtu ove jubilejske godine svakako je euharistija i promicanje slavljenja Dana Gospodnjega, ali pozornost valja usmjeriti i na izražaje pučke pobožnosti, među kojima ističemo: Vijenac Predragocjene Krvi Kristove, Litanije Krvi Kristove, Sat klanjanja Predragocjenoj Krvi Kristovoj, Put Krvi Kristove (Via Sanguinis). U tim se pobožnostima, prožetima biblijskim čitanjima i molitvama jasno vidi povijesno-spasenjska nit vodilja i molba za dobivanje milosrđa i oproštenja, kao i prinos Predragocjene Krvi za dobro Crkve.

5. Braćo i sestre, pozornost usmjerena na čudesan događaj u Ludbregu koji nam je prenijela predaja i spomen na njega koji je u Ludbregu živ šest stoljeća pred nas stavlja Kristovu krv koja ima središnje mjesto u životu kršćana. Teško je doprijeti do svih okolnosti koje su povezane sa samim događajem privatne objave prije toliko godina, ali je lako vidjeti da nas taj spomen pita o našoj vjeri, o našemu odnosu prema životu, bližnjima, prema patnji, smislu i evanđeoskim vrijednostima.

Taj spomen ujedno budi zahvalnost za milosti koje smo kao pojedinci i kao narod primili tijekom šest stoljeća. Mislimo pritom na uslišanja u velikim iskušenjima, ratovima, prijetnjama bolestima, neimaštinom, raznim političkim i kulturološkim previranjima.

Kristova krv nas, dakle, pita o vrijednostima života i smrti. Ona je ispunila sva ljudska traženja u raznim religijskim oblicima molitava i obraćanja Bogu, žrtava, sklapanja saveza s Bogom i duboke čežnje za spasenjem, srećom i za vječnim životom. Bog se utjelovio, da bi živio našu ljudskost; uključio se u ljudsku zajednicu, da bi nam pružio svoju mjeru u zalaganju, u brizi i uključenost u društvene poteškoće; postao je služiteljem, da bi otvorenim čuvao prisutnost neba i budućnost prožeo nadom i radosnim očekivanjem susreta s njim.

6. Ova je godina prilika da upoznajemo predivan govor središnjega sakramenta Crkve da dublje živimo euharistijsku zbilju. Ona ima svoje izvorište i svoje novo polazište u djelatnome sudjelovanju u misnome slavlju, naročito u pristupanju svetoj pričesti. Uz prikladnu pouku i produbljivanje poznavanja sadržaja euharistije, pohvalno je da se tijekom godine nastoje pronaći prigode za slavlja u kojima će se vjernici moći pričestiti pod objema prilikama, dakle ne samo Kristovim tijelom, nego i Presvetom krvlju.

U euharistijskome slavlju Isus nam govori: Ovo je moja krv, čime naglašava: da je to on – za nas. Njegovom smo ljubavlju prožeti i preplavljeni. Kristova krv nas oslobađa tvrdoće srca i pomanjkanja ljubavi, boli i ogorčenosti. Ona u nama nosi snagu novoga života. Kao što u zemaljskome životu darivanjem krvi omogućujemo življenje drugima, na još uzvišeniji način od Kristove krvi, koje smo mi dionici, nastavlja se život u Božjoj radosti. Mi, snagom Duha koji preobražava kruh i vino, postajemo Kristovim tijelom.

Bog svakoga dana uzima naša razočaranja i povrijeđenosti, krutost i okorjelost, te nas preobražava u neslućenu životnost. Mislimo na to dok primamo euharistijski dar pričesti, jer po nama kršćanima ljudi prepoznaju da je Bog u nama i u svijetu živ po svojoj ljubavi, prisutnoj po daru Duha Životvorca.

7. Od jubilejskih događanja koja treba posebno istaknuti spominjemo da je 4. i 5. ožujka ove godine u Varaždinu održan teološki simpozij o štovanju Predragocjene Krvi Kristove, kao prvi dio znanstvenoga osvjetljavanja stvarnosti koja je obilježila Ludbreg tijekom proteklih šest stoljeća. Drugi dio, s naglaskom na povijesnome vidiku, bit će održan najesen. Naime, 28. listopada 2010., u Velikoj svečanoj dvorani Restauratorskoga centra Ludbreg dvorca Bathyany bit će simpozij povjesničara o štovanju Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu, s posebnim osvrtom na ludbrešku relikviju.

Pred nama se nalazi slavlje Svete Nedjelje, dana 5. rujna 2010., sa svečanim misnim slavljem koje će predvoditi uzoriti gospodin kardinal Josip Bozanić, nadbiskup i metropolit zagrebački, uz nazočnost biskupa mjesne Varaždinske biskupije, mons. Josipa Mrzljaka i svih drugih biskupa Zagrebačke crkvene pokrajine. Dan ranije, na Svetu Subotu 4. rujna 2010., misno slavlje predvodit će biskup Križevačke eparhije mons. Nikola Kekić.

Tijekom jubilejske godine posebno je značajno hodočašće svećenika Zagrebačke crkvene pokrajine koje će biti na Svećenički dan Metropolije, 4. travnja 2011. godine. Završno, najsvečanije slavlje bit će u nedjelju, 4. rujna 2011. godine.

8. Pozivamo sve pastoralne djelatnike: svećenike, redovnike, redovnice, vjeroučiteljice i vjeroučitelje, voditelje raznih skupina u župi i u drugim zajednicama da tijekom ove godine u sadržaj svojih programa susreta, molitve i razmatranja, ugrade duhovnost Predragocjene Krvi Kristove.

To je posebno izazovno za ministrantske skupine i cijeli liturgijski pastoral, za pastoral mladih, obitelji, pokreta i udruga. Potičemo vas da dođete u Ludbreg i da hodočašćima, duhovnim obnovama i molitvama u svoje živote unesete svježinu novoga pogleda, obasjanoga otajstvom Života. Snaga Kristove krvi ima moć razlučiti dobro od zla i bitno od nebitnoga, zaustaviti neplodnu žurbu i raspršiti strah koji nas koči na putu dobra.

Ovo je godina u kojoj nas euharistija poziva na svjedočenje euharistijskoga dara u svakodnevici, na nutarnji stav klanjanja i na izvanjsku djelatnu ljubav. U Kristu, po Duhu Svetome postajemo jedno tijelo. Raspoloženjem Blažene Djevice Marije, Isusove i naše Majke, koja je od betlehemske noći Rođenja do jutra Uskrsnuća posebnom snagom bila povezana s Kristovim Tijelom i Krvlju, i mi pristupimo radosna i zahvalna srca ovim slavljima. U zajedništvu Crkve, rođene iz Kristova boka, molimo Božji blagoslov.

U Zagrebu, na blagdan Preobraženja Gospodnjega, 6. kolovoza 2010.
Biskupi Zagrebačke crkvene pokrajine
+ Josip kard. Bozanić, nadbiskup zagrebački i metropolit, v.r.
+ Josip Mrzljak, biskup varaždinski, v.r.
+ Vlado Košić, biskup sisački, v.r.
+ Nikola Kekić, biskup Križevačke eparhije, v.r.
+ Vjekoslav Huzjak, biskup bjelovarsko-križevački, v.r.
+ Valentin Pozaić, pomoćni biskup zagrebački, v.r.
+ Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački, v.r.

Bog će izvesti naš život na svjetlo

1 Kor 4, 1-5

Pavao teško izlazi na kraj s kršćanskom zajednicom u Korintu.
Dovodi se u pitanje njegov autoritet kao apostola, dolazi do podjela unutar zajednice.
Pavao je prisiljen braniti se - ali ne tako da bi nabrajao vlastite zasluge, nego upućuje na ono što vrijedi za sve kršćane: Nitko nema pravo suditi drugome.
Jer moje znanje o ljudima koji me okružuju uvijek je ograničeno.
Jedino Bog znade tko smo mi zapravo.
Jedino pred njim moramo položiti računa za svoj život.
A pred Bogom je bitno da se pokažemo kao «vjerni upravitelji Božjih otajstava».
Uskogrudne svađe i istjerivanje vlastitoga prava nemaju mjesta kad se radi o služenju tome otajstvu.
Jesmo li u toj službi uspješni - taj sud može donijeti jedino Bog.
Mi dakle ne ovisimo o mišljenju i prosudbi drugih, stoga se ne moramo bojati njihovoga suda.
Jer Bog će jednom iznijeti na svjetlo čitav naš život, i ono što pred drugima sa strahom skrivamo.
No on nas gleda milosrdnim pogledom - utoliko više ukoliko se mi jedni prema drugima ophodimo s milosrđem.

Lk 5, 33-39

Ove nas riječi žele potaknuti na radost.
Radost je jedan od najvažnijih obrisa kršćanskoga života.
Na radost smo pozvani, ne na žalost.

Valja se zamisliti nad time što mnogi kršćani svoj život odrađuju s «neotkupljenim licima» (Friedrich Nietzsche).

Kako bih u svojoj svakodnevici mogao ojačati razloge za radost?

Molitva

Bože novoga života, kako se često grizemo u brigama i tegobama i zaboravljamo da si nam dao sve što nas uzdiže nad svakodnevnu jadikovku.
Zarazi nas radosnom porukom evanđelja, kako bismo širili radost ondje gdje vlada žalost.

To te molimo po Isusu Kristu, koji nam je obećao nebesku radost.

Amen.

www.benedictus.hr

Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije

Propovijed zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, Marija Bistrica, 15. kolovoza 2010.
Čitanja: Otk 11,19a; 12,1-6a.10ab; 1 Kor 15,20-27a; Lk 1,39-56.

Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici!

1. I ove nas godine svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije unosi u otajstvo našega života. Stavlja nas u ozračje proslave u kojoj Blažena Djevica svijetli kao najljepši plod ljudske suradnje s Bogom; plod Božje ljubavi i ljudske nesebičnosti u pouzdanju, objavljujući što je Bog pripravio čovjeku koji se dopušta oblikovati silom Svevišnjega.
Blažena Djevica pjeva hvalospjev svoje duše: "Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu mome Spasitelju!" Njezin hvalospjev je izvrstan putokaz čovjeku koji traži radost i koji često klone pred nesigurnostima i vlastitim nemogućnostima da ostvari ono što smatra potrebnim i dobrim. Hvalospjev "Veliča" kao da ponovno iščitava Deset Božjih zapovijedi, sažima povijest spasenja Staroga zavjeta i natapa povijest Crkve svježinom ispunjenja u Isusu Kristu, njegovoj muci i uskrsnuću.
Dragi vjernici, dopustimo da nas povedu poznati izrijeci, kako bismo otkrivali ljepotu kršćanskoga života. U Marijinu se hvalospjevu nalazi svaka životna prilika, svaki ljudski izbor – za Boga ili protiv Boga. U tom hvalospjevu nalazimo cjelovitost ljudskih iskustava, otkrivamo Božje i ljudske korake. Marija, nošena vjerom, jasnim rječnikom govori gdje treba tražiti uzroke naših nezadovoljstava, nepokretnosti, sukoba: u čovjeku koji nije zahvalan Bogu; koji nije naučio davati hvalu Bogu, te je uvijek u opasnosti da se osjeti zakinutim, jer samo sebe smatra dostojnim hvale.

2. Bog u svojoj prvoj zapovijedi progovara da je on Gospodin i Gospodar, te da čovjek – ako želi biti sretan – ne smije tražiti nadomjestak za Božju veličinu. Marija ispovijeda tu prvotnost. Njezina prva riječ jest radost zbog Božje veličine; samo on se može zvati velikim. To otklanja kušnju pomisli da bilo koji čovjek ili zemaljski cilj može zamijeniti Boga. Marija nas uči slaviti Boga. Tako jednostavno, ali presudno za život upravo je znati prepoznati Božju veličinu u raznim životnim prilikama. Sve drugo guši ljepotu ljudskoga bića i vodi u nijekanje ljudskoga dostojanstva i zatiranje ljudske sreće.
Bog zapovijeda da se njegovo ime ne izgovara uzalud, a Marija ispovijeda da njezin duh kliče u Bogu. Samo riječ izgovorena u Bogu poštuje drugu Božju zapovijed. Njezina je riječ kliktaj, oduševljenje, ushit… To je riječ koja pred Boga dovodi drugoga čovjeka, veseli se njegovoj prisutnosti i otklanja sve što čovjeku priječi da mu život preraste u pjesmu hvale. Marija po svome susretu s Bogom prepoznaje Spasitelja koji je nju na poseban način pogledao pogledom Duha Svetoga. Po njezinu Sinu taj je pogled upućen svakomu od nas. Prihvaćajući njegovu prisutnost, niti jedna životna okolnost ne ostaje bez smisla.
Neznatnost postaje dragocjena i prerasta u blaženstvo. Time ljudska mjerila vrijednosti nemaju istu važnost, jer se sve mjeri kršćanskom mjerom blaženstva. Ova zapovijed upozorava na uzaludnost da čovjek o Bogu govori na ljudski način. Psovka želi dokinuti razliku između Boga i čovjeka, protivi se istini molitve i ulazi u iskustvo ludosti i uzaludnosti. Psovka je zapravo ljudsko samoumanjivanje i samouništavanje.
Treća je zapovijed vezana uz svetkovanje dana Gospodnjega. I dok često mislimo da smo mi nositelji odnosa s Bogom, da istinsko bogoštovlje ovisi o nama, Marija upućuje na ono što Bog čini za čovjeka: "Velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo." Uvijek Bog čini prvi korak. Bog nas oslobađa od okova grijeha i smrti te nas osposobljuje gledati onkraj ograničenosti zemaljskih okolnosti kojima smo uvjetovani.
Slaviti dan Gospodnji znači dati prostora Bogu, kako bi čovjek dosegao puninu. Bez bogoštovlja, bez vremena koje uprisutnjuje vječnost na zemlji, ljudski život postaje ograničen, zarobljen i besplodan. Zbog toga ne previđamo posljedice nepoštivanja dana Gospodnjega za naš vjernički život, ali i za život hrvatskoga društva do kojega nam je stalo. Mi kršćani bez svetkovanja toga dana ne možemo živjeti, znajući da su vrijednosti koje u sebi nosi velika blagodat za svakoga čovjeka, za poletnost duha koji vidi konačni cilj, za međuljudske odnose u društvu, za hrvatski narod.

3. Poštivanje roditelja, starijih, poštivanje spomena na žrtvu kojom se drugi zauzimaju za naš život ukorijenjeno je u dobroti koju Bog očituje kroz sva pokoljenja. Poštivanje roditelja nije moguće bez strahopoštovanja prema Stvoritelju, darivatelju života. To nije strah koji guši ljudsku slobodu. To je strah koji spoznaje ljubav prema izvorištu svega što postoji. Marija tu zapovijed ne stavlja u sociološki imperativ, nego u prostor milosti. Roditeljstvo nije tek neko ljudsko pravo, nego milost koju su ljudi pozvani živjeti snagom Božje dobrostivosti. Tako viđena, sva pitanja, s kojima se susreće suvremeni zapadni svijet, o bračnoj ljubavi, roditeljstvu, obitelji, pobačaju, dobivaju nova značenja.
Zapovijed o poštivanju života, zapovijed: Ne ubij!, u Marijinoj je pjesmi ispovijedanje Božjega neprihvaćanja ljudske oholosti. Onaj čovjek koji se usudi drugima oduzeti život, ponižavati ih, koji se usudi spriječiti da se stvoreni život rodi, suprostavlja se Božjem planu i njegovoj snazi. To su putovi ljudske oholosti koji čovjeka ne dovode do mira i sreće.

4. Možda će izgledati čudno, ali grijeh bludnosti o kojemu govori šesta Božja zapovijed u Marijinim se riječima može čitati u širemu kontekstu. U našemu hrvatskom jeziku riječ 'bluditi' znači i 'lutati', biti izgubljen, pomiješati smjerove i značenja. Čovjek koji ne poštuje Božja polazišta čini nasilje, potkrjepljuje oholost. Bludnost nije samo pogrješan odnos prema spolnosti, nego neprepoznavanje ljubavi i svega čemu je tjelesnost izražaj. Marija izgovara rečenicu koja se prečesto čita samo u političkoj opciji: "Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne". Biti malen, poštovati svoju ljudsku tjelesnost, a time i konačnost, omogućuje nam da poštujemo svoje i tuđe granice te da ne budemo nasilni, kako prema sebi tako niti prema drugima.
Neznatnost, dakle, nije stanje manje vrijednosti čovjeka, nego jamstvo da ne ćemo lutati, jer neznatnost je suprotnost oholosti. Bog je u Marijinu životu prepoznao baš nju. Ona je bila otvorena za susret s Bogom te istodobno bila iznenađena njegovom dobrotom. I spolnost je dana čovjeku da se raduje u suodnosu s drugom osobom, nikada ne zaboravljajući Boga. Istinski življena spolnost znak je susreta Boga i čovjeka u sebedarju. Vama, dragi supružnici, vama dragi mladi, govorim: živite dar svoje tjelesnosti u ljepoti Božjega dara! Isusovo evanđelje nije skup zabrana, već Božji dar koji nas čuva od nasilja i otkriva nam pravi smisao spolnosti.

5. Božja zapovijed: Ne ukradi!, u hvalospjevu "Veliča" otkriva Božju zauzetost za potrebne, za najmanje. On "gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne". Marija pred nas stavlja raspoloženje čežnje, traženja, otvorenosti prema onomu što se ne može uzeti, oteti, jer to je dar. Krađa nikada ne može donijeti sigurnost i dokinuti pravu ljudsku glad. Sveta glad za Bogom, sveta glad za zajedništvom i blizinom čovjeka, liječi pojedince i društvo od krađe. A krađa produbljuje nasilje i širi prazninu. Blažena Djevica najjasnije svjedoči da čovjek ne živi samo o kruhu, nego o Riječi iz Božjih usta.
Nasuprot ljudskomu lažnom svjedočanstvu; nasuprot nijekanju istine, nalazi se Božje obećanje. Postavljanje laži kao temelja ljudskomu životu, kao načina ophođenja sa svijetom i ljudima, u svojoj je biti odbijanje, neprihvaćanje. A Bog prihvaća svoj narod koji je i kršio Savez, koji je zanijekao Božju dobrotu, vraćajući se na ono što je obećao ocima. Bog prihvaća, ali traži da i mi jedni druge prihvaćamo.
Bog čovjeka suočava s njegovom prošlošću, opominjući ga da laž nipošto ne vodi k zadovoljstvu, osobito ne laž koja se tiče svega naroda. U tome su uzaludni pokušaji političkih i inih dogovora u kojima se ne želi izreći istina. Svatko tko želi dobro drugomu čovjeku i svomu narodu ne će dopustiti da se ikada i igdje skriva istina i promiče laž. Taj stav i takvo nastojanje donja je granica mogućnosti izgradnje zdravoga društva. Mi vjernici, obradovani Božjim prihvaćanjem, znamo da Bog ne zaboravlja svojih obećanja, kao i to da nam njegova dobrota nije skrivena.

6. Ne poželjeti tuđega supružnika, ženidbenoga suputnika; ne poželjeti nikakve tuđe stvari zapovijed je koja se oslanja na spomen Božje dobrote. Poželjeti tuđe, nedvojbeno narušava pravednost. Bog nam je sve darovao i tu darovanost protegnuo na svu vječnost.
Naša sebičnost koja zadire u tuđe odnose, osobito ona koja želi mijenjati živote i svoje trenutne požudne prohtjeve nametnuti kao valjane nositelje suodnosa među ljudima u suprotnosti je s Božjim planom. Poželjeti tuđu ženu, tuđega muža otvara put k nepoštivanju granica svetosti braka i obitelji. To je želja za življenjem nekih drugih života, stvaranje privida i bijeg od odgovornosti za život. Kolikim srušenim brakovima je upravo tu početak. Spomen na Božju dobrotu usađuje pouzdanje koje nije ograničeno na zemaljsku stvarnost, nego prihvaća vječnost.
Braćo i sestre, Marija hvalospjevom veliča Boga cijelim svojim bićem, poučavajući nas da davanje hvale i zahvalnost u svemu prepoznaje Božju prisutnost.

7. Draga braćo i sestre, razni analitički pristupi pokušavaju odgonetnuti otkud tolika privrženost hrvatskih vjernika Blaženoj Djevici i zašto toliki, i mladi i stariji, žele danas biti u marijanskim svetištima i prošteništima diljem naše Domovine, što zacijelo uznemiruje one koji žele drukčiji odnos hrvatskih građana prema katoličkoj vjeri. Na to se pitanje nipošto ne može odgovoriti samo sociološkim kriterijima. Štoviše, čini se da se tim pristupom zapravo otkriva najmanje bitnih razloga.
Marija svijet vidi kroz prizmu ljubavi Boga prema čovjeku u kojoj i za trpljenje može reći: Veliča duša moja Gospodina. Trpljenje u kojemu čovjek sebe stavlja u središte teško je podnošljivo; ono umara i oduzima životnu snagu.
Zbog toga smo danas ovdje, u hrvatskome marijanskome svetištu, jer u Mariji prepoznajemo vjernicu i Majku koja je hrvatskim vjernicima podizala pogled prema nebu, prema Božjemu planu i vječnosti. Mnogi su nas prisiljavali da hodamo spuštena pogleda. A tada su koraci kraći, vidokrug ne seže daleko, ruke su zgrčene, odnosi s drugima umjetni i neplodni, a duše žalosne. Stav koji sputava podizanje pogleda znak je poslušnosti čovjeku iz straha. Poslušnost Bogu ima drukčiji stav: radostan pogled prema visinama, prema nebu te spremnost da se susretne bližnje i da im se pomogne.

8. Marijino uznesenje dušom i tijelom u nebo povezano je s našom vjerom u uskrsnuće tijela, s temeljem kršćanstva. Kristovi učenici naglašavaju da im se Uskrsnuli nije ukazao samo duhovno, nego da su nakon uskrsnuća s njime zajedno jeli i pili (usp. Dj 10, 41); pred njihovim je očima uzašao na nebo (usp. Dj 1, 9-11) i ostao tjelesno prisutan u sakramentima.
Znamo da je Kristova prisutnost raznolika i da Sveto pismo često koristi analogan govor, ali Crkva je uvijek naviještala tjelesnu zbiljnost koja se ne zaustavlja u okvirima zemaljske propadljivosti. I ne samo to, kršćanstvo ne dopušta da se ono toliko pretvori u govor o duhovnome, u produhovljenost, da bi tjelesno bilo posve zanemareno i nebitno.
Uznesenje Blažene Djevice Marije u nebo objavljuje prihvaćenost čovjeka u Božju stvarnost. Taj novi suodnos s Bogom izražava da se ne radi samo o jednome dijelu čovjeka, nego o cjelini koja je prožeta i obilježena dušom. Svetkovinom Uznesenja, Crkva proslavlja nadu za cjelokupnom preobrazbom. Ispunjenje se događa nakon naše smrti, ali onako kako vjerujemo: da vjera u našemu duhu već ovdje na zemlji, u prostoru i vremenu, može iskusiti nešto od te dolazeće zbilje.
Tako vjera ispovijeda da novi suodnos s Bogom već ovdje može promijeniti - i promijenit će naše tijelo, našu osobnu i zajedničku stvarnost. Naša je vjera i tjelesna, dakle povijesna, a to znači i društvena. Time bilo koje jednostrano guranje vjere u prostor duhovnoga, koji nije povezan sa zemaljskim okolnostima, odudara od kršćanske vjere.

9. Današnja svetkovina naviješta istinu o našemu životu; onu koju osjećamo duboko u sebi, u kojoj smo najviše ljudi. Ali ovo slavlje nije bez utjecaja na društvena događanja. Marijin hvalospjev u sebi ima utkanu nit koja odražava različitost vjerničkoga i društvenoga, gospodarskoga, kulturološkoga i političkoga pristupa zbilji.
Ne zaboravimo kako se marijanska pobožnost odražavala na društvene prilike tijekom stoljeća, kao i u našoj nedavnoj hrvatskoj prošlosti. Istinski tražitelji pravde često su se stavljali pod njezinu zaštitu, molili njezin zagovor i pomoć.
Braćo i sestre, slaveći Mariju u nebeskoj slavi razmatramo i tijek njezina zemaljskog života koji je dostojan nebeske slave i koji je nama uzor da i naš zemaljski život postane dostojan nebeske slave. Stoga smo potaknuti i pozvani razmotriti koliko je tijek našega zemaljskog života dostojan, koliko je on pravi odgovor na Božji poziv.
Pitajmo se, ima li u našem životu nedostojnoga, nečasnoga što je mrsko Božjim očima i što iznakazuje čovjekov lik te čini bolesnim i nesposobnim ljudski život, izgradnju obitelji, zajednice, susjedstva, i čitavog jednog naroda? Znamo, kao što postoji povijest grijeha, postoji i povijest svetosti, povijest pobožnosti, pravednosti, nesebičnosti, povijest čiste ljubavi prema Bogu i iskrene ljubavi prema čovjeku. To je također povijest kršćanstva, pa i u našem hrvatskom narodu tijekom svih stoljeća otkad smo primili kršćanstvo pa do danas.
I dok se danas, na ovaj veliki blagdan, pitamo gdje je pravi put i mogućnost da se živi dostojno, časno, moralno, u skladu s Božjim pozivom koji imamo kao pojedinci, kao obitelji i kao narod, odgovor nalazimo u Mariji. Ona nam pokazuje put. Mjerilo je hvalospjev Veliča, mjerilo je biti dostojan nebeske slave. Dok se u Hrvatskoj često govori o nečasnom, nedostojnom, o nemoralnom, mi se moramo pitati kako dostići časno, moralno i sveto, što nam je u Kristu i poziv.

10. Dragi vjernici, drage obitelji, vi dobro znadete kako se u svakidašnjem životu, u tom malom skrovištu života gdje se proživljava dio djetinjstva, stvara novi čovjek, novo društvo, nova budućnost. Danas, dragi Marijini hodočasnici, molimo svjetlo i snagu za taj mali, sitni život, za taj svakidašnji život, za život rada, za život molitve, za život pravednosti, pa i za život neke bezbrižnosti i sigurnosti, jer smo uvijek u Božjim rukama, ma što se u našem životu dogodilo.
Ovdje smo ponovno u velikome mnoštvu došli poslušati i učiti u svome životu izgovarati hvalospjev Veliča na svakome mjestu. Dok sve oko nas govori o tjeskobi, mi pjevamo zahvalu Bogu; dok se čini da pobjeđuje zlo, mi se trudimo oko dobra; dok se susrećemo s vlastitom patnjom i trpljenjem svojih bližnjih, ne prestajemo moliti s pouzdanjem; dok nam se život nasilno želi vezati uza zemlju, mi gledamo Majku Božju Bistričku koja – darujući nam smiješak – odražava sjaj naše konačne blaženosti. Bez oholosti, u svojim potrebama i prazninama, dižemo oči k Onomu koji je "pogledao neznatnost svoje službenice".
Majko Božja Bistrička, blaženi Alojzije, bistrički hodočasniče, vodite i zagovarajte nas danas i svakog dana našega života.

Amen.

Veliča duša moja Gospodina,
klikće duh moj u Bogu mome Spasitelju,
što pogleda na neznatnost službenice Svoje.
Odsad će Me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.
Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime Njegovo!
Od koljena do koljena dobrota je Njegova nad onima što se Njega boje.
Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene.
Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne.
Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne.
Prihvati Izraela, slugu Svoga, kako obeća ocima našim.
Spomenuti se dobrote Svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.

Velečasni Zlatko Sudac je pokrenuo portal

Možete mu pristupiti na sljedećoj adresi

http://www.velecasnisudac.com/

MiD

Muka Pape Benedikta

Pedofilija - posljednje oružje protiv njega.
Napadan je tamo gdje vrši ulogu vođe.
Kritičko razmišljanje LA VIGNA DEL SIGNORE-BLOG SRIJEDA, 7. TRAVNJA 2010.

Napad koji pogađa papu Josepha Ratzingera oružjem skandala pripisanog svećenicima njegove Crkve je jedna konstanta ovog pontifikata.
Konstanta je jer je svaki put, na nekom drugom području, u Benediktu XVI. pogođen upravo čovjek koji je radio i radi, na tom istom području, s više dalekovidnosti, s više odlučnosti i s više ploda.
Oluja koja je slijedila nakon njegovog predavanja u Regensburgu 12. rujna 2006. bila je prva u nizu.
Optuživalo se Benedikta XVI. da je neprijatelj islama i pobornik koji raspaljuje sukob između društava.
Upravo on koji je jedinstvenom jasnoćom i hrabrošću razotkrio gdje nasilje pušta krajnje korijenje - u racionalnošću izmijenjenom poimanju Boga – te je stoga rekao i kako ga nadvladati.
Napadi, a čak i ubijanje koje je slijedilo nakon njegovih riječi bolno tome potvrđuju točnost.
Ali činjenica da je on točno pogodio potvrđena je prije svega u koracima dijaloga između Katoličke Crkve i islama koji su zabilježeni u nastavku – ne protiv, nego zahvaljujući predavanju u Regensburgu – i čiji su najočitiji i vrlo obećavajući znakovi pismo Papi od 138 učenih muslimana i posjeti Plavoj džamiji u Istambulu.
S Benediktom XVI. dijalog između kršćanstva i islama, kao i s drugim religijama, nastavlja se danas s jednom jasnijom sviješću o onome što razlikuje, po snazi vjere, i o onome što povezuje, prirodnom zakonu koji je Bog upisao u srce čovjeka.

Drugi val napada na papu Benedikta ocrtava ga kao neprijatelja moderne misli, a na poseban način njezinog najvišeg izražaja – znanosti.
Ta neprijateljska kampanja dosegla je vrhunac u siječnju 2008., kad su profesori prisilili Papu da otkaže posjet glavnom sveučilištu svoje biskupije, Rimskom sveučilištu "La Sapienza".
Pa ipak – kao i u Regensburgu, a zatim u Parizu na Collčge des Bernardins 12. rujna 2008. – govor koji je Papa namjeravao uputiti Rimskom sveučilištu predstavlja izvanrednu obranu nerazdvojne veze između vjere i razuma, između istine i slobode: "Ne dolazim nametnuti vjeru, nego potaknuti hrabrost za istinu".
Paradoks je taj da je Benedikt XVI. veliki „prosvjetitelj“ u jednom vremenu u kojem istina ima tako malo pristaša i nad njom prevladava sumnja, sve do toga da mu se želi oduzeti riječ.

Treća optužba sustavno ispaljivana na Benedikta XVI. jest da je on tradicionalist koji se prigiba pred poviješću, neprijatelj novosti koje je donio Drugi vatikanski koncil.
Njegov govor Rimskoj kuriji od 22. prosinca 2005. o interpretaciji Koncila, a zatim 2007. odobrenje starog obreda Mise bile bi dokazom u rukama njegovih optužitelja.
U stvarnosti, Tradicija kojoj je Benedikt XVI. vjeran jest tradicija velike crkvene povijesti, od nastanka do danas, koja nema veze s formalističkom navezanošću na prošlost.
U spomenutom govoru Kuriji, kako bi primjerom objasnio „reformu u kontinuitetu" koju predstavlja Drugi vatikanski koncil, Papa je podsjetio na pitanje slobode vjeroispovijesti.
Da bi je potvrdio na potpuni način – objasnio je – Koncil je morao ponovno poći na početke Crkve, do prvih mučenika, do one "duboke baštine" kršćanske Tradicije koja je u proteklim stoljećima ostala izgubljena, a pronađena je zahvaljujući također i kritici prosvjetiteljske misli.
Što se tiče liturgije, ako postoji autentični nastavljač velikog liturgijsko pokreta koji je procvao u Crkvu između 19. i 20. stoljeća, od Prospera Guérangera do Romana Guardinija, to je upravo Ratzinger.

Četvrto područje napada je u vezi s prethodnim.
Benedikta XVI. se optužuje da je pokopao ekumenizam, da je dao prednost zagrljaju s lefebvrijancima pred dijalogom s drugim kršćanskim denominacijama.
Ali činjenice govore suprotno.
Otkad je Ratzinger papa, put pomiranja s Crkvama Istoka doživio je izvanredne korake naprijed.
Kako s bizantinskim Crkvama kojima je na čelu Carigradski ekumenski patrijarh, tako i – i to je novost koja najviše začuđuje – s Moskovskim patrijarhatom.
I ako se to dogodilo, to je upravo zbog ponovno oživljene vjernosti velikoj Tradiciji – počevši s onom prvog tisućljeća – što je jedno obilježje ovog Pape, osim što je i duša Istočnih Crkava.
Na strani Zapada ponovno je ljubav prema Tradiciji ta koja gura pojedince i grupe Anglikanske zajednice da traže pristupanje Rimskoj Crkvi.
Dok ono što lefebvrijancima priječi njihov povratak je upravo njihova zalijepljenost za prošle crkvene forme i nauk pogrešno poistovjećen s neprolaznom Tradicijom.
Opoziv ekskomunikacije njihovih četiri biskupa u siječnju 2009. nije ništa oduzelo stanju raskola u kojem oni ostaju, kao što opoziv ekskomunikacije između Rima i Carigrada godine 1964. nije izliječio raskol između Istoka i Zapada, ali je učinio mogućim dijalog s ciljem jedinstva.
Od četiri biskupa lefebvrijanaca kojima je Benedikt XVI. opozvao ekskomunikaciju jedan je englez Richard Williamson, antisemita i koji ne priznaje Shoah.
U starom liberaliziranom obredu nalazila se molitva da židovi „priznaju Isusa Krista spasiteljem svih ljudi“.
Te i druge činjenice doprinijele su tome da hrane učestale prosvjede židovskog svijeta protiv aktualnog Pape, sa znatnim ubodima oštrine.

A to je peto područje optužbi.
Posljednje oružje tog prosvjeta je bio jedan odlomak propovijedi koju je u Bazilici sv. Petra na Veliki Petak u prisutnosti Pape održao propovjednik papinske kuće o. Raniero Cantalamessa.
Odlomak kojemu se prigovara je bio citat pisma kojeg je napisao jedan židov, ali unatoč tome polemika se usredotočila isključivo na Papu.
Pa ipak, ništa nije kontradiktornije od toga da se Benedikta XVI. optuži za neprijateljstvo prema židovima.
Jer nijedan drugi papa, prije njega, nije toliko otišao naprijed u definiranju pozitivnog pogleda na odnos između kršćanstva i židovstva, čvrstom ostajući glavna razlika o priznavanju ili ne Isusa kao Sina Božjega.
U prvom svesku svog "Isus iz Nazareta" objavljenog 2007. – i blizu da dovrši drugi svezak – Benedikt XVI. je u vezi s tim napisao sjajne stranice, u dijalogu sa živućim američkim rabinom.
I brojni židovi doista vide u Ratzingeru prijatelja.
Ali u svjetskim medijima je to druga stvar.
Tamo je gotovo samo „vatreni prijatelj“ koji bubnja.
O židovima koji udaraju Papu koji ih više razumije i ljubi.

Na posljetku, šesta točka optužbi – najaktualnija– protiv Ratzingera je da je "sakrio" skandal svećenika koji su spolno zlostavljali djecu.
I ovdje, optužba zaodijeva upravo čovjeka koji je učinio više od svih, u Crkvenoj hijerarhiji, da izliječi ovaj skandal.
S pozitivnim učincima koji se tu i tamo već mjere.
Posebno u SAD-u, gdje je učestalost pojave među katoličkim svećenstvom znatno smanjena u posljednjim godinama.
Tamo gdje je naprotiv, kao u Irskoj, rana još uvijek otvorena, bio je uvijek Benedikt XVI. koji je naložio tamošnjoj Crkvi da se izvrši pokajanje, kroz ozbiljan put obnove koji je on zacrtao u pastoralnom pismu 10. ožujka, što je presedan.
Činjenica je da međunarodna kampanja protiv pedofilije danas ima samo jedan pravi nišan - Papu.
Slučajevi izvučeni iz prošlosti svaki su put oni kojima se računa izvrnuti optužbe protiv njega, kako onda kad je bio nadbiskup u Munchenu, tako kad je bio pročelnik Kongregacije za nauk vjere, još više s dodatkom iz Regensburga za godine kad je njegov brat Georg vodio katedralni dječji zbor.
Šest točaka optužbe protiv Benedikta XVI. do sada spomenutih, otvaraju jedno pitanje.
Zašto je ovaj Papa tako napadan, izvan Crkve, ali i unutar nje, unatoč njegovoj blistavoj nevinosti u odnosu na optužbe?
Načelni odgovor je taj da je papa Benedikt sustavno napadan upravo zbog onog što čini, zbog onog što govori, zbog onog što jest.

Sandro Magister, chiesa.espressonline.it

Katekizam za ateiste

Australski novinar i kolumnist Phillip Adams objavio je na www.atheistfoundation.org.au/articles/catechism-atheistsis svoj govor mladim diplomcima.

Umjesto 10 Božjih zapovjedi, ponudio im je 12 ateističkih smjernica za život:

1. Ne klanjajte se lažnim bogovima (pritom misli na nove tehnologije koje nas posve obuzimaju i zalaze u svaku poru života, poput interneta. Adams ironično dodaje da je ionako glavna uloga cyberspacea downloadanje pornografije, kupovanje stare krame i čitanje stranica punih govora mržnje).
2. Ne bojte se smrti (logično je zaključio da odlično poznajemo smrt).
3. Nemoj se brinuti zbog smrti - nismo prvi koji ćemo riknuti.
4. Nemojte ništa protratiti.
5. Zaljubite se.
6. Brinite se za nekog drugog.
7. Nemojte slijediti modu (Adams podsjeća na to da je moda čisti fašizam).
8. Budite znatiželjni.
9. Sumnjajte (Adams upozorava da je znatiželja različita od cinizma)
10. Užasno se zabavljajte (Adams misli da je to što smo jedina bića svjesna smrtnosti uzrok našeg trijumfa - ali i da se nikad ne smijemo zaboraviti smijati sebi).
11. Napravite što je moguće manje štete (tj. “ne čini zla").
12. Budite sretni da ste živi.

Ne mogu vam reći koliko me začudio Adams. Nema nijedne od njegovih 12 zapovijedi koju (kao kršćanin, ne baš najbolji) ne bih potpisao.

1. Lažni bogovi: baš je to srž Evanđelja. “Ne možete služiti Bogu i Mamonu (tj. novcu)”, rekao je Isus, a popis drugih lažnih bogova je praktički beskonačan (TV, internet, kokain, plzenjsko pivo, čokoladni bananko...)
2. Kršćanin se zbilja ne bi smio bojati smrti koju je Isus svladao.
3. Isto kao i br. 2.
4. Svaki nam dan daruje Bog - tko smo mi da ga protratimo?
5. Zaljubite se - tko sam ja da se protivim nečem tako lijepom?
6. Briga za drugog jedina je prava ljubav.
7. Slijeđenje mode je glavna napast - kršćani nikad ne bi smjeli slijediti običaje svijeta, nego uvijek imati na prvom mjestu Božje namisli.
8. Budite znatiželjni. A što drugo?
9. Sumnjajte! - Ja ništa drugo ne radim nego sumnjam.
10. Zabavljajte se! - Priznajem, malo sam tu deficitaran.
11. Ne čini zla! - Meni se čini da je svih 10 Božjih zapovijedi sadržano u tome.
12. Budite sretni da ste živi! - Ima li išta važnije nego zahvaljivati Bogu za dar života?
I sad vi meni recite u čemu su razlike između tzv. ateista i tzv. vjernika?

Boris Beck, http://spiritus-movens.puh.hr/index.php/kolumne/katekizam_za_ateiste/

Budi pravi prijatelj

Prijateljstvo ti je bilo izvorom velike boli.
Toliko si ga želio da si se često gubio u potrazi za pravim prijateljem.
Često si očajavao kada se prijateljstvo kojem si se nadao nije ostvarilo, ili kada prijateljstvo koje je počelo s velikim očekivanjima nije potrajalo.
Mnoga od tvojih prijateljstava izrasla su iz tvoje potrebe za naklonošću, potvrđivanjem i emocionalnom podrškom.
Ali sada trebaš tražiti prijatelje s kojima se možeš povezati iz svog središta, iz mjesta na kojem znaš da si duboko voljen.
Prijateljstvo postaje sve više i više mogućim kada prihvatiš da si duboko voljen.
Tada s drugim možeš biti na neposesivan način.
Pravi prijatelji nalaze svoju nutarnju vezu tamo gdje oboje poznaju ljubav Božju.
Gdje duh govori duhu i srce srcu.
Prava prijateljstva traju jer je prava ljubav vječna.
Prijateljstvo u kojem srce govori srcu je dar Božji, a nijedan dar od Boga nije privremen ili slučajan.
Sve što od Boga dolazi sudjeluje u vječnom Božjem životu.
Ljubav između ljudi, kada je od Boga dana, je jača od smrti.
U tom smislu prava se prijateljstva nastavljaju iza granice smrti.
Kada duboko voliš, ljubav čak može postati jačom nakon smrti voljene osobe.
To je srž Isusove poruke.
Kada je Isus umro, njegovo prijateljstvo s učenicima nije se smanjilo.
Nasuprot tome, poraslo je.
O tome se radi kada se govori o slanju Duha.
Duh Isusov je njegovo prijateljstvo s učenicima učinio čvršćim, jačim i intimnijim no prije njegove smrti.
To je ono što je Pavao iskusio kada je rekao "Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist."
(Gal, 2:20).
Moraš vjerovati da svako pravo prijateljstvo nema kraja, da zajedništvo svetih postoji između svih onih, živih i mrtvih, koji uistinu ljube Boga i jedni druge.
Iz iskustva znaš koliko je to stvarno.
Oni koje si duboko volio a koji su umrli i dalje žive u tebi, ne samo kao uspomene nego kao stvarno prisutni.
Usudi se voljeti i biti pravi prijatelj.
Ljubav koju daješ i primaš je stvarnost koja te vodi sve bliže i bliže Bogu, kao i onima koje ti je Bog darovao da ih ljubiš.

Henry J.M.Nouwen, The Inner Voice of Love

Euharistija i misija

Poruka Svetoga oca za Svjetski dan misija 2004. 17. listopada 2004.

Draga braćo i sestre!

1. Misionarsko djelovanje Crkve, i sada na početku trećega tisućljeća, predstavlja prijeku potrebu na koju sam više puta želio ukazati. Misija, kao što sam to bio primijetio u enciklici Redemptoris missio, još je uvijek daleko od svoga ispunjenja, te se stoga moramo svim snagama zalagati u službi poslanja (usp. br. 1). Čitav Božji narod, u svakome trenutku svoga hodočašća kroz povijest, pozvan je predavati “žeđ” za Otkupiteljem (usp. Iv 19,28). Tu žeđ za spasenjem dušâ sveci su uvijek duboko doživljavali: dovoljno je pomisliti, primjerice, na svetu Tereziju iz Lisieuxa, zaštitinicu misija, te na mons. Combonija, velikoga apostola Afrike, kojega sam sa zadovoljstvom nedavno podigao na čast oltara.

Društveni i religiozni izazovi s kojima se čovječanstvo susreće u ovim našim vremenima potiču vjernike da obnove svoj misionarski žar. Da! Potrebno je ponovno hrabro pokrenuti misiju “ad gentes - prema narodima”, polazeći od navještaja Krista, Otkupitelja svakoga ljudskog stvorenja. Međunarodni euharistijski kongres, koji će biti proslavljen u Guadalajari u Meksiku, u misionarskom mjesecu listopadu, bit će izvanredna prigoda za takvo zajedničko razmišljanje o misiji, oko stola Tijela i Krvi Kristove. Okupljena oko oltara Crkva bolje shvaća svoje porijeklo i svoje misionarsko poslanje. “Euharistija i misija”, kako to dobro podcrtava tema ovogodišnjega Svjetskog dana misija, oblikuju neodvojivi par. Razmišljanju o vezi koja postoji između euharistijskoga otajstva i otajstva Crkve, ove se godine pridružuje i rječito podsjećanje na Blaženu Djevicu, zahvaljujući proslavi 150. obljetnice proglašenja dogme o Bezgrešnom začeću (1854.-2004.). Motrimo Euharistiju Marijinim očima. Računajući na Djevičin zagovor Crkva nudi Krista, kruh spasenja, svim narodima, kako bi ga prepoznali i prihvatili kao jedinoga Spasitelja.

2. Vraćajući se mislima u Dvoranu posljednje večere, prošle sam godine, upravo na Veliki četvrtak, potpisao encikliku Ecclesia de Eucharistia, iz koje bih sada htio preuzeti nekoliko odlomaka koji nam mogu pomoći, draga braćo i sestre, da euharistijskim duhom proživimo sljedeći Svjetski dan misija.

“Euharistija gradi Crkvu, a Crkva čini Euharistiju” (br. 26): tako sam napisao, primjećujući kako se poslanje Crkve smješta u nastavku Kristova poslanja (usp. Iv 20,21), te crpi duhovnu snagu iz dioništva na njegovu Tijelu i njegovoj Krvi. Cilj je Euharistije upravo “zajedništvo ljudi s Kristom i u Njemu s Ocem i s Duhom Svetim” (Ecclesia de Eucharistia, 22). Kada se sudjeluje u euharistijskoj žrtvi još se dublje shvaća sveobuhvatnost otkupljenja i, shodno tome, prijeka potreba misije Crkve, čiji program “u konačnici u svome žarištu ima samoga Krista, kojega valja upoznati, ljubiti, nasljedovati, kako bi se u Njemu živjelo trojstvenim životom, te s Njime preoblikovalo povijest sve do njezina ispunjenja u nebeskome Jeruzalemu” (ibid., 60).

Oko euharistijskoga Krista Crkva raste kao narod, hram i Božja obitelj: jedna, sveta, katolička i apostolska. U isto vrijeme, ona bolje razumije svoj karakter sveopćega sakramenta spasenja i vidljive, hijerarhijski ustrojene stvarnosti. Zasigurno, “nemoguće je da bi se oblikovala neka kršćanska zajednica, a bez da ona ima kao korijen i stožer slavlje svete Euharistije” (ibid., 33; usp. Presbyterorum Ordinis, 6). Na kraju svake svete mise, kada predslavitelj otpušta zajednicu riječima “Ite, Missa est - Idite u miru”, svi se moraju osjetiti pozvanima da kao “misionari Euharistije” u svakome okruženju šire taj veliki dar što su ga primili. Doista, tko susreće Krista u Euharistiji ne može, a da svojim životom ne naviješta Otkupiteljevu milosrdnu ljubav.

3. Da bi se proživjela Euharistija, potrebno se, usto, dugo zadržavati u klanjanju pred Presvetim otajstvom. I sam svakodnevno to doživljavam crpeći iz toga iskustva snagu, utjehu i potporu (usp. Ecclesia de Eucharistia, 25). II. vatikanski sabor podcrtava da je Euharistija “izvor i vrhunac cijeloga kršćanskoga života” (Lumen gentium, 11), “izvor i vrhunac cjelokupne evangelizacije” (Presbyterorum Ordinis, 5).

Kruh i vino, plod čovjekova rada, snagom Duha Svetoga preoblikovani u tijelo i krv Kristovu, postaju zalog “novoga neba i nove zemlje” (Otk 21,1), koje Crkva naviješta u svome svakodnevnome poslanju. U Kristu, kojemu se klanjamo prisutnome u euharistijskom otajstvu, Otac je izrekao konačnu riječ o čovjeku i o njegovoj povijesti.

Bi li Crkva mogla ostvariti svoj poziv bez gajenja stalnoga odnosa s Euharistijom, bez hranjenja tom hranom koja posvećuje, bez oslanjanja na taj nezaobilazni potporanj svoga misionarskoga djelovanja? U evangelizaciji svijeta potrebni su apostoli “stručnjaci” u slavlju, štovanju i razmatranju Euharistije.

4. U Euharistiji ponovno proživljavamo otajstvo Otkupljenja koje ima svoj vrhunac u Gospodinovoj žrtvi, kako je to istaknuto u posvetnim riječima: “tijelo moje koje se za vas predaje... moja krv koja se za vas prolijeva” (Lk 22,19-20). Krist je umro za sve; za sve je dar spasenja, što ga Euharistija sakramentalno uprisutnjuje tijekom povijesti: “Ovo činite meni na spomen” (Lk 22,19). To je poslanje povjereno zaređenim službenicima sakramentom Reda.. Na tu su gozbu i žrtvu pozvani svi ljudi, kako bi na taj način mogli biti dionici samoga Kristova života: “Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni” (Iv 6,56-57). Njime nahranjeni, vjernici shvaćaju da se misionarski zadatak sastoji u tome da budu “prinos ugodan, posvećen Duhom Svetim” (Rim 15,16), te uvijek čine “jedno srce i jednu dušu” (Dj 4,32), postajući tako svjedoci njegove ljubavi sve do najudaljenijih krajeva zemlje.

Crkva, Božji narod u hodu kroz vjekove, svakoga dana obnavljajući žrtvu oltara, očekuje slavni povratak Krista. Nakon posvećenja upravo to kliče euharistijska zajednica okupljena oko oltara. Vjerom koja se svaki put obnavlja, ona potvrđuje svoju želju za konačnim susretom s Onime koji će doći da ispuni svoj naum sveopćega spasenja.

Duh Sveti, svojim nevidljivim ali učinkovitim djelovanjem, vodi kršćanski narod na tome njegovom svakodnevnom duhovnom putu, koji poznaje neizbježne trenutke teškoća, te kuša otajstvo križa. Euharistija je okrepa i zalog konačne pobjede za onoga tko se bori protiv zla i grijeha; ona je “kruh života” koji podupire one koji od sebe čine “kruh razlomljen” za braću, plaćajući ponekad čak i mučeništvom svoju vjernost Evanđelju.

5. Ove se godine, kao što sam već spomenuo, slavi 150. obljetnica proglašenja dogme o Bezgrešnom začeću. Marija je bila “na uzvišen način otkupljena s obzirom na zasluge svoga Sina” (Lumen gentium, 53). U enciklici Ecclesia de Eucharistia naglasio sam: “Gledajući nju upoznajemo snagu koja mijenja sadržanu u Euharistiji. U njoj vidimo svijet obnovljen ljubavlju” (br. 62).

Marija, “prvo svetohranište u povijesti” (ibid., br. 55), pokazuje nam i nudi Krista, naš Put, Istinu i Život (usp. Iv 14,6). Ako su “Crkva i Euharistija nerazdjeljivi par, isto valja reći i o Mariji i Euharistiji” (Ecclesia de Eucharistia, 57).

Moja je želja da sretna podudarnost Međunarodnoga euharistijskog kongresa i 150. obljetnice proglašenja dogme o Bezgrešnoj ponudi vjernicima, župama i misionarskim ustanovama priliku da se utvrde u misionarskom žaru, te se u svakoj zajednici održi živom “prava glad za Euharistijom” (ibid., br. 33).

Ova je prigoda isto tako pogodna da se prisjetimo i doprinosa što ga časna Papinska misijska djela daju apostolskom djelovanju Crkve. Ta mi je ustanova osobito draga, te joj u ime svih zahvaljujem za dragocjenu službu koju vrši u novoj evangelizaciji i misiji “ad gentes”. Pozivam vas da je podržite duhovno i materijalno, kako bi zahvaljujući i njezinu zalaganju evanđeoski navještaj mogao doprijeti do svakoga naroda na zemlji.

Obuzet takvim osjećajima, zazivajući majčinski zagovor Marije, “euharistijske Žene”, sve vas od srca blagoslivljam.

Vatikan, 19. travnja 2004

7 svetih sakramenata - 7 djelatnosti Krista i Crkve

Tajna i otajstvo

Riječ ‘sakramenat’ među kršćanima katolicima česta je i važna. Latinskog je podrijetla, a znači približno isto što i grčka riječ ‘misterij’: ‘sveta tajna’, ili ‘otajstvo’.

Mnogo ima za ljude skrivenih i nepoznatih stvari tj. tajni. Neke mogu spretnošću, upornim razmišljanjem ili istraživanjem razotkriti. Tako se događaju brojna otkrića znanstvena ili druge vrste.

Ali ima i ‘tajnovitih’ stvarnosti za koje svi znaju i vide da su doista prisutne među ljudima za njih važne, a svi su istodobno svjesni da ih nikada neće do dna ni razotkriti ni izreći, npr. dobrotu ili zloću srca, mržnju, ljubav, prijateljstvo i slično.

To su ‘otajstvene’ stvarnosti: živo prisutne a neizrecive. Ljudi ih svim svojim bićem nose, a ‘izriču’ tek u nekim trenucima: riječima, nekim činima. gestama ili znakovima-simbolima. Prijateljstvo se npr. pokazuje stiskom ruke. pismom. posjetom i sl.

Ljudi žele darovati voljenima svoju ljubav, ali je mogu drugima samo ‘označiti’, učiniti prepoznatljivom, ponuđenom i prisutnom. Za darivanje svojih ‘tajni’, ljudi imaju svoje prepoznatljive znakove. Poklonjeni buket cvijeća nije ljubav ali je izriče i ona se u tom izricanju događa i otkriva.

Sakramenti - znakovi Božje prisutnosti

I Bog ima svojih ‘tajni’, i znakova kojima ih izriče. Boga nitko nikada nije vidio. Nedohvatljiv je čovjeku i neizreciv. To znaju svi vjernici od prvih početaka biblijske vjere koju su kršćani naslijedili. No Božju ‘otajstvenu’ prisutnost prepoznajemo u njegovim ‘čudesnim djelima’ spasenja i oslobođenja: u oslobođenju izabranog naroda iz ropstva i izgnanstva, u velikim ljudima što ih je pozivao usred naroda da mu budu glasnici. u milosrdnom praštanju i njegovoj ‘odsutnosti’ u časovima nevjere. Na ta ‘čudesna djela’ Božje prisutnosti podsjećali su Izraelce i stvari (predmeti, građevine, mjesta) kao što su Kovčeg saveza, Hram, Sion kao kraljevsko sjedište, itd.

Svoje spasiteljske odluke, svoju ljubav i milost, svoje ‘otajstvo’ Bog je očitovao u povijesti Izraela djelima spasenja i navijestio narodu da će u punini vremena još očitije pokazati svoju prisutnost: ‘Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima: konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu’ - bilježi pisac Poslanice Hebrejima (1,1-2).

‘Bog je toliko ljubio svijet da nam je poslao Sina svoga Jedinorođenoga. Isusa Krista…’

‘Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac -... on nam ga obznani’ (Iv 1,18)

‘Što bijaše od početka,

što smo čuli,

što smo vidjeli očima svojim.

što razmotrismo i ruke naše opipaše

o Riječi, Životu -

da, Život se očitova,

i vidjeli smo i svjedočimo.

i navješćujemo vam Život vječni.

koji bijaše kod Oca i očitova se nama -

što smo vidjeli i čuli.

navješćujemo i vama.

da i vi imate zajedništvo s nama.

A naše je zajedništvo s Ocem

i sa Sinom njegovim Isusom Kristom.

I to vam pišemo

da radost naša bude potpuna.’

(1 Iv l, l-4)

Isus je za sebe govorio da je pastir, izvor, svjetlo svijeta. put. istina i život. kruh života... Oni koji su bili s Isusom Kristom - koji su čuli njegove riječi. vidjeli njegova djela. njegovu smrt i njega uskrsnuloga - oni su u njemu. snagom primljenoga Duha, prepoznali Boga čovjekoljupca. Boga koji je postao čovjekom. Boga spasitelja prisutnoga medu ljudima; koji - uskrsnuvši od mrtvih - zauvijek za njih živi u zajednici s Bogom Ocem i Duhom Svetim.

Isus Krist je ‘otajstvo’, ‘sakramenat’, živi ‘znak’ prisutnoga Boga Spasitelja među ljudima!

Tu su prisutnost očevici prepoznali u njegovim djelima. riječima i životu. Od početka je ludima-vjernicima Isus Krist ‘znak’, ‘otajstvo’. ‘sakramenat’ susreta s Bogom koji spašava. Bog se u Isusu Kristu najpotpunije i zauvijek očitovao i darovao ljudima.

‘Bog je u Isusu Kristu sa sobom pomirio svijet’ (2 Kor 5.19).

‘Uvjeren sam. doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu.’ (Rim 8 .38- 39) .

Ta je vjera okupila i okuplja stoljećima oko Krista Uskrsloga golemo mnoštvo ljudi. zajednicu koju zovemo Crkva.

CRKVA JE USRED SVIJETA ŽIVI ‘ZNAK’, ‘OTAJSTVO’, ‘SAKRAMENAT’ SUSRETA LJUDI S USKRSLIM KRISTOM.

Taj susret kršćani-vjernici doživljavaju i ostvaruju osobito u nekim važnim trenucima svog života. Oni se okupljaju da zajednički slave obredne čine koji im vidljivo označuju što im uskrsli Krist snagom svoga Duha doista dariva za njihovo spasenje. Ti se obredni čini - sastavljeni od znakova, gesta i riječi - nazivaju sakramenti Crkve.

Oni su vjernicima događaji spasenja koji mijenjaju njihov život. Sakramenti Crkve jesu:

· znakovi kojima Bog po Isusu Kristu uskrslome nastavlja među ljudima svoja čudesna djela spasenja; oni su Objava Boga Spasitelja

· izrazi vjere okupljene zajednice - Crkve; vjere u Boga milosnoga Spasitelja

· znakovita događanja kojima se ljudi ‘posvećuju’, stupaju medu ‘otkupljene’, među prijatelje Božje koji su pozvani na međusobnu ljubav i zajednički, vječni život s Bogom

· navještaj one punine međusobnog darivanja i života s Bogom koju nam je Isus navijestio u nazivu ‘Kraljevstvo Božje’.

Sedam sakramenata Crkve

Tih ‘znakova’ ima sedam. U njima ‘Krist dolazi čovjeku i osobno mu se daje. u spasonosnom susretu koji odgovara svakoj prilici čovjekova života. Čovjek ulazi u život rađanjem: Krist mu daje da se rodi na nov život po krštenju; ’znakova’ ima sedam.
U njima ‘Krist dolazi čovjeku i osobno mu se daje u spasonosnom susretu koji odgovara svakoj prilici čovjekova života.
Čovjek ulazi u život rađanjem: Krist mu daje da se rodi na nov život po krštenju; novim životima određenima za službu i ljubav Božju u svijetu.

Sedam svetih sakramenata :

1. Krštenje (krst)

2. Potvrda (krizma)

3. Euharistija (misa, pričest)

4. Pomirenje (pokora, ispovijed)

5. Bolesničko pomazanje

6. Sveti red

7. Ženidba

Krštenje

Krštenje je prvi i temeljni sakramenat Crkve, ‘vrata’ u Kristovu zajednicu. Isus je rekao: ‘Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se’. Nikodemu je tumačio da se čovjek mora ‘preporoditi’. ‘roditi odozgor’, po vodi i Duhu Svetom.

Krštenjem se označuje da se nastavljaju spasiteljska Božja djela iz prošlosti, kao što su: spasenje Noe i njegove obitelji iz Potopa, spasenje Izraela iz Egipta prelaskom preko Crvenog mora, uvođenje Izraela u Obećanu zemlju preko vode rijeke Jordana... Istim znakom vode Bog kroz sve vjekove označuje da izbavlja svoje odabranike od svih ropstava i propasti i dariva im svoj život ‘odozgor’ nalik Isusovu životu, kojega je uskrsnuo od mrtvih snagom svoga Duha. Zato je krštenje vidljivi znak da postajemo slični, ‘suobličeni’ Isusu Kristu, prvom Božjem odabraniku, slični Kristu u njegovoj smrti, ukopu i uskrsnuću. Stoga su kršćani od davnine krštenje svečano slavili najradije u vazmenoj noći između Velike subote i Uskrsa, kad Crkva slavi Kristov vazam (pashu). tj. njegov prijelaz s ovog svijeta k Ocu po smrti i uskrsnuću. Krštenikov prolaz kroz smrt. ukop i uskrsnuće s Kristom lijepo simbolizira npr. uronjavanje krštenika u vodu. što se vrši u velikim krstionicama.

U obredu krštenja pripravnik (krštenik) najprije izražava svoju želju da bude kršten i nakanu koja ga u tom vodi. Kod krštenja djece tu želju i nakanu u ime krštenika izražavaju roditelji i kumovi.

Krstitelj: Što tražite od Crkve Božje za N.N.?

Roditelji: Krštenje.

Krstitelj: Što išteš od Crkve Božje?

Krštenik (pripravnik): Vjeru.

Krstitelj : Što ti daje vjera ?

Krštenik: Život vječni.

Zatim krštenik sluša BOŽJU RIJEČ. Njome ga Bog poziva na vjeru i obraćenje. Snagom te riječi Bog iznutra obraća njegovo srce. - Odrasli krštenici pripremaju se na krštenje i slušaju Božju riječ kroz dulje vrijeme, kako bi njihova vjera i obraćenje dovoljno sazreli. To se vrijeme zove ‘katekumenat’.

Obraćenje i vjeru krštenici izražavaju ODREKNUĆEM ‘SOTONE’ - odbacuju zlo i Zloga (đavla), grijeh i praznovjerje - te ISPOVIJEŠĆU VJERE kojom se neopozivo opredjeljuju za Boga u Isusu Kristu.

Krstitelj: Odričeš li se sotone, svih djela njegovih i svega zavođenja njegova?

Krštenik: Odričem.

Krstitelj: Vjeruješ li u Boga Oca svemogućega…?

Krštenik: Vjerujem.

Krstitelj: Vjeruješ ti u Isusa Krista…?

Krštenik: Vjerujem.

Krstitelj : Vjeruješ li u Duha Svetoga... ?

Krštenik: Vjerujem.

Svakom je kršteniku za krštenje nužna vjera. Mala djeca ne mogu imati osobne vjere, zato se ona krste u vjeri svojih roditelja, kumova i cijele Kristove zajednice. Da bi roditelji mogli valjano ispovjediti vjeru za krštenje svoga djeteta, često će im biti potrebno da se ponovno i sami potpunije dadnu uputiti u vjeru slušanjem i razmišljanjem Božje riječi pod vodstvom službenika Crkve (župnika, katehete).

BITNI ČIN KRŠTENJA jest trostruko pranje vodom - bilo uronjavanjem bilo polijevanjem - uz pratnju riječi:

JA TE KRSTIM U IME OCA I SINA I DUHASVETOGA.

Redoviti krstitelj je svećenik (ili đakon). U izvanrednim i hitnim slučajevima može krstiti svatko tko zna što je krštenje i voljan je krstiti krštenika. Katolička vjera zato ne pozna i ne dopušta prekrštavanja. - Čovjek koji vjeruje i želio bi se krstiti a ne može, kršten je već željom. Tko nekršten mučeništvom posvjedoči svoju vjeru kršten je krstom krvi.

· Obredi poslije pranja vodom označuju:

· Mazanje krizmom označuje da krštenik postaje pomazanik s Kristom-Pomazanikom (Mesijom), suradnik u njegovoj ‘proročkoj’, ‘svećeničkoj’ i ‘kraljevskoj’ službi.

· Bijela haljina znak je novoga krštenikova dostojanstva (krštenjem postajemo ‘Božji sinovi’) i znak njegove krsne nevinosti po oproštenju grijeha - ali i znak njegove obveze da odsada živi neokaljano po uzoru na Isusa Krista koji nije počinio zla.

· Uskrsna svijeća koja gori kod krštenja označuje prisutnost Isusa Krista - Uskrsloga. On je svjetlo i putokaz za novi život krštenika i izvor svega što nam se dariva po krštenju. Zato se krštenikova svijeća pali na uskrsnoj svijeći.

· Obred ‘Efeta’, tj. obredno otvaranje krštenikovih ušiju i usta, simbolički pokazuje da je krštenik stupio u novi odnos s Bogom: odsada će njegov život biti neprestano i pomno slušanje Božje riječi te spremno odazivanje toj riječi; (takvo će ga slušanje Božje riječi osposobljavati da za ljude može pronalaziti ‘prave riječi’).

Krsni kumovi su svjedoci i jamci za vjeru krštenika pred kršćanskom zajednicom i predstavnici kršćanske zajednice pred krštenikom; suradnici i pomoćnici roditeljima u kršćanskom odgoju krštenika, osobito uzornim kršćanskim životom.

Svake godine u vazmenoj noći slavimo spomen svoga krštenja. Zato te noći obnavljamo svoja krsna obećanja: odričemo se đavla i ispovijedamo vjeru. To činimo i u nekim važnim trenucima svoga kršćanskog života: kod potvrde (krizme), kod prve pričesti, kod popudbine, na misijama i sl. Krsno opredjeljenje za Krista je neopozivo, ono trajno određuje i usmjeruje naš život, ako ga nevjerom i zlim životom ne pretvorimo tek u otvorena vrata od kojih dalje nismo ozbiljno koraknuli.

Ukratko bismo mogli ovako izraziti što se po sakramentu krštenja na otajstven način događa:

· snagom Duha Svetoga primamo nov žvot ‘odozgor’: postajemo slični Isusu Kristu, Sinu Božjemu, (‘suobličujemo’ se Isusu Kristu) te tako postajemo ‘Božji sinovi’ (‘Božja djeca’); rađamo se na nov život s Bogom (‘preporađamo’ se, primamo ‘milost posvetnu’);

· rađanjem na novi život opraštaju nam se grijesi (‘istočni’ grijeh i grijesi što smo ih osobno počinili prije krštenja);

· na poseban nam se način darivaju (‘ulijevaju’) temeljne ljudske i vjerničke ‘kreposti’ (vrline): osobito vjera, nada i ljubav;

· postajemo članovi zajednice Božjega na roda - Crkve.

Oni koji nisu upoznali Isusa Krista a iskreno traže istinu i žive po savjesti jesu ‘nevidljivi’, ‘neobilježeni’ članovi zajednice Božjega naroda. Za njih bismo također mogli reći da su kršteni ‘krstom želje’ jer, tražeći istinu i živeći po savjesti, žele činiti ono što Bog od njih traži.

Potvrda ili krizma

Potvrda je sakramenat Duha Svetoga. Isus Krist je začet i rođen po Duhu Svetom od Marije Djevice. Kod krštenja na Jordanu vidljivo mu je darovan Duh Sveti koji ga je ‘pomazao’ za Mesiju. Sam je za se posvjedočio: ‘Na meni je Duh Gospodnji... On me posla blagovjesnikom biti siromasima; proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima: na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje’ (Lk 4.18). Evanđelje bilježi da je u svemu svom javnom životu govorio i radio ispunjen Duhom Svetim.

Isus je i svojim učenicima obećao Duha Svetoga kao Duha istine koji će ih uvesti u svu istinu, Duha snage kojim će svjedočiti za njega. kao Duha Tješitelja i Branitelja. Obećani dar Duha primili su učenici na prve Duhove i odmah su polaganjem ruku taj dar prenosili na sve krštene. Time se događaj Duhova u Crkvi kroz sve vjekove obnavlja: Duh Sveti utvrđuje srca Isusovih učenika u vjeri, u nadi, u Ljubavi i svjedočenju.

Uz polaganje ruku brzo se kao prikladan znak potvrde pojavilo i pomazanje krizmom. Njime se označuje pomazanje Duhom Svetim, što se u Svetom pismu često spominje. Danas u svetoj potvrdi na potvrđenike, da bi primili Duha Svetoga, redovito polažu ruke biskupi, koji su nasljednici Apostola.

Potvrda nastavlja i dopunjuje ono posvećenje koje je započelo krštenjem. Zato se kod odraslih krštenika potvrda (krizma) podjeljuje odmah poslije krštenja, a slavlje se dovršava euharistijom: to su tri temeljna sakramenta, oni potpuno uvode čovjeka u Crkvu i njezina dobra, iznutra ga izgrađuju i osposobljuju za život po vjeri. Zato se i zovu ‘sakramenti pristupa u kršćanstvo’ ili ‘sakramenti inicijacije’.

Da bi netko mogao pristupiti potvrdi, valja da je kršten, da je u milosti (tj. u prijateljstvu s Bogom i ljudima), da je prikladno poučen i da je kadar obnoviti krsna obećanja.

Potvrđenici koji su bili kršteni kao mala djeca obnavljaju krsna obećanja prije potvrde: od riču se sotone i ispovijedaju krsnu vjeru. Tako svjesno i osobno prihvaćaju ono što su nekoć kao djeca primili pristankom svojih roditelja. kumova i kršćanske zajednice.

Bitni obred potvrde je : pomazanje krizmenim uljem na čelu, koje se izvodi polaganjem ruke i riječima:

PRIMI PEČAT DARA DUHA SVETOGA.

Potvrđenik odgovara:

AMEN.

Tako je potvrđenik zauvijek ‘obilježen’ Božjom ljubavlju i svojim obećanjem da će biti vjernik. Taj je ‘biljeg’ pred Bogom ‘neizbrisiv’.

Potvrđenike prate i predstavljaju biskupu kumovi. Prikladno je da to budu isti koji su bili i na krštenju (ali mogu biti i drugi). Budući da su kumovi pomoćnici i predvodnici u kršćanskom životu potvrđenika, osim što će mu biti prijatelji na koje će potvrđenik uvijek smjeti računati, oni valja da se ističu i uzornim kršćanskim životom:

· da budu dovoljno zreli za tu zadaću;

· da su kršteni te da pripadaju Katoličkoj Crkvi, da su potvrđeni i pričešćeni;

· da im crkveni zakoni ne zabranjuju vršiti službu kumova.

Po sakramentu potvrde (krizme) na poseban način primamo dar Duha Svetoga koji nas ispunja svojim svjetlom i svojom snagom te nas ‘potvrđuje’, to jest ušvršćuje i utvrđuje u vjeri i ljubavi. Ono što nam Duh Sveti na otajstven način dariva i izvodi u nama po sakramentu potvrde ukratko bismo mogli izraziti ovako:

· Duh Sveti usavršuje i dopunjuje u nama unutarnju sličnost Kristu (‘suobličenje’ Kristu) što nam je darovana na krštenju;

· potvrdom se krštenik potpunije i na osobniji način uključuje u Crkvu (potpunije se ‘ucjepljuje’ u otajstveno Kristovo Tijelo i na potpuniji način postaje članom Božjega naroda). Time potvrđenik postaje sposobniji i obvezatniji sudjelovati u poslanju Crkve i preuzimati u njoj službe i odgovornosti. Zato kažemo da sakramentom potvrde postajemo ‘odrasli’, ‘zreli’, ‘Punoljetni’ članovi Crkve.

· Duh Sveti nas ispunja svojim svjetlom da bismo što bolje mogli razumjeti ono što nam je Bog objavio, osobito po svom Sinu Isusu Kristu (Duh Sveti nas ‘uvodi u svu istinu’);

· Duh Sveti nas ispunja svjetlom i ljubavlju da bismo u događajima i ljudima koje susrećemo mogli prepoznati Božju prisutnost i Božji poziv da se neprestano što dosljednije uključujemo u izgradnju novoga, Božjega svijeta;

· Duh Sveti nas ispunja snagom i slobodom da bismo hrabro, kao punoljetni i odrasli kršćani, mogli živjeti po vjeri i za nju svjedočiti.

Pričest ili euharistija

‘Gospodnja večera’, euharistija je najpotpunije vidljivo očitovanje našega drugovanja s Bogom i jedinstva svega Božjega naroda na zemlji. Sam Isus Krist slavio je starozavjetnu vazmenu (pashalnu) večeru i često sudjelovao u drugim religioznim gozbama svoga vremena. On je čudesnim umnaža njem kruha. svojim govorom o kruhu života te prispodobom o kraljevskoj svadbenoj večeri navijestio da će svojoj Crkvi ostaviti gozbu kao novi oblik štovanja Boga i bratskog okupljanja vjernika.

To je Isus vidljivo učinio na Posljednjoj večeri prije svoje muke. Tu je svoje učenike poučavao i bodrio da ustraju u jedinstvu i ljubavi, molio je za njih i za sve ljude svoju velikosvećeničku molitvu (Iv 17) i na kraju je uzeo kruh, izrekao hvalu Bogu, razlomio kruh i dao ga učenicima govoreći:

‘OVO JE MOJE TIJELO KOJE SE ZA VAS PREDAJE.

OVO ČINITE MENI NA SPOMEN.’

Zatim im je pružio čašu s vinom govoreći:

‘OVA JE ČAŠA NOVI SAVEZ U MOJOJ KRVI,

KOJA SE ZA VAS PROLIJEVA.’

Tako se Isus u znakovima kruha i vina sav predao Ocu i ljudima. Ustanovio je Euharistiju, Gospodnju večeru ili misu kao ‘spomen-čin’ svoga potpunog predanja, svog žrtvovanja. Sv. Pavao tumači to riječima: ‘Uistinu, svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovu čašu (kalež), navješćujete smrt Gospodnju dok on ne dođe.

Misa je sakramenat Isusove žrtvene hvale Bogu. U njoj se znakovito. ‘sakramentalno’ slavi i obnavlja Isusova žrtva za naže spasenje. njegova smrt i uskrsnuće. Blagujući posvećeni kruh i vino, primamo Isusovo tijelo ‘koje se za nas daje’, i njegovu krv ‘koja se za nas prolijeva’.

BITNI DIO MISE jest posvećenje kruha i vina izgovaranjem Isusovih riječi s Posljednje večere. To je središte Isusovn spomen-čina: prilike kruha i vina ostaju iste, ali se mijenja sama stvarnost. Kruh i vino posvećenjem postaju nova stvarnost Kristova tijela i njegove krvi. Plodovi zemlje i ljudskoga rada u euharistijskom slavlju postaju ‘znakovi’ da se Isus Krist sav - dušom i tijelom - definitivno i nepovratno predao Ocu i nama, da se to ‘otajstvo’ predanja snagom Božjega Duha i sada događa, da je taj ‘predani’ Isus kao Uskrsli - snagom Božjega Duha - sav prisutan medu svojim vjernima. Tu otajstvenu promjenu stvarnosti kruha i vina u novu stvarnost, u stvarnu prisutnost Isusa Uskrsloga, zovemo ‘pretvorbom’. - To otajstveno događanje u središnjem činu euharistijskog slavlja predvodnik (svećenik) oglašuje riječima:

Tajna vjere! - Mysterium fidei!

Prisutni kliču:

Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo,

Tvoje uskrsnuće slavimo,

Tvoj slavni dolazak iščekujemo.

Euharistija je spomen-čin kojim se na otajstven način obnavlja događanje našeg spasenja. U njemu se ujedno najbolje vidi što je Crkva: zajednica vjernih okupljena oko svoga prisutnog proslavljenog Gospodina, koja po Kristu, s Kristom i u Kristu - ujedinjena snagom Duha Svetoga - daje svu slavu i čast Ocu. I sve to okupljena zajednica želi i nastoji slaviti i proživljavati u savršenom uzajamnom predanju. Euharistija stoga Crkvu istodobno najbolje očituje i izgrađuje. Euharistija je središnji sakramenat Crkve, sakramenat žive Prisutnosti i predanja.

Oko bitnog dijela euharistije od početka su se oblikovali razni obredi, čitanja, pjesme i molitve. Kroz duga su se stoljeća oni i mijenjali. Oni svi zajedno. oko tog neizmijenjenog dijela euharistije - pretvorbe, čine svetu misu. Svi ti obredi, čitanja, molitve i pjesme - raspoređeni prema liturgijskoj crkvenoj godini - čine knjigu koja se zove misal. Ta je knjiga neiscrpivo vrelo za sve zreliji vjernički život. Uvođenjem narodnog jezika u liturgiju ona je postala pristupačna svakom vjerniku.

Blagovanje Kristova tijela i krvi, pod prilikama posvećenog kruha i vina, zove se pričest.

Posvećeni kruh čuva se u crkvama i poslije mise, u prostoru koji se zove svetohranište ili tabernakul (pred njim gori ‘vječno svjetlo). Kristovo tijelo pod prilikama kruha čuva se:

· za pričest onih koji nisu mogli sudjelovati u misi (npr. bolesnici).

· za klanjanje i molitvu.

Ispovijed ili pokora

Svima nam je potrebno ‘obraćenje’ praštanje i pomirenje jer smo svjesni da su snage zla i grijeha u nama i među nama često jaše od dobra i vjernosti na koje smo pozvani. Potrebno je da se neprestano ‘obraćamo’ te da stalno napredujemo na putu istinskog pomirenja s Bogom, jednih s drugima i sa sobom.

Bog nam je definitivno i neopozivo ponudio i darovao oproštenje i pomirenje u Isusu Kristu. Isus je započeo svoje propovijedanje pozivom: ‘Obratite se i vjerujte Evanđelju!’ Opraštao je grijehe i svoju je moć opraštanja i spašavanja potvrđivao čudesnim znakovima (ozdravljenjima). Svoje je apostole poslao da naviještaju obraćenje za oproštenje grijeha. Ustanovio je euharistijsku žrtvu na ‘otpuštenje grijeha’. da bismo u njoj otajstveno sudjelovali u njegovoj smrti i uskrsnuću za naše ‘opravdanje’. Svoju službu pomirenja ljudi s Bogom Isus danas ostvaruje u svojoj Crkvi: apostolima i njihovim nasljednicima dao je vlast opraštati grijehe, a Petru i njegovim nasljednicima simbolički je predao ‘ključeve kraljevstva nebeskoga’.

Od svog početka, od prvih Duhova Crkva propovijeda obraćenje za oproštenje grijeha. Krštenjem, potvrdom i euharistijom izvršuje temeljno pomirenje ljudi s Bogom. A ni onima koji su već kršteni nikada ne prestaje propovijedati obraćenje i pokoru; i onima koji su sagriješili poslije krštenja, vlašću koju je primila od Krista, podjeljuje sakramenat pomirenja (sakramenat pokore, ispovijed).

Pomirenje ima uvijek dvije strane:

· pomirenje s Bogom, čiju ljubav i ponudu spasenja odbijamo grijehom;

· pomirenje s braćom, koju grijehom oštećujemo i vrijeđamo (svi su ljudi povezani u dobru i u zlu).

Sakramenat pomirenja potreban je svima koji su teško sagriješili poslije krštenja. No dobro je da slavimo i primamo taj sakramenat i onda kad nismo svjesni teškoga grijeha jer time pokazujemo iskrenost i istinitost našeg nastojanja da neprestano napredujemo na putu obraćenja i pomirenja koje nam Bog nudi i dariva.

Da bi se što bolje izrazio sav misterij (otajstvo) koji slavimo u sakramentu pomirenja, u Crkvi se danas predlažu tri oblika slavljenja tog sakramenta:

· Zajedničko slavljenje pomirenja s pojedinačnom ispovijedi i odrješenjem

· Pojedinačno slavljenje sakramenta pomirenja

· Zajedničko slavljenje pomirenja s općom ispovijedi i skupnim odrješenjem

Bolesničko pomazanje

S misterijem patnje suočavamo se osobito u bolesti. U bolesti, vlastitoj i tuđoj, doživljavamo što znači trpjeti i biti ispunjen strahom i tjeskobom pred neizvjesnom budućnošću i pred smrću. Bolest je iskušenje za našu vjeru, za naže pouzdanje i za našu ljubav.

O patnji ne bi trebalo previše govoriti. Čak ni o njezinu smislu, često je bolje šutjeti i nastojati pomoći nenametljivom prisutnošću. No i s patnjom i s bolešću se treba suočiti. I o njima treba reći riječ. Riječ koja se najčešće rađa iz šutnje i koja bi trebala što istinitije izreći naš stav prema životu i ‘prijelaza’ kroz smrt Isus je ‘ljubio do kraja’. Zato nas Kristova smrt spašava i oslobađa od zla i smrti: njegova je ljubav jača od njih.

Isus Krist nam je pokazao da samo ljubav može dati smisao (‘značenje’) patnji i smrti. U trenucima kada ‘više ništa ne možemo činiti’ osim ljubiti, očitujemo koliko nam je ljubav nesebična. Naš stav (odnos) prema Bogu i ljudima u trenucima suočenja s patnjom i sa smrću daje vrijednost svemu onome što činimo i svemu našem životu. U trenucima patnje i našeg ‘prijelaza’ kroz smrt ljubav treba da bude naša najistinitija i posljednja riječ. Tako se pridružujemo Kristovu vazmenom otajstvu: njegovu ‘prijelazu’ kroz smrt u život.

Isus je svojoj zajednici - Crkvi - povjerio da bude prisutna bolesnima i svima koji pate i da se za njih brine onako kako im je on bio prisutan i kako se on brinuo za njih. I sve nas je naučio kako i naša patnja i smrt mogu i trebaju biti ‘spasiteljske’ i ‘osloboditeljske’, ako ih ljubavlju pridružimo njegovoj patnji i smrti.

Kristova zajednica - Crkva - od početka je posebnu pažnju poklanjala bolesnima. Već su Apostoli po Kristovu nalogu ‘mazali uljem i ozdravljali mnoge nemoćnike’ (Mk 6,13). A sv. Jakov piše u svojoj poslanici: ‘Boluje !i tko medu vama? Neka dozove starješine (prezbitere, svećenike) Crkve! Oni neka mole nad njim, mažući ga uljem u ime Gospodnje, pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i ako je sagriješio, oprostit će mu se’ (Jak 5.74-15).

U Markovu evanđelju i u Jakovljevoj poslanici zapravo je riječ o sakramentu bolesničkog pomazanja. Sakramenat bolesničkog pomazanja na poseban je način ‘znak’ (simbol) susreta uskrslog Krista i njegove zajednice s bolesnikom. U tom se susretu očituju i darivaju pažnja i ljubav Krista i njegove Crkve prema bolesnoj braći. Sakramenat bolesničkog pomazanja, već prema prilikama, može se slaviti na više načina:

· redovno zajedničko slavljenje bolesničkog pomazanja izvan mise ili pod misom

· redovno pojedinačno slavljenje bolesničkog pomazanja;

· zajedničko ili pojedinačno slavljenje bolesničkog pomazanja u bližoj smrtnoj opasnosti.

U svim je oblicima slavljenja bolesničkog pomazanja zajedničko ovo:

· susret s bolesnikom u Kristovo ime i u ime njegove zajednice (to se događa i onda kad se susreću samo svećenik i bolesnik);

· priznavanje grijeha i molitva za oproštenje (općenitom ispovijedi u pokajničkom činu ili sakramentom pomirenja);

· slušanje Božje riječi čitanjem iz Svetog pisma (u smrtnoj opasnosti dovoljno je kratko podsjetiti na bitno iz evanđeoske poruke: na ljubav kojom nas Bog prihvaća i koju od nas očekuje);

· polaganje ruku i pomazanje svetim uljem na čelu i rukama;

· sveopća (vjernička) molitva kojom se ističe povezanost bolesnika sa svom Kristovom zajednicom i sa svim ljudima;

· euharistija: ako je moguće, dobro je slaviti sakramenat bolesničkog pomazanja za vrijeme euharistijskog slavlja jer se time ističe da se bolesnik pridružuje Kristovu vazmenom otajstvu (otajstvu njegove muke, smrti i uskrsnuća) koje se spominje i postaje prisutno osobito u euharistiji.

U smrtnoj opasnosti bolesniku se donosi POPUDBINA, tj. bolesnik se pričešćuje Kristovim tijelom i njegovom krvi da bi mu bili ‘hrana’ i snaga na njegovu ‘putu’ u njegovu ‘prijelazu’ kroz smrt u novi život.

Sakramenat bolesničkog pomazanja može se dijeliti svim vjernicima koji su teže bolesni (npr. prije operacije uslijed opasne bolesti, starijim i bolesnim osobama kojima su snage znatno popustile i sl.).

Za vrijeme slavljenja sakramenta bolesničkog pomazanja svećenik maže bolesnika svetim uljem na čelu i rukama govoreći:

OVIM SVETIM POMAZANJEM

I SVOJIM PREBLAGIM MILOSRĐEM

NEKA TE GOSPODIN

MILOŠĆU DUHA SVETOGA POMOGNE.

Bolesnik i zajednica: AMEN.

NEKA TE SLOBODNA OD GRIJEHA SPASI

I MILOSTIVO PRIDIGNE.

Bolesnik i zajednica: AMEN.

Ukratko bismo o sakramentu bolesničkog pomazanja mogli reći ovo:

· Sakramenat bolesničkog pomazanja jest sakramenat susreta uskrslog Krista i njegove zajednice s bolesnom braćom;

· po tom sakramentu botesnik prima ‘milost Duha Svetoga’ (‘milost’ znači nezasluženi Božji dar, dar Ljubavi);

· primljena ‘milost’ Duha Svetoga:

· pomaže spasenju svega čovjeka (čovjeka kao duhovno-tjelesnog bića);

· bolesnika ispunja pouzdanjem u Boga;

· ispunja ga snagom u patnji i u tjeskobi pred neizvjesnom budučnošću i smrću;

· jača ga da ne podlegne u iskušenju (napasti) zla i Zloga;

· može mu dati da postigne i ozdravljenje, ako to služi njegovu dobru i spasenju;

· daje oproštenje grijeha (i teških ako se bolesnik ne može ispovjediti).

Sveti red

Sav je Božji narod ‘svećenički narod’ jer svi njegovi članovi vjerom i krštenjem postaju čionici svečeništva Isusa Krista koji je naš jedini Svećenik u potpunom smislu (Isus Krist je jedini ‘Posrednik’ između Boga i ljudi, on jedini ostvaruje puno zajedništvo između nas i Boga). Snagom tog ‘općeg svečeništva’ - zajedničkog svim i članovima Kristove zajednice - svi su kršćani pozvani da riječju i životom naviještaju ‘silna Božja djela’ (osobito Radosnu novost koja je započela s Isusom Kristom), svi su pozvani da sebe neprestano prinose kao ‘duhovnu žrtvu’ Bogu te da aktivno sudjeluju u liturgijskim slavljima Crkve (bogoslužju). Snagom tog općeg (zajedničkog) svečeništva svi su članovi Crkve pridruženi Kristovoj žrtvi (njegovoj smrti i uskrsnuću) kojom se ostvaruje potpuno darivanje Bogu i puno zajedništvo s njime. Stoga su svi Kristovi vjernici ‘mostovi’, ‘posrednici’ između Boga i ljudi. No osim tog općeg svečeništva u Crkvi od njezina početka postoji i posebna služba, posebno svečeništvo koje nazivamo ‘ministerijalno svečeništvo’ (naziv ‘ministerijalni’ dolazi od latinske riječi koja znači ‘služenje’, ‘služba’). Ta se posebna služba u Crkvi povjerava sakramentom svetoga reda. Taj sakramenat primaju biskupi, svećenici i đakoni, tj. oni članovi Božjega naroda koji mu služe kao predvodnici i učitelji. Oni koji su sakramentom svetoga reda posvećeni za predvodnike i učitelje Kristove zajednice, na poseban su način znak prisutnosti Isusa Krista koji je u punom smislu jedini Svećenik i Glava Crkve. Kolegij (zbor) biskupa, na čelu kojega se nalazi rimski biskup (papa), i kolegij (zbor) prezbitera (svećenika), koji predvodi biskup, vidljivo označuju Isusa Krista kao jedinog Predvodnika i Glavu Crkve. Oni su tako i znak jedinstva Crkve koju u jedno povezuje Kristov Duh. Kolegij biskupa u zajedništvu s papom i kolegij prezbitera u zajedništvu s biskupom također su znak i svjedoci ‘Apostolske Tradicije’: oni na poseban način svjedoče za ono što su Apostoli primili od Isusa Krista i što su predali svojim nasljednicima da vjerno prenose svim generacijama (‘tradicija’ je riječ latinskog porijekla a znači ‘predavanje’).

· ĐAKON se sakramentom reda posvećuje za pomoć biskupu i prezbiterima u ‘službi riječi’, u ‘službi oltara’ i ‘službi ljubavi’. On svečano naviješta evanđelje u crkvi, poslužuje kod euharistije, dijeli pričest, predvodi molitvena slavlja, krst, vjenčava i blagoslivlje mladence, nosi popudbinu bolesnicima i predvodi obred sprovoda. Osim toga đakonu se povjeravaju različite službe u vođenju kršćanske zajednice te u ‘bratskom služenju’ u njoj (đakon npr. vodi karitativnu djelatnost u zajednici). Red đakonata podjeljuje biskup polaganjem ruku i posvetnom molitvom.

· SVEĆENIK (prezbiter, ‘starješina’) sakramentom se reda posvećuje da predvodi Božji narod u konkretnoj kršćanskoj zajednici te da ‘predsjeda’ slavljenju bogoslužja, osobito slavljenju euharistije. On snagom svoga reda podjeljuje sve sakramente osim sakramenta svetog reda i potvrde (no ima slučajeva kad podjeljuje i potvrdu: kod krštenja odraslih, u smrtnoj opasnosti zajedno s popdbinom, kod svečane potvrde kao supotvrditelj s biskupom). Svećeniku na poseban način pripada dijeliti sakramenat pomirenja (ispovijed) i bolesničko pomazanje te predvoditi euharistijsku žrtvu - misu.

Red prezbiterata (svećeništva) podjeljuje biskup polaganjem ruku i posvetnom molitvom. U posvetnoj molitvi biskup, između ostaloga, moli:

Daj, molimo te, svemogući Oče, ovim službenicima svojim dostojanstvo prezbitera. Obnovi u njihovim srcima Duha Svetoga; da vrže tu službu drugog reda koju im povjeravaš te primjerom svoga života postanu poticajem čudorednog ponašanja. Bili valjani suradnici naše službe da riječi evanđelja dopru do na kraj zemlje i da svi narodi, u Kristu sabrani, postanu jedan sveti Božji narod.

Novom prezbiteru biskup maže dlanove svetom krizmom uz riječi:

Gospodin Isus Krist, kojega je Otac pomazao Duhom Svetim i snagom, čuvao te da posvećuješ kršćanski puk i Bogu prinosiš žrtvu.

Zatim im predaje pliticu s kruhom i kalež s vinom i vodom za euharistijsku žrtvu uz riječi:

Primi darove što ih sveti narod prinosi Bogu. Budi svjestan onoga što radiš. U djelo provedi ono što obavljaš i život svoj suobliči otajstvu križa Gospodnjega.

· BISKUP posvećenjem prima puninu svećeništva (svetoga reda) i nasljednik je službe Apostola. Po biskupu, okruženom njegovim prezbiterijem (svećenicima), usred Božjeg naroda prisutan je sam Gospodin Isus Krist. Biskup je ‘znak’ prisutnosti Isusa Krista - jedinog Predvodnika i Glave Crkve - te možemo reći da preko njega sam Isus Krist propovijeda evanđelje, dijeli sakramente i upravlja Crkvom.

Za biskupe kažemo da su pastiri Crkve jer im je Krist - jedini Pastir Crkve u punom smislu - povjerio da kao nasljednici Apostola predvode Crkvu: u propovijedanju evanđelja, u posvećivanju Božjega naroda predvođenjem bogoslužja te u upravljanju Crkvom. - Svi su članovi Božjega naroda dionici u Kristovoj ‘proročkoj’ (učiteljskoj) službi, u ‘svećeničkoj’ službi i ‘kraljevskoj’ službi (službi upravljanja). No biskupi - sa svojim suradnicima svećenicima i đakonima - u tim trima službama imaju udjela kao ‘pastiri’, tj. kao predvodnici Crkve

Biskupski red podjeljuje se polaganjem ruku i posvetnom molitvom.

Nakon posvetne molitve biskup posvetitelj maže novom biskupu glavu krizmom i govori:

Bog, koji te učini dionikom punine Kristova svećeništva,

izlio na te otajstvenu pomast

i dao da rod donosiš duhovnog blagoslova.

Pruža mu evanđelistar i govori:

Primi evanđelje i propovijedaj Riječ Božju sa svom strpljivošću i naukom.

Stavlja mu prsten uz riječi:

Primi prsten, znak vjernosti: ostani vjeran i Božju zaručnicu svetu Crkvu sačuvaj neokaljanom.

Daje mu štap i govori:

Primi štap, znak pastirske službe,i pripazi na svekoliko stado u kom te Duh Sveti postavlja za biskupa da ravnaš Božjom Crkvom.

Zaređeni (tj. oni koji su primili sakramenat svetoga reda) obilježeni su ‘neizbrisivim Kristovim biljegom’ za službu koja im se povjerava.

Ženidba

Trenuci kada dvoje ljudi, koji su spoznali da se vole, definitivno odlučuju započeti novi, zajednički život - spadaju u najznačajnije trenutke njihova života. Velik je i neizreciv misterij ljubavi između muškarca i žene koji se za cio život ‘predaju’ jedno drugome da svoju ljubav žive neopozivo i do kraja vjerno.

To je tolika tajna da je bračna ljubav između muža i žene u biblijskom govoru ‘znak’ (simbol, slika) Božje ljubavi prema njegovu narodu:

· Bog Jahve izabire sebi i ljubi svoj narod Izrael kao što muž izabire i ljubi svoju ženu (u Starom zavjetu Bog sa svojim narodom Izraelom ‘sklapa’ Savez prijateljstva i ljubavi);

· neopoziva ljubav i vjernost između muškarca i žene ‘znak’ je Kristove ljubavi i vjernosti prema novom Božjem narodu

· Crkvi, Kristovoj ‘Zaručnici’ (s novim Božjim narodom Bog ‘sklapa’ novi Savez ljubavi i vjernosti u Isusu Kristu).

Kršćanaka je ženidba sakramenat, tj. ‘vidljivi znak’ ‘nevidljive’ Božje prisutnosti i ljubavi. Time veličina i ljepota ljudske ljubavi dobiva novi smisao (novo značenje):

· kršćanska je ženidba trajni ‘znak’ Saveza ljubavi što ga je Bog neopozivo sklopio s čovječanstvom u Isusu Kristu;

· kršćanska je ženidba ‘znak’ ljubavi koju Bog dariva supruzima i kojom ih povezuje sa sobom;

· ona je sakramenat i zato što na otajstven način izražava vjeru i nadu muža i žene da njihova ljudska ljubav može postati mnogo više nego što jest jer se temelji na Božjoj ljubavi i vjernosti.

Kršćanski je brak nerazrješiv i jedinstven osobito zato što je on sakramenat, tj. što je vidljivi ‘znak’ neopozive Božje Ljubavi i vjernosti i što se na toj ljubavi i vjernosti temelji.

Svaka je ljubav stvaralačka. To osobito vrijedi za ljubav muža i žene koji su pozvani da sudjeluju u stvaranju novih života odgovornim rađanjem djece i takvim odgojem da im djeca mogu odrasti u slobodne i odgovorne ljude. Osim toga, supruzi su pozvani da se ne zatvaraju u svoj ‘krug’, nego da u življenju bračne i obiteljske ljubavi postaju sve sposobniji za ‘otvorenost’ drugima: angažmanom u zajednici u kojoj žive, radom u svojoj profesiji, prisutnošću i pomaganjem onima kojima je potrebna pomoć, i dr.

Možemo reći da su supruzi djelitelji sakramenta ženidbe jer se taj sakramenat sklapa privolom koju oni izražavaju jedno drugome pred svjedocima (kumovima) i pred predstavnikom Crkve (biskupom, svećenikom ili đakonom). No isto tako možemo reći da sakramenat ženidbe podjeljuje Crkva jer je duboko značenje tog sakramenta Božji dar koji Bog supruzima ‘badava’ poklanja preko Crkve - ‘sakramenta’ Božje prisutnosti i darivanja. Po sakramentu ženidbe Bog na poseban način ispunja supruge svojom ljubavlju i snagom (dariva im ‘milost’) da ne sustanu i da stalno napreduju u vjernosti i ljubavi te da mogu istinski primiti, voljeti i kršćanski odgajati djecu.

Sklapanje kršćanske ženidbe jest događaj koji se tiče cijele kršćanske zajednice. Stoga je dobro da u slavljenju sakramenta ženidbe sudjeluje šira zajednica vjernika.

Sakramenat ženidbe i sakramenat euharistije usko su povezani: i jedan i drugi na otajstven način ‘označuju’ Kristovo neopozivo darivanje po smrti i uskrsnuću, da bi se ostvarilo jedinstvo ljudi s Bogom i međusobno. Stoga je najbolje obred vjenčanja slaviti za vrijeme mise.

OBRED VJENČANJA

· Svećenik dočeka mladence, njihove kumove, roditelje i ostale koji ih prate. Pozdravlja ih i izražava radost cijele zajednice (Crkve).

· U Službi riječi svi slušaju Božju riječ i razmišljaju o njoj. (Dobro je da u pripravi za vjenčanje mladenci sudjeluju u izboru čitanja.)

· Privola - Svećenik najprije pita mladence o slobodi njihove odluke o spremnosti na doživotnu vjernost te o spremnosti da prihvate i kršćanski odgajaju djecu. - Zatim mladenci pružaju jednodrugome desnu ruku i izražavaju privolu.

Ja, N.N., uzimam tebe N.N. za svoju ženu (za svoga muža) i obećavam ti vjernost u dobru i u zlu, u zdravlju i bolesti. Ljubit ću te i poštovati u sve dane života svoga.

· Blagoslov i predaja prstenja - Nakon blagoslova prstenja, mladenci stavljaju jedno drugome prsten na ruku govoreći:

N.N. primi ovaj prstenu znak moje ljubavi i vjernosti, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

· Sveopća (vjernička) molitva i blagoslov mladenaca.

· Obred se može zaključiti molitvom ‘Oče naš’ (ako se slavi izvan mise) i blagoslovom.

U dan Gospodnji

Dan toga vjerničkog zajedništva od početka bijaše nadasve nedjelja ili Dan Gospodnji, sveti i prvotan blagdan Isusove Crkve (usp. SC 106).
Uzastopno ponavljanje Isusova pokazivanja poslije uskrsnuća u prvi dan u tjednu (Mt 28,1; Lk 24,1; Iv 20,1 ), ostavilo je u apostola neizbrisiv trag.
Taj dan shvatili su kao veliki znak.
Uskrsli dan njihova Gospodina i Spasitelja postao je dan velike radosti za Isusovu Crkvu.
Zato je u Crkvi nedjelja ostala dan iznad svih drugih dana (sv. Bazilije).
Taj Isusov dar Crkvi postao je, po milosnom razvoju povijesti, »jedinstveni spomenik svjetske civili­zacije, jer je danas općenito priznat po svim kontinentima« (Hrvatski biskupi, Liturgija i život Crkve, 13).
Poruka naći se zajedno od samih je pocetaka Crkve dobila svoj bitni sadržaj.
Bila je to Euharistija - Misa ili spomen - čin Isusove muke, smrti i slavnog uskrsnuća.
Već se u novozavjetnom spisu, koji zovemo Djela apostolska, ističe taj središnji čin zajedništva Isusove Crkve: "U prvi dan sedmice bijasmo sabrani u lomljenju kruha« (20, 7).
Cilj je takvih sastanaka svet: zajedništvo Crkve, a ne razdor, ne isticanje razlika (usp. 1 Kor 11 ,20-22).

Mnoga svjedočanstva iz prvih stoljeća kršćanstva potvrđuju to euharistijsko nedjeljno zajedništvo. Sv. Justin, oko 140. godine poslije Krista, ovako svjedoči: »U dan Sunca, tj. u nedjelju, imamo sastanak svi, bilo da boravimo u gradu ili na selu.«
Potresno je i vrlo poučno svjedočanstvo četrdesetdevetorice mučenika iz Abitine u sjevernoj Africi iz početka IV. st.
Ti su davni svjedoci vjere radije dali život nego se odrekli slavljenja Euharistije u Dan Gospodnji.
Pred sucem su rekli: »Mi ne možemo živjeti bez slavljenja Dana Gospodnjeg.«

OPUS DEI

Opus Dei je osobna prelatura Katoličke crkve.
Osnovao ju je Sveti Josemaría Escrivá.
Opus Dei pomaže običnim ljudima živjeti svoj kršćanski poziv u svakodnevici nudeći im duhovnu potporu i izobrazbu koje su im za to potrebne.
Promiče svijest o univerzalnom pozivu na svetost – temeljnu ideju da je svaka osoba pozvana od Boga da bude sveta – posebice na svetost koja se ostvaruje običnim radom i u svakodnevnim obvezama.
Taj cilj se ostvaruje duhovnim obnovama, jutarnjim i večernjim razmatranjem, tečajevima filozofije i teologije i individualnim duhovnim vodstvom, ponajprije za pripadnike, ali i za ostale koji osjećaju potrebu za takvom duhovnom pomoći.

Vjernici Opusa Dei
Opus Dei se sastoji od prelata, prezbiterijata ili vlastitog klera, i laika koji mogu biti žene i muškarci.
U Opusu Dei nema različitih kategorija pripadništva, već samo jedinstveni i isti oblik Božjeg poziva kojim svi pripadnici jesu i osjećaju se u jednakom stupnju pripadnici i dijelovi Božjeg naroda.
Postoje samo različiti načini življenja jednog istog kršćanskog poziva prema osobnim okolnostima svakog pojedinca: samci ili osobe u braku, zdravi ili bolesni itd.
Većina vjernika u Opusu Dei su vjernici supernumerariji: radi se uglavnom o oženjenim muškarcima ili udatim ženama, za koje posvećenje obiteljskih potreba čini najvažniji dio njihovog kršćanskog života.
Supernumerariji predstavljaju sada otprilike oko 70% svih vjernika u Opusu Dei.
Ostali vjernici Prelature su muškarci i žene koji se obavezuju živjeti celibat radi apostolskog djelovanja.
Jedni žive u svojim obiteljima ili drugdje ako im iz profesionalnih razloga to više odgovara: to su pridruženi Prelature.
Drugi su oni kojima okolnosti dozvoljavaju da u potpunosti budu na raspolaganju i preuzmu apostolske obaveze i sudjeluju u dušobrižništvu ostalih vjernika Prelature: to su numerariji, koji obično žive u centrima Opusa Dei.
Numerarije pomoćnice, u ženskom dijelu numerarija, posvećuju se najviše kućanskim poslovima u sjedištima Prelature kao svojim svakodnevnim profesionalnim obavezama.

Svećenstvo Prelature dolazi iz redova laika Opusa Dei: neki od numerarija i pridruženih, koji su dragovoljno spremni postati svećenici i, poslije godina pripadništva Prelaturi i školovanja potrebnog za svećenike, pozivom Prelata dobivaju svećeničko ređenje.
Njihova pastoralna služba odvija se uglavnom u služenju vjernicima Prelature i apostolskim djelatnostima koje ovi potiču.

OBITELJSKO OZRAČJE
Vanjsko obilježje Opusa Dei je ozračje kršćanske obitelji.
Taj obiteljski ton je prisutan u svim aktivnostima koje organizira Prelatura.
U njihovim centrima se također ostvaruje toplina doma, u jednostavnosti i uzajamnom povjerenju, u opredjeljenju za služenje, u razumijevanju za potrebe svakodnevnog života koje se nastoji uvijek njegovati.

NEKI PODACI
Prelatura broji više od 85.000 osoba, od toga oko 1.900 su svećenici.
Od ukupnog broja vjernika oko polovina su žene, a polovina muškarci.
Raspodjela po kontinentima je otprilike slijedeća: Afrika: 1.800. Azija i Oceanija: 4.800. Amerika: 29.400. Europa: 49.000.

Više na http://hr.opusdei.org/

Bog

BOG (lat. Deus, grč. Theos, hebr. El, Elohim i Jahve) je hrvatsko ime za onoga koji se objavljuje prema svjedočanstvu SZ kao Neograničeni nikakvom granicom (Iz 6; 1 Kr 8,27), jednostavno Nusporedivi (Ps 139, 7-12 i dr.), radikalno Živi (Ps 90), apsolutno Silni u biću, Budući i Pouzdani (Izl 3,13 si *Jahve), čija se svemoć pokazuje ne kao apstraktna nego u njegovom povijesno-silnom djelovanju na njegovom narodu Izraelu i nad narodima, a on sam osobno se pokazuje na veoma jasan način u izboru *naroda Saveza i pojedinca u ljubavi.
Toga istoga ispovijeda Isus kao svoga Oca koji je u Isusu prihvatio čovjeka milosno i praštajući i otvorio mu pristup u svoju *bazileju.
On je nevidljiv po svojoj biti (Rim 1,20; Iv 1,18; 6,46), samo ga Sin poznaje (Iv 1,18), ali u samosaopćenju Sinu i od Sina braći kao ljubav spoznat (1 Iv 4,16 si) i konačno u Isusu postao vidljiv kao u svojem vjernom obrazu (2 Kor 4,4; Kol 1,15).
U analognoj spoznaji bića (*teizam) vidi ga kršćanska filozofija i teologija kao apsolutno sveto, najviše, nadsvjetsko, osobno, apsolutno nužno, neuzrokovano, od sebe bivstvujuće, stoga vječno i beskonačno savršeno biće (DS 3001; NR 315) koje je iz ništa stvorilo sve drugo (*stvaranje, *održavanje svijeta).
Jasno je da tim refleksijama i ana­lognim formulacijama (*analgia entis) ni izdaleka nisu zahvaćena sva iskustva koja je čovječanstvo imalo u svojoj povijesti vjere i nade.
Ova su razmišljanja u kojima se ta »praktična riječ *Bog« svodi na teoretski pojam ponajprije relevantna za teologiju:

1. Kao onaj koji apsoluto od sebe bivstvuje ne može se Bog nazvati na isti način »bivstvujući« kao stvoreno bivovanje.
Ukoliko Bog ima *»temelj« za svoju egzistenciju u sebi samome, tj. u svojem vlastitom biću (*aseitas) pripada mu jednostavno *biće i u apsolutnoj mjeri (esse ipsum subsistens), a stvoreno bivovanje posjeduje biće samo kao od Boga utemeljeno (*kontingencija, *kauzalnost) i zato se naziva bivstvujuće samo u analogiji.
Budući da je Bog apsolutno biće u vječnom posjedovanju sebe, svako je ograničenje i svaki dodatak u njemu nemoguć: nema nikakve pozitivne mogućnosti koja u njemu ne bi bila ispunjena.
On je čisti *čin (actus purus).
U tome apsolutnom, izvornom, neograničenom samoposjedovanju temelji se apsolutna duhovnost Božja (spiritus purus).
Koliko god sada Bog može biti spoznat razumom u svijetu kao odrazu Božjem, ukoliko se iz višeslojnog iskustva trajne kontigencije bivovanja kao i iz kontingencije toga iskustva može »zaključiti« na temelj (uzrok) te kontingentne stvarnosti (*spoznatljivost Boga, *dokazivanje Boga), ipak je Bog ujedno u svojoj beskrajnosti, apsolutnosti i apsolutnoj drugosti neshvatljiv za upravo to ljudsko konačno mišljenje, jer se beskonačnost Božja ne može obuhvatiti niti shvatiti od nekoga drugoga, nego ostaje ono neshvatljivo kao temelj svega shvaćanja koje nikada kao »predmet« (nego samo: na način predmeta) stoji unutar ljudske spoznaje.
Bog time postaje apsolutna i nerazrješiva *tajna koja se up­ravo kao takva mora shvatiti da se Bog razumije kao ON.
Kao takav on je temelj i cilj transcendencije pokretljivosti konačnoga, ljudskoga *duha otvorenoga za beskonačnost, i u izvršenju toga duha (u spoznaji i volji) već je netematski uvijek supotvrden.
Ukoliko je Bog kao takav dan čovjeku kao tajna i ukoliko se smatra da je ipak dostiziv naravnom spoznajom čovjeka (DS 3005, 3875 si; NR 29 si 71) mora se bit crkvene odluke učiteljstva 1. vat. o razumu koji spoznaje shvatiti kao sposobnost otvorenosti prema tajni.
Ali tada se moraju sve pozitivne analogne izjave o Bogu kao o beskonačnoj tajni već unaprijed čitati u svijesti da su samo onda ispravno shvaćene kad se pomišljaju u apsolutnom jedinstvu s onim pozitivno rečenim kao uputa u neizrecivu tajnu a ujedno kao obrana protiv diranja u tu tajnu.

2. Ta izjava o Bogu ne leži u stvarnom ispunjenju čovjeka niti u svojoj sadržajnosti niti jedino u snazi i odlučnosti metafizičke spoznaje Boga iz svijeta općenito.
Jer upravo je i ona proizvedena *milošću posvetnom a i izjavom vjere, tj. prihvaćena je od povijesne samoobjave Božje (DS 3005; NR 29 si) i kao vjera ispunjena (DS 800 3001; NR 918 315).
Štoviše crkvena nauka čvrsto drži da je faktično ugrožena i izobličena neka bezmilosna, bezobjavna, čisto »metafizička« spoznaja u sadašnjem svijetu (*politeizam).
Zato se dakle naša izjava mora uvijek slušati u spasenjsko povijesnom i milosnom iskustvu *Isusa Krista tako da mi uvijek kažemo onome kojega doživljavamo kao onoga koji djeluje u toj spasenjskoj povijesti daje ON Bog.
Naša izjava vjere ne glasi dakle na kraju krajeva niti adekvatno: »postoji Bog«, nego: taj s kojim imamo posla u povijesti Isusa Krista, koji se u njoj pojavljuje, koji se kao Trojstvo objavljuje i saopćuje, taj je Bog, jedini Bog, temelj sve raznolike, antagonističke stvarnosti i naprosto tajna.
Time teže i sve (gore spomenute) metafizičko-apstraktne izjave o Bogu u dogmatskom učenju o Bogu ne opet prema apstraktnom subjektu neke metafizike, nego su uvijek i priznanje da mi u našoj povijesti imamo konkretno posla s onim o kojem izričemo tako neizrecivo i o tome dajemo te izjave jer se on u njima tako pokazuje i mi mu govorimo TI. 3.
Toj specifično dogmatskoj izjavi vjere o Bogu stalo je dakle točnije do toga da ga izreknu u njegovoj apsolutnoj jedincatosti i da iza toga zaključi na apsolutnu obvezatnost te *vjere u toga Boga objave koja se dogo­dila u Isusu Kristu: Bog je ona stvarnost koja se drži u apsolutnoj razlici biti od svijeta (DS 804 si 957 2842 si 3001 3201 si 3875 si i dr.; NR 280 15 si 315 58 71 i dr.), iako je on stalan temelj svijeta koji sve prozirnije i sve u sebi sadrži (DS 75 800 3001; NR 915 918 315).
On se dakle ne može »panteistički« pomisliti kao »personificirana« skupna formula cijele stvarnosti (DS 3023 si; NR 320 si, *panteizam).
Takva stvarnost koja nije kvaliteta ovoga svijeta, nego postoji apsolutno u sebi i za sebe, ima samo jedna (*monoteizam).
Ona je apsolutno »jednostavna« (DS 800 1880 3001; NR 918 473 315) upravo u svojoj beskonačnoj punini bića koju ni jedna njezina dimenzija bivovanja nema zajednički s nekim drugim bivovanjem i da bi zato bila upućena na to drugo (jednostavnost Božja).
Ta jedna i jedincata stvarnost označuje se kao »cjelina beskonačnog savršenstva« (svemoć, sveznanje itd., DS 3001 ;NR 315).
Beskonačnost toga savršenstva i sama se može teološki osvijetliti samo neshvatljivošću Božjom. Ukoliko se svaka stvarnost bića mora bez ostatka zahvatiti svojim vlastitim pratemeljem i u njemu se dakle mora nalaziti beskonačno uzvišena, utoliko nalazi duh, volja, samosvijest, život svoj apsolutni vrhunac u onoj jedincatoj apsolutnoj stvarnosti koja je Bog: Bog je dakle (»intelectu et voluntate infinitus«: DS 3001; NR 315) onaj apsolutno slobodni, živi, osobni Bog koji se u spasenjskoj objavi u Isusu Kristu saopćio čovjeku u upravo toj punini i ljubavi koja se ne kaje. Usp. *nauka o Bogu, *nauka o Trojstvu, *teodiceja.

1. Usp. nadalje *očinstvo Božje (*Jahve), *Sin Božji (Isus Krist, *Logos), *Duh Sveti, *Pneuma, *milosrde Božje, *pravednost Božja, *svetost Božja, *vjernost Božja, *čašćenje Boga, *religija.

Iskustvo Boga stoji danas pod predznakom nestajanja predstava da je Bog neka partikularna stvarnost u svijetu, da je neki djelomični uzrok koji s ostalim stvarnostima stoji u nekom trajnom međusobnom izmjeničnom djelovanju. Legitimno razbožanstvenjenje svijeta sve se više (polako) doživljava kao nošeno onim transcendiranjem svijeta i konačnim subjektom u kojem se događa istinsko iskustvo Boga.
»Osobni odnos« prema Bogu artikulira se danas prije svega u nekom nijemom stavu u kojem riječ čovjeka Bogu postaje samo preduvjet
njegove šutnje. 
Doživljaj  Boga danas sudjeluje  na Isusovu doživljaju Boga, na iskustvu neshvatljivosti kojoj se mora klanjati, a to iskustvo jedva da ima neki značajni oslonac u čisto društvenoj tradiciji kršćanstva (Crkve).

TEOLOŠKI RJEČNIK

KARL RAHNER HERBERT VORGRIMLER

Smrt više nema zadnju riječ

Uskrsni događaj je apsolutno središnji za kršćanina, naprotiv kršćanin nije drugo nego onaj koji vjeruje u uskrsnuće Isusovo (usp. 1 Kor 15,14). I ako uzmemo ovaj kriterij da definiramo kršćanina, a ne onaj sociološki po pripadnosti nekom svijetu, kulturi, nekom moralnom sistemu, tada zapažamo da nije lako reći da smo kršćani.
   Ali što je uskrsnuće? Ne radi se o preživljavanju, nastavljanju ili ponovnom preuzimanju prijašnjeg života. Uskrsnuće uključuje, nasuprot, prekid, što je prijelaz po smrti, i novi život promijenjen i preobražen. Kršćanstvo nije religija besmrtnosti, nego religija uskrsnuće. Pobjeda čovjeka nad smrću: ne dokidanje smrti, nego prijelaz preko nje, da se rodi na novo i ne bude njezin plijen.
 
  Ono što je Isus rekao o gorušičinu zrnu, koje i «ako umre, donosi puno roda» (Iv 12,24), vrijedi za svijet, za povijest, koji moraju proći po krizi svršetka da se rode kao novo stvorenje (usp. 2 Pt 3,13). To je linearni razvoj, progresivan, sve do radosnog završetka, ne pripada kršćanskoj koncepciji. Tako uskrsli Krist nije jednostavno povijesni Krist, obnovljen-oživljen, koji je odigrao umiranje isti je od prije, ali je i različit, to je proslavljeni Krist i preobražen snagom Božjom.. Radi toga je učenicima bilo teško prepoznati ga; jedna od žena koja je dotrčala na grob zamjenjuje ga za vrtlara (Iv 20,15). Nije prazan grob koji svjedoči njegovo uskrsnuće, nego iskustvo vjere, u shvaćanju Pisama i u lomljenju kruha (Lk 24,13-35)
   Sigurno, «uskrsli Bog» i koji ostaje, neprilično je; Ali je i sam o kome se nikad neće moći reći da ne treba. Jer samo uskrsli Bog odobrava potpuno okretanje svjetovnih vrijednosti, dozvoljava biti u svijetu bez da mu se podloži i bez rješenja u njima: to je pretpostavka same naše vjere. Učenici su govorili da žele propovijedati samo jedno, Krista razapeta i uskrsnula, «sablazan za Židove, ludost za pogane» (1Kor 1,23)
 
   Slaviti Uskrs ne znači drugo doli obnoviti ovo iskustvo u radosti, u dijeljenju euharistijskog kruha čega je «spomen» u bratskoj ljubavi: tko ljubi braću doista prelazi iz smrti u život (1Iv 3,14). Zato ako <Uskrs danas ima smisao, on ne može biti drugo doli gledati bolje na smrt Kristovu i prihvatiti do kraja logiku i opasnosti «uskrslog Boga», koji,  sa svojom prisutnošću, neprestano stavlja u raspravu sve naše idole, naše sigurnosti, i poziva nas na novost svoga Kraljevstva(2Kor 5,17).
   To je upravo svijest, ona tj. za čovjeka i za svijet, već od sada, moguća je radikalna novost., koja nas treba poticati na zauzetost u povijesti, u služenju prema drugima. Uskrsnuće svjedoči da je moguće pobijediti smrt, gubitak. Smrt neće više imati zadnju riječ.  Propovjednikov pesimizam:»Nema ništa nova pod suncem» nalazi tako u uskrsnoj vjeri svoju potpuno poricanje.

Molitva

Bog ne traži rječitost, savršenstvo, ni pretjerivanje.
On traži VJERU, onu koja će putem molitve donijeti boljitak i čudo.

Vjera je toplina, vatra, snaga, što dolazi nakon naše molitve.

Ako molimo u vjeri, naše će molitve preći preko svih zapreka pomoću snage Božjeg Duha, da bi se ostvarila Njegova volja i želje naših srca.

Molitva otvara naše ograničene izvore Božjim nepresušnim mogućnostima.

Neke molitve duže putuju od ostalih, međutim vraćaju se s većim teretom, tako da bi duša u molitvi mogla zadobiti više dok čeka na odgovor.

Molitva je ključ koji otvara riznice Božje beskonačne milosti i snage.
Sve što Bog je, sve što Bog ima, našim molitvama je na raspolaganju.

Ništa nije izvan dometa molitve osim onoga što je izvan Božje volje.

Ako Bog odmah ne odgovara na molitvu, uzmimo to za blagoslov, jer On upravo pospješuje našu moć primanja.

Božjih ljudi u drevnim vremenima bilo je malo…
… ali molitve malobrojnih, učinjene u vjeri, suprostavili su se najjačim ljudima i gradovima, pobjeđivale mnogobrojne suparnike i preokretale su okolnosti.

Molitva je ono što je ljudima u povijesti dalo mogućnost da ostave trag iza sebe,
i molitva će i nas ojačati da ostavimo i mi svoj trag, da postignemo najveći mogući uspjeh - biti ljudi vjere.

Neka danas bude prvi dan u našem nastojanju da se molimo tek onda kad molimo svim srcem.

Molitva nema smisla ako iza nje ne postoji žarka želja da se ona i ostvari.

Za novokrštenike (i nas sve ostale)

POSREDOVNA MOLITVA ZA SVE GREŠNIKE

Za one, koji traže Boga poput slijepca: da Ga nađu.
Za one, koji misle da Ga imaju: da Ga traže.
Za one, koji se boje za budućnost: da imaju pouzdanja.
Za one, koji ne uspijevaju: da kušaju novim snagama.
Za one, koji sumnjaju: da ne očajavaju.
Za one, koji lutaju kao izgubljeni: da nađu kuću.
Za one, koji su osamljeni: da nekoga susretnu.
Za one, koji gladuju u svemu: da se nasite.
Za one, kojima ništa ne manjka: da iskuse što je glad.
Za one, koji uspijevaju: da se ne uzohole.
Za one, koji su moćni: da osjete, kako su ranjivi.
Za one, koji žive u ovom svjetu između nade i straha, i za nas same,
pomolimo se Bogu svemogućemu:
Bože, oslobodi nas od straha i lažne sigurnosti, i daj nam ono sto je za nas dobro.
Po Kristu, Gospodinu našemu.
Amen.

F. Cromphoudt

MOLITVA PRIGODOM ISPOVIJEDI

Bože, evo me pred Tobom priznajući se grješnikom i moleći Tvoje milosrđe.
Pošalji mi svoga Svetog Duha da mi pomogne Tebi zahvaliti na svemu što je lijepo u mom životu, da bolje shvatim zahtjev Tvoje Ljubavi, da bolje vidim što je grijeh, da u životu budem svjedok Isusa Krista.
Bože, molim Te za sve one na svijetu, koji se ovog časa pripremaju da ispovjede svoje grijehe.
Pošalji na sve svoga Svetoga Duha, da svi zajedno budemo jedan narod, koji svjedoči o Tvom Spasenju.
Bože, molim Te za svećenike, koji imaju ovlast reći Tvoju Riječ milosrđa, posebno za onoga, koji će mene ispovjediti.
Pošalji na njih svoga Svetoga Duha, da budu živi svjedoci Tvoje silne strpljivosti i Tvoje vrlo zahtjevne Ljubavi i Nježnosti.

Rene Dufay

DUH LJUBAVI, SVETOSTI, ISTINE, MIRA, RADOSTI, APOSTOLATA

Silazak Duha Svetoga (Dj 2,1-11)
Ispunjeni Duhom Svetim apostoli u duhovsko jutro primaju poseban dar jezika.
Tako se mogu obratiti ljudima, koji su sa svih strana svijeta došli u Jeruzalem, i svaki ih razumije na svom jeziku.
- Poslušni Učiteljevu savjetu, apostoli u dvorani u Jeruzalemu čekaju da se ostvari obećanje koje su dobili: slanje Duha Svetoga.
- Odjednom vidješe kako su ognjeni jezici, po jedan iznad glave svakoga tko je u dvorani: Duh Sveti je u vidljivom obliku sišao na njih, da budu hrabri svjedoci Evanđelja.
- Taj isti Duh i danas nadahnjuje Crkvu, On podiže nove apostole i čini ih prikladnima za naviještanje divnih Božjih djela pred ljudima svih vremena.
Jedinstvo u različitosti (1Kor 12,3-7.12-13)
Pavao spominje Korinćanima da su darovi Duha mnogostruki i različiti i da su dani jedino za zajedničko dobro.
Ni u kom slučaju ne smiju biti opasnost za jedinstvo Crkve.
- U prvoj je Crkvi Duh Sveti obilno dijelio karizme da unaprijedi i razvija kršćanske zajednice.
Ali te su karizme mogle predstavljait i opasnost.
- Sv. Pavao postavlja veoma stroga pravila: najprije da se uoči da li su razne karizme zaista od Duha; zatim da li se koriste jedino zbog dobra svih.
- Problem je postao aktualan od časa kad je Crkva pokrenuta Duhom okrenula se stavovima i sposobnostima svih svojih članova i stvarala nove službe.
Zbog toga zajednica ne smije trpjeti niti se smije dirati u njezino jedinstvo.
Isus daje Duha Svetoga (Iv 20,19-23)
Na večer Uskrsa Isus se ukazuje apostolima sabranima u dvorani Večere.
Daje im Duha Svetoga da budu sposobni izvršiti poslanje koje im povjerava: posebno da pomiri ljude grešnike s Ocem.
- Ovaj odlomak smo imali također i druge Vazmene nedjelje, ali ovaj put naglasak je na daru Duha Svetoga.
- Pošto je dao da ga prepoznaju, Isus dahne nad apostolima da im ulije Duha Svetoga, jamstvo oproštenja i života vječnog.
- Svatko je od nas primio Duha Svetoga na krštenju.
Ta najdublja, ali stvarna nazočnost mora biti kao novi dah života koja nas čini sposobnima za valjano svjedočenje naše vjere i za posvemašnje zauzimanje u borbi protiv zla.
Izgleda da je Duh Sveti najmanje poznata i zazivana od Osoba Presvetog Trojstva.
Međutim, u životu Crkve, u životu duša ima veoma važno značenje, značenje od prvotne važnosti.
- On je Duh istine.
Mi trebamo slušati i razumjeti Kristovu riječ.
Samo Duh Sveti može otvoriti naš duh njezinu poznavanju i njezinoj svjetlosti.
“Kad dođe Tješitelj kojeg ću ja poslati od Oca, on će svjedočiti o meni” - reče Isus svojim apostolima.
- On je Duh svetosti. Svaka “istina” je zahtjevna, a više od svih istina Evanđelja.
Zato Gospodin moli: “Oče, posveti ih u istini!”.
Duh Sveti unutarnjim pokretanjem svoje milosti pomaže nam suobličiti naš život sa spoznatom i prihvaćenom istinom.
- On je Duh ljubavi. Istina bi bila beskorisna i svetost umišljena kad se ne bi rascvale u ljubav: radi se o ljubavi prema Bogu i njezinu učinku, ljubavi prema bližnjemu.
Duh Sveti ishodi iz međusovne ljubavi Oca i Sina, oživljava naše duše u ljubavi i u njoj ih razvija.
- On je Duh apostolata.
Od duhovskog jutra, kad je Crkva započela svoj hod, dah Duha nije nikada prestao.
“Oganj sam došao donijeti na zemlju - rekao je Isus - i što hoću nego da se raspali”.
Duh Sveti je taj koji taj oganj oživljuje i raširuje: stvara misionarsku Crkvu, podiže nove apostole sposobne da pronose Evanđelje po čitavom svijetu.

EUHARISTIJA - MOLITVA DUHU SVETOMU

Ipak, i samo bogoslužje Crkve izražava osobitost ili posebnost djela Očeva, djela Sinova i djela Duha Svetoga.
Tako u našoj duši posvješćujemo djelovanje svake od tri božanske osobe.
Jer, iako treba reći da je u svakom djelu što ga Bog izvodi u nama, zajedno i neodvojivo djelatan i Otac i Sin i Duh Sveti, možemo ipak govoriti o posebnosti djelovanja božanskih osoba.
Tako govorimo da u molitvama Euharistije - kao i u svim drugim liturgijskim molitvama - Duh Sveti, ili Duh Božji, ili Duh Kristov, nadahnjuje i prati molitvu i djelo Crkve.
Bogoslužje se u tome oslanja na ove ili slične Isusove riječi: »Kada dođe on, Duh Istine, upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti od sebe, nego će govoriti što čuje, i očitovat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati, jer će od mojega uzimati i navješćivati vama.
Sve što ima Otac moje je.
Zato vam rekoh: Duh od mojega uzima i navješćivat će vama.« (Iv 16, 13-1 5)
Taj božanski trojstveni krug u kojem Duh Istine izvršava djelo Oca i Sina, neprestano je vidljiv u bogoslužju Euharistije.
Crkva, dakle, u svojim bogoslužnim molitvama, zaziva dar Duha.
Najljepše je to rečeno u samom središtu euharistijskog slavlja, u tzv. epiklezi, u molitvenom zazivu Duha Svetoga nad darove kruha i vina.
U jednoj od euharistijskih molitava Crkva ovako moli za taj dar Duha: »I da ne živimo više sebi, već njemu koji za nas umrije i uskrsnu: onima koji vjeruju, Oče, posla kao prvi dar od tebe Duha Svetoga da on u svijetu djelo njegovo dovrši i izvrši svako posvećenje.«

Četvrta euharistijska molitva

DUH OSTVARUJE ZAJEDNISTVO

Euharistijska je molitva u najdubljoj srži zajednička molitva.
Ona po svojoj biti vodi u ostvarivanje sve dubljeg zajedništva među ljudima.
To se zbiva u intimnom zajedništvu s Bogom po Isusu Kristu, a to zajedništvo ostvaruje Duh Sveti.
To prije svega znači da je nezamisliva istinitost te molitve ako ona nije svjesno i promišljeno zajedrtičko dolaženje pred Boga, u jednodušnosti i uzajamnoj zauzetosti jednih za druge.
Stoga je davanje npr. “znaka mira” u izvanrednom skladu s istinom euharistijske molitve.
Medusobnost kršćanstva, i bitna solidarnost Kristovih vjernih unutar njihove zajednice, ali i u odnosu prema svim drugim ljudima, izvanredno, dakle, dolazi do izražaja u slovu i u duhu euharistijske molitve.

Tomislav Janko ŠAGI-BUNIĆ

DUH NAS PRIDRUŽUJE KRISTOVU VAZMU

Kad kršćani slave euharistiju, oni su skupljeni pod znakom Duha.
On doista u vjeri sjedinjuje sve krštenike. On nam daje proniknuti Božji naum pomoću Biblije.
On potiče u zajednici autentično propovijedanje Božje Riječi.
Vjernike okupljene na euharistiju Duh također nadahnjuje da Ocu povjere potrebe svoje i svih Ijudi.
On djeluje da k Bogu uziđu naše zahvalnice (Rim 8, 26-27).
Duh utiskuje u svijest Crkve spomen na Krista umrloga i uskrsloga: sigurnost da je on i danas s nama i među nama nazočan.
U njemu i po njemu, to jest u Duhu, Crkva u tom spomen-činu, što joj ga je na Veliki četvrtak ostavio Krist, prepoznaje dovršenje Božjega djela.
Duh je snažni dašak novoga života što ga Gospodin šalje svojoj Crkvi kao odgovor na njezin vapaj i čežnju.
On nas pridružuje Kristovoj Pashi.
On u nama - i po nama - u svijetu razlijeva puninu dara Božjega.

Euharistija, Uvod u euharistijske kongrese, Zagreb 1981, 20

Po Duhu Svetom se u liturgiji sjedinjujemo već s nebeskom Crkvom (usp. LG 50).
Po Duhu Svetom će se dogoditi i to da konačno cijelo čovječanstvo postane ugodan prinos Bogu. Bonaventura Duda

Duhovne vježbe u prirodi

Sedmi dan

Posveta:

Za moj život.
Kako uredim normalno sebi nedelju?
U kakvoj svesti to činim?

Tekst svetog pisma:

Zadržiš li nogu da ne pogaziš subotu,
i u sveti dan ne obavljaš poslove;
nazoveš li subotu milinom a časnim dan Jahvi posvećen;
častiš li ga odustajuć od puta,
bavljenja poslom i pregovaranja – tad ćeš u Jahvi svoju milinu naći,
i ja ću te provesti po zemaljskim visovima,
dat ću ti da uživaš u baštini oca tvog Jakova,
jer Jahvina su usta govorila.
(Izaija 58,13-14)

Tako bude dovršeno nebo i zemlja sa svom svojom vojskom.
I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini.
I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini.
I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini.
(Post 2,1-3)

Za moje vježbe:

Želim pogledati unazad,
kako su prošli dani mojih duhovnih vježbi u prirodi?
Što je bilo ugodno?
Čime mogu posvetiti ovaj sedmi dan?

Hvalospjev o prirodi - Pjesma brata sunca:

Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri!
Tvoja je hvala i slava i čast i blagoslov svaki.
Tebi to jedinom pripada,
dok čovjek nijedan dostojan nije,
ni da ti sveto spomene Ime.
Hvaljen budi,
Gospodine moj,
sa svim stvorenjima svojim,
napose s bratom gospodinom Suncem.
Od njega nam dolazi dan,
i svojim nas zrakom grije.
Ono je lijepo isjajne je svjetlosti puno;
slika je,
Svevišnji,
tvoga božanskoga sjaja.
Hvalite i blagoslivljajte Gospodina moga.
Zahvaljujte njemu, služite njemu svi u poniznosti velikoj!
Hvaljen budi,
Gospodine moj,
po bratu našemu Mjesecu i sestrama Zvijezdama koje si sjajne i drage i lijepe po nebu prosuo svojim.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našemu Vjetru,
po Zraku, Oblaku,
po jasnoj vedrini i svakom Vremenu tvojem kojim uzdržavaš stvorove svoje.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestrici Vodi; ona je korisna, ponizna, draga i čista.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našemu Ognju koji nam tamnu rasvjetljuje noć.
On je lijep i ugodan, silan i jak.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri i majci nam Zemlji.
Ona nas hrani i nosi, slatke nam plodove,
cvijeće šareno i bilje donosi.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po onima koji opraštaju iz ljubavi tvoje i podnose rado bijede života.
Blaženi koji sve podnose s mirom,
jer ćeš ih vječnom okruniti krunom.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri nam tjelesnoj Smrti kojoj nijedan smrtnik umaći neće.
Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu,
a blaženi koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj,
jer druga im smrt nauditi neće.
Sv. Franjo

Razmatranje:

Sedmi dan,
dan dovršenja stvaranja,
dan kada Stvoritelj pogleda natrag na svoje djelo.
On kaže: “Sve je dobro, Bog može počinuti.”
Tako opisuje prastara povijest stvaranja na ljudski način.
Kaže se ovaj dan je od Boga blagoslovljen i proglašen svetim.
Sveti je to dan.
To znači on se ističe između svih ostalih dana, on je nešto posebno.
Radi Boga je ovaj dan nešto posebno, ne radi stvaranja. ili stvorenja.
Sada je dan mirovanja za Boga.
Toga dana sve miruje što se kroz šest dana čini, trgovina, rad, onda ćeš se moći radovati
Gospodinu, ukoliko to činiš - to mirovanje iz ljubavi prema Bogu.
Ali to je i za tebe - kako je rečeno - ukoliko to činiš za Boga, to činiš i za sebe, ne samo radi dobitka ili da postigneš uravnoteženosti nego da bi se mogao radovati i da bi mogao postići svoj mir.
Kada se ogledamo, onda se na nedjelju samo to želi činiti što je neminovno potrebno.
Ljudi se bore da se ne bi nedjelja ukinula.
Aktivnosti koje se čine i odmor, izgleda da se toga dana sve s radošću čini.
One nas zadovoljavaju ali pravi razlog je promijenjen.
Kod mnogih to više nije dan Gospodnji.
To je dan vlastitih interesa.
Ne radi se više o Bogu nego se radi o vlastitioj osobi da bi zadobili što više osobnih radosti.

Duhovne vježbe u prirodi

Šesti dan

Gostoprimstvo za moj život:

Što za mene znači biti gost?
Kakva je moja gostoljubivost?

Sveto Pismo:

Jahve mu se ukaza kod hrasta Mamre dok je on sjedio na ulazu u šator za dnevne žege.
Podigavši oči, opazi tri čovjeka gdje stoje nedaleko od njega.
Čim ih spazi, potrča s ulaza šatora njima u susret.
Pade ničice na zemlju pa reče:
“Gospodine moj, ako sam stekao milost u tvojim očima, nemoj mimoići svoga sluge!
Nek se donese malo vode: operite noge i pod stablom otpočinite.
Donijet ću kruha da se okrijepite prije nego pođete dalje.
Ta k svome ste sluzi navratili.”
Oni odgovore: ”Dobro, učini kako si rekao!”
Abraham se požuri u šator k Sari pa joj reče:
“Brzo! Tri mjerice najboljeg brašna! Zamijesi i prevrtu ispeci!”
Zatim Abraham otrča govedima, uhvati tele, mlado i debelo, i dade ga momku da ga brže zgotovi.
Poslije uzme masla, mlijeka i zgotovljeno tele pa stavi pred njih, a sam stajaše pred njima, pod stablom, dok su blagovali.

(Post 18,1-8)

Za moje lutajuće duhovne vježbe:

Promatram želju Božju da bude kod mene gost.
Ja Njemu smijem dati boravak – konak.
Ako to konkretno pretočim u moj život, šta to znači onda?
Pjesma, svi ljudi slušaju tu novu pjesmu.
Što je to Gospodin učinio?
Što se to zbiva kod nas, sve je spremno za večeru, On nas zove, On nas poziva, On nas poznaje sve.
Lomi se kruh, pruža se čaša vina.

Razmatranje:

U krajevima gdje nema mogućnosti da se komercijalno nađe konak u hotelima,
nađe se kod naroda koji sa radošću čovjeka primaju i daju mu na raspolaganje sve ono što oni sami imaju.
Gost onda uzvraća darovima.
Iz povijesti naroda znamo da se stranac najprije prima sa određenom sumnjom i tek polako-polako čovjek mu se približava, dok ne stekne čovjek potpuno povjerenje.
Danas u najvećem dijelu svijeta ima hotela, ima gostiona gdje čovjek može prenoćiti.
Mi smo postali gosti jednog hotela.
To je međusobna trgovina.
Ja tebi predajem na određeno vrijeme moju kuću pod uvjetima na raspolaganje, ja se brinem za tvoju ugodnost, a ti za to plaćaš.
To je zapravo juridično sređeno.
Svaki od partnera ima svoje pravo i ima svoje obaveze koje se mogu i tužiti.
Drugačije se vladamo ako imamo dragog gost a koji nam je prijatelj, onda je skoro slično kao što je u Bibliji opisano, gostoljubivost.
Mi doduše ne koljemo tele, ali ipak smo tako zabrinuti kao i Abraham za njih.
Želimo da našim gostima ne fali ništa i činimo sve da se osjećaju dobro.
Time izražavamo i svoju radost da su došli nas posjetiti.
Biblijski opis pokazuje odmah na početku da se tu ne radi o nekom običnom gostu.
Abraham pade pred njim na pod.
Bog želi biti kod njega gost.
On obećaje brojno potomstvo.
Jednog od tih potomaka susrećemo u Novom Zavjetu.
Kod Zakeja carinika je sin Božji gost.
Isus kaže Zakeju koji se popeo na drvo da bi ga što bolje vidio:
“Zakej siđi brzo dole jer moram biti danas gost u tvojoj kući.”
On je sišao brzo i sa radošću je primio Isusa.
Dalje kaže, Isus mu je rekao: “
Danas je ovoj kući darovan spas, jer i ovaj čovjek je sin Abrahamov.”
Bog želi biti gost kod ljudi, Bog želi kod nas stanovati.
Sin Božji je među nama živio i rekao je da on želi s Ocem kod nas stanovati.
U knjizi izreka kaže se od mudrosti:
”Ja sam bio njegov prijatelj i igrao sam se pred njim dan za danom u sva vremena.
Ja sam se igrao na zemlji i radost moja je bila da sam među ljudima.”

(Izr 8,30b-31)

Duhovne vježbe u prirodi

Peti dan

Ispravni užitak za samoga sebe:

U ovom slobodnom vremenu želim biti dobar prema samome sebi.
Pažljivo želim sve lijepe stvari vidjeti.
I priuštiti sebi one male stvari koje čine zapravo čovjeka sretnim.
Sa zahvalnošću želim uživati, želim si priuštiti…
Što želim danas sebi priuštiti?

Sveto Pismo:

Srce mijenja lik čovjeku, bilo na dobro bilo na zlo.
Vedro je lice znak vesela srca;
a mučan je posao smišljati izreke.

(Sirah 13,25-26)

Tko je tvrd prema sebi, komu će biti dobar?
Takav ne uživa ni u vlastitom dobru.
Nema okrutnijeg od onoga tko muči samog sebe:
to mu je plaća za vlastitu zloću Sine moj,
imaš li štogod,
priušti sebi i prinesi Gospodu dostojne žrtve.
Ne uskraćuj sebi sadašnje sreće i ne daj da ti izmakne dio dopuštena užitka.

(Sirah 14,5-6.11-14)

Razmatranje:

Životne mudrosti u knjizi Isusa Siraha nisu poticaj da raskalašeno živimo, nego da pristajemo na jednu zdravu mjeru za užitak i radost u životu.
Pri čemu i drugima dopuštam da to osjećaju i da im to nije uskraćeno.
Ima religioznih smjerova koji sve usmjeruju na križ i na grijeh i na samozataju.
Ovo ako se prenaglašava, nije biblijski.
U Svetom Pismu nalazimo i osjetilne radosti ,
radosti života pokraj trpljenja, grijeha i krivnje.
Sam Isus je slavio s ljudima ako su ga pozvali.
I jedno i drugo ima svoje mjesto u kršćanskom životu.
Veliki petak a posebno Uskrs, Spasenje i Uskrsnuće.
Božja ljubav, ljubav prema bližnjemu i ljubav prema samome sebi, oni svi spadaju zajedno.
Dobro je slaviti Jahvu, pjevati imenu tvome, Svevišnji;
naviještati jutrom ljubav tvoju i noću vjernost tvoju, uz harfu od deset žica i liru, s pjesmom uz citaru.
Obradovao si me djelima svojim, o Jahve, kličem zbog djela ruku tvojih.
Kako su silna djela tvoja, o Jahve, i duboki naumi tvoji! Bezuman čovjek ne spoznaje, luđak ne shvaća.

(Psalam 92,2-7)

Amen.

Duhovne vježbe u prirodi

Četvrti dan

Ispitivanja:

Ispitivanje slobodnog vrjemena.
Da li uživati u slobodnom vremenu?
Ispitajte i mjesto gdje se nalazite, kakvim očima promatrate novosti i radosti koje susrećete ili se ljutite što nije tako bilo, što niste tako našli kako se predstavljate kod kuće?
Usmjerite svoj pogled prema onom što ostaje.
Sveto Pismo iz knjige govori 13,31-33 u knjizi Tobit se opširno tumači kako je bog po anđelu Rafaelu Tobiju sina Tobita vodio na putu, pratio na putu.
Tobija je išao na put i tražio pratioca i našao Rafaela.
Rafael je bio anđeo ali Tobija to nije znao.
On ga je pitao da li bi mogao s tobom u Rages, u Medinu putovati?
Anđeo je odgovorio ja želim s tobom putovati i ja poznajem put.
Na to odgovara Tobit Tobiji.
Spremi se za put i ja vam sve dobro želim na tom putu.
Kada se sin pripremio za put i kada je bio spreman, tada reče otac njemu:
“Idi s tim čovjekom na put.
Bog koji stanuje na nebu,
On će vas čuvati na ovom putu.
Njegov anđeo neka vas prati.”
Obojica su pošli i pas mladog Tobije je išao s njima (Tob 5,46.17)

Razmatranje:

Ovo opširno pričanje o ispitivanju Kanaana prije nego što su zauzeli zemlju možemo i danas ostvariti,
ako kada stignemo u našu obećanu zemlju,
na naše određeno mjesto najprije ispitamo okolinu ili sami ili s nekim drugim,
kako izgleda,
šta ima ovdje,
kako žive ljudi,
šta je drugačije?
Što možemo pogledati ili mogu pogledati,
što možemo poduzeti?
Kako možemo se ovdje smestiti.
Svako novo mjesto doživljava drugačije.
Jedan je oduševljen,
drugi je razočaran,
jedan se može upuštati u novo,
drugi opet,
on uspoređuje s onim kod kuće s onim uobičajenim kako smo naviknuti.
Jedan je otvoren za neočekivano,
drugi je već unaprijed odredio kako on to želi i onda na kraju je on i razočaran.
Kakve mogućnosti ima promatrati moje duhovne vježbe?
Svakom slobodnom vremenu dajemo jednu određenu strukturu koje vrijeme bi bilo upravo moje vrijeme,
meni najpogodnije?
Može biti da danas želim samo stići i onda želim biti miran.
Možda je za danas dosta jedna kratka molitva.
U ovoj formi:
Hvala što smijem tu biti.
Ja se radujem što sam stigao.
Ja sam umoran,
ja sam pun napetosti na sve ono što smijem doživljavati,
ali sada želim ovo:
ostani sa mnom u ovom vremenu, prati me Gospodine.

Amen.

Duhovne vježbe u prirodi

Treći dan

Krenimo na put.

Promatram svoj život.
Da li prepoznajem situacije novoga odlučnog početka?
Šta je bio razlog?
Šta me je pokrenulo?
Koliko je cilj bio jasan i siguran i svjestan?
Da li sam imao s kim krenuti na put za moje duhovne vježbe?
Šta ima za njih u mom duhovnom prtljagu ?
Da li sam napet?
Šta to Bog meni priprema?
Ili ima tu osjećaj grižnje savjesti i osjećaj dužnost?
Konačno sada moram nešto početi.
Da li sam otvoren i spreman kao Tobija koji je svoje pratioce s radošću primao?
U Tobijinoj knjizi se opisno pokazuje kako Bog po anđelu Rafaelu Tobiju, sina Tobita prati na njegova putovanja.
Tobija je išao na put i tražio pratioca i našao Rafaela.
Rafael je bio anđeo ali Tobija to nije znao.
On ga je pitao da li bi mogao s tobom u Rages, u Medinu putovati?
Anđeo je odgovorio ja želim s tobom putovati i ja poznajem put.
Na to odgovara Tobit Tobiji.
Spremi se za put i ja vam sve dobro želim na tom putu.
Kada se sin pripremio za put i kada je bio spreman, tada reče otac njemu:
“Idi s tim čovjekom na put.
Bog koji stanuje na nebu, On će vas čuvati na ovom putu.
Njegov anđeo neka vas prati.”
Obojica su pošli i ker mladog Tobije je išao s njima.

(Tob 5,46.17)

Molitva putnika:
“Vodi nas putem mira svemožni i milosrdni Bože.
Tvoj anđeo neka nas prati na putu da se dobro sačuvano možemo vratiti, u miru i radosti.“

Razmatranje:

Dobar običaj nekoga s blagoslovom poslati na put već davno je izgubljen.
Današnji putevi nisu više tako opasni kao nekada.
Tada se čovjek morao pješke ili poštanskim kolima dati na put.
Ali ipak ima prometnih udesa, krađe, bolesti i drugih tjelesnih opasnosti.
Oni su i danas mogući.
Za vjernika je i danas tako važno kao i prije da ide pod Božjom zaštitom na put.
Primjera kao ono u početku, ima u Svetom pismu dosta.
Ako dobro promatramo skoro je svaki događaj jedan novi početak.
U životu pojednica i u životu izabranog puka koji se daje na put prema Bogu.
Koliko puta čujemo - digni se idi idi na put - na početku stoji odluka i ujedno čin ići na put.
Krenuti.
Cilj nije uvijek izvjestan niti je uvijek jasan.
Put prema cilju je često dosta težak i zahtijeva odricanja.
To nam pokazuje i izlazak Izraelaca.
Trebalo je podnijeti život u pustinji.
Prije nego što stižu u obećanu zemlju.
Tu je odricanje, žeđ, glad, sumnja koja ih je zapravo vodila k tome da su žalili što su krenuli.
U tom momentu su zaboravili zašto su krenuli.
Zaboravili su ono poniženje i robovanje.
Otpali su Opet od Boga,
zaboravili su ga i složili su sebi božanstvo.
Ovako krenuti se razlikuje od kretanja na put u prirodu ali ako ovo vrijeme u prirodi treba postati prilika promijeniti naš život,
tada je taj pokret isto u zakonitosti onoga što je bilo u Izraelu kod Izlaska.

Duhovne vježbe u prirodi

Drugi dan

Radost koja pokreće.

Nešto se ja radujem kada smo u prirodi.
Da li se radujem i duhovnoj vježbi?
Pjesma hodočasnika u Jeruzalem: Obradovah se kad mi rekoše:
”Hajdemo u Dom Jahvin!”
Eto, noge nam već stoje na vratima tvojim, Jeruzaleme. Jeruzaleme, grade čvrsto sazdani i kao u jedno saliveni!
Onamo uzlaze plemena, plemena Jahvina, po Zakonu Izraelovu, da slave ime Jahvino.
Ondje stoje sudačke stolice, stolice doma Davidova.
Molite za mir Jeruzalemov!
Blago onima koji tebe ljube!
Neka bude mir u zidinama tvojim i pokoj u tvojim palačama!
Radi braće i prijatelja svojih klicat ću: “Mir tebi!”
Radi Doma Jahve, Boga našega, za sreću tvoju ja ću moliti.

Psalam 122

Razmatranje:

Čovjek se mora uvijek nečemu radovati.
Tako je glasilo jedna životna mudrost mojih roditelja i praroditelja.
I oni su se brinuli da smo mi kao djeca uvijek mogli nešto s napetošću očekivati.
Naročito je to bilo za blagdane kao npr. sv.Nikola, Božić, Uskrs; dragi ljudi, posjete baki i djedu, stričeva i ujna, sa njihovim malim darovima koje smo mi očekivali.
Ono što smo rado jeli, kolače u nedjelju, voće iz vrta djede, čokoladnih kolačića koje je uvijek deda pripremio za nas, otkrivenja pri našemu nedeljnom šetanju.
Ja sam zahvalan mojim roditeljima za to, jer sam iz moga djetinjstva mogao sačuvati ovu radost, ovo divljenje, ovaj užitak. Sve do mojih sadašnjih dana.
I u vremenima nevolja i odricanja, i odmah iza rata ovo nam je pomoglo da ostanemo pažljivi za male cvjetove i biljke koje su izrasli iz ruševina i počele cvasti.
Isto tako i u ruševinama našega života.
Na to sam mislio i onda kada sam razmišljao o radostima u prirodi o očekivanju što slijedi iza toga?
Nećemo se radovati unaprijed jer drugačije je kad za nečim čeznem i kad nešto sanjam, jer radost je usmerena na ono što smo skoro već postigli.
Samo što još nije.
Čovjek otprilike zna šta ga očekuje. a u jednoj je neizvesnosti kako će se to ostvariti.
To je neka pomiješana napetost nade izvjesnosti i neizvjesnosti.
Čemu se tu raduje čovjek.
Tome da on napušta svoj svagdanji život, da doživi nešto novo, nešto nepoznato, da čovjek može više vremena koristiti u međusobnom razgovoru i u onomu što do sada nije bilo moguće.

Duhovne vježbe u prirodi

Uvod

Počinjemo…
neka žena priča, kada je jednoga dana poslijepodne svoju majku posjetila u staračkom domu, ona ju je pozdravila:
“A ti dolaziš? Upravo sam se molila da mi Bog pošalje nekoga. Meni je bilo jako teško. Ja sam se osjetila sama. I sada si ti tu.”
Moja majka to nije iz naivnosti rekla, ona je bila duboka vjernica, a s druge strane stajala je s obje noge čvrsto na zemlji.
Zahvaljuje Bogu što sam je posjetila i to smatra darom Božjim.
To je bilo iskustvo njezinog vjerskog života, i svijest o tome da smo svi u Bogu skriveni i da On sve vodi k dobrom.
Mi kršćani možemo svoj odmor sasvim normalno ostvariti.
Kao svi drugi ljudi.
Samo ne smije biti odmor bez Boga nego odmor s Bogom.
Tako iskustva svagdašnjeg odmora mogu postati iskustva i s Bogom.
Sveto Pismo nas obaveštava o životu ljudi, o njihovom svagdašnjem životu, o onome što su proživljavali i trpjeli.
Oni su te događaje doživjeli i tumačili u svijesti svoje vjere.
Centralna tema Izraelaca u vjeri je uvijek bio Exodus.
U nadanju Mesija.
Oni su živjeli u Egiptu.
U tuđoj zemlji, tu su bili robovi.
Morali su se podložiti tuđim vladarima.
Obavljali su težačke poslove.
Čeznuli su za slobodom.
Za nekom vlastitom zemljom.
Ovo iskustvo je i danas aktuelno.
Svaki od nas ima svoj egipat.
Ono što ga čini ne-slobodnim.
Ima on svoje spone, na nekakav način svoje robovanje što ga priječi da se on razvija u ono što Bog od njega želi učiniti.
Svagdašnji život i vjera u svetom Pismu ne smije se odijeliti jedno od drugog.
Nego oni se prožimaju i idu jedno uz drugo, ne mogu biti bez, moja vjera određuje način moga života i moj život odrazuje moju vjeru.
Tako je moguće da moje najjednostavnije iskustvo u životu, i iskustvo na odmoru, postaje iskustvo s Bogom.
Tako može naša vjera porasti kada mi promatramo jednu scenu iz Svetoga Pisma.
Tako možemo promatrati Exodus kao primjer za novi početak u našem životu.

Naviknuti se na Boga

5. nedjelja kroz godinu

Čovjek je u određenom smislu biće navika.
Navikava se na druge ljude tako da i ne zamjećuje njihovu posebnost niti prima poticaje koji mu, jer dolaze od drugih i drugačijih, obogaćuju svakodnevnicu.
A to nikad nije dobro, kao što nikad ne bi bilo dobro niti da se navikne roditelj na dijete, a dijete na roditelja, jer bi to značilo da se promatraju zasjenjena pogleda bez bistrine i prodornosti koji u ljubljenima promatra jedincatost.
Navikavanje na drugoga donosi, bez sumnje, veliki previd, uslijed čega ne vidimo njegovu posebnost, pa onda i različitost kojom nas obogaćuje.
Navikavamo se tako na svoje navike kojih se ne oslobađamo lako, a i ne trudimo se previše, jer bismo onda izgubili izgovor i pokriće za slabost i uhodan život u kojem nema mjesta za posebne događaje ni ljude.
Nije stoga rijetkost da se, onda nužno pokazuje i u svakodnevnici kao bolesno stanje međuljudskih odnosa, jer danas nije uobičajeno da dijete poštuje starije, ne samo na ulici i na trgu, autobusu i tramvaju, školi ili crkvi, već i svoje najbliže ukućane, jer za to u sebi nema velikog razloga.
Navikavamo se na bolesnu ravnopravnost s drugima, jer drugi su isti kao i mi.
Navikavamo se na naviknutost na druge, gdje nam ništa ne predstavljaju ni nositelji autoriteta, kao što su učitelji i vjeroučitelji, svećenici ili državni poglavari, a čak i na roditelje se zna podići ton i ruka.
I kao što se god navikavamo na ljude, ista takva naviknutost na Boga koja u sebi nosi manjak sposobnosti divljenja i poštivanja događa se u odnosu prema Bogu, te nam onda Bog ništa ne znači i ne govori.
Ma koliko bi Božji pojavak u ljudskom životu trebao biti obilježen neponovljivim i neizrecivim darom prisutnosti i milosti, ipak se i nama kršćanima dogodi da se naviknemo na govor o Bogu, pa čak i na sudjelovanje u svetim obredima, a da ne osjetimo njegovo božansko djelovanje koje dira dušu i mijenja život.
Gotovo me strah da ne mislimo tako često, duboko i ozbiljno o značenju njegove prisutnosti, niti da se uživljavamo u nenadmašivu i nepogrešivu poruku i pouku koja izlazi iz njegovih usta dajući smjer ljudskim koracima u hodu kroz prostor i vrijeme.
Čini mi se da ne mislimo sa svom ozbiljnošću na to tko je Bog, te što bi za nas ljude trebao značiti susret s njime, ovdje na zemlji, gdje nam je iskazao čast i pokazao ljubav utjelovivši se i postavši čovjekom.
Kao da smo izgubili osjećaj za sveti strah i poštovanje držeći ili uobičajenim takvo Božje ponašanje, ili ga pak i ne primjećujući. Štoviše, navikavamo se govoriti o Bogu, pa čak izgovarati i njegovo sveto ime, pristupati pričesti i drugim sakramentalnim činima, a da se ne približimo Bogu s dušom na koljenima, puni iskrene zahvalnosti i žarke ljubavi.
Pokazuje se time kako smo se navikli na Boga kao na sebi ravnopravnog građanina ili prolaznika pred kojim smo izgubili divljenje i poštovanje, s kojim se više ne susrećemo, nego samo usputno mimoilazimo.
Takva navika nas onda ostavlja ravnodušnima do te mjere da ne vidimo veličinu i neuobičajenost njegove prisutnosti.
Umjesto da u nama poraste divljenje što smo otkrili Boga koji je došao među nas ljude, koji nam se približio utjelovivši se u našu životnu stvarnost, zakazujemo potpuno stvarajući naviku unutar koje uspostavljamo odnos s njime.
U mnoštvu navika ravnopravnosti i jednakosti, navikli smo se tako i na govor s Bogom i o Bogu, kao sasvim uobičajenom i ne previše bitnom biću, o kojem nešto znamo, ali uglavnom njegovu prisutnost ne doživljavamo.
Navikli smo se na rutinski život u kojem nam je sve ravno, u kojem Bog ne čini nikakav zahvat, te ga baš i ne uzimamo ozbiljno u obzir, niti ga držimo moćnijim od nas.
Takvim životom navike živio je i Šimun Petar dok nije susreo Isusa na obali Genezaretskog jezera, kako nas izvještava evanđelist sveti Luka u današnjem odlomku.
Živio je životom ribara loveći ribu, pripremajući barku, ispirući mreže.
Tako je bilo i onog dana kad ga je Isus zamolio da otisne malo od kraja.
Petar nije znao da se na njegovu barku ukrcao sam Bog i vjerojatno je iz puke uljudnosti napravio to što je Učitelj od njega tražio.
Nije ni doživljavao ni opažao Božju prisutnost u nekoj iznimnoj mjeri, a napose nije ju tražio u ljudima, premda se ne može reći da nije htio biti iskreni pripadnik svoga naroda.
No taj dan mu je bio sasvim neuobičajen u odnosu na sve druge dane njegova života.
Riječi pouke što su tekle iz Isusovih usta toliko su ga se dojmile, jer je iz njih strujala božanska snaga, tako da je bio ponukan pozorno slušati istinu koja je zvučala mnogo drukčije nego ikad do tada dodirujući najdublje pore bića.
Mogao se čuditi kako već prije nije osjetio takve riječi koje su silazile u dubinu duše i činile da se osjeća posebno, sasvim promijenjen i preporođen samo zato što je ovog Božjeg Učitelja počeo doživljavati iznimnom osobom.
Na temelju Isusova nastupa, a potom i nakon čudesnog ulova ribe, u Petru je sazrjela svijest da Isus nije bio običan čovjek, ma koliko se to u prvi mah moglo činiti.
Naprotiv, on je bio iznimna osoba, pa je Petar morao napredovati u toj spoznaji sve dok nije došao do istine da je Sin Božji.
Morao se udaljiti od svojih predrasuda i navika kojima je susretao ljude, a napose Čovjeka koji je nosio i naviještao Boga.
To je izrazio pokazujući svijest o svojoj neznatnosti kad veli: Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!
Isusove riječi i čudesni ulov ribe dovele su Petra do spasonosne spoznaje i poštovanja za Isusa kao Boga, u svoj neobičnosti i iznimnosti u kojoj se pokazuje, ukazujući Petru kako mora nadići svaku ljudsku predodžbu o Bogu koja bi mirisala na naviku.
Ova spoznaja je postala i preduvjet promatranja ljudi novim očima, očima čovjeka željna da ih privede spasenju promatrajući u njima grešnike poput sebe, ali ne samo grešnike, jer se više nije navikavao da su ljudi isti kao i on.
Već je u njima promatrao iznimnu Božju mogućnost koju je Bog u njih stavio i koju je Isus želio iznijeti na vidjelo.
Zato je Petar od tada, kad počinje ljude loviti, počeo u ljudima promatrati grešnike pozvane na spasenje, što će biti najveća spoznaja kako čovjek može biti neobičan, biće na koje se, kao i na Boga, ne smije naviknuti, niti u sebi niti u drugima.
Ako je Isus u njemu, običnom ribaru otkrio ribara ljudi, ako je on u Isusu iz Nazareta otkrio Boga, onda je doista neophodno poći tim putem razbijanja navika na Boga i na božansko oko sebe i u sebi, te je samo pitanje trenutka kad ćemo u sebi otkriti skrivenu neizmjernost koju Gospodin želi da osjetimo, a da se na nju ne navikavamo.
Dopustimo stoga svome Gospodinu da nas trgne iz naše ljudske uljuljanosti u navike uslijed kojih ne vidimo veličinu Božje svetosti, da bismo kao kršćani uspostavili s Gospodinom odnos istinskog štovanja i klanjanja, kao što je Petar započeo na svojoj lađi na Genezaretskom jezeru.
Tko dopusti da mu Krist, na takav način uđe u život, osjetit će se sasvim posebnim, te će dobro razumjeti Petra i njegove prijatelje, koji nakon tog događaja pođoše za Isusom, istrgnuvši ih iz uhodanih obrazaca života vjere, kao i loših navika ophođenja s Bogom i ljudima.
Kao i prošle tako i ove nedjelje riječ je o pozivu.
U svakom čitanju po jedan poziv.
Tri poziva – tri odaziva.
Veličina Božja i slabost ljudska, osjećaj grješnosti koju Bog sanira.
On prelazi preko naših nesavršenosti jer ga zanima ono bitno – naš odaziv.
Prošle nedjelje Jeremija, danas Izaija.
Kažu da je Izaija bio dvorski čovjek.
U njegovoj proročkoj viziji Bog mu se objavljuje u dvoru, na prijestolju.
Oko njega su serafi. Isto to viđenje možemo smjestiti u Hram.
Prva pomisao Izaijina, kao pobožnog Židova jest: čovjek sam nečistih usana, grješan sam, a oči mi vidješe Gospodina nad Vojskama.
Prema židovskom vjerovanju, tko bi vidio Gospodina taj bi umro.
Ali jedan od serafa doletje i uze žeravu sa žrtvenika te mu njome očisti usta i krivica mu bi skinuta i grijeh oprošten.
A na glas Gospodnji: ''Koga da pošaljem?''
Izaija spremno odgovara: ''Evo me, mene pošalji!''
U poslanici veliki pozivnik sv. Pavao, kojega je Bog morao sastaviti sa zemljom da bi ''progledao'' i od neprijatelja Kršćanstva postao Kristov najrevniji apostol, danas svjedoči o svojoj nedostojnosti.
''Da, ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom , jer sam progonio Crkvu Božju.'' (1 Kor 15, 9 – 10)
Da bi sa dubokom zahvalnošću ustvrdio: ''Ali milošću Božjom jesam što jesam.'' Ništa manje spektakularan nije poziv apostola, posebno Petra u današnjem evanđelju.
Božanska mudrost Isusova najprije kuša Petra.
Govori iskusnom ribaru, koji je cijelu noć sa drugovima lovio ribu i ništa nije ulovio, da danju baci mreže.
Petar se pokazuje dostojnim poziva kada odgovara Isusu: ''Učitelju, svu noć smo se trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.'' (Lk 5, 5)
''Na tvoju riječ'' je ključ koji otvara novo poglavlje u Petrovu životu i u životu ostalih učenika.
Oni će od sad ''loviti ljude''.
Uzalud Petar govori Isusu: '' Idi od mene! Grješan sam čovjek , Gospodine!''
On ostaje u igri, jer Gospodin ne treba nekog čistunca, nego onoga koji će na svaku Isusovu riječ biti spreman baciti mreže.
Odjednom nam biva jasnije da ta lađica u kojoj je Petar i Isus nije tek lađica nego slika Crkve na pučini.
Da je Petar onaj koji vodi Crkvu kao prvi papa.
Da baciti mreže u nezogno vrijeme, koje baš ne obečava uspjeh, zapravo znači vršiti volju Učiteljevu.
Tako je i nama upućen poziv da i mi budemo Kristu poslušni i da imamo povjerenja i onda kada nam naše znanje, naše iskustvo govori kako je to čisti promašaj.
Na tvoju riječ Gospodine!
Susret s Bogom korijenito mijenja našu ljudsku logiku.
Oni koji su jednom susreli čudesnost Boga, njima više ništa ne izgleda nemoguće.

Zemlja ljubavi

Kada bismo zaista odbacili iluzije zbog onog što one u biti jesu, onoga što nam mogu dati ili onoga čega nas mogu lišiti, bili bismo na oprezu.
Ako nismo na oprezu, posljedice mogu biti užasne i neizbježne.
Gubimo svoju sposobnost da volimo.
Ako želite voljeti, morate ponovno naučiti kako vidjeti.
I ako želite vidjeti, morate naučiti kako da se oslobodite droge.
I to je to.
Oslobodite se svoje ovisnosti.
Strgnite sa sebe krake društva koji su se obavili oko vas i ugušili vaše bivstvovanje.
Morate ih se osloboditi.
Izvana će sve biti kao i prije, ali iako ćete nastaviti živjeti u svijetu, više nećete biti od svijeta.
U svom srcu bit ćete slobodni, iako potpuno sami.
Vaša ovisnost o drogi će nestati.
Ne morate ići u pustinju; ostanite među ljudima i maksimalno uživajte u njihovom društvu.
Međutim, drugi više neće imati moć učiniti vas sretnima ili nesretnima.
To je samotnost.
U toj samoći vaša će ovisnost nestati i rodit će se sposobnost da volite.
Na druge više ne gledate kao na sredstva za zadovoljenje svojih ovisnosti.
Samo onaj tko je to pokušao zna kako je to užasno teško.
To je kao da od sebe zahtijevate da umrete.
To je kao da od jadnog ovisnika zahtijevate da se odrekne jedine sreće koju poznaje.
Kako se to može zamijeniti za okus kruha, voća, čistog jutarnjeg zraka, za slatki okus vode iz planinskog potoka?
Dok se bori s simptomima odvikavanja i prazninom koju osjeća sada kada droge više nema, ništa ne može ispuniti tu prazninu osim droge.
Možete li zamisliti život u kojem biste odbili uživati ili prihvatiti makar i jednu jedinu riječ odobravanja, ili da bilo kome naslonite glavu na rame tražeći podršku?
Zamislite život u kojem ni o kome ne biste čuvstveno ovisili, tako da više nitko nema moć da vas učini sretnima ili nesretnima.
Odbijate potrebu za bilo kojom određenom osobom, ili da vi sami budete nešto posebno za bilo koga, ili da bilo koga nazivate svojim.
Ptice nebeske imaju svoja gnijezda i lisice svoje jame, ali vi nećete imati gdje nasloniti svoju glavu na putu kroz život.
Ako ikad postignete takvo stanje, konačno ćete saznati što znači imati pogled koji je jasan i nezamagljen strahom i žudnjom.
Tada ćete vagati svaku riječ.
Konačno vidjeti pogledom koji je jasan i nezamagljen strahom i žudnjom.
Saznat ćete što znači voljeti.
Ali da biste mogli stići u zemlju ljubavi morate proći kroz muke umiranja, jer voljeti ljude znači umrijeti potrebi za ljudima i biti potpuno sam.
Kako uopće stići tamo?
Neprekidnom svjesnošću, neizmjernom strpljivošću i suosjećanjem koje biste imali za ovisnika o drogi, te razvijanjem ukusa za dobre stvari u životu kojim ćete se suprotstaviti žudnji za drogom.
Kojim dobrim stvarima?
Ljubav prema radu kojim se bavite zbog rada samoga, ljubav prema smijehu i bliskosti s ljudima na koje se ne lijepite i o kojima ne ovisite čuvstveno već uživate u njihovom društvu.
Također će pomoći ako se počnete baviti aktivnostima kojim se bavite cijelim svojim bićem, aktivnostima kojima se toliko volite baviti da, dok ste njima zaokupljeni, uspjeh, priznanje i odobravanje vam jednostavno ništa ne znače.
Pomoći će također ako se vratite prirodi.
Otpustite ljude, otiđite u planine i u tišini općite s drvećem, cvijećem, životinjama, pticama, morem, oblacima, nebom i zvijezdama.
Rekao sam vam kako je važna duhovna vježba promatranje stvari, biti svjestan stvari oko sebe.
Riječi i pojmovi će, nadajmo se, nestati, i stupit ćete u dodir s prirodom.
To je lijek za usamljenost.
Usamljenost obično pokušavamo izliječiti čuvstvenom ovisnošću o ljudima, druženjem i bukom.
To nije nikakav lijek.
Vratite se stvarima, vratite se prirodi, idite u planine.
Tada ćete vidjeti da vas je srce dovelo u goleme pustinje samoće - nitko neće biti uz vas, apsolutno nitko.
U početku će vam to izgledati neizdrživo, ali to je samo zato što ste niste navikli na samoću.
Ako uspijete neko vrijeme ostati tamo, pustinja će odjednom procvjetati u ljubav.
Vaše će se srce raspjevati i bit će uvijek proljeće.
Oslobodit ćete se droge i bit ćete slobodni.
Tada ćete shvatiti što je sloboda, što je ljubav, što je sreća, što je stvarnost, što je istina i što je Bog.
Vidjet ćete, doći ćete do spoznaja koje se nalaze s onu stranu pojmova i uvjetovanosti, ovisnosti i navezanosti.
Čini li vam se ovo smislenim?
Dopustite mi da ovo završimo s jednom zgodnom pričom.

Jedan čovjek izumio je način za dobivanje vatre.
Uzeo je svoje alatke i otišao k plemenu na dalekom sjeveru gdje je bilo jako hladno.
Učio je tamošnje ljude kako mogu zapaliti vatru.
Ljude je to jako zanimalo.
Pokazao im je kako sve mogu koristiti vatru: za kuhanje, grijanje, itd.
Bili su mu jako zahvalni što ih je naučio kako mogu zapaliti vatru, međutim, prije nego što su stigli izraziti svoju zahvalnost, čovjek je nestao.
Nisu ga zanimala njihova priznanja i zahvalnost - zanimala ga je samo njihova dobrobit.
Otišao je u drugo pleme, gdje je opet počeo ljudima pokazivati svoj izum.
I tamo je to ljude jako zanimalo.
Njihovi svećenici mislili su da je zanimanje čak i preveliko jer su primijetili da je čovjek počeo privlačiti mase, a oni sami počeli su gubiti na popularnosti, i zato su odlučili da ga ubiju.
Otrovali su ga, razapeli - predstavite si to kako hoćete.
Bojali su se, međutim, da će se sada ljudi okrenuti protiv njih.
Ali bili su jako mudri, čak prepredeni.
Znate li što su učinili?
Dali su napraviti čovjekov portret i stavili su ga na glavni oltar u hramu.
Alatke za paljenje vatre stavljene su ispred portreta, a ljudi su poučavali kako se trebaju klanjati portretu i alatkama, što su stoljećima revno činili.
Štovanje i čašćenje se nastavilo, ali vatre više nisu imali.

Gdje je vatra?
Gdje je ljubav?
Gdje je droga koju je društvo usadilo u vas?
Gdje je sloboda?
Upravo time se bavi duhovnost.
Na žalost, mi to najčešće gubimo iz vida, zar ne?
Upravo o tome je Isus govorio.
Ali previše naglašavamo: “Gospodine, Gospodine”, zar ne?
Gdje je vatra?
I ako čašćenje ne vodi do vatre, ako bogoštovlje ne vodi do ljubavi, ako liturgija ne vodi do jasnijeg opažanja stvarnosti, ako Bog ne vodi u život, od kakve nam je koristi religija osim što uzrokuje još veće podjele, još više fanatizma, još više antagonizma?
Svijet ne boluje od nedostatka religije kako je obično shvaćamo, nego boluje od nedostatka ljubavi, nedostatka svjesnosti.
A ljubav se stvara svjesnošću i nikako drugačije, nikako drugačije.
Shvatite kakve zapreke sebi postavljate na putu do ljubavi, slobode, i sreće i zapreke će nestati.
Uključite svjetlost svjesnosti i tama će nestati.
Sreća nije nešto što se može postići; ljubav nije nešto što možete proizvesti; ljubav je nešto što vas ima.
Vi nemate vjetar, zvijezde i kišu.
Ne posjedujete te stvari; predajete im se.
A predat ćete im se kada postanete svjesni iluzija, svojih ovisnosti, svojih žudnji i svojih strahova.
Kao što sam vam ranije rekao, prvo: psihološki uvid je od velike pomoći, ali ne analiza - analiza je paraliza.
Uvid nije nužno isto što i analiza.
Jedan vaš američki terapeut jako je to dobro postavio: “Ono što je važno je ‘Aha’ iskustvo.”
Sama analiza ne pomaže - daje nam jedino informacije.
Ali kad biste mogli postići “Aha” iskustvo, to bi bio uvid.
To je promjena.
Drugo: važno je razumijevanje vaših ovisnosti.
Treba vam vremena.
Jao, koliko bi se vremena koje se posvećuje bogoštovlju, pjevanju hvalospjeva i pjesama, moglo plodonosno iskoristiti za shvaćanje samoga sebe.
Zajednica se ne stvara zajedničkim liturgijskim slavljima.
Duboko u svom srcu znate, i ja znam, da se takva slavlja pripremaju samo zato da se prikriju razlike.
Zajednica se stvara razumijevanjem balvana koje stavljamo na put zajedništva, razumijevanjem sukoba koji se javljaju zbog naših strahova žudnji.
Tako se dolazi do zajedništva.
Moramo uvijek paziti da bogoštovlje ne postane samo još jedna prepreka za važan posao življenja.
A živjeti ne znači raditi za vladu, ili postati veliki poduzetnik, ili činiti velika djela milosrđa.
To nije život.
Živjeti znači odbaciti sve prepreke i živjeti u svježini sadašnjeg trenutka.
“Ptice nebeske… niti siju niti žanju” - to je život.
Počeo sam rekavši vam da ljudi spavaju, da su mrtvi.
Mrtvaci upravljaju vladama, mrtvaci vode velike poslove, mrtvaci se bave obrazovanjem; postanite živi!
Bogoštovlje vam mora u tome pomoći, inače je beskorisno.
I sve više i više - i vi i ja to znamo - posvuda gubimo mlade.
Mrze nas; ne zanima ih nametanje još više strahova i krivnje.
Ne zanimaju ih propovijedi i nagovori, ali žele naučiti što je ljubav; kako mogu biti sretan; kako mogu živjeti; kako mogu doživjeti sve one čudesne stvari o kojima mistici govore?
To je dakle druga stvar: razumijevanje.
Treće: nemojte se poistovjećivati ni s čim.
Kada sam danas dolazio ovamo netko me je pitao: “Osjećate li se ikad jadno?”
Čovječe, naravno da se ponekad osjećam jadno. Imam svoje napadaje.
Ali ne traju, zaista ne traju.
Što učinim?
Prvi korak: ne poistovjećujem se s tim osjećajem.
Osjećam se jadno.
Umjesto da zbog toga postanem napet, umjesto da se živciram zbog toga, shvaćam da se osjećam potištenim, ili razočaranim, ili kako već bilo.
Drugi korak: priznajem da se taj osjećaj nalazi u meni, a ne u nekoj drugoj osobi, npr. osobi koja mi nije pisala, ili u izvanjskom svijetu; u meni je.
Jer dokle god mislim da se nalazi izvan mene, uzimam za pravo da se držim tog osjećaja.
Ne mogu reći da bi se svatko na mom mjestu tako osjećao; u stvari, tako bi se osjećale samo budale i ljudi koji spavaju.
Treći korak: ne poistovjećujem se s tim osjećajem.
“Ja” nije taj osjećaj.
“Ja” nisam usamljen, “ja” nisam potišten, “ja” nisam razočaran.
Razočaranje je tu, gledate ga.
Bili biste iznenađeni da vidite kako brzo isparuje.
Sve čega ste svjesni stalno se mijenja; oblaci stalno putuju.
Dok to činite, također ćete dobiti razne uvide u to zašto su oblaci uopće došli.
Imam ovdje nekoliko citata, nekoliko rečenica koje bih ja zapisao zlatnim slovima.
Uzeo sam ih iz A. S. Neillove knjige Summerhill.
Morao bih vam reći nešto i o pozadini ovoga.
Vjerojatno znate da se Neill četrdeset godina bavio ob razovanjem.
Osnovao je jednu vrstu neovisne škole za otpadnike.
Primao je dječake i djevojčice i jednostavno ih puštao slobodnima.
Ako su htjeli naučiti čitati i pisati, dobro.
Ako nisu htjeli naučiti čitati i pisati, opet dobro.
Mogli su učiniti što god su željeli sa svojim životom, ali nisu smjeli ograničavati slobodu drugih.
Dokle god se ne miješaš u slobodu drugoga - slobodan si.
Neill je rekao da mu najgora djeca dolaze iz samostanskih škola.
Naravno, tako je to bilo nekad davno.
Kaže da je toj djeci trebalo oko šest mjeseci da prebole svu srdžbu i odbojnost koju su bili potiskivali.
Bunili bi se šest mjeseci, borili bi se protiv sustava.
Najgora je bila djevojčica koja je često uzimala bicikl i odlazila u grad, izbjegavajući nastavu, izbjegavajući školu, izbjegavajući sve.
Ali čim su preboljeli odbojnost, svi su htjeli učiti, čak bi se i bunili: “Zašto danas nemamo nastave?”
Treba dodati da su djeca pratila samo one predmete koji su ih zanimali.
Nakon nekog vremena bi se preobrazili.
U počecima su se roditelji bojali poslati djecu u takvu školu.
Govorili bi: “Kako ćete ih obrazovati ako ih ne disciplinirate?
Morate ih poučavati, voditi.”
Koja je bila tajna Neilllovog uspjeha?
Dobivao je najgoru djecu, onu od kojih su svi drugi digli ruke, a za šest mjeseci bila bi preobražena.
Slušajte što je rekao - izvanredne riječi, svete riječi:
“Svako dijete ima Boga u sebi.
Naši pokušaji da formiramo dijete pretvaraju Boga u vraga.
Djeca koja dolaze u moju školu su mali vragovi, mrze svijet, destruktivna su, bezobrazna, lažu, kradu, zlovoljna su.
Za šest mjeseci postanu sretna, zdrava djeca koja ne rade ništa loše.”
To su prekrasne riječi koje dolaze od čovjeka čiju školu redovito posjećuje inspekcija Britanskog ministarstva obrazovanja i svi ravnatelji i ravnateljice i drugi koji tamo žele doći.
Divne riječi.
To je njegova karizma.
Takve stvari ne možete isplanirati, za to morate biti posebna osoba.
Na nekim od svojih predavanja za ravnatelje i ravnateljice govorio je:
“Dođite u Summerhill i vidjet ćete da su sve voćke pune plodova, nitko ih ne trga s voćki.
Nema želje za napadanjem autoriteta.
Dobro se hrane i nema zlovolje i srdžbe.
Dođite u Summerhill i nigdje nećete vidjeti hendikepirano dijete s nadimkom (znate kako djeca mogu biti okrutna prema nekome tko muca).
Nikada nećete vidjeti da se itko ruga djetetu koje muca, nikada.
U toj djeci nema nasilja zato što nitko ne primjenjuje nasilje nad njima.”
Slušajte te riječi otkrivenja, te svete riječi.
Takvi ljudi postoje.
Bez obzira na to što vam znanstvenici, svećenici i teolozi govore, postojali su, i sada ima ljudi koji se ne svađaju, nisu ljubomorni, ne izazivaju sukobe, ratove, neprijateljstva, ništa!
Takvi ljudi postoje u mojoj zemlji, ili, točnije rečeno, postojali su do nedavno.
Poznavao sam isusovce koji su živjeli i radili s ljudima koji, kako su me uvjeravali, nisu bili sposobni krasti ili lagati.
Jedna časna sestra rekla mi je da je išla raditi s plemenima na sjeveroistoku Indije gdje ljudi ništa nisu zaključavali.
Nikada ništa nije ukradeno i nikada nisu lagali - sve dok se indijska vlada i misionari nisu tamo pojavili.
Svako dijete ima Boga u sebi.
Naši pokušaji da formiramo dijete pretvorit će Boga u vraga.
Gledao sam jedan zgodan film kojeg je režirao Federico Fellini, 8 1/2.
U jednom prizoru neki časni brat odlazi na picnic ili izlet s grupom dječaka između osam i deset godina.
Bili su na plaži malo ispred brata koji je bio na začelju okružen s njih trojicom ili četvoricom.
Naišli su na jednu stariju ženu koja je bila uličarka i dječaci su je pozdravili: “Zdravo”, i ona uzvrati: “Zdravo."
Upitaše je: “Tko si ti?” Ona odgovori: “Ja sam prostitutka."
Nisu znali što je to, ali pravili su se da znaju.
Jedan od dječaka koji je, čini se, znao malo više od drugih, reće: “Prostitutka je žena koja radi određene stvari ako joj platiš.”
Ostali ga upitaše: “Hoće li to uraditi ako joj platimo?” “Zašto ne?” odgovori ovaj.
I tako su skupili novac i dali joj ga. “Hoćeš li sada učiniti te određene stvari pošto smo ti platili?”
Ona odgovori: “Svakako, dečki. Što biste htjeli da uradim?”
Jedino što im je palo na pamet bilo je da joj kažu da se skine.
Skinula se, i gledali su je. Nikada prije nisu vidjeli golu ženu.
Nisu znali što bi drugo sada učinili, pa su rekli: “Bi li htjela plesati?”
Rekla je: “Svakako.” I tako su se svi skupili u krug pjevajući i pljeskajući.
Uličarka je njihala bokovima, a oni su se odlično zabavljali.
U međuvremenu je došao brat i sve vidio.
Dotrčao je i počeo vikati na ženu.
Prinudio ju je da se obuće, a narator reće: “U tom trenutku pokvario je djecu.
Do tada su bila nevina, lijepa.”
To nije rijedak problem.
Poznajem jednog prilično konzervativnog misionara, isusovca koji radi u Indiji.
Došao je na jedan moj tečaj.
Govorio sam o ovoj temi dva dana, a on je patio.
Došao je k meni druge večeri i rekao mi: “Tony, ne mogu ti opisati koliko patim dok te slušam.”
Upitao sam ga: “Zašto, Stan?”
Rekao je: “Oživljavaš jedno pitanje u meni kojeg sam potiskivao dvadeset i pet godina.
Strašno pitanje.
Opet i opet sam se pitao: nisam li pokvario svoj narod učinivši ih krščanima.”
Taj isusovac nije bio jedan od vaših liberalnih, bio je ortodoksan, posvećen, pobožan, konzervativan čovjek.
Ali osjetio je da je pokvario sretne, prostodušne, jednostavne ljude pune ljubavi time što ih je učinio kršćanima.
Američki misionari koji su došli na otoke u Južnom moru sa svojim suprugama bili su užasnuti kada su vidjeli da domorotkinje dolaze u crkvu obnaženih grudi.
Njihove supruge zahtijevale su da se obuku pristojnije.
I zato su im misionari dali majice.
Slijedeće nedjelje žene su došle u crkvu u majicama, ali imale su izrezane dvije velike rupe radi udobnosti i prozračivanja.
Bile su u pravu; misionari su bili u krivu.
Vratimo se sada Neillu.
On kaže: “Ja nisam nikakav genij, ja sam samo jedan čovjek koji odbija voditi dječje korake.” Međutim, što je onda s istočnim grijehom?
Neill kaže da svako dijete ima Boga u sebi.
Naši pokušaji da ga formiramo pretvorit će ga u vraga.
On pušta djecu da sama odrede svoje vrijednosti, a vrijednosti su uvijek dobre i društvene.
Možete li u to povjerovati?
Kada se dijete osjeća voljenim (što znači da dijete osjeća da ste na njegovoj strani), onda je u redu.
Dijete više ne doživljuje nasilje.
Nema straha, nema nasilja.
Dijete počinje postupati s drugima onako kako se s njime postupalo.
To je zaista sveta knjiga.
Pročitajte je.
Meni je do temelja promijenila život i način na koji postupam s ljudima.
Počeo sam viđati čuda.
Počeo sam prepoznavati nezadovoljstvo sa samim sobom koje je posijano u meni, natjecanje, uspoređivanje, mišljenje “to nije dovoljno dobro”, itd.
Možete prigovoriti da ne bih postao ono što jesam da me nisu gurali.
Je li mi zaista bilo potrebno sve to guranje?
I tko uopće želi biti ono što sam ja?
Želim biti sretan, želim biti svet, želim biti pun ljubavi, želim imati mir, želim biti slobodan, želim biti čovječan.
Znate li zbog čega se događaju ratovi?
Događaju se zato što svoje unutarnje sukobe projiciramo van.
Pokažite mi čovjeka u kojem nema unutarnjih sukoba i ja ću vam pokazati čovjeka u kojem nema nasilja.
U njemu će biti djelotvorne, čak i grube akcije, ali ne iz mržnje.
Kada djeluje, djeluje kao kirurg, djeluje kao učitelj pun ljubavi koji radi s duševno zaostalom djecom.
Njih ne možete kriviti, ali morate ih razumjeti i krenuti u akciju.
S druge strane, kada se bacite u akciju iz mržnje i nesvjesnog nasilja, činite grešku.
Pokušavate vatrom ugasiti vatru.
Pokušavate se boriti protiv poplave dodajući vodu.
Ponavljam ono što je Neill rekao: “Svako dijete ima Boga u sebi.
Naši pokušaji da formiramo dijete pretvorit će Boga u vraga.
Djeca koja dolaze u moju školu su mali vragovi, mrze svijet, destruktivna su, bezobrazna, lažu, kradu, zlovoljna su.
Za šest mjeseci postanu sretna, zdrava djeca koja ni rade ništa loše.
Nisam ja nikakav genije, ja sam samo jedan čovjek koji odbija voditi dječje korake.
Puštam ih da sama odrede svoje vrijednosti, a vrijednosti su uvijek dobre i društvene.
Religija koja čini ljude boljima, čini ih gorima, ali religija poznata kao sloboda čini sve ljude dobrima jer uništava unutarnji sukob [ja sam dodao riječ “unutarnji ”] koji od ljudi stvara vragove.”
Neill također kaže: “Prva stvar koju učinim kada dijete dođe u Summerhill je da mu uništim savjest.”
Pretpostavljam da znate o čemu govori, jer ja znam o čemu govori.
Ne treba vam savjest ako već imate savjest; ne treba vam savjest ako imate osjetljivost.
Niste nasilni, niste plašljivi.
Vjerojatno mislite da je to jedan neostvariv ideal, ali pročitajte Neillovu knjigu.
Sretao sam ljude koji su se tu i tamo, iznenada spotakli o tu istinu: korijen zla nalazi se u vama.
Kada to počnete shvaćati, prestat ćete si nametati zahtjeve, prestat ćete si nametati očekivanja, prestat ćete gurati sami sebe i razumjet ćete.
Hranite se zdravom hranom, dobrom zdravom hranom.
Ne govorim o stvarnoj hrani, govorim o zalasku sunca, o prirodi, o dobrom filmu, o dobroj knjizi, o poslu u kojem uživate, o dobrom društvu.
Tako ćete, nadam se, osloboditi se ovisnosti o onim drugim osjećajima.
Kakvi vam se osjećaji javljaju kad ste u dodiru s prirodom ili kada ste uronjeni u posao koji volite?
Ili kada razgovarate s nekim u čijem društvu zaista uživate u otvorenosti i bliskosti bez navezivanja.
Kakvi vam se osjećaji javljaju?
Usporedite te osjećaje s osjećajima koji se javljaju u vama kada pobijedite u nekoj raspravi, ili kada pobijedite u nekoj utrci, ili kada postanete popularni, ili kada vam svi plješću.
Potonje osjećaje nazivam svjetovnim osjećajima, a one prve nazivam duhovnima.
Mnogi ljudi osvajaju svijet i gube svoju dušu.
Mnogi ljudi žive prazne živote, živote bez duše, zato što se hrane popularnošću, odobravanjem, hvalama, s “ja sam O.K., ti si O.K.”, s “gledaj me”, “slušaj me”, “podupiri me”, “cijeni me”, time što su šefovi, time što imaju moć, pobjeđivanjem na utrci.

Hranite li se i vi time?
Ako se time hranite, onda ste mrtvi.
Izgubili ste svoju dušu.
Hranite se drugačijom, hranjivom tvari.
Tada ćete vidjeti preobrazbu.

Dao sam vam cjelokupan program za život, zar ne?

A. de Mello

Opsjednutost

Egzistencija izvanljudskih zlih *sila i moći (*demoni) i njihovo djelovanje u svijetu vjerska je istina (nedefinirana, usp. DS 800 1668 1694 1696; NR 295 642 696 698).
Utjecaj tih moći ne treba se prema Pismu (npr. Lk 13,16; 1 Sol 2,18; Heb 2,14) prihvatiti tek ondje gdje postoje »izvanredni« fenomeni koji su takvi za metode unutar svjetske empirije za razliku od normalnih fenomena koji su empirijski opipljivi i dadu se kontrolirati.
Nego upravo je i normalni, »naravno« objašnjivi lanac naravnih i povijesnih događaja podložnih nadljudskoj dinamici demonskih moći koje su usmjerene na zlo.
Otuda se mogu i moraju *bolest, *smrt i ono samorazarajuće ljudskog života u svakom slučaju promatrati i kao izraz djelovanja demonskih moći, upravo i ondje gdje oni dolaze od naravnih uzroka najbliže vrste te se mogu i trebaju uklanjati naravnim sredstvima.
Otuda nije, gledajući religiozno, niti moguće niti posebno važno povlačiti neku točnu granicu između opsjednutosti i naravne bolesti, pogotovo zato što ova posljednja može biti i simptom i ulaz za ono prvo.
Zato se i ne postavlja neka radikalna dilema između borbe protiv toga fenomena egzorcizmom (svečanom molitvom Bogu u ime i po nalogu Krista i Crkve za zaštitu od nečistih moći) ili medicine, pogotovo što se svaki kršćanin treba moliti i u »naravnoj« bolesti za zdravlje.
I onda kad se mora govoriti o nekom fenomenu kao opsjednutosti u užem smislu, radit će se o manifestaciji onoga temeljnog demonskog područja moći koja je za nas opipljiva samo na temelju upravo ovdje »pripuštenih« okolnosti, ali i samo pokazuje ono što je uvijek u svijetu prisutno i zato ne iskorišćuje naravne uzroke, nego se njima služi za svoje vlastite ciljeve.
Nije moguće adekvatno razdvajanje između demonskog utjecaja s jedne strane i pojmovnog svijeta nekog in- 381 dividuuma, njegovih predstava, vremena, sposobnosti, mogućnosti bolesti pa i parapsiholoških sposobnosti s druge strane.

TEOLOŠKI RJEČNIK - KLEINES THEOLOGISCHES WORTERBUCH
Izdavač FORUM BOGOSLOVA ĐAKOVO

Od početka do kraja svoga javnog djelovanja Isus nalazi bolesnike na svojim putovima.
On ne tumači bolest u suviše uskoj perspektivi plaće za grijehe (usp. Iv 92n si); u njoj vidi zlo od kojega ljudi pate, posljedicu grijeha, znak moći *Sotone nad ljudima (Lk 13,16).
Obuzima ga sažaljenje (Mt 20,34), i to sažaljenje traži od njega da nešto učini.
Ne gubi vremena lučeći što je naravna bolest a što je opsjednutost zlim duhom:
»On riječju istjera duhove i sve bo­lesnike izliječi« (Mt 8,16 //).
To dvoje je povezano.
Oboje jednako očituje njegovu moć (usp. Lk 6,19) i smisao im je, u konačnici, isti: znak su Isusove pobjede nad Sotonom i uspostavljanja Božjega kraljevstva ovdje na zemlji, u skladu s Pismima (usp. Mt 11,5 //).
To ne znači da bolest mora sad nestati iz svijeta; ali već je sada, ovdje na zemlji, na djelu Božja sila koja će je na kraju pobijediti.
Zato Isus od svih bolesnika koji mu iskazuju pouzdanje (Mk 1,40; Mt 8,2-6 //) traži samo jedno: da vjeruju jer *vjeri je sve moguće (Mt 9,28; Mk 5,36/7; 9,23)7
Njihova vjera u Isusa uključuje vjeru u *kraljevstvo Božje, i baš ih ta vjera spašava (Mt 9,22//; 15,28; Mk

VOCABULAIRE DE THEOLOGIE BIBLIQUE - Copyright: za hrvatski prijevod: Kršćanska sadašnjost, 1969.

Vjekovima me ljudi nazivaju Isus

Sveto, najviše i slavno je Moje Ime u Nebu i čašćeno na zemlji.
Na zvuk Moga Imena, čitav pakao bježi, i onaj koji Me zazivlje, onaj koji Me ljubi iz sveg srca, nalazi ono što mu manjka, biva utješen u svojim žalostima i otvara svoje srce nadi.
Ja sam onome koji Me zaziva s ljubavlju, s vjerom, odlučio dati posebnu nagradu u Nebu.
Koliko Me bude puta zvao na zemlji, toliko će puta biti slavljen po blaženicima na Nebu.
Ali onaj koji Me zazove rastreseno ili iz običaja, što očekuje od mene, ako se uopće ne zaustavlja na mome Imenu?
Moje Ime ne daje snagu ako Me vi ne ljubite.
Ono ne može uzbuditi osjećaje sažaljenja ako nije izgovoreno više srcem nego usnicama.
Tko poznaje moć koju u sebi krije ovo Ime što mi ga dade moj Otac?
Tko poznaje milinu što je sadrži ovo Ime koje je bilo objavljeno Djevici, mojoj Majci?
Već vjekovima me ljudi zovu i uvijek s tako malo ljubavi.
Kolike li se litanije rastresenih osoba penju do mojih osjetljivih i pažljivih ušiju!
Ali zašto Me ne razumiju?
Zašto ne razmišljaju da Ja jedini nosim to sveto Ime, to ime koje ima slatkoću meda, to ime koje je spasenje i ljubav?
Zovite Me uvijek s pouzdanjem, ne misleći na željene milosti, onda što budete manje iskali više ćete primiti.
Zovite Me uvijek, jer Ja želim biti uz vas i dati vam sve od sebe.
U svakom času, danju i noću, pri poslu, sa svih strana zovite Me, ali s ljubavlju i srcem: Isuse! I ja ću vam pomoći, oslobodit ću vas, jer Ime moje znači: Bog koji spasava!

Iz knjige "Velika križarska vojna Ljubavi“

Video

Svjesnost

Neki čovjek pronašao je orlovo jaje i stavio ga pod kvočku na svom seoskom imanju.
Zajedno s pilićima izlegao se i orlić, i odrastao je s njima.
Cijeli svoj život orao je radio isto što i pilići, misleći da je i on jedan od njih.
Kljucao bi po zemlji tražeći gliste i kukce.
Kvocao je i kukurikao, mahnuo bi koji put krilima i letio nekoliko metara po zraku.
Godine su prolazile i orao je ostario.
Jednog dana vidio je iznad sebe, na vedrom nebu, veličanstvenu pticu.
Ptica je gracioznom dostojanstvenošću jedrila po snažnim zračnim strujama i jedva da je koji put zamahnula svojim zlatnim krilima.
Orao je gledao u nebo zadivljen.
"Tko je to?" upitao je.
"To je orao, kralj ptica", reče kokoš koja je stajala do njega.
"On pripada nebu, a mi pripadamo zemlji - mi smo kokoši."
I tako je orao živio i umro kao kokoš jer je mislio da je i on kokoš.

Antony de Mello - Svjesnost
Download knjige

Misao za današnji dan

"Nije dovoljno s Bogom samo započeti, valja s Njim i nastaviti, jer i Juda je dobro započeo."

fra M. Bustruc

Zadnja Poruka, 2. siječanj 2010.

Gospa je bila jako žalosna.
Samo je rekla poruku i blagoslovila nas.
“Draga djeco, danas vas pozivam da s potpunim povjerenjem i ljubavlju pođete sa mnom, jer ja vas želim upoznati sa svojim Sinom.
Ne bojte se, djeco moja.
Ja sam tu s vama, uz vas sam.
Pokazujem vam put kako da oprostite sebi, oprostite drugima i, sa iskrenim kajanjem u srcu kleknete pred Oca.
Učinite da umre u vama sve ono što vas priječi da ljubite i spašavate, da budete uz Njega i u Njemu.
Odlučite se za novi početak, početak iskrene ljubavi samoga Boga.
Hvala vam!”

Poruka preko vidjelice Mirjane

Mediatrix

MEDIATRIX (lat. = posrednica) je teološki katolički pojam koji želi izraziti da je blažena djevica Marija, zbog svojega jedincatog položaja u povijesti spasenja, 'posrednica svih milosti'.
Crkva nije zauzela dogmatsko obvezatno stanovište prema tome pojmu i onome što on izriče, ali je 2. vat. izjavio da 'majčinska zadaća' i 'spasenjski utjecaj' Marijin potpuno ovisi o posredništvu Isusa Krista (LG 60).
U 'spasenjskoj zadaći' donosi nam ona stalno darove vječnoga spasenja i zato se zaziva kao posrednica (LG 62).

Nebo

Nebo se može u teologiji upotrebljavati u dva značenja koja se međusobno moraju razlikovati:

1. Kao slikovita riječ označuje ono u SZ i u NZ ono gore, iznad Zemlje, koje se prema antičkoj slici svijeta predstavlja u stupnjevima, od kojih je najviši opet sasvim slikovito zamišljen kao mjesto gdje Bog stanuje.
Već SZ 'demitologizira' tu predstavu kad kaže da nebo i zemlja ne obuhvaćaju Boga (1 Kr 8,27; Jr 23,24).
U kasnom židovstvu predstavlja se nebo isto tako slikovito kao mjesto spašenih: u nebu je bio raj, u nebu će biti 'nebeski Jeruzalem'.
Slikovito kaže i NZ da kršćani trebaju težiti prema onome stoje 'gore' (Kol 3,1), ondje je njihova domovina (Fil 3,20; Heb 13,14).
Nebo je i opisivanje imena Božjega: 'bazilcja neba' ne znači stoga da NZ premješta konačno vremensku Božju vlast prostorno u nebo jer je ona označena preobraženom promjenom cijeloga stvorenja u novo nebo i novu zemlju.

2. U teologiji može nebo biti metafora za punoću spasenja čovjeka koji je u Bogu konačno spašen. Može li se to nebo nazvali 'mjestom', ovisi o tome na koji način isto tako materija biva konačno spašena za Boga.
Osim činjenice (uskrsnuća tijela) o tome nije ništa objavljeno.
Ni u kojem slučaju ne smije se to nebo predstavljati kao neko bezvremenski egzistentno mjesto 'do' kojega odnosno 'u' koje se dolazi.
To proizlazi iz bitno kristološke strukture neba: nebo je zasnovano u pobjedi smrti Isusom Kristom i u njegovu uzdignuću (uzašašće Isusovo), a to su temeljni uvjeti da nešto stvoreno i može ići u sam Božji život.
To 'biti kod Boga' za osobno stvorenje znači bitno okupljanje čovječanstva u konačno tijelo Isusa Krista, u cijeloga Krista, u komunikaciju s učovječenim Bogom (koji takav ostaje).
U tome nebo znači i 'ponovno viđenje' i ostajanje ljudskih odnosa koji su zasnovani u ovome svijetu.
Taj ulazak u jedinstvo s Bogom i ljudima međusobno nikako ne znači nestajanje pojedinca, jer je on s rastućom blizinom Božjom oslobođen za sve veću samostalnost i vrijednost.
To se nalazi i u teološkom načinu govora koji vlastitu bit neba i blaženstva u Bogu naziva gledanjem Boga (tako tomisti) ili radikalnom ljubavlju (tako skotisti) osobne vrste između Boga i stvora.
Uzmemo li to oboje zajedno, jasno nam je kako se blaženstvo može različito predstaviti, a da ne prestane biti blaženstvo bez ostatka: ono što je milošću Božjom konačno spašeno (to teologija kaže i tome što nužno zahtijeva 'svjetlo slave' kao preobrazbu čovjeka da čovjek može biti 'u nebu') ostaje određeno povijesno dostignutim i nastalim, a potpuno je ispunjeno i ljubljeno od Boga u povijesno dostignutoj mjeri i 'formatu'.
Koliko god je nebo utemeljeno u ulazu Isusa Krista u njegovu slavu, koja je trajna vrijednost njegova čovještva u Bogu i prihvaćanje onih koji su umrli nakon njega u to blaženstvo, a ujedno i otvaranje nekog novog Isusovog odnosa prema svijetu i prema onima koji su kod njega, isto se tako mora vidjeti da je 'nebo' veličina koja još raste, jer je spasenje tek onda totalno kad je sve izliječeno (svijet, povijest i ljudi), tako da nebo dolazi tek s ispunjenjem cjeline u paruziji, sudu, i u uskrsnuću tijela do svoga savršenstva.

Prostor Duha

Razmišljanje i molitva za ovaj tjedan:

Gospodine, 2009. godina je bila teška širom zemaljske kugle.
I dok godina izmiče, u ove kratke zimske dane razmišljam i molim nad onim što si od prošloga siječnja učinio za mene i za svijet u kojemu živim.
Kako sam se osjećao zbog recesije koja je milijune ljudi ostavila bez posla?
Jesam li postao više osjetljiv ili više sebičan stvarajući oko sebe obrambeni zid?
Godina je posijala probleme i padove na svim razinama i čovjek bi zbog pogrešaka lako mogao upasti u depresiju.
Uspjeh je ono što učinimo sa svojim pogreškama.
Gospodine, negdje u toj bijedi imaš pouku za sve nas.
Ne možemo naučiti ništa ako ponavljamo stare stvari i branimo se onakvima kakvi smo oduvijek bili.
Vidjeli smo posljedice neobuzdane pohlepe.
Dok jedni drugima želimo sretnu novu godinu razmislimo dvaput hoćemo li dodati i "uspješnu i bogatu".
Svjetlucava težnja za uspjehom i bogatstvom nije donijela sreću svima.
Gospodine, pouči me!

Četvrtak, 31 prosinca

Dok sjedim ovdje, otkucaji moga srca, ritam disanja, pokreti uma, sve su to znakovi da me Bog neprestano stvara.
Zaustavljam se na tren, i postajem svjestan te Božje prisutnosti u meni.

Bog me tada poučavao kao što učitelj poučava učenika. (sv. Ignacije)
Podsjetit ću se da ima još mnogo stvari kojima me Bog treba poučiti, i molit ću za milost da ih uočim i dopustim mu da me po njima mijenja.

U prisutnosti Stvoritelja koji me ljubi, iskreno promatram doživljaje proteklog dana, vrhunce, dna i onu svakodnevnu osrednjost.
Mogu li uočiti gdje je Bog bio prisutan u svemu tome?

Bog govori svakome od nas osobno.
Trebam slušati kako bih čuo što mi želi reći.
Pročitat ću tekst nekoliko puta, a zatim ću slušati...

Iv 1,1-18 U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.
Ona bijaše u početku u Boga.
Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa.
Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.
Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan.
On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu.
Ne bijaše on Svjetlo, nego - da posvjedoči za Svjetlo.
Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna.
K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.
A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego - od Boga.
Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu - slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine.
Ivan svjedoči za njega.
Viče: "To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!"
Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost.
Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu.
Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac - Bog - koji je u krilu Očevu, on ga obznani.
Što mi želiš reći, Gospodine?

Komunikacija podrazumijeva razgovor i slušanje.
Dok razgovaram s Isusom, trebam biti spreman i čuti sve što mi on želi reći.
Zamislit ću nježnost i dobrotu u Isusovim očima i smješak pun ljubavi dok me on promatra.
Mogu biti potpuno iskren s Isusom dok mu povjeravam svoje brige i radosti.
Otvaram mu svoje srce dok mu govorim o svojim strahovima i sumnjama.
Zamolit ću ga da mi pomogne da se u potpunosti mogu povjeriti njegovoj brizi, svjestan da on uvijek zna što je najbolje za mene.

Zahvaljujem ti Gospodine što sam mogao provesti nekoliko trenutaka nasamo s tobom.
Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova.

Amen

www.prostorduha.net

Laž

Biblijska uporaba riječi laž obuhvaća dva različita značenja, već prema tomu radi li se o odnosima čovjeka prema bližnjemu ili o njegovim odnosima prema Bogu.

I. LAŽ U ODNOSIMA PREMA BLIŽNJEMU

1. U SZ. Zakonska zabrana laži ima isprva u vidu sasvim određen socijalni kontekst: kontekst lažnog svjedočanstva u parnicama (dekalog: Izl 20,16 l Pnz 5,20; ponovljeno iz Izl 23.1 si. 6 si; Pnz 19,16-21; Lev 19,11); kao iskaz potvrđen zakletvom, ta je laž povrh toga i oskrvnjivanje Božjeg imena (Lev 19,12).
Ovo uže značenje ostaje i u moralnom naučavanju proroka i mudraca (Izr 12,17; Zah 8,17). No oni grijeh laži shvaćaju i mnogo šire: himba, prijevara, nesklad između mišljenja i jezika (Hoš 4,2; 7,1; Jer 9,7; Nah 3,1).
Sve je to Jahvi mrsko (Izr 12,22); njega je nemoguće obmanuti {Job 13,9); stoga je lažljivac osuđen na propast (Ps 5,7; Izr 12,19; Sir 20,25).
Čak je i Jakov, taj previjanac koji je lukavštinom zadobio očev blagoslov, i sam bio izigran od tasta Labana (Post 29,15-30).

2. U NZ. Isus jasno formulira obavezu posvemašnje iskrenosti:
'Vaš govor neka bude: da, da, ne, ne!' (Mt 5,37; Jak 5,12), a Pavao to uzima za pravilo svog ponašanja (2 Kor 1,7 si).
Preuzimlju se, dakle, pouke SZ, ali dobivaju dublje obrazloženje:
'Ne lažite jedan drugome, jer ste svukli staroga čovjeka s njegovim djelima, a obukli novo-
ga' (Kol 3,9 si).
'Govorite istinu sa svojim bližnjim, jer smo udovi jedni drugih' (Ef 4,25).
Laž bi značila vraćanje na izopačenu narav; okrenula bi se protiv naše solidarnosti u Kristu. Razumljivo je onda da su Ananija l Safira lagali zapravo Duhu Svetom kad su, prema Djelima apostolskim, lagali Petru (Dj 5,1-11): kad je posrijedi kršćanska zajednica, riječ je o nečemu što nadilazi društvene odnose.

II. LAŽ U ODNOSIMA S BOGOM

1. Nepriznavanje pravoga Boga. Jahve je Bog istine.
Ne priznavati ga i obraćati se varljivim kumirima eto laži u najvišem smislu; to više nije laž na usnama, već laž života.
Sveti se pisci natječu u optužbama protiv te obmane odapinjući strijele zajedljivih kitica (Jr 10,146; Iz 44,9-20; Ps 115, 5 si), podrugljivih pošalica (Dn 14), pogrdnih oznaka: puka ništavnost (Jr 10,8), grozota (4,1), ispraznost (2,5), nemoć (2, 11) ...
U njihovim očima, za svako se obraćenje ponajprije traži da čovjek prizna varavost i lažnost kumira kojima je služio (16, 19).
Tako misli još i Pavao kad zaklinje pogane da se odvrate od kumira laži (Rim l, 25) da bi služili živomu i pravomu Bogu (l Sol 1,9).

2. Grijeh laži i religiozni život
a) SZ zna i za istančaniji način nepriznavanja pravoga Boga: zbiva se to kad Čovjek trajno udomi naviku laganja u svom životu.
Tako rade bezbožnici, neprijatelji čestita čovjeka: to su podlaci (Sir 5,14) usta punih
laži (Ps 59,13; Sir 51,2; Jr 9,2); oni se pouzdavaju u laž (Hoš 10,13), tako se čvrsto nje drže te neće da se obrate (Jr 8,5), lažna su čak i njihova prividna obraćenja (3,10).
Nekorisno je zavaravati se samoobmanom o čovjeku prepuštenom samom sebi: on je spontani lažac (Ps 116,11).
Pravi je vjernik, naprotiv, prognao laž iz svog života da bude u zajedništvu s Bogom istinitim (Ps 15,2 si; 26,4 si).
Tako će u posljednja vremena postupiti i Sluga Jahvin (Iz 53, 9), upravo kao i ponizni ostatak koji će Bog ostaviti svom narodu (Sef 3,13).
b) NZ osjeća da je taj ideal ostvaren u Kristu (l Pt 2,22).
I zato, odbacivanje laži prvenstveni je zahtjev kršćanskog života (l Pt 2,1).
To se ne odnosi samo na laž usana već i na laž što je u sebi uključuje svaki porok (Otk 21,8): taj porok izabranici, Kristovi pratioci, nisu nikad spoznali (14,5).
Na poseban način zaslužuje ime lašca onaj koji ne priznaje Božju istinu što se objavila u Isusu: Antikrist, koji niječe da Isus jest Krist (l Iv 2,22).
Kod njega laž nije više moralnoga reda, već je u svojoj srži religiozna, upravo kao i laž idolopoklonstva.
3. Sluge laži
a) A u taj svijet laži što se izazovno ustobočuje pred Bogom čovjeka strmoglavljuju lažne vode, kojih ima u svim vremenima.
SZ zna za proroke laži, s kojima se Bog prigodice poigrava (l Kr 22,19-23), a još ih češće pravi proroci razotkrivaju strogim izrazima: tako Jeremija (5,31; 23,9-40; 28, 15 si; 29,31 si), Ezekiel (13) i Zaharija (13,3).
Umjesto riječi Božje oni narodu donose patvorene poruke.
b] U NZ Isus jednako optužuje slijepe vođe židovskoga naroda (Mt 23,16...).
Ti Iicemjeri koji neće da povjeruju u njega lašci su (Iv 8,55).
Oni su preteče drugih lažaca koji će tijekom stoljeća ustajati da odvrate ljude od evanđelja: antikristi (l Iv 2,18-28), lažni apostoli (Otk 2,2), lažni proroci (Mt 7,15), lažni mesije (Mt 24,24; usp. 2 Sol 2,9), lažni učitelji (2 Tim 4,3 si; 2Pt 2,1 si; usp. l Tim 4,1 si) pa i ne spominjući Zidove koji priječe propovijedanje evanđelja (l Sol 2; 14 si) i krivu braću, neprijatelje istinskog evanđelja (Gal 2,4)...
Sve su to sluge laži, kojima se kršćani moraju suprotstaviti kao što se Pavao suprotstavio vraču Elimi (Dj 13,8 si).

III. SOTONA OTAC LAŽI

Svijet je tako razdvojen na dva tabora: tabor Dobra i tabor Zla, Istine i Laži, i to u dvojakom smislu moralnom i religioznom.
Prvi je od njih upravo tabor Božji.
Drugi ima također vođu: Sotonu, staru Zmiju koja zavodi cijeli svijet (Otk 12,9) od dana kad je zavela Evu (Post 3,13) i otkad je, otrgnuvši je od stabla života, postala 'ubojicom ljudi od početka' (Iv 8,44).
Ona navodi Ananiju i Safiru da lažu Duhu Svetomu (Dj 5,3), a vrač Elima njezin je 'sin' (Dj 13,10).
Od nje su nevjerni Židovi koji neće da uzvjeruju u Isusa: oni su sinovi đavla, koji je lažac i otac laži (Iv 8,41-44); i zato oni hoće ubiti Isusa koji im je 'objavio istinu' (Iv 8,40).
Ona, stara Zmija podiže lažne učitelje, neprijatelje evanđeoske istine (l Tim 4,2); ona, da povede rat protiv kršćana (Otk 12,17), predaje vlast Zvijeri mora, tog totalitarnog carstva, Zvijeri čija su usta puna bogopogrdnih psovki (13,1-8); od nje potječe i Zvijer zemlje koja pokreće lažne proroke da obmane ljude te ih privole na obožavanje lažnih kumira (13,11-17). Os svijeta prolazi između ta dva tabora, i važno je da se kršćani ne dadnu zavesti đavoljim podvalama, da im se vjera ne pokvari (2 Kor 11,3).
Moraju, dakle, moliti Boga da ih izbavi od Zloga (Mt 6,13) kako bi ostali u istini.

DANAS NAM SIN BOŽJI POSTADE 'BRAT I DRUG'

Odmah od početka svetkovanja Božić je obogaćen mnogim sadržajima, već od polovice IV. a osobito tijekom V. stoljeća. Nakon Konstantinova edikta god. 313. vrlo se razmahalo vjerničko razmišljanje o objavljenim misterijima.
Već je koncil u Niceji god. 325. deflnirao vjersku istinu o božanstvu, bogosinovstvu Isusa Krista, Bogočovjeka.
To je vjerničko razmišljanje susljedno obogaćeno vjerskim naukom o Duhu Svetomu (Prvi carigradski koncil god. 381), zatim o Mariji, vazda Djevici, Bogorodici (Efeški koncil god. 431).
Vršak svega toga produbljivanja predstavlja Koncil kalcedonski god. 451. koji donosi najjasnije vjerske iskaze o dvjema naravima u Kristu, božanskoj i ljudskoj, koje su sjedinjene u jedinstvu osobe Sina Božjega.
To su zlatna stoljeća kršćanske misli i teologije koje onda pretaču u življenu vjeru kršćanskoga puka najglasovitiji oci, pisci i propovjednici Istoka i Zapada.
Dosta budi spomenuti papu Leona Velikoga iz polovice V. stoljeća s njegovih Deset govora o Kristovu rođenju.
On je također uvelike utjecao na stvaranje rimskog euhologija, rekli bismo službenog molitvenika Rimske Crkve koji tvori potku i današnjeg Rimskog misala.
Iz toga zlatnog doba potječe i zborna molitva središnje božićne mise, poldanjice:
'Bože! Ti si u stvaranju čovjeka čudesno sazdao, a u Kristovu otkupljenju još divnije obnovio ... Učini nas dionicima božanstva Isusa Krista koji je danas čovjeku postao brat i drug.'

Od Božića naša je zemlja 'Sveta zemlja'

Uz 1. čitanje: Izaija je prorok Božića, čita se na svim božićnim misama, kao što će biti i prorok Muke Isusove čita se u Velikom tjednu i na Veliki petak.
U času narodne nesreće on prorokuje iznenadan i veličanstven Božji zahvat u povijest svog naroda.
U duhu gleda tekliče, evanđeliste 'glasonoše radosti' što jure u Jeruzalem da mu jave radosnu vijest: počinje novo doba sveopće sreće i blagostanja.
'O kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti!' Handel je na te riječi skladao divnu sopransku melodiju u svom 'Mesiji'.
A Pavao je taj Izaijin navještaj primijenio na Kristove vjerovjesnike (Rim 10,15).
Što to navješćuju?
Mir radost sreću!
Nije li to sadržaj svega našeg božićnog čestitanja.
Da, to nam donosi ovo Dijete što se noćas rodilo!
Taj je proročki proglas danas upućen svoj Crkvi Božjoj, ali i ovoj našoj crkvenoj zajednici.
I mi smo 'Crkva u malom'.
I vi u vlastitom domu, i vi ste 'ecclesia domestica', kako voli reći Koncil.
'Bog kraljuje!'
Kako? Pavao nas uči da 'kraljevstvo Božje nije jelo ili piće, nego pravednost, mir i radost u Duhu Svetome' (Rim 14,17).
Sva je Crkva dakle danas nagovorena da se na nov, obnovljen način založi u samoj sebi, i kao cjelini i kao svakoj svojoj zajednici, da se založi za ostvarenje tog Božjega kraljevstva.
Ono je po riječima predslovlja Krista Kralja 'kraljevstvo istine i života kraljevstvo svetosti i milosti kraljevstvo pravde, ljubavi i mira' (usp. LG 36a = GS 39c).
Poklik: 'Na Sion dolazi Gospodin!' pretvara se u današnjem evanđelju u poruku: 'I Riječ tijelom postade i nastani se među nama!' Sion, sveto brdo u Jeruzalemu, smatrano je Božjom nastambom posred svoga Izabranoga naroda.
Od Božića, Sin Božji postade stanovnikom zemlje, sva ona postade Sveta zemlja, ali još neosvojena.
Očekuje učenike Isusove gdje god jesu, žive, mole, trpe da je posvete, kao što veli psalam: 'U izvor je vode promeću ... snaga im raste od časa do časa, dok ne ugledaju Boga na Sionu' (Ps 84,7-8).
Uz psalam: Božićni misterij dotiče sve čovječanstvo i svakoga čovjeka. Otkako je Sin Božji postao čovjekom, stanovnikom ove zemlje, svi smo promovirani, unaprijeđeni u svojtu Božju. Dakako, nitko silom, svatko milom, vlastitim odabirom.
No po Svetom pismu Božji spasiteljski zahvati dotiču cijelu prirodu, sav svemir.
Zamislimo samo, ako se atomska energija bude nalazila u rukama posve oslobođene djece Božje, nikada više neće biti razorna nego samo blagoslovna.
O da se dogodi takav Božić, takav Božji prodor u svijet! 'U tom će kraljevstvu piše LG 36a prema Rim 8,21 i sami stvorovi (= sva stvorenja) biti oslobođeni ropstva raspadljivosti da učestvuju u slavnoj slobodi djece Božje!' U tom duhu pjevajmo ovaj psalam!

Ustoličenje Krista Gospodina

Uz 2. čitanje: Ovaj svečani proslov Poslanice Hebrejima daje nam da osjetimo najintimnije ozračje euharistijskih sastanaka prve Crkve.
Vele da je ona još uvijek živ i uzbudljiv primjerak drevne kršćanske homilije.
Zajednica se dakle sastala, po svoj prilici u nedjelju, Dan Gospodnji.
Zanosni propovjednik nagovara ondašnje kršćane.
Progovara im izravnu riječ tko je za njih Isus u čije se ime skupljaju.
Ta je poslanička riječ kroz cijelo jedno tisućljeće i više pothranjivala vjeru kršćanskih pokoljenja.
Čitala se na Božić, kod poldanjice.
I evo, danas dopire do nas da nam i opet u prvom žaru prvog njezina navjestitelja dovikne tko je za nas Isus Krist.
I još više, tko smo mi za njega.
U njemu nam je na najsavršeniji način progovorio Otac, on je posljednja i vrhunska objava Boga u čovječanstvu.
Upirući se upravo na te početne riječi ove poslanice, II. vatikanski sabor razvija čime je Krist Isus Božja objava: 'Cjelokupnom prisutnošću i pojavom', zatim 'riječima i djelima, znacima i čudesima', a osobito 'svojom smrću ... i slavnim uskrsnućem ... i poslanjem Duha istine'. Svime time on nas poučava i prosvjetljuje da je 'Bog s nama da nas iz tmina grijeha i smrti oslobodi i na vječni život uskrisi' (DV4).
No ta objava, koja se zbiva u Isusu Kristu i u njemu i po njemu nije samo neka pusta intelektualna spoznaja.
U njemu i po njemu Bog, Otac, objavio je ljudima 'da u Duhu Svetom imaju pristup k Ocu da postanu zajedničari božanske naravi' (Ef 2,18 i 2 Pt 1,4) do te mjere 'da Bog s njima druguje' (Bar 3,38) i 'poziva ih u zajedništvo sa sobom da ih u nj prigrli' (DV2).
Krist Isus očituje se u svojemu evanđelju ne samo kao donosilac nove 'spoznaje' Boga nego i kao darovatelj i posrednik najveće intimnosti, suživota s Bogom: 'Kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu ... da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima i ja u njima' (Iv 17,21. 26).
Pisac poslanice promatra proslavu Krista nakon otkupne smrti 'pošto očisti grijehe' naše. Kao da prisustvujemo njegovoj nebeskoj intronizaciji: Bog, Otac, vodi ga da zasjedne i kao čovjek najviše prijestolje.
Na tu nebesku intronizaciju Uskrsloga Krista odnose se tri navoda Svetog pisma koji izražavaju najveću intimnost između Krista Isusa, Sina, i njegova nebeskoga Oca.
U isto vrijeme iskazuju Krista, koji je i kao čovjek, Kralj svega stvorenoga.
Tu nebesku intronizaciju Krista liturgija danas, na Božić, shvaća kako se već događa, evo, danas, na Božić.
On je već danas naš 'Mladi kralj', kako ga naslovljuje naša božićna himna.
Stoga u tom čujmo poziv da mu postanemo odani podanici te živimo doista kao njegovi poklonici.
I to u najpunijem značenju te riječi, darivajući ga sobom, svime što jesmo.

Jesmo li mi 'oni koji ga primiše'?

Uz evanđelje: Božićna poldanjica sva je ozračena promatranjem misterija današnjega blagdana, koji je u isto vrijeme blagdan utjelovljenja Sina Božjega, ali ujedno i pobožanstvenjenja čovjeka koji ga odano primi.
Stoga je upravo ova misa povlašteno mjesto proglasa ovog najsvečanijeg evanđelja, Proslova Ivanova što ga zovu i Himnom Kristu, vječnoj Riječi Božjoj.
Subjekt je toga himna: Logos Riječ, od vijeka suvječna i subitna samom Bogu, Riječ koja postaje čovjekom (središte himna) da bi se čovjek po njoj srodio s Bogom.
No vjernici osjećaju puni subjekt himna: to je Isus Krist iz Nazareta (r.17) kao utjelovljenje, učovječenje vječne Riječi Božje, kao onaj koji odvijeka bijaše, što će izreći posljednji redak himna, Jedinorođenac, Bog 'koji je u krilu Očevu' (r.18).
Himan se uokviruje, teče od vječnosti do vječnosti (r.l i 18): ta utjelovljena Riječ, koja je odvijeka Jedinorođenac Očev, kad pretrči stazu spa
siteljskog utjelovljenja, vraća se Ocu kao 'Prvorođenac među mnogom braćom' (Rim 8,28). Tako blagdan utjelovljenja LogosaRiječi Jedinorođenca Očeva, Sina Božjega, postaje ujedno blagdan pobožanstvenjenja svakoga čovjeka koji ga primi.
Jer on se utjelovi i učovječi zato da svima 'podade moć da postanu djeca Božja', snagom novoga rođenja od Boga.
S tim i takvim Kristom Isusom, koji je vječna Riječ Božja, a u vremenu se s nama srodio, povezana je sudbina cijeloga stvorenja i svega čovječanstva.
Doista, 'sve postade' po toj Riječi ili, kako to izričitije stoji drugdje, 'sve je po njemu i za njega stvoreno' (Kol 1,16): sva nebeska i zemaljska bića, svemir i čovjek.
Da njega nema, ničega ne bi bilo.
Postojimo jer smo radi njega.
Stoga, to bolje postojimo što smo više 'u Kristu Isusu', kako često kaže sv. Pavao.
Snagom Ivanova Proslova znamo da je svaki čovjek povezan s Kristom, iako nam objava to potanje ne tumači.
Po jednom dobru i opravdanu čitanju, Proslov izričito kaže: On je 'svjetlo istinito koje prosvjetljuje svakoga čovjeka' (r.9), što je za II. vatikanski koncil temeljem najsvestranijeg dijaloga sa svima ljudima, osobito vjerujućima: 'Sve što se kod njih nalazi dobro i istinito Crkva smatra pripravom za Evanđelje i kao dano (= jer je dano) od Onoga koji rasvjetljuje svakoga čovjeka da napokon ima život' (LG 16 = NA 2b).
Ipak, ni ovo najsvjetlije evanđelje ne prešućuje bolnu činjenicu koja ostaje kobnom mogućnošću svakoga čovjeka, svake ljudske egzistencije, pojedinca pa i cijelih epoha ljudskoga roda.
Krajnjom to ozbiljnošću izriče sam Isus u razgovoru s Nikodemom: 'Svjetlost je došla na svijet, ali su ljudi više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla' (Iv 3,19).
Sva se povijest svijeta u ovom Proslovu prikazuje kao stalni sukob i suprotstavljanje svjetlosti i tame.
To postaje vječni izazov napose danas, na Božić, nama da se posve otvorimo toj Božjoj svjetlosti, Isusu Kristu, te sveudilj živimo kao oni 'koji ga primiše': i srcem i dušom i zborom i tvorom, i u privatnom i u javnom životu.
I još jedna riječ!
Ovo božićno evanđelje kulminira u poruci: 'I Riječ tijelom postade i nastani se među nama!' Bibličari vole upozoriti na snagu izvornika: za naše nastani se u izvorniku zapravo piše: ušatori se, šator razape.
Slika doziva Narod Božji na putu u Obećanu zemlju: seleći se nastavali su se pod šatorima. I jednog dana, evo, sam Božji Sin postade suputnik svemu čovječanstvu, štoviše i vođa puta jer sam za se reče: 'Ja sam Put!' (Iv 14,6).
Ali još više!
Već smo istakli da se izvornik može prevesti dvojako: ušatori se među nama, ali i u nama.
U Vukovu prijevodu piše: useli se u nas. Mi treba da mu postanemo šatorom, prema onoj njegovoj riječi: 'Tko mene ljubi, ljubit će ga moj Otac i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti' (Iv 14,23).
Tu smo dotakli dubinu misterija Božića koji se događa u intimnosti svake svete pričesti: tu postajemo s njim zajedno doista djecom Božjom, ali dakako u najistinskijem smislu i braća i sestre međusobno.
Nije li to zadnji doseg Matoševe Kuće gdje, možda i nesvjesno, Matoš proniče svu dubinu kršćanskoga Božića 'jer samo je onaj čovjek, tko je živa kuća Božja, templum Dei absconditi', to jest Hram skrivenoga Boga.
Budimo od soja onih 'koji ga primiše'!
Uvedimo ga u svoje vlastito srce: 'Srce ti dajem da sam tvoj!' Uvedimo ga u svoju kuću, u svoj dom u sve naše međuljudske, građanske i crkvene suodnose. Zato je došao na svijet!

B. Duda

LICE BOŽJEG MILOSRĐA

1. Isus, 'veliki svećenik milostiv' (Heb 2, 17).
Htijući ispuniti Božji naum, Isus je 'u svemu morao postati sličan svojoj braći' kako bi iskusio i samu bijedu onih koje je došao spasiti.
Stoga su svi njegovi čini izraz Božjeg milosrđa, pa i ne označili ili evanđelisti takvima.
Luka se sasvim naročito trudio da to istakne.
Isusovi su miljenici 'siromasi' (Lk 4,18; 7,22); grešnici u njemu nalaze 'prijatelja' (7,34) koji se ne boji s njima drugovati (5,27.30; 15,1 si; 19,7).
Milosrđe što ga je Isus pokazivao općenito prema mnoštvima (Mt 9,36; 14,14; 15,32) poprima kod Luke osobnije lice: ono se okreće prema 'jedincu sinu' u udovice (Lk 7,13), ili zaplakanom ocu (8,42; 9,38.42).
Isus napokon pokazuje naročitu dobrohotnost prema ženama i tuđincima.
Tako je univerzalizam priveden svom ispunjenju: 'Svaki će čovjek vidjeti spasenje Božje' (3,6).
Kad Isus ima toliko sućuti prema svima, shvatljivo je što mu se nevoljni obraćaju kao Bogu samome, govoreći: 'Smiluj mi se, Gospodine!' (Mt 15,22; 17, 15; 20,30 si).

2. Srce Boga Oca.
Isus je htio zauvijek naslikati crte toga lica Božjeg milosrđa što ga je pokazivao svojim Činima. Grešnicima koje je uskogrudnost farizeja isključivala iz kraljevstva Božjega obznanjuje evanđelje beskrajnog milosrđa, izravno nastavljajući vjerodostojne navještaje SZ.
Ne razveseljuju Božje srce ljudi koji se smatraju pravednicima, već raskajani grešnici, slični izgubljenoj1 i ponovno nađenoj ovci ili drahmi (Lk 15r 7.10);
Otac ugleda povratak svoga rasipnog sina, a kad ga izdaleka zapazi, 'sažalijeva mu se' i trči mu u susret (15,20).
Bog, je dugo čekao, on i sad strpljivo čeka Izrael koji se ne obraća, kao ona neplodna smokva (13,69).

3. Preobilje milosrđa.
Bog je, dakle, 'Otac milosrđa' (2 Kor 1,3; Jak 5,11), koji je svoje milosrđe iskazao Pavlu (l Kor 7y 25; 2 Kor 4,1; l Tim 1,13), a obećava ga svima koji vjeruju (Mt 5,7; l Tim 1,2; 2 Tim 1,2; Tit 1,4; 2 Iv 3).
Pavao jasno očituje širinu i preobilje ispunjenja nauma o milosrđu u spasenju i miru, kako ga navješćuju hvalospjevi u osvit evanđelja (Lk 1,50.54.72.78).
Ta objava jest vrhunac Poslanice Rimljanima.
Zidovi na kraju nisu prepoznali Božje milosrđe jer su smatrali da stječu pravednost svojim djelima vršeći Zakon; Pavao, naprotiv, izjavljuje da su oni grešnici, pa je onda i njima potrebno milosrđe i opravdanje po vjeri.
Pored njih, pogani, kojima Bog nije bio ništa obećao, privučeni su također u neizmjerni krug milosrđa.
Svi se dakle moraju priznati grešnicima kako bi svi stekli milosrđe:
'Bog je naime zatvorio sve ljude u neposlušnost, da im se svima smiluje' (Rim 11,32).

BUDITE MILOSRDNI

'Savršenstvo' što ga Isus, prema Mt 5, 48, traži od svojih učenika sastoji se kako iznosi Lk 6,36 u dužnosti da budu milosrdni 'kao što je milosrdan Otac vaš'.
To je bitan uvjet da se može ući u kraljevstvo nebesko (Mt 5,7), a Isus ga uzima slijedeći proroka Hošeu (Mt 9,13; 12,7).
Ta me nježnost mora učiniti dobrim Samarijancem (Lk 10,37), bliskim [bližnji] bijedniku što ga susrećem na svom putu i punim sućuti za onoga tko me uvrijedi (Mt 18,2335), jer se i meni Bog smilovao (18, 32 si).
Zato će nam biti suđeno mjerom milosrđa što ga budemo iskazali, možda i nesvjesno, prema samome Isusu (Mt 25, 3146).
Dok nedostatak milosrđa u pogana izaziva Božju srdžbu (Rim 1,31), kršćanin mora ljubiti i 'suosjećati' (Fil 2,1), gajiti pravu sućut u svtm srcu Ef 4,32; l Pt 3,8); ne može 'zatvoriti svoje srce' pred bratom koji je u nevolji: ljubav Božja ostaje samo u onima koji iskazuju milosrđe (l Iv 3,17).

O ljubavi, ja pjevam.

O ljubavi, ja pjevam,
o Isusu, mom kralju,
i za Njega čuvam najljepše riječi:
Isuse ja volim Te!

O ljubavi ja pjevam,
o Isusu, mom kralju,
i želim vam reći
koliko mi znači!

On je moj Bog,
moja snaga, moje sve,
sve oblake i suze mi briše!
Aleluja...

On je moj Bog,
moja snaga, moje sve,
u vječnosti On čuva me!

Ako želite pjevati uz muziku kliknite ovdje

Došašće u životu vjernika

S došašćem započinje novi godišnji ciklus, u kojem Crkva slavi Kristovo otajstvo, od utjelovljenja do Duhova i ponovnoga Kristova dolaska.
Došašće je također Marijino vrijeme, naime upućuje na Mariju čije je očekivanje Gospodina uzorno za sve vjernike.
Kroz adventsku liturgiju duhovno proživljavamo povijest odabranoga naroda, a to je u nekom smislu sažetak povijesti čovječanstva.
Riječ je o četiri vremenska razdoblja približavanja Božjem dolasku među nas, a to nije samo dolazak u onome trenutku, prije više od dvije tisuće godina, nego počevši od tada Bog neprestano po vjeri, sakramentima, krštenju i Euharistiji dolazi u naše srce.
On dolazi među nas kao Emanuel, da bude Bog s nama.
Znakovi vremena nas pozivaju da razmišljamo o tome kako očekivati i prihvatiti Boga koji dolazi.
Čovječanstvo nikada kao danas nije imalo tako duboke rane: duhovne, materijalne, osobne i zajedničke.

Više