Izbornik

Kontakt

Vaše ime E-mail Vaša poruka:

Linkovi

OFM
Franjevački svjetovni red
Blago
Letak za osobe bez doma i prihoda u Gradu Zagrebu
Sveti Frane

Unutarnja pokora

Isusov se poziv na obraćenje i pokoru, kako već u proroka, ne odnosi prvenstveno na vanjska djela, na 'kostrijet i pepeo', postove i mrtvljenja, već na obraćenje srca, na unutarnju pokoru. Pokornička djela ostaju bez nje neplodna i lažna; unutarnje obraćenje, naprotiv, teži da izrazi taj stav vidljivim znakovima, kretnjama i djelima pokore.

Unutarnja pokora korjenito je preusmjerenje cijelog života, povratak i obraćanje k Bogu svim srcem, raskid s grijehom, odvraćanje od zla, zajedno s osudom zlih djela koja smo počinili. Ona istodobno obuhvaća želju i odluku za promjenom života s nadom u Božje milosrđe i pouzdanjem u pomoć njegove milosti. To obraćenje srca popraćeno je spasonosnim bolom i žalošću koju su Oci nazivali animi cruciatus (muka, mučnina duha), compunctio cordis (skrušenje srca).
Čovjekovo je srce teško i otvrdnulo. Treba Bog dati čovjeku novo srce. Obraćenje je prije svega djelo Božje milosti, koja nam srca vraća Bogu: 'Vrati nas k sebi, Gospodine, i obratit ćemo se' (Tuz 5,21).

Bog nam daje snage da počnemo iznova. I naše srce, otkrivajući veličinu Božje ljubavi, biva potreseno strahotama i težinom grijeha te se počinje bojati da grijehom uvrijedi Boga i bude od njega odijeljen. Čovjekovo se srce obraća gledajući u onoga koga su naši grijesi proboli.

Imajmo pogled upravljen na Kristovu krv te shvatimo kako je dragocjena njegovu Ocu: prolivši je naime za naše spasenje, dao je milost obraćenja cijelome svijetu.

Nakon Uskrsa, Duh Sveti je onaj koji 'dokazuje svijetu što je grijeh' (Iv 16,8-9), odnosno to što svijet nije povjerovao u onoga koga je Otac poslao. Ali taj isti Duh, koji otkriva grijeh, jest Tješitelj koji čovjekovu srcu daje milost kajanja i obraćenja.

(KKC 1430-1433)

Asiški oprost: porcijunkulski oprost

Velika slava Porcijunkule (razlog radi kojeg je svetište franjevačkih početaka bilo ljubomorno čuvano i materijalno povećavano, dok duhovno zrači Božjom naklonjenošću i zato je postalo poznato po čitavom svijetu) jest u tome što je ona mjesto Asiškog ili Porcijunkulskog oprosta.
U malom prostoru koji nam je dan na raspolaganje, ne možemo ući u pojedinosti (14);
ograničit ćemo se na sažetak najraširenijeg dokumenta iz 1310. g., na 'Diplomu fra Teobalda, asiškog biskupa' (1296.-1329.) zbog dokazne vrijednosti tog svjedočanstva.

Evo sažetka Teobaldove diplome: sv. Franjo se nalazi u Sv. Mariji Anđeoskoj; noću mu je objavljeno da ode u Perugiu vrhovnom svećeniku Honoriju III., da izmoli oprost za Porcijunkulu, koju je obnovio.
Sutradan je otišao u pratnji fra Masea iz Marignana.
Papa, pošto je oslobodio Franju od obavezne 'manu adiutrice' (birokratske takse za traženi privilegij), upita ga: 'Koliko godina oprosta tražiš?'
Sv. Franjo odgovori: 'Sveti Oče, ja ne tražim godine, nego duše' i nastavi:
'ja bih želio, ako se to sviđa Vašoj Svetosti, da svatko tko uđe u ovu crkvu ispovjeđen i kaje se, bude oslobođen od svih svojih grijeha,
od krivnje i kazne na nebu i na zemlji,
od krštenja do dana i časa kad uđe u spomenutu crkvu'.
Na prigovor pape ('Nije u skladu s običajem Svete Stolice da dade takav oprost'), svetac odgovori:
'Ovo što molim, ne molim od sebe nego u ime Gospodina našega Isusa Krista'.
Nato papa zaključi: 'Sviđa nam se da ga dobiješ' (15).
Oprost se brzo proširio.
Fra Pietro di Giovanni Olivi, 1279. na pitanje o Porcijunkulskom oprostu:
'Može li se vjerovati da je dat potpuni oprost crkvi Svete Marije Anđeoske, u kojoj je osnovan Red manje braće?',
kaže: 'Odgovaram da se to vrlo isplatilo dati, a nama vjerovati.
To slijedi iz više razloga koji su povezani s tim, a to su: dostojanstvo molitelja;
korist vjernika;
uzvišenost evanđeoskog stanja vezanog uz Porcijunkulu, očigledno dostojanstvo vjere svjedoka, velika darežljivost davaoca, to jest njegove Svetosti' (16).

U nastavku odgovara, objašnjava i razvija već spomenute razloge i dodaje nove.
Onaj koji ga je isprosio, sv. Franjo, suobličio se Kristu;
mjesto Sveta Marija Porcijunkulska, posvećeno Majci Božjoj, a obnovio ga Franjo, mjesto 'gdje se rodio i bio obnovljen drugi Kristov, to jest apostolski, život', uzvišeno mjesto radi objava i česte prisutnosti božanstva; jednostavnost i poniznost s kojom je oprost dobiven, dopušten i raširen kao čin velike pobožnosti i ljubavi u obvezi širenja vjere, bez pohlepe i simonijačkih zarada.

Oprost je podijeljen kad se umnožio grijeh ('u ovim posljednjim vremenima Crkve': ideja prisutna u književnosti onoga vremena, također i u spisima sv. Franje, a pretjerana zatim kod sljedbenika Joakima da Fiore!); i ovdje se vraća ideja stigmatiziranog sv. Franje, prorečena u anđelu koji ima znak Boga živoga (17).

Ovaj oprost je od velike važnosti za narod koji je na taj način potaknut na sakrament pomirenja, kajanje i popravljanje grijeha, upravo na mjestu gdje je, po sv. Franji i sv. Klari, bio objavljen evanđeoski život prilagođen ovim vremenima.
I ovdje Olivi inzistira na skladu između Porcijunkule, mjesta oprosta, i Porcijunkule pronalaska evanđeoskog života.
'Budući da evanđeoski život treba biti iznad svega, na sve načine i svuda veličan, slavljen, raširen i promican, mnogo je značilo, osim toga, da se uz navale mnoštva u obnovljenju Porcijunkulu i uz bogatstvo oprosta nađe i pojedinačna milost na istome mjestu, i da se evanđeoski život pojavi u srcima i očima sviju velikom jasnoćom i u svoj svojoj dragocjenosti.
Očito je da se sve to događa darom Duha Svetoga; jer i to stanje je zasluga pred Bogom te ima povlašteno mjesto u kraljevstvu Božjem i u redu milosti; doista, rekao je Krist:
'Blago siromasima, duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko' (Mt 5,3); i:
'Napravite sebi prijatelje od nepravedna bogatstva da vas, kad ono umine, prime u vječne šatore' (Lk 16,9).
To je se po Jeronimo ne može shvatiti ako se ne primjeni na evanđeoske siromahe (18).
Očito je da je baš svečana obnova tog stanja zaslužila za čitav svijet da ta milost (oproštenje) bude udijeljena.
Razmislimo o početku i izvoru tog stanja: nikome nije dano da ga ostvari bez posebne i neizrecive milosti; ne može se ni otkriti svijetu bez posebne milosti.
U vrijeme i na mjestu darivanja takve milosti, vratilo se stanje evanđeoskog života i izlijevanje oproštenja'.

Nakon dugog marljivog proučavanja u kojem brat Petar od Ivana Olivi pokazuje podudarnost povratka evanđeoskog stanja te podjeljivanja potpunog oprosta u Porcijunkuli, francuski teolog nastavlja nabrajati povijesne i teološke razloge radi kojih treba vjerovati u oprost:
iznad svega radi svjedočanstva ljudi dostojnih povjerenja i potvrde mnoštva koje je o toj zgodi i na tom mjestu doživjelo obraćenje srca.

Među svjedočanstvima na prvo mjesto stavlja sv. Franju, dodajući tom dokazu ozdravljenje slijepih koji su grnuli u Porcijunkulu i bezbrojne skupine hodočasnika sa svih strana svijeta (1Čel 27:364; 2Čel 20:606) (19).

Potpuni oprost što ga je zadobio sv. Franjo i koji se održao kao svagdašnji, premda su ga često nijekali i osporavali, ponovno je kao takav potvrđen dekretom Apostolske Penitencijarije "Portiunculae sacrae aedes" od 15. srpnja 1988. (20).

Stoga je danas izvan svake sumnje njegova svagdašnjost i može ga se dobiti samo jednom na dan uz redovite uvjete.

Dijete moje

Možeš me i ne poznavati, ali Ja znam sve o tebi... (Ps 139,1)
Znam kada sjedneš i kada ustaneš... (Ps 139,2)
Upoznat sam sa svim tvojim putovima... (Ps 139,3)
Čak i vlasi na tvojoj glavi su izbrojene... (Mt 10, 29-31)
Jer si stvoren na moju sliku... (Post 1,27)
Po meni živiš, mičeš se i jesi... (Dj 17,28)
Jer od mene potječeš... (Dj 17,28)
Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi ja te znadoh... (Jer 1,5)
Predodređen si mojom nakanom... (Ef 1,11)
Ti nisi slučajan, jer dani su tvoji određeni u knjizi mojoj... (Ps 139,16)
Odredio sam vrijeme tvojega rođenja i gdje ćeš živjeti... (Dj 17,26)
Čudesno i prekrasno si stvoren... (Ps 139,14)
Satkao sam te u krilu majčinu... (Ps 139,13)
I pružio ti zaštitu od dana kada si rođen... (Ps 71,6)
Pogrešno me prikazuju oni koji me ne poznaju... (Iv 8, 41-44)
Ja nisam dalek i ljut, već sam izraz savršene ljubavi... (1Iv 3,1)
I moja je čežnja obasuti tu ljubav na tebe... (1Iv 3,1)
Jednostavno zato što si moje dijete i ja tvoj Otac... (1Iv 3,1)
Nudim ti više no što bi tvoj zemaljski otac ikada mogao... (Mt 7,11)
Jer sa sam savršen Otac... (Mt 5,48)
Svaki dobar dar koji primaš dolazi iz moje ruke... (Jak 1,17)
Jer ja skrbim za tebe i brinem za tvoje potrebe... (Mt 6, 31-33)
Moj plan za tvoju budućnost je oduvijek ispunjen nadom... (Jer 29,11)
Jer ja te ljubim vječnom ljubavlju... (Jer 31,3)
Moji naumi za tebe nebrojeni su poput pijeska na žalu... (Ps 139, 17-18)
I kličem nad tobom radosno pjevajući... (Sef 3,17)
Nikada neću prestati činiti tebi dobro... (Jer 32,40)
Jer ti si moja predraga svojina... (Izl 19,5)
I želim te utvrditi svim srcem svojim, svom dušom svojom... (Jer 32,41)
I pokazati ti velike i nedokučive stvari... (Jer 33,3)
Ako me tražiš cijelim svojim srcem naći ćeš me... (Pnz 4,29)
Raduj se u meni i ispunit ću želje tvoga srca... (Ps 37,4)
Jer ja sam ti usadio te želje... (Fil 2,13)
Mogu za tebe učiniti više no što ti možeš uopće zamisliti... (Ef 3,20)
Jer ja sam tvoj najveći hrabritelj... (2Sol 2, 16-17)
Ja sam i otac koji te tješi u svim nevoljama... (2Kor 1, 3-4)
Kad ti je srce slomljeno, ja sam blizu... (Ps 34,19)
Kao što pastir nosi janje, ja te nosim blizu svoga srca... (Iz 40,11)
I jednoga dana otrti ću svaku suzu s tvojih očiju... (Otk 21, 3-4)
I odnijet ću svu patnju koju si prošao na ovoj zemlji... (Otk 21, 3-4)
Ja sam tvoj Otac, i volim te kao i svoga sina Isusa... (Iv 17,23)
Jer u Isusu je moja ljubav prema tebi objavljena... (Iv 17,26)
On je otisak moje biti, slika mojega bića... (Heb 1,3)
Došao je da pokaže da sam ja za tebe, ne protiv tebe... (Rim 8,31)
I da ti kaže da ne brojim tvoje grijehe... (2Kor 5, 18-19)
Isus je umro kako bismo se ti i ja pomirili... (2Kor 5, 18-19)
Njegova smrt bila je krajnji izraz moje ljubavi za tebe... (1Iv 4,10)
I ništa te više nikada neće rastaviti od moje ljubavi... (Rim 8, 38-39)
Dođi kući i napravit ću slavlje kakvo nebo još nije vidjelo... (Lk 15,7)
Oduvijek sam bio otac i uvijek ću biti Otac... (Ef 3, 14-15)
Moje pitanje je... Hoćeš li ti biti moje dijete?... (Iv 1, 12-13)
Čekam te... (Lk 15, 11-32)

S LJUBAVLJU - TVOJ OTAC,
SVEMOGUĆI BOG

Depresija

Što treba znati o depresiji:

- depresija je poremećaj u radu dijelova mozga zaduženih za raspoloženje
- postoji genetska predispozicija obolijevanju od depresije
- depresija nije ludilo niti sumanutost
- depresija nije razmaženost ili umišljeno stanje
- depresije se ne možete osloboditi snagom volje ili svjesnim naporom
- depresija nije stil života
- depresija nije posljedica načina razmišljanja
- ne postoji "neopravdana" ili "bezrazložna" depresija
- od depresije možete oboljeti i bez životnih stresova
- protiv depresije djelotvorni su lijekovi i psihoterapija
- što je depresija teža ili dulja, to su lijekovi uspješniji od psihoterapije

Stresne okolnosti koje najčešće izazivaju depresiju:

- gubitak nekoga ili nečeg važnog, npr. voljene osobe, prijatelja i sl.
- samoća, odsustvo prijatelja ili ljubavi
- teška bolest (vlastita ili u obitelji)
- porod, teška trudnoća
- selidba, drastična promjena životnih okolnosti
- siromaštvo, teški uvjeti života
- nezaposlenost ili besposlenost
- beskućništvo, deložacija
- pretrpljena katastrofa (npr. potres, požar)
- pretrpljeno nasilje (npr. silovanje, razbojništvo, otmica)
- izloženost šikaniranju, zastrašivanju, prijetnjama
- sudski proces ili čekanje presude
- zatvor ili čekanje izvršenja presude


Ostali depresogeni faktori:

- manjak dnevnog svjetla
- smanjeno kretanje
- nezdrava prehrana
- neki lijekovi, steroidi, alkohol, droge


Samopomoć:

- Prirodno sredstvo protiv depresije je gospina trava (hypericum perforatum), ali nije uputno kombinirati je s lijekovima.
- Lijekovima, ili gospinoj travi, možete dodati vitamine B kompleksa, folacin (također vitamin iz skupine B), vitamin C, magnezij, cink, lecitin, Omega-3 masne kiseline i dr.

Kod blaže depresije možete si pomoći antidepresivnim postupcima:

- svakodnevno se kretati i baviti tjelovježbom (dokazano imaju antidepresivan učinak na mozak)
- izlagati se sunčevom svjetlu, prirodnom antidepresivu
- unositi u prehranu više ribe, tjestenine, puretine, piletine, integralne riže, zobenih pahuljica, svježeg voća i povrća
- pijenje i do 10 čaša vode dnevno
- smanjiti unos alkohola kofeina i šećera

Ispovijed je od Boga i vodi Bogu

'O kada bi grješnici promislili da je ipak bolje grijehe tajno ispovjediti svećeniku, koji je dužan o njima šutjeti, nego u grijehu nemirno živjeti, nesretno umrijeti, te sa na sudnji dan pred svim svijetom osramotiti, zaista ne bi bilo toliko slijepih i nijemih, kojih je slika opsjednuti iz današnjeg Evanđelja', propovijedao je otac Vendelin jedne godine, treće korizmene nedjelje.
Okupljene u crkvi tada nije propustio uputiti u detalje kako se pripremiti za sv. ispovijed i kako joj pristupiti. Osobito upozorava da se grješnik nikako ne smije pred ispovjednikom stidjeti svojih grijeha, ma kako teški oni bili, ili se pak bojati ispovijedi. Upozorava na to da i ovaj sakramenat treba dostojno primiti, jer ukoliko iz straha i stida pred namjesnikom Crkve, svjesno zatajimo grijehe, upadamo u još teži grijeh, a to je svetogrđe. 'Otkud li taj strah? Od nikoga drugoga do od paklenog protivnika koji prije nego sagriješiš šapće: ne boj se, a kada je grijeh učinjen govori ti: boj se ispovijedi.
Posljedica toga straha biti će propast duše pred Bogom', propovijedao je o. Vendelin. Potičući vjernike na dobru i valjanu ispovijed, on naglašava da nema za čovjeka opterećenog grijehom veće utjehe negoli kada se ispovjeđu oslobodi od teških spona i vrati se na slobodu sinova Božiih.
On se zalaže se da sv. ispovijedi uvijek pristupamo dobro pripremljeni, skrušena srca, pobuđena kajanja i pripravni učiniti zadovljštinu za svoje grijehe, točno kako nam je odredio svećenik i bez otezanja. Lijepa je njegova usporedba zemaljskog suca koji sudi prijestupnike osuđujući ih na globu, tamnicu, ili vješala, i ispovjednika koji za prijestupe dijeli kazne po zakoniku nebeskome - umjesto globe naređuje se milostinja, umjesto tamnice molitva, a umjesto vješala, mrtvenje samoga sebe.

Ispovijed dolazi od Boga i vodi k Bogu!

Ovo je rečenica u koju bi se moglo sažeti sav
žar kojim je otac Vendelin vjernicima pričao kako ispovijed postoji od postanka svijeta navodeći da je prva valjana ispovijed bila ona kada su Adam i Eva, na Božji upit, priznali što su učinili, a prva nevaljana ona kada je Kain, kada ga je Bog pitao gdje mu je brat, odgovorio da ne zna i da nije čuvar brata svoga.
No iznad svega ističe da je Isus Krist ustanovio sakrament ispovijedi nakon uskrsnuća kao znak svoje ogromne ljubavi i želje da ne propadne nitko od onih koji su mu povjereni. 'Krist Otkupitelj hoće da bude Otkupitelj svih ljudi u sva vremena do svršetka svijeta. Krist hoće da svima pribavi mir po svojoj Crkvi, mir s Bogom, mir po vlastitoj savjesti.
No mi, djeca Adamova, svi smo griješnici. Ne samo u vrijeme apostola, nego i u svako vrijeme, pa i u 20. stoljeću, pače sada osobito. Tolikom lukavošću, tolikom perfidijom se je teško ikada griješilo, kao što se griješi sada. To je i razlog što je danas teško naći čovjeka sretna i zadovoljna.
Mir ne posjeduju opaki. Mir ćemo imati samo onda ako budemo sigurni da nam je Bog oprostio grijehe. Krist hoće da bude i naš Otkupitelj. Zato ne možemo nikada biti dovoljno Bogu zahvalni, što je Spasitelj ovlastio apostole da mogu istu vlast opraštanja grijeha i nasljednicima svojim predati', govorio je otac Vendelin u nastojanju da barem dijelom objasni kolika je ljubav Božija prema nama i koliko nam je Bog spreman praštati.

Svjedočanstva

Vjernica Marija Dujaković svjedoči da je otac Vendelin ispovijedao gotovo svaki dan, te da su kod njega išle duše koje su ozbiljno težile duhovnom napretku, a napose je zapazila da kod njega na ispovijed idu svećenici.
Gospođa Ana Budak posvjedočila je da joj se ispovijed kod oca Vendelina duboko zasjekla u dušu, sve do njezinih kasnijih godina. Ona priča da je kao mlada djevojka od 18 godina često znala zapadati u ekstremne osjećaje zanosa, ljubavi, zdvojnosti, depresije, pa je govorila čak i samoubojstvu.
Jedna trećoredica savjetovala ju je da ode na ispovjed: 'Ankice, hodi na ispovijed kod onoga sveca, on je stariji svećenik, ispovijeda kod svetoga Josipa. Vidjet ćeš da će ti biti lakše'. Ankica je poslušala i otišla na ispovijed ocu Vendelinu. Saslušavši njenu priču on je uzbuđen strogo uzviknuo: 'Bičujte se, bičujte se, vi ste velika griješnica' To i riječi izazvale su kod Ankice šok, ali je još veće zaprepaštenje izazvao obrat koji je uslijedio. Glas mu je postao miran i tih, a on je zatežući rekao: 'Da, ali vi ćete u starosti živjeti svetim životom'. Gospođa Ankica tvrdi da su se obje rečenice obistinile - gledajući sebe i svoje postupke često joj je došla misao da bi se zbog njih morala bičevati, a u starosti život joj je postao uprovao onakav kakvim ga je okarakterizirao otac Vendelin. Ona zaljučuje da je kod te ispovijedi otac Vendelin bio rasvijetljen Duhom Svetim.
Sestra Danila Barac, redovnica Družbe sv. Križa upoznala je o. Vendelina kada su joj bile 24 godine u samostanu na Sušaku gdje je bila sakristanka. Otac Vendelin je sestrama bio ispovjednik, a dolazio ih je ispovijedati, bez obzira na to kakvo je vrijeme vani bilo. Jednom ga je, kaže sestra Danila, na putu do njih skoro odnijela bura. 'Gotovo nikad ništa nije govorio sestrama izvan ispovijedi. Imao je mršav svetački izgled. Pred svetohraništem bi molio raširenih ruku. Ni s kim ga ne mogu usporediti i sve je nadvisivao pobožnošću. Sve su sestre govorile da je svet i pobožan i da lijepo ispovijeda. Uvijek je u ispovijedi govorio o svetosti i poticao na svetost. Za svaku krepost našao je primjer u nekom svecu', pripovijeda sestra Danila. Mnogi su posvjedočili da je ispovjedaonicu volio i da ga koji put nikakvi nagovori nisu uspjeli iz nje izvući, pa čak ni teški bolovi u trenutku kada je dobio tešku upalu slijepog crijeva. Sam biskup, Sluga Božji Josip Lang najradije se kod njega ispovijedao, a jednom je prilikom za o. Vendelina rekao da se takvi sveti ljudi rađaju jednom u sto godina.
Profesor Ivan Belan u svome je svjedočanstvu kazao da je bio 'briljantan vođa duša i da je u ispovjedaonici djelovao milošću Božjom, sa poniznošću i radinošću i velikim strpljenjem poput arškog župnika Ivana Marije Vianneya.
Otac Oton Psarić prisjeća se jedne svoje generalne ispovijedi koju je kod o. Vendelina obavio za vrijeme duhovnih vježbi u Zagrebu dok je još bio klerik. Izvršivši ispit savjesti i stavivši sve to na papir, o. Oton je ušao u ispovjedaonicu i stao polaganao čitati napisano. Kada je došao do kraja rekao je da je to sve, ali je zamolio o. Vendelina da ga još ispita. 'Postavljao mi je pitanja, a ja sam odgovarao. Nakon dosta vremena ispitivanja dao mi je svoje opomene i savjete takvom ozbiljnošću da sam osjetio kao da su moje dosadašnje ispovijedi bile dosada obično rečena sebična površnost. On je svojim pitanjima iznio pred moje oči toliko toga što do tada svojom površnošću nisam spoznao. A ipak sam savjest ispitao temeljito s nakanom da se dobro ispovjedim. ta pitanja bila su nešto posebno. Donosio mi je pred oči tako male, a ipak velike stvari koje vrijeđaju Gospodina ne malo, nego teško. Otvorio mi je novi svijet koji moja mala klerička duša nije poznavala. Ta generalna ispovijed bila je prava generalna reparacija, prava revolucija moje nutrine. Vidio sam iz toga ispitivanja kakav stav moramo zauzeti prema sebi s obzirom na svoje usavršavanje i još više na svoj konačni mir s Bogom. Bez milosrđa sjeći sve što stoji na putu k Bogu. Iz njega je isijavala neka posebna snaga i toplina prigodom tih pitanja da sam na koncu osjetio takvu lakoću kao da ne postojim, a postojim. Osjetio sam kao da sam na Božjem sudu i da odgovaram, ne strogom sucu, nego blagom ocu. Poslije njegovih riječi osjetio sam se kao pero lak, kao da ću odletjeti iz sobe od lakoće tražeći gdje bi se uhvatio', kazivao je u svome svjedočanstvu o. Oton. Dodao je još da je bio tako zbunjen da nije mogao pronaći riječi kojima bi se zahvalio, a razlog tome je činjenica da je sav bio obliven suzama. Ovo je ujedno najljepše i najduže svjedočanstvo o ocu Vendelinu kao ispovjedniku. Mogli bismo čak reći i 'krunski dokaz' za njegovu veliku brigu o dušama. Želio je svima pokazati koliko je dobar Gospodin, želio je da svi oni koji su mu na ovaj nači povjereni dospiju u nebo. On sam želio im je pokazati put i olakšati traganje. Ljubav prema bližnjemu vodila ga je i pri ovome poslu.
Fra Tiburcije Pavlek posvjedočio je da je o. Vendelin u ispovjedaonici znao vrlo često citirati riječi sv. Pavla da smo mi hram Duha svetoga i da ne smijemo dopustiti da se u naše srce useli itko drugi, osim Boga. Također prepričava zgodu koja se dogodila jednoga Velikoga Petka. Jedna je žena došla tražiti ispovijed, a jedan joj je stariji pater kazao da se na 'Veliki Petak ispovijedaju samo coprnice'. Otac Vendelin se tu zatekao, te je uzviknuo: 'Tko to kaže!' Strogo je ukorio spomenutoga svećenika, a žena se nakon toga ispovjedila. Gospođa Uršula Kastelec sa Sušaka također se kod njega ispovijedala i posvjedočila je da je njena duša bila sretna dok je bila u njegovim rukama.

Koraci ispovijedi

Koraci ispovijedi
1. Sjetiti se grijeha.
2. Pokajati se za grijehe.
3. Odlučiti ubuduće ne griješiti.
4. Ispovjediti grijehe.
5. Izvršiti pokoru za grijehe.

Način ispovijedanja

Kad klekneš ili sjedneš kod svećenika, ispovijed počni na sljedeći način: Hvaljen Isus i Marija!
Svećenik će ti dati blagoslov, a ti se prekriži govoreći: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen. Zatim reci: Skrušeno ispovijedam sve svoje grijehe od zadnje ispovijedi koja je bila ...
Sad reci grijehe i ostalo što te tišti!
Zatim poslušaj savjet i pokoru!
Nakon toga se pokaj i izmoli: Kajem se od svega srca svoga, što uvrijedih Boga, svoje najveće i najmilije dobro!
Mrzim sve svoje grijehei čvrsto odlučujem da ću se popraviti i da neću više griješiti.
Kad svećenik izgovori riječi: 'U ime Oca ...' - prekriži se te reci: Amen.
Ako on kaže: 'Hvalimo Gospodina, jer je dobar!' - odgovori: 'Vječna je ljubav njegova!
Pođi na svoje mjesto i izvrši zadanu pokoru.

Molitva poslije Svete ispovjedi

Predobri Bože!
Moja duša je bila nečista od grijeha, a ti si je očistio.
Bila je bolesna, a ti si je ozdravio.
Sada si ti moj otac, a ja opet tvoje dijete.
Opet sam s tobom sjedinjen!
Kako sam sretan, o dobri moj Spasitelju!
Ja ti od srca zahvaljujem.
Isto tako zahvaljujem i tebi, blažena Djevice Marijo!
Hvala i tebi sveti Josipe, i tebi moj anđele čuvaru!
Evo ja opet čvrsto odlučujem da neću više griješiti, da neću više svojega predobroga Boga uvrijediti.
Ali ja sam slabašan pa te molim, o Bože, da mi budeš na pomoć.
Od sada unaprijed hoću da ostanem uvijek pravo i čisto Božje dijete.
Isuse, ja sam tvoj; ostani uvijek sa mnom.
Sveta Marijo, moja nebeska majko, moli za me, da ostanem uvijek u milosti Božjoj, da u njoj živim i umrem.
- Amen.

Ako je Bog ta ljubav

Ako je Bog ta ljubav, ako je Bog ta ludost ljubavi, onda kažem: sve je moguće. Govorim: sve počinje svaki dan. Kažem da se Bog ponosi čovjekom i da je čovjek uspravan pred Bogom. Eto čovjeka. Eto Boga. Ako te tvoje vlastito srce osuđuje - piše sv. Ivan evanđelist (Prva Ivanova poslanica 3,20) - Bog je veći od tvoga srca. I on zna sve. Mi uvijek okrivljujemo ono što nam se pojavljuje u jasnoj svijesti, a to što se pojavljuje pri jasnoj svijesti ukorjenjuje se u nepoznatim tminama, na rubovima svijesti, u nedokučivom. Ne treba prebrzo govoriti o grijehu. Znate, teško je, jako je teško govoriti o grijehu!

SVAKA JE LJUBAV USPJEH
Nada ima ime, ona nam nudi Lice: Isusa Nazarećanina. Nada je rođena u Betlehemu, u samoći i neprihvaćanju, u strahu i napuštenosti. Ona će ipak živjeti u tom dojenčetu umaklom pokolju Nevine dječice, u tom Čovjeku od prvoga dana progonjenom nasiljem, mržnjom i smrću. I njegove dvije ruke pribijene na križ da bi zapriječile put mržnji - to je također sva nada. Ona je u jeku boja da bi nadvladala smrt. Ona je na rubu nemogućeg. Ali nam dovikuje da je svaka ljubav uspjeh. Što god se dogodilo, ja sam ja - a to je uspjeh.

Ispit savjesti pred Križem

Ruke
Probodene ruke, probodene čavlima. Ruke otvorene koje cijeloga života nisu činile drugo nego darivale. Ruke koje su djelovale: radile, ozdravljale, oslobađale od bijede, blagoslivljale....
Kakve su tvoje ruke? Jesu li to ruke otvorene da besplatno pomognu bližnjemu koji treba pomoć?
Oprosti nam, Gospodine, jer su mnogo puta naše ruke bile brze za primiti, a spore za dati, spremne za činiti zlo, lijene za činiti dobro. Gospodine, smiluj se!
 
Noge
Noge (stopala) probodene čavlima, nepomične. Ali koliko su propješačile ove noge: Isus je uvijek na putu, na putovanju, on je onaj koji dolazi… Isus je uvijek činio volju Oca. I nikad se nije zaustavio.
Kakve su tvoje noge? Slijediš li put koji je Isus obilježio, njegovo Evanđelje, slijediš li Njega koji je put, istina i život, pa i u trenutcima poteškoća, ili želiš činiti sve po svojoj volji?
Oprosti nam, Gospodine, jer mnogo puta ne želimo slijediti i hodati tvojim putem, mnogo puta ostajemo samo na obećanju da ćemo te slijediti kao istinski prijatelji. Gospodine, smiluj se!
 
Glava
Glava okrunjena trnovom krunom, sva njegova Kraljevska moć je moć ljubavi koja daje život za nas. To je sveta glava kojoj su i mudraci prinjeli svoje darove. Ona je prijestolje mudrosti koja je objavila siromasima namisli Božje.
Kakve su tvoje misli, jesu li to misli o Isusu ili misli o ovome svijetu? Slijediš li Evanđelje ili čopor?
Oprosti nam, Gospodine, jer mnogo puta naše misli nisu tvoje misli i umjesto da slijedimo mudrost Evanđelja radije slijedimo lažnu mudrost mnogih televizijskih programa. Gospodine, smiluj se!
 
Oči
Oči koje gledaju Oca koji je na nebesima i oči koje gledaju ljude koji su na zemlji. Isus gleda Oca te se izručuje u njegove ruke. Gleda svoje pogubitelje i oprašta im. Isus je gledao i gleda u srce, njegov dobri pogled je pogled dobrog pastira koji poznaje svakoga osobno i ljubi svakoga osobno.
Kakve su tvoje oči i tvoj pogled? Znaš li gledati sa bistrim i milosrdnim očima svoga bližnjega? Znaš li u teškoćama podignuti svoje oči Ocu koji je na nebesima?
Oprosti nam, Gospodine, jer mnogo puta naš pogled nije čist, jer više puta vidimo samo granice i krivnju, jer zaboravljamo podignuti oči prema nebu. Gospodine, smiluj se!
 
Usta
Usta suha, suha od žeđi. Prima ocat, osjeća svu gorčinu… iz ovih usta izlazile su riječi molitve i oprosta. Usta koja su cijeloga života navještala Kraljevstvo Božje, poučavala, nudila Riječi života vječnoga, usta koja su govorila istinu, koja su savjetovala, davala hvalu i blagoslivljala Oca…
Kakva su tvoja usta? Kakve su riječi koje izlaze iz tvojih usta? Jesu li to riječi koje druge tješe? Jesu li jedna jeka Riječi? Razglašuju li miris hvale?
Oprosti nam, Gospodine, jer mnogo puta naše riječi su bile riječi obmane, laži, prigovora, a koji puta bile su spremne da uzalud izgovore tvoje ime i uvrijede naše bližnje. Gospodine, smiluj se!
 
Srce
Srce ujedinjeno u ljubavi za Oca i zato je bilo spremno ljubiti svakoga od nas. Jedno srce probodeno, srce koroz koje je prošlo koplje. Srce prepuno ljubavi koja se razljeva na nas. Jedno srce krcato dobrog mišljenja prema nama.
Kakvo je tvoje srce? Kakvim je osjećajima ispunjeno? Jeli ujedinjeno u ljubavi prema Ocu, kao i Isusovo ili je podijeljeno? Kakvi osjećaji zamućuju bistri izvor tvoga srca? Nastojiš li slijediti Isusov primjer srca koje se otvara i dariva?
Oprosti nam, Gospodine, jer mnogo puta u našem srcu ljubav za tebe i bližnje je veoma mala, malo je zahvalnosti i velikodušnosti u našem srcu.
Oprosti nam jer u našem srcu ima egoizma, zavisti, ljubomore, želimo imati sve i to odmah bez ikakve žrtve, iz našeg srca izvire zlo umjesto ljubavi. Gospodine, smiluj se.

Što činiti u vrijeme duhovne zapuštenosti?

Ne reagiraj instinktivno! Naprotiv, zastani i reci Gospodinu:

Ti si Gospodar svijeta i povijesti!
Ti si Gospodar mog života!
Ti si Gospodar ove moje zapuštenosti!
Ti si dopustio da u nju uđem!
Ti ćeš me kroz nju provesti!
Ti ćeš me iz nje izvesti!
Ti si dopustio da uđem u ovu zapuštenost kako bi mi pokazao tko sam i zašto te trebam.
Ti želiš da uvidim svoju grešnost i svoju nemoć.
Ti želiš da Te s pouzdanjem zamolim za pomoć.
Ti ćeš me izvesti iz ove zapuštenosti kao pobjednicu.
Učinit ćeš to vrlo brzo.
Darovat ćeš mi novu utjehu i uvesti me u veće zajedništvo sa sobom.

Da bi to mogao, tražiš i moju suradnju:

Da ne donosim nove odluke, već da čvrsto ustrajem kod starih.
Da više pažnje posvetim molitvi.
Da povjerujem da mi daješ potrebnu milost, iako mi uskraćuješ utjehu.
Da se učvršćujem u suprotnim mislima i raspoloženjima.

Ispovijed i pričest u neredovitim obiteljskim situacijama

Crkveni pravnik tumači crkvene odredbe o (ne)mogućnostima sudjelovanja u slavljima sakramenata pokore i pričesti osoba koje žive u neredovitim obiteljskim situacijama

Crkva ispovijeda da su ženidba i obitelj od Boga ustanovljeni u samom stvaranju te usmjereni k ispunjenju u Isusu Kristu. Stoga je duboko uvjerena da se jedino prihvaćanjem Božjeg nauma o ženidbi može osigurati puno ostvarenje svake nade i sreće koju čovjek s pravom očekuje u ženidbi i obitelji. Ona je svjesna da je dobro ženidbenih drugova, njihove djece ali i društva i Crkve, povezano s dobrom obitelji.
Naum Boga Stvoritelja i Otkupitelja o ženidbi se odnosi i na bitna svojstva ženidbe, a to su jednost i nerazrješivost. Ta svojstva po volji Božjoj pripadaju ne samo kršćanskoj nego i nekršćanskoj ženidbi. Nerazdruživo jedinstvo bračnog zajedništva uspostavlja se snagom ugovora, saveza te muž i žena »više nisu dvoje, nego jedno tijelo« (Mt 19, 6; usp. Post 2, 24). Dakle, prema nauku Katoličke Crkve, utemeljenom na Bibliji, ženidbu može sklopiti samo jedna muška i jedna ženska osoba. Uz to značajka bračnog života je također njegova nerazrješivost koja se odnosi na trajnost ženidbene veze. Zauvijek ostati vjerni jedno drugome - unatoč iskušenjima, teškoćama i kušnjama - jest poziv i zapovijed posebno za vjernike. Najme, oni su poslušni Gospodinovim riječima: »Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja« (Mt 19, 6). »Iz valjane ženidbe nastane među ženidbenim drugovima veza koja je po svojoj naravi trajna i isključiva; osim toga, u kršćanskoj se ženidbi bračni drugovi posebnim sakramentom okrjepljuju i kao posvećuju za dužnosti i dostojanstvo svojega stanja« (Zakonik kanonskoga prava iz 1983 (ZKP), kan. 1134, isto Katekizam Katoličke Crkve iz 1992 (KKC), 1638).
U vezi s mogućnosti ispovijedi i pričesti vjernika koji žive u situacijama koje su neredovite s vjerskog i građanskog gledišta treba razlikovati slučajeve u kojima su vjernici u smrtnoj pogibelji i one u redovitim prilikama.

U slučajevima smrtne pogibelji
Kan. 976 - Svaki svećenik, makar nema ovlasti za ispovijedanje, valjano i dopušteno odrješuje od svih cenzura i grijeha sve pokornike koji se nalaze u smrtnoj pogibelji, iako je prisutan ovlašteni svećenik.
Sada važeći Zakonik kanonskoga prava, dakle, ne postavlja nikakve uvjete ni za valjanost, a ni za dopuštenost odrješenja sviju grijeha pa i crkvenih kazna ako se pokornik nalazi u smrtnoj pogibelji; jasno da i taj vjernik, da bi primio spasonosni lijek sakramenta pokore, »treba da bude tako raspoložen da se, pošto se odreče grijeha koje je počinio i pošto stvori odluku da će se popraviti, vrati Bogu« (kan. 987).
Smrtna pogibelj ili opasnost (nije smrtni čas, kada je već »duša na jeziku«) postoji u svim onim slučajevima kad se razborito može suditi da bi mogla nastupiti smrt. Sud o smrtnoj pogibelji ne mora donijeti stručnjak, liječnik nego o tome odlučuje - pogotovo ako ima i njegovo mišljenje - svećenik. Uzrok zbog kojega bi mogla uslijediti smrt može biti teška bolest, operacija, teški porod, rat, elementarna nepogoda...; smrtna pogibao postoji već u slučaju da se jednakom vjerojatnošću može uzeti da će vjernik umrijeti odnosno da će ostati na životu. U tom slučaju svaki svećenik može odriješiti valjano i dopušteno svakog pokornika od svakog grijeha pa i crkvene kazne, uključujući i sukrivca u grijehu protiv šeste Božje zapovijedi (usp. kan. 977). Nakon ispovijedi jasno je da ga može i treba pričestiti. Treba naglasiti da se čak i izopćenom svećeniku, kojemu je zabranjeno slaviti sakramente (usp. kan. 1331), zabrana ispovijedi obustavlja u slučaju smrtne pogibelji. I ne samo to, nego u smrtnoj opasnosti baš svaki svećenik dužan je ispovjediti vjernika (usp. 986. § 2). U smislu kan. 1357. § 3. kaže da oni koji su odriješeni u smrtnoj pogibelji od određene i proglašene cenzure ili cenzure pridržane Apostolskoj Stolici, dužni su, pošto se oporave, obratiti se mjerodavnoj vlasti. Uvijek, a pogotovo u smrtnoj pogibelji kan. 976, kao i ostale ovdje spomenute odredbe, imaju pred očima »spasenje duša, koje u Crkvi mora uvijek biti vrhovni zakon« (kan. 1752).

Dakle, ako se vjernici nalaze u smrtnoj pogibelji a žive u neredovitim situacijama - u »braku na probu«, »u slobodnoj vezi«, ako su sklopili samo građansku ženidbu, ako su razvedeni i ponovno građanski vjenčani, rastavljene i razvedene osobe koje se nisu ponovno vjenčane... - mogu se ispovjediti i pričestiti, no jasno je da trebaju biti ispunjeni i redoviti uvjeti koji se traže da bi se dobilo sakramentalno odrješenje grijeha. Treba nadodati i naglasiti da to vrijedi samo za one koji se nalaze u smrtnoj pogibelji. Ako je samo jedna osoba u smrtnoj pogibelji, samo se ona može ispovjediti i pričestiti, a druga koja to nije, ne može primiti spomenute sakramente.

U redovitim prilikama
Papa Ivan Pavao II - na temelju prijedloga i zaključaka biskupske sinode održane u Rimu 1980 - u pobudnici Obiteljska zajednica - Familiaris consortio iz 1981 (OZ) daje odgovore na nekoliko neredovitih obiteljskih situacija koje se šire i među katolicima s ozbiljnom opasnošću za samu obiteljsku ustanovu i društvo kojega ona čini temeljnu stanicu.
»Brak na probu« -Rimski prvosvećenik ističe da je ta neredovita situacija neprihvatljiva jer i sam ljudski razum govori da se ne može govoriti »o 'probi' kad je riječ o ljudskim osobama, čije dostojanstvo traži da one uvijek i jedino budu predmet ljubavi i darivanja koje nema nikakve, ni vremenske ni bilo kakve druge granice«. Uz to »Crkva sa svoje strane ne može dopustiti takvu vrstu sjedinjenja ni iz drugih razloga koji proistječu iz vjere« (OZ 80). Stoga se te osobe u redovitim prilikama ne mogu ni ispovjediti ni pričestiti.
»Slobodne veze« - »Slobodna veza« je veza između muške i ženske osobe koja nema ni građansku ni vjersku javno priznatu institucionalnu vezu. Neki žive u takvim vezama zbog gospodarskih, kulturnih i vjerskih teškoća; drugi zbog prezira, osporavanja ili odbacivanja društva, obiteljske ustanove, društveno-političkog poretka ili jednostavno zbog užitka; treći zbog neznanja i siromaštva ili zbog straha da sklope trajnu i konačnu vezu; neki zbog običaja da prava ženidba nastaje nakon nekog vremena i poslije rođenja djeteta... Papa naglašava da iz »slobodnih veza« nastaju teške posljedice »bilo s vjerskog i ćudorednog gledišta (gubitak vjerskog smisla ženidbe promatranog u svjetlu Božjeg saveza s njegovim narodom; gubitak milosti sakramenta; velika sablazan), bilo pak s društvenog gledišta (rušenje pojma obitelji; slabljenje osjećaja vjernosti, pa i prema društvu; moguće psihološke traume kod djece; isticanje sebičnosti)« (OZ 81). Takve se osobe, u redovitim prilikama, ne mogu pripustiti sakramentima.

Katolici vezani jedino građanskom ženidbom - Ženidba katolika, makar samo jedna stranka bila katolička, »ravna se ne samo prema božanskom nego i prema kanonskom, crkvenom pravu« (kan. 1059). Dakle, ako katolici ili katolik radi bilo kojeg razloga, u redovitim prilikama, sklopi samo građanski brak ili odgađa slavljenje crkvene ženidbe, Crkva to nikako ne može prihvatiti, ta ženidba je za nju nevaljana. Ona naglašava nužnu vezu između izbora života i vjere koju katolici ili katolik ispovijeda. Stoga pastiri Crkve trebaju prema njima pokazivati veliku ljubav i trebaju ih poticati da sklope i crkvenu ženidbu, »nažalost, ipak, ne mogu ih pripuštati sakramentima« (OZ 82).

Crkveno vjenčani građanski razvedeni i ponovno građanski vjenčani - Kardinal Josip Ratzinger, sadašnji rimski prvosvećenik Benedikt XVI, na pitanje zašto brak mora biti doživotan dok nas smrt ne rastavi, odgovara: »Zato što je to u konačnici čovjekove ljubavi i u konačnici odgovornosti koja se preuzima sklapanjem braka... Brak ne smije biti podložan nikakvoj reviziji ili mogućnosti otkaza. Čovjekov život nije pokus. To nije ugovor o najmu, nego darivanje svojega ja tebi. A to darivanje čovjeka čovjeku može biti primjereno čovjekovoj biti samo u obliku potpune i bezuvjetne ljubavi« (J. Ratzinger, Bog i svijet..., Zagreb 2003, str. 354).
Ivan Pavao II. u pobudnici Obiteljska zajednica br. 84 naglašava da, ipak, treba razlikovati između osobe koja se trudi spasiti brak, a ipak je nepravedno napuštena, i one koja svojom krivnjom razori valjanu ženidbu; također postoje osobe koje smatraju da njihova prethodna ženidba nije bila valjana pa radi odgoja djece sklapaju drugu vezu. Ipak, rimski prvosvećenik napominje da se radi o zlu koje sve više zahvaća i katoličke sredine. Oni nisu isključeni, izopćeni, odijeljeni od zajednice vjernika, od Crkve, jer oni mogu i trebaju kao krštenici sudjelovati u njezinu životu. Crkva moli za njih i hrabri ih da i oni mole za milost i milosrđe Božje. Ipak, papa potvrđuje stegu Crkve, »zasnovanu na Svetom pismu, prema kojoj ona ne može euharistijskom zajedništvu pripustiti razvedene i ponovno oženjene. Oni su sami sebe učinili nesposobnima da budu pripušteni«; uz to ako bi se oni pripustili pričesti, »vjernici bi bili uvedeni u zabludu i krivo bi shvaćali nauk Crkve o nerazrješivosti ženidbe«. Pastirima duša je također zabranjeno da zbog bilo kojeg razloga i pod bilo kavom izlikom za razvedene koji se ponovno vjenčaju održe bilo kakav obred.
Novi Katekizam Katoličke Crkve (br. 1650) u vezi s tim kaže: »U naše doba u mnogim zemljama brojni katolici pribjegavaju razvodu po građanskim zakonima te građanski sklapaju novu vezu. Vjerna riječi Isusa Krista ('Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema svojoj preljub; i ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub' Mk 10, 11-12), Crkva drži da ne može priznati valjanom novu vezu ako je prvi brak bio valjan. Ako su se rastavljeni građanski ponovno vjenčali, nalaze se u stanju koje se objektivno protivi Božjem zakonu. Stoga ne mogu pristupiti euharistijskoj pričesti dokle god traju takve prilike. Iz istog razloga ne mogu preuzimati stanovite crkvene odgovornosti. Ne može im se udijeliti ni pomirenje u sakramentu pokore, osim onima koji se pokaju što su povrijedili znak Saveza i vjernosti Kristu, obvezavši se živjeti u potpunoj uzdržljivosti.«
Dakle, pomirenje u sakramentu pokore, koje bi otvorilo mogućnost pričesti, moglo bi se podijeliti jedino mužu i ženi - kad se zbog teškog razloga (npr. odgoja djece) ne mogu rastati - koji »preuzmu obvezu da žive u potpunoj suzdržljivosti, to jest da se uzdržavaju od čina koji su pridržani samo bračnim drugovima« (OZ 84). I u tom slučaju treba pripaziti da ne bi došlo do čuđenja, sablazni ostalih članova Božjeg naroda kojima nije poznata njihova spomenuta preuzeta obveza.

Rastavljene i razvedene osobe koje se nisu ponovno vjenčale - Kan. 1151 - Ženidbeni drugovi imaju dužnost i pravo čuvati zajednički ženidbeni život, osim ako ih ispričava zakoniti razlog. Zajednički bračni život jest uvjet da bi se mogla ostvariti »intimna zajednica bračnog života i ljubavi« (GS 48). Taj zajednički život obuhvaća, prema tradicionalnom izričaju, »postelju, stol i stanovanje« premda, i to treba naglasiti, zajedništvo života sadrži puno više od nabrojenoga. Ženidbeni drugovi, dakle, imaju obvezu i pravo čuvati zajednički bračni život. Dužnost je moralna i pravna. Stoga je očito da se rastava uz trajanje ženidbenog veza može primijeniti samo radi zakonitog razloga te se smatra »samo nekim krajnjim lijekom pošto se svaki drugi razumni pokušaj pokazao uzaludnim« (OZ 83).

Zakoniti razlog za potpunu i trajnu rastavu, za trajni prekid zajedničkoga bračnog života jest preljub, koji ipak ne dokida taj ženidbeni vez i dalje traje. No i u tom slučaju Crkva »usrdno preporučuje da ženidbeni drug, potaknut kršćanskom ljubavlju i zauzet za dobro obitelji, ne uskrati oproštenje preljubničkoj stranci i ne prekine ženidbeni život« (kan. 1152). Zakonik kanonskoga prava u kan. 1153. govori i o privremenoj rastavi. Naime, ako ženidbeni drug dovodi u »veliku duševnu ili tjelesnu pogibelj« svoga ženidbenog druga ili »djecu ili na drugi način čini preteškim zajednički život, pruža drugom ženidbenom drugu zakoniti razlog da se rastavi«. No kad prestane razlog (npr. nakon liječenja) treba da se ponovno uspostavi zajednički bračni život.
Ženidbeni drug koji ima razlog za trajnu rastavu radi preljuba ili »koji je bio prisiljen na razvod, ali koji - sasvim svjestan nerazrješivosti valjane bračne veze - ne upušta se u nove veze, već se jedino trudi da ispuni svoje obiteljske obveze i odgovornosti kršćanskog života... nema nikakve zapreke za pripuštanje sakramentima... U tom je slučaju njegovo svjedočanstvo vjernosti i kršćanske dosljednosti od sasvim osobite vrijednosti za svijet i Crkvu« (OZ 83). Ipak treba dodati ako ostalim Kristovim vjernicima nije poznat zakonit razlog za rastavu, ako nastane sablazan radi slavljenja sakramenta pokore i primanja pričesti pastiri duša trebaju razborito Božjem narodu protumačiti crkvene odredbe, treba da se pokrene postupak rastave ženidbenih drugova (ne parnica za proglašenje ništavosti ženidbe), te da dijecezanski biskup donese odluku ili crkveni sud presudu ili da se slučaj prepusti građanskom sudu (usp. kann. 1151-1155, 1692-1696).
U vezi s tim teškim situacijama spomenuti Katekizam - na temelju OZ i ZKP - kaže: »...ima prilika kada bračni suživot postaje praktički nemoguć iz najrazličitijih razloga. U takvim slučajevima Crkva dopušta tjelesnu rastavu i prekid zajedničkog stanovanja. Supružnici ne prestaju biti muž i žena pred Bogom; i nisu slobodni za sklapanje novih veza. U tako teškom stanju najbolje bi rješenje bilo - ako je moguće - pomiriti se. Kršćanska je zajednica pozvana pomagati tim osobama da u takvu stanju žive kršćanski, u vjernosti ženidbenom vezu koji ostaje nerazrješiv« (KKC 1649).

Zajedništvo muškarca i žene je i sveto
Na pitanje zašto bi brak trebao biti jedini prihvatljivi oblik zajedničkog života, kardinal Josip Ratzinger, sadašnji papa Benedikt XVI, odgovara: jer je to »prostor vjernosti koji je doista primjeren dostojanstvu ljudskog zajedništva. I ne samo što se tiče odgovornosti prema drugoj osobi nego i odgovornosti prema budućnosti djece koja se rode u toj zajednici... Utoliko brak nikad nije samo privatna stvar, nego ima javno, socijalno značenje. O njemu ovisi temeljni oblik prema kojem se ravna društvo«. Uz to »ondje gdje se dvoje ljudi daju jedno drugome i zajednički daruju život djeci, dodiruje se svetost, misterij čovjekove biti, ono što nadilazi naše pravo na raspolaganje nama samima. Ja jednostavno ne pripadam samo sebi. U svakom čovjeku sadržana je jedna Božja tajna. Zbog toga je zajedništvo muškarca i žene nešto religiozno, sveto, nešto što ima odgovornost pred Bogom... Svi su drugi oblici zbog toga oblici izbjegavanja kako od odgovornosti tako i od tajne čovjekove biti - i time unose u društvo slabosti koje će imati posljedice« (nav. dj., str. 353).
Crkva, dakle, ispovijeda svoju vjernost Bogu i njegovoj istini te u svojoj brizi štiti obitelj u svim njezinim dimenzijama, ali ne zatvara oči ni srce za one njezine članove čiji je bračni suživot postao praktički nemoguć iz različitih razloga ili koji žive u neredovitim situacijama, pa i u situacijama koje nisu u skladu s Božjim zakonom. Po primjeru Dobroga Pastira želi pomoći onim obiteljima koji se - često neovisno o vlastitoj volji ili pod utjecajem drugih zahtjeva različite naravi - nalaze suočene s objektivnim teškim životnim prilikama. Crkva želi također razumjeti i velikodušno ali razborito pomoći i onima koji žive u neredovitim situacijama koje nisu u skladu s naukom Crkve. Čak i oni koji su se udaljili od Gospodinove zapovijedi mogu od Boga dobiti milost obraćenja, kajanja i spasenja ako ustrajno traže pravi put, mole, čine pokoru i djela ljubavi. »Treba ih poticati na slušanje riječi Božje, na sudjelovanje u misnoj žrtvi, na ustrajnost u molitvi, da podupiru dobrotvorne pothvate i one što ih zajednica poduzima u prilog pravde, da odgajaju djecu u kršćanskoj vjeri, da gaje duh i djela pokore, da tako iz dana u dan zazivaju milost Božju« (KKC 1651, OZ 84).

Glas Koncila, broj 19 (1611), 8.5.2005.

Ispit savjesti prema staleškim dužnostima

Dužnosti kršćana jesu:
Težiti prema savršenstvu ljubavi.
Život se treba slagati s vjerom i zahtjevima vjere.
Jedinstvo i sloga među katolicima ne smije se poremetiti.
Vjernost zvanju, primljenom od Boga: apostolat u svojoj okolici.
Kršćanski živjeti i produbljivati svoju vjeru.
Pomagati Crkvu.
Pokoravanje naučavajućoj Crkvi.
Posebne su dužnosti u obitelji:
Vjernost u braku.
Rađanje i odgoj djece.
Ljubav i pomaganje.
Ljubav prema rodbini.
Uslužnost u kući.
Dužnosti rada:
Osjećaj pravde, duh suradnje u profesionalnim odnosima, u ugovorima, poštivanje sporazuma, uredaba u profesiji, poštivanje društvenih zakona, financijskih, poštivanje radnog vremena, rokova.
Lojalnost u konkurenciji.
Trgovina, itd.
Dužnosti građanina:
Dužnost učestvovanja u životu grada, sela. Izborne dužnosti, ako su zakoni pravedni.
Poštivanje prema pravednim zakonima.
Obrana dostojanstva ljudske osobe, slobode, pluralizma.
Poštivanje osoba u borbi ideja.
Solidarnost s najsiromašnijima.
Nastojati da se uklone nepravedni zakoni: rastave braka, kontracepcija, pobačaj, eutanazija, itd.
Vladati svojim temperamentom:
Treba podložiti razumu i Božjem Zakonu strasti, koje se pojavljuju i razvijaju zbog izvornog, istočnoga grijeha i zbog osobnih grijeha:
oholost, samoljublje, sebičnost, škrtost, bludnost, proždrljivost, srdžba, zavist, ljubomora, lijenost.
(Osim ispita savjesti, potrebno je iskreno pokajanje, žalost zbog učinjenih grijeha, tvrda odluka više ne griješiti, ozbiljno nastojati ne povraćati se na grijehe, ispovijed grijeha svećeniku u potpunoj iskrenosti i točnosti, te učiniti što svećenik naredi, tj. izvršiti pokoru za grijehe.
Ne samo onu koju ispovjednik naredi, nego svatko osobno neka čini pokoru, jer je svaki grijeh drska uvreda Bogu koji je Ljubav).

*** Primjedba:
Pisac ovog Ispita savjesti jest svećenik Romero, koji je rođen godine 1935.
Diplomirao studij Političkih nauka u Parizu, kasnije odlučio postati svećenik, završio teologiju, položio doktorat iz Crkvenog prava.
Zaređen je za svećenika godine 1971., a zaposlen je kao svećenik u Parizu.

Molitva propovjednika

[Usp. Lk 5, 1-10; Mt 4, 18-22]

Gospodine Isuse Kriste, učini da žudno hitam slušati riječ Božju,
a one koji hitaju da ne otjeram;
da stojim pokraj jezera,
a ne u bari tašte slave;
da se popnem u lađu poslušnosti,
a poniznošću da siđem;
da mreže propovijedanja i dobrih djela operem od svake gramzivosti,
tašte slave i laskanja;
da ih popravim složnošću nauke;
da ih osušim jasnim izlaganjem,
da ih smotam razboritošću,
a ne vođen lijenošću;
da ih ne razderem neslogom;
da lađu redovničkog života udaljim od zemaljskih briga i da u njoj boravim u miru.
[Učini da] druge poučavam primjerom,
da izmjenjujem kontemplaciju i akciju,
da vodim [slušače] u dubinu kontemplacije,
propovijedanja, bogoštovlja;
da na tvoju riječ što nadahnjuje - a ne u noći grijeha ili neznanja - bacim mreže kako bih kao ulov izvukao živa djela;
da u vodama kušnj? zahvatim obilno mnoštvo unutarnjih pohoda i utjeha,
tako da se duša divljenjem raširi i zatraži pomoć od svojih bližnjih i od svojih podložnika.
Neka napune obje lađe strpljivosti i poslušnosti,
neka u poniznosti padnu pred Isusom na koljena da time,
izvukavši lađe na zemlju živih,
postignu vječne nagrade.
Amen.

[Sv. Albert Veliki: izd. Borgnet, t. 13, str. 379]

Divan dar, čudesan dar

Pomirenje s Bogom dolazi po čovještvu Kristovu.
Bog nastavlja da se s njim pomirujemo u Isusu Kristu po službi ljudi koje je Krist izabrao za tu službu.
Otac se nebeski htio objaviti i darovati nama i nas pomiriti sa sobom po ljudskim sredstvima, koja su shvatljiva za naš razum i prilagođena našoj ljudskoj naravi.
Od Isusova Utjelovljenja milost Božja nam se daje posredstvom Isusova slavnog čovještva, ljudske naravi Isusove i po sredstvima koja je On izabrao da bude prisutan među ljudima, a ta su: Crkva i Sakramenti.
Dakle, nije nam moguće izmiriti se s Ocem nebeskim bez Isusa i bez Crkve.
Budući da je Isus htio biti prisutan među ljudima danas preko Crkve, po Crkvi približujemo se Njemu, a po Njemu Ocu nebeskom.
Sveti Ciprijan reče:
"Nitko ne može imati Boga za Oca, tko odbija da mu Crkva bude Majka!"
To je činjenica.
To je istina.
Ne možemo biti Kristom a da ne budemo i pripadnici Crkve.
Ne možemo odbaciti Crkvu, a da se ne otkinemo od Krista.
U svjetlu ove utvrđene činjenice i u svjetlu naše vjere razumijemo zašto trebamo prihvatiti s radošću i poštovanjem ovo sredstvo, koje nam Crkva nudi skupa s Isusom, da postignemo milosrđe Oca nebeskoga i da učvrstimo naše zajedništvo s njom:
taj dar Crkve jest Sakrament Pomirenja.
Ima mnogo prigovora protiv prihvaćanja ovog Sakramenta u naše vrijeme.
Prigovara se načinu i obliku, koji pobijaju potrebu ovog Sakramenta.
Ali tu je i neznanje, manjak vjere, a osobito gubitak smisla i poimanje ljubavi i grijeha. Mjesto da odgovaram na sve prigovore predlažem vam da razmišljate o divnom i čudesnom daru, koji nam je Bog priredio, darujući nam pravo da se k Njemu vratimo čim opazimo da smo se od Njega udaljili.
Pozivljem vas da uvidite što u primanju ovog Sakramenta ima pozitivno za nas i kako da se za nj pripravimo i da ga što bolje iskoristimo.
Otkriće toga bogatstva pomoći će nam da mnoge druge ohrabrimo da odbace bilo kakve prigovore i da uoče pozitivne strane, koje su jače od svih prigovora i napadaja na ovaj Isusov dar!

Svećenik, službenik Milosrđa

Kad susretnemo svećenika, treba nam znati da je on čuvar i djelitelj milosrđa.
On nije gospodar milosrđa, nego službenik.
Njegova uloga nije u tome da sudi grešnika, nego da pripravi njegovo srce da primi milosrđe Očevo, izraženo u milosrđu Crkve.
Svećenik je u službi milosrđa.
To je jedna od temeljnih odlika njegova svećeništva.
Po svom zvanju on je pozvan da nastavlja poslanstvo Krista, koje se sastoji u tome da oprašta grijehe.
Zato svaki kršćanin ima pravo računati na spremnost svećenikovu za tu službu i svaki svećenik treba duboko poštivati poziv na milosrđe.
Službeniku milosrđa jednako je dužnost odgajati i izgrađivati savjesti za plodonosno primanje ovog Sakramenta s poštovanjem.
Neprestano mu je dužnost iznositi nauku Božju, koja poziva na obraćenje, na riječ koja oprašta i na riječ koja smiruje.

Ispovijed

Svaki dan zahvaljujem Gospodinu na ljudima koje mi je doveo u moj život, na moj put.
S ljudima , stižu i događanja i na njima Bogu zahvaljujem.
Sve baš sve je tu da mi pomogne da stignem do Gospodina. Bogu hvala!!!
Jedan preokret i osjećaj ispraznosti u mojoj duši, osjećaj da su sve stvari i događanja na krivom mjestu, nered, kaos...
Stop! Tu sve treba srediti i staviti na svoje mjesto...
U duši mulj...močvara...spoznaja mutne blatne (muljevite) vode, ne vidim ništa ali znam...duša puna vode i blata...(neplodno tlo – treba ga isušiti) treba biti i djelovati...
Znam, uspjet ću, znam da je Gospodin samnom.
Ispovijed/ i počinje spremanje...
Svaka ta čestica blata mora dobiti novu dimenziju... Iz dana u dan iz sekunde u sekundu u tren...
Ispovijed/ muljevita voda sve bistrija, ali i mali pokret je zamuti; Znam uspjet ću, znam, molitve...ispovijedi...
Ispovijed/ voda sve bistrija, svjetlo sve jače, vidim ga kroz vodu, čestice mulja sve veće...
Pijesak koji se još tu i tamo pokrene, ali jako brzo se slegne...
Iz dana u dan čestice sve veće, samo jaki udari pokrenu malo, sad već kamenje...
Ispovijed/...
Kamenje kao rukom odnešeno, jaka Božja toplina isušila je vodu.
U duši lakoća. Svjetlo, sunce, prisutnost Krista...trenutak koji nosi, osvaja, obnavlja...traje i sada.
Bilo je to 1. kolovoza, porcijunkulski oprost. Svećenik reče: „Neka ovaj dan bude...novi početak...“
I tako je i bilo, i prije su takve riječi stizale, ali nisu imale gdje ostati!
Sada je stigla, meko, nježno, na ozdravljenu dušu i srce, postala je dio mene!
Kao... kad žedan popiješ gutljaj vode, a on svjež, pun, sladak...i gasi žeđ!
Osjećaj Gospodinovog zagrljaja, isčeznuo strah, samosažaljenje. Sloboda!!!
Moje male korake, moj je ispovjednik vidio kao velike. Bog ga blagoslovio!
I tako iz dana u dan pratim Krista, a On me svako malo pogledava i udijeli mi osmijeh...koji me nosi!!! Bogu hvala!!!
Zahvalnost koju osjećam je velika, ne stane na papir; ali živi u mom srcu i svako malo u molitvi otvori moje srce.
Bogu hvala na milostima koje je dao mom ispovjedniku, molim Gospodina da mu udijeli još obilje milosti i blagoslova.
Nikada ne smijemo zaboraviti; Bez Božje pomoći ne možemo, njegova milost je velika, često toga nismo svjesni ili zaboravimo! Tada nam je teže!
Kada smo svjesni, Njegove prisutnosti,kada vjerujemo – Lakše nam je!
Slobodni smo; i samo ono što prihvatimo može rasti, prihvatimo li Ljubav ona u nama raste...i idemo prema Gospodinu.
A što dobivamo nemojmo zadržavati za sebe, dajmo...
Kažu: „Imaš ono što daješ“!
Od Gospodina smo dobili vratimo mu (zahvalimo mu) svim srcem!...slobodni...u ljubavi!!!

Pomirenje

Ispovijed ili pokora

Svima nam je potrebno 'obraćenje' praštanje i pomirenje jer smo svjesni da su snage zla i grijeha u nama i među nama često jaše od dobra i vjernosti na koje smo pozvani.
Potrebno je da se neprestano 'obraćamo' te da stalno napredujemo na putu istinskog pomirenja s Bogom, jednih s drugima i sa sobom.

Bog nam je definitivno i neopozivo ponudio i darovao oproštenje i pomirenje u Isusu Kristu.
Isus je započeo svoje propovijedanje pozivom: 'Obratite se i vjerujte Evanđelju!'.
Opraštao je grijehe i svoju je moć opraštanja i spašavanja potvrđivao čudesnim znakovima (ozdravljenjima). Svoje je apostole poslao da naviještaju obraćenje za oproštenje grijeha.
Ustanovio je euharistijsku žrtvu na 'otpuštenje grijeha' da bismo u njoj otajstveno sudjelovali u njegovoj smrti i uskrsnuću za naše 'opravdanje'.
Svoju službu pomirenja ljudi s Bogom Isus danas ostvaruje u svojoj Crkvi: apostolima i njihovim nasljednicima dao je vlast opraštati grijehe, a Petru i njegovim nasljednicima simbolički je predao 'ključeve kraljevstva nebeskoga'.

Od svog početka, od prvih Duhova Crkva propovijeda obraćenje za oproštenje grijeha.
Krštenjem, potvrdom i euharistijom izvršuje temeljno pomirenje ljudi s Bogom.
Ni onima koji su već kršteni nikada ne prestaje propovijedati obraćenje i pokoru; i onima koji su sagriješili poslije krštenja, vlašću koju je primila od Krista, podjeljuje sakramenat pomirenja (sakramenat pokore, ispovijed).

Pomirenje ima uvijek dvije strane:

- pomirenje s Bogom, čiju ljubav i ponudu spasenja odbijamo grijehom;
- pomirenje s braćom, koju grijehom oštećujemo i vrijeđamo (svi su ljudi povezani u dobru i u zlu).

Sakramenat pomirenja potreban je svima koji su teško sagriješili poslije krštenja.
No dobro je da slavimo i primamo taj sakramenat i onda kad nismo svjesni teškoga grijeha jer time pokazujemo iskrenost i istinitost našeg nastojanja da neprestano napredujemo na putu obraćenja i pomirenja koje nam Bog nudi i dariva.

Da bi se što bolje izrazio sav misterij (otajstvo) koji slavimo u sakramentu pomirenja, u Crkvi se danas predlažu tri oblika slavljenja tog sakramenta:

- Zajedničko slavljenje pomirenja s pojedinačnom ispovijedi i odrješenjem
- Pojedinačno slavljenje sakramenta pomirenja
- Zajedničko slavljenje pomirenja s općom ispovijedi i skupnim odrješenjem

Molitva Sv. Tomi Akvinskom prije učenja

Anđeoski naučitelju sveti Toma,
prvaku teologa i pravilo filozofa,
sjajni uresu kršćanskoga svijeta i svjetlo Crkve,
nebeski zaštitniče svih katoličkih škola!

Ti si mudrost naučio bez primisli i bez zavisti je predaješ drugima;
za nas moli samu Mudrost,
Sina Božjega,
da nam dođe Duh mudrosti kako bismo umom shvatili što si naučavao,
nasljedovanjem vršili što si činio te imali udjela u onoj nauci i kreposti kojima si na zemlji sjao poput sunca.

Daj da jednom zajedno s tobom u nebu uživamo preslatke plodove, skupa s tobom slaveći božansku Mudrost kroz beskonačne vijeke vjekova.

Amen.

Ispit savjesti prema Bogu, bližnjemu i sebi

MOJ ODNOS PREMA BOGU
Ljubim li istinski Boga?

- Molim li se redovito i s ljubavlju ili samo tražim da mi Bog ispuni neke želje, možda i sebične?
- Trudim li se dovoljno oko vjerske izobrazbe: čitanjem vjerskih knjiga, tiska, slušanjem i razgovorima o vjeri?
- Nisam li vrijeđao Boga psovkom, pogrđivao Majku Božju ili svece? Ne kažem li jednostavno: To mi je navika?
- Jesam li u nedjelje i na blagdane išao redovito na svetu misu?
- Da li mi je svaka nedjelja bila pravi dan Gospodnji ili samo prilika za izlet i Ijenčarenje?
- Jesam li se za Uskrs ispovijedio i pričestio?
- Sudjelujem ti u životu Crkve, u svojoj župi molitvom, djelatnošću, brigom i doprinosom za siromašne?

MOJ ODNOS NREMA BLIŽNJEMU
Ljubim li istinski bližnjega?

- Poštujem li svoje roditelje, braću, sestre
i djecu?
- Nisam li drugoga navodio na zlo?
- U braku: trudim li se dovoljno da naš brak bude znak Krista i Crkve? Nisam li prema svom bračnom drugu bio sebičan, bezobziran, zloban i osvetljiv`? Jesam li svom bračnom drugu bio vjeran?
- Jesam li odgovoran prema životu. nerođenih? Nisam li druge nagovarao da učine pobačaj ili sam sam u tome pomagao? Da li prihvaćam daje samo Bog Gospodar ljudskog života'?
- Volim li svoju djecu? Jesam li pravedan prema njima? Nisam li prestrog, ili pak im puštam sve na volju? Brinem li se za vjerski život obitelji?
- Nisam li nekome otimao zemaljska dobra: krao, varao, pronevjeravao, bio nepošten u prodaji i kupovini? Jesam li ukradeno vratio i štetu nadoknadio?
- Jesam li prema svojim mogućnostima pomagao siromašne? Nisam li ih možda prezirao?
- Jesam li govorio istinu? Nisam li lažima, klevetama, ogovaranjem, krivim sudom i odavanjem tajne nanio drugima zlo?
- Jesam li bio spreman oprostiti'?
- Nisam li drugima bio zavidan na uspjehu i vrlinama? Nisam li im kvario veselje?
- Jesam li savjesno i brižno obavljao svoj posao? Radim li Samo za novac ili i za bližnjega

ODNOS PREMA SAMOME SEBI
Jesam li odgovoran prema sebi?

- Borim li se protiv svojih pogrešaka, krotim li svoje zle sklonosti: zavist, oholost...?
- Nisam li možda rob neke strasti?
- Jesam li pazio na dostojanstvo svoga tijela?
- Jesam li bio umjeren u jelu i pilu?
- Nisam li ugrožavao svoje zdravlje ili čak život: drogom, alkoholom, nepažnjom u prometu?
- Jesam li izbjegavao bližu grešnu prigodu: nemoralne filmove, štivo, zlo društvo? Nisam li svojim nedoličnim ponašanjem drugoga naveo na grijeh?
- Kako sam koristio svoje vrijeme? Nisam li Ijenčario?
- Jesam li strpljiv u bolesti i neprilikama ŽIVOTA?
- Nisam li iz straha postupao protivno vlastitoj savjesti'?
- Jesam li se trudio da budem bolji čovjek i kršćanski vjernik? Kako se odnosim prema prirodi?
- Trudim li se oko očuvanja prirode i svega stvorenoga?
- Nisam li bacanjem otpada ugrožavao nečije zdravlje i čovjekov okoliš?

10 Božijih zapovijedi

Objavljeni zakon Božji: 10 zapovijedi

Oko 1200. g. pr. Kr. Mojsije, židov visoke egipatske naobrazbe, na poticaj i pomoć Božju izvodi židovski narod iz egipatskog ropstva. Po uzoru na sve slobodne i nezavisne narode, Mojsije uz Božju asistenciju sastavlja "Ustav" slobodnog Božjeg naroda. I svaki narod i pojedinac koji bi htio biti dijelom Božjeg naroda mora poštivati Božji Ustav koji se uobičajeno zove "Deset Božjih zapovjedi" ili "Dekalog".

On glasi:

1. Ja sam Gospodin, Bog tvoj, nemoj imati drugih bogova uz mene!
2. Ne uzimaj imena Gospodina, Boga svoga, uzalud!
3. Sjeti se da svetkuješ dan Gospodnji!
4. Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji!
5. Ne ubij!
6. Ne sagriješi bludno!
7. Ne ukradi!
8. Ne reci lažna svjedočanstva na bližnjega svoga!
9. Ne poželi žene ni muža bližnjega svoga!
10. Ne poželi nikakve stvari bližnjega svoga!

Zašto Božjem narodu trebaju "Božje zapovijedi"?

- kako bi nas Božji autoritet "motivirao" da živimo dobro i moralno, zato jer Bog želi da budemo dobri, jer nas je On i stvorio da nam bude "dobro" (a dobro je onako kako je to Bog planirao i stvorio, a sve što se protivi Božjim prirodnim zakonima jest zlo);
- poštujući Božje zapovjedi mi iskazujemo poštovanje Bogu i tako postajemo prijateljima Božjim, a što je vrlo važno za ulazak u vječnu slavu kod Boga;
- 10 Božjih zapovijedi ne zapovijedaju konkretno, već više općenito, baš kao što se i ustavi država ne bave konkretnim zakonima već općenito govore o pravima i dužnostima. Tako 10 Božjih zapovijedi dijelimo na 2 dijela;
- prve 3 zapovijedi tiču se našeg odnosa prema Bogu, tj. utemeljuju Božji autoritet, što je važno za utemeljenje vrijednosti svih zapovijedi;
- ostalih 7 zapovijedi tiču se našeg odnosa prema čovjeku (drugima i sebi), to je kao deklaracija o ljudskim pravima i dužnostima.

1. zapovijed

Svaki zakon prvo utemeljuje autoritet zakonodavca. Naravno, ako se poštuje zakonodavca da će se poštivati i njegove zapovjijedi, tj. njegova volja. Pravi autoriteti su oni koje su ljudi prihvatili zato što su autoriteti radili za dobrobit drugih. Tako se ovdje u ovoj zapovijedti i Bog poziva na svoj autoritet jer je ljudima pomogao, tj. oslobodio ih iz egipatskog ropstva.
a) Bog je donosioc zakona (zakonodavac) (Ja sam Gospodin, Bog...)
b) zakon se daje kome? (nama!: ..."tvoj")
c) ovaj se zakon proglašava prioritetom nad drugim zakonima (i nemaj drugih Bogova!, tj. onih koje bi slušali isto kao i našeg Boga osloboditelja i prijatelja čovjeka).

2. zapovijed

Svaki zakon obavezno naglašava kako se protivni (dosadašnji ili budući) zakoni dokidaju ovim zakonom. To je važno napomenuti kako ne bi vrijedili suprotni zakoni. Tako i ovdje, Bog se ograđuje od mogućnosti korištenja njegovim autoritetom u krive svrhe, tj. u svrhe suprotne ovom zakonu Božjem. Izustiti ime Božje znači u nečije ime djelovati ili se pod krinkom nečijeg imena "izvlačiti" ili opravdavati. Bog ne dopušta da se pod njegovim imenom rade gadosti i zla ili da se njegovim imenom (autoritetom) igramo i koristimo "uzalud" (a sve "zlo" je uzalud jer ne vodi k dobru!)
Ta, tko smo mi da se smijemo poigravati Božjim autoritetom (imenom) i zakonom kojega Bog ovime donosi!

3. zapovijed

Ovom se zapovijedi:
- čovjeka podsjeća na njegovo Božansko dostojanstvo, te daje mu se pravo da se "odmara" u ovome svijetu (jer si mi to "možemo priuštiti"). Ovim odmorom čovjek se približava Božjem dostojanstvu (ta, djeca smo mu!), ali isto tako taj tjedni odmor nas usmjeruje k Bogu i na način da bivamo poučeni Božjem zakonu. Zato ova zapovijed ima i sljedeću važnost:
- Zakon Božji i ne bi toliko postigao u ovome svijetu kad ljudi ne bi bivali poučeni zapovjedima koje donosi Božji zakon. Zato se i naređuje dužnost poučavanja u Božjem zakonu, a ujedno i slavljenje Boga taj dan jer se tako vežemo uz Boga i njegovu volju. A to je svima nama KORISNO! Osim toga, dan odmora čovjeku je nagrada od Boga, upravo za iskazanu vrijednost kojom se čovjek taj dan posvećuje duhovnom rastu u Božjoj riječi.
- Poštivajući ovu zapovjed Bogu pokazujemo na pozitivni način da ga poštujemo i da želimo biti njegov narod njegovog zakona.
I nitko nema pravo ovu zapovjed prekršiti: pa ni car, ni kralj ni ikoja vlast nema moć rušiti ovu Božju zapovjed (kao ni bilo koju drugu).
Ovdje samo da se podsjetimo: Židovima je 7. dan bio subota (šabat), a nama je nedjelja (što bi po židovskom računanju njima bio ponedjeljak). Mi kršćani na spomen Isusova uskrsnuća koje se dogodilo na prvi dan u tjednu (po židovskom računanju, dakle to je dan poslije Šabata), mi taj dan slavimo NOVO BOŽJE STVARANJE. Naime, židovima je Šabat označavao završni dan Božjeg reda stvaranja (7. dan), a nama je po Isusu došlo novo stvaranje djece Božje po Duhu Isusa Krista snagom argumenta Isusova Uskrsa. Zato taj "novi dan u tjednu" kada je Isus uskrsnuo nama postaje novim Božjim danom, jer Isus je nama tolika prekretnica u odnosu prema Bogu da se to odrazilo i na dan koji se posvećuje Bogu. Dakle, nedjelja (ne-djelati jer se posvećujemo Bogu) je spomendan na Isusa i njegovo Uskrsnuće i njegovo Evanđelje o dobrom Bogu Ocu.

4. zapovijed

Htjeli mi to ili ne, ali obitelj je temeljna jedinica ljudskog društva. Čovjeku nije svojstveno biti jedinka, već član zajednice! A obitelj je biološko i afektivno i intelektualno itd. najoptimalnija sredina za pojedinca jer je "prikladna pojedincu" da se on može razvijati u svoj punini. Obitelj je kao "rampa svemirske rakete" koja čovjeka drži, usmjerava u svijet, te konačno lansira kad je čovjek spreman.
Ovom zapovijedi to Bog znade i nama daje na znanje:
- obitelj ima svoje dostojanstvo koje prvo moraju poštivati djeca! (Jer normalno je da roditelji vole svoju djecu, ali problemi nastaju u poštivanju roditelja od strane djece. I da bi se i ta spona utvrdila, Bog je svojim autoritetom utemeljuje.)
- ni Božje zapovijedi ne bi mogle zaživjeti da ih roditelji po svom odgoju ne usađuju djeci. A da bi se to ostvarilo, djeca su dužna poštivati roditeljski odgoj koji ih vodi u "bolje sutra" (tj. "da dugo žive i da im pritom bude dobro na zemlji")
Ne poštujući svoje roditelje, ne poštjemo ni Boga koji nam je dao te roditelje. Jer nismo se mi sami "rodili" i zato imamo obvezu poštivati roditeljsku i Božju životvornu ulogu.

5. zapovijed

Konačno dolazimo do "prvih ozbiljnijih zapovijedi". Ove sljedeće zapovijedi dolaze u parovima. 5. i 6., 7. i 8., 9. i 10.
Po ovoj zapovijedi Bog čuva fizičko dostojanstvo čovjeka. Tj., Bog naređuje svom narodu da se ljudi moraju međusobno poštivati, a ne zatirati, jer je to volja Božja, jer je Bog stvorio ljude da budu sretni i nitko od ljudi se nema tu pravo miješati i Bogu ugrožavati planove koje on ima s svakim pojedincem, a to je da Bog želi da svaki pojedini čovjek bude na ovome svijetu sretan.
Dakle, ova je zapovijed protiv je direktnog ugrožavanja fizičkog dostojanstva čovjeka, ugrožavanja ljudskog života i zdravlja, ponajprije na fizičkom, tjelesnom planu.

6. zapovijed

No zna Bog da čovjek nije samo nakupina "mesa i kostiju", nego da je čovjek i duhovno biće. Zato ovom zapovijedi Bog čuva pravo svakog čovjeka na intimu, duhovnu vrijednost, pravo na privatnost i poštivanje duhovne vrijednsti ljudskog bića. Naravno, da govoreći ovdje o duhovnoj vrijednosti ljudskog bića, čovjekova se vrijednost utemeljuje s obzirom na dostojanstvo Božje. Jer nema smisla govoriti o "nekom fiktivnom dostojanstvu čovjeka naspram drugih ljudi" ako to dostojanstvo nema "pokrića" ili "snage da se dokaže vrijednim". Bog svojim autoritetom i ljudskoj intimi daje "snagu vrijednosti i važnosti". Zato Bog ne želi da se ljudi vrijeđaju i ponižavaju, a budući da je seksualna intimnost ljudima najočitiji znak duhovne vrijednosti nekog čovjeka ("sram", "povrijeđenost", "ljubav", "intimno prijateljstvo", "tajne"...) često se ovu zapovijed poistovjećuje baš sa seksualnošću. I današnji psiholozi znaju tako naglašavati kako je seksualnost jedina snaga u čovjeku koja prožima svaku poru ljudskog bića. Pa... vjerojatno je na to i Bog mislio...
Ova zapovijed zabranjuje "ubijati čovjekovo srce", "intimu pogaziti", "prezreti čovjekovo dostojanstvo", "slomiti srce" i sl.

7. zapovijed

Ova i sljedeća zapovijed bave se čovjekovim životnim prostorom, okruženjem, koje je jednako tako važno za život čovjekov.
Sedmom zapovijedi ("Ne ukradi") Bog želi osigurati pravo na privatno vlasništvo, odnosno protiv je indirektnog ugrožavanja fizičkog dostojanstva čovjeka. Naime, pravo je svakog čovjeka na privatno vlasništvo kojime se čovjek brine za svoju fizičku stranu života u ovome svijetu! Ova je zapovijed kao dopuna 5. zapovijedi, samo što brine, tj. osigurava vanjski "materijalni" čovjekov okoliš.

8. zapovijed

8. zapovijed opet indirektno čuva čovjekovo pravo na "duhovni okoliš", tj. pravo na istinu, "dobar glas" koji čovjek uživa (jer si je to stekao). Naravno da je i ovo važno za čovjeka, pogotovo danas kada imetak nije više samo "materijalne" naravi, već puno više i "duhovne naravi" (npr. poslovne preporuke, informacije, znanje, osposobljenost, ugled, poštovanje, poštenje, marljivost kao duhovna vrlina i ostale vrline koje "prate čovjeka"...).

9. i 10. zapovijed

I na kraju... Sve (ljudske) aktivnosti proizlaze iz ljudskih odluka a odluke iz ljudskih ŽELJA! I tu nastaju problemi ako želje vode k zlu! Zato Bog od nas traži i da budemo gospodari svojih želja koje moramo usklađivati s Božjim zakonom i voljom! Jer:
a) Bog ne želi da budemo pokvareni u srcu (da nam srce snuje opake zamisli i planove), jer ne želi djecu s pokvarenom maštom (to je degradirajuće za Božju djecu!),
b) Bog ne želi da se te zle želje i ostvaruju! (da ne činimo zlo drugima i sebi!), a velika je vjerojatnost da bi to i napravili ako bi si to "(priuštili) dopustili željeti"!
I zato Bog ovim dvjema zapovijedima želi odgajati svoju djecu, srca svoje djece (baš kao što i roditelji žele odgojiti svoju djecu da se međusobno ponašaju kao braća a ne kao "neprijatelji").
9. zapovjed nas želi odvratiti od svake i želje za rušenjem tuđe intime (pogotovo bračne intime na kojoj počiva i vrijednost obitelji)!!!!
10. zapovijed nas odvraća od želja za krađom, tj. za posizanjem dobra drugih kojima su ta dobra važna za njihov život i živote njihovih obitelji.

Zaključak

Bog je dokazao da je naš osloboditelj, a od nas zahtijeva samo to da dopustimo da nas oslobodi: ako slušamo svoga Boga, onda ćemo biti oslobođeni od zla: i kao pojedinci i kao zajednica.

10 zapovijedi opuštenog mira

1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želeći riješiti problem svoga života odjednom.

2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe: otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati... samo sebe sama.

3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.

4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtijevajući da se one prilagode mojim željama.

5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju; kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.

6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.

7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado; ako u mislima osjetim da sam povrijeđen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.

8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.

9. Samo danas čvrsto ću vjerovati - čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno - da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugog nema na svijetu.

10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je da 12 sati činim dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.

PAPE IVAN XXIII

Liječnik i ispit savjesti

Odgoj savjesti

U službi odgoja savjesti nalazi se ispit savjesti, koji ima svoje naročito mjesto i važnost bez obzira slijedi li nakon toga osobna ispovijed ili ne.
Postoji i treba postojati ispit savjesti i mimo ispovijedi.
On je u službi odgoja kršćanske osobnosti, ličnosti.
Ispit savjesti vodi do samospoznanja. Samospoznanje, u kršćanskom smislu, put je koji vodi do Boga i do čovjeka.
Takav ispit savjesti zahtijeva Sveto pismo: "Same sebe ispitujte, jeste li u vjeri!
Same sebe provjeravajte!
Zar ne spoznajete sami sebe: da je Isus Krist u Vama?
Ako ne, niste pravi". (2 Kor 13,5).
"Svatko neka ispita sam svoje djelo pa će onda u samom sebi imati čime se dičiti, a ne u usporedbi s drugim.
Ta svatko će nositi svoj teret" (Gal 6,4). Poznatje zahtjev sv. Pavla da se svatko ispita prije primanja Euharistije:
" Neka se, dakle, svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije.
Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije, ako ne razlikuje Tijela" (1 Kor 11,28).
Upoznaj sama sebe - govorili su stari Grci. Rob Epiktet, koji je živio u Rimskom carstvu u prvom stoljeću poslije Krista (50-138), poganin - stoik, zapisao je divne misli koje je kao filozof i štovatelj božanstva doživljavao.
On je dnevno 'ispitivao savjest', i to je preporučivao drugima.
Bio je vjeran glasu savjesti.
Napisao je: "Što mi je do toga da znadem je li svijet sastavljen od atoma?
Nije li dosta da znademo u čemu se sastoji dobro i zlo?".
Koju ulogu ima ispit savjesti u knjižici duhovnih vježbi sv. Ignacija Loyole, vjerojatno vam je dobro poznato.
Ignacije piše: "Način općeg ispita savjesti sadržava pet točaka:
Prva točka: zahvali Bogu, našemu Gospodinu, za primljena dobročinstva.
Druga točka: moli za milost da upoznaš svoje grijehe i da ih odstraniš.
Treća točka: traži račun od sama sebe, počevši od časa kad si ustao pa do ovoga ispitivanja savjesti, od sata do sata, od razdoblja do razdoblja, i to ponajprije o misli, onda o riječi, onda o djelu, istim onim redom kako je to rečeno za poseban ispit savjesti.
Četvrta točka: moli Boga, našega Gospodina, da ti oprosti tvoje postupke.
Peta točka: odluči da ćeš se s njegovom milošću popraviti" /Duh vj 43/.
Spomenut je 'poseban ispit savjesti'. Sv. Ignacije ga posebno preporučuje i u njemu glede spomenutog reda predlaže prvo vrijeme ispita o nekom posebnom predmetu ujutro, zatim drugo poslije objeda, i treće navečer. /Duh vj 23-31/.
Potrebno je da dnevno marno osluškujemo svoju savjest zaustavljajući se povremeno na ponekoj točki od naročitog interesa.
Bilo bi vrlo korisno ako bi se netko, npr. lako razdražljiv, već odmah ujutro zarekao: 'Danas ću nastojati da budem naročito ljubazan'.
Navečer bi se trebao ispitati: 'Jesam li bio vjeran odluci?'
Tako i onaj tko je naročito sklon egoizmu, trebao bi već odjutra stvoriti odluku kako će se zanimati za potrebe drugih, i o načinu kako bi mogao učiniti nešto dobro za bližnjega, i na koncu dana preispitati cijeli dan pod tim vidikom.
Tko je sklon 'previdjeti' druge, u redu i na čekanju, u boli i trpljenju, mogao bi sebi uzeti za poseban ispit posvećivanja pojedinačne osobne pažnje svakome koga Gospodin pošalje na njegov životni put svakog dana, ne samo u nekim posebnim prigodama.
Događaju li nam se češće razmirice, nećemo istraživati samo ono u čemu je onaj drugi bio kriv!
Prije svega valja se ispitati o nedoličnim postupcima i riječima koje smo upotrijebili, i prije i poslije, kao i o nepravednim motivima koji su nas na to naveli.
Poznata izreka "s kim si takav si" nalazi i ovdje svoje mjesto.
Naime, čovjek je najviše sa svojim mislima, sa svojim idealima, planovima.
Zato sv. Ignacije posebnu pažnju u ispitu savjesti posvećuje ponajprije mislima /32-37/, zatim riječima /38-41/ i konačno djelima /42/.
Više od samih riječi i djela čovjeka obilježavaju njegove misli, tj. nakane i nadahnuća, kako pozitivna tako negativna, koja ga navode na riječi i djela.
Tako je ispit savjesti više razlikovanje duhovnih pokreta u savjesti, ili razlikovanje duhova, nego li samo materijalno prebrajanje pojedinih vanjskih očitovanja.
Na posljednjoj Generalnoj kongregaciji, redovničkoj zakonodavnoj skupštini, (1995.) Isusovci su govorili i o ispitu savjesti, naglasivši tri značajna vidika.
Tu se kaže: "Neka se ispit savjesti, koji po Ignacijevoj nakani veoma rnnogo pomaže /1/ za rasuđivanje o svem našem apostolskom životu, /2/ za čistoću duha i /3/ povjerljivost s Bogom u djelatnom životu, obavi dva puta na dan.
Prema prokušanoj Družbinoj predaji preporučuje se da traje četvrt sata". /LTstanove DI i Dopunske odredbe 229/
Ispitivanje savjesti vodi u nužno potrebno razlikovanje duhova, u duhovno razlikovanje, pod vidikom izbora života za djelovanje na veću slavu Božju, za ono što se općenito veli o duhovnim vježbama: "da čovjek samoga sebe pobijedi i svoj život uredi ne dajući se voditi ni od kakva nagnuća koje bi bilo neuredno." /Du vj 21/.
Drugim riječima da stekne nutarnju slobodu u svim svojim izborima.
Mnogi savjetuju to sredstvo kaopovlašteno za postizanje boljeg poznavanja sama sebe; to je psihološka pretpostavka za napredovanje u askezi - duhovnom životu.
Ispit savjestije provjera i očuvanje ravnoteže u dinamici akcije i kontemplacije, horizontale i vertikale u životu kršćanina.
Ulazak u sama sebe upućuje nas k Bogu.
Prvi cilj, glavna uloga ispita savjesti nije tražiti i naći ono što treba ispovjediti, nego što treba požaliti, drukčije činiti, ili iznova pokušati, pozitivno usmjeravati svoj život.
Da se čovjek nakon toga bolje ispovijedi, razumljivo je samo po sebi.
Tako glasi zahtjev za ispitom savjesti: istraži sebe, kakav si, da se obratiš od krivog puta, da se ispravno pokaješ, kako bi mogao stvoriti čvrstu odluku, i da konačno, kao posljednje - u ispovjedaonici mogneš pravo iznijeti svoje grijehe.
Ako smo, pak, navikli svakog dana istraživati stanje svoje savjesti, nećemo nailaziti na pretjerane teškoće u onoj neposrednoj pripremi za sakrament pomirenja.
Tko dnevno prakticira ispit savjesti, može bez neke posebne pripreme pristupiti sakramentu ispovijedi.
Ispit savjesti odgovora na dva pitanja:' Kako stojim pred Bogom?
Kako ću reći svoje grijehe u ispovijedi? Prvo, kako stojim pred Bogom: to odreduje bit i sadržaj ispita savjesti (ne formalnosti...).
Prvi i odlučujući vidik jest svijest o grešnosti i nutarnji stav.
Priznajem u svom životu slobodno željenu i učinjenu krivnju, grijeh, i ne bježim ni u kakve psihoanalize koje tumače krivnju kao bolest, potiskivanje, komplekse, spolne pradoživljaje. Vjerojatno ima nešto i od toga.
Ali, zacijelo, nismo samo psihopati...
Drugo: Kako istraživati, reći grijehe? - Mnogovrsni su oblici po molitvenicima... Od svega nabrajanja važniji je nutarnji stav.
Bit grijeha ne leži u samom činu nego u stavu, koji u činu dobiva svoj izričaj: a to je odbijanje susreta s Bogom, s ljudima i sa samim sobom.
U najvećem broju slučajeva naši grješni, opaki čini samo su simptomi, znakovi jednog nutarnjeg pogrešnog stava. Stav odlučuje, jer iz njega izrastaju odgovarajuće radnje.
Trebam dakle započeti od duševnih raspoloženja, od ispitivanja korijena, istraživanja daljnjih uzroka: motiva i želja, i očekivanja.
To otkriva zgoda s bogatim mladićem: "Kaže mu mladić: Sve sam to očuvao. Što mi još nedostaje?" (Mt 19,20). Nedostajalo mu je nutarnje raspoloženje potpunog povjerenja i predanja.
"Želiš li ozdraviti?" (Iv 5,6) - to je prvo stožerno pitanje jednog ispita savjesti, koji cilja na nešto više u životu. Volja za obraćenjem, spremnost okrenuti se prema životu temelj je za uspjehjednog oprosnog razgovora, ispovijedi. Tko želi ozdraviti, mora barem nešto znati o svojoj bolesti, kao o novim mogućnostima ozdravljenja.
Za pripravu pokajničkog čina nije prvenstveno potrebno znanje i obdržavanje zapovijedi (jesam li sve ispravno napravio?).
Odlučujuće je mnogo više osigurati hrabrost za susret sa samim sobom, spremnost uočavati takoder i tamne strane i osušene grane života... Jedan ispovjedni uzorak, zrcalo, može imati za grješnika pozitivnu životnu pomoć, kako bi sa samim sobom došao u dodir, otkrio putove svog života koji vode k Bogu, na nov način s Bogom živjeti, i jačati volju za ozdravljenjem.

Čemu ispit savjesti?

Grijeh se instinktivno nastoji sakriti.
Tako čitamo kod sv. Ivana: "Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti, da se ne razotkriju djela njegova" (Iv 3,20).
Danas, doduše, mnogi se grijesi čine u javnosti, a mnogi od onih počinjenih u tajnosti, iznose se bezobzirno u javnost. Sv. pismo, dakle, više ne vrijedi?
Ipak, i za te slučajeve važi riječ Sv. pisma: nitko, naime, ne želi priznati da radi zlo - opravdavajući se da je to nešto dobro, makar pod ovim ili onim vidikom.
Svi koji griješe slušaju 'oca laži' - pa i sami lažu sebi i drugima; to pokušavaju čak i pred Bogom.
Otac laži za njih je uvijek spreman pronaći neku ispriku. I ne samo da oni prepredeni nitkovi znaju pronaći opravdavajuće izgovore za neko zlo djelo, nego i oni redoviti grješnici.
Nitko od nas nije iznimka.
Stavljeni pred odgovornost, spremni smo, na primjer, odlučno negirati da smo se ponašaliprepotentno; naprotiv, tumačimo kako je naša gesta bila samo pokušaj da se zaštiti pravda i spasi dužna čast!
Preljubnici ne kažu 'Ajmo griješiti', nego prijetvorno zbore slatke riječi o ljubavi...
Kradljivci ne kažu 'Ajmo griješiti', nego govore o svojim potrebama, o izgledima za budućnost...
Grijeh se, na taj način, sakriva pred našim očima, i sve ih više zamagljuje.
Zbog toga je potrebno često ispitivati savjest.
Savjest treba stalno prosvjetljivati kako bi bila zdrava.
Svaki naš susret s Kristom uistinu je milost po kojoj rastemo u poznavanju samih sebe. Upoznajemo se u Božjem svjetlu.
Stoga ne započinjemo nabrajanjem i klasificiranjem naših grijeha.
Prvi korak koji treba učiniti jest staviti se u Božju nazočnost probuditi svijest da se nalazimo pred Gospodinom, pod njegovim ljubaznim i milosrdnim pogledom; zatim molimo milost Duha Svetoga - milost prosvjetljenja.
U času grijeha pokušavali smo se, naprotiv, sakriti pred Bogom, pobjeći daleko od njega, bili smo u stanju zavaravanja.
Ako smo uistinu svjesni Gospodinove prisutnosti, prvi korakw smjeru našeg ozdravljenja - jest ispit savjesti.
U Gospodinu prepoznajemo dobrog pastira, božanskog liječnika kojemu pouzdano pokazujemo svoje rane: molimo za milost dijagnoze i terapije.
Samo kad žar iskrenog kajanja rastopi led naše oholosti, samo ćemo tada shvatiti sve stvari pod vidikom Božjih darova.
Tada više neće biti ni mjesta ni vremena našim iluzijama i našim obmanama; samo ćemo tada steći istiniti pogled na ružnoću, na mnoštvo, na isprepletenu razgranatost, mrežu svojih grijeha.
I u najmanjim svojim nedostacima svetac vidi istiniti grijeh, i veću nezahvalnost nego što to vidi obični grješnik u svojim teškim opačinama.
On to vidi: ima bistriji pogled na stvarnost dobra i zla.

Krivnja

Kada se priziva blaženstvo oproštenja, obično se kaže nešto banalno, ako se time ne misli na tako paradoksalnu stvarnost da ju seustručava naznačiti vlastitim imenom: Blaženstvo biti kriv.
Svijest krivnje, grješnosti naročiti je izvor i mjesto odlučujućeg otkrića: čovjek - po milosti - uvijek iznova trajno stvara samoga sebe.
Čovjek postaje 'čovjek' kad prijede granicu
straha, zabrinutosti, tjeskobe i otkriva ono što on uistinu jest, sve do krajnjih svojih granica, do dubina svoje niskosti.
Istinska krivnja, osjećaj krivnje, plod je naših grijeha.
Krist oduzima strah i teret krivnje, ali nas ne vodi u svijet iluzija, zavaravanja o sebi.
Prava osobna krivnja neće ozdraviti glumom zaborava, niti stvarnim zaboravom.
Sve dok ne otkrijemo istiniti izvor vlastite slabosti mi smo kao zatvorenici, halucinatori, borimo se s fantazmima naše ranjene oholosti i našeg srama.
Krist ne oslobada od priznanja i suočavanja s istinom.
Krist ne oslobada od susreta sa samim sobom: Petar, Zakej, Samarijanka, Marija Magdalena nisu bili oslobodeni od spoznanja vlastite grješnosti, tj. od onoga što su uistinu bili.
Krist ne predlaže da se pronađe ona prva nevinost - bezizlazna tjeskoba.
Ali on oslobada od ispraznog bavljenja teretom prošlosti, da bi usmjerio prema budućnosti. Premješta točku interesa: "Idi i od sada više nemoj griješiti" (Iv 8,11).
A to znači: priznati se oproštenim-grješnikom, ljubljenim grješnikom. Isus upućuje poziv: izađi iz grješnosti, iz osrednjosti i kreni putem usavršavanja, snagom koja dolazi odozgor, koja je kreativna, jača od tvoga straha i tvoga srama.

Biblijski ispit savjesti

Asketski ispit savjesti redovito je pedagoško pomagalo u duhovnom životu.
Sakramentalni ispit savjesti priprava je na sakrament ispovijedi.
Nijedan apstraktni, općeniti ispit savjesti nije dostatan.
Govorimo o ispitu savjesti zdravstvenih djelatnika, i to u vrijeme nemilosrdnog sraza kulture smrti s kulturom života.
Smatramo potrebnim i korisnim iz svetišta vlastite duše i vlastite savjesti, zaviriti u biblijsku dušu enciklike Evanđelje života.
Što nam knjiga života, Biblija, govori o životu na stranicama enciklike Evanđelje života?
Ti su tekstovi ujedno i nadahnuće kulture života kao i poziv na provjeru sama sebe u sučeljavanju s njima.
Pogledajmo ih od uvoda preko četiri poglavlja do zaključka (neki se tekstovi ponavljaju na više mjesta: navodimo ih samo prvi put).

Uvod

Ja dodoh da život imaju, u izobilju da ga imaju. (Iv 10,10)
Poglavlje I.
Krv tvoga brata iz zemlje k meni viče / Sadašnje prijetnje ljudskom životu
Bog nije stvorio srnrt niti se raduje propasti živih.
Već je sve stvorio da sve opstane... Da, Bog je stvorio čovjeka za neraspadljivost; i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti.
A đavolovom je zavišću došla smrt u svijet, i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju". (Mudr 1,13-14; 2,23-24)
Abel postane stočar, a Kajin zemljoradnik. I jednog dana Kajin prinese Jahvi žrtvu od zemaljskih plodova.
A prinese i Abel od prvine svoje stoke, sve poizbor pretilinu.
Jahve milostivo pogleda na Abela i njegovu žrtvu, a na Kajina i žrtvu njegovu ni pogleda ne svrati.
Stoga se Kajin veoma razljuti i lice mu se namrgodi.
I Jahve reče Kajinu: 'Zašto si ljut? Zašto ti je lice namrgođeno? Jer ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš.
A ne radiš li pravo, grijeh ti je kao zvijer na pragu što na te vreba; još mu se možeš oduprijeti.' Kajin pak reče svome bratu Abelu: 'Hajdemo van!' I našavši se na polju, Kajin skoči na brata Abela te ga ubi.
Potom Jahve zapita Kajina: 'Gdje ti je brat Abel?' 'Ne znam', odgovori. 'Zar sam ja čuvar svoga brata?' Jahve nastavi: Što si učinio? Slušaj! Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče.
Stoga budi proklet na zemlji kojaje rastvorila usta da proguta s ruke tvoje krv brata tvoga! Obrađivat ćeš zemlju svoju, ali ti više neće davati svoga roda. Vječni ćeš skitalica na ', zemlji biti!'
A Kajin reče Jahvi: 'Kazna je moja odviše teška da se snosi.
Evo me tjeraš danas s plodnoga tla; moram se skrivati od tvoga lica i biti vječni lutalac na zemlji - tko me god nade, ' može me ubiti.'
A Jahve reče: `Ne! Nego tko ubije. Kajina, sedmerostruka osveta na njemu će se izvršiti!' I Jahve stavi znak na Kajina, da ga , tko, našavši ga, ne ubije. Kajin ode ispred lica ' Jahvina u zemlju Nod, istočno od Edena, i ; ondje se nastani. (Post 4,2-16)
Jer ovo je navještaj koji čuste od početka: da ljubimo jedni druge. Ne kao Kajin, koji bijaše od Zloga i ubi brata svoga. (1 Iv '. 3,11-12)
Bezakonje svoje priznajem, grijeh je moj svagda preda mnom.
Tebi, samom tebi ja , sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom. . (Ps 51, 5-6)
Vi ste pristupili gori Sionu i gradu Boga živoga... Posredniku novoga Saveza - ' Isusu - i krvi škropljeničkoj što snažnije govori od Abelove. (Hebr 12,22.24)
Ta znate da od svoga ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, nevinoga i neokaljanoga Jaganjca. (1 Pt 1,18-19)
Smrti više neće biti. (Otk 21,4)
Pobjeda iskapi smrt.
Gdje je, smrti, pobjeda tvoja?
Gdje je, smrti, žalac tvoj? (1 Kor 15,54-55)
Gledaj! Danas preda te stavljam: život i sreću, smrt i nesreću.
Ako poslušaš zapovijedi Jahve, Boga svoga, koje ti danas dajem - ako ih poslušaš ljubeći Jahvu, Boga svoga, hodeći njegovim putovima, vršeći njegove zapovijedi, njegove zakone i njegove uredbe...
Život, dakle, biraj, ljubeći Jahvu, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega... ta on je život tvoj, tvoj dugi vijek. (Pnz 30,15-16., 19-20) Poglavlje II.
Došao sam da život imaju / Kršćanska poruka o životu
Ja sam Put, Istina i Život. (Iv 14,6)
Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. (Iv 11,25-26)
Moja je snaga i moja pjesma Gospodin, jer je mojim postao izbaviteljem. (Izl 15,2)
Ja sam te stvorio, i sluga si mi, Izraele, neću te zaboraviti. (Iz 44,21)
Čemu darovati svjetlo nesretniku i život ljudima zagorčene duše, koji smrt ištu, a ona ne dolazi, i kao za blagom za njome kopaju?. (Job 3,20-21)
Ja znadem, moć je tvoja bezgranična: što god naumiš, to izvesti možeš. (Job 42,2)
Sve što on čini prikladnoje u svoje vri jeme; ali iako je dopustio čovjeku uvid u vjekove, čovjek ne može dokučiti djela koja Bog čini od početka do kraja. (Prop 3,11)
Slijepi progledaju, hromi hode; gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evandelje. (Lk 7,22)
Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesni. Nisam došao zvati pravedne nego grešnike na obraćenje. (Lk 5,31-32)
Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe. A što si pripravio, čije će biti? (Lk 12,20)
Za njih ne bijaše mjesta u svratištu. (Lk 2,7)
Ta poznate darežljivost Gospodina našega Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite. (2 Kor 8,9)
Ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.
Zato Bog njega preuzvisi i darova mu Ime, Ime nad svakim imenom. (Fil 2,8)
Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj! (Lk 23,46)
I blagoslovi ih Bog i reče im: 'Ploditese i množite i napunite zemlju, i sebi je podložite!
Vladajte ... svim živim stvorovima.' (Post 1,28)
Gospodin, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt, da ga obrađuje i čuva. (Post 2,15)
Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična. (Post 1,26)
Napuni ih snagom i razumijevanjem i otkrij im dobro i zlo. (Sir 17,7)
Pa štoje čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš?
Ti ga učini malo manjim od andela (ali bi se moglo prevesti i "malo manjim od Boga"), slavom i čašću njega okruni. (Ps 8,5-6)
Oni što su Istinu - Boga zamijenili lažju, častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja. (Rim 1,25).
Prvi čovjek, Adam, postade živa duša, posljednji Adam - duh životvorni. (1 Kor 15,45)
Tko se ne rodi nanovo, odozgor, ne može vidjeti kraljevstva Božjega! (Iv 3,3)
Odgovori mu Šimun Petar:
'Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.' (Iv 6,68-69)
A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskoga Boga, i koga si poslao - Isusa Krista. (Iv 17,3)
Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo... Ljubljeni, sad smo djeca Božja, i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest. (1 Iv 3,1-2)
I od čovjeka za njegova druga tražit ću obračun za ljudski život. (Post 9,5)
Jer na sliku Božju stvoren je čovjek. (Post 9,6) U ruci mu leži život svakog bića i dah životvorni svakog ljudskog tijela. (Job 12,10) Gospodin daje smrt i život, ruši u Šeol i odane diže. (1 Sam 2,6)
Ja usmrćujem i oživljujem. (Pnz 32,39)
Ja sam se smirio i upokojio dušu svoju; kao dojenče na grudima majke, kao dojenčedušaje moja u meni. (Ps 131,2)
Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij. Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu. (Mt 5,21-11)
Ne ubij nedužna i pravedna! (Izl 23,7)
Uistinu:
Ne čini preljuba!
Ne ubij!
Ne ukradi!
Ne poželi!
I ima li koja druga zapovijed, sažeta je u ovoj riječi: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Ljubav bližnjemu zla ne čini.
Punina, dakle, Zakona jest ljubav. (Rim 13,9-10)
I blagoslovi ih Bog i reče im: 'Plodite se i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite. Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima, što puze po zemlji' (Post 1,28).
Bože otaca naših i Gospode milosrda... koji si sazdao čovjeka mudrošću svojom, da vlada nad stvorovima tvojim, i da svijetom upravlja u svetosti i pravednosti. (Mudr 9,1.23)
Vlast mu dade nad djelima ruku svojih, njemu pod noge sve podloži: ovce i svakolika goveda, i zvijeri poljske k tome, ptice nebeske i ribe morske, i što god prolazi stazama morskim. (Ps 8,7-9)
Muško sam čedo stekla pomoću Gospodina. (Post 4,1)
Kad je Bog stvorio čovjeka, napravio ga je na priliku svoju; stvorio je muško i žensko.
A kad ih je stvorio, blagoslovi ih i nazva - čovjek. Kadje Adamu bilo sto i trideset godina, rodi mu se sin njemu sličan, na njegovu sliku; nadjenu mu ime Šet (Post 5,1-3).
Sinovi su Jahvin dar, plod utrobe njegovaje nagrada. (Ps 127,3)
Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj ako ih možeš prebrojiti... Toliko će biti tvoje potomstvo. (Post 15,5)
Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego iz krila majčina izade, ja te posvetih. (Jer 1,5)
Tvoje me ruke sazdaše, stvoriše, zašto da me sada opet raščiniš! Sjeti se, ko glinu si me sazdao i u prah ćeš me ponovno vratiti. Nisili mene ko mlijeko ulio i učinio da se ko sir zgrušam? Kožom si me i mesom odjenuo, kostima si me spleo i žilama.
S milošću si mi život darovao, brižljivo si nad mojim bdio dahom. . (Job 10,8-12)
Ne znam kako ste nastali u mojoj utrobi, jer nisam vam ja darovala ni duh ni život ; niti vam tkivo složila.
Zato će vam Stvoritelj ', svijeta, koji je sazdao ljudski rod i koji svemu '... dade početak, milosrdno vratiti i duh i život, jer vi sad ne marite za se iz Ijubavi prema njegov- ', im zakonima. (2 Mak 7,22-23)
Ti si, o Gospode, ufanje moje, 'Gospode, uzdanje od moje mladosti!... Ne zabaci me u starosti: kad mi malakšu sile, ne zapusti me!... Ni u starosti kad posijedim, Bože, ne zapusti me, da kazujem mišicu tvoju '... naraštaju novom i svima budućima silu tvoju. ' (Ps 71,5.18)
Ti u ruci držiš moju sudbinu. (Ps 16,5) '.. Toje presuda Gospodnja svemu živom '.., - i čemu se opirati volji Svevišnjega? (Sir 41,4) ',
Moji su dani ko oduljena sjena, aja se, gle sušim poput trave. (Ps 102,12)
Ja vjerujem i kada kažem: 'Nesretan sam veoma'. (Ps 116,10)
Putem propovijedajte: 'Približilo se '.. kraljevstvo nebesko! Bolesne liječite, mrtve ' uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! (Mt 10,7-8; Mk 6,13; 16,18)
Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi svoj život poradi mene i ' Evanđelja, spasit će ga. (Mk 8,35)
Ne živi čovjek samo o kruhu, nego 0 svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta. (Mt 4,4; ... usp. Pnz 8,3)
Jer dva zla narod moj čini: ostavi mene, Izvor vode žive, te iskopa sebi kladence, kladence ispucane što vode držati ne mogu. (Jr 2,13)
Gaze po glavi siromahu. (Am 2,7) Zato što... su mjesto ovo napunili krvlju nevinih. (Jr 19,4)
Poškropit ću vas vodom čistom da se očistite.
Očistit ću vas od svih vaših nečistoća i od svih kumira vaših.
Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas. (Ez 36,25-26; Jr31,31-34)
Žrtvuje li život svoj za naknadnicu,
vidjet će potomstvo, produžit sebi dane... Zbog patnja duše svoje vidjet će svjetlost. (Iz 53,10.11)
Mi znamo da smo iz smrti prešli u život, jer ljubimo braću. (1 Iv 3,14)
Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji! (Mk 15,39)
Zaista, tebi kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju! (Lk 23,43)
Čim Isus uze ocat, reče: 'Dovršeno je!' I naklonivši glavu, preda duh. (Iv 19,30)
Tada rekoh: 'Evo dolazim!' U svitku ' knjige piše za mene: 'Vršiti, Bože, volju tvoju.' (Hebr 10,5. 9)
Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. (Iv 15,13)
Poglavlje III.
Ne ubij / Sveti zakon Božji
I gle, pristupi mu netko i reče: 'Učitelju, koje mi je dobro činiti da imam život vječni?
Ako hoćeš u život ući, čuvaj zapovijedi.
Ne ubij!
Ne čini preljuba!
Ne ukradi!... (Mt 19, 16-18)
Tko god mrzi brata svoga, ubojica je.
A znate da nijedan ubojica nema u sebi trajnoga, vječnoga života. (1 Iv 3,15)
Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom, koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu. (Iz 5,20)
Ti imaš vlast nad životom i smrću, ti dovodiš do vrata Podzemlja i opet izvodiš. (Mudr 16,13; Tob 13,2)
Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire.
Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo.
Živimo li dakle ili umiremo - Gospodinovi smo. (Rim 14,7-8)
Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu. (Kol 1,24)
Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima! (Dj 5,29)
Egipatski se kralj obrati i na hebrejske babice... pa im naredi: 'Kad u porodu pomažete Hebrejkama, dobro pogledajte oba kamena sjedala: ako je muško dijete, ubijte ga; ako je žensko, neka živi.
Ali su se babice bojale Boga i nisu činile kako im je naredio egipatski kralj, nego su ostavljale na životu mušku djecu. (Izl 1,15-17)
Poglavlje IV:
To ste učinili meni / Za novu kulturu ljudskog života
A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećeništvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela Onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu. (1 Pt 2,9)
Jao meni ako evanđelje ne navješćujem. ( 1 Kor 9,16)
Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše, o Riječi, Životu... navješćujemo i vama, da i vi imate zajedništvo s nama. (1 Iv 1,1.3)
... navješćujemo vam Život vječni, koji bijaše kod Oca i očitova se nama. (1 Iv 1,2) Propovijedaj riječ, uporan budi - bilo
to zgodno ili nezgodno - uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom. (2 Tim 4,2)
Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna.
Dušu moju do dna si poznavao. (Ps 139,14)
Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema?
Može li ga vjera spasiti?
Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: 'Hajdete u miru, grijte se i sitite, a ne dadnete im štoje potrebno za tijelo, koja korist?
Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi. (Jak 2,14-17)
Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste! (Mt 25,40) Kao djeca svjetlosti hodite... Tražiteono što je milo Gospodinu. A nemajte udjela u jalovim djelima tame. (Ef 5,8.10-11)
Ovo vam pišemo, da naša radost bude potpuna. (1 Iv 1,4)
I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. (Otkr 12,1 )
Ovaj je evo postavljen... za znak osporavan - a i tebi će samoj mač probosti dušu - da se razotkriju namisli mnogih srdaca. (Lk 2,34Ź35)
Zmaj stade pred ženu... da joj, čim rodi, proždre Dijete. (Otk 12,4)
Tko primi jedno ovakvo dijete u moje Ime, mene prima. (Mt 18,5)
Ne boj se, Marijo.
Bogu ništa nije nemoguće. (Lk 1,30.37)
I vidjeh novo nebo i novu zemlju... Smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer - prijašnje uminu. (Otk 2,1.4)

Deset zapovijedi za vozače

1. Ja sam Gospodar svih ljudi - tvoj Bog i ne podnosim da svoje auto pobožanstvenjuješ, jer čovjek treba gospodariti autom, a ne auto čovjekom.

2. Nemoj zamjenjivati ime svoga Boga s imenom Mercedes, VW, BMW, Opel, Ford..., jer Gospodin neće ostaviti nekažnjenim onoga tko njegovo ime zamjenjuje nečim drugim.

3. Trebaš umjereno upotrebljavati konjske snage svoga vozila, i ne troši ih u suludoj vožnji, jer bolje je sačuvati čitav život nego dobiti 50 sekundi vremena.

4. Vozi fair kao da su svi sudionici u vožnji tvoja braća i sestre, jer tako će promet postati humaniji.

5. Ne smiješ svojim vozilom ugrožavati ili ubijati ljudske živote, nego pomozi svakome u svim nevoljama ili prometnim nezgodama.

6. Ne smiješ kršiti prometna pravila, jer ona zaštićuju tebe i tvoga bližnjega.

7. Ne oduzimaj prednost u vožnji svom bližnjemu, jer njegovom prednošću živjet ćeš duže.

8. Ne budi bijesan, ako netko napravi pogrešku u prometu, nego mu oprosti i pomozi da se pogreška ispravi.

9. Ne poželi auto svoga bližnjega, nego vozi onaj auto koji odgovara tvojim potrebama.

10. Ne zaustavljaj promet svojim razgovorom iz auta na sred ceste; ne parkiraj svoj auto gdje je zabranjeno, gdje je tijesno i gdje je puna crta; ne sijeci okuke i ne pretječi u okuci da ne bi ugrozio sebe i svoga bližnjega.

Jednostavni savjeti jednom zbunjenom pokorniku

Čovjek neki imao dva sina.
Mladi reče ocu:
Oče, daj mi dio dobara, koji me ide.
I razdijeli im imanje.
Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje uništi svoja dobra živeći razvratno.
Kad sve potroši, nastade ljuta glad u onoj zemlji, te on poče oskudijevati.
Ode, te se unajmi kod jednog žitelja u onoj zemlji.
On ga posla na svoja polja pasti svinje. želio je nasititi se rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.
Došavši k sebi, reče:
Koliko najamnici oca moga imaju kruha u izobilju, a ja ovdje umirem od gladi.
Ustat ću, poći ću k svome ocu i reći mu:
Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom!
Nisam dostojan zvati se sinom tvojim.
Primi me kao jednog od svojih najamnika.
Ustade i pođe k svom ocu.
Dok još bijaše daleko, njegov ga otac ugleda, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga.
A sin mu reče:
Oče, sagriješio sam protiv Neba i pred tobom!
Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim! A otac reče slugama:
Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga!
Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge!
Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo, jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!
I stadoše se veseliti.

(Lk 15, 11-24)

Svi, koji su pročitali iznesena Svjedočanstva o pomirenju s Bogom, malo po malo, morali su i oni 'ući u se' (jer često smo vani...) i sigurno u sebi govore:
Želio sam i želim učiniti isti korak, napokon postići pomirenje s 'Bogom i sa svim ljudima:
Ali gdje?
Kod koga?
Kada?
Što mu reći?
I kako mu reći?
Što će o meni misliti, kad čuje kakav sam, kakva sam? I što bih trebao učiniti, kad nisam vičan?
Zaboravio sam, kako sam to u mladosti činio.
Nisam se nikad ispovijedao...
Ja vas uvjeravam da je to mnogo jednostavnije, nego vi pretpostavljate.
Zaista, ispovijed nije neki vanjski obred, neki automatski potez, ili potez spužve preko table, ili oznaka na prtljazi na carinarnici (o, i to prođe, već jednom).
Jer to nije protiv nekog propisa i pravila, protiv kojeg ste pogriješili, nego grijehom ste uvrijedili Boga, povrijedili ljubav Božju.
Nekad bi sveti župnik Arški rekao svojim pokornicima:
'Trebate reći kako je DOBRI BOG tako dobar...'
Ipak je ispovijed od velike koristi!
Nikad nemojte reći:
Čemu se ispovijedati?
I onako ću opet pasti u iste grijehe!
Dijete, koje uči voziti bicikl, često pada, ali svaki put ustaje i strpljivo pokušava voziti, dok ne uspije.
Vaši grijesi ranili su vas, a ranili su i Crkvu:
Malo po malo Bog nastoji, da vas izliječi, da izliječi vaše nutarnje rane, jer u Sakramentu Pomirenja djeluje u vama snaga Uskrsnuća Kristova.

Da vam pomognem, evo nekoliko sugestija, nekoliko konkretnih uputa za osobnu ispovijed.

PRIMJEDBA:

Zajednička slavlja Pokore, s osobnim određenjem, također su izvrsno sredstvo da pokaže crkvenu dimenziju našega grijeha i da potpomogne naš ispit savjesti.

PRIJE SVEGA NASTOJTE:

1. Gledati Krista na Križu
'Ljubio me je i predao sebe za me' (Gal 2,20).
U tom momentu Njegova ljubav važnija je nego naši grijesi, nego naša bijeda.
Naša ispovijed ima biti kao postignuće uspjeha, vrijedan rezultat, obraćenje, kojemu nas Krist danas pozivlje:
Ispovijed je 'povratak Bogu', ispovijed je izraz, konkretni izraz naše vjere i naše ljubavi.
Mi smo grješnici, ali divna ljubav, nepojmljiva je nježnost Boga, koju nismo u stanju shvatiti...

2. Iznesimo svoj život u svjetlu Riječi Božje!
Ako je moguće, iščitati polako nešto iz Biblije.
Neki tekst, koji se odnosi na opraštanje i milosrđe.
Poslužiti se Ispitom savjesti, da uvidimo što smo u životu učinili protiv volje Božje i protiv bližnjega od svoje zadnje ispovijedi (možda i tijekom mnogih godina).
Upamtite dobro što ćete reći na ispovijedi, ili eventualno pribilježite na komadiću papira, pa nećete zaboraviti (uvijek poslije ispovijedi uništite papirić ili ga dajte svećeniku da ga uništi). Napose smrtne grijehe (koje smo učinili svojevoljno pri punoj svijesti u velikoj stvari i zbog kojih osjećamo da smo prekinuli s Bogom i zbog kojih smo se odvojili od crkvene zajednice, ali i za lake grijehe (koji su uzrokom drugih slabosti i drugih rana) trebamo se ispovijediti. Ukratko, treba iznijeti sve teže grijehe, učinjene svjesno i priznati ponizno da smo grješnici pred Bogom.

3. Zatim zamoliti od Boga oproštenje u spontanoj molitvi, pobuđujući iskreno pokajanje, ili moleći koji pokornički psalam.

4. Moliti od Boga rasvjetljenje, da uvidimo u čemu Bog od nas očekuje temeljitu promjenu. Stvoriti čvrstu odluku, da ćemo nastojati svim silama ostati Bogu što vjerniji.
Odluku, koju ćemo moći kontrolirati kako bi smo napredovali u vjeri, nadi i ljubavi.

5. Pred ispovijed dobro je moliti i za svećenika, koji će za vas biti posrednik kod Božjeg milosrđa, te za kršćane, koji se ispovijedaju istog dana (ali i za one, koji se više ne ispovijedaju, da se obrate...).

ZA VRIJEME ISPOVIJEDI:

Potražite najprije svećenika, ili uđite u crkvu i pogledajte u kojoj se ispovjedaonici nalazi svećenik.
Inače, možete se ispovijediti u crkvi, u ispovjedaonici, u sakristiji dotične crkve, a možete to učiniti i u župskom uredu, pa čak i vani.
Možete se ispovijediti klečeći, ili sjedeći. Pa čak i stojeci. Prema prilikama.
Ne bojte se susreta sa svećenikom.
Njegova je dužnost da vas očinski primi.
Ne vodite brigu, "što će o vama misliti. Mislit će, da ste normalan kršćanin, tj. grješnik, koji trazi od Boga oproštenje i s Bogom pomirenje.
Svećenik ce biti sretan da bude svjedok ljubavi Bozje za vas.
I svečenici se ispovijedaju kao i svaki kršćanin.
Nek vam ta činjenica ulije što jaše povjerenje!
Istina, svećenik je najveći neprijatelj grijeha, ali on, više nego itko na svijetu, ljubi grješnika i s nakanom, da ga oslobodi od sotonskih lanaca i poveze s Bogom.
Upamti još i to, da je svećenik vezan na najstrožu tajnu, ispovjednu tajnu, za koju je spreman i poginuti.
Osobito pazite u tom momentu, da je svećenik tu mjesto Isusa Krista, unatoč ljudske nedostojnosti.
Niste pred zidinom, niste ni pred anđelom, niste ni pred krutim sucem, niti pred inkvizitorom, nego ste pred ocem.
Zato se i moli kod ispovijedi:
Ispovijedam se Bogu svemogućemu i vama, oče!
Dobri Pastir iz Sv. Pisma, kad nade izgubljenu ovcu u šumi, ranjenu u trnju, ne tuće je, nego je sretan "što ju je nasao, i nosi je na ramenima k stadu.

1. Kad vas svećenik primi, mozete reći:
'Blagoslovite me, oče, jer sam sagriješio' (ili slišnim rijecima, po volji).
On će vam odgovoriti na molbu:
'Gospodin bio na usnama tvojim i u srcu tvome, da mogneš ponizno i pouzdano ispovjediti svoje grijehe...

2. Recite ispovjedniku, kad bijaše vaša posljednja ispovijed (ili, ako se niste prije nikad ispovjedali, kažite mu to).
Ako želite, možete mu se i predstaviti ukratko (neoženjen, oženjen, zanimanje, itd).
Ako ste spremili neki tekst iz Sv. Pisma, ako je moguće, pročitajte ga pred svećenikom.

3. Napokon, iznesite svoje grijehe potpuno, iskreno.
Svećenik će vas mirno slušati, dok budete govorili.
Ako ste uznemireni i smeteni, pa ne znate, gdje i kako biste počeli, zamolite svećenika, da vam pomogne.
I na kraju, korisno je izreci i energičnu odluku da ćete se popraviti, i uz pomoć Božju boriti se protiv napasti svih vrsta do slijedeće ispovijedi.

4. Svećenik će vam izreći nekoliko riječi ohrabrenja i poticaja, kako cete se najbolje držati u životu nakon ispovijedi.
Dobro slušajte, njegove riječi, jer ti savjeti mogu biti velika svjetlost u vašem životu.
Ako vam svećenik postavi koje pitanje za vrijeme ispovijedi, ne čini to iz znatiželje, nego da vas mogne što bolje ispovijediti, posavjetovati.
Zatim ce vam reći, kakvu cete pokoru učiniti.
Mozda kakvu molitvu ili neko drugo dobro djelo, a možete i sami predložiti ono, što mislite, da bi za vas bilo dobro, ali ne da tražite što manju pokoru, da se izvučete, da što 'jeftinije' prođete. Svaki bi grješnik trebao sam sebi zadati veću pokoru, nego što mu svečenik dade.

5. Poželjno je (ali uvijek nije lako ostvariti) da svećenik i pokornik skupa nesto izmole.
Ne mučite se!
Glavno je, da svojim riječima zatražite oproštenje uz iskrenu ispovijed, pokajanje i iskrenu odluku za obraćenje!
Iskreno obraćenje.
Milosrđe Božje učinit će ostalo.

6. Slijedi odrješenje, sakramentalno oproštenje, oslobođenje, pomirenje s Bogom.
Odrješenje vas potpuno čisti od svih grijeha učinjenih nakon krštenja.
Na kraju se prekrižite i recite:
Amen!
Možete i svećeniku reći:
Hvala!
Krv Kristova i Kristovo Otkupljenje ne bijaše za vas uzalud.
Svećenik će reći na kraju:
Idi u miru!

Pažnja:
Nakon svega, zahvalite Bogu na svemu.
Zahvalite Isusu i Duhu Svetom na velikoj milosti.
Ocu nebeskom, koji je primio izgubljeno dijete.
Djevici Mariji na majčinskoj pomoći, utočištu grješnika.
'Važno je započeti novi život iskrenom odlukom za poboljšanje.
Duša, koja počne s odlukom, učinila je velik dio puta... ' (Sveta Terezija Avilska).

NAKON ISPOVIJEDI:

1. Ako je moguće, izvršite pokoru, koju ste dobili.
Ali osobito kleknite pred oltarom, gdje se nalazi Presv. Oltarski Sakramenat, ili kleknite pred Raspelom u svojoj sobi:
Zahvalite dobroti Božjoj, što bijaše Božja strpljivost veća od Vaših grijeha.
Nastavite život u radosti izmirenja s Bogom i s bližnjima, sa svim svijetom, s Crkvom.
I neka mir Božji bude uvijek s vama!

2. Ako u slabosti ponovo nastradate i padnete u grijehe, nemojte ih nositi kao teski teret, nego
potražite opet svećenika i ispovijedite se što prije.
Što se češće budete ispovjedali, lakše ćete svaki put pristupiti vrelu života.
Šesta ispovijed je uspješno sredstvo za napredak u kršcanskom životu.
I lake grijehe dobro je što češće ispovijedati.
'Ako se stolnjak ne pere u razdoblju od šest mjeseci, on nece biti čišći sedmog mjeseca.
To znači da česta ispovijed čisti vašu savjest.
Tko se nikad ne umiva, on više ne vidi da je prljav, i on se navikne na svoju nečistoću slično kao što se navikne na viku i graju'
(H. Caldelari, Pardon, source de vie, Ed. Saint-Paul, Paris-Fribourg, 1984. p. 49. Hrvatsko izdanje od 1985., Dakov. Selci, str. 41).

3. Mnogi kršćani vole se ispovijedati redovito kod istog svećenika.
To dovodi do pravog prijateljskog razgovora, i nije potrebno svaki put predstavljati se.
Takav svećenik tako postaje kao duhovni savjetnik.

MOLITVA PRIGODOM ISPOVIJEDI

Bože, evo me pred Tobom priznajući se grješnikom
i moleći Tvoje milosrđe.
Pošalji mi svoga Svetog Duha da mi pomogne Tebi zahvaliti na svemu.
Što je lijepo u mom životu,
da bolje shvatim zahtjev Tvoje Ljubavi, da bolje vidim, što je grijeh,
da u životu budem svjedok Isusa Krista.
Bože, molim Te za sve one na svijetu, koji se ovog časa
pripremaju da ispovjede svoje grijehe.
Pošalji na sve svoga Svetoga Duha,
da svi zajedno budemo jedan narod, koji svjedoči o Tvom Spasenju:
Bože, molim Te za svećenike, koji : imaju ovlast
reci Tvoju Riječ milosrđa,
posebno za onoga, koji će mene ispovjediti.
Pošalji na njih svoga Svetoga Duha,
da budu živi svjedoci Tvoje silne strpljivosti
i Tvoje vrlo zahtjevne Ljubavi i Nježnosti.

Rene Dufay

POSREDOVNA MOLITVA ZA SVE GRJEŠNIKE

Za one, koji traže Boga poput slijepaca, da Ga nađu.
Za one, koji misle da Ga imaju: da Ga traže.
Za one, koji se boje za budućnost: da imaju pouzdanja.
Za one, koji ne uspijevaju: da kušaju novim snagama.
Za one, koji sumnjaju da ne očajavaju.
Za one, koji lutaju kao izgubljeni: da nađu kuću.
Za one, koji su osamljeni: da nekoga susretnu.
Za one, koji gladuju u svemu, da se nasite.
Za one, kojima ništa ne manjka, da iskuse što je glad.
Za one, koji uspijevaju: da se ne uzohole.
Za one, koji su moćni: da osjete, kako su ranjivi.
Za one, koji žive u ovom svjetu između nade i straha, i za nas same, pomolimo se Bogu svemogućemu:
Bože, oslobodi nas od straha i lažne sigurnosti, i daj nam ono što je za nas dobro.
Po Kristu, Gospodinu našemu.

F. Cromphoudt

RIJEČI SAKRAMENTALNOG ODRJEŠENJA

Bog, milosrdni Otac, pomirio je sa sobom svijet smrću i uskrsnućem svoga Sina, izlio je Duha svetoga za otpuštenje grijeha.
Neka ti po služenju Crkve on udijeli oproštenje i mir.
I JA TE ODRJEŠUJEM
OD GRIJEHA TVOJIH
U IME OCA I SINA
I DUHA SVETOGA.
(Muka Gospodina našega Isusa Krista, zagovar Blažene Djavica Marije i svih svetih, što god dobra učiniš i zla podneseš, bilo ti za oproštenje grijeha, povećanje milosti i nagrada za život. Ovo nije obavezno).
Na kraju kaže: Idi u miru!
Reci: Amen! ili Bogu hvala!

ZA SVRŠETAK...

Kad putnik, kad gost, kad hodočasnik dugo putuje po blatnjavu putu,
prije nego ce preći preko praga crkve, brižljivo očisti noge pa onda uđe u crkvu, jer je pristojan.
I ne treba da blato s blatnih putova prlja crkvene pločice.
Kad je jednom očistio noge prije ulaska, ušavši unutra, ne misli više na svoje noge,
ne gleda stalno jesu li njegove noge dobro očišćene.
Njegovo srce, njegov pogled, njegov glas više su usmjereni na Oltar, gdje se nalazi Tijelo Isusovo, misli i čeka na Tijelo Isusovo, koje vječno sja.

Charles Peguy

Azarjina molitva

Azarja otvori usta i pomoli se usred ognja ovako:

'Blagoslovljen i hvaljen budi, Gospode, Bože otaca naših, i neka ime tvoje bude slavljeno dovijeka!

Pravedan si u svemu što učini nama, sva su tvoja djela istinita, svi tvoji putovi pravi, svi tvoji sudovi istina.

Po pravdi si presudio u svemu što si poslao na nas i na sveti grad otaca naših, Jeruzalem: zbog naših si grijeha ovako postupio s nama, u istini i pravednosti.

Zgriješili smo i počinili bezakonje odmetnuvši se od tebe, sagriješili teško; ne slušasmo naredbe tvoje.

Nismo ih čuvali i nismo vršili što nam bijaše naređeno za naše dobro.

Sve što si poslao na nas, sve što si nam učinio, pravedno si učinio.

Kad si nas predao u ruke bezakonika, dušmana naših, najgorih odmetnika, i kralju nepravednom, najgorem na zemlji, te danas ne smijemo otvoriti usta: sramota i ruglo pokrivaju one koji ti služe i tebi se klanjaju.

O, ne zapusti nas zauvijek, zbog imena svoga, i ne razvrgni Saveza svoga, ne uskrati nam svoje milosrđe zbog Abrahama, miljenika svoga; zbog Izaka, sluge svojega; zbog Izraela, sveca svojega, kojima si obećao umnožit' potomstvo kao zvijezde nebeske i kao pijesak na obali morskoj.

Gospode, postadosmo najmanji među narodima, prezreni po svoj zemlji poradi grijeha svojih.
Nemamo sada vojvode, proroka, kneza, paljenice, klanice, prinosa, kada, ni mjesta gdje da prinesemo prvence tebi i da nađemo milosrđe.

No primi nas slomljene duše,duha ponizna!
Kao paljenice ovnova i bikova, kao tisuće pretilih janjaca - takva nek' bude žrtva naša pred tobom danas da nas pomiri s tobom - jer se neće postidjeti oni koji se u te uzdaju.

Odsada ćemo svim srcem slijediti tebe, tebe se bojati i tražiti lice tvoje.
Ne postidi nas, već postupaj s nama po blagosti svojoj, po velikoj ljubavi svojoj!
Izbavi nas, kao nekoć, čudesima svojim, proslavi ime svoje, Gospode!

Neka se postide oni koji zlo čine slugama tvojim: neka se postide svoga nasilja i neka im sila skršena bude!
Nek' znaju da si ti jedini Bog i Gospod, slavan po svoj zemlji!'

(Dn 3,24-45)

Zakej carinik (Lk 19,1-10)

I uđe u Jerihon.
Dok je njime prolazio, eto čovjeka imenom Zakej.
Bijaše on nadcarinik, i to bogat.
Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva jer je bio niska stasa.
Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći.
Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu:
'Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.'
On žurno siđe i primi ga sav radostan.
A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: 'Čovjeku se grešniku svratio!'
A Zakej usta i reče Gospodinu:
'Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima!
I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.'
Reče mu na to Isus:
'Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov!
Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!'

Svećenik i Euharistija

Svećenik i Euharistija
Msgr. Želimir Puljić, biskup dubrovački Odlomak iz knjige Euharistija izgrađuje Crkvu, koju je izdao Biskupski ordinarijat Dubrovnik, 2000. godine
Ovaj odlomak objavljen je dozvolom Msgr. Želimira Puljića, dubrovačkog biskupa.

Koncem lipnja, obično na Petrovdan, odvijaju se u katedralama znakoviti obredi ređenja novih svećenika. U dirljivom dijalogu između biskupa i odgovornog prezbitera čuje se molbena riječ zajednice: "Sveta majka Crkva ište da ovu našu braću zaredite za službu prezbitera". I nakon što je čuo jamstvo da ih "kršćanski puk smatra dostojnima" biskup radosno objavljuje da ih "uz pomoć Gospodina Boga i spasitelja našega Isusa Krista izabire za red prezbitera". Svaki se kršćanski poziv temelji na nezasluženom izabranju Oca nebeskoga. To posebno vrijedi za svećenički poziv. Zato će svećenici povodom svoje godišnjice ređenja zahvalno ponavljati sa svetim Pavlom da ih je Gospodin u Kristu "izabrao prije postanka svijeta da budu sveti i neporočni" i da ih je u "ljubavi predodredio za posinstvo, za sebe, po Isus Kristu, dobrohotnošću svoje volje" (Ef 1, 3 - 5). Budući da sveti red suobličuje ređenika Kristu i ovlašćuje ga djelovati "u ime Krista", Glave i Pastira Crkve, svećenikov je poziv "otajstvo i dar" služenja Božjem narodu.
Isus uziđe na goru i pozva koje sam htjede
Povijest svećeničkog zvanja jest povijest "razgovora" između Boga i čovjeka, između Božjeg poticaja, poziva i ljudske slobode i odaziva; između Boga koji s ljubavlju i pažnjom "nagovara" i čovjeka koji u slobodi i ljubavi "odgovara". Dva su nerazdruživa vidika poziva: nezasluženi Božji dar i odgovorna čovjekova sloboda. Lijepo je to i jednostavno opisao Marko u prikazu poziva dvanaestorice: "Isus uziđe na goru i pozva koje sam htjede. I dođoše k njemu" (Mk 3, 13). Evanđelist Marko na slikovit i jednostavan način prikazuje čin poziva i odaziva. Bog je onaj koji poziva. On ima inicijativu i prvi je na potezu. Prorok Jeremija opisuje poziv slijedećim riječima: "Dođe mi riječ Gospodnja: Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina iziđe, ja te posvetih i za proroka svih naroda postavih te" (Jer 1, 4-5). Slično veli i sveti Pavao kad piše da nas u njemu (Kristu) "Bog izabra prije postanka svijeta".
Isus Krist nije došao biti Spasitelj svijeta samo u jednom vremenskom razdoblju ljudske povijesti. On je htio ostati trajno djelatan u Crkvi do konca svijeta. I zato kad je došao čas da s ovoga svijeta pođe k Ocu (usp. Iv 13, 1), slavio je sa svojim apostolima pashalnu večeru: "Svom sam dušom čeznuo ovu Pashu blagovati s vama prije svoje muke. Jer kažem vam neću je više blagovati dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem" (Lk 22, 7 - 20). Na zadnjoj večeri Isus je odlučio ovjekovječiti svoju nazočnost među nama u znakovima kruha i vina. Time je ispunio ono što je navijestio: dao je svoje tijelo za jelo i svoju krv za piće. Kad smo na Veliki Četvrtak slavili Gospodnju večeru, prisjetili smo se kako su euharistija i svećenički red ustanovljeni upravo te svete večeri. Stoga su ta dva sakramenta sudbinski povezana. Nema svećenika bez euharistije, kao što nema euharistije bez svećenika. Stoga se i veli da je svećeničko zvanje u biti euharistijsko. Svećenik, naime, priprema euharistijski stol da ljudi blaguju Tijelo Kristovo. Sam se stavlja na raspolaganje Bogu da preko njega i njegove službe preobražava svijet i vjernike. I dok predvodi euharistijsko slavlje, događa se čudesna preobrazba čovjeka, povijesti i svemira. To je Božanska pretvorba koja nadilazi vremena i prostore. A ipak ona je vidljiva i konkretna. U svojim znakovima i obredima. Svećenik je liturg, predvoditelj slavlja. On živi od Mise i za Misu. Liturgijsko slavlje ne može se samo "obaviti", "otslužiti", ili "otčitati". Ne.
Sveta Misa je događaj koji prožima i misnika i vjernike.
Nema euharistije bez svećenika.

Snagom ovlasti koju je primio od Gospodina prezbiter uprisutnjuju Krista među vjernicima, a sebe suobličuje Kristu. Zato je on svim svojim bićem, zauvijek i neizbrisivo označen kao službenik Isusa i Crkve. Činom ređenja on dobiva neizbrisivi biljeg, a sveti Red mu podjeljuje sakramentalnu milost koja ga čini dionikom Isusove spasiteljske vlasti i službe. "Raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi" piše apostol Pavao svom učeniku Timoteju i potiče ga da "ne zanemari taj milosni dar", već neka ustraje u tome, jer "vršeći to spasit će i sebe i one koji ga slušaju" (1 Tim 4, 16). Ako želimo da nam se dogodi istinska promjena mentaliteta po našim župama i zajednicama, treba poći na izvore. Treba započeti s liturgijom jer ona je "vrhunac prema kojem teži djelatnost Crkve, a ujedno i izvor iz kojeg proistječe sva njezina snaga" (SC 10). Zemaljskom liturgijom, naime, sudjelujemo "predokusom u onoj nebeskoj liturgiji koja se slavi u svetom gradu Jeruzalemu kamo kao putnici težimo.." (SC 8).
A da bi se liturgija mogla događati, potrebni su liturzi. Potrebni su svećenici, misnici koji će dijeliti svete tajne. Potrebni su prezbiteri koji će odgajati narod Božji. Istina, još u Starom Zavjetu prorok Jeremija je zabilježio Jahvino obećanje: "Dat ću vam pastire po srcu svome" (Jr 3, 15). Crkva i danas živi od tog obećanja. Ona je svjesna da je zvanje Božji dar i govor. Ono je milosni dar koji zahtjeva i velikodušan milosni odgovor. Stoga se Crkva ne umara pozivati vjernike da se mole i rade kako bi bilo dovoljno svećeničkih zvanja. Ona poziva roditelje, a napose majke, neka s radošću surađuju s poticajima Duha Božjega i neka budu velikodušni u darivanju svoje djece kad ih Gospodin pozove u svoju službu. Crkva se obraća i onima, koje je Gospodin pozvao u svoj vinograd, i potiče ih neka danomice "prikazuju vlastiti život za rast vjere, ufanja i ljubavi u radosnom nastojanju oko vjernosti Gospodinu" (kako piše Ivan Pavao II u pobudnici "Pastores Dabo Vobis", 82). Svećenici su, naime, uz roditelje najvažniji apostoli duhovnih zvanja. Oni su prvi pozvani pomagati mladima "osluškivati glasove Duha" i ne bojati se otvoriti pozivu Isusa Krista. Jer, onog trenutka kad mladi dopuste da "odjekne" u dubini njihove duše veliko iščekivanje Crkve i puka Božjega, oni će osjetiti pogled Kristove ljubavi, i bit će spremniji odazvati se i nasljedovati Božji zov.

'Gospodine Isuse Kriste, svećeničko je zvanje tvoj dar. Uslišaj dobrostivo naše ponizne molbe i daj da oni, koje si po neizmjernoj dobroti svoje blagosti uzvisio na službu nebeskih tajna, budu dostojni sluge tvoga oltara, te ono što njihov glas iznese tvojom posvetom bude i potvrđeno. Potiči roditelje da odgajaju svoju djecu najsvetijom brigom. Privuci k sebi plemenite mladenačke duše i učini ih svojim učenicima. Pošalji anđele svoje da čuvaju u njihovim srcima dragocjeno sjeme zvanja. Izlij Duha Svetoga tamo gdje se oni odgajaju i budi svjetlo onima koji ih poučavaju. Daj da svako sjemenište prožima duh Posljednje večere. Marijo, Kraljice apostola, usliši molbu vjernika dubrovačke Crkve: isprosi nam dovoljno svetih svećenika raspaljenih žarom apostolske ljubavi koji traže samo Božju slavu i spasenje duša. Čuvaj naše svećenike od unutarnjih i vanjskih pogibelji kako bi do kraja ostali vjerni svome svetom zvanju. Amen!'

ANTROPOZOFIJA

Pokret koji u suvremenoj prilagodbi obnavlja neke stare religijske, gnostičke i okultne tradicije, pomiješane s kršćanstvom, radi stjecanja pune duhovne mudrosti o čovjeku; utemeljio ga 1913. Rudolf Steiner nakon isključenja iz Teozofskog društva.
Cilj se postiže na duhovnom putu Steinerova učenja, u praksi meditiranja i unutarnjih vizija. Uspostavlja se odnos s nadosjetilnim bićima (anđeli), proniče se razvoj kozmosa i svih njegovih sedam faza te se tako postiže sve veće savršenstvo i vidovitost.
U tom kontekstu dana je takoder duboka reinterpretacija kršćanske dogme o spasenju: Spasitelj se pojavio kao nebesko sunčano biće u grčko-rimskoj epohi u liku Isusa iz Nazareta te je pobijedio Lucifera.
Uz okultne, u antropozofiji su prisutni također estetski elementi (euritmija) te zapadnokršćansko poimanje ljudske osobe. Odatle proizlazi duboka reinterpretacija hinduističke karme i reinkarnacije: više se ne radi o sudbinskom kruženju ponovljenih utjelovljenja i novih rođenja duše, čega se valja riješiti, nego o novoj prilici za potpuniji razvitak svih osobnih mogućnosti dok osoba ne postane čisti duh (atman) iz kojeg sve izvire. U tom razvitku osobe antropozofija vidi cilj cjelokupnoga kozmičkog razvitka.
Čovjek je shvaćen kao stvoritelj svoje vlastite slobode na putu prema konačnom rješenju svih zagonetki života i postizanju sveobuhvatnog svjetonazora ujedinjenjem mikrokozmosa i makrokozmosa te udioništvom u božanskoj samospoznaji. U javnosti je antropozofija prisutna svojom pedagoškom praksom (waldorfska pedagogija), djelovanjem u bolnicama i domovima te u proizvodnji ekološki čiste hrane za makrobiotičku prehranu, a razvija i vlastite gospodarske zamisli. Pri svemu tome ezoterijski i okultni momenti stavljeni su u pozadinu.

Novi život Kršćana

Poticaj na jedinstvo

4 Zaklinjem vas dakle ja, sužanj u Gospodinu: sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani! 2Podnosite jedni druge u ljubavi; 3trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira!

Novi život u Kristu

17Ovo govorim i zaklinjem u Gospodinu: ne živite više kao što pogani žive - u ispraznosti pameti njihove: 18zamračena uma, udaljeni od života Božjega, sve zbog neznanja koje je u njima, zbog okorjelosti srca njihova. 19Sami su sebe otupili i podali se razvratnosti da bi u pohlepi počinjali svaku nečistoću.
20Vi pak ne naučiste tako Krista, 21ako ste ga doista čuli i u njemu bili poučeni kako je istina u Isusu: 22da vam je odložiti prijašnje ponašanje, starog čovjeka, koga varave požude vode u propast, 23a obnavljati se duhom svoje pameti 24i obući novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine.
25Zato odložite laž i govorite istinu jedan drugomu jer udovi smo jedni drugima. 26Srdite se, ali ne griješite! Sunce nek ne zađe nad vašom srdžbom 27i ne dajite mjesta đavlu. 28Tko je krao, neka više ne krade, nego neka se radije trudi svojim rukama priskrbljivati da ima što podijeliti s potrebnim. 29Nikakva nevaljala riječ neka ne izlazi iz vaših usta, nego samo dobra, da prema potrebi saziđuje i milost iskaže slušateljima. 30I ne žalostite Duha Svetoga, Božjega, kojim ste opečaćeni za Dan otkupljenja! 31Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću! 32Naprotiv! Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti.

Bog ima uvijek bolja rješenja

Ti kažeš: 'Nije moguće.'
Bog kaže: 'Sve je moguće!' (Lk 18,27)

Ti kažeš: 'Suviše sam umoran.'
Bog kaže: 'Ja ću te odmoriti!' (Mt 11,28)

Ti kažeš: 'Nitko me stvarno ne voli.'
Bog kaže: 'JA TE VOLIM!' (Iv 3,16; 13,34)

Ti kažeš: 'Ne mogu više.'
Bog kaže: 'Moja milost je dovoljna!' (2Kor 12,9; Ps 71,15)

Ti kažeš: 'Ne mogu riješiti probleme.'
Bog kaže: 'Ja ću voditi tvoje korake.' (Izr 3,5-6)

Ti kažeš: 'Ne mogu to učiniti.'
Bog kaže: 'Možeš sve učiniti.' (Fil 4,13)

Ti kažeš: 'Nisam u stanju to učiniti.'
Bog kaže: 'Ja sam u stanju.' (2Kor 9,8)

Ti kažeš: 'Ne mogu sam sebi oprostiti.'
Bog kaže: 'JA TI OPRAŠTAM!' (1Iv 1,9; Rim 8,1)

Ti kažeš: 'Nemam ono što je potrebno za to.'
Bog kaže: 'Ja ću te snabdjeti.' (Fil 4,19)

Ti kažeš: 'Strah me je.'
Bog kaže: 'Nisam ti dao Duha bojažljivosti nego snage.' (2Tim 1,7)

Ti kažeš: 'Uvijek sam zabrinut i frustriran.'
Bog kaže: 'Sve svoje brige meni prepusti.' (1Pt 5,7)

Ti kažeš: 'Nemam dovoljno vjere.'
Bog kaže: 'Ja svakome dajem vjere koliko mu treba.' (Rim 12,3)

Ti kažeš: 'Nisam dovoljno pametan.'
Bog kaže: 'Ja ti dajem mudrost.' (1Kor 1,30)

Ti kažeš: 'Osjećam se usamljenim.'
Bog kaže: 'Nikada te neću napustiti niti zaboraviti.' (Heb 13,5)

Obraćenje/obraćanje krštenih

Isus poziva na obraćenje.
Taj poziv je bitna sastojnica navještaja o Kraljevstvu:
'Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje!
Obratite se i vjerujte evanđelju!' (Mk 1,15).
U propovijedanju Crkve taj se poziv upućuje prije svega onima koji još ne poznaju Krista i njegovo evanđelje.
Krštenje je, dakle, poglavito mjesto prvog i osnovnog obraćenja.
Upravo vjerom u Radosnu vijest i Krštenjem čovjek se odriče zla i postiže spasenje, to jest otpuštenje svih grijeha i dar novog života.
No, Kristov poziv na obraćenje odzvanja i sada trajno u životu kršćana.
To drugo obraćenje je trajni zadatak cijele Crkve, koja 'u svom krilu obuhvaća grešnike' i koja, 'u isti mah sveta i uvijek potrebna čišćenja, neprestano vrši pokoru i obnovu'.
To nastojanje oko obraćenja nije samo ljudsko djelo: pokret je 'raskajanog srca' (Ps 51,19), što ga milost privlači i potiče da odgovori milosrdnoj ljubavi Boga koji nas je prvi ljubio.
O tome svjedoči obraćenje svetog Petra nakon trokratnog zatajenja svog Učitelja, Pogled Isusova neizmjernog milosrđa izazvao je u njega suze pokajnice (Lk 22,61), a nakon Gospodinova uskrsnuća i trokratnu potvrdu ljubavi prema njemu.
Drugo obraćenje ima i zajedničarsku dimenziju.
To je jasno iz poziva koji Gospodin upućuje cijeloj jednoj mjesnoj Crkvi: 'Obrati se!' (Otk 2,5.16).
Što se tiče tih dvaju obraćenja sveti Ambrozije kaže da u Crkvi 'ima vode i suza: vode Krstenja i suza Pokore'.

(KKC 1427-1429)

Created by: Dieter Schneider 2007 | www.csstemplateheaven.com
Download also ecommerce templates Thanks to Christian rehab and Behr paint colors