Izbornik

Kontakt

Vaše ime E-mail Vaša poruka:

Linkovi

OFM
Franjevački svjetovni red
Blago
Letak za osobe bez doma i prihoda u Gradu Zagrebu
Sveti Frane

Sveta Tri Kralja

Kamo to idu, zašto napustaju svoje kraljevstvo, pa ovdje imaju sve sto im je potrebno, udobne stolice i mekane tople tepihe?

Kamo to idu u neku daleku zemlju u nepoznato?

A zašto su se spremili i krenuli tako daleko?

Znak na nebu su ugledali, znak koji su čekali i jednostavno su sve ostavili, spremili se i taj znak slijedili?

Ugledali su znak na nebu i krenuli, slijedili su su ga i nisu odustali, niti kada je zvijezda blijedila, niti kada je svim žarom svijetlila.

Ugledao sam i ja mnogo znakova od sada do unatrag dvadesetak godina.

Od lijepih snova u kojima sam lebdio u oblacima, do onih u kojima me bilo potrebno spasiti da ne potonem u mračnim dubinama.

Ali sve su to znakovi.

Od kada sam ležao na hladnome podu potpuno sam i ne sjećam se ničega osim nekih povremenih bljeskova i čudo da sam se vratio do kućnih vrata u svim dijelovima, do trenutaka kada sam ležao okružen toplinom koja mi struji dlanovima i osjetio blage dodire na zatiljku i šapate negdje u dubini duše, blage šapate koje nisam u potpunosti mogao razumjeti niti shvatiti, samo naslutiti njihovo značenje.

Vidio sam mnogo znakova.

Siguran sam da kada razmislimo svi smo u svome životu ugledali mnogo zvijezda na pučini, ali da li smo ih slijedili, ili smo nakratako bili zaslijepljeni,  poneseni i onda polako sve zaboravili.

Ali oni su krenuli i slijedili Zvijezdu koju su ugledali, znak na koji su čekali i kamo ih je dovela, do najveće milosti, do Sina Božjega rođenog u štalici i tamo su mu se poklonili i dali mu svoje darove i s vesljem u srcu se vratili u svoje dvorove.

Tamo i mene vode moje znakovi, ne smijem ih olako shavaćati, brzo zaboraviti, krenuti naprijed kada bi se pojavili, pa zateturati kada bi sjaj izgubili i onda se od svega umoriti i odustati, moram krenuti i znakove na svome nebu tražiti i čvrstim korakom ih slijediti...

I.G.

Jutro

Zazvonilo je, prije sat vremena i još jednom sat vremena kasnije, protrlja oči, vrijeme je, rolete se podižu i duple čarape oblače, pa hladno je.

Nakon pet minuta provjerava đepove,ima li u njima novčanik i mobitel?
Aha mobitel je pored jastuka, stavlja ga u đep i sjedne do kreveta, gleda u zid nekoliko trenutaka, a onda ustaje, mora krenuti, vrijeme je.

I tako hoda ulicom, a onda zastane, a kamo mi to zapravo idemo?

Kamo danas putujemo, u koju zemlju, na koju stranu svijeta, da li tamo gdje je upravo proljeće ili negdje gdje vjetar toliko puše da raznosi sve na što naiđe, pročitao sam u novinama da je i to moguće, ili tamo gdje su nepregledne plaže izgrađene od pijeska i posve su udobne za ležanje, ili tamo gdje se iz daljne daljine samo mrak nazire i izgleda kao da noć nikada ne prestaje, tek pokoja upaljena svjetiljka se može naslutiti, ali tek kada se približi i bolje pogleda, a kamo mi to danas putujemo?

Pa nikuda daleko, idemo na posao, samo idemo na posao i istim ovim putem ćemo se vratiti, mrak će već lagano padati, misli nemirno lutati, oči umorno sklapati
...ne idemo nikuda daleko, samo oko 5 kilometara, na posao....

Ali nismo li obećali da ćemo biti na putu kamo god krenuli, makar i samo na posao ujutro, biti ćemo na putu, mi ćemo u nutirni putovati prema oblacima, mi ćemo gledati u nebo i od te se slike nećemo odvajati, nismo li to obećali nedavno?
I kada vjetrovi pušu i izgleda kao da će srušiti sve što smo izgradili i kada na plaži odmaramo i i sve je lijepo i predivno i sunce nam nježno dodiruje dlanove i pijesak škaklja stopala i brige su tako daleko, niti onda nećemo zaboraviti, tko smo i kamo putujemo i dalje ćemo nebo promatrati i od te se slike nećemo odvajati, spremiti ćemo je duboko u srcu i tamo čuvati, a i kada je mrak svuda naokolo i sve je poput noći koja ne misli prestati i ne znamo kuda krenuti, sve je samo gusti mrak u kojem teturamo, jedino pokoje svijetlo na koje slučajno naiđemo, kao da nam govori da smo još uvijek na pravome putu, ma kako god u ovome trenutku sve izgledalo, niti tada svoj pogled sa neba nećemo skidati, makar ga ne vidimo, kao da se sakrilo, ali imamo sliku koju smo na sigurno spremili...

I.G.

Na tvoju riječ

Na Tvoju Riječ
Umirit će se more,
Ono isto, koje  Si  odijelio od svoda.
Na Tvoju Riječ,
Kaos se počeo opredmećivati.
Tvoja mudrost daje oblike,
I boje,
I smisao.
I život.
Vrijednost svemu stvorenom.
Koju si izmjerio i koju  mjeriš uvijek Sobom.
Bože.

Na Tvoju Riječ
Kao čovjek,
Bacam mreže sebe  ispred sebe,
Vrativši  kamenje i sitniš natrag u more.
Tvojom mrežom satkan, u tkanju Tvojih otajstava,
Umrežen  Tvojom Ljubavi.
Bože.

Iz Tvoje Riječi
Skočit ću u vodu, kao čovjek
Dok još tražim snagu iznutra.
Ne uvijek u savršenom luku, ali dostatnom
Jer znam da Si tu
I da ne odlaziš
I da Držiš me Sobom na površini,
I da držim Te u sebi
U suštini,
U dubini.
Bože.

Tvoje je božanstvo izvor moje ljudske snage,
Mira koji se rađa iz nemira života,  
Oblik smisla iz kaosa prilika.

Na Tvoju Riječ,
Rasprostrijet ću kao čovjek jedra sebe, koliko već mogu
Nek plove u vode
Nek ih nosi vjetar i nek ih tjera  po svojoj  volji .
Ti ćeš  biti moj kompas i moj azimut.
Bože.

Ljubavlju Tvoje Riječi,
Ti upravljaš svime Sobom,
Križ te učinio kraljem ,a ne robom,
Daješ  ne uzimajući, jačaš  ne slabeći.
Primičeš svemir.
Po Tvojem davanju, on se pruža
Ne samo  beskonačno u daljinu
Već  u blizinu
Prema meni, prema njoj, prema njemu.
U kratko, prema svemu.
Bože.

Obećanjem Tvoje Riječi,
Mogućnost rasta i nade titra u nama
Uvijek vođena Tobom i nikad sama.
Diše Tvojom ljubavi, osobito  kad disanje u nama  se slama.
Daješ Mir putniku, da nosi Mir u sebi.
Lučicu u tmini.
Dok  miriše na svijeće i tečni vosak
Na vječnost u visini, u dubini, u suštini.
Kod Tebe
Bože.

Ti si Loza koja ukorjenjuje zemlju i skuplja ju, sljubljuje uz trs.
Ti si Slavlje Anđela.  
Na Tvojoj svemoći se  gradi iznutra.
Na svetim skelama Tvoga Križa podignut je most
Prema jedinstvu s Tobom, a mostarina je nesebična Ljubav.
Poput Tvoje
Bože.

Sposobnost građenja darom sebe
Po mjeri koju daješ Sobom.
Građenja uporišta Tvoje Snage iznutra
Izvora Tvoje Ljubavi iznutra
Izbora  hrabrosti  iznutra i izvorne jednostavnosti
Primanja prostodušne dječje privrženosti
I oduševljenja,
Poštivanja,  osjeta dragocjenosti svega onoga
Što Jesi i što si stvorio i što činiš.

Na Tvoju Riječ,
Čovjek nalazi  svemoć  Tvojeg božanstva.
U krhkosti trenutka i jedinstvenosti života.
I izabire božansku stvarnost za koju je bitan i za koju je bitna.
Da svjedoči mironosnoj stvarnosti. Da služi Ljubavi.
Da Riječ postane djelo.

Na zemlji, kao što je i na Nebu.

M.S.

Što su učenici mogli naučiti od Marije

Od Marije,
Kada je Uskrsli Isus
Kako prenose dva Evanđelja, na Maslinovoj gori  nestao.
Kada se izmakao njihovoj potrebi da bude Tu sa njima
U svim situacijama, sa svim odgovorima.
Kada je nestao u oblacima.
Kada je bila Njegova teofanija bila okončana.
Kada je Uzašao u Nebo.

Puno toga su mogli naučiti učenici od Marije,
Ne bez razloga Marija ostaje sa njima
Na zemlji.
Kao izvor stabilnosti u susret neizvjesnoj budućnosti.
Kao izvor promišljanja
Što intervencija Boga
U njezin život
I u njihov život za njih znači.

Sa Duhom Braniteljem, koji će ih uvoditi u istinu Isusova i njihovih života.
Duha koji im Bog  šalje,
Koji Isus šalje ovim, evanđelisti kažu, veselim, a po svemu po ljudski
Nespremnim učenicima na ono što ih očekuje.

Marija će umjeti komunicirati učenicima  svoga Sina, kao u Kani,
Svoje božansko dijete, onako kako to božanska majka  može.
Koja je voljela i kada i nije sve razumjela.
Po  potpunoj suradnji s Duhom Božjim.

Marija,
Kao božanska  mama
Kojoj se zazivaju ljudi u potrebama
Ne smatra ove zazive i potrebe nebitnima, kao što to nije
I po njezinom zagovoru u Kani
I po nebrojenim drugim situacijama
Molbi i zamolbi sam Isus smatrao.

Neizvjesnosti  ni danas ne manjka, a niti potreba
Zagovor  mami Mariji uči nas
Njezinom pouzdanju u Svoje božansko dijete.
Napose u Boga.

Pouzdati se u sebe , pouzdajući  se u Boga i na tome graditi
Ono što ima biti budućnost, makar i minimalnim doprinosom.
Čiju veličinu samo Bog može procijeniti,

Uči i nas  danas mama Marija.

M.S.

Vrijednost Tomine sumnje

Sumnja odvlači daleko.
Kao balon uvis.
Ili kao kamen u dubinu.
Utoliko  da možeš pomisliti da ćeš zauvijek izgubiti točku na kojoj stojiš.
Uporište.
I naravno,
Tlo pod nogama.

Apostol  Toma je evanđeoski simbol  sumnji i pitanja ali iskrenih sumnji i životnih pitanja  koja uvode u novu realnost odgovora.
Božjih odgovora.
Jednostavna pitanja svetog Tome, njegove izgovorene sumnje, otvaraju portale složenih odgovora Isusa.
Zahtjevnu realnost Isusovih odgovora.
Spoznajnu stvarnost Boga.
Apostol Toma je neobičan Božji učenik, naučnik sumnje koja vodi ka  spoznaji i posljedičnom obožavanju Boga.
Evanđelisti  naglašavaju da Tomi  ništa zapravo nije (barem u potpunosti) jasno.
Barem od onoga što je registrirano u Evanđeljima.
Ili točnije, Tomi je sve kristalno nejasno.

I dok mnogi hine da su već majstorski savladali praksu kod Isusa (a zapravo Evanđelja prikazuju da su  do kraja šegrtovanja postavljali pitanja koja više odražavaju njihova nepoznavanja no poznavanja Isusove „materije“ odnosno osobe) Toma u ključnim trenucima kaže onako „iz neba pa u rebra“:

A koji je to put, kojim mi moramo ići?
Ili ja neću vjerovati drugima dok se sam ne uvjerim da je onaj Isus sa kojim smo hodali Uskrsnuo.
Istini za volju, nisu niti drugi bili puno povjerljiviji. Svjedočenja Marije Magdalene i drugih žena otvaraju sumnju drugih učenika koji se tek po dolasku Uskrsloga utvrđuju u vjeri da je to on.

Isus je u ovoj prilici sumnje Tomi rekao : 'Daj ovamo prst; evo mojih ruku! Stavi ruku u moj bok. Ne budi više nevjeran. Vjeruj!'

Toma je zakoračio sa hramske stepenice Isusova Božanstva. 

Bog će dozvoliti da Mu dotakne Srce.
Ući u najsvetiji dio Jeruzalemskog hrama bilo je zadržano samo velikom svećeniku u Židova. 
Isus je novi hram za njegove nasljedovatelje.
Tomi Bog omogućuje da ga dotakne, da uđe u prostor najsvetije svetinje i osjeti da se ne radi o duhu, o projekciji koja  je bila bolom i fizički neprisutna na Križu.
Neprisutan na zemlji, u patnji osude, okivanju, poruzi. Da se ne radi o duhu  koji je iznad i povrh,  odvojen od učenika, odnosno od drugih ljudi  u fizičkom, zlom svijetu.

Vidio je i osjetio da  je to doista bio, sada proslavljen, onaj Isus, koji je bio među njima.
Taj dodir
Ta mogućnost dodira,
Ulazak u Isusovu nutrinu,
Će najdublje dirnuti i Tomu i cijelu okupljenu zajednicu, u kući spoznaje Isusova božanstva.
S tim dodirom oni će otići dalje.
I sići dublje.

Drži se da su neke od prvih kršćanskih enklava u dalekoj Indiji u prvom stoljeću osnovane upravo od Tome.  
Iako je sumnja uvijek  duboko osobna, kao i u Tome,  rezultati same spoznajne  sumnje, traganja imaju  komunalni smisao.

Isusovi odgovori na Tomina pitanja, na njegove sumnje, odgovori su za sve učenike.  
I za one koje će to nakon prve apostolske  grupe u svim sljedećim vremenima biti.

Takvo prijateljevanje.
To traganje.
I ona sumnju koja će na kraju puta u svakome osobno rezultirati Božjim odgovorom biti će i plodom oduševljenja poput Tominog.

Oduševljenja traženja i nalaženja Boga.

M.S.

Anastasis

Ima jedan semafor u jednoj ulici.
Samo s jedne strane,
Moguće je, pritiskom na semaforski gumb, upaliti zeleno svijetlo za prolaz.
Sa druge strane, to nije moguće.
S te strane, čini se, uvijek je crveno.
Tako je dok netko ne stisne,  sa one druge strane, gumb za zeleno.
Omogućivši prolaz.
I sa otajstvima vječnog života, mnogošto je  razumljivije,
I sve je moguće upravo sa te,
Božje strane ceste.
Sa strane onoga života. Iznad i izvan i povrh života.
Iz perspektive vječnosti. Iz perspektive Boga.
     
Postoji jedna crkva u današnjem Istanbulu, nekadašnja ranokršćanska crkva, nakon toga džamija, danas nacionalni muzej.
Kariye. 
U ovoj je bogomolji  očuvan je jedan od najljepših murala o temi koju istočne crkve zovu Anastasis, prikazujući Isusov silazak u podzemlje i raskidanje moći koju vrata podzemlja Hada (kao simbola smrti) imaju nad čovjekom.

Had je mjesto ništavnosti.
Zemlja zaborava.
O Hadu (grčki) ili Šeolu (hebrejski) izvještaje donose  starozavjetne Knjiga o Jobu i Propovjednik. 
Šeol je mjesto u koje ide ukopano tijelo. 
To je mjesto o kojemu Job govori, da iz njega, nema povratka.
U Šeolu nema živih ljudi, pa psalmist kaže, Bože tko će te slaviti?
Tamo prebiva smrt.
Bog čuje vapaj psalmista i iz Šeola, a po psalmu 139 čak niti i Šeol nije mjesto gdje se čovjek može sakriti od Boga.

Tako se niti čovjek ne može sakriti od smislenosti napora u životu za drugi život.
Niti ignoriranje smrti, niti života ne pomažu u tom smislu promicati vječnost.

Možda niti novozavjetna biblijska priča koja je smještena u Had, a ispričana je od strane Isusa, ne tumači to toliko jasno i snažno kao priča o oholom bogatašu i sirotom Lazaru, koji je neuspješno molio oholog bogataša samo za koricu kruha i  kojem su se čak bogataševi psi  smilovali ližući mu rane.
Rane su potrebe, a kruh je život.

Isus poučava auditorij, koji ga je slušao, da je prvi završio u podzemlju u ognjenoj vatri, a drugi u naručju Abrahama kao pravednik.
U podzemlju su bili odvojeni provalijom. 
Zbilja je provalija između uzimanja drugome i davanja sebe.

Isus će, dajući Sebe u otajstvenom bogatstvu tog čina, čovjeku ponovno omogućiti da bude besmrtan, na sliku i priliku Boga. 
Na ikoni Atanasis, Isus doslovce čupa za zapešća, izvlači moćnom božjom snagom Adama i Evu iz podzemlja.
Iz groba. 
Iz smrti.
Izvlači ih Bog krvavih zapešća, iz smrti u život.
Taj detalj vrijedi zapamtiti.

Da bi se ušlo u život treba ući u smrt, i da bi se došli do smrti, trebamo živjeti.

Isus je prešao tu cestu vječnosti u oba smjera.
Obilježio ju je sobom.
Bogom.
Bog je u obličju čovjeka, došao na tu, smrtnu stranu i bolnu stranu ceste, da sa čovjekom zajedno prijeđe na drugu stranu.
Vidljive sastavnice Njegova Života i Smrti i Uskrsnuća, omogućile su i oplemenile i opečatile našu ljudsku vizuru pridruživanja vječnosti, kako po životu, tako i po smrti.
Anastasis.
Zacrtao je i put.
Put blaženstava.
Samo treba ići njime.
Svijetla na semaforu gorjet će zeleno. 

M.S.

Gorući Grm Isusova Srca

1.) Božja Ljubav, pa tako i ljubav onoga tko Boga voli i tko se poradi Imena Božjega čovjeka trudi voljeti više no što bi sam po sebi mogao, gori, ali ne izgara i ne spaljuje, ne samo druge, već i sebe samog. Bog nije razlogom duhovnog burnout sindroma.
Takav sindrom, sindrom spaljenosti antiteza je angažmana koji je karakteriziran energičnošću, uključenošću i efikasnošću na koji poziva i u koji upućuje Gorući Grm.
Nasuprot tome emotivni napor i osjećaj osobne neostvarenosti, umor, cinizam i neefikasnost rezultat su „spaljenosti“.
Posesivnost u natjecanju, ubrzavanje napora iznad mogućnosti i opsesivna potreba podvrgavanja svekolike stvarnosti kontroli, izbjegavanje ritma životnih potreba, izmještanje konflikata, izolacija i revizija vrijednosti, netolerantnost, sukobi, samodestrukcija.

2.) Kako uopće prepoznati Gorući Grm i učiti od njega?
Vatra Božje Volje iznenađuje ( Grm koji je Mojsije vidio je gorio ne uzimajući ništa iz okoline za plam. Bog ne ovisi o čovjeku, odnosno ne ovisi niti o čemu stvorenom.
Vatra Njegova Srca je izvor Ljubavi, ne sredstvo ili cilj, medij ljubavi.
Dok čovjek koji nije odgojen u ljubavi ( a po Ivanu to je životna Isusova škola), ne umije govoriti jezik ljubavi, Bog sam jest jezik ljubavi.
Na taj način plamti Božje srce.

3.) Kako Mu se predati u pouzdanju ? Susret sa Gorućim Grmom preobražava.
Bog stvara drvo spasenja iz panja stvorenog, nešto iz ničega, dijete iz jalovosti, Izraela od Jakova, Stijenu od Petra. Po biblijskoj tradiciji, Božji oganj predstavlja Njegov sud.
Jahve je Bog pravde, on je i ratnik i sudac i nebeski prosuditelj pravednosti svoga izabranog naroda.
Prorok Sefanija govori o ognjenoj volji Jahve da pročisti vatrom narode.
Značenje takve vatre s Neba je preoblikovanje i zemlje i čovjeka.
Božja je volja da ljudi koriste vatru, onu u ognjištu, i onu u srcu, za dobro, a ne za zlo.

4.) Što možemo naučiti iz odnosa Boga i Mojsija u susretu kod Gorućeg Grma?
U starozavjetnim Bogojavljanjima simbol vatre se pojavljuje predstavljajući nedostupnu svetost Boga, kao i Njegovu svemoćnu slavu.
Vatra predstavlja Božju prisutnost, misterij Njegove slave. Gorući Grm neće biti jedini Božji lokalitet.
U oblaku vatre Jahve kroči sa svojim narodom u obećanu zemlju kroz pustinjsko prostranstvo.
Svetost Mojsija se ne sastoji u tome da se približava fizički Bogu (veli Jahve: „Skini sandale i ne idi dalje, ovo je sveta zemlja!“ ) već da si dopusti biti poslan od Božje volje drugima.

5.) Tako je i Isus Gorući Grm Božji, savršena objava.
Dok je govorio Kleofi i nepoznatim apostolima gorjela su srca njihova.
Vatra je ogrijala i osvijetlila do tada mračna prsa njihove preduskrsne napuštenosti.
Do trenutka dok ih Uskrsli nije posjetio, do tada njihova srca nisu bila domovi, već samo staništa u pokretu.
Od tada do danas, pojam topline i svjetlosti krštenika ostaju sastavnice pojma dom koji ogrijava toplina Gorućeg Grma Isusova Srca.

6.) Isusova je ljubav angažirana, kao i Jahve Mojsiju on govori Apostolima: Idite i krstite Duhom (vatrom Božje ljubavi ), budite blagoslov, donosite Vijest.
Isus za razliku od Zeusa ne okiva Prometeja jer je prenio ljudima tajnu božanske vatre, već donosi oganj među ljude, oganj Božje Ljubavi. S druge strane, vatra, kao jedan od četiri elemenata klasične filozofije bila je razmatrana mitološki već u starih Grka kao vatra koja uništava (aidelon) i kao vatra koja stvara.
Jedna uloga joj je bila moć da spali, a druga njezina pomoć za stali, osobito metale, što je značilo život.
Da pomogne čovjeku u preoblikovanju zemlje.
Heraklit je smatrao da je vatra osnovni element od kojeg je sve stvoreno.
Ako je preobličimo u pojam energije, zapravo nije bio daleko od istine.
Oganj može progutati čovjeka, svjedoče brojne drevne religijsko filozofske tradicije, ali mu može i služiti.
To govori i svagdašnje iskustvo svakog od nas.

7.) Kako gorjeti, a ne sagorjeti?
Mojsije pred Gorućim grmom sumnja da je sposoban, da će uspjeti u onome u što ga je Bog poslao.
Cilj mu je prevelik, nesaglediv i neće moći bez drugog i drugih (Bog mu u pomoć šalje Arona, za Duhove šalje Majku Mariju Apostolima, šalje Apostole jedne drugima, utjehu i pobudu prvih kršćanskih crkvi jednu drugoj, te šalje i dans nas jedne drugima ).
Mojsije će se prepustiti Božjoj Volji da ga vodi.
Tako se i mi jedino možemo Bogu prepustiti. Samo tako moći će i moći ćemo gorjeti a ne sagorjeti.

8.) Mojsije će dobiti Štap Božje Volje da izvede obećani narod iz ropstva.
Onome tko Isusa donosi poslan je Sveti Duh, u prosvjetljenje i u pomoć.
Jedino se u konačnici na Boga u Božjem planu, čovjek može u potpunosti osloniti.

9.) Živjeti u prisutnosti Isusa kao Gorućeg Grma Njegova Božanska Srca znači primiti krsnu vatru u srce kako bi ogrijao drugoga, ponudio čašu najmanjem u Njegovo ime, udijelio pravdu, bio mirotvorac, vratio svjetlost nade i pouzdanja.

10.) Čovjek se od Gorućeg Grma Isusova Srca uči primati pomoć sa Neba i sa zemlje, uči se biti pomoć Nebu i zemlji.

M.S.

Uzdignuće

Meryem Ana Evi ili u prijevodu  kuća Majke Marije, mjestašce  je blizu Efeza.
Gdje, vjeruje se, da je  živjela i svoje posljednje dana na Zemlji
Provela Djevica Marija.
Dok ne bi Uznesena u Nebo.
Prije nekoliko  godina veliki je požar zahvatio okolicu i progutao hektare šuma
Požar se zaustavio metar od kapelice.
I ustuknuo.
Kao i brojnim situacijama u kojima su slike od Marije i kipovi (pa i onaj crni iz Bistrice) čudesno očuvani od vatre.
To je savršena simbolika za Marijin život na zemlji.

Uvijek je bila nezahvaćena požarom,  koji je plamtio oko nje. Buktinjom.
Njegovim uništavanjem,  izgaranjem, uzimanjem materije iz drugog za buktinju. Za širenje, silu.
Čađom zla i svime što u kamen srce tali.
Marija bi uzdignuta od požara,
Poput starozavjetnih pravednika i Marija bi Uzeta od Isusa u Nebo
Poradi pravde  Razapetog.
Uznesena bi od Boga jer se uzdigla
Od mogućeg, vidljivog i od okoristoljubivog
Od plamena zla, od buktinja, uzdigla se i
Nije radila kompromise sa dobrotom.

Marija se od svega uzdigla
Pouzdanjem,
Kao najodanija suradnica
Oca, Sina i Duha Svetoga.
Živjela je zlatno pravilo koje je propovijedao Njezin Sin.
Kao što je uvijek i svuda ljude upućivala na put Isusa
Na osobu Boga.
Da uzdignu trenutke nepropadljivih investicija u Nebo
I pohrane ih u Isusa.
 
Uzdignuti se,
Znači premjestiti svoj fokus, otpustiti težinu trenutka  i cjeline
Naći uporište izvan ljudi, i sebe i svih drugih, svega
Nasloniti se na ono što je iznad.
Čvrsto,
Svom težinom.

Uzdignuti se od sebe pouzdanjem.
Velikodušno i prostodušno prkositi sili teži.
Bog će jednom uzeti sa zemlje, što Mu je velikodušno dano.
Bog će uzdignuti blagoslovljene trenutke
I pravednosti i milosrđa i ljubavi.
U pouzdanju,
U povjerenju .
U tišini sobe, u riznicama duše, svaki talent, svaki novčić
Od sebe,
Sebe.

Biti uzdignut poradi Kraljevstva nebeskog
Ne znači biti maknut,
Iz problema, pritiska uz zemlju koje donosi sila teža, i silinu udaraca
Pa i onih najtežih prilika.
Ali znači ne pristajati na vučji jezik, govor vatre, govor  zmaja.
Ne gristi, ne živjeti jezik udaraca sviklih na udarce.
Ne biti zahvaćen požarom.

Meryem Ana Evi.

Kuća Mame Marije.

M.S.

Ima li veće tajne od boli ?

Na boli i patnju nema uvježbanih odgovora.

Tko nije patio,
Ne može govoriti, iz duše, o patnji.
I tko ne osjeća boli,
Ne može, barem razborito,
O istima suditi.

Isus nije nakon razapinjanja došao kao
Uskrsli Bog bez Rana.
Ponio je na Uskrslom Tijelu Rane.
Bez Rana ne bi bilo Uskrsnuća.

Rane odlaze u dubinu,
Nitko ih ne može obuhvatiti.
One najdublje rane nas zabijene su u križ
Koji svatko od nas sa sobom nosi. Po tome smo ljudi, nedohvatljivi sebi.

Te rane,
Što žive otvorene ili su svijene u ožiljke
Te rane žive  bole, a osobito kada promjene se vremena  
Povijamo ih sobom i drugima
Povijamo ih sebi i drugima.
Ispiremo ih krsnom vodom i prematamo nadom
Da će nas voditi svojim jezikom
Da ćemo naći i vrijeme i načine
Komunicirati jezik povijanja rana.
I vremenskih i izvanvremenskih zacjeljivanja.

Isus nije nakon razapinjanja došao kao
Uskrsli Bog bez Rana.
Ponio je na Uskrslom Tijelu Rane.
Bez Rana ne bi bilo Uskrsnuća.

Nema jednostavnih učenja kada su Rane u pitanju.
Patnja i bol  su točka sučeljavanja.
S pitanjima privremenosti i trajnosti.
Točka odvojenosti i točke prisnosti.

Isus nije nakon razapinjanja došao kao
Uskrsli Bog bez Rana.
Ponio je na Uskrslom Tijelu Rane.
Bez Rana ne bi bilo Uskrsnuća.

Ima li čovjeka koji ne nosi u sebi rane ?
Koji ne sabire u sebi njihovu krv i sukrvicu ?
Od najranijih dana rane nas odgajaju, sitne i krupne .
Djevojčice spoznaju da nisu najljepše, dečki da nisu najsnažniji, djeca se rađaju bolesna i starci umiru gladni.  Privikavamo se na tišinu rana i glasnost boli.
Da često  nismo najbolja djeca, niti roditelji, da smo neuspješni u brakovima,
U poslovima i službovanjima, u prijateljstvima, u trudu. Gubimo utakmice.
Možda smo i zato rane  povili čvrsto,
Amputacijski, da ne umijemo više primati
Novih boli, tuđih i svojih.
I razočaranja.

No bez vlastitih i vlastitosti rana ne umijemo stvarno živjeti Isusovo suosjećanje
Nemoguće je zacijeliti ih izgnanstvom iz svijesti, njihova stvarnost ostaje
Njihova krvarenja, ne umijemo izolirati patnje, potisnute boli
Prepoznati i spoznati rane u sebi.
I drugima.

I tko je prošao bolnicom i ubožnicom
I svratištem drugih i sebe.
I staračkim domom sebe i izgubljenom zemljom, stratištima doma sebe i drugih.
Prošlošću i budućnošću premjerenu ranama i umreženu čak.
I tko je spoznao koliko ga rane uvjetuju.
Umije razvijati odnos sa ranama, sa potrebama, za žeđanjem, za liječenjem, za bodrenjem, za suosjećanjem.

Isus nije nakon razapinjanja došao kao
Uskrsli Bog bez Rana.
Ponio je na Uskrslom Tijelu Rane.
Bez Rana ne bi bilo Uskrsnuća.

M.S.

Nomad Božje volje

Obećanje Abrahamu

Stočar si,
Nomadski stočar svoga života,
Gost tuđh proplanaka
I prosjak proljetnih mrazeva.

Ali učinit ću te ratarom svoga života.
 Zaustavit ću tvoje lutanje.
Dat ću ti zemlju tvoga života.
Obećanu zemlju tvoga života.
Zemlju u kojoj ćeš se skrasiti.
Koju ćeš doživjeti kao svoju.

I kojoj ćeš pripadati. I koja će ti pripadati.
Ispunit ću tvoje snove.
Ja to umijem.
Ja to činim.
Činim novo.
I više od toga.
Vjeruj mi.
Ja ću biti tvoj Bog  i nikada te neću napustiti.

Kročit ćemo zajedno.

Abram se odvažio.
Odvažio se otići u nepoznatu zemlju.
Abraham se odvažio.
Odvažio voljeti Saru pa i kada mu sada već kao starica nije podarila potomstvo.
Abraham se odvažio.
Odvažio pružiti gostoprimstvo trojici neznanaca u Mamri.
Dati im ono najbolje, Iznijeti pred njih, Sebe i što ima.
U zemlji gdje je usahlo gostoprimstvo, Primarno običajno pravo nomada, Abraham je primajući tri stranca primio u svoj šator Samog Boga.

M.S.

Veronikin rubac

Veronika je bila, kaže čitanje Križnog puta, Jeruzalemska žena koja je susrela izranjanog  Isusa Nazarećanina na putu Njegove Muke, dok je nosio težak Križ, onako iznakažen, do točke Kalvarije, gdje će biti dokrajčen.

Razapinjanjem.

Isus u tom povijesnom odjeljku vremena, kako nas biblijski izvještaji uče, ima na sebi od ljudi stavljene pogrdne atribute Krista.

Mesije.

Božanskog Sina.

Pogrdnu Krunu od trnja.

Pogrdni Kraljevski plašt od grimiza bio je još do prije kojeg trenutka na Njemu, ogrnut o razmrcvareno izmučeno tijelo.

Nema nigdje u blizini prijestolja, oku vidljivog,  zemaljskog niti nebeskog,  tek debeli mučni i teški križ.

Teži od mogućnosti da ga nosi netko ne samo pri punoj snazi, već toliko izmrcvaren.
Ismijan i izmučen, presuđen, nosi na sebi instrument izvršenja presude.

Nije se trebao razrušiti hram da pokaže koliko duboko mogu ljudi zariti koplje u Božja prsa.

Jer unakaženo je sakralno.
Sakralno je krvavo.
Popljuvano.

Kao i stotinama godina prije i stotinama godina kasnije past će krv nevinog, Krv tužna i uhu gluha pod pokličima.

Sada i Bog staje pred ljudsku osudu.

I dok će oduševljenje i adrenalin krvavog pira zamijeniti plač netko je stavio u ovu priču uz put jednu anonimnu ženu.
Legenda ili ne, vjerojatnost jest da je mogla postojati. Barem je razlučna duhovna pobuda da se ona upravo takva nađe negdje na tom putu.

Ne znamo ništa o njoj, barem ne iz kanonskih evanđelja ( iako apokrifna evanđelja donose informacije tj . nastavak te priče na svoj način.)
Dakle, usudila se pružiti „optuženom bogohulitelju“ jedan čisti rubac.

Zacijelo ne zato jer je skupljala obrazine, kao Židovka, možebitnog Boga, već zato jer je rupčić trebao ovome u krvi oblivenom licu.

Tako elementaran čin suosjećanja. Impulsa čovječnosti.
Nepromišljen svakako. Mogla je biti osuđena u tom ludilu, poput Petra, za suučesništvo u

Njegovoj, Nazarećaninovoj  sljedbi.
Vrlo nepromišljeno. Skeptici će reći i stoga nevjerojatno.

Ali moguće.
Mi pak, prebirući po našim zvjerskim prirodama uvijek ističemo nju kao svijetli trenutak čovječanstva na Via Doloresi, putu Muke.  

Taj njezin čin toliko je efemeran, evanđeoski, da je prosto nevjerojatno koliko smo zaboravili da je Veronika bila niti manje niti više nego… samo čovjek.

I još pritom kakav čovjek, kakva žena.
Odmetnula se od drevnog uzimanja udjela u korporativnom pravu svog naroda.

Jer pravo je bilo da uzme kamen i baci o meko i lomljivo tijelo, da se sačuva sakralna svijest o čvrstom i nevidljivom tijelu Boga.

U ovom trenutku Veronika daje maramicu Bogu kojem se od krvi  niti ne vidi lice.
I tom velu ostaje otisak Božjeg Lica.
Daje najbijeliji rupčić sebe Bogu …

Na njega će se upiti Otkupiteljeva priroda. Krvavim pismom će se ispisati Milosrđe.

M.S.

Ispovijed

Ti Oče kažeš, oprostiti trebaš,
praštao si i Ti sa križa uzdignuta,

U trijumfu zloće ljudskog roda,
krik se nije čuo, Tvoga sina jedinoga.

Ali ne čuju ni danas, Oče mili,
dok razapinju djecu tvoju.

Ponavlja se tužna povijest,
tužna povjest roda moga.

Neki novi Pilat ruke pere,
od uzničkih gorkih suza,
a krvnici pokal dižu,
na stratištu ljudskog roda.

Ti mi kaži mili Oče,

kako majka oprostit im,

ispod križa sina razapeta,

il dok kleči pokraj groba,

svog ljubljenog djeteta?

A.D.

Isus Krist spasitelj i Gospodin

Život s Bogom

Gospodin nas pita "Tko sam ja za Tebe" Odgovor je u tvom srcu.
Susret sa samaritankom - ja se susrećem s Isusom.

Zašto si pošao za njim?
Zašto si se odazvao?
Da li ga Razumijem - Da li ga pokušavam razumjeti.
Vjerovanje - temelj vjere!
 Spoznaja da je on pobijedio smrt, da je pobijedio grijeh radi mene.
Razumjeti Isusa Krista srcem.
Bez mene ne možeš napraviti ništa.
Ne možeš srce otvoriti, ne možeš primiti - ne možeš davati.
Imati spoznaju da on vodi sve.
Što je u našem srcu?
Što izlazi iz našeg srca?
Koliko radimo na našoj nutrini?
Treba učiti od Isusa!
Najveći zakon - zakon ljubavi!
Odnos prema Bogu, prema bližnjemu i prema samome sebi.
Osobna molitva.
Koliko želim dovesti Nebesko kraljevstvo u svoje srce?
Srcem razumjeti Isusa Krista - to je milost - dar Božji.
Grijeh jednako smrt!
Ljubav jednako - život u punini!
Ja sam put, istina i život kaže Isus!
Isus poziva da živimo evanđelje.
Koliko je svijetlim Božjim djelima?
Koliko imam snage svjedočiti što je Bog u mom životu?
Nekada treba šutjeti, nekada treba trpjeti, a nekada treba reći!

Isus je imao poslanje
Nakon kušnje dolazi u Nazaret gdje otvara svitak i čita:
Izaija 61. 1-2
"Duh Jahve Gospoda na meni je, jer me Jahve pomaza, posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima; 2 da navijestim godinu milosti Jahvine i dan odmazde Boga našega; da razveselim ožalošćene na Sionu."

Isus nudi oslobođenje od grijeha od vlasti sotone - od svakoga zla.
Čime je moje srce zarobljeno?
Srce naše poznaje Bog - tajni grijeh u nama čini stvari koje mi ne bi htjeli činiti. Gospodin kaže: Ja želim tajni grijeh iščupati iz Tvog srca.
Tajni grijeh zarobljava naš duhovni rast.
Koliko mladih luta? Obitelji su uništene (Nemojte pričati okolo, vaše srce, vaša nutrina je svetinja nad svetinjama).
Kako dati svoje srce Bogu?
Sloboda je živjeti po njegovoj riječi!
Živjeti po sakramentima, živjeti u Crkvi, živjeti u zajednici.
Da bi smo bili svijetlo moramo neke stvari napraviti. Prekinuti sa grijesima - uvijek isti grijeh - treba se odupirati đavlu.
Oduprijeti se zlu, to su mali koraci koji tebe čine Božjim.
Nakon što prekinemo s grijesima Bog nam daje milost da uživamo sakramente.
OBRAĆENJE - Božji dar - SVJEDOČENJE - kakav si bio ŠTO JE BOG UČINIO i kakav si sada. Obraćenje je poziv za novi život.

POSLUŠNOST.

D.Z.

Na palminu nedjelju

Na palminu nedjelju, koju danas slavimo, u doba ulaska u Jeruzalem, Isus postaje nezaobilazni problem.

Ne rješenje, već problem koji izlazi izvan svojih okvira.

Nije više sporadičan, zanemarujući i sporedan mesijanski  fenomen iz Galileje. 

Slavnim ulaskom u Jeruzalem On je od strane Jeruzalemskog svijeta uzet za Mesiju.

Iskazivanje časti mesijanskom kralju, podastiranjem grančica i podstavljanjem njegova puta u Jeruzalem, kako je i doličilo kraljevima u drevna vremena, isti narod ga promiče u autentičnog kralja koji će obnoviti  Davidovu kraljevsku lozu, što nosi sa sobom političke, religijske i ine posljedice.

Činjenje čuda i prepoznavanje Krista u čudima dolazi do svojega vrhunca u ovom prepoznavanju Božjih obećanja i pozdravljanju ulaska Onoga (kojeg su očekivali) u Jeruzalem.
Ako su do tada u Jeruzalemu u službenom religijsko političkom establišmentu taktizirali i oklijevali u pogledu odgovora na ovu izvjesnu „organiziranu  zabludu“ koja se primicala gradu, sada moraju odgovoriti na taj problem.
Hitno.  
Kao od čuvara vjere i tradicije to se od njih i napose očekivalo i zahtijevalo.

Postupak prikupljanja argumenata protiv Isusa , a koji je opisan kroz evanđeoske izvještaje, ulazi u svoj finale.  
Ubrzo će se tražiti saveznici  u nastojanju da se ova parnica konačno dovede ko kraja.

Na Palminu nedjelju, koju danas slavimo, danas, Isus za nas koji vjerujemo, postaje nezaobilazno rješenje.

Ne problem, već rješenje koje se ne može naći u vidljivim i opipljivim i ljudski raspoznatljivim okvirima.  
Sišavši sa Maslinove gore Isus ulazi u doček i klicanje.
Nakon tih silnih djela koje je učinio, čini se, to je to.

Prepoznat je kao Onaj koji donosi mir i unosi u Jeruzalem slavu Božju.
Prema Luki, pismoznanci nagovaraju Isusa da pouči učenike da su njihovi usklici počasti bogohulni.

Negdje na margini postoji možda svijest da bi sa Isusom moglo trgovati u pogledu prilagodbe Njegove misije.
Izmijeniti neke riječi, neke riječi povući, dokinuti ovu poruku. Isus im odgovara da bi, da učenici ne kliču, kamenje klicalo.

Isus uzima riječi proroka Habakuka opisujući da sve stvoreno očekuje i kliče Božjoj prisutnosti i da se autentično ljudsko svjedočenje ne može trajno zatrti. 

Evanđelist Matej posebno opisuje ovaj događaj kako bi predočio da je upravo Isus bio očekivani židovski Mesija jer sve što je ulasku u Jeruzalem prethodilo bi kao što je prorokovao Izaija.

Veseli se kćeri Jeruzalemska jer kralj ti dolazi, pravedni, donoseći spasenje.
Mironosno, na magarcu. 

Kako su evanđelja pisana nakon Isusove Muke i Smrti, a i u Uskrsnuća, tako se ovaj slavni ulazak u Jeruzalem opisuje kao uvod u slavu Boga.
Paradoksalno koliko god bilo za ljude onoga doba, Isusovo proslavljenje ne započinje u času klicanja.
Isus upućuje učenike da će započeti njegovim satiranjem na zemlji.

Zemaljska mjerila uspjeha i neuspjeha, slave i pogrde vrlo su klizna.

Samo zato je i moguće nekoga, pa i Boga proslaviti u jednom tjednu.

A u sljedećem ga satrti.

No, Isusa nije bilo moguće uništiti.

Jer čast i slavu mu nije dao narod grančicama i poklicima zakraljivanja, čak niti poklapanje njegova činjenja sa onime što je pisano u Pismima, već mu to slavu i čast daje sam Bog Otac.

Evanđelist Ivan će reći, njihovo neprekinuto jedinstvo nije moglo biti prekinuto i dokinuto najokrutnijom smrću. 

Slava i čast će biti onakva kakvu je Bog htio i kako ju je zamislio.

To je nama kao ljudima nerazumljivo teško pojmiti.

Isus ulazi u hram i prevrće stolove mjenjačima novca.

Komentatori će reći: dokida hramsku trampu.

Sa Bogom se ne može trgovati.

Gdje je prisutna trampa, srce nije potrebno.

I gdje je prisutna trampa, i razum je podvrgnut neprestanom vaganju koje dokida svaku slobodu promišljanja i razmišljanja.

Isus se daje za žrtvu, kako bi dokinuo takvu trampu.

I time si je u konačnici prepisao smrtnu presudu.

Zlo će brzo naći put do zla u ljudima.

Poslužit će se hramskom taštinom, lakomislenošću izdajnika, pristajanjem  mase uz  mučitelja i razapinjatelje.

Svatko je u svojim okvirima vjerojatno mislio da čini ono što mora.
I što jedino može.

Stati se uz bok Isusa, sjetimo se, značilo je, svrstati se protiv. 

Doći će vremena kada će mu staviti na slikama i zlatne krune i palium.

Trenutno palmine grančice će zamijeniti trnje. 

Evanđelist Matej će prije izvještaja o Muci Isusovoj podastrijeti i finalna učenja Gospodinova.

Po uzoru na obrazac blagoslivljanja i proklinjanja Matej ukazuje kako ono što ima slijediti ide na osudu onih koji licemjerno testiraju Isusa, sude mu bez pravila ili sukladno svojim pravilima i sve što mu čine, čine sebi  na osudu.

Istovjetno, prije mučenja i smrti Isusove, Matej donosi i Isusovo učenje o posljednjim danima, apokaliptičan sud i nauk o spasenju o drugom dolasku. 

Matej, u evanđeoskom finalu verbalnog obračuna sa farizejskim mentalitetom prikazuje pogubnost takvog mentaliteta, kako u sadašnjosti, tako i u konačnici.

U širi nebeski okvir, stavljena je stvarna Muka Kristova.

Isusova.

Božjeg Sina.

I Proslava.

Obrazloženje pobjede Dobra.

Ono što mi znamo o ljudima ili mislimo da znamo o ljudima nas značajno opterećuje u odnosu i odnošenju prema njima, povijesno i osobno.

Iako se to ne čini tako, u dubini našega srca, naši odnosi su fino izvagani.

Mi ne važemo možda niti iz zlobe, nego iz same nužde naše prirode.

Mi uvijek znamo što je bolje za druge.  Čovjek se boji da, ukoliko ne važe, da će kao sve biti dobro.

Ili će loše postati dobro i dobro će postati loše.  

I postat će besmislenom rasprava o tome što je dobro a što loše.

To nije od jučer, Biblija je puna rasprava o pravim i lažnim prorocima.

Stoga se i uzimaju neki vidljivi orijentiri po kojima se vide plodovi dobroga u odnosu na plodove zla.

Na više mjesta se u evanđeljima govori da je zlo osuđeno Isusovim Otajstvima, a uvod u finale Njegovih Otajstava čita se i proživljava i na današnju nedjelju.

Mir, ljubav, poštivanje, poštenje, prosperitet, uvažavanje stvorenog i stvorenja, tuđe riječi i dobrog glasa, dijalog nacija, religija, slojeva društva, generacija, kultura.

Uvažavanje drugog a napose slabijeg, pomoć, priteći, pridržati, nahraniti, sebičnost sahraniti, pomoći sebi i ljudima da vide više u sebi i u drugima i da vide dalje od smrti, plodovi su koje je dobro uzgajati slijedeći Isusa, radeći u polju plugom svoga Križa, neovisno o činjenici gdje je trenutno na kugli zemaljskoj nalazimo.

Komunicirati novim naraštajima danas takvu vjeru teško je u kontekstu vjerskih ratova i često puta religijske nesnošljivosti, odnosno organizacijske svrsishodnosti.

Bitno je i iskreno reći, svatko od nas tko je odgovoran za neku organizaciju, zna što su organizacijski zahtjevi opstanka, rasta i opstojnosti organizacije, povezivanja njezine prošlosti i budućnosti u sadašnjosti. 

Odnosno zna da nije lagan posao kritika ruke koja te hrani i oblači.

Iskustvo me naučilo da ipak autentičnost razvoja organizacije ovisi o načinu na koji sam prošao kroz salvu unutrašnjih i vanjskih kritika, te da ako želim graditi moram graditi sobom, da moram rasti s onime što gradim.

Te da pristanem da je autentično vodstvo  ulaganja vlastitih napora, žrtvi, križeva, istina, zaštite slabijih i neprekinutog razgovora sa životom koji me okružuje ono kroz što me Bog želi provesti.   

Mladi ljudi više ništa ne uzimaju zdravo za gotovo.
To je i dobro.
Isus je ionako Zaglavni Kamen na kojem se gradi, a gradi se sobom.
Promjena u svakom od nas počinje i završava.
Ali oni su… argument nema smisla pred Božjim licem.

Razum i srce ljudi nemaju da bi ih nosili u torbi i koristili prigodno.
U plodu  znoja svoga lica, nikad nije uzaludno staviti svoj napor, trud i patnju u službu rasta tih plodova, te da Isus može sa te smokve skinuta takva ploda na ovom putu u Jeruzalem.

Tako zlo može umirati u nama svakodnevno, čineći prostora dobru i dobroti.
Zato neka se po tebi učini neko dobro, kojeg bez tebe, ne bi bilo.

Zato prije Muke Gospodine evanđelisti stavljaju temu konačnog suda.
Ivan to prekrasno opisuje: Isusu su sudili, ali je Zli taj koji je osuđen.  

Žrtve i rane, unutarnje i vanjske, prolaska kroz pustinju zla su ponekad nesagledive. 

Bolno prisutne i vidljive.
Zlo se nije moglo „zakačiti“ za Isusa, ali ga je izmasakriralo.

Koristeći se istima ili sličnima koji su neposredno prije vikali… Hosana, živio.

Mi smo i jedni i drugi.

Palmina ili dakle maslinova grana koju danas držimo u rukama već danas je grana naše vječnosti.

Ona je grana uzimanja udjela u Njegovoj Patnji, Smrti i Uskrsnuću.
On je naše stablo spoznaje, Istine,
Po Njemu vraćamo se u spoznajnu nevinost rajskih ljudi.

Da onda takvi i budemo.
Zauvijek.

Amen.

M.S.

Nemam vremena

Tko je gospodar mojeg vremena?
Kako ispunjavam vrijeme svoga života?

Tako lako sebe opravdam pred drugima.
Skrivam svoju sebičnost,
ugodu,
lijenost,
škrtost jer ne želim darovati svoje vrijeme drugome.

Zatvaram se u svoj svijet samodopadnosti i pravednosti gdje se moje veličanstvo najbolje osjeća, ne želeći ni mrvice svoga „veličanstva“ dati nekome.

Nemam vremena da dođem do tebe,
nemam vremena i strpljenja da slušam i čekam,
nemam vremena da pokušam razumjeti ...

Nemam vremena za tebe kad me povrijediš ili zanemariš, odbaciš...

Nemam vremena za tebe kad me ne razumiješ...

Kad mi netko želi govoriti najčešće gledam kako da ja kažem svoje uvjerenje ne želeći dati vremena da poslušam riječi drugoga.

Nemam vremena i zatvaram svoje srce potrebitima, da opravdam sebe i svoje slabosti.
Stavljam maske svoje uzvišenosti da se pokažem u lijepom svjetlu, iza koje skrivam svoju sebičnost.

Nemam vremena je izlika moje oholosti, sebičnosti koju dajem drugome.
Kako nađem vremena kada je za moje dobro,
kada imam koristi,
kada mi je važno,
kada me zanima nešto...

Kako nađem vremena i za neke susrete kada znam da će moja vrijednost rasti,
kada će se o meni dobro pričati kako je on mogao...

Koja je nakana srca  u mojim djelima?
Ispitujem li moje srce?
Čista nakana otvara put za blagoslovljeno vrijeme!
Vrijeme je dar Božji i ne možeš ga vratiti kad prođe!

Svaki dan trudim se doći pred lice Gospodnje moliti uslišanje nakana ,tražiti blagoslov...

Zamisli da čuješ od Gospodina svoga : NEMAM VREMENA!

Nemam vremena za tvoje neiskrenosti,
za tvoje neistine,
za tvoje sebičnosti,
za tvoju oholost!
Zašto se skrivaš iza nemam vremena?

Kažeš da nemaš vremena, a tko je gospodar tvoga vremena.
Zar si zaboravio da je tvoj život u mojim rukama, pa i tvoje vrijeme.

Ja ti želim darovati vrijeme,
vrijeme uređeno i blagoslovljeno,
vrijeme dostatno za svako dobro djelo,
vrijeme milosno,
vrijeme strpljivo,
vrijeme ljubavi,
vrijeme istine,
vrijeme promjene,
vrijeme radosti,
vrijeme samoće.

Odreci se sebe i živi za moju ljubav!

Vrijeme je moj dar tebi da ti vrijeme daruješ drugima.

Vrijeme čekanja je dar tebi da se promjeniš tako da ti možeš čekati drugoga da se promjeni.

Neka se sruši svijet tvoga ponosa i sebičnosti da možeš dar vremena živjeti po vodstvu mojem.

Ja želim voditi tebe kroz vrijeme tvoga života!

D.Z.

Vrijeme Boga

Neki dan su se satovi pomicali na novo vrijeme.
Ili na staro?
Budući da bi se trebao ustati u osam, to će onda biti sedam? Devet?
Ovisno o vremenskom dobu godine imamo univerzalni dogovor o tome kako pomičemo vrijeme, pomalo unaprijed i pomalo unatrag.
Kao da se uostalom vrijeme i može pomaknuti.
Vrijeme je mjerni koncept.
Sporazum o mjerljivosti prolaznosti.
Mjera vremena ipak nije nebitna stvar i daleko je od koncepta i teorije.
U prilog toj tezi idu pojmovi kao što su: u pravo vrijeme, na vrijeme.

Od sada do vječnosti šire se koncentrični krugovi vremena.
Iako toliko svakodnevna i neupitna činjenica, vrijeme je fascinantna je pojava za čovjeka, koji živi u nekom vremenu.
I njime je bitno obilježen.
To ograničenje ne postoji za Boga.
Neki ljudi su, obično kad umru, obilježeni kao oni koji su živjeli ispred svog vremena; izumitelji, kompozitori, državnici, smetlari, cvjećari, nečiji roditelji, nečija djeca, prijatelji, sveci.
A mnogi su pak, kaže se, ostali, u svom vremenu, odijevanja ili slušanja glazbe, i tamo u vremenu svoje mladosti, evociraju život i nema potrebe da se iz toga vremena miču.
Ima i ljudi koji su zarobljeni u vremenu.
Neki događaj u životu ih je toliko jako svezao na svoju realnost da za njih nema pomaka u inače protočnom vremenu.
Vrijeme opet ponekad neumitno prolazi kroz ruke kao što voda prolazi kroz sito: sati, mjeseci, godine.

Naprosto nestaje.
Mnogima nam u životu uvijek nedostaje vremena.
Ponekad je vremena, osobito često u bolesti, starosti, onemoćalosti, neuspjehu, kao na pretek, čini se.

Bol rasteže vrijeme, usporava ga do nepodnošljivosti.
Sretna vremena su uvijek brza i prolazna.
Tužna i tegobna vremena prolaze sporo i oporo.
Trenuci su toliko produženi da su promjene u takvom vremenu nevidljive svim osjetilima.
Patnja se osobito čini nepomičnom.
Neprolaznom.
Pa tako i smrt.
U bivanju s Bogom, u susretu s Bogom, i prije susreta s Bogom, i u svijetu bez Boga, čovjek je svjestan da nije gospodar vremena.
Je li u susretu s Bogom čovjek gospodar svog vremena?
Na putu u obećanu zemlju, u Starom zavjetu i na putu u Kraljevstvo nebesko, u Novom zavjetu, vrijeme svakako nije bilo i nije nebitno.
Po mnogočemu ono je ključna prizma kroz koju čovjek pristupa Božjem planu Spasenja i kroz koju pristupa Bogu kao onome Koji omogućava ispunjenje njegovih snova i planova, potreba, čežnji, za sebe i za druge.
Svega za što čovjek moli Boga.
Za početak, budimo iskreni pa priznajmo da nam se čini, barem ponekad ili u podsvijesti, da je Bog nerazumljivo spor u vremenu.
Sve bi mi to puno brže obavili.
Sud.
Razdvajanje dobra od zla.
Ispunjenja svega za što se molimo.

Nestrpljivost nam je biološki u kostima.
Vrijeme vrši pritisak na nas, nas koji živimo u vremenskim okvirima.
Vrijeme je u našim životima prisutno poput sile teže.
Otežali i dugi fizički prolazak obećanog naroda kroz pustinju do obećane zemlje stajao je Mojsija od strane njegovih suplemenika skoro i glave.
U pustinji su glad i žeđ izabranog naroda bili važni orijentiri smislenosti kretanja i izvjesnosti stizanja u prostor i vrijeme Obećane zemlje.

Bi li se tko odvažio na taj put da je znao da put nije lagan i da će se činiti beskrajno i ponekad bespotrebno dugačak.
Zato i pobuda protiv Mojsija koji ih je vodio.
Bože spasi me od kamenovanja, zavapiti će Mojsije. No, ono što se tada činilo kao nepomično ili bolno sporo pomično stanje, kasnije će se kod naroda koji je predvodio slaviti kao najslavniji protok vremena.
Kao sam centar, sama srž dinamičnog odnosa Boga i njegova izabranog naroda u Starom zavjetu.
Točnije, nazvat će se i slaviti će se kao biblijski Izlazak.
Apostoli su, učenici Gospodinovi i ostali pratitelji u jednom različitom ali sličnom „nadoru“ prema obećanom Kraljevstvu nebeskom slijedili Krista u određenom vremenu.
No u duhu vremena u kojem su živjeli živio je i duh vremena koja su očekivali.
To su mesijanska vremena.
Božji čas.
To vrijeme nije čak toliko mjerljivo koliko je to kvalitativan pojam za vrijeme, koji je za obećani narod bilo očekivano vrijeme očitovanja Božje slave, Božjeg suda, ispunjenja Božjih obećanja, obnove i zemaljske slave kao one za kralja Davida, vrijeme vidljivo po mesijanskim znakovima.

Živeći u podnožju masiva tih i takvih posljednjih vremena svi su oni živjeli svoja vremena očekujući obnovljena mesijanska vremena.
Logično, mnogošto što je Isus činio bilo je za njegove pratitelje ili prebrzo ili presporo.
Ili jednostavno krivo.
Isusovo djelovanje u vremenu stvara dodatne probleme za razumijevanje.
Isus kasni u pohod bolesnim Lazaru i prebrzo prekida testamentalni razgovor, a pred početak Patnje.
Slava njihovog učitelja probijala se sporo do trenutka ulaska u Jeruzalem, a vrijeme sablazni dolazi munjevito.
Isus stoga učenike sprema za časovitost onoga što prvo Njega i onoga što će one koji ga u istom samoodričućoj maniri nasljeduju, očekuje.
Isus je Bog, njegovo Vrijeme postaje za učenike stožerno.
Formativno.
I tu počinju raspuknuća među ta dva odaziva Vremenu, Zovu Spasenja.
Tenzija između Isusovog savršenog i čovjekovog nesavršenog poimanja vremena i vlastitosti uloge u Spasenju.
Štoviše, Evanđelja u bitnom smislu opisuju Isusa kao Boga jer je u posjedu informacija koje su nedostupne u konkretnom prolaznom vremenu.
Evanđelisti opisuju da ne, samo da je njegova božanska osoba u vremenu Trojstva trajna ( jer od početka u Ocu i bi prije Abrahama i Mojsija) nego je i njegovo saznanje o pojavama u vremenu neograđeno časovitom spoznajom.
Zato Isus neće biti u najpogubnijim trenucima, skoro neprolaznim časovima Patnje za Njega, zarobljen.
Uskrsnuće je u Isusu, po njegovom Ocu, po Bogu, bilo moguće i prisutno.
Njegova cijena ostavit će stvaran, krvav pečat u vremenu mučenja na Križu.
No Isus prije tih vremena govori o ishodima tih vremena.
Kako evanđelist Ivan kaže, Isus navješta učenicima vijest i daje obećanje i dodatne svijesti po Svetom Duhu i korak u druga vremena, u vremena spoznaje proslave Boga Oca i osude onih, koji su ne vjerujući u Isusa, razapeli Božjeg Sina.
Isus je bio svjestan vremena koja dolaze, da će Muka i sablazan i skandal Njegova Križa poklopiti i onaj zadnji tračak nade sljedbenika da će sa Njime početi upravo mesijanska vremena.
Božji čas.
Kao zagrobni kamen poklopit će nade učenika i apostola i svih pratitelja i vratiti ih svakoga na neki svoj put.
U neko svoje vrijeme.
Za Isusovo djelovanje je trenutak neprocjenjiv.
Njegov čas je upravo taj koji je osnovan.
U Kani , na svadbi,kaže Mariji, nije stigao moj Čas.
U vrtu pred Muku Isus se u molitvi sljubljuje s Voljom Oca, po pitanju prihvaćanja Časa. Trenutka, Božjeg formativnog trenutka.
Isus je bio svjestan, znao je da će vremena Muke zarobiti njegove učenike, da će ih raspršiti.

Još malo pa me nećete vidjeti, a onda ćete me opet vidjeti.
Muka, a onda smrt činit će im se neprolazni i trajni.
Isus u njih, a onda i u nas unosi posebno vrijeme Otkupljenja.
Upravo to Vrijeme ovaj hod u pustinji, bez sata, u istom ritmu sjena, mjeseca, sunca, žege i hladnoće čini premostivim.
Govori o ukupnosti vremena, o Prolasku u Nebo, ali govori i o svrhovitosti i udivljenju i pozivu svakog trenutka.
A svaki čas sa Isusom Kristom je ne samo za njegove prijatelje i pratitelje, učenike, bio neprocjenjiv nego je te trenutke i sam Isus vidio kao dragocjene.
To je jako bitno za znati.
On u cijelom tom ludilu, kaosu koji će uslijediti sjeda zajedno sa svojim učenicima, u zajedništvu, na svoju posljednju večeru.
I tu će im se udijeliti kao učitelj, kao Bog i prijatelj i kao testament i kao blagoslov.
Taj trenutak postaje od neprocjenjive važnosti. „ Uskoro će sve to početi, ali se sjetite, kaže Isus, da ću dati i zašto dajem svoju Krv i svoje Tijelo za vas. Svoje tijelo kao nebeski kruh i svoju krv kao počelo života.
U taj Euharistijski trenutak možete, a možemo i mi, staviti svoja vremena, uložiti svoje vremenite radosti i tuge i samu bit shvaćanja važnosti.
Kako trenutka, tako i vječnosti. Isus je u podne susreo na izvoru ženu Samarijanku.
Čini se skoro u vremenu tog samog događaja da pristupa: krivoj osobi, na krivom mjestu i u krivo vrijeme.
Ponuda vode od koje se ne žeđa prelazi pak okvire konkretnog vremena i prostora kao i vremena osobe.
Taj duh, ta silina i ta pomna nesebična ljubav i nenametljiva prisnost kojom Bog pristupa čovjeku očituje njegovo Lice, odsjaj njegove prirode.
Na kraju Isus je rekao da on takav, u takvoj maniri, predstavlja vrata ovčinjaka, vrata po kojima ulazimo u vrijeme koje je neopterećeno vremenima, odnosno podupire nas u našim vremenima s početka priče.

Ulazimo s Njime,
po Njemu u Božje vrijeme,
Vrijeme,
koje je oslobođeno i u kojem se oslobađamo korizmeno za ljubav,
Za vrijeme koje je i duboko osobno i duboko odnosno,
Za koje nikada nije prerano i nikada prekasno,
Vrijeme koje u nama počinje neprocjenjivošću,
Koju Isusovo vrijeme u našoj sadašnjosti,
Ima za vječnost.

Amen.

M.S.

Put u središte srca

Isusov put u središte ljudskog  srca  bio je bolan.
I smrtan.
Ima li ljubavi bez boli?
Ljubavi bez patnje?
Bez razočaranja?
Božja Riječ se Očovječila, da na najintimniji, da na povijesno najsolidarniji način, uđe u ljudsko srce. 
I tamo  mu se  preda.
Tamo mu se navijesti.
Koje savršenstvo, Najvećeg prema najmanjem.
Koja Ljubav!

Bog je znao zašto.
Znao je zašto se ima smisla.
Razlog iz kojega je Bog to učinio, ostaje ne samo božanski  razlog, već najveće Otajstvo iz kojega i mi Božju Ljubav po svojim životima,
Na njegovu Slavu
Iz Njegove Ljubavi
Možemo naviještati.
I tako živjeti.
I tako umrijeti.
I tako preživjeti.
Pridržani za Sada i za Uvijek.
Voljeti znači biti dotaknut vatrom Takve Božje Ljubavi.
T ako gorjeti, i  ne izgorjeti.
Čuti takav Božji glas preobrazbe.
Voljeti znači razoružati se.
Opašite srce bezazlenošću, Isus govori učenicima.
Takva je njihova i naša priprava za taj božanski čas.
Otvorite vrata ranjive snage. Snagu predaje života.
Otvorite riznice ljudskosti.
Kako tako početi voljeti?
Isus se na putu prema smrti, Evanđelja govore, sa par učenika, popeo na brdo Tabor.
To je priča poznatija kao Preobraženje Gospodinovo.
Tumačimo je kao preduskrsnu slavu Isusa, po kojoj izabrani učenici, koje Isus odvodi na Goru, ulaze u trenutak  Božje prisutnosti. Pred njima se Isus  božanski zabijelio.
To je biblijski simbol božanskog.
Na tom brdu, a odlazak na brdo je biblijski simbol objave komuniciranja Boga, Isus razgovara sa patrijarhom Mojsijem i prorokom Ilijom. Isus nije slučajno učenike poveo na Goru, i ovdje nisu slučajno Mojsije i Ilija.  
Na Taboru je Ilija došao Bogu i Sinaju je Mojsije primio zakon od Boga.
Na Gori se dakle dogodio za obojicu trenutak susreta čovjeka i Boga.
Obojica su do Gore prolazila pustinjom.
Korizmeno sagledano, ne može se čovjek suočiti sa Bogom, ako se nije do ekstrema suočio sa sobom.
I tu na Gori trebaju učenici vidjeti da je Isus cijelo vrijeme dio toga i takvog kraljevstva svjetlosti.
Da je puno više od onoga što oko vidi i što uho čuje i da je više od zbroja čuda koja čini.
Trebaju  se, tumači se Preobraženje, utvrditi bar u trenutku svjetlosti Isusove, kako ih ne bi trajno zastrašilo njegovo krvavo lice i tijelo, kada ga ljudi počnu mučiti i na kraju, kada ga ubiju na Križu.
Na Gori su dvojica usnula, a jedan je ošamućen.
Ne bi vraćao u podnožje.
Silina trenutka s Bogom je za čovjeka uvijek previše, u tom trenutku. 
Od ovoga vrhunca na gori, počet će za Isusa teški dani. Isus će s visina Tabora sići u najtamniji predio ljudskog srca, u samo grotlo ljudske pomahnitalosti, zavedenosti mržnjom, zavišću, bešćutnošću  koje će se oblikovati u agresiju prikivanja nepriznatog Boga na Križ.  
Razbijajući vrata smrti u čovjeku,Isus će  ući  u suštinu njegove smrtnosti. 
Tamo će raširiti svoje božanske, čavlima prokovane Ruke i svoje božansko ljudski probodeno Srce i amortizirati na sebe sve boli i trenja  nespremnosti ljudi za takvu Ljubav.
Učenike je pripremao da trebaju prihvatiti na sebe vibracije agresije Križnog puta.
Primiti u svoju kožu i učiti iz plača golgotskih žena i poruge vojnika.
No prethodno ih vodi na Goru, prije svega.
Da ih osokoli i utješi.
Vodi ih u središte Božjeg srca.
Isus  je na Križu pobijedio, jer nije uništio. Jer nije prezreo svijet.
A mogao je.
Mogao mu je presuditi u maniri u kojoj ga je odbacio.
Bičevao.
I razapeo.
I to mu je bilo dato.
Otac je sve dao Sinu.  
Da bi Sinova ljubav bila savršena.
Božanski slobodna.
I veličanstvena.
Savršenstvo Oca i Sina nije moglo biti razdvojeno, jer ih je Ljubav, a ne nužda, držala
Zajedno.
Putovati u središte ljudskog srca nije bezazlen proces.
To otkriva svatko od nas, iz dana u dan, iz sata u sat.
Koliki nesporazumi, koliki sporovi, koliko trenutaka bi trebalo vratiti unatrag, koliko formalnosti u odnosima rasformirati, prijetvornosti dokinuti, laži izbjeći, strahove pobijediti, koliko krivih koraka osujetiti.
I misli i djela i propusta.
A ponekad odbaciti spontano nepodnošljivu lakoću površnosti.
Kako je samo teško putovati u središte ljudskog srca.
Koliko je hrabre ljubavi bilo potrebno Bogu za taj put.
Puno je biblijskih perspektiva opisalo ovaj proces puta u središte ljudskog srca.
Isus nije bio prezren tek od velikog svećenika, farizeja i pismoznanaca, ne zbog svetogrđa, već radi izvjesne religiozne ljubomore.
Isus prije Uskrsnuća nije bio prepoznat niti od najbliskijih, niti onih sa kojima je dijelio sve. Nakon svega što su prošli zajedno, apostol Filip ga pita: „Pokaži nam Oca( Boga) i dosta nam je.
“Što se slava po Križu približavala, Slava po Trnovoj, a ne po zlatnoj kruni, približavala mnogi ga ostaviše.
Isus nije bio niti načelo, niti energija, hodajuća osuda niti automatska obrana.
Nije bio, niti se očuvao od onoga kroz što svi prolazimo.  
Bio je i umoran, i zaplakao je na Lazarovu grobu, veselio se u domovima u koje su ga pozivali i činio je, živio je i po svim onim malih elementima života koji se ne podvode pod elemente bitne za evanđeoske izvještaje.
Isus nije kao „drvo“ prihvatio činjenicu da će ga jedan od najbližih učenika zatajiti, a jedan čak i izdati.
Njegova Ljubav je prihvatila neizvjesnost ljubavi, izdaje ali ih je preobrazila  u izvjesnost praštanja.
Po tome je bila Božanska ljubav.
Na Križ nije krenuo gnostički, sabrano, kao duh u automatski bezbolan proces, jer tako je trebalo da se ispune Pisma.
Niti je Golgotu uklonio kao Bog.
Prolazio je trenutke agonije, prije Patnje.
Da  bi ljude privukao po Sebi, k Ocu, u njihovoj zajedništvo, potpuno se prepustio ljudskosti patnje.
Pod težinom fizičkog Križa.
Pod salvom pravih pljuvački.
Pod udarom pravih udaraca.
Ne simboličkih.
Ne ritualnih.
Pravih.
Pravog  nepriznavanja.
Pravog prijezira.
Pod Križem je ostala samo hrpica.
Majka, Ivan  i par Žena.
Potpuni fijasko.
Spasenjski put u središte ljudskog srca koštao je Boga neprocjenjivo.
Na putu u ljudsko srce niz je strahotnih provalija koji dijele sadašnji od vječnog života;  naočigled nezaustavljivih tijekova, nepomičnih planina,  metafizičkih teritorijalnosti. Maskiranih dionica smrti.
Naš put ne može biti drukčiji prema vječnosti, nego bolan.
Ne može imati manje  protivština da vidimo jedini u drugima ono što je vidio Isus i što vidi Isus u nama.
U Njemu budnom, mi nismo pozaspali niti na Taboru, niti u Getsemanskom vrtu, jedni drugima.
A onda uvijek Njemu.
Bogu.
I voljeti se ne može sa oklopom na sebi.
Nema sigurne ljubavi.
Ljubav je božanska i  Božanska ljubav Boga za čovjeka je preobražujuća. Isus kao Bog ulazi u dijalog sa preduskrsnom nevjerom ili nevjericom, priprema svoje učenike na konsekvence vjere koja je još nedorasla strahotama Njegova razapinjanja. 
Za tu Ljubav Križa nisu bili i mi nismo pripremljeni. 
Ona je optika upijanja svakog trenutka Božjeg sjaja, Njegove Ljubavi koja hrani i rasvjetljava  tmine pustinjskih noći.
Na osobnom, grupnom i ukupnom putu u Božji zagrljaj.
U središte njegova Srca.

M.S.

Riječi

Uto dođu četvorica noseći uzetog čovjeka na nosilima.  Kako nisu mogli kroz mnoštvo doći do Isusa, načine rupu u glinenom krovu nad njegovom glavom i spuste bolesnika na nosilima ravno pred Isusa.  Isus je vidio njihovu vjeru pa reče uzetomu: 'Sine, oprošteni su ti grijesi!' (Evanđelje Po Marku 2:3-5)

Kršćanske riječi ljubavi prema tebi, njemu, njima i meni, nama Božjoj djeci, riječi su istine i nosila su na kojima, i u korizmenoj pustinji,  možemo i moramo  nositi braću i sestre po Bogu.  Unositi ih u prisutnost Božje Ljubavi, stavljati ih, i u pustinjama života,  umorne i u nemoći uzete, pred samoga Krista.
Njegove riječi mogu liječiti smrt i sve što do nje dovodi. Mogu povezati razdvojeno, zacijeliti one riječi koje su razarale. Božje riječi su stvarale, stvaraju i mogu stvoriti. One čine. Omogućuju. Mogu opozvati moć uništavanja koja dolazi od riječi uništavanja koje smo primili i (za)dali. Moć satiranja. Iskustvo četrdesetogodišnjeg lutanja kroz pustinju izabranog naroda iskustvo je nestrpljivih, nesmotrenih i često optužujućih riječi, među sobom i prema Bogu. Umornih riječi. Povinutih riječi. Otežalih neizvjesnošću. Teškom, oporom putničkom, nomadskom vjerom, koja tone u pijesak.
 Isus liječi riječju na način da daje vjeru i volju za život, sadašnji i vječni. Njegova je Riječ Božja ruka koja nas izvlači iz živog pijeska nestajanja.
Isus liječi i krijepi Sobom. I u pustinji, osobito u pustinji. On je lijek protiv smrtnosti, govorili su prvi kršćani. Kruh s Neba, govori Isus prema Ivanovom Evanđelju. Kao takav, obećavao je Krist, on jest hrana za vječnost.  Njegova riječ podupire umoran korak. Podiže na noge izgubljenost i  zagubljenost, otvrdnutu kožu koja ne pamti više ništa lijepo, a ljubavi i dobrote se prisjeća kao tuđih, ili tek uzajmljenih riječi. Ukratko, Isus nam u ovom hodu, izvan nas samih, daje, dajući se, riječ dostatnu za život.
 Isus je fasciniran, govore Evanđelja, u svakoj zgodi, kada ljudi vjeruju njegovoj Riječi. Kada po toj vjeri, povjerenju kucaju na vrata Očeva. Vjeruju, kao u ovoj priči o oduzetom čovjeku. Kada tako mole, i kada tako žive. I kada se stavljaju u takav odnos sa njegovom Riječi. Sa Njime. Kada mu se prepuste, kao u pravoj pustinji, kada se prepuste milosti  Boga.
 Njegovoj se Riječi priklanjaju, pritječu, po njoj omataju rane i ozdravljaju na daljinu, za daljinu. Kada Bogu vjeruju. Kada nose i pronose tu Riječ kao utaživu vodu vječnosti, kao ljubav u živote. Kada vjeruju toj i takvoj ljubavi.  Riječ je izostavljiva bez vjere u riječ. Tako je i ljubav izostavljiva riječ bez uložene ljubavi u nju.
U pustinji je Zli, kažu evanđelja, testirao Isusovu suštinu, povjerenje u Boga Oca i njegovo poslanje kao Riječi. Isus je pokazao ljudima da je Božja Riječ šira od razorne moći pustinjske, a kasnije  Getsemanske kušnje.
Dobiti riječ, primiti riječ znači dobru nakanu  te riječi. Njezinu volju, njezinu usmjerenost, smjernost, njezino strujanje. Njezinu energiju. Dati  je znači pružiti sve to kroz nju.  Uzeti pak nekome riječi, pravo na riječ, pravo na ljubav Riječi, pravo na ljubav Boga, znači uzeti mu pravo na samoga sebe. Na snagu ljudske volje, duha koji oblikuje voljnost da se govore i daju riječi. Da se ima smisla govoriti. I po takvom govoru i biti. Živjeti. Mi smo po Božjoj Riječi, bića riječi. I ako smo rođeni ponovno, od Neba, po Duhu. Iz Ljubavi. Rođeni smo po Riječi. Isus nas je omogućio svojim krvavim pohodom u novi Život. To se zove otkupljenje. Pohod Riječi, Isusa u Spasenju.
Jedna od zapovijedi Božjih jest da štitiš dostojanstvo Riječi. Ne svjedoči lažno. Što će reći,ne daj svoj glas, svoju riječ za lažnu optužbu, za crnilo, za smrt. Za osudu. Neka riječ bude u obranu. Isus je došao braniti. I sobom obraniti. Zli je bio i htio suditi, i želi osuditi. U pustinjskoj kušnji i kušnjama Zli ulazi u ljudska srca i optužuje ih, kako protiv sebe  tako i protiv drugih. Podiže optužbu. Markira kaos. Svoju optužbu protiv Boga, stavlja u ljudska srca. Truje ih. I likuje što zlo može uzavriti među ljudima kao žitki kvasac sukoba. Do smrti. Ima trenutaka kada se ne odupiremo mržnji, i to nas čini ranjivima i sklonima ranjavanju, provođenju zla.
 Riječi liječe, ali i ranjavaju.  One mogu biti i ljekovita i ubojita sječiva, mogu i produbiti rane. Ne dozvoljavati ranama da zarastu. Riječi u pretjeranoj produkciji gube svoju važnost, kao i onaj koji ne drži do svoje riječi, koji od riječi čini šljunak, pruće i njegov je izričaj poput dina u pustinji. Nataloženi pijesak koji se premješta nevezano od njegove volje. Držati do riječi. Stati iza riječi. Ohrabriti riječju. Dati od svoje riječi, znači dati od sebe.  Dati za nekoga svoju riječ. Pa i najneznatniju riječ ljubavi, koja ostaje za sva vremena. Koja je sjeme urastanja u konačna vremena.
Izlaz iz metafizičke i fizičke pustinje Bog omogućuje kroz svoju Riječ.  Kroz svoju misiju. Kroz Spasenje. Njegova istina je Njegova Ljubav. Ona je upućena i rasvijetljena za kršćane po njegovu  Sinu. Isusu Kristu, čije riječi podupiranja svakog bića, a napose svake ovčice koja ga zna i koju on zna po imenu i za koju on kao pastir dobri i život daje, koje mu je Otac dao i koje će mu dati, govore o kvaliteti onoga što nas sve u Njemu trajno spaja.
Neka naše riječi budu uvijek nosila kršćanske ljubavi, Njegove ljubavi, pa i onda kada to bude tražilo od nas odricanja i još snažnije povjerenje u Boga koje je moglo, kao u biblijskoj priči s početka ove poruke, rasložiti glineni krov, koji joj se našao na putu, kako bi čovjeka pred nama unijeli pred Boga.
Pred njegovu Ljubav. 
Koja će ga podići iz svake uzetosti.
U vjeke vjekova.

Amen

Iz Psalma 107
Bili su zalutali u pustinji, u pustoši, ne nađoše puta k mjestu, gdje bi se nastanili.
Trpjeli su od gladi i žeđi, duša je njihova iznemagala u njima.
Povikaše u tjeskobi svojoj Gospodu, on ih oslobodi od nevolje njihove.
Izvede ih na pravi put, koji ide u mjesto prebivanja
Povikaše u tjeskobi svojoj Gospodu, on ih oslobodi od nevolje njihove.
Posla riječ svoju i iscijeli ih, i izbavi ih iz groba.

M.S.

Korizma

Tiha je i pusta mala uličica, na njoj počiva jedna mala lokvica, na nju sa neba pada jedna kišna kapljica i u tom trenutku zatitrala je cijela lokvica, u njenom centru nastala je tanka kružnica i proširila se cijelom površinom skroz do rubova, a onda je nekuda nestala.

Daleko od buke i blještavih izloga, daleko od vijesti i zvonjave mobitela, iza sklopljenih ruku i zatvorenih očiju, tamo gdje smo sami sa našim molitvama, željama i strahovima, tamo gdje se prostire naša pustinja od istoka skroz do dalekog zapada, prizor puste uličice, male kišne kapljice  i uspavane lokvice prolazi mi pred očima, dok u sebi razmišljam o značenju riječi korizma...

U osluškivanju i molitvi, kada na dušu padne kap milosti, zatitra površina i nastane mala kružnica, kao trnci proputuje tijelom i nestaje negdje oko rubova, to su oni poticaji koje u nutrini osjećamo, blagi šapat koji u tišini čujemo, ali u potpunosti ne razumijemo, to su one iskre od kojih se srce zapali i počinje brže kucati.

U osluškivanju i molitvi u našoj pustinji, na našu žednu dušu spuštaju se kapu milosti, natapaju je hrane i jačaju i u njoj polako sazrijevaju plodovi.

A čega bi se trebao odreći u Korizmi?
Kamo odlaze moje misli i pogledi, što ih to mami i privlači, dok se sklanjam u svojoj pustinji, zašto se kapi milosti negdje u zraku izgube, jednostavno ispare i nestanu, a ako se i probiju do površine, na njoj su vode već od prije uzburkane i kada kap padne, kružnice se u gomili izgube, nikakvi poticaji ne osjete, blagi šapat se od silnog žamora uopće ne čuje.

Kamo to lutaju moje misli, što to privlači moje poglede, zašto se milost do moje duše ne uspijeva probiti?
Jesu li to neke stvari koje pod svaku cijenu moram imati, je li to neki vrh koji svakako moram osvojiti, alkohol koji ću malo kasnije kupiti, cigareta koju moram pod hitno zapaliti, mržnja koja me izjeda i ne da mi spavati, igrice koje moram završiti, Internet na kojem još samo pet minuta moram nešto pogledati, a onda idem spavati,  ...koje su to prepreke našim molitvama, ne bi li se baš njih trebali odreći?

Želim željeti, svim srcem željeti, da padaju kapi milosti, da natope moju žednu dušu i da u njoj niknu bijeli, crveni i šareni cvjetovi, iz žara te želje želim moliti, vikati iz svoje pustinje, Smiluj mi se Gospodine, pomozi mi sve što stoji na tome putu odbaciti, sve prepreke, svaku misao i želju koja stoji na putu između mene i milosti nebeske, odbaciti poput stare prljave košulje, rasparati joj rukave ako se oprati ne može, a i ako ne uspijem, primi moje molitve, podigni ih do neba poput vodene pare koja isparava iz  pustinje i pretvori u jednu kap, samo jednu kap i dovedi je do jedne puste ulice, iznad male lokvice, samo jednu kap, samo jednu kap… ove Korizme…

I.G.

Pustinja i Ilija

Jedno od najljepših, ali ujedno i najsnažnijih mjesta u cijelom Svetom Pismu za mene je pustinjski put Proroka Ilije. Tu je toliko toga utisnuto. I danas, kada čitam ovu biblijsku priču, ne mogu poreći snagu njezine nedvosmislene suvremenosti, opet i vječnosti. Kao lice i naličje odnosa jednog proroka s Bogom, ali i sa sobom. U pustinji. A onda i negdje, sa svim ljudima. U pustinji, prostoru nepobitne sirotinje materije, pjeskovitosti poznatog krajobraza, intenzivne odvojenosti od svega što nas definira kao ljude. Svega vidljivog i nevidljivog, što nas čini. Kakvima se doživljavamo i kakvima nas doživljavaju. I kakvi jesmo.

A Iliju su i prije pustinje vidjeli kao velikog proroka. Odnosno, proroka velikog Boga u svijetu u kojima se ljudi uspoređivaše božanstvima. Ilija je i bio velik, ne po svojim djelima, već po velikom pouzdanju u živoga Boga, po čemu je pravi Bog, putem Ilije, činio i djela velika, i velike znakove, kako voli reći biblijski žargon. Velike zahvate u svijet, koji je toliko divan, da ga je mogao stvoriti netko neslučajno zaljubljen u njegovu nepobitnu ljepotu. Netko tko je tim stvaranjem otkrio svoju nutrinu, svoju prirodu. Taj netko je mogao biti samo Bog.

Onaj Koji Jest i Koji Je Bio i Koji Će Biti, Bog Jahve je već odlučio kakva će biti djela kojima će Ilija dograđivati svijet oko sebe. U božjoj nesputanosti pravolinijskom radnjom cijeli život Ilijin bio je tu, na tom providonosnom putu, prostrt kao poravnanje pred Gospodinom, pred njegovim planovima, kockicama jednog grandioznog plana spasenja ljudskog roda od uništenja, koje mu je svojstveno. Prezir spram Boga nikada nije teoretski prezir kada se odnosi na prezir spram ljudi. A svaki prezir ljudi, prezir je spram Boga. Materijalna i duhovna idolatrija samoprosuđivanja svijeta. Tako bi i s Ahabovom ženom Izabelom, koja je prezirala Jahvu, jer svoju zemljsku moć cripiše iz izvjesnog Baala.

Snažna je kraljica Izabel nakanila uzeti život Iliji, proroku Boga Jahve, koji ju ponizi u duelu s Baalovim prinosnicima, ponizi njezinu moć, njezinu vjeru, a zapravo snagu koja je crpila iz kulta Baalu. I iz klanjanja Baalu. Ali nije bitan Baal, kult je mogao biti i drugi. Poniženje Izabel, slomljeni ego moćne vladarice nije bio teoretski događaj. Njezina nakana da ubije Iliju u toj situaciji, kao prinos njezinom bijesu, potjera proroka u pustinju. Trčao je dakle Ilija da spasi život, vođen nagonom preživljavanja, iskrom života, koja gori u svakom čovjeku od početka života, podržana od Boga. U Beershebi, u mjestu u koje stigoše, tu Ilija ostavi svoga slugu koji ga je slijedio i ode sam dublje u pustinju.

Tamo je Ilija odlučio završiti svoj teški život. Nije to bio hir, pomanjkanje razuma pomućenog i izmućenog uma. Ilija svjesno ostavi slugu u mjestu i uđe sam u pustinju, gdje se htio prepustiti smrti. Da smrt prekrije njegov život, kao već jedan pješčani pokrov prekriva drugi pješčani pokrov u pješčanoj tišini. Molio je da umre.

Koliko je to samo beizlazna situacija i patnja morala biti. Kada molitvom koja je ruka koja posiže za životom, moliš za ugušenje u smrti. I kada si već vidio čuda slave božje u životu. Sve su se perspektive morale Iliji pomračiti. Vjera u preživljavanje bila se zasrtla zastorom besmisla. Crnilom. Zaokupiranim neprostorom, koji sam onaj koji se približio smrti, može osjetiti.

Ilija se tu, u samoći i dubini pustinje, suoči sa sobom, sa svojim životom, sa svojim mogućnostima, s neizvjesnošću izlaska i naposljetku s onime što bi ga dočekalo po izlasku iz pustinje. Ilija nije bio netko tko tek tako odustaje od planova zemaljski i nebeskih, otežan melankolijom, slabošću. Cijeli život bježao je i borio se i bi spašen od posizanja smrti voljom Boga; koji ga je hranio životom. Po gavranu, Bogu koji je punio praznu posudu siromašne udovice hranom po kojoj se umnažala volja Boga da: Ilija živi, da udovica živi, da sin udovice po Iliji oživi, da se nastavi plan življenja. No sada, život je nemilosrdno sčepao Iliju za vrat, kao smrt koja poznaje baš sve njegove slabosti i govori mu da iz ove pustinje nema izlaza.

Pustinja mu ote svojom jednoličnošću, ciljanim napadom, svaku sposobnost da i u najtežoj situaciji vidi izlaz u život, svijetlost, put i život i istinu. Izlaz. Kuda se mogao vratiti Ilija? Doista kuda? Nigdje više nije bilo mjesta Iliji u svijetu, koji će se brzo oporaviti od poraza Baala, kada se riješe i zadnjih zanovjetala poput Ilije, koji prkose svojim Bogom. I tu je tonuo u žitkost općeg neuspjeha. Nemoć ga uroni u pijesak.

Koliko samo ljudi poput Ilije biva utišano pustinjama života, beživotnim perspektivnima klonulostima, kada ne vide svoj izlaz, kada ih bolesti, problemi i nesreće zarobe kao dine beživotnog pijeska. Kada ljudi ne vide smisla da sija sunce na njihovu licu. Kolika je to ogromna količina besmisla i tegoba, slabosti, mučnine, koja može sjesti na ljudska prsa u pustinji života i nagnati čovjeka da si uzme život. Kolika je to samo široka i beživotna pustinja u kojoj užas nema jeku, nema rezonanci samilosti drugog čovjeka. Kada u pijesku besćutnosti patnja drugog teži tek kilu pijeska. Kad, kao i Ilija, misliš da nisi potreban niti jednom kraljevskom interesu, a Bog se čini postojano šutljiv. Tako se život i svijet učini Iliji, toliko neprijateljskim da je sklopio ruke i molio je da umre. Učini se beskorisnim svijetu, i sebi i Bogu. Molio je da Bog ugasi tu iskru života, koja se zove voljom da živiš.

I tada nastupi Bog. Kako je Ilija usnuo, Anđeo mu pristupi, dotakne ga i kaže mu: 'Ustani i jedi.' I dva puta ga je Anđeo krijepio i kruhom i vodom. Što će reći i životno. Pravom hranom ali i vječnom hranom, Božjim obećanjima i sakramentalnim realnostima Isusova života kao ispunjenja tih obećanja. Bog je Iliju okrijepio, odnosno oživio samim Sobom. Prisutnošću i prisnosnošću Anđela. Bog se umoru života Ilije približi po odmora Anđelu. I bodrio ga je, jer Ilija je bio slomljen i to sve nije išlo odmah od ruke, bez muke. Ali Bog je opetovano i uporno krijepio Iliju. I što nitko ne može, Bog može. To Bog čini od postanka svijeta, uzima svoju djecu u ruke i osvjetljava ih svojom Prisutnošću, svojom Voljom da žive, koju samo on može dati. Bog to čini kao veličanstvena konjica koja stiže u pomoć iz nesagledivog smjera. Bog bljeskom svoje prisutnosti raspršuje klonuće Ilijine pustinjske smrti.

I svatko tko se našao u pustinji života, a svatko tko živi se našao ponekad i u pustinji života, zna kako je paradoksalna ta jeziva tišina sveopćeg neuspjeha da sagradiš bilo kakvu kuću preživljavanja na njoj. Tu ti se oduzimaju i zasluge i trpljenja i sreće i nesreće i sve drugo za što misliš da te čini bliskim i dalekim Bogu i ljudima. Sve to propada u zemlju. Bog u kojeg si položio sve svoje pouzdanje u prividu odlazi, ponekad se čini da pustinja traje cijeli život. Tada i tamo, iako vremenski to nije istina, ti osjećaš kao da trajno patiš, i tada si pustinjom odvojen i od ljudi i od Boga. I hoćeš reći, Bože uzmi me.

Bog je bio s Ilijom. Bog iz nekoga razloga dozvoljava i odvodi čovjeka sama u pustinju, ako se čovjek želi odvojiti od svih svojih statusa, duhovnih i materijalnih počasti i bogatstava. I tu je čovjek sučeljen silno sa svojim ograničenostima, svojim strahom od smrti koji je zaodjeven u bijeg ili pomirenje sa smrću. Pustinja je silna agresija na nas koji smo ljudi od boje, principa i pripadnosti, težnji. U pustinji je pustinja, a ti si zrno koje tone u žitkost. I svaki glas u pustinji, glas koji donosi netko s ruba pustinje, glas je razbojnika koji ti oduzima život i glas je Samaritanca koji ti spašava život. U pustinji se sapliću svi životni ciljevi u samo jedan cilj.

Izaći iz pustinje. I svaka je pustinja toliko velika da iz nje, čini se, nema izlaza. Pustinja je odar prirode na kojem ona umire da bi oživjela u oazi. U pustinji možeš prepoznati svoje rane, svoja obličja, svoje nade, svoje pupoljke smokvine, svoju smrtnost. U pustinji možeš usnuti u nadi, pa i u umoru od pustinje, pa i u nemoći, kao što je to bio slučaj s Ilijom. A možeš i još više otvrdnuti u pustinji. Iliju je mogla vratiti iz pustinje i mržnja spram Izabel koja mu je uništila život. No to nije bio slučaj.

Iza prve pustinje u životu, tako je to bio slučaj i s Ilijom, uvijek slijedi i druga. (Zapravo i treća i četvrta i stota, puno više pustinja, obzirom da je Ilija živio u zemlji pustinja, a i mi smo tu negdje jer pustinje se ne sastoje samo od pijeska).

No, ono što mi se čini bitnim je da u prvu pustinju ulaziš sam i u njoj nalaziš, ili ponovno nalaziš Boga. U drugu pak pustinju ulaziš pak s Bogom, idući prema Njemu. Ilija je ušao u tu pustinju, idući prema Horebu, planini Gospodnjoj. Ojačan voljom da živi Bogu, ne osvrčući se za sobom. Ilija je bio ojačan hranom, odnosno samim Bogom. Bog se hranom, realnošću svoje biti u hrani života dao Iliji, dao mu se u kruhu i u vodi, i vrlo važno, u bodrenju Anđela. Na planini Horeb, kraju puta, Bog se Iliji pokazao i upitao ga:' Što želiš Ilija?' Koji je to samo bio događaj. Vrhunac Ilijinog života. Vidjeti Lice Božje. To je smisao svakog bogotražitelja. Bog želi da ga tražiš i u svim nemogućim putevima, po pustinjskim vrletima. Jer Bog je i sam u pustinji četrdeset dana tražio tebe. I u pustinji je susret snažan, drastičan i spoznajan. Spasenjski.

Isus je ušao u pustinju kako bi se kao pravi Bog i pravi čovjek približio tvojem i mojem jadu ljudskosti i dotaknuo nas kao ljude svojom slavom u preobraženju i proveo nas kao Iliju i kao Mojsija i kao Izrael kroz močvarnu smrt putem Križa života. Zato u pustinju čovjek ulazi da bi se približio Bogu, njegovim nebeskim snovima, njegovoj nebeskoj ljubavi, njegovoj nebeskoj želji da ga tražiš na površini svoje smrtnosti i u dubini svoje vječnosti, da iz pustinje izađeš s Njime graditi svijet u ljubavi.

M.S.

Iz dana u dan s Duhom svetim

Od jutra kada oči protrljam i kroz prozor pogledam, od jutra kada iz kreveta ustanem i protežem se rukama i nogama, pa do večeri kada svijetlo u sobi ugasim, dekom i poplunom se pokrijem, oči na jastuku zaklopim i u sebi misli poput zrnca prebirem. Neka sve bude poput jedne molitve! Sve što se toga dana događa, od izlazka sunca, skroz do zalazka! Neka sve bude kao jedna molitva! Iz trenutka u trenutak, sati su previše, minute su predugačke, neka sekunde budu riječi moje molitve. Neka cijeli dan bude poput molitve, od onih trenutaka kada mi se mrači pred očima, pa do onih kada vidim svijelost kako me sa visina obasjava, neka sve bude jedna molitva! Neka cijeli ovaj tjedan bude poput jedne molitve! Od ponedjeljka, pa skroz do Nedjelje navečer, kada se kući sa Mise vraćam i dok hodam osluškujem svoje korake. Do Nedjelje navečer kada se tjedan gasi polako poput svijeće kojoj voska ponestaje, neka ovaj tjedan tako polako uvene, poput svijetla svijeće koja je svijetlila drugima, koja se pod naletima vjetra nije ugasila, koja je svoju vatru unatoč svemu očuvala. Neka cijeli tjedan bude jedna molitva! Od Ponedjeljka pa skroz do Nedjelje, neka svi ti dani budu poput jedne dugačke misli, riječi, želje, uzdaha, čežnje, molitve! Neka svi Ti dani i sve što u sebi sadrže i sve što sa sobom donose, neka budu poput jedne molitve, u kojoj ću osluškivati Tvoje šapate, osjetiti Tvoje nježne dodire, prepoznati Tvoju volju za mene, nositi u tišini svoje križeve. Neka svi ti dani budu poput jedne tihe i nježne molitve, a njene riječi neka budu 'NEKA MI BUDE .... .'

I.G.

Što me to sprečava

Što me to sprečava da otvorim svoje prozore i ugledam ljepotu koja je iza njih skrivena,
kao očne kapke ujutro, da ih protrljam i otvorim,
širom otvorim…..
Što me to sprečava da zamahnem krilima i nestanem u visinama,
koji su to lanci na mojim nogama,
lanci kaljeni od stvari i predmeta,
iskovani u vatri briga i straha,
ispleteni čvorovima nepovjerenja,
drže me čvrsto na zemlji u svom hladnom zagrljaju,
ne daju mi prozore duše otvoriti,
mogu ih samo ponekad odškrinuti i naslutiti i naslutiti…..

Mogu samo naslutiti ljepotu koja je iza njih skrivena,
mogu je osjetiti vrhovima na prstima,
kada navečer ispruženim rukama posegnem za dalekim zvijezdama,
mogu je gotovo čuti tamo gdje se tišina nepreglednih oceana stapa sa njihovim blagim valovima,
ili kada udahnem i osjetim strujanje,
kako zrak prolazi,
kroz cijelo tijelo,
kroz sve stanice i tamo duboko,
tamo gdje su sve patnje i brige skrivene,
tamo gdje se želje pale kao svjetiljke,
tamo gdje volimo i plačemo i patimo i ljubimo…

tamo u dubinama,…

srca…

duše…..

I.G.

Pa zar se baš svaki puta moraš prekrižiti

-Pa zar se baš svaki puta moraš prekrižiti, pitala je i pitao je i pitaju…

A Ja se pitam pa zar je tako teško na nekoliko sekundi usporiti korak i zastati, zaustaviti misli, pokloniti se i prekrižiti i u sebi tiho od srca izgovoriti „Klanjamo Ti se Kriste i blagoslivljamo te jer si po svojemu svetomu Križu otkupio svijet“.
I nakon nekog vremena netko zastane i klekne i znak križa napravi i to je tako lijepo za vidjeti, a ne kada samo prolaze pored Njega, kao da ne postoji.

Pitam se, zar se baš svaki puta moram prekrižiti, pokloniti, zar je to važno nekome, zar to netko uopće vidi?
Pa ako sam danas prošao pored tri Raspela, zar jednom ili dva puta nije bilo dovoljno?
Zar treći puta jednostavno ne bi mogao preskočiti, praviti se da ne vidim?

Jedne noći, bilo je sve mračno i sablasno, ne mogu se točno sjetiti da li je samo sanjao ili se to stvarno dogodilo, ponekad je to teško razlučiti, iznad njegove glave osjećao je prisutnost, kao da ga netko za ramena čvrsto drži i neda mu disati, a ako bi okrenuo glavu, neki orlovski kljun je spreman čekao, a sve što bi u ruke uzeo, sila iza ramena odmah bi mu ih iz ruku bacila, a kipiće Svetaca koje je pokušao zagrliti orlovski kljun bi preko njegov ramena iskljucao i komadiće im otkidao i molio je i zapomagao i plakao, ali krunice bi iz ruku zrakom letjele, kipići bi se lomili, sve njegove molitve i dijela koja je nabrajao i prikazivao nisu mu pomagale, stisak nije popuštao, strah nije nestajao, a On je i dalje klečao i molio i plakao, a onda se sjetio buketa ruža koje je na jednom otoku u Marijinoj Kapelici ostavio  i sve je odjednom prestalo.

Zar nije mali znak pažnje učinjen iz ljubavi ponekad veći od svih velikih dijela koje mislimo da radimo?
Zar nam je teško malo zastati, pokloniti se i prekrižiti?

I tako prolazim i zastanem, prekrižim se i poklonim i u sebi tiho izgovorim „Klanjamo Ti se Kriste i blagoslivljamo te jer si po svome Svetome Križu otkupio svijet“.
Je li to bilo već treći puta danas, ili možda drugi, ne znam točno, ne mogu se sjetiti…..

I.G.

Prizor 3

Umorne duše plove oceanom,
sunce ih prži iz visina i struje nose iz dubina,
neke su toliko žedne i umorne i izgleda da će ih sljedeći val sa sobom odnijeti sa palube u duboko podmorje,
ali u tom trenutku zasvjetlucaju neraskidive niti kojima su duše jedna za drugu vezane,
to su niti molitve,
dok jedne padaju,
druge ih svojim molitvama pridržavaju i podižu i dok jedne klonu druge im nadu ulijevaju.

I.G.

Kontinuitet i jedinstvenost traženja i nalaženja Boga

Ivan je vidio i čuo koja je njegova uloga u promoviranju Božjeg Sina na Jordanu.
To mu nije došlo niti od pustinje, niti od posta, niti od divljeg meda i skakavaca, niti od ispiranja grijeha namjernika vodom u Jordanu,niti od proučavanje Tore, već samo i jedino i  isključivo, Od Boga.
Isus nije bio Ivanom Krstiteljem uvjetovan.
On je Bio.
On se Ivanu Dao navijestiti.
I Bi potvrđen među ljudima Ivanovim odgovorom na Božju inicijativu.
Njegovo poslanje.
Poslanje Božjeg Sina.
Ivan je  govorio:
Evo Ga.
To je Jaganjac koji odnosi grijehe svijeta.
I Ivan je imao kasnije svoje sumnje, kaže tradicija, povezane uz svoj usud.
Iz tamnice Herodove šalje
glasnike da pitaju Isusa:

Jesi li Ti doista onaj kojeg imamo očekivati ?
(Ivan je možda očekivao Mesiju kao mironosnog kralja koji donosi eru nepomućenog mira, obnavlja Slavu i  realnost  Davidovog kraljevanja, možda je očekivao instaliranje mesijanskog proroka. A opet, on sam, Ivan, leži  u tamnici, geostrateški položaj Palestine nije promijenjen, štoviše, postoje naznake da će i Isus biti i uhićen i pogubljen.
Dakle, naočigled istosti i nasilja na sve strane.
Gdje je intervencija Božje pravde,gdje je Njegov sud ?

Očekivanja su jedno, a Božji 'timing' i realizacija nešto  posvema drugo.
I način realizacije Božjih obećanja je samo Bogu svojstven. 
Isus je rekao:
Od Ivana nema većeg proroka, a opet i najmanji u Kraljevstvu nebeskom je veći.

U nebeskim okvirima vladaju drukčija pravila, koja su isključiva Božja domena.
Božja Volja.
Koja je savršena.
I nije rasparcelirana prostorom i vremenom.  
Niti je Bog u potrebi uvjetovanja i objašnjavanja.
Zato je Isus bio i jest toliko veličanstven jedinstven odgovor Boga Oca  i zato može kao Bog inspirirati do danas.
Bog Jest.
Njegovo Jest.
Stoga danas, pod zagovorom svetog Ivana Krstitelja molimo, ne za svoj kontinuitet, nego za spoznaju kontinuiteta kretanja prema Bogu, trajnosti Božje volje u savršenom planu spasenja koji prelazi preko zemaljski rasparceliranih dijelova prostora i vremena i dijelova nas.
I molimo da uvidimo Njegovu savršenost i u kaotičnim vremenima i u teškim vremenima, poput teških vremena Krstitelja.

Naša molitva nije za proročko štovanje, jer to i nije moguće do po Božjoj volji.  
Naša svakodnevna  proroštva mogu biti prošnje i činjenje ljubavi, unošenje posljedične pravednosti u život bližnjeg i spoznaja  iz dana u dan, da smo u osnovi za to  nesposobni samo i isključivo po individualnoj i grupnoj tvornosti.  Svaka se tvornost mora brinuti i za sebe.  
Zato je posizanje za Bogom, odricanje od te tvorne brige.
Zato je ono borba.
Oganj, bačen na zemlju.
Ali i pobjeda.
Odlamanje i lomljenje po Ljubavi i dijeljenje.
Po Ljubavi umnažanje.
Jer  u Boga nema tvorbenih kriza, nema straha da ga neće biti, da će ga se ugroziti.
Bog ne treba Izvore postojanja.
Nije  u potrebi sile, niti je u strahu od sile.
Potvrde.
Molimo i mi da vidimo bogatstvo u odnosu sa Bogom, kada živimo u siromaštvu kontrole nad našim životima.
Kada živimo u čistoći iskrenosti naših srca, po kojima se Bogu dajemo.
Kada smo pokorni Njegovoj Volji.
Po Isusu, u sebi i sobom jedino gradimo novo kraljevstvo.
Njime Otkupljeni, u njemu smo spašeni, voljeni i slobodni i sigurni.
I  možemo.
Svakoga dana, svakoga sata, svakoga trenutka.
Uvijek svjesni da činimo premalo, presporo i uz zapitkivanje što će nam biti dato, i uvijek nepotpuno nesvjesni Ljubavi koja nas pokreće u svemu što činimo, po čemu se nadamo, Bogu, po njemu i bližnjem, kojem živimo.
Boga Kojeg smo upoznali, i kojega i dalje svakodnevno  tražimo.
Evo me Bože.
To neka bude molitva.



Sve ostalo će Bog providjeti.
Na zemlji i/ili na Nebu.

Amen.

M.S.

U nebesima je svijest o Ljubljenosti

Kako je Ljubljeni Sin bio ljubljen od Oca, tako smo i mi sada, ljubljeni od Sina i od Oca i od Duha Svetoga.
Od Boga.
Silno.
Neopisivo više od svake naše mogućnosti: shvaćanja, prihvaćanja i uzvraćanja.
Kako je Isus svojevoljno ušao u Jordan, zagrabivši po vodi do Ispunjenja Pisama, odnosno Plana Božjeg  Spasenja, tako i mi (u)rođeni i uronjeni smo u Jordan krštenja, a po nama i naša htijenja prema svetosti i Nebu, gdje želimo i trudimo se ući u radost Boga i možemo, po onome što nam je Isus, i po tom Korak u Jordan, i Sobom dao, klicati:
Aba, Oče.
U krštenju je svijest o pripadanju Bogu i  ljudima i o nepropadanju Bogu i ljudima.
U krsnoj je vodi voda živa, što je sam Isus daje za život vječni.  
Po njoj spiremo se krsnom vjerom od fizičke smrti i približavamo metafizičkom životu, berući svaki  po svome križu sa Križa života.
Krsna voda oplahuje tvornost svijeta i otkiva voljnost sudjelovanja i u ovom, ali i u životu širem i nesebičnijem od ovoga.
Po krsnoj vodi uronjeni smo i  ne govorimo više isključivo ili ponekad Gdje Si, već govorim i tu sam,
Bože.
Počinje i još jedna godina od brojanja  Ljubljenog Božjeg Sina, i još jedna  godina  milosti i najveće radosti onih koji Ga svakodnevno traže i u konačnici očekuju, pa i kada bol, patnja i nemanje i odvojenosti svih vrsta prekrivaju dokle pogled i duša seže i mnogo je toga suprotstavljeno dobrim vijestima i Dobroj Vijesti.
Neka po krstu u Jordanu  svaka bol i patnja kroz koju prolazimo bude naše vedro  posluživanja Onoga koji će oko osi Drveta patnje zarotirati radost svemira.
Neka život Njegova Krštenja bude voda plodnosti života kojima možemo sujedinjavati patnje i pribrajati  ih u Radost.
I neka pomoć bližnjemu u patnji već sada bude svjetlo koja nas vodi u taženju Isusove žeđi. Uspravljene prema Bogu i duboko pred Njime naklonjene.
I neka krsna voda bude voda koja će ljubavlju Križa zaliti sjeme Božje Riječi koje pada danonoćno na tlo ljudi dobre volje. Nebo se  na Jordanu, dok je Krstitelj vodom krstio Isusa, otvorilo munjevito da bi se iskazala ljudima Ljubav u Trojstvu, kao i dinamika te Ljubavi u Riječi Oca i spuštanju Duha nad Sina.
Poslanje u Spasenju.
Uzajamnost.
Prisnost.
Spojenost neraskidiva.
Trajna.
Koliko je nova godina rezime stare, toliko je i stara potencijal nove.
Uvijek ispočetka.
Što ih više poznaješ, prilaziš im iskrenije, bez previše optimizma i pesimizma.
U zrelost i suštinu se putuje sa manje prtljage.
I sa više težine odnosa.
Manje zahtjeva i posizanja.
Više davanja i otvorenosti za neko primanje. 
Krsna je ljubav upravo  ljubav neposustajanja da Ljubav Boga, da našu ljubljenost u Nebu, u sebi, ali i sobom u drugima,
Primamo i donosimo, što nam predstoji, sada, i u vijeke  

Amen

M.S.

Prizor 2

Umorne duše snagu skupljaju,
traže neku mirnu plitku luku,
neku zavjetrinu,
umorne duše snagu skupljaju,
sklanjaju se nakratko u neku mirniju luku u zavjetrinu.

Umorne duše snagu skupljaju,
povlače se u mirnu luku na molitvu,
a onda se opet vraćaju na otvoreno more tamo gdje opasnosti vrebaju,
kreću ponovo na put u daleku domovinu.

I.G.

(Za)Uvijek Zajedno

Po Rođenju.
Bog će otvoriti svoj Sveti Bok
I boli, kroz Patnju.
I Smrti.

Po Rođenju.
Bog  je dozvolio na Sebi zaustaviti,
Sve što čovjeka priječi  do Boga.
Bog se otvorio gubitku.
Bolima odvojenosti.
I izdaji.
I nepriznavanju.

Po Rođenju.
Bog se  Otisnuo  od Neba, od savršenog odnosa
U Svetom Trojstvu.
Puštajući u svoju Bit,
U Novo Zajedništvo
S Bogom
Nesavršenog  i tebe i mene.
 
Dozvolio je
Da Mu priđemo nevjerojatno blizu.
Da naša rođenja i smrti budu Njime
Zapečaćene.
Da Mu se rodimo.
Da budemo skupa.
Da uvijek ostanemo Njegovi prijatelji
Njegova  grupa.

Po Rođenju.
Prema Otkupljenju
U  Spasenju.
Uči nas Isuse
Uvijek  ispočetka  Tebi se rađati
I Tebi se i po Tebi  se
I bližnjemu dati.

Kako bi Te više i potpunije
Mogli  Znati.

Po  Tebi sjati.
A to ćeš Ti vidjeti
Ti ćeš to Znati.
Po Tebi će Put Bogu Ocu
Tobom
Nama sjati.

Da se stvorenje Stvoritelju vrati.

Po Rođenju.
Poravnat je Put kroz pustinju
I smrtničke pustinje
Prema Spasenju.

Blagoslovljen Bog koji nas noćas uči
Riziku i slobodi ljubavi, milosti i plemenitosti ljubavi,
I prianjanju i trajnoj povezanosti
Koja Tebe, Isuse Kriste  i nas prati.

M.S.

Predanje Bogu i velikodušnost prema bližnjemu

Riječ Božja otvara moje srce i donosi svjetlo istine pred sam blagdan Božića.
Njegovo svjetlo donosi red u moju nutrinu, želi me još više pripraviti za radost rođenja Isusa u mojem srcu i životu.
Bože pomozi mi, očisti moje srce za Tebe!
„Izmolila sam ga od Tebe i Tebi ga darujem (1 Sam 1; 24-28)
Koliko puta u intimi molitve izljevam srce pred Tobom da mi uslišaš molitvu i kako kroz to vrijeme dok me ne uslišaš, učiš strpljenju i pouzdanju u tebe .
Učiš me kako da moja nakana postane čista, očišćena od mene, moje sebičnosti, jer uglavnom moje nakane služe da zadovolje mene.
Kako malo tražim volju Tvoju Gospodine i Tvoje kraljevstvo da se ostvari po toj nakani koju molim.
Vrijeme pročišćenja prolazi, da bi mi došla milost uslišenja.
Razmišljam kako brzo zaboravim na uslišane nakane i evo me opet pred Tobom sa novom.
Božja riječ mi progovara: Stani pred mene i budi svjestan da je sve u Mojim rukama.
Sve što imaš, sve što dobiješ od mene je!
Sve je tebi dano na upravljanje.
Život, vrijeme, talenti, darovi, odnosi...
Kako upravljam?
Dopuštam li da Ti sve vodiš?
Moje se srce ogleda na tvojoj riječi i progovara:
Kada bi ti svaki put dao sve što me tražiš da li bi bio bliže meni ili bi tvoje srce bilo zaokupljeno s time, a ja negdje po strani.
Kada bi ti dao sve što tvoje srce poželi da li bi i dalje bio tvoj Bog?
Ja sam tvoje bogatstvo, tvoje sve i kad mene imaš, imaš sve!
Promatram Gospu, Marija ne drži ništa za sebe, već ono što je dobila od Boga, Njega samoga želi ga dati drugima!
Ostavlja svoje planove, ne misli na sebe, nego daje drugima.
Daj drugima ono što imaš i vratit će ti se stostruko.
Slobodan od onoga što moliš je put da se obistini u tvojem životu.
Kad stalno mislim na to, zarobljen sam i ne mogu otvoriti srce, jer me to zaokuplja.
Sloboda i čista nakana je blagoslov za srce koje moli i iščekuje.
Ono što posjedujemo vrijedi samo kada dijelimo i dajemo.
Velikodušno otvori srce moje bližnjima i Tebi Bože moj!
Veliča duša moja Gospodina!

D.Z.

Rodio vam se spasitelj

Glas Božje ljubavi govori: Danas se rodio Spasitelj, Bog se daruje.
On se rodio, došao je k meni.
Radost se rodila u mojem srcu, radost namijenjena meni, radost života, radost koja je zarazna i koja prelazi.
Koliko se lomilo moje srce u olujama moje sebičnosti i oholosti, kako lomi stav mojeg srca da shvatim Njegovu veličinu.
Ovaj svijet donosi svoje ljestvice vrijednosti koje me umaraju i koje me žele odvesti od njega.
Što mi djetešce mileno govori?
Gledam tebe malo dijete Isuse, tebe koji si Otkupitelj svijeta, Kralj svijeta.
Mojim razumom ne mogu shvatiti tvoje otajstvo rođenja.
Zašto Ti dolaziš na ovaj način, promišljam kralj treba drukčije doći...
Moja shvaćanja, moje misli, moja ograničenja pred Velikim Bogom, Bogom svemogućim.
Rodio se ne u dvorcu, nego u štalici!
Nije u velikom i velebnom gradu, nego u malom selu za koje rijetki znaju!
Nema koljevku, nego samo jaslice!
Dolazi na svijet bez ikakve pompe i vanjskog sjaja svijeta!
Bog je postao meni blizak da mu mogu reći TI!
Donosi sebe samoga! Emanuel s nama Bog!
U meni odzvanja poziv pastira: Hajdemo do Betlehema!
Betlehem – Crkva
Jaslice – oltar
Isus – kruh i vino
To je sada za mene Božić!
Špilji dolaze jednostavni ljudi, jednostavnog otvorenog srca koji imaju milost prepoznati ga.
Dolazim i ja štalici i gledam svoje srce koje je stisnuto, u grču, u brigama i to je moj dar njemu, dar nesavršeni.
Tvoj dolazak je najljepši dar meni, jer Ja sam tvoje srce privukao konopcima moje ljubavi, Ja hoću tvoje malo srce.
Jesam li se doista u mojem srcu odlučio za Njega?
Možda te još tražim!
U Tebi sam pronađem i to je istina za mene.
Božić je blagdan čovjeka, života, novog početka!
Prorok Ezekiel pita i kao da iz jaslica čujem isto pitanje: Zašto hoćeš umrijeti narode moj?
Smrt to je život bez mene!
Ja dajem život, a ne smrt!
Živi čovjek, živi da slavi Boga!
Živi svoj život blagoslovljen od mene!
„Slava Bogu i mir ljudima!''

D.Z.

Prizor 1

Arka plovi oceanom,
umorne su duše koje na njoj putuju,
stijene im prijete u podmorju,
oko njih morski psi lutaju,
sunce ih prži i žedne su,
a kada sve utihne i nekako se smiri,
oluja nastane i valovi navale,
nose arku lijevo i desno i dižu je u zrak i naglo spuštaju i umorne su duše koje na njoj putuju i neke skoro da i preko palube padaju,
ali obilježene su znakom križa i dok ga hrabro nose na svojem kormilu,
valovi ih potopiti nikako nemogu.

I.G.

Nemoj suditi!

Ti nisi sudac , jer ako ti osudiš ,osuđuješ sebe!
Pogledaj u sebe i svoje srce i shvatit ćeš koliko imaš posla na sebi, da nećeš imati vremena baviti se osudama drugih.
Zato što se ne želim susresti sa sobom , bavim se drugima.
Postajem svjestan riječi koje govorim i shvaćam kako osuđujem u svakodnevnici , u govoru, u razgovoru.
Ne sudi! Kako sam brz u tome.
Odmjerim pogledom, imam misao o drugome i svrstam ga u neku kategoriju, procjenim drugoga i opet imam stav, svojim sudom izdižem se iznad drugoga.
Kako Mi prema drugima tako Bog prema nama!
Mjera za mjeru!
Vadimo brvno u oku brata svoga, a svoje ...
Što se događa u srcu našeg bližnjega?
Ne možemo proniknuti u nutrinu drugoga , što nosi u svom srcu i zašto je tako reagirao?
Što se krije iza ponašanja?
Što proživljava , osjeća?
Da li razumijem drugoga ili bar da pokušam?
Kad gledam sebe i svoje srce tako sam spremam sve opravdati , ispričati , razumijeti ...
Koliko nedostaje iskrenosti i čiste nakane u našim odnosima?
„Neka ne bude svađe između mene i tebe ... ta mi smo braća.''
( Post 13; 8 )
Trebam se odreći u svom srcu svadljivosti i osude drugoga.
Ja želim dobro drugome.
Pružiti prvi ruku saveza ( pomirenja ) i odreći se svoga ponosa .
Svađa – nametanje sebe i svojih misli drugome.
Naučiti prihvatiti  drugoga i njegovu slobodu odabira!
Zlatno pravilo : „ Sve što želite da ljudi čine vama , činite i vi njima! ''
Suosječanje i razumijevanje drugih .
Biser i svetinja područje svetoga koje donosimo drugima.

D.Z.

Oluje života

„Nato Gospodin odgovori Jobu iz oluje i reče...
Dotle,ne dalje, rekao sam njemu, tu nek se lomi ponos tvog valovlja!„
( Job 38;1.11)

U olujama mojeg života Bog progovara, jer oluje ponekad nastaju jer ne mogu prihvatiti sada.
Zbog svojih zamisli, želja, zato što nemam povjerenja, razočarenja, mrmljanja, zbog sebe dižu se valovi na moru mojega života.
More neukrotivo, buntovno i oholo more se smiruje na riječ Božju!
Ponos – ja znam, ja to moram imati – sve se vrti oko mene - SEBIČNOST!
Bog lomi moj ponos, moju veličinu, moju oholost jer hoće da shvatim da je sve u njegovim rukama i da On nije protiv mene, nego da On postane središte mojega života.
Zbog mojeg ponosa (oholosti) Bog se povlači i zato dopušta oluju da slomi ponos moje samovolje.
Na valovima mojeg života On me oblikuje za sebe!

„Smiri oluju u tih povjetarac, valovi morski umukoše''
(Psalam 107;29)

„Učitelju, tebe se ništa ne tiče što ginemo?''
(Mk 4; 35-41)

U ovom i mojem pitanju osluškujem strah za svoj život i brigu za sebe i kao da dalje nastavljam gle ja se ovdje mučim, a ti tu spavaš , što tebe to ne dira Isuse...
Tako u životu svojim snagama, znanjem u olujama upravljam sa svime, a Isus spava jer se ne želi petljati tamo gdje nije pozvan.
A more tako navali da ta moja „snaga'' pada pred nemoću da počinjem vikati ISUSE probudi se, trebam te!
„UTIŠAJ SE, UMUKNI!''... Zašto se toliko strašite? Kako nemate vjere? ....reče Isus
Nisam svjestan njegove snage, a ponekad i jesam ali tako ne živim.
Koliko sam puta čuo sve može onaj koji vjeruje u mene, ali zbog straha za svoj život ili želja da sve držim u svojoj ruci, da kontroliram, da sve znam vodim svoj život i umaram se.
Kako je teško odreći se sebe i povjerovati da si Ti svemoguć i da si gospodar svega i da je sve pod tobom.
Sv.Augustin : Čuo si uvrijedu – to znači zapuhao je vjetar
Rasrdio si se – podigli su se valovi
U pogibelji je tvoje srce i ljulja se čuvši uvredu..
Želiš se osvetiti – sprema se brodolom.
Krist u tebi spava , zaboravio si ga – Probudi ga , sjeti ga se !
Napast – vjetar
Uznemiriš se – valovi....

D.Z.

Ipak nada

Nada.

U našim jutrima, prebačena po noćnim košuljama, u našim srcima i na našim licima, ona  dolazi i odlazi.
Kao plam na vatri, naginje se od uspravljene svjetlosti, do rubova tmine, noći i dana.
Dok i nju smrzlost i noć, ne dohvati.
I dok ne mine.
I u tom prostranstvu noćne tišine, samo jedna zvijezda na Nebu, nikako da zastre se mrakom.
Mrak je ne može priviti, obaviti i saviti.
Ona je doista, od Visine.
Ona prostire putokaz s Neba,
Tamo gdje vijugaju puti, kamo gdje je poći.
Ona Daje se kao putokaz s Neba,
Tako gdje treba.  
Na rubovima noći, noćas će to svijetlo dotaknuti čežnje, obasjati proplanak sa tisuću snježnih kristala, poigrat će se toplinom putnika i ići će pred njime.
Kao svjetlost koja ga je oduvijek vodila.
Koja je putnika rodila.
I preporodila.
Koja mu je svoju toplinu dala.
Obasjavajući  na zemlji, Božji naum. Voditeljstvo. Svemoći.
Put.
Na putu od svoga doma do Otkupiteljeva  doma, putnik kroči. 
Po samoći.  Po hladnoći. I drugi će sa poklonima doći. Pokloniti se, snage smoći.
Nada ga vodi, kao svjetiljka. I prati ga jer.
Treba poći.
Treba doći.
Nada je više od rutine očekivanja. Više je od obrazine veselja. Više je i od cestarine za Nebo.
Na smrzlim rukama, još nada grije putnika. Primiče mu se. I roditeljski mu huče u lice.
Upuhuje snagu.
I smisao.
I život.
Nada nije karta prolaska zemljom. Ispred nade kroči vjera. Još lakša od mraza. Nedokučiva i neopipljiva. Povjerljiva  pastirima, mudracima i kraljevima. Kao iskra za nadu. Žigica spasenja, kojom duša se upali i plamti.
Što pali se u srcu i donosi plam na svijeću nade. Privržena i primljena.
Ponekad smo toliko neadekvatni prihvatiti i pružati Božju Ljubav. I biti svjetiljaka nade,  fitilj koji nosi nadvremensku toplinu, unosi spasiteljsko Dijete u vremensku suštinu.
Emanuela, Boga Koji pruža toplinu.
Blizinu.  
Svakome tko noćas niti ima: suštinu, toplinu. Blizinu. Već ima samu i suštu nedohvatljivost i opipljivu tminu. Obavijenu oko vrata, ispod oka, preko očiju. Iz koga nada kopni.
I nestaje.
Stisnuti smrznutu ruku i zaviti ozeblo srce, biti konačište darovima i duhom.
Biti prisutan.  Biti sposoban, radovati se i tugovati sa drugima.
Biti dom.
I hrliti Božjem domu, kao pastiri, kraljevi i mudraci. I ponajviše kao svijeće nade, čija se nada daje upaliti svakoga jutra plamom nade sa najveće Svijeće.
Božje Nade u smisao spasenja i prihvaćanja maloga Djeteta od ljudi. Njegovih Otajstava, božanskih odlika i uloga. Bog je Sa Nama, da bi utišao buku u ozeblosti srca,u promrzloj noći, usred neisplaćenih čovječnosti  i poput prispodobe  neuzvraćenih   kucanja na vrata.

Bog je s Nama.
Ide ispred nas.
On je naša nada.
I u najvećoj i najgušćoj mećavi srca i puta budi uvjeren u jedno.
Idem pred vama, govori Gospodin.
Budimo s Njime, i sa svima koje dolazi voljeti, budimo s Njime, kao što je On sa nama.
Budimo mu uvijek, njegovom planu,  blagoslovljena i štalica i slama.
Tako neka bude i danas.

Amen.

M.S.

Kralj

„Ti si dakle kralj ?“
Pitao je  Poncije Pilat.
Isus odgovara:
 „Ti kažeš“.
Svako je Boga pitao ono što mu se činilo važnim, osobito za postupanje.
Pilat posreduje kao prefekt  rimske provincije Judeje u smirivanju još jedne potencijalne pobune Izraelaca.
To je bitno za njegovu službu na rubu Carstva, to je bitno za njegovu službu u očima cara.  
Mnogi su i dalje smatrali da se Isus poziva na Davidovsku kraljevsku lozu, te su vijesti zacijelo i prije stigle do Pilata.
Svjestan je da  to Isusu može dati povoda da organiziranje pobune protiv rimske vlasti i da je u tom slučaju u kampanji za Herodov tron.
Rimske vlasti se nisu uplitale u židovske običaje, niti u internu organizaciju tzv., za rimsko stajalište,  hramske države.
Red, rad, porezi i resursi i čuvanje granice bili su za carstvo bitni.
Pobuna je i njezino otimanje od kontrole bila sasvim drukčija stvar od internih sukoba.
Zato i Pilatovo pitanje: „Ti si, dakle, kralj ?“ da  procijeni onoga kojeg su doveli, po odgovoru koji će mu zatočenik mase  dati.
Svetkovina Krista Kralja dolazi na zadnju nedjelju liturgijske godine, ona je na mnogostruki način svršetak i rezime jedne godine, sa poantom o kvalitativnim obilježjima trajnosti, o bitnim obilježjima svake godine, o bitnim obilježjima kraljevanja Isusa, nakon koje počinje posebno, adventsko vrijeme.  
U teškim vremenima, u vremenima bez nade, ljudi traže kralja, skrbne vođe.
Na zemlji.
Oni pak koji vjeruju  u Boga, mole se da Svevladar providi put, da čuje uzdahe svojih ljudi, da
Njegova milost obnovi izvor nade, pouzdanja, ufanja. Da zagrije srca zatvorena od briga.
Da bukne kao svjetlost koja je vodila Izraelce kroz Crveno more do slobode.
Tako je to bilo od Egipatskog, Babilonskog, Rimskog …itd,itd. sužanjstava i bit će do suvremenih dana.
Kršćani imaju jednog kralja, osloboditelja, upravitelja. Svevladara.
Neki od najljepših ikonopisa, su napisani upravo na tu temu.
Pantokratora, Isusa Svevladara.
Kojemu je sve Dano.
 Koji može sve Uzeti.
I koji sve Daje.
Koji Jest.
I koji ima moć činiti, omogućiti, poslati pomoć i utjehe.
Poslati Duha P(r)osvjetitelja i Duha Tješitelja u svijet u kojem je čovjeku dano upravljati stvorenim, da ga očuva u valovima njegove vjere u Nebu, da ga drži po površini, da ga bodri u suštini.
Da zauvijek ostane s njim,
U punini.
I tako ga u vjeri usidri, fokusira u Božjoj i čovjekovoj  blizini.
Na tronu Ljubavi prema kralju Isusu.
Kralj nije ušao u Jeruzalem na konju kao imperator, ovjenčan slavom i zlatom da vidi pokorene ljude i još veće carstvo, već je na magarcu znakovito mesijanski ujahao o grad  gdje će se dati, kao Sin Božji, u Krvi zakraljiti,
Na Križu.
Isus je rekao Pilatu prije svoje Muke, Smrti i Uskrsnuća:
„Moje Kraljevstvo nije od ovoga svijeta, kada bi ono bilo od ovoga svijeta moji bi me pratitelji i nasljedovatelji  branili da ne budem predan ovome sudu.“
Moje kraljevstvo nije dakle, odavde, rekao je Isus Krist.   
To Kraljevstvo nije niti u nadmetanju niti u pohodu na vidljiva kraljevstva ili ono što ih kao organizacija vladanja slijedi.
Isus nije kralj kvantitativnog, nego kvalitativnog kraljevstva, koje svemu prethodi i koje iza svega slijedi.
Isus je u svoje upravljanje svemirom ugradio sebe u fizičkom i metafizičkom smislu.
Platforma kojom vlada su njegove svete rane i ljubav koju ima, daje i čini za Boga Oca i za čovjeka u zajedništvu s Bogom Ocem i Bogom Duhom Svetim.
Molimo se stoga da vladanja svakog od nas, razmjerno tome i vladanja u odgovornosti za druge,  budu oplemenjena takvim Kraljevstvom i Kraljem, Kraljem  koji je uz tu titulu ujedno i Prijatelj, Pastir i Brat, kojem i u kojeg vjerujemo.
Isus je dakle, takav Kralj.

Amen.

M.S.

Ona vremena

Bog je dobar i Njegov plan i design Njegove volje je savršen i prelazi prostore poznatih prostora i vremena. U životu će se događati loše i jako loše stvari. Postoji kraj svemu poznatom, pa i svijetu u kojem smo.
No, to nije kraj.

Isus je pred svoju smrt vodio učenike kroz onaj dio Božjeg plana, Njegove prirode i Božjih ciljeva i aktivnosti koji im je bio potreban da bi oni sami mogli živjeti, jednom, kako je rekao, kao Božji sinovi.

Isus apostole suočava sa neizbježnim činjenicama kraha i loma situacija, institucija i njihovih vlastitih života.
Vrlo teška lekcija.

Evanđelist Luka ovu pouku stavlja neposredno prije Isusove Muke, kao uvod i objašnjenje muka ljudi i cijelog poznatog svijeta. Kao veliku apologiju krajevima i počecima.
Kao uvod u nadu.
Kao povod za vjeru.

Ovaj dio Biblije je kao kršćansko proroštvo stoljećima intrigirao ljudski um, sklon, kako traganju za odgovorima na osnovna pitanja bitka, tako i sklon uporabi svih informacija za sređivanje vlastitih poslova.
Saldiranje.

Apokaliptična proroštva biblijskih knjiga: Daniela, Ivana ali i drugih nekanonskih knjiga iz biblijskog doba mnogi su opetovano kroz povijest dešifrirali.

Isus po pitanju zadnjih vremena učenicima kaže ono najhitnije i najbitnije:
Samo Bog zna taj čas.
Svima dovoljno.
Ljudima nije namijenjeno zaviriti iza kulisa Božje svemoći, sveznanja i konkretizacije istih, kroz realizaciju nekih Božjih kota, ciljeva, misija, pravaca, krugova i sve što jedno, odnosno jedino svemoćno biće može izvan ali i u vremenu i prostoru, a niti jedan čovjek, niti svi ljudima zajedno, ne mogu.

Apostoli su Isusa pitali o posljednjim vremenima.
Logično.
Zanimalo ih je koliko će još trajati njihove brige, njihove životne kartice i jesu li dobili kakve bodove družeći se Njime.
Koliko još imam vremena i koliko ću dobiti bodova ?
Gdje bi oni ili ja sjedili u Raju, koliko daleko od Boga, često misle ljudi, kada to priznaju ili ne priznaju.
Koliko još vremena imamo svi skupa, da se prilagodimo tome što ćeš nam reći ?
Da sredimo svoju životnu karticu ?
Da izravnamo saldo?
Da prilagodimo svoje živote.
Da mudro svedemo svoje račune na nulu.
Koliko i čega još imam na svojoj životnoj kartici ?
Hoće li Bog u konačna vremena provući moju životnu karticu kroz svoj sud i na njoj će biti sve krijeposti i svi propusti, sva dobra i sva zla, pita se ponekad čovjek.

A možda će na tom ispisu biti imena svih koje smo uzdigli ili bacili na dno, koje smo mogli voljeti i koje smo predugo prezirali.
Koje smo lažno podnosili.
Možda bude dugih prostora praznog papira i možda bude tu i tamo prepravljanja, fus nota ispisanih Božjom rukom.
Trošeći svoje darove, svoj život, Tvoju Božju milost, hoću li se sjetiti da zalijem Tvoju spasenjsku žeđ za stvaranjem životnih bodova, novih „bodova“, bodova u novosti života na toj kartici ?

Ili ću tek zdvajati o (ne)napunjenosti moje životne kartice, bez da sam pružio ruke i srce i krv kojom si me stvorio i obranio, puneći životnu karticu i sebe i drugih, onako kako mogu i gdje mogu.
Hram sa svojim zavjetnim kamenjem je fascinirao apostole, hram koji je za drevne židove bio prebivalište Jahvine slave.
Bio je veličanstven.
Pun ogromnog zavjetnog kamenja.
A Isus je rekao:
Hram će biti srušen.
Tada si hram Bože stavio u Svoju funkciju, iako će puno proteći vremena da to shvate i u vremenu uhvate kote Tvojih Božanskih Riječi.

U vremenu apostola govor o uništenju hrama činio se kao kraj svega poznatog za njihovu civilizaciju.

Ali i to je za preživjeti.

I osobne krajeve, Kažeš, za činjenje ljubavi u Ime Tvoje, treba preživjeti.

Isus opet na ovaj način suzbija malodušnost skupine učenika koja je oko njega bila fizički, a nakon njih i svakoj daljnjoj i slijedu skupina učenika koja je čula njegov glas, i oko njega je duhovno, okupljena.

U Božjem planu i prostoru njegova jedinstvenog djelovanja puno prostora i za činjenje i za optimizam radnika u polju Božje milosti, radnika neispunjenih fatalizmom konačnog kraja i nepotresenih neprepoznavanjem plodova takova rada, sada.

Prepuno je polje Božje ljubavi i silne su čovjekove gladi. I nju valja tažiti i u drugima i u sebi.
Nema jedne stvari koja je toliko različita iz zemaljske i nebeske perspektive, kao što je primanje i davanje dobrote i ljubavi.
Ono se ne može staviti na banku.
Niti dobrotu i ljubav mogu izjesti moljci.
Niti podupire druge ambicije službe i ega.
Danonoćno dijeljenje.
Stremljenje.
Iza padanja, malodušnosti i još brže uzdizanje i rad još jačim žarom.
Obasipanje ljudi darovima ljubavi i dobrote, koji prelaze osnovna pitanje ljudske i društvene organizacije.
Da budem spreman živjeti za Tvoj dolazak.
Da jednom budem, da jednom budem spreman živjeti u eri mira.
S Tobom Bože.
Ti si naše kršćansko pokriće na kartici nas; po Stvaranju, Otkupljenju i Spasenju.
Priznanje Tebi da je tome tako, drugima i sebi omogućava da realno kalibriramo svoj pravi interes i plodove i darove za sudjelovanje u nečem većem, bezvremenskom i trajnijem od sadašnjih ambicija nas i sebe, i što nužno nosi i prinosi i doprinosi boljem prostoru življenja i sada. Neposrednijem, onom životu koji uživa u Božjem stvaranju i brizi i obasipanju Ljubavlju, unatoč i usprkos svim krajevima,
I krajevima svega poznatog.
Pa i nas samih.

Kada samo treperi u našim dušama, u našim srcima i po našim rukama.

… dođi Kraljevstvo Tvoje
…. Budi Volja Tvoja
… Kako na nebu,
… Tako i na zemlji

Neka ta Božja Promjena dođe na zemlju,
Promjena i primjena.
Primjena i promjena.
Tako sobom vapijemo i danas.

Amen

M.S.

Gdje su granice Božje pravde ?

Božja pravda kao reparativna pravda za neutješene po naših braniteljstvima već danas kako predokus za u vijeke

U čemu je sadržan blagoslov, odnosno pravda Boga sada, ali i u trajnosti ?
Za vječnost.
Za kršćane, u ostavštini Isusa Krista, u Kristu  kao punini Božjeg plana Spasenja.
A ta pravda nije djelomična, posvojna. 
Statična.
Tuđa.

Jedan je teolog lijepo rekao: Besmisleni su obrasci moljenja za npr. sportsku pobijedu, jer Božje milosrđe iliti izabranje, blagoslivljanje ne ide do polovice stadiona domaće ekipe, dok od druge polovice točno počinje njegova srdžba i neprihvaćanje,odnosno volja da protivnik izgubi. Te ako ne bude tako, to je zacijelo Božja pravda, za  grijehe domaće ekipe.
Odavno su objašnjenja prestala biti toliko jednostavna.

No gdje doista prolazi granica Bože pravde, u svijetu i oko nas, gdje je činjenično prepuno nepravdi ?
Boža pravda ide po granicama onoga što je Isus zvao dolaskom Kraljevstva nebeskog.
Taj se pak prostor ne nalazi u drugoj galaksiji. Taj put, taj slijed, slijeđenje treba uvijek ispočetka  začinjati  među nama, kao što je to bilo i sa apostolima oko Krista i to sve treba biti i prije onoga što vjernici zovu konačna vremena, vremena konačnog suda i drugog dolaska Kristova. Za to i takvo Kraljevstvo kojeg je težnja pravdi i pravičnosti sastavni i ključni dio, za to Kraljevstvo pada zrnje vjere i nade na zemlju, među ljude i u svijest i poradi njega se nada i ljubav zalivene vjerom u Krista šire kao kvasac.
Kvasac zauzimanja za pravdu. Pravičnost.

Koliko puta dnevno udjeljujemo pravdu ?
Svjesno i nesvjesno.

Koliko puta dnevno nalazimo opravdanja za sebe i ne nalazimo prostora milosrđu za druge?
Svjedoci smo tuđih nepravdi.
Šutnjom uzimamo u toj agresiji nad pravdom udjela.
Nismo gluhi niti slijepi na more nepravdi oko nas. Mi ih  često identificiramo, onda ih isprevrćemo, dok ih ne izvrgnemo apsurdu i poziv na milosrđe i obranu malenih ili slabih razbacamo ko beskorisne bisere. Da ali… nema ionako zemaljske pravde. Pravdu čini jači. Moćniji. Prepravljaju je oni koji pišu povijesti. Ništa se tu ne može učiniti. A možda je… itd. itd.  Za činjenje pravde možeš se samo moćnima, vidljivima i nevidljivima, zamjeriti ako je ta pravda na putu njihova interesa. Nekome na žulj stati. Ionako Bog zna zašto trpe oni koji trpe. Trpljenje odvodi u raj.

A zašto Bog ne bi htio da mi trpimo uklanjajući nepravde ?
Uzimajući na svoja leđa bič jačega kojem si se zamjerio zalažući se za pravdu ?
Omogućavati pravdu, znači za nju se žrtvovati.
Kako Bilo.
Bilo Gdje.
Velikim djelima i sitnicama.
Za misionarstvo mira i obrane prepuno je mjesta. Nebrojena su poprišta nepravdi i žeđi za pravdom. Možeš se barem nepravdi ne pridružiti, pa makar će te i to koštati.
Bog nema nikoga do ljudi, do nas, da se već sada na zemlji žrtvuju za pravdu, na svim poprištima čovječnosti. Da brane. Da budu instrument mira, kako je lijepo pjevao Sveti Franjo.
To košta, to boli, i to osakaćuje.
Ali bez toga nema Duha, duh krijepi tijelo u takvim poduhvatima za Ljubav Kristovu, a sve ostalo je dijalektika materijalizma, zaodjevena u sve njegove sličnosti ili suprotnosti. Proždiranje pravde u ime višeg cilja. Takav je bio i još jedan farizejski kviz priređen za Boga Isusa Krista, ovaj puta ispitivanjem o leviratu, čitanje koje se sluša ove nedjelje.

Pravednici od knjige ispitujući Boga nisu shvatili da je levirat donešen da se bratova udovica ne bi našla na cesti sa djecom  bez hranitelja i da bi se razješilo pitanje kome ona pripada u onim vremenima, jer tada žena nije bila društveni i ekonomski subjekt, nego objekt.

Mi danas uzimamo neekonomske odnose u obitelji zdravo za gotovo, odnose bazirane na ljubavi. No oni su povijesna, ali još više Božja tekovina. Isus nije bio štićenik od svoga Oca, dio njegova kućanstva. Bog je dao svome Sinu svoje sve. Zato se i pri svim odnosima treba staviti pred promišljanje Božjeg kućanstva. Ekonomije Svetog Trojstva.
U društvu u kojem živimo sve je napose uzavrelo od agresije i nasilja, onog vidljivog i onog tinjajućeg.

Isus nije odigrao reklamu za Križ.
Za sve nas ljude koji smo pogrešivi, grešni i smrtni. I često nepravdeni.
On se  dao ubiti od ljudi.
Velikim ljudima u životu događaju se silno nepravedne situacije, koje kušaju nijihovu čovječnost, pravdu i evanđeosku budnost.
Utjelovljenom Sinu Božjem, Bogu učinjena je najveća nepravda. 
Činio je samo dobro i ubili su ga.
Danas slavili, sutra ubili, onda opet neki drugi slavili. A onda opet i duhovno ubili kada su ubijali u njegovo ime, kroz povijest. Činili nasilje, zaboravili da je u centru Božje pažnje, tu na Zemlji, čovjek.

Pravda nije koncept i iluzija. Niti konačna pravda nije nepovezana sa težnjom za unošenjem pravde u sebe i druge. I nama je kršćanima je biti sa žrtvom, a ne sa optužiteljem, niti sa sucem.
Križ, a ne litostratos.
Budimo obrana pred  nepravdama i nasiljem već danas.

Amen

M.S.

Rekvijem za Prisnost

Kad si mlad, groblja su zadnja mjesta gdje se želiš zadržavati. A i kasnije, ako ne moraš po njima prebirati i ako ti ovdje nisu svi tvoji, kojima se vraćaš po nedostatku vremena i prisnosti koji se dogodio i ispriječio između vas.
Osim motiva iz filmova strave i bizarnih krađa iz grobnica ništa se u noćnim satima ne događa na tom „polju smrti“ koje me je uvijek podsjećalo na veliku hermetički zatvorenu ploču koja dijeli žive od mrtvih, činjenicu života od činjenice smrti. Pokret od nepokreta. I nekad su mi se svijeće na Mirogoju učinile neutralnijima, Arkade duljima, bakine priče o tome da je sahranila većinu prijatelja sjetnijima. Spomenici, neminovni tuđinci u prosjaju zraka sunca kroz guste krošnje, tom Rekvijemu svjetla po mrtvim partiturama grobova, izazivali su me svojim ispričanim, i onim neispričanim pričama, po svojim kratkim kotama razumijevanja.
Ipak, groblja nisu mjesta prisnosti.

Svima je jasno da tu nema života.
Da je tu tek zadnja stanica kompozicija poznatih života, koje su se kretale po nekim prošlim šinama. Godine, napućena grobnička rodbinstva, otkrhnute vaze. Bršljan koji otima lice mramoru. Onda i javne rake, one zajedničke, za bezimene i sirotinju. Lijepo je kada te netko nauči da i ovdje upališ jednu svjećicu. Groblja i njihova organizacija jezivo doslovno oponašaju svijet živih.

I meni je jasno da ovdje život nije skliznuo u ilovaču.
Poznato mi je da u religioznom, kršćanskom smislu, groblja pretpostavljaju mjesta gdje će i uskrsla tijela prići svome novom početku i trajnom stanju, po eshatološkom dolasku Krista, koji je ujedno i sud vječnosti. No, zašto se groblja doimlju toliko konačnima ? Njihova tišina je rječita i iskrena. Iako su ukopne rake blizu jedna drugoj, nema tu nikakvih odnosa. Ostale su fiksne relacije. Jedino svijeće, nevino bijele i pjenušavo purpurne lampaške svjetiljke kao da imaju neko zajedništvo. Zajedništvo svjetla. Svjetlosti. Osvjetljenja. Bacaju svjetlost na sjenke i raspiruju noć. Odvode nadu dalje i pogled dublje u suštinu samog groblja. Postojano raspiruju ljudske strahove i potisnute ljudske strepnje od groblja: Svjetlost je božanska Kristova odlika koja rastjeruje ono što je od tmine.

U Kristovoj prisutnosti, po njegovu Svjetlu, po njegovoj Istini, misterij života i smrti je osvijetljen.
Svjetlost je putokaz prisnosti za dušu. No smrtnost i konačnost nose svoj mrak. I njegov suputnički i supatnički, iznutra opšiven strah. Čovjek se biološki boji odbačenosti, pa i one konačne. Od života. Po smrti, naši životi utemeljeni su na strahu od prolaznosti i neostvarenosti, od odbačenosti od snova i želja, uloga koje smo gajili svi zajedno gajili za sebe i za druge. Stoga su ti odnosi u svijetu: uspjeha i neuspjeha obilježeni na strahu, utrci. Na nepovjerenju, odnosu moći i nemoći i bez ikakvog odnosa. Čovjek teži kontrolirati svoj život, svoje postojanje i bježi od nebitka, od neuspjeha i od smrti. Ili se pak boji živjeti, iz bezbroj razloga. A na groblju su sjene osobito spore. I moćna je njihova jeka.
Groblje pak potresno i paradoksalno svjedoči, kako poprište smrtnosti, o jedinstvenom daru udijeljenog nam života.

Prisnost je dijeljenje. Uzimanje udjela u nečijem životu. Isus je prolazeći kroz Jerihon, „grad palminih grana“ , jedan od arheološki činjenično utvrđeno, najstarijih gradova u povijesti civilizacije, grada kroz koji su povijesno prošli veliki vojskovođe, od Jošue do Aleksandra Makedonskog, Isus je dakle ušavši u Jerihon bio predmet interesa jednog malog čovjeka poznatijeg kao Zakej. Dio je već opće kulture da je Zakej bio nadcarinik, bogat, moćan i svakako ne mnogo, zbog načina stjecanja moći i bogatstva i odnosa sa Rimskim carstvom, obljubljen od svojih suvremenika i sunarodnjaka. Pitanje je zašto je taj čovjek bio tamo ? Što ga je nagnalo da se uzvere na visoke smokvine grane, koje su mu dale dovoljnu visinu i koje su mu omogućile vidljivu blizinu Bogu koji dolazi ?

Zakej je došao promotriti Boga sa pristojne udaljenosti. Iz sigurnosti krošnje došao je biti svjedokom prašine koju je podizao Isus oko sebe. Zakej bez smokve ne bi imao šanse. Ova je smokva, za razliku od one nerodne, donijela veliki plod. Bog Zakeja nije tek registrirao, već se pozvao u prisnost njegova doma. Ta činjenica omogućila je Zakeju da providi smrtnički mentalitet svoje sebičnosti i neosjetljivog otimanja i za taj dar ulaska u prisnost Boga unaprijed želi napustiti nepravde koje je nanosio i popraviti ih. Isus je ovog malenog čovjeka pomaknuo iz njegove osi i sada sam Zakej ne može biti no prisan po svojim djelima prema drugima. Gje tu je poveznica za grobljima ?

Danas je Jerihon, u kojem se dogodila ova priča, arheološka lokacija. Nevjerojatno bogata. Mjesto za učenje o civilizaciji ljudi te za vjernike i za učenje o povijesti spasenja, koja svakako nije samo simbolična, nego je povijesno stvarna i aktualna. No zapravo to je jedno, povijesno činjenično groblje, obzirom da ovdje više nema živog grada, kao vjerojatno što nema niti žive te spasenjske smokve. Opet, niti je Isus niti je Zakej petrificiran u iskopinama nekog od identificiranih slojeva grada. Ovo pak mjesto, kao i groblja koja pohodimo ovih dana, ako ih pohodimo kao vjernici, mjesta su rasvijetljena trajnom Svjetlošću Boga Isusa Krista, u pozadini biblijske naracije o njegovoj prisnosti sa ljudima i njegove konačne i trajne prisnosti kroz Njegova Otajstva.

To Svjetlo ne zastire niti noć niti grobna tišina i tama.
Ta Otajstva omogućuju da i naše, smrću zastrte ljudske prisnosti ne budu trajno prekinute. Smrću dokinute. Priča o Zakeju i početku njegova života još za života, po skromnom usponu na životnu smokvu, svjedoči pak snažno o tome da živimo za žive. Za Boga koji je živ, za druge koji nas okružuju i za sebe koji si preostajemo do smrti. A onda jednom opet zajedno i prisno, u vječnosti.

Obratimo se Kristu, svijećom svoje duše i molimo Pie Jesu, molitvu za mrtve:

Milosrdni Isuse
Koji Oduzimaš grijehe svijeta
Daj im Mir
Jaganjče Božji
Koji Oduzimaš grijehe svijeta
Daruj im vječni Pokoj.

p.s. draga Vesna, počivala u miru

Bog se dao dotaknuti

Bog se dao (do)Taknuti od čovjeka.
Iako suveren svevladar, neograničen prostorom,vremenom,
Neograničen nagonom održanja, objašnjenja  svoga identiteta,
Činjenja.
I Bivanja.
Bog se Daje,
Kao božanska osoba se daje,
Kao Onaj Koji Jest,
Daje se (Do)Taknuti od čovjeka.
Po njegovu životu,
I po njegovim molitvama.

Bog se Daje, u svome Božanstvu,
U spasenjskom zajedništvu aktivnosti Presvetog Trojstva
Daje se  
(Do)Taknuti čovjekovim poniranjima i posizanjima,
I najmanjima u vjeri u Sebe,
Daje se.

Bog se Daje Dotaknuti povijesno i čovjeku prisno,
Po  svome Sinu Isusu,
Biva Dotaknut čovjekovim:
Potrebama, neslobodama, gladi i žeđi, nemoći, srećom i nesrećom, samoćom, ispunjenošću, traganjem, ljudskim perspektivama,
Daje se dotaknuti žeđanjem ljudi  za nerealiziranim zajedništvom sa Sobom i sa bližnjim,
Kako po  jasno aktikuliranom vapaju nasljedovanja tako i po onim egzistencijalnim vapaju
U pomoć,
Daje se.

Dajući se, pa i do Križa,
Pruža nam svoju Spasenjsku nutrinu, svoju Prirodu.
Uskrsli Isus nam pruža Svoje Svete Rane, to su njegove molitve za nas.
I svoje preduskrsle snove za nas biblijski otkriva
Kako ih je otkrivao Apostolima,
Da ih se dotaknemo, da po njima regiramo,
Da nas Njima  veže i sa Sobom, sa bližnjima, kao i sa nama samima.

Zato moliti nikad nije uzalud.
Jer molitve dodiruju dobrog Boga,
Iako ispunjenja ne moraju doći po tempu naših potreba
(i često ne dolaze…)
Obzirom da dolaze po potrebi, u redu, po ritmu
I kvaliteti Njegova bezvremenskog plana.
Ipak, svaka molitva Ga Dotiče.

Time što se naš Bog Daje Taknuti.
Učinio je i nas sposobnima
Da se i sami damo taknuti jedini drugima.
Pa i onda kada to donosi sreću ali i boli
Pa i kada ta mjesta taknuća i susreta krvare,
I obostrano ne zacijeljuju.

Neka sam Isus Krist
Neka Bude naš povoj.
Neka danas naša vjera u Uskrslog i Proslavljenog Boga,
Neka bude taj  lijek Njegova nasljedovanja  i On sam
Neka Kao kruh nebeskog zajedništva
Bude povoj našeg mjesta u nama i među nama.

Dajmo se taknuti, onom požrtvovnošću kojem
Bog dao
(Do)Taknuti se.
Od nas.
I Daje se,
I po Kojem svijet nije usamljeni, neuspostavljeni kaos.
U svemiru.
Samodostatno nedohvatljiv i prazan i sam.
Nedohvatljiv.
Nedodirljiv.

Dotaknimo ga sobom, dajmo se njime taknuti.
Kako je to činio i čini Bog naš, Isus Krist
Kojega ispovijedamo u vijeke
Vjekova.
Amen.

M.S.

Moliti za nekoga zbilja je Božanski

Molitvom protiv optužbi prolaznosti

Moliti za nekoga zbilja je božanski.
Doticati tonove Božjeg milosrđa.
Po njima biti melodija Riječi spasenja.
I Otajstva prisvajati
U  svoju skromnu ljudsku volju.

Slobodu da biram Molitvu
Iz svoje dubine i
Prinosim ju i dajem ju
Na realnošću izoranu površinu kao žeteoc.
I dajem ju Tebi.
U trenutku kada sam se oteo zbrajanju,
I upućujem je Tebi,
Uvijek od sebe, više i od sebe, s njome.

Moliti je željeti
I željeti je moliti bez riječi.
U Riječi Tvojoj
Uvijek neraskidivo spojeni smo
Tobom,
Tvojom molitvom za nas,
Tvojom željom,
Tvojim životom za nas.

Isuse, Bože govorio Si:
Molio sam Oca za vas,
Želio sam dati svoj život za vas.
Želio sam sa Vama blagovati svoju večeru, svoju haburu.
Euharistiju.

Ujedinjeni u molitvi
I u želji da to što molimo
I živimo.
Da naša molitva bude dar
Po drugima i dar sebi.

Da bude obrana vječnosti protiv optužbi smrtnosti.
Da bude štit služenja u ljubavi,
Eshatološko prijateljstvo u prošnji.
Neka naše molitve jednih  za druge budu
Poput vode koje  struji u Život vječni
Nek budu velikodušne, obilate i provokativne.

Upravo kakva je Božja Ljubav za nas
Iz izvora njegove zauzete Milosti.
Nek bude kao Božja požrtvovna Ljubav,
Ona je riskantna, bez sigurnosti ljudskog prihvaćanja
Ali samo takva, ona je ljubav
A ne trgovina.

Pa takva neka bude i danas.
Budimo i sluge molitvi Bogu, prostrimo se po njima
Ispred njegovih nogu.
Po Njemu jedni drugima
Budimo.

Po Isusu Gospodinu Našem,
Koji s Bogom Ocem i Duhom Svetim
Živiš i kraljuješ,
Bog po sve vijeke vjekova

Amen.

M.S.

U Aventin se teško ne zaljubiti

Teško je ne podleći šarmu rimskog Aventina. 
Njegove skrovite vrtne crte,zasukani kameni rukavi njegovih vila, njegove tihe crkve.
Utišano bilo.
Daleko od raskošnog, žustrog i vrućeg, neumornog allegra pulsa vječnog grada.

Nekoliko stepenica iznad vrele stvarnosti, pod pinijama nebeskim.
U blizini tihog žubora, urednog klaustra velikog Anselma;
u duhu, po taktu, po njegovoj duhovnosti, po teološkoj brižnosti njegova benediktinskog madrigala.
Sa Avetina se teško maknuti nedotaknut njegovim širokim,  prostranim vizurama i pogledima, širokim obodima, diskretnoj uznositosti.

Pa i prividu i stvarnosti lahora.
Odvojenosti primanja.
I davanja.
Poput plemenita vrata navinut je nad događaje dana.
Kao mramorni lav u podnevnoj sjeni prati siluete kojemu mu se primiču.
Nekom cilju mile, tek točke u piktogramu grada grandioznih mozaika.
U neku novu sliku se slažu, Ili su tek užurbane prilike, nesređeni oblici.

Tko će znati, ljudski životi nisu torbe, u koje se možeš zagledati.

Tu negdje živi junak Isusove parabole o prvenstvenu posljednjeg u Kraljevstvu nebeskom.
U tom nadrealnom krajobrazu, upravo tako, i realno i irealno, živi svijest i postojanost pripovijesti, život ispričan kroz jednu od najljepših legendi o svecima.

Onu o  Svetom Alesiu (nekome je može razumljivije ako kažem Aleksiju, Alekseju).  
A u svakoj legendi ima puno istine.
U svojim slojevima ona govori o nečemu što se ne može zaboraviti.
Pa i kada ne bi imala svjedočanstvo papira, kamenje kao da bi samo govorilo, izbljedjeli murali bi davali svjedočanstvo o onome što se nije neposredno zapisalo. Ljubav Isusovu, i ljubav prema Isusu, može,  čini se zabilježiti svaka materija, svaki nosač onoga što je bilo i što jest.
I svaki glasnik onoga što će biti.
Jer Bogu je sve moguće.
Bogu je moguće od života koji je bio, učiniti život koji će biti.
Prošlosti koji će primiti sadašnjost u sebe i nositi je na tlo budućnosti.

Tako i legenda o svetom Alesiju plovi kao vječni čamac vjere jednog čovjeka koji je plijenio i koji plijeni, pažnju svojom ljubavi za Boga, za Krista, već petnaest stoljeća.
O Svetom Alesiju nije puno znano u povijesnom smislu.
Uloga legendi uostalom nije historiografska, One su motivi za srce. 
Sudbinsko književna snaga ove priče je enormna. 
Potencijal ovoga života bio je toliko snažan da će po njemu i  jedan budući papa, Klement IX, tada još nepoznati Gulio Rospigliosi, koji djeluje  pod patronatom pape Urbana VIII iz redova bogate i slavne obitelji  Barberini, pokrovitelja umjetnosti, napisati libreto za operu u sedamnaestom stoljeću pod nazivom „Sveti Alesio“.
Opera je ostala poznata do danas, nekad u izvođenju, između ostalog i kastrata, a danas kontratenora.

Alesio je prema toj legendi bio sin bogate rimske obitelji u 5 tom stoljeću.
Legenda se račva u nekoliko smjerova, ali u osnovi govori sljedeće:

Bog  se Alesiu obraća svojim planom za njegov život nekom posebnom pobudom o kojoj leganda ne govori.
To se događa ili prethodno ili na dan njegova vjenčanja.

Alesio iznenadno odlazi iz kuće svoga života na daleki put, koji ga dovodi na put evanđeoskog siromaštva, otuđenost u anonimnosti, u daleku sirijsku Edesu.
I poradi Krista ostavio je u osnovi sve. 
Tu je pak u tuđini poput ljubljenog Krista živio od milosrđa ljudi, u posvemašnjem siromaštvu.
Neprepoznat u okvirima moći pod kojima se rođen.
U  nepoznatom je svijetu.
Kao opći stranac.
To je morao i mogao učiniti iz silne primljene i date Ljubavi, kojoj se otvorio, jer taj bi  ga inače takav život takav stravičan pad društvenoj ljestivici učinio ogorčenim.

Čak štoviše, nakon što su ljudi u Edesi prepoznali u Alesiu „čovjeka Božjeg“, (u viziji jednom čovjeku toga grada to je potvrdila i Djevica Marija),  Alesio odlazi iz toga mjesta.  

Priča dalje ide da je nakanio otići u Tarsus, no Božja Providnost je htjela da se vrati u svoj rodni Rim.

Odnosno, ni manje ni više Alesio se vraća u svoj rodni dom.

Ovdje, neraspoznatljiv i svojoj obitelji, smilovao mu se vlastiti otac koji ga nije prepoznao, te mu daje da živi pod stepeništem roditeljske kuće.

Alesio, izjedan iznutra tugom i demonskim napastima, kaže legenda, da prekine taj teški  put „socijalnog gubavca“ i vrati se u okrilje ljubavi svoje obitelji i statusa  i napadan izvana zvjerskim ponašanjem nekadašnjih vlastitih slugu, odnosno kućnih robova, koji su ga svojski maltretirali, živi rastrgnuto svoje rimske dane.

U poznatom svijetu.
Kao kao neprepoznati stranac.
U tom stanju muke i ekstaze, sveti Alesio ostaje do same smrti.
Živio je dakle evanđeoski kao posljednji od posljednjih (naime bitno je objasniti, da se na ovaj način utajenim životom po stepenicama, u rimskoj kući u imperijalno doba našao se na dnu piramide važnosti, odnosno  iza onih na dnu, iza manuelnih robova, kako legenda kaže, koji su mu zagorčavali život, jer eto i netko se našao ispod njih).

Po smrti, u njegovim svetima rukama njegovi najbliži, ali i cijeli Rim, na čelu sa carem i papom dolaze vidjeti sada već otišlog „čovjeka Božjeg“.

Tu nalaze pismo sa istinom o njemu.
Sa istinom o tome tko je ovaj odrpanac, svetac, zapravo bio.

Po prekrasnoj priči, u času smrti svetog Alesia počela su zvoniti sva zvona na rimskim crkvama.

Pa, ako nisu, kao da jesu.
I danas ovdje, na Aventinu, u staroj ali od vremena umornoj i od trošnosti podlegloj crkvi živi niša sa grobom Svetog Alesia, iznad njegove prekrasne mramorne statue, nevjerojatno žive i bolno i brižno stvarne, položene pod ostatke  nekadašnjih stepenica pod kojima je ovaj.

Stranac.
Ujedno najmanji od najmanjeg.
Živio i umro.
Tako je živio na zemlji i njegov Bog.
A u njegovo su Kraljevstvo nadali ući  svi oni u prvoj crkvi koji su živjeli u užasnim zemaljskim uvjetima.
Očekujući nebo i njegov mir, utjehu i promjenu mjesta za vječnim stolom života.
Kako je  ispod tih stepenica živio  Alesio ?

Miris drevnog kamena razodjevenog od otuđenog mramora, davna tamjanjenja u njegovoj dubini, zagrljaji visokih pinija i taj u mramor zaročen pogled muke i esktaze.
Ostat će sami.
Nijemi svjedoci.

Jedino Bog na Nebu u svojem soteriološkom zagrljaju zna zašto ga je Alesio toliko volio.

Sveti Alesio, moli za nas.

M.S.

Ogledati se u Krvi Kristovoj za Stolom Otkupljenja

Ogledaš li se ti u Krvi Kristovoj? U krvavom hodu, u najmučkijoj i najmučnijoj noći?

Koračaš li sama ili sam sa Isusom u noći?

Zlo se približava, još trenutak i u masi relizatora Muke će doći,
Da li pored Tebe;  naoružanim samo  sobom, Krvlju i ljubavlju Kristovom pomazanim,
Neće proći?

Da li neće moći?

Pada kap po kap.
Tvoja Krv.
Na Kamenu kaldrmu razdrte zemlje, na kojoj su Boga satirali.
Pored  praznih tijela, koja Je zatekao svojim dolaskom.
Ima li te praznine u tebi?

Via Crucis postaje krvotok Spasenja jer On Je dao svoj cijeli život, za cijeli život. Svaki.
Osjećaš li se dijelom tog krvotoka? Do tebe Isusova otkupiteljska Krv dolazi, i od tebe odlazi.
Oćeš li ju trampiti? Ne, kao Isus, koje daje sve za sve. Hoćeš li ti mjeriti  mjeru spasenja?

Osjećaš li u prsima  škapular natopljen Božjom Krvi Ljubavi?

Jesu li ti riječi glasnije od djela, da li želiš radi Neba proliti tuđu ili svoju krv?

Da li oduzimaš boli bližnjemu ili mu ih zadaješ?
I nesavršenosti  i grijehe, dali ih vidiš u sebi  ili u drugima?

Služiš li se manipulativnošću i klevetom ili ćeš stati pred njome da zaustaviš njezine udarce?
Lakomosti,
Bojiš li se odmazde  moćnika, vidljivih i nevidljivih i
Diviš li se  Siromaštvu i nebitnosti drugih? Tvrdim koricama Neba.

Sjeti se, kada te sljedeći puta počnu satirati, a toga će biti,
Da Isus nije bio Bog od kroma i titana, Njegovo  svemoćno tijelo je Krvarilo
Ne zato jer bi  slab
Nego da bi na njemu zaustavio od suvremenika mu neprihvaćanje Božje Volje.

Doživljavaš li svojom ranjivošću Božansku  Ranjivost, Njegovu Ljubav i jesi li joj odan takav,
Okrvavljen?
Onako kako to ti možeš biti, u tvojim danima, u tvojim trenucima.
Uvijek Mu bliži, trudeći se slijediti Ga.
Kao šnajderica, ribar,  svećenik, kao časna i medicinska sestra, ribar, kao vozač autobusa, profesor, prodavačica na placu, odvjetnica, stolar,  student, studentica koji su na putu ostvarivanja svoga života, kao nečija baka u penziji.
Ili kao nitko nikome,
Po onome kao te vide drugi, ili kako te ne vide, bez pločice na tvome križu, u nekom kužnom dvorištu.

Osjećaš li  prazninu pa i prezir spram Isusove Božanske Ranjivosti
Jer nije uklonio na Golgoti i ne uklanja „bezbožnike“ i „neprijatelje“, probleme, muke?  
Ili si ga  upravo takvog, Ranjivog i Svemogućeg, Otkupiteljskom Krvlju
U slavu i novost Uskrsnuća skrivenog
Na Golgoti sebe i nas i njih susreo ili susrela rekavši:
Ja te volim.

Daješ li Njegovu Krv, da se ne bi prolijevala?
Da  krvava lica i krvave priče ne čine tvoju dušu ravnodušnom.
Bog zna da smo tek  Noine arke sebe u koje svakoga dana
Plove k Njemu i jedni k drugima. Od valova očuvani, Njegovom Svetom Krvi.

Da li  oko Sebe skupljaš ono  
Što Ti Krv Kristova daje i onda kada ne znaš što češ s time?
Znaš li da je čovjek samo glinena posuda, ali veličanstvena posuda na koju
Je Isus htio staviti, po svojim Otajstvima, Svoju Krv
Kao bi razmekšao oblikovanje te stvoriteljske gline
Za Vječnost.

Kap po kap
Dotiče li te duboko, sa komadićima tkiva ogoljivanja?
Znam da osjećaš tmurno crveni plašt, obavijen oko savjesti
Koja diše,
Prema ljubljenom Bogu Koji ne satire, kada Ga satiru.

Čini ti se da Krv prejeftino daješ, proljevaš? Čini se tvoja krv uzaludna? A tuđa precijenjena?
Krv Daješ, jesi li ostao neozljeđen ili neozljeđena? Ranjena i  ranjen.
Kada  i tvoja kapljica potaknuta Krvi Ljubljenog Boga sklizne
Tamo i gdje
Bi inače život, barem onaj čovjeka i civilizacije vrijedan,
Bez te Ljubavi Krvi,  
U zadnjim rupama društva
I osoba.
I povijesti.
U stalnosti
Stao.

Znaš li što učiniti sa Purpurnim plaštem sprdnje spram mučenog Boga,
Kojeg je djelić došao i u Tvoje ruke?
Polažeš li u svijest i nadu čovječanstva u svijest čovjeka koji je pred tobom, dajući tako najmanjem vode u Njegovo ime?
Biraš li Trenutak ili Vječnost za služenje Božjoj Krvi? ili ih u sebi bolno i radosno pridružuješ?
Shvaćaš li onu silinu Božjeg Zagrljaja  koja se i ne može shvatiti
I riječima ju ne možeš otpratiti?
Tek je prihvatiti,  pokloniti joj se I dalje Ju sobom dati.
Možeš li voljeti kao stanica u Krvi Kristovoj, kada krenu najljući sati?

Dok Koračaš među razbježanim prijateljima u noći
U tebi dobrota pulsira, pa i kada se bori za svijetlo u tebi
Živi.
Nerazbijena udarcima.
Sada si još na zemlji  prekriven zastorima od krvi i mesa razapetog kralježnicom
Božanskog Milosrđa.

Ako možeš, u svetoj Krvi Isusovoj se ogledaj.

I vidjet ćeš svaki tren kad
Bila si i bio si  izvor i najmanje dobrote i ljubavi.
Pokraj Tebe zlo i zla.
Nisu mogli doći,
Po tebi dalje proći.
Neće ni danas.

Neće moći.

Po  Kristu Gospodinu Našem.
Amen

M.S.

Oda hrabrosti Marije mame

svjetiljka ljubavi na stolu vremena

Ona, koju vidimo kao svoju mamu, jest provela revoluciju u svome srcu, onoga trenutka kada je rekla:

Neka mi bude po Volji Tvojoj.

Svatko tko zna da Bog šalje u najnekompromisnije situacije one koje je za sebe odvojio, koje je pozvao, da ih šalje da budu svjetlo, gdje ga nema.
Da budu više od sebe.
Svatko tko si je takvu nesigurnost Božje volje na sekundu dozvolio, riskirajući krajnji neuspjeh svega što ima, na što polaže pravo, taj zna što znači reći, poput mame Marije, u mraku spoznaje:

Neka mi bude po Volji Tvojoj.

Naša mama se oduprijela i časti žene (objasnit će evanđelist Luka da bila je od Davidovske kraljevske loze) koja je mogla doživjeti da joj Sina zakralje i da postane kraljicom majkom Židova.
Odričući se te slave, kroz abdikaciju radi Neba, za svoga nebeskog Sina, Boga koji se zakraljio u srcima ljudi  između ostalog i pranjem prašnih apostolskih nogu i tako udario primjer i mjeru važnosti u Kraljevstvu koje dolazi i mama Marija, po svome sinu Isusu, trajno se oduprijela utjecaju i ucjeni rimske i svake zemaljske i ine vlasti.
Naša mama nije znala da će anđeo zaustaviti u snu zaručnika joj Josipa da je ne otpusti trudnu, kao što nije znala da bi je Josip uopće mogao, po svojoj ljudskosti i dobroti, pismom otpustiti.
Zato nije znala da neće biti kažnjena, kako su običaji toga doba  predviđali, kada se njezina trudnoća, bez muža, počne zamijećivati.
Zaodijenula je svoju situaciju samo viješću divnog arkanđela Gabrijela rekavši u sebi:

Neka mi bude po Volji Tvojoj.

Naša mama je  pristala  za ljubav Boga i svoga Božanskog Djeteta učiniti se majkom pod Križem. 
Razvrgnula je tako i obiteljsko nasljedni sljed rodbinstava, nasljeđivanja, tj. nasljedovanja drevnog obiteljskog prava i začetnica je prava nebeske obitelji.
Naša mama je rodila moga Brata i tvoga; dijete u neimaštini, bez ugleda.
U bijegu.
Niti ju je  Zaharija utješio proroštvom da će to voljeno dijete biti „uništeno“ i da će joj srce biti kao majci mačem probodeno.
Slomljeno.
Po tom probodenom, ali preživjelom srcu, Majka Marija može oplemeniti svaku  osobu, jer ostaje čvrsto djelatna na zemlji, zaodjevena u ljubav,  puna  otvorena  srca, predodređena za Nebo.
Svjetlo već na zemlji.
Zato jer širi toplinu.
Skrb. Nadu.
Vrijedi slijediti takvu mamu i u ljudima vidjeti više od odraza sebe i nas.
Na taj način se ogledati se u  zrcalu Poziva i vidjeti:

Neka mi bude po Volji Tvojoj.

Zato je mogla mama Marija biti i eshatološka nada i razblistati zublju svjetlosti u Nebu i oko glave su joj mogle blistati zvijede.
Ovakva mama Marija može puno toga reći  svakoj ženi.
Mladoj i staroj.
I muškarcu.
Djetetu i starcu.
Marija nije umrla mlada.
Nije zaustavljena u ljepoti prikaza na baroknoj slici.
Proživjela je smrti razne.
Poživjela je da vidi. Pa i Uskrsnuće svoga Sina.
Isus apostolima ostavlja Majku Mariju kao Jišajev panj stabilnosti u vremenima prvih muka, proganjanja, sumnji i sukoba.

Naša mama Marija ne ustupa pred križevima svakidašnice.
Pred zmajem pogibelji, neznanja i neosjetljivosti, prijezira, rastuće bijede i patnji, sukoba, agresija i destrukcije.
Flajš mašine prošlosti i sadašnjosti, koja i danas pobire sve više ljudi, čini ih brojkama, sjenkama. 
Nije Marija gurnula u svoje cipele Mariju Kleofinu ili neku drugu Mariju. Ajde ti.

Ja sam ipak kraljica, boginja, bogorodica, ne dostoji mi zablaćivati se ovovjekovnim problemima, kada me čeka zlato vječnosti.
Za neokaljanost slave ja sam stvorena.

Naša mama i Isusova mama nije ohola.
Niti je ceremonijalna.
Ona je topla i skrbna, u Betlehemu, u Kani i na Golgoti, u tome je njezina  svečanost.
Nije hram sa dva trijema, ali bez nje hrama nema.
Ona mu daje stabilnost kao i onima koji su oko nje očekivali obećanje Svetoga Duha.
Časti i počasti kojima je udjeljena neće na „prvu loptu, za zemaljska joj života sjati“ .
I to je za nas, njezinu duhovnu djecu, utješno znati.
Zato je Djevica Marija mogla svjetliliti u mraku.
Nije joj trebao izvanjski izvor energije za svjetlost; nije trebala biti spojena na izvore moći,  slavu, klicanje, klanjanje, na potvrde njezine veličine.

Naša mama Marija je bila i jest svjetiljka ljubavi na stolu vremena.
Jer je u mraku i patnjama  svoga skromnog zemaljskog života
I ljudi oko nje
Bila svjetlo.
Naposljetku donijela je na svijet  Svjetlo

Marija je mama.
Majka.
Koja prati svoje dijete do kraja. 
I do kraja svijeta, i do kraja svakoga čovjeka.
Bespogovorno.
Zato je sveta i zato je Božja majka. 
Zato što je povezana sa Božjom voljom, krvlju jedinorođenca Isusa na Križu.
Sina Božjeg, Krista, koji je htio svako dijete, svakog starca, svaku majku učiniti svjesnim i osobođenim za  ljubljeni statusa djetata Božjeg i svojim otajstvima  otškrinuti ljudima pogled u vječne odnose.

Koja je uloga Djevice Marije u tome?
Marija svojim životom bivanja sa ljudima, Poziva.
Svojom ljubavi prema djetetu u neimaštini života, Plijeni.
Svojom pažnjom u kući na koju sišao Duh Sveti, Okuplja.
Svojim iskanjem od Boga u Kani, na svadbi, za mladence, Traži.
Marija nije mogla umjesto Isusa ići na Križ.
Ali jest bila na Križ pribijena sa svojim Sinom.
Dok Križa ga je dopratila i sa Križa skinutog dočekala.
U svoje na još jednom ožalošćene nemoćne majčinske ruke položila.
Pieta.
Danas Djevica iz pustinje uzlazi u nebeski Jeruzalem.
Na ikonopisima, prema  tradiciji Betlehemske naracije o Usnuću Bogorodice Marija  apostolu Tomi spušta pojas.

Taj pojas je put u nebo.
On je zagovor naše
Mame Marije.

M.S.

Kapuljača

Kapuljača,
poseban dio odjevnih predmeta koji već veliki dio ljudske povijesti postoji.
Samo jedna funkcija, zaštita.
Od topline, hladnoće, sunca, mjeseca, svijetla ali najviše pogleda.
Intima, privatnost na osobnoj razini.
Oduvijek se provlačila, od razbojnika do fratara.
Danas jednako tako popularna.
Među mladima i njihovim različitim stilovima.
No ono što me ustvari potaklo na ovo razmišljanje je tužna stvarnost.
Kako naša tužna stvarnost koristi kapuljaču.
Postavlja se na glavu naših nezaposlenih, bespomoćnih, izgubljenih.
Svakim danom u sve većem broju poput duhova prolaze pored nas.
Skrivaju svoje lice i svoju ljudskost od naših pogleda kako ih ne bi vidjeli u ovom izdanju.
Kada pognute glave ulicom nose vrečice.
Kada kapuljaču zajedno sa svojom rukom gurnu u kontejner tražeći novih 50 lipa.
Mi surađujemo s njima u očuvanju njihove intime.
Primjećujemo njihovu želju za tajnovitošću.
Poštujemo ju te niti ne podižemo pogled prema njima.
Ne pokušavamo ih pogledati u oči jer ne smatramo da bi to mogao biti netko koga znamo.
Možda dijelom zbog straha da ne bismo prepoznali nekog od njih.
Možda najviše zbog nade da i nas danas, sutra drugi neće tražiti pogledom kada ćemo navući svoju kapuljaču srama.
Kapuljača.

D.B.

Međugorje

Spremio sam se i krenuo, zamišljao sam da me čeka moja Majka i kako ću se sakriti do Njenih nogu ispod Njenog plašta i da će mi šapnuti u tišini koji put izabrati.
U autobusu nisam mogao spavati, čak i kada je mrak posvuda počeo padati i kada kroz prozor nisam više ništa mogao vidjeti, ali i dalje nisam mogao spavati i noge su mi preduge da bi ih mogao nekamo ugodno smjestiti.
Kada sam stigao brzo sam smještaj uspio pronaći, bilo je nekako tiho kada sam stigao, bilo je još rano ujutro i sunce je tek polako izlazilo.
Kleknuo sam pored kipa Gospe i rekao -Samo me pogledaj i biti će dovoljno.
Obišao sam postaje Križnog puta i šeširić na glavu stavio, postajalo je jako vruće, ali nisam za to previše mario.
Promatrao sam kako na Križu Raspetog nastaje prvo rosa, a onda se formira u kap, ljudi je obrišu maramicom i nose za uspomenu i Ja sam to želio ali bilo mi je malo neugodno, kada bude manje ljudi u sebi sam rekao.
A onda sam se penjao prema brdu Križevcu, prije toga sam kod Crkve dvije bočice vode natočio, stavio u ruksak i krenuo.
Putem sam molio, ne baš sabrano, kako sam već mogao.
Bio sam već mokar od znoja kada sam stigao do Križevca, a onda polako uzbrdo.
Nije se puno ljudi u to vrijeme penjalo, sunce je stvarno jako pržilo, primjetio sam jednu Sestru u bijelom, hodala je tako snažno i uspravno, čvrsto je držala Krunicu u rukama, Ja sam joj se u u sebi divio. Kada sam se popeo do vrha skinuo sam šeširić i ruksak i sa strane ih stavio.
Polako sam se stepenicama prema Križu penjao, sjetio sam se Molitve koju sam prošli puta kod Križa izmolio.
Dodirnuo sam Križ i kleknuo, tako sam neko vrijeme u miru ostao.
Onda sam polako do stvari krenuo i još se jednom prema Križu okrenuo, Sestra u bijelom je ispred Križa stajala, tako čvrsto, hrabro i odlučno i Ja sam joj se divio.
Kada sam se vraćao na cesti mi je netko potrubio, -Mogu Vas povesti do Međugorja, počinje Sveta Misa? –Ne treba hvala.
Želio sam hodati i u sebi moliti, ali kako je lijepo rekao „Sveta Misa“, baš je lijepo to rekao.
Kada sam se vratio u Međugorje naručio sam ćevape i pivu i to me nekako ošamutilo, aha jednu malu sam i kada sam se spustio sa brda popio, vratio sam se do apartmana, bilo je tako vruće i legao sam u krevet i razmišljao što mi je sve ovo trebalo?
Mogao sam lijepo doma ili na moru odmarati, a sada sam ovdje sam i ne mogu od ove vrućine niti zaspati.
Imao sam veliku želju još jednu pivu dok sam jeo ćevape naručiti, ali nekako sam se suzdržao.
Malo sam nemirno ležao i spavao, a onda sam ustao i otišao na tuširanje.
Pročitao sam na Crkvenim vratima još ujutro kada sam stigao da je od 18:00 molitva Krunice, Sveta Misa i Klanjanje Presvetom, to traje do jedanaest navečer i želio sam se držati programa koji je pisao na Crkvenim vratima.
Sjeo sam i sabrao se koliko sam mogao, Krunica je zvučala poput neke melodije, a ritam su ima davali pokreti zrnca među prstima, razmišljao sam o Otajstvima, osjetio sam kako me netko dodirnuo iznad ramena, stresao sam se i ugledao malo starijeg čovjeka, rukom me zamolio da se malo pomaknem, pomaknuo sam se, a on se nasmiješio i sjeo na klupicu.
Počela je Sveta Misa, čuo sam glas Svećenika iz zvučnika, ali Misa se održavala negdje vani, otišao sam potražiti i ugledao jednog Svećenika kako Ispovijeda, u tome trenutku nije bilo nikoga, jednostavno sam krenuo bez puno razmišljanja i rekao ono što me najviše mučilo, ostalo sam čini mi se zaboravio.
Misa je bila vani na otvorenom, sjeo sam u klupicu i slušao.
Propovijed je bila o Marti i Mariji, shvatio sam da će sve biti u redu ako Gospodin uvijek bude na prvome mjestu, ne trebamo se ničega na poslu bojati i ne trebamo se brinuti, meni je  to stvarno teško povjerovati, užasno se mučim kada se sjetim da ću se za dva tjedna opet morati natrag vratiti, odmah me toliko briga poput valova na tlo obori.
Kada smo pružali ruke i željeli mir Božji jedan drugome, nekoliko klupica dalje, u drugome redu, pogled mi se sa susreo sa nekim čovjekom iz Italije i kako smo su nam se pogledi susreli, krenuli smo jedan prema drugome i pružili si ruke i zaželjeli Mir Gospodnji, inače sam jako zatvoren i držim se čvrsto u svojoj čahuri, pa sam ostao iznenađen.
Ovdje vlada neki duh zajedništva, razmišljao sam, toliko ljudi iz cijeloga svijeta sjede ovdje na drvenim klupicama, u Subotu predvečer, ispod vedrog Neba i slušaju propovijed ispod plašta naše Majke Marije, ima ih iz Japana, Kine, Njemačke, Poljske i Amerike, svi u miru sjedimo i slušamo Evanđelje, svi smo kao jedan veliki narod, bez obzira od kuda dolazimo, bez obzira na kulturu i granice, tako sam promatrao i bilo mi je drago da sam te večeri dio tog zajedništva, briga me što o kome pišu u novinama, ovi su onakvi, a Slovenci su škrti, Nijemci samo rade, ovi sklapaju bombe i dižu u zrak mostove, ove treba mrziti, one sa Zapada voljeti, hrpa gluposti…Ljudi smo, jadni i grešni, klečimo tu pod vedrim nebom, ispod kipa naše Gospe Međugorske, želimo voljeti, želimo pružati ruke, želimo rušiti granice, želimo se iskreno nasmiješiti jedan drugome, tu smo zajedno, bogati i siromašni, zdravi i bolesni, svi imamo svoje brige i strahove, tu smo zajedno, želimo se mijenjati,obratiti, želimo voljeti, želimo pomoći jedan drugome.
Klečali smo ispred drvenih klupica i klanjali se Presvetome, bila je meditacija na raznim jezicima, polako sam tonuo u neke dubine, osjećao sam vjetrić  kako me dodiruje, osjećao sam trnce kako kroz mene prolaze, čuo sam ljude pored mene kako sa vrećicama šuškaju i nešto govore, pitao sam se zar ne osjećaju kako je lijepo zaklopiti oči i utonuti među oblake, utonuti ne u razmišljanje, nego samo zamisliti ljubav koja nas okružuje i  odložiti misli na obali i utopiti se u oceanu ljubavi.
I tako bi na trenutke zažmirio i nestao, a onda bi čuo šuštanje i pričanje pa bi se probudio.
Nakon Klanjanja sam još malo šetao, promatrao sam Franjevce kako ljudima dijele Blagoslove, držali bi ih za ruke i dodirnuli im čelo, izgledali su mi poput Pastira, poput brižnih pastira u jednoj večeri punoj osmijeha i mira.
Nemirno sam spavao, ružno sam sanjao, jako ružno, uhvatila me nervoza i opet sam se pitao zašto sam uopće došao, ništa se neće promjeniti, mislio si da se nešto promijeniti, da ćeš možda neki odgovor dobiti?
Da, da sigurno, možeš si misliti! Bilo me i strah kasnije, jedva sam čekao da svane.
Ujutro sam odmah krenuo na Misu, pa opet do Križa Raspetoga, ovaj puta sam skupio hrabrosti, stao na malu stolicu ispred Njega postavljenu, dodirnuo dlanom kap koja se stvorila iznad koljena, pa onda svoje čelo koje je nastalo iz pepela.
Tražio sam Majčino selo i Vrt Svetog Franje, slijedio sam znakove i hodao koliko sam mogao, sunce me pržilo i umor pomalo hvatao, nisam znao da li sam blizu ili još uvijek negdje daleko, već je prošlo podne a u četiri sata iz Podbrda se kreće prema Brdu Ukazanja, tako je pisalo na Crkvenim vratima.
Moram se još vratiti, malo odmoriti i otuširati, tako da sam se okrenuo i u Međugorje vratio.
Pojeo sam breskve i napunio vodom bočice, malo ležao u krevetu i oko pola tri prema Podbrdu krenuo, obukao sam trenirku jer mi se učinilo da će biti nevrijeme, nebo se naoblačilo i vjetar puhao, ali nakon pola puta opet je sunce zapržilo. Hodao sam i hodao skroz do kuće Cenakolo, onda sam se upitao –Nisam li negdje krivo skrenuo? 
Krenuo sam natrag i već se zabrinuo, bilo je oko pola četiri, a šta ako je Podbrdo daleko?
Tko zna kuda sam otišao?
Ušao sam u neko dvorište, djeca su se igrala i pitao sam ih da li znaju gdje je Podbrdo, nisu me razumjeli niti na Engleskom, onda su pozvali Martina, on je Svećenik iz Poljske, barem mi se tako učinilo, objasnio mi je da se vratim oko 500 metara i onda skrenem ulijevo i tako sam i napravio, ali sam usput još jednog Gospodina to isto pitao i on mi je potvrdio, još oko 500 metara i onda skrenite lijevo!
Stigao sam na vrijeme, nije nas se puno skupilo, možda dvadesetak. Krunicu je predvodio Franjevac i nekoliko domaćih ljudi, jedan mi je izgledao izgleda kao stari mornar sa bijelom bradom i krunicom koju drži u rukama poput najjačeg topa sa starih morskih Galija, drugi kojeg sam zapamtio se priprema za Svećenika i djeluje nekako nježno i radosno, a treći mi je izgledao otmjeno i nekako svečano, moli glasno i klekne na svakoj postaji i oči nakratko zaklopi, u tom trenutku mi izgleda kao da je negdje na nebesima, ta jednostavnost a opet toliko dubine u njihovim kretnjama me očarala.
Cijelo vrijeme sam razmišljao da mi bus za Zagreb ide u 8 navečer, i pitao sam se  da li ću se na vrijeme u apartman stići vratiti, a još se moram otuširati i spremiti, stvarno mi je žao što sam se toliko brinuo i da se na tako Svetom mjestu nisam bolje sabrao i više vjerovao, oprosti mi Gospo!
Kada sam odlazio nešto sam na brzinu pojeo, skoro sam uz sendvič naručio i pivu, ali sam se ipak u zadnji čas predomislio i rako – Dva deci mineralne!
Sjetio sam se kako mi je Svećenik rekao „Alkohol još nikome ništa dobra nije donio“ Počela je oluja i pljusak, pravo nevrijeme, brzo sam otišao do kafića preko puta autobusne stanice, bojao sam se da mi bus ne pobjegne.
Taman je stigao kada sam cestom prolazio, bilo je još pola sata prerano, vozači su sjeli u kafić, a Ja stol do njih da slučajno ne odu bez mene, nisam imao  povratnu kartu i nisam nikada kretao sa te nepoznate stanice i nekako sam se cijelo vrijeme bojao, da se ne dogodi nešto nepredviđeno.
U autobusu opet nisam mogao spavati, ali kupio sam srebrni prsten u Međugorju, njega sam na prstu vrtio i pomalo se molio, bio sam žedan i tako sam želio popiti hladnu pivu, tako jako sam to želio gotovo neprirodno, nekako sam osjećao da to nije dobro i onda sam se sjetio ako mi se pije piva mogu popiti i bezalkoholnu.  
Kada razmišljam da li sam našao što sam tražio, da li se nešto važno ili neko čudo dogodilo?
Ne bi rekao.
A da li se ipak nešto dogodilo?
Možda, nisam siguran.
Nekako mi se gadi alkohol, na moru se niti jednom nisam napio, popio bi koju pivu i to je to, znao sam se napiti vikendima, sada više ne, nekako mi je to odbojno, a to sam već dugo vremena stvarno želio, jer kao da padne kiša i sva ona prljavština koja se sakuplja po cestama, izlazi na površinu kao bujica i počinje plutati ulicama i teško ju je zadržati u kanalima, tako vidim djelovanje alkohola, barem na sebi,potiče u nama ono što želimo savladati, a mi gubimo snagu, a i tako smo sami po sebi slabi.
A umjerenost?
Kažu ma daj, treba biti umjeren, nema ništa loše u tome ako je čovjek umjeren, umjerenost češće prelazi u neumjerenost, nego se zadrži u umjerenosti, barem Ja to tako vidim.
Ali nije niti samo to želim se odricati, stvarno se želim odricati.
Propovijedi u Subotu i Nedjelju je bila o Marti i Mariji, o tome kako moramo u sebi pomiriti posao i duhovnost, o tome kako je to moguće ako Boga uvijek i u svemu stavimo na prvo mjesto.
To mi se nije svidjelo, radije bi volio čuti da trebam nekuda pobjeći, negdje se sakriti, negdje u planinu, spilju ili na neki otok u Tihom Oceanu, ali nisam to čuo, ako je to odgovor na moje pitanje, stvarno mi je teško u ovome trenutku vjerovati.
Kada razmišljam da li sam našao što sam tražio, da li se nešto važno ili neko čudo dogodilo?
Ne bi rekao.
A da li se ipak nešto dogodilo?
Da li sam čuo šapat?
Kada sve ovo pročitam mogu li čuti šapat, mogu li osjetiti i što mi govori?
Sutra počinjem raditi, ova dva tjedna sam redovito išao na Svetu Misu, Pričest, molio Krunicu, ali kako će dalje biti….. teško mi je o tome govoriti…..

I.G.

Život vječni

SOS na Autocesti  života

Čini to i živjet ćeš.

Taj program života me slijedi, kao jeka, kao odbljesak  automobilskih svjetla od sigurnosne ograde.
Poput bljeska u daljini, dok vozim cestom. 
Dolazi mi u susret.
Veliki snopovi svjetlosti traže put kroz mrak.  
Dolaze i put  moje točke kretanja.
Tu.
Do mene.  
I od tuda do u vječnost.
Tuda ide moja sudbina.

To je moja autocesta života.  

Kroz retrovizor mogu vidjeti prošlost.
Kroz stakla, samo dijelove šumaraka, rukohvat purpurnog neba.
Odsječene slike planina, užeglost ceste.  
Tišinu i zvuke zarobljene u pamćenju krajobraza, dok ispred prostor i vrijeme zavijaju  u neraspoznatljivu budućnost.

Ja ne znam kojom brzinom vrijeme ide.

Niti znam kojom brzinom vozim po toj autocesti.

To je moja autocesta života.

Niti znam koliko još imam do kraja.
Koliko će se  ispred mene dogoditi  sudara.
Danas.
Sutra.
Za deset godina.  

Možda je baš sljedeće skretanje moje, a možda ću proći i tamo gdje još sada  nema ceste.
Kroz kamene vrleti gdje će Bog načiniti tunele i kroz koje će ljudi, po ljubavi  prema Bogu i bližnjemu, proći.

Možda je baš to sljedeće skretanje.

Moje i tvoje samarijansko  skretanje.

Tamo gdje mogu životom odgovoriti na pitanje tko je  moj bližnji .

Pismoznanac u biblijskom čitanju  zna unaprijed  odgovore  na pitanja koje je postavio pred Isusa.
Po Levitskom zakoniku zapovijed činjenja dobroga bližnjemu odnosi se na njegova sunarodnjaka, člana izabranog plemena, naroda, odnosno onoga tko je živio trajno  u izabranoj zemlji. 
Isus pak nije tražio reprodukciju odgovara, šematski odgovor.
Nije zato na pitanje odgovorio pitanjem.

Njegov odgovor u formi parabole izaziva pismoznanca.
Parabola se širi krvlju kao nepoznata svijest.
Budi.
Čini.

Osvješćuje.

Moj bližnji, moj sunarodnjak  je moj sunarodnjak po Isusu, po nacionalnosti srca, po zavičaju Križa.
Po hrabrosti dobrote, po esktravantnosti ljubavi, koja je posramila i starozavjetnog svećenika i levita i mentalitet koji simboliziraju, ljubavi koja se odmaknula od procijenjenog izvaganog odnosa sa ljudima i sa Bogom.

Susrećem ljude putem.
Gledamo se kroz  vozačke odraze.
 
Jesi li ti moj bližnji, moja bližnja ?

Vedute prometne nižu se brzinom promišljanja i reakcija.
Tko je moj bližnji?
Danas će netko uzeti nešto od moga života i netko će mu nešto dati.
Nešto ću od toga znati,  ali mnogošta neću možda nikada znati.
I jednoga dana će smrti prekinuti sve naše poluspoznaje i posuđena rodbinstva.
A Otkupljenje će ih, vjerujem,  dokinuti vječnim odnosima.

Presjeći će i tebe i mene neka bol danas, neki udes na autocesti života i ugrijati možda neki osmijeh, čestitka rođendanska.
Besplatan osmijeh.  
Možda i sutra.
U igri razbojnika i heroja, u kojoj, ni sam ne znam kako se i zašto mijenjaju perspektive, pravila i potezi, nalazimo se i ja i ti prečesto sigurani i prečesto nesigurani da bi se bacili pod Božje noge, sa najiskrenijim pitanjem.

Dragi Bože, što mi je još činiti za život vječni?

Opljačkani čovjek na putu iz Jeruzalema u Jerihon (iz nedjeljnog čitanja) ne mora naravno biti fizički izmasakriran (ovaj je bio), da bi u njemu vidio povod činjenja prema Božjoj paraboli.

Povod po Božjem pozivu na činjenje, umjesto tipskom odgovoru za objašnjenje nečinjenja.

Kažu, sigurno su žurili leviti i svećenici tim „krvavim putem“ i nije se valjano bacili u rizik da se ritualno onečiste možda već mrtvacem ili možda da ne postanu žrtve razbojniku koji se  mogao pretvarati da je unesrećen i potreban pomoći, kako bi ugrabio njihov novac i vjerojatno  kolateralno ugrabio njihov život.
(i tu je situaciju doživio svatko od nas barem jednom od onih „koji vrebaju na dobrotu  naivnih kršćana“).

Nije baš neki siguran odgovor dao Isus po pitanju tko je moj bližnji.
Odgovor je zapravo opasan.
Provokativan.
Ali takvo je bilo i pitanje.
Mi kao ljudi volimo pitati Boga za potvrdu naše pravednosti.
Za potvrdu kako  su naše vozačke procjene na autocesti života uvijek umijeće mogućeg.
I najbolji mogući izbori.

Osobito tamo gdje  se naši životi spajaju sa drugim životima.
Sa autoceste nas ljudi izlaze i ulaze. 
Ona je prepuna petlji koje poznajem i koje ne poznajem.
Tu smo ja i ti.
Tu jesmo.
Bog je stvorio ovu cestu. 
Isus, objašnjava Pavao crkvi u Kolosu je „nasljednik“(provorođenac, pravni sljednik) Boga, nasljednik  stvaranja, zato upravlja cijelim svijetom.
Kozmosom. 
Tu se Pavao u ovoj poslanici upušta u raspravu sa pojavom religijskog sinketizma u Kolosu, koji je u prvim crkvama, našao i za Isusa tek neki kutak, neku svrhu među zvijezdama, postovima i magijskim zazivima.
Pavao se trudi pisati drukčije, Krist nije spasonosni objekt, znak.

On jest, on je  subjekt na toj autocesti.

Isus je Kološanima objašnjen kao prapočelo stvarnosti, kao osnova svih elemenata tvorbenosti.
Kao gospodar tada jednostavnih i filozofskih promišljanja tema: fizike, kemije, biologije, astrologije.
Bog koji je složeniji od modaliteta njegova razumijevanja. 
Ova poslanica nije traktat o metodologiji znanosti. 

Na nečemu drugom Bog inzistira. Odnosno potvrđuje prvo načelo Zapovijedi Božjih.

Voli Boga.

Kako ?

Volim svoga Boga svim srcem svojim.
Gospodine, da Tebi je poznato da te volim, mogao bih reći kao Petar na autocesti svoga života tamo gdje se Isusova traka Uzašašća odvajala od Petra  ulazeći u Nebo.
Volim svoga Boga svim razumom svojim.
I tiho i burno pratim, i svjetlucavu i oblacima zaklonjenu, poput istočnjačkih mudraca, pratim tvoju zvijezdu Isuse. 
Pa i ko Toma u prostorima nedostatne spoznaje  upirem prste svojih nemoći u Rane Tvoje svemoći.
Svom snagom svojom.
Kao  Samsonovu snagu ja moram  imati u Križu.

U pritjecanju bližnjem njezina je moć.
Znam da i tako ti živiš.
Susprežemo cinizam kojim nas je nahranio ovaj dan.
Svijet u kojem živimo je tako neponovljivo reciprocitetan, da je ravno čudu, da je prosto nevjerojatno, da netko nešto učini bez povoda, interesa ili za više, a opet sebične  interese.

Da se dogodi. Da bude kao ljubav.

Da zasja kao ljubav između Boga i ljudi i ljudi među sobom.
Zvuči naivno i budalasto.
Život bez povoda, bez utega interesnog  promišljanja.
Bez dojenja vizijama.
Bez odgajanja misijama. 
Bez osuđivanja čovjeka u čovjeku na vječni trk od Jeruzalema do Jerihona i natrag.
Bez snage i volje da vidim bilo koga kraj puta.
I da mu pomognem na način na koji je to njemu potrebno.
Ne na način kako sam ja to procijenio da je i koliko mu je potrebno. 
Po toj autocesti vozim. 
Prolazim danima i bivam noćima.
U realnosti  fizičkoj i metafizičkoj, cesta i ja osuđeni samo jedno na drugo.

Dok  čujem Čini to i živjet ćeš znam da sam budan.

Te  Božje riječi imam kao  kartu koja je ispisana, koja je topografski rasložena u meni.
Koja je u meni incirana.
Da mogu po njoj snivati. 
Po njoj navigariti.
Biti.
Dušom za nju prijanjati.
Srcem cijelim, umom cijelim, snagom cijelom.
Tu je sljepljeno moje srce sa asfaltom stvarnosti.

Čini to i živit ćeš.  

Lampica za gorivo svijetli.
Istina, nisam jednom od straha propustio povesti neznanca autom u mraku noći.
Bilo bi nepromišljeno.
U žurbi sam.
Možda bi završio na rubu stranice neke crne kronike, kao povod slučajnom zamašnjaku zločina.
Besmislenog nasilja.  
Naravno, i  ja sam takav autostoper života, ali koji računa na nesebičnost Boga i ljudi.
Lagano je u biblijskim čitanjima zauzeti dobru stranu i s njome se poistovjetiti.
Kao govornik i kao slušatelj.
Hrabro je sagledati pravu hrabrost dobrog Samarijanca.
I dozvoliti si hrabrost da po njoj pružam i primam.
Jer…

I ja i ti  autostoperi smo  u Božjem životu, to znam.  

Molimo za život.
Molimo za pravi život.
Ne osluškivanje života.
Ne pobiranje sjena života i crtanje života u Platonovoj špilji realnosti.
Za pravi život.
I ja i ti negdje planiramo banuti pred Isusa na putu sa svojom autostoperskom molitvom za život.

Na autocesti prema nebu, pa i dalje.

Razmišljamo o povodu.

Molimo za život.

I postajemo spremniji. 

Na autocesti života.

M.S.

O poslanju Sedamdesetorice

Nedjeljno je čitanje posvećeno misiji Sedamdesetorice (ili sedamdesetdvojice) učenika koje jedini od evanđelista, u takvoj formi, prenosi Luka.
Radi se o jednoj od tema koju Evanđelja donose u različitim varijantama.
Slično, skraćeno misijsko poslanje, poslanje apostola, donose  i evanđelist Luka i evanđelist Matej.

O identitetu ove Sedamdesetorice ne znamo puno.
Njihovo slavljenje  je ostalo  na temelju  tradicijskih  predaja, osobito je čašćeno u istočnim kršćanskim crkvama, gdje se Sedamdesetorica slave kao sedamdeset apostola.
Slave se kao blagdan Sedamdesetorice (4.1.) no ujedno se kroz godinu  posebno  slavi i svaki od Sedamdesetorice, prema popisu  sastavljenom iz pera  drevnog biskupa i mučenika Doroteja iz Tira, koji je živio  u trećem stoljeću.
Na toj listi su različiti kršćani:  evanđelisti,  mnogi drugi kršćani čija se imena spominju u poslanicama (Gaius, Aristobulus npr. u Rimljanjima) te drugi koje Dorotej spominje kao ranokršćanske biskupe.
Sam pak broj je simboličan s više osnova.
U Knjizi Postanka broj sedamdeset se uzima kao broj Noinih potomaka, a na taj način predstavlja  cijeli poznati ljudski opus tog doba.
Odnosno, radi se oukupnom broju poznatih naroda.
Isto tako ovaj broj upućuje na  broj starješina kojima je Mojsije dao ulogu vođenja naroda kroz pustinju prema obećanoj zemlji, što je opisano u Knjizi Izlaska.
Ili pak, spominju neki, da ovaj broj  podsjeća na broj prevoditelja koji su prevodili hebrejsku Bibliju na grčki.
Alegorijska razina čitanja Evanđelja, koja ne počiva na kronološkom povijesnom  iščitavanju i protoku događaja, vidi simbolizam Sedamdesetorice u navještanju Kraljevstva nebeskog u svakom domu (poznatog svijeta) iako se ono  kao perikopa (biblijska slika ili cjelina) stavlja u kontekt misijskog poslanja po židovskim domovima, te se ne odnosi na kršćansko misijsko poslanje nakon Muke, Smrti i Uskrsnuća Kristova.
Prema alegorijskom čitanju i Crkva poput Sedamdesetorice predvodi kršćane prema obećanoj zemlji. Prema Kraljevstvu nebeskom.
Ova misija se odnosi na navještanje dolaska vladavine Kraljevstva nebeskog, ne samo riječima, nego i djelima.
Ta djela su eshatološki znaci doba Božje pravde koja kuca na vrata ljudi.
Božja pravda po kojoj je došao Isus, koji šalje spomenute učenike u nepoznate domove.
Po izlječivanjima bolesnih, istjerivanju demona, loših duhova vidi se  materijalna  strana tj. znakovi  ulaska  Božje riječi, mesijanskog navještaja  u  domove onih kojima su Sedamdesetorica pokucali na vrata.
Bitna dimenzija ovog navještanja je siromaštvo navjestitelja  i potpuna  ovisnost o Bogu.
Isus im kaže:.. Ne uzimajte dvije haljine, idite bez vrećice za novac, jedite ono što Vam se daje, ne prelazite iz kuće u kuću, dajte mir onome tko vas prima.
Hitajte (bez dugih pozdrava po cesti i razgovora).
Učenici moraju  navještati Riječ u svojoj posvemašnjoj nesigurenosti i po posvemašnjem pouzdanju u Boga.
Uključeni potpuno u  svoje poslanje.
Primat će ih  nepoznati  ljudi, primajući s njima  u svoju kuću realnost i moć snage Božje riječi. Po poslanju inkarnirane Riječi Božje.
Primajući Isusove poslanike primaju i samog Isusa, Božjeg Sina.
Oni koji vjeruju u Isusa Krista, koji žive u Njegovim znacima, i danas po svojim životima, unose u nepoznate domove Božju riječ.
Po riječi i po životima.
Po plodovima te Riječi.
I plodovima toga što je Božja riječ učinila u njihovim životima. 
I navještajući  što Bog može učiniti životima.
Koji može pomoći ljudima i staviti ih u odnos sa svojim Kraljevstvom.
Evanđelist Ivan  ovakvo navještanje zove donošenjem svijetla  u nečiju  kuću.
U nečiji dom.
U kuću nečijeg srca.
Osobito je vidljiva snaga Božje riječi u konkretnim životima ljudi tamo gdje ljudima više nitko ne može pomoći do sam Bog: na operacijskom stolu, u kroničnoj bolesti, u beznadežnim situacijima, pri teškim ljudskim  gubicima, materijalnoj neimaštini ili pak u potpunom klonuću duha.
Priče ljudi koji su čudesno izlječeni, koji su osnaženi, koji su se ponovno rodili  po vapaju Bogu nisu rijetke.
One ne sačinjavaju sukus kršćanstva ali održavaju njegovu bitnu demostracijsku karakteristiku.
Izliječenje, iscjelivanje i biblijski predstavlja bitan dio realnosti koja se prostrla između Isusa i ljudi.
To su čudesni mesijanski znakovi Njegove ljubavi za ljude.
Ta snažna, intimna prožetost ljudskog i božjeg u odnosu naglašena je u  čitanjima ove nedjelje. U Izaijinom proroštvu o spasenju, na naljepši način su opisani božji planovi sa svoj izabrani narod. Bog obećaje : …veselit ćeš se u Jeruzalemu. 
Ja sam vidio puteve (krive) svoga naroda, ali opet izlječit ću ga, vodit ću ga, utješit ću ga.
Bog svoj narod donosi kao dijete na grudi utjehe. Tješit ću Vas, kaže, poput majke i bit ćete utješeni u Jeruzalemu.
Kao kršćani iščitavamo ovo proroštvo po onome što Bog učinio spasenjski po  svome Sinu u Jeruzalemu, za sve nas u Jeruzalemu.
Po tome  u Psalmu 66 pjevamo  u slavu Božjeg imena.
Psalmist kaže:  sva će ti zemlja pjevati, pjevat će Tvome Imenu.  
Dođite svi koji ste u strahu od Boga ( koje vjerujete u Njega i koji Ga volite) i ja ću Vam objaviti što Je učinio za moju dušu.
Blagoslovljen Gospodin koji se nije okrenuo od mojih molitvi i nije okrenuo  svoje milosrđe od mene.
To je vjerujem, doživio svatko tko se sa Bogom,sa  Isusom, susreo.
Koji Ga je prepoznao i koji Ga slijedi.
U kontekstu govora o spasenju, o ulozi kršćanskih zajednica, ranih crkvi u nekršćanskom svijetu, u poslanici Galaćanima, Pavao govori o uvjetima naljedovanja Krista i navještanja Kraljevstva nebeskog.
U ovoj raspravi o vanjskim obilježjima prve kršćanske crkve,  u ovom pismu lokalnoj crkvi i zajednici, Pavao razvija svoje teze prisutne na više mjesta, u više poslanica, teze o tome da je Križ temeljno kršćansko obilježje.
Novo obrezanje.
Kaže;  obrezanje kao niti neobrazezanje ne donosi ništa, nego novo biće.
Napostku završava riječima o vlastitom iskustvu: i sam je  raspet u svijetu po tom Križu po kojemu ga je Bog podigao, po kojem je podigao njegovo poslanje  i po kojem sada  šalje blagoslov crkvi Galaćana.
Po tome, kaže, mir bio s vama i sa Izraelom Bog. 
Pavao govori  o Slavi božjoj, o onome što Bog jest, što je kadra učiniti i što mu je učinio. Takva moćna kombinacija riječi i djela može oplemenjivati kuće od kojih kreću i kojima dolaze Sedamdesetorica.

Malo je ljudi koji dijeljem svijeta koji  nisu čuli za veliku pjevačicu božanstvenog glasa Whitney Houstoun.
Dvije od posljednjih pjesama, nakon velikih problema koje je ova pjevačica preživjela, zapravo su i molitve.
Pjevaju o nepatvorenom odnosu sa Bogom, po čemu su i psalamske i himničke, ujedno i misijske.
Pjevaju o velikoj slavi Božjoj, o tome što Bog može učiniti u nečijem životu.
Što jest učinio.
I po tome ulaze u naše domove i ta riječ govori za sve one koji su napaćeni u teškim životnim situacijama i  ne mogu se vlastitiom snagama podići na svoje noge i otvoriti se Bogu i njegovom oživljujućem duhu.
Božjoj pomoći.

Pjesme se mogu čuti (odnosno clipovi vidjeti) na sljedećim  linkovima na  youtube-u  uz priložene  prijevode, odnosno  obrade na hrvatski :
http://www.youtube.com/watch?v=D0MR0_zW6U8&feature=related

Podižem pogled k Tebi

Dok padam u postelju
Nebesa Čujte moj glas.
Izgubljena, bez razloga Više nemam što dati ja.
Došle su mećave zime
U moje sunce  unijele su tmine.
I nakon svega što sam prošla
Kome se na zemlji  za pomoć
Da krenem.
Kome bi došla?
Zato, podižem pogled k Tebi
Podižem pogled k Tebi
Nakon što me napustila sva snaga
Samo u tebi mogu biti snažna ja.

Zato podižem pogled k  Tebi
K Tebi podižem svoj pogled
I kad sve pjesme minu
U Tebi čujem svoju melodiju
K tebi dižem pogled.
Pogledom tražim Tvoju blizinu.

I sad kad gubim svoj dah
U meni nema više borbe
Tonem u sve tiše
Jer, ne mogu se podići
Dići  više.
Sad još
Tražim ta otvorena vrata.
Život je sve tiše, ne diše.

I svaku cestu kojom sam pošla
Po žaljenju znam
I ne znam  hoći li uspjeti
I sada ništa
 Ne mogu znati.

Samo podići  glavu.

I zato podižem pogled k Tebi
Podižem pogled k Tebi
I nakon što iz mene izađe sva snaga
U Tebi mogu biti snažna
Podižem pogled Tebi
K Tebi ga podižem. I kad sve melodije minu
K tebi podižem pogled
U Tebi čujem pjesmu sebe
K Tebi podižem pogled.


Moji nasipi su probijeni
I zidovi se  moji
Sada na mene ruše.

I dok kiša pada
Poraz me zove sada
Trebam Te
Da me oslobodiš.
Protiv poraza Ti si moja nada.

Da Me Uzmeš i makneš sa zemlje borbi
Gdje ratovi ne staju
Trebam Te
Tvoju Svjetlost trebam, da me objasja.
U Tvome Sjaju.

Zato podižem pogled k Tebi
K Tebi, samo k Tebi oči podižem
Svoje umorne oči.
Dajem.

I kad moje snage više nigdje nema
Samo u Tebi ja mogu
Biti snažna.


Zato podižem oči k Tebi
K Tebi dajem pogled svoj
I kad melodije sve uminu
U Tebi živim Tvoju pjesmu
Sudbinu.

I podižem K Tebi  pogled.
Svoj.

http://www.youtube.com/watch?v=-hy2IyvMvDg

Nisam znala za  snagu koju imam u sebi

Izgubila sam dodir sa vlastitom dušom,
Nisam se imala kome obratiti,
Nisam znala kako ići.
Izgubila sam dodir sa svojim snovima,
Mislila sam, to je moj kraj.
I činilo se da se neću izvući,
Nisam imala nade za nastaviti dalje.

Mislila sam  slomit ću se.

Nisam znala za svoju snagu
I pala sam i izgubila orijentaciju
Ali se nisam uništila
I prošla sam kroz svoju  patnju.

Nisam znala za svoju snagu.

Proživjela sam svoj najtamniji trenutak
Vjera me održala na životu
I podigla sam se natrag
Podigla glavu visoko
Shvatila sam da nisam stvorena da bi se slomila

Nisam  znala za snagu koju imam u sebi.

Našla sam nadu u srcu
I našla sam svijetlo u životu
Moj izlazak iz mraka
Našla sam sve što trebam
Unutar sebe.
Mislila sam, nikada neću naći put
Mislaila sam, nikada neću podići taj teret
Mislila sam slomit ću se.

Nisam znala za svoju snagu.

Proživjela sam svoj najtamniji trenutak
Vjera me održala na životu
I podigla sam se natrag
Podigla glavu visoko
Shvatila sam da nisam stvorena
 Da bi bila slomljena.

Nisam  znala za snagu koju imam u sebi.

M.S.

Slobodni pad u Božje ruke i plug svetosti

Tko prihvati poziv ne može ništa očekivati. Ali može sve primiti.

(Pulpitum  dr. Edith Stein, filozofkinje i karmelićanske redovnice,Terezije Benedikte od Križa, mučenice i svetice Crkve)

Ono što je Isus rekao, rezonira u krvi i Crkvi kao nebeska liturgija.
Prolazi svetohraništem poput Duha Božjeg.
Uzdiže se do Pulpituma (propovijednice) i snagom Riječi Božje potresa tijela i prodire do zadnjeg kutka duša onih sabranih u Ime Njegovo. 
Pulpitum snagu Božje riječi daje u ljudske ruke i snagom ljudske riječi zahvaljuje Bogu i šalje ljude u Božje ruke.
To poslanje je zahvat Boga kroz poziv u živote ljudi  koji će plugom svetosti orati njivu sadašnjosti.
A o kakvoj se ovdje radi njivi?
O kakvoj se svetosti?
I o kakvome se napose plugu radi?
O tome govore ova nedjeljna čitanja, ali govori i jedan život.
Govori o tome životno i snažno.
Život duhovne  majke Edith Stein, koja je krenula za Gospodinom u teškim i mučnim vremenima, vremenima drugog svjetskog rata,  čineći se po Njegovu  Križu plugom Njegove svetosti.
Taj život nije kronika za kršćansko hvastanje.
Za  sabrane oko Božjeg pluga, on je Propovjednica ljubavi.
Pulpitum Istine, Puta i Života.
Izbor vječnosti pred pogibeljima svih vremena, svih sadašnjosti. 
No o kakvoj se radi njivi i o kakvoj se napose pogibelji  radi?

Prema starozavjetnoj Knjizi kraljeva Ilijiin „proročki šegrt“ Elizej je, prije no što pođe za Ilijom (koji ga je inicirao učiteljskim zaogrtanjem u  svoj (moćni) plašt),  htio poljubiti oca i majku i oprostiti se s njima.

Ilija je rekao, odi, ali se vrati zbog onoga što sam ti učinio.
A kuda ide taj Put ?

Jednoga se dana dr. Edith  Stein, mlada i briljantna znanstvenica  oprostila od svega što ju je trebalo dominantno karakterizirati i predodrediti kao ljudsku jedinku.
Kao osobu, kao čovjeka, kao sazrijevajuću ženu.
Ostavila je na egzistencijalnom pragu dijelove sebe; dijelove biserne niske načinjene od bisera obiteljske vjere, znanstvenog rada, ljudi koje je voljela i koji su je voljeli, dojmove koncerata, nedjeljne šetnje, rođendanska slavlja, smirene haljine života koji je živjela…
Sve će  se promijeniti iz dva razloga; ona odlazi u Karmel  i dolazi drugi svjetski rat.

Poljubivši svoju majku, sa molbom za oproštaj i za blagoslov (koji nije dobila) odlazi predati se  Zaručniku kojega je izabrala kroz svoj klauzurni plug svetosti.
Ipak debeli klauzurni  zidovi bit će  pretanki da se kroz njih ne bi čula sva patnja i krici deportiranih Židova u jezovitoj kristalnoj noći, koje je sa razlogom Edit smatrala ne samo svojombraćom i sestrama nego i svojom duhovnom djecom, i koje je od Boga dobila, kao poziv nasljedovanja.

Kako je Krist našao Edith, tako će Terezija Benedikta od Križa naći svoju, na deportiranje ošišanu djecu Božju sa prošivenim Davidovim zvijezdama.
Naći će ih u vagonima smrti.
Skutrena u tom vagonu djeca  će naći u ovoj ošišanoj redovnici majku pod Križem, na lubanjskom polju smrti koncentracionog logora.  
Pod Križem logorske realnosti gdje je svaka sloboda prerezana smrću, u patnji svakog mučenika u logoru, ova će sestra u slobodi dati svoj život kao  pečat osude  zla nacističkog režima ali i svakog drugog zvjerskog režima koji će ga slijediti ili mu prethoditi, ne čineći nikako to konkretno zlo relativnim i objašnjivim.
I kako piše u jednom monografiji, dok će se u nacističkom logoru brinuti za mališane čije su majke u očaju dovedene do tupila užasa, Edith Benedikta od Križa doista je u nasljedstvo uzela samo Boga, prema psalamskom napjevu.
Gdje nije bilo nade, učinila se nadom.
Gdje nije bilo ljubavi, učinila se ljubavlju.
Gdje nije bilo istine, učinila se istinom.
Do kraja.
Tamo, na zgarištima ljudskih tijela, u „pripravnim“ barakama za smrt, u okruženju jedne lude i povampirene civilizacije jačeg koja je prvim godinama prije drugog svjetskog rata gradila svoja osvajanja i pravo na šutnji svih onih koji su trebali biti glasni,   Edith, sestra Terezija Benedikta od Križa,  ulazi  samo oboružana Isusom, samo uzimanjem Boga u nasljedstvo, u sam pakao nacizma i sam pakao konkretnog  logora i tu se poput Majke Marije daje učiniti majkom ljudi, pod Križem, na smrt bačenih malih i odraslih ljudi.
U samo grotlo zla je bačena.
Kao sveta voda, kao svetica bačena je i bacila se na vatru kojom se gasi veliki požar zla u povijesti ljudi.
Svakako, ništa se ne događa preko noći.
Vlak koji će odvesti dr. Edith Stein, svetu Benediktu Tereziju  od Križa, okruženu mamama i djecom,tatama i bakama, tetama i djedovima, kćerima i sinovima sa našivenim Davidovim zvijezdama  u koncentracioni logor i konačno u  smrt, pokrenut je sa povijesnog perona  puno godina ranije.

Odvažno je pisala ova žena  u sam vrh Crkve tražeći da digne majka glas u zaštitu glas svoje djece a  protiv  zlokobnog režima koji se predstavljao kao model vladanja arijanske rase, nacional socijalizma koji se konačno formulirao u predatorski i genocidni nacizam.
Režim koji se okoristio žestokim  osiromašivanjem  i politizacijom ekonomskog  propadanja običnih ljudi u Njemačkoj nakon prvog svjetskog rata i u ovit svjetske krize 30tih godina dvadesetog stoljeća.

Pisala je iskrena srca jedna žena protiv u prvo vrijeme sporadičnih  zvjerstva i nestajanja ljudi (i katolika koji su mu se suprostavili) u noći od režima koji se da apsurd bude tim veći  pozivao na katoličanstvo.
Na izabranost.
Na „pročišćenje rasa".
Kada su to i mnogi filozofi toga doba i prihvaćali.  
Bila je jedna od malobrojnih koja se oglasila javno, jer radilo se o radikalnom činu ljubavi za Istinu pred kojom su se ispriječili mogućnosti utamničenja i pogubljenja.
Stoga će izgubit će život.
Zlo mučitelja će joj iščupat  život iz prsiju, zlo koncentracionog logora, na isti način kao i pateru Maximilian Maria Kolbe-u  ili dr. pastoru Dietrich Bonnehofer-u.
Sveta Benedikta se nije imala čemu okrenuti po pozivu Kristovu.
U vremenu kada je sloboda i život postao povod cinizma kundaka jedna se profesorica filozofije i redovnica bacila pod noge sustavu koji je ubijao djecu i ljude.
Njezin udjel u Kristovoj patnji bit će da u redovnički veo umota najmanje od najmanjih. Prezrene.
A taj veo bit će njezin cijeli život.
Najradikalnije je proživjela Isusov poziv Slijedi Me po kojem joj je dodijeljen od pape Ivana Pavla II i vijenac  slobode  i vijenac slave, kojim je bacila svjetlo na brojne sjene i okove neslobode onih koji nisu imali toliko hrabrosti.

Ljubav je radikalna.
Ne možeš nekoga na pola voljeti.
Kalkulirati sa ljubavlju.
Prema ljudima.
A osobitio prema Bogu, kojem je vanjska i nutarnja ljubav poznata.
Zato  već i prije polaganja svoga života Edith pratiti svoj ljubljenog Krista baš onako kako to enađelist Luka opisuje kroz Isusove riječi :…A Isus im (onoma koji su mu govorili da će ga pratiti kud god išao) odgovori: I lisice imaju svoj brlog i ptice svoja gnijezda.

A Sin Čovječji nema gdje  bi odmorio glavu.
S koferom luta Terezija Benedikta od Križa, od samostana do samostana, onako kako se pomicala sjenka slobode i neslobode u Europi.
Vodila je borbu za radikalnu slobodu ljubavi pod vodstvom Svetoga Duha.
Nije sve palo s neba na čelo.
Njezin plug je postala Božja riječ i pobuda Duha svetoga, kako na klauzurnoj njivi koja je bila puna trnja za ženu u zreloj dobi, tako i na  njivi Križa.
Njivi pogubljenja.
Jeli mogla emigrirati u Ameriku putem Švicarske kao veliki broj njezinih kolega?
Možda i jest, da se okrenula od „onih kojima nitko nije mogao ionako pomoći“ i koji su dobro došli kao Kainovski izgovor za imperijalizam koji uvijek spava u masovnim totalitarnim sustavima svih predznaka i razvija se na tlu osiromašivanja i nepravdi, dijeljenja ljudi u društvu radi vladanja, stvaranje sukoba, mržnje koja je oslobođena paležom svijesti i savjesti.

Ni na koga tko joj je morao uskratiti gostoprimstvo radi ratnog lova na jednu bespomoćnu obilježenu ženu, kada su je morali sa koferom slati od vrata do vrata, nije zazivala sumpor i vatru.
U njoj ne živi osveta radi prošlosti i uzimanja njezine sadašnjosti.
U njoj gori svjetlo budućnosti.
Svjetiljka koja će biti zapaljena na petroleju njezine krvi.
U logoru će se poput brata u svetosti Kolbea baciti izazivački pred „izabirače“ za smrtnu komoru, kako bi jednoj djevojčici dala novi život.
Sveta Terezija Benedikta od Križa voljela je silno svoju mamu koja joj zapravo nikada nije oprostila što su se njihovi putovi razišli.
Ali Isus je rekao, tko mene nasljeduje, neka se ne osvrće, pošto se primi pluga. 
Zaboravi plug poznate zemlje.
Majka je ovdje majka, ali majka je i emotivni i kognitivni, religijski simbol rastajanja od poznatog svijeta.

Sigurnosti znane ljubavi, svjetovnih i religioznih sigurnosti.
Put Križa  i uranjanja u nepoznati unutrašnji svijet Rana Kristovih, po kojim se novi svijet obnavlja i koji može rane svetaca činiti tvorbenima.
Zato zazivi svecima imaju čudotvornu moć.
Po uzimanju udjela u Spasiteljevim ranama.
I po kojima Isus odijeli poziv nasljedovanja  Neba od poziva i nasljedovanja pustog kamena i  zemlje, bogatstva, ugleda i moći.
Kada čovjek uđe danas u Crkvu bilo bi lijepo da  zna da ove gotičke, romaničke, barokne konstrukcije  nisu ostale na  mjestu i u uporabi  radi stoljetne  kvalitetne strukture  kamena  u nosivim stupovima već stoga što su izgrađene na kamenu krvi Petra, Edith Terezije Benedikte od Križa i brojnih drugih, znanih i neznanih.

Oni su u njih ugradili svoj život na njivima svoje patnje i aktivnosti, da bi drugi mogli dalje i bolje i slobodnije živjeti.
Da bi mogli uopće živjeti.
I da bi mogli vječno živjeti.  
Za takvu ljubav, po takvoj ljubavi, i sam  Krist po današnjem čitanju Poslanice Galaćanima, po svom pozivu, oslobađa.

To je Pulpitum sa kojega svijet treba svetost i sa kojega svetost treba svijet.
To je Pulpitum sa kojega Kristova svijest može prožeti svaki komadić stvarnosti i koji može rezonirati kao plug svetosti.

Za koji si stvorena, za koji si stvoren i za koji ti je put prema naprijed.
Bez osvrtanja.
Otvoren.

M.S.

Taj sam Koji jesam

Vjerujem da je  Bog  na dom ljudski  izlio duh milosni i molitveni.
Vjerujem  da su  gledali Onoga koga su  proboli.
Vjerujem u Onoga koga će nakon razapinjanja  oplakivati,  kao što su oplakivali Jošiju u Megidskoj dolini.
Vjerujem u Onoga po kome će se otvoriti izvor Spasenja domu ljudskom
Da se po Njemu operu
U Krvi Spasiteljevoj , po Križu, u novosti  Života.
U Isusa Boga 
Vjerujem.

(uvod prema  Zaharija 12:10-11,13:1, Proročanstvo  Spasenja)

Bože, Ti si pitao svoje učenike:
Što kažu ljudi?  
Što govore o meni?
Neku kažu,  Ivan Krstitelj si.
Drugi govore, Ilija si, koji  je imao doći.
Govore i  da si jedan od velikih proroka koji  je ustao. 
A vi, pitao Si?
Što vi mislite?
Tko Sam?
Dugo smo već zajedno.  
Svakako, došlo je vrijeme i za to pitanje.
Napose, odgovor će ostati  na vama.
A sa pitanjem ćete se susretati ponovno i ponovno. 
Od sada Vaš će život biti molitva odgovora na ovo jednostavno pitanje.
Koje je sve, samo ne jednostavno.
Reći  ćeš Isuse učenicima:..
Ja sam živio sa vama u jednostavnom životu.
Nisam sravnio  brda i planine, niti sam spustio u more mjesec i poremetio putanje zvijezda, da bi me vidjeli onakvim kakav jesam. 
I to će doći, no to još ne možete primiti.
Živio Sam kao jedan od Vas.  
Ja sam živio sa vama, da moj život bude vaš, kao što je vaš život oduvijek bio moj.
Uspinjali smo se zajedno na gore, iako sam sa vama i u vama započeo i jedno drugo uspinjanje.
Na planine vašeg (pra)iskonskog  života i na tome putu vas ne ostavljam same.
Obuhvaćaš ih pogledom, umorne i raštrkane oko krijesa koji gori i pucketa.
U kompoziji između sjećanja i budućnosti.
…Nisam liječio bolesne, umnažao kruh i izvodio iz smrti da bi mi se sa strahopoštovanjem ( koje takva čuda iskreno izazivaju) bacali pod noge.
Nažalost, doći će doba kada će mene baciti pod svoje noge.
Draga dječice, i  Vas će baciti pod svoje noge. 
Znate li zašto sam svemoć zamijenio za tu nemoć ?...
Večer je tiha, vatra pucketa i komadići žara iskaću iz užarenog panja i šire svoju plamenu svjetlosnu pripovijest u tamnoj noći.
Skupljeni oko svog učitelja, apostoli, spremno nespremni upijaju svaku riječ  Njegovu.
Već znaju da su to posebni trenuci, kada učitelj ulazi u nove tajne njihova šegrtovanja, majstorstava, raslaguje tajne Božjeg srca.
I kada će ih nanovo učiniti zbunjenima, a onda i ispunjenima.
Težak je dan ostao iza njih, puno nepovezanih i povezanih događaja, velikih i malih komešanja, prašina se sve teže sliježe onuda kuda prolaze…
Uspomena o meni, ali i živa realnost živjet će u vama po Meni, Govoriš.
Svojim suživotom sa vama, u vaša srcima sada urezujem sebe.
Zakon po kojem sam došao, po kojem Jesam i po kojem sam s Vama.
Umjesto kraljevskog pečata na svitcima Vaših srca djeco, bit će moja Krv.
Vi ćete biti moja misionarska porota i sudite onako kako sam Ja vama sudio.
Tiho gledaš u toploj noći.
U Tvojim očima Bože ljeskaju se životi, pa i tvoj zemaljski, ono što će od njega napraviti i što ćeš Bog od njega podići.
Tvoj pogledat ide dalje od prašnih lica i vjernih očiju tvojih pratitelja, pohabanih haljina tvojih prijatelja, odlazi od početka, do prve niti u tkanju spasenja.
Do prve kapi nade u slapu Obećanja.
Hoće li shvatiti i prihvatiti nemoć za svemoć?
Osobito  svoju?
Jednoga dana rimsko drvo srama bit će drvo nade, pobjede.  
Jednoga dana ljubiti će to drvo i pritiskati ga na svoja mučena i nemućena tijela,  ispaćene duše.
Drvo, sa kojeg ća ih Probodeni gledati, podijelit će ih ali i sabirati.
Ne rob niti gospodar, ne Židov niti Grk, ne muško niti žensko nego jedno u Kristu.
I zalijevat će drvo spasenja svojim žrtvama. 
Donosit će novu pravdu, koja im često neće biti udjeljena. 
Nikada neće presušiti žeđ ljudi za vodom dobrote i ljubavi, pravde.
Pjevat će u stremljenju za tim danima  žeđ ljudska.
Za tim izvorom spasenja, kao što je u psalmu pjevao  David.
O Bože, Tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna.
Bezvodna… I dok noć preuzima tempo živosti i riječi iščezavaju kao sjenke Daješ im ponovno ono radi čega si došao.
Zajedništvo i Riječ.
Pripremaš ih za neposrednu budućnosti, ali i za vječnost.   
Činiš ih Sobom onima koji će davati vode od Vode koju si im podario.
Koji će davati kao što su  primili.
Svojim si ih pogledom još jednom obgrlio dok se žar krijesa sve više primicala porubima  noći.
Iz panja Jišajevog donijet je oganj koji neće ugasnuti u noći, pa i onda kada vatra zašuti.
Djeco, mene nećete imati po davanju drugih, nego po  davanju sebe.
Po tom ćete davanju primiti i po tome ćete biti moji.
Svojim životima odgovarat ćete na pitanja o meni  Koji sam  vas pomazao svojim pozivom, učinio  svojim  učenicima, svojim prijateljima.
Pitat ću Vas uvijek …
A ljudi?
Što govore o meni?
Tko sam?
Unijet ćete u svijet moja pitanja i vaši će životi biti njihov odgovor.
Svako doba nosi svoja teška pitanja.
Križ kao odgovor ne služi za objašnjenje tuđe patnje ili njezino ignoriranje.
Tvoj pogled Kriste govori; Nek vam uvijek Križ djeco služi kao plug smisla, blagoslov svakog napora  i borbe za blaženstva koja sam Vam obećao. 
I koje si Ljubljeni Kriste, po svojoj žrtvi, po Križu, drvetu nade i ljubavi sputio poput ljestava u  svijet. 
I koji rječito sa Križa govoriš:
„Neću te nikada  ostaviti samog, pa niti u najtežim pitanjima. I Pitat  ću te zauvijek,
..A Ti ? Što veliš ?
Tko Sam ?„

M.S.

Uzeti i dati

Alabrastrena posuda Milosti i milosrđa vječnoga života

Može li se ljubav oteti? Može li se život za jedan dan produžiti?
O čemu ovisi imam li dovoljno  ljubavi i života  da bi se smatrao živim u pravom smislu riječi i Riječi?
Mogu li se suzama pred vječnosti opravdati?

Mogu li prijeći onaj prag neminovne želje i žudnje za imanjem?
Posizanje.
Za ljubavlju i životom.
Pohlepu za trenutkom bitka.
Želju da imam sebe i da imam druge. 
I napose, da imam.
Nuždu da posjedujem.
Nagon da uzimam.
Da je moje.
Da ne nestajem, da nemam.
Da kontroliram unaprijed sprovod nemanja.

Oprati noge suzama, otrti ih kosama i pomazati najfinijim kraljevskim uljima ne dostoji, čini se, niti prašnjavim nogama, niti ljudskom ponosu.

U stara doba noge su prali robovi, sluge.
Oni bez prava na život.
Oni čiji je život bio hir njihova gospodara.
Opet, oprati noge gostu bio je isto tako običaj, običajno pravo među semitskim narodima.
Poljubiti noge rabinu bio je isto tako dokaz poštovanja u to doba, priznanja učiteljskog autoriteta.
Biti do kraljevskih nogu,  bio je visoki položaj, zauzet za najmoćnije dvorjane.  
Poljubiti pak noge nepriznatom Učitelju i neprepoznatom Kralju Neba još je i viši položaj, koji će uzdići jednu ženu sa poda u Nebo.
Poljubiti te Noge omogućit će joj da se izdigne iz svojih povijesnih  okvira i običaja, opravdana ljubavima koje je dala i koje je primila.
Pomazati mirisnim uljem gosta bio je u staro biblijsko doba isto tako čin gostoprimstva, no zakraljiti pomazanjem kralja u svome srcu i predati mu se u svojim suzama, na podu, najdublji je čin prisnosti i opravdanja putem Ljubavi koji vrijedi i za sva doba.
Čuđenje ovom činu i nerazumijevanje ovoga čina od strane ljudi u trenutku kada se dogodio, nerazumijevanje koje prenose na razne načine Evanđelja razumije jedino Bog.
I zato je domaćin Isusa zaboravio pozdraviti poljupcem na ulazu, oprati mu noge i pomazati ga mirisnim uljem, a ova žena mu je, od kada je ušao, nije prestala ljubiti noge, suzama ih opra i pomaza skupocijenim uljem.

Jeli Bog i inače  u svemu  razumljiv?
Upotrebljiv?
Zašto se pod svodom Božje svemoći često pojavljuje ljudska nemoć.
Bol.
Gubitak.
Smrt.
Koliko je Bog upotrebljiv, ako Njegova moć ne ukida ove ljudske nemoći? 
Može li svaka molitva vratiti zdravlje iz svake bolesti, život iz svake smrti?
Može li Bog uzeti da bi dao?
Može li dati da bi uzeo?
Biblija ne zaobilazi, čak štoviše, ova osobno mučna promišljanja i proživljavanja ljudi.
Ne bavi se budućnošću iz prizme idealne prošlosti.
U Božjoj sadašnjosti susreću se sve radosti i sve boli sadašnjeg života kako bi upućivale na budući život.
Zato će ove dvije priče iz života Boga na zemlji;  njegovo slavno ali i upućujuće sprovodno pomazanje i slavno čudo vraćanja u život djeteta te zaustavljanja sprovodne povorke povezati u čvrsti čvor sadašnji i trajni život.
Sučelit će ih  nesagledivoj smrti, smrti koja odvaja i od Boga i od ljudi.
Ovo je i priča o Bogu koji nije automat, koji nije utilitarni robot.
Stroj pravednosti.
Već je Onaj koji  svoju djecu  na ranjenim ramenima Križa nosi sa sobom u trenutku njihovih križeva i trajnosti proslavljenja.
I trenutku radosti.
I koji je sa svojem djecom  dijeli sve, ušavši svojim svijetlom u tame naših ostavljenosti.
Koji je svojim svetim Tijelom ušao u samu bit sprovoda i dokinuo ga.  
Koji je osjetio na sebi i rane i užas ucviljene i ostavljene udovice.
Isus se susreće sa sprovodom njezina djeteta.
Život se susreće sa očitovanjem smrti.
Udovice u ostavljenosti  ukopane.
Žive.
Sa onime što smrt ostavlja iza sebe.
Isus zaustavlja povorku ljudi u crnilu.
Udovicu prepuštenu na milost i nemilost cesti.
Prepuštenoj volji i vjeri  iste povorke da joj pomogne.
Susreće tugu zbog odlaska onoga tko nije zapravo niti  došao i ogorčenje onih koji su ostali daleko iza.
Tuge i ogorčenosti jer  je prirodan poredak  roditeljskog prvenstva u umiranju poremećen.
Biblijski, ovo je zaplet poglavlja knjige o jednom čudu.
O čudesnom očitovanju Božje moći da sprovodnu povorku pretvori u povorku klicanja.
Povorku oživljavanja.
Da šutnju i naricanje premetne u ushit.
Ali i strah.
Uzmicanje pred moći nad životom i smrti.
Pred Pozivom iz smrti u život povorka će ustuknuti.
Od brojnih svjedočenja o božanstvu Isusa samo će Evanđelist Luka izabrati i prenijeti ovu potresnu i snažnu priču.
Luka nastavlja tekst sa: ovaj će ga (Isusa) glas pratiti (ići će pred Njime) cijelom Judejom i šire.
Evanđelist Luka piše u maniri starih povjesničara.
On bilježi ovaj događaj kao nešto što je zbiljno i bitno (pamtivo) za povijest Isusova života.
Nešto što služi kao prizma sagledavanja života i naravi Boga, koji se inkarnirao u svijetu.
Ovaj dokaz božanstva Isusova evanđelisti su sabrali da bi oni koji su Mu povjerovali mogli shvatiti čudo u kontekstu Božje objave.
Ivanu Krstitelju Isus odgovara očitovanjem u takvim djelima.
Idite i recite Ivanu sve što ste vidjeli i čuli; da slijepi vide, da nijemi govore, da mrtvi oživljuju i da se Riječ propovijeda siromasima.
Ujedno taj događaj nije izoliran na to jedno vrijeme.
Štoviše, taj događaj je nagoviješten u prošlosti Božjeg spasenja, po očitovanjima Božjih proroka ali je i navješten u budućnosti Božjeg spasenja, po poruci i realnosti koja je živa za onoga koji Riječ čuje ili čita, tko ju prima.

Isus je onaj koji može umnožiti sam život, kao što to čini s kruhom.
I to čini.
I Onaj koji može vratitit Život.
On i to čini.
Zbog toga, svaka je povorka sučeljena sa Istinom da lijesu i povorci s druge strane, iz drugog prvaca, pristupa Bog.
Bog to čini u metafičkom preuzimanju onoga tko je od nas otišao  i po živom prisustvu onoga što će ostati kada se povorka raziđe kućama.
Bog može usporiti povorku.
Oživiti nekoga, kao što to ovdje Isus čini.
Ali uvijek samo usporiti povorku.
Jer povorka u suštinskom smislu čovjeka iznosi i donosi iz jedne realnosti života u drugu realnost života.
Nije moguće definirati i elegantnim ili grubim modelom objasniti zašto je Bog vratio u život ovog jednica, a nije nekog drugog.
Kao što doista ne znamo koje su sve udovice uslišane u molitvi da se pruži još jedna šansa  i da se vrati  zemaljski život njihovim jedincima.
Ipak treba shvatiti i jednu drugu realnost koliko god teška i opora bila.
Jednoga dana je i ova udovica svoga sina predala svome božanskom roditelju jer po oblikovanju, po bitku i po ljubavi koju za njih ima, svi ljudi su Božji jedinci.
Njegova ljubljena djeca.
Za koje Bog mari barem toliko koliko to osjeća i čini njihova majka, pa i ova udovica, tužna, u povorci prateći odlazak svojeg najmilijeg, svog djeteta, svoje nade, svojeg pouzdanja da će netko sa njome dijeliti teške i opore dane možebitnog siromaštva i neupitne starosti.

Po Isusovu zazivu životi su produljeni.
Ma mnoge i čudesne načine.
Boga zanima i ovaj i život poslije ovoga života.
Zanima ga život.
Zanima ga bivanje ljudi s njime.
Bog ulazi u povorke osiromašivanja i odumiranja i unosi u njih novi život.
Da bi ljudi to mogli podnijeti sam Bog će se Dati da uspori, zaustavi i štoviše da preusmjeri u novom pravcu pogrebničke povorke smrti i života.
Oživljavanjem jedinca Evanđelisti daju kroz ovo čudo predokus uzimanja iz smrti, prezentiranje smrću neograđenog života  koji je po Bogu udijeljen.
Bog vraća život po vraćenom životu  ubogoj udovici.
Sve joj bi uzeto (jer sve je imala u tom  djetetu)  cijelu budućnost i sve joj to Bog vrati po djetetu.  
I tako je Bog po djetetu Isusu vratio cijelu budućnost ljudima, koje je smrt učinila udovicama smrtnih očekivanja.

U izvještaju o pomazanju Isusovih Nogu s početka ove priče, Bog ne uzima život po ljudskim zaslugama već ga milostivo (do)daje.
U izvještaju o ženi koja pomazuje Isusa tradicija je povezala barem dva događaja i barem dvije žene, Mariju Magdalenu i Mariju iz Betanije, iako se pomazanje u Jeruzalemu prema Evanđelju po Luki vjerojatno odnosi na treću ženu.
Luka i Ivan donose izvještaj o pomazanju Isusovih nogu, dok Marko i Matej donose izvještaj o pomazanju Glave Isusove.
Izvještaj u prvi plan stavlja nekoliko detalja; pomast je skupocijena, čin je neubičajen učenicima, osobito Judi besmislen.
Isus je naklonost ove žene vidio kao voljan i plemenit i iskren  čin i tu ljubav ne suprostavlja drugoj svrsi (cijeni) skupocijenog ulja.
U Lukinom evanđelju žena je grešnica te se ova ljubav ubraja u pokajanje i razriješenje svih tereta njezina grijeha.
U Ivanovu evanđelju žena pomazanjem  navješta Isusovu smrt, ali i proslavljenje.
Svako je Evanđelje vidjelo bitnim naglasiti neke od spomenutih dijelova.
Svi dijelovi ponovno svjedoče o prirodi Isusa.
Boga.
Božjeg Sina.
Milosrdnog Boga.
Sina milosrdnog Boga Oca.
Bog se daje pomazati od ljudi.
Pomazanje.
Čin kojim je starozavjetni narod u Božje ime pomazao Božje izabranike, kraljeve, poput Davida, Solomona čin je inauguracije vlasti u ime i pod autoritetom Boga.
Mesija će nakon slavnih kraljeva, prema Prorocima  biti  pomazanik pravde,  eshatološki  kralj, izabranik koji je trebao obnoviti slavu obećane zemlje i kraljevanje na slavu Boga.
Doba pravde.

Isus se pak ovdje  daje pomazati od žene koja to čini na način sasvim neprikladan i neuobičajen u smislu klasičnog pomazanja.
Zato je otiranje nogu pomastima i pomazanje glave za suvremenike i sustolnike Kristove neprimjeren čin trošenja dragocijene masti.
Isus je ženi sa alabastrenom posudom dao ulogu koju je pri pomazanjima u Starom zavjetu imao neki veliki Božji prorok, odnosno sudac poput Samuela.
U izvještaju po kojem  žena plače i oplakuje sve što ju je mučilo i što je htjela i odlučila ostaviti iza sebe  Bog joj daje mogućnost da mu iskaže u punom smislu svoju privrženost.
Isus dozvoljava da žena otvori svoje srce, na način kako je to htjela i kako joj je to providnost omogućila.
Njezine suze oprat će svete noge i pranjem nogu i suzama ova žena će poput velikih proroka ući u realnost u slavu Božje objave, najave dolaska Njegova doba.
Bog je neće otrti nogom pod stolom kako bi sačuvao dobar glas u farizejskog kući i  neće se dati pomazati od dostojnijih ruku.
U prašini nogu, snažnija je ljubav.
Moćnija.
Poniznija i zato uzvišenija.
Ova se žena svojim suzama spustila do samog tla, do samog dna.
Na milost i nemilost Bogu da  je odbaci ili prihvati.
Često za molitvu kažu, bolje je učiniti nešto nego moliti.
Ponavljati rečenice ne čineći.
Tako su rekli i za pomast, mogla se prodati.
Bog ne dijeli taj stav.
Svaki čin pažnje i ljubavi premja Njemu, kako neobičan bio, ovoj je ženi i tebi i meni je na spasenje.
Trenuci dati.
Vraćeni.
Ljubav neponištena u njezinu činu.
Kako i koliko god nerazumljiva.
Jer ljubav je često nerazumljiva.
Čini se nekorisna.
Njome se ne mogu objasniti sprovodne povorke i sprovodni običaji života.

Tada shvatiš da si i sam alabrastrena posuda koju nosiš kroz svoj život.
Koju Bog nosi u ruci.
I koja pronosi život pod svetim Božjim nogama.
Suzama povezan sa Njegovim ranama.
Lišen ponosa po ponosu po kojem se  možeš baciti na pod i poljubiti Mu Noge.
Njihovu prisutnost u Jeruzalemu, Betaniji i na Golgoti.
Za stolom.
Tu.
Onda shvatiš da si albastrena posuda koju će Bog jednoga dana sam razliti na svoju Volju i tvoje spasenje.
Uzimanje života je misteriozno kao i njegovo ponovno davanje.
Znanje je veliko ali ne koliko i smilovanje.

Ljubav nije objašnjenje, iako najviše objašnjava.

Uzeti.
I dati.
Milost i milosrđe.
Gospodina.

M.S.

Pohod Djevice Marije, Mame Utjelovljene Riječi Božje

I Marija je povjerovala Bogu.
I pomogla na svekolike načine čovjeku.
Marija je povjerovala Bogu.
Da će po njoj učiniti Gospodin veliki znamen.
Učinit će da Riječ postane Tijelom. Rodit će Mesiju. Božjeg Sina.

I u tom duhu, pod svodom Nagovještaja o svojoj sudbini,  Marija odlazi, kako je bio običaj za žene toga doba, pomagati  svojoj rođakinji  Elizabeti, ženi koja je zatrudnjela u poznim godinama, što je isto tako predstavljalo ispunjenje jednog drugog Božjeg plana.
U tom gradiću, susrest će se ljudski i solidarno te dvije žene, rođakinje, no susret će se i dvije duše na putu ispunjenja Božjeg smisla.
Dogodit će se to po providnosti Božje Volje, u kojoj je svaka od njih dvije uzela nesebično svoj udio.
Nakon što je primila prvi glas o svojoj konkretnoj sudbini, zanimljivo je Marija nastavlja živjeti svoj zemaljski život, bez imalo pompe, izdvojenosti i oholosti izabranja.
I u tom smislu odlazak kod Elizabete i ne bi bio toliko neobičan, da Elizabeta, bez da je išta znala, navješta (uzvikuje) da po njezinoj dragoj rođakinji Mariji ulazi i Božja prisutnost u njezinu kuću.
Božji blagoslov.
Božji dolazak.
Elizabeta, klikče majci njezina Gospodina.
Bog je htio da te dvije žene na najsvečajniji način sudjeluju u slavi  priprave Njegova uprisutnjenja.
U inkarnaciji.
Po vjernosti Riječi, ovaj susret se zbio u pripravi samog rođenja Tijela.

Što je to značilo za Mariju biti predodređena ?

Što za Elizabetu?
Priprava?
Dolazak Božji?
Ljudi su od početka svoje kolektivne svjesnosti očekivali dolazak Boga.
U Starom zavjetu očekivali su isto, Božju pravdu.
Dolazak Mesijanskih vremena.
Ljudi su, primičući se i odmičući se od Boga, uzimali udjela mišlju, djelom, riječju i propustom u Njegovom Veličanstvenoj Prisutnosti.
U Riječi, koja je sam po sebi bila u početku i prije no što je ičega bilo.
U posebno doba, ljudi uzeše udjela u Božjem utjelovljenom društvu.
U Tijelu.
U Isusu.
I na poseban način uzeše udjele u njegovom Križu, Krvi i Njegovoj prisutnosti u Kruhu utjelovljene Riječi.
U Božjim ciklusima, predodređen znači biti stavljen u Božjem vremenu u kontekst Njegovih planova.
Da li se to događa prije vremena ili u vremenu nije važno, jer ionako nemamo kronometar Božjeg vremena.
Da li to znači da su ljudi određeni i predestinirani, ne znamo.
Ono što znamo iskustveno a i biblijski jest da nema predestinacije u smislu predodređenosti za neku fiksnu budućnost i vječni status, koji se događa mimo čovjekove suradnje.
To je poznato iz činjenice da je Bog aktualno sudjelovao u ljudskoj stvarnosti i da je dao mogućnost da se svaki čovjek koji dolazi u odnos prema Riječi  i da se odredi prema Njoj.
Ne sebi, biblijski rečeno, na propast, nego na  suradnju sa Riječi.

Marija, koju je arhanđeo Gabrijel pozdravio sa Gospodin je s tobom,  je surađivala sa Božjom Riječi

Ona je Riječ primila.
O riječi je mislila.
Stavila je značenje Riječi u kontekst svojih mogućnosti i nemogućnosti.
Pitala je, kako ću ja roditi, djevica sam?
Marija je bila sučeljena Riječi i ona joj se poklonila prihvativši da je Božja Volja svemoguća. Božja inicijativa ju je prožela cijelu.  
Kaže, kakva god mala bila, i koliko se to čini nevjerojatnim, evo vjerujem Ti, rekla je.
Evo službenice tvoje.
Kod Marije je zreli pristup realnosti svemogućeg ( za samog čovjeka neposredno nemogućeg)  ali kod Marije je i zreli hrabri pristup u ljubavi prihvaćanja nemogućeg (za Boga mogućeg).
Neka mi bude po Volji Tvojoj.
Kao što će se lađa sa apostolima otpustiti od obale i plutati površinom olujnog Galilejskog jezera prije no što Bog oluju smiri, tako će se Djevica  otpustiti od poznatog i uploviti  u nepoznato.
Marija nije znala.
Ona je povjerovala.
Učiniti nešto na povjerenje, Bogu je strahovito velika stvar.
Vjerovati iz izvjesnosti ima smisla.
Vjerovati iz neizvjenosti i dati se Riječi, znači prihvatiti u svome životu Božji zahvat u svijet.
To znači dati se.
Na ljudski način, po vjeri, roditi se od Riječi.
Po povjerenju.
I po tome je Marija velika i po tome je naša Mama.
Mama cijeloga svijeta.
Marija je ljubljena od Boga, puna milosti, pripravna za Logos, za utjelovljenje.
Marija je oltar crkvene vjere.
Svetohranište potpune Ljubavi.
Marija je sveti kovčeg vjernosti Bogu.
Ona koja je štitila svoje dijete do stasanja u čovjeka.
Marija će malog Boga „odgojiti“ u majčinskoj ljubavi kao čovjeka, a Isus će svoju mamu u božanskoj ljubavi „odgojiti kao“ Bogorodicu.
Pod Križem učinit će je Majkom ljudi.
U osnovi, to poslanje, koje je nastalo prihvaćanjem Riječi, taj sveti pečat začeća, pečat Novog Testamenta, udjeljen po Svetom Duhu Djevici Mariji  idealan je udjel čovječanstva u Božjem planu.
Zato je Mama Marija blagoslovljena među ženama.

Blažena među ženama  nikada nije prestala biti Božja mama

Uzimanje udjela u Božjoj riječi cijelim bićem često je ljudski vrlo težak i bremenit život.  
Nekad se čini jako usamljen.
Ponekad to i jest.
Neki puta znači i plivanje nasuprot snažnoj struji rijeke života.
Ponekad govoriti o Riječi znači i ne nalaziti dovoljno veličanstvene riječi.
Ponekad govoriti o riječi znači i rječito šutjeti u patnji.
I biti razapinjan radi istina i Istine.
Marija je i mama žrtve.
U svom životu ta žena se nagledala i užasa i straha i nije postala osvetnica ili otupljena  od silnih  boli koje su joj nanešene.

Majka Božja  razumije žrtve

Žrtve za ljude i za Boga su ljudima vidljive i nevidljive.
Rane, vidljive i nevidljive.
Iz Božje perspektive one su tvorbene.
Put ljubavi popločen je žrtvama.
Kada voliš, ti žrtvu ljubavi raspoznaješ i primaš ju.
Ljubav omogućuje žrtvu.
Ljubav pohodi putem žrtve. I ljudima se ponekad danas čini da njihove žrtve u Bogu čine povod smijehu.
Nerazumijevanju.
Tada  od svoje žrtve ponekad načine oklop.
Postanu duboko utvrđene tvrđave, poput drevne židovske utvrde Masade, duboko usječene u Božji planinski masiv.
Marija može kao mama razumijeti svaku osobu  i pomoći joj.
Osobito kada joj ostali okrenu leđa.
Mama Marija zna da borba za malene, za blaženstva često  vodi putem gubitaka.
Ali Marija se znala i radovati s drugima i biti s drugima.
Znala je ostati kao nada i cijeli život je znala pomagati.
Tu je već na zemlji  bio nagovještaj njezine Nebeske funkcije.
 
Djevica Marija nije samo sudjelovala u rođenju svoga Sina

Ona ga je pratila.
Ona je sa njime sudjelovala u načinu na koji ga svijet nije bio spreman dočekati.
Ona je uzela udjela u sreći i tuzi svoga djeteta, svoga Sina.
Ostavila se vezivnim dijelom, kohezivnim dijelom koji će držati na okupu apostole, Isusove učenike, žene koje su Boga sljedile do Križa i drugih koje Križ nije sablaznio.
Ostala je pečat  hrabrosti  Boga  da se spusti u svijet.
Marija je po svemu tome Pečat crkve.
Kako je pohitala Elizabeti u pohode tako i danas hita svakome  pomoći donijeli na svijet svoj najmanji komadić Božjeg poslanja.
Bar jedan mikrometar Božje pravde i ljubavi.

Teotokos, Bogorodica,  nije privezana zlatnim vezom  za Nebo.

Njezino žezlo je njezino pohođenje po kojem i sama želi da pohodimo sve u potrebama, u patnji samoće, odbačenosti, u nemanju, u tami mržnje.
Djevica Marija je najljepši Kovčeg Saveza po kojoj je Riječ Tijelom postala.
I zajedno sa Marijom Mamom, Zauvijek prebivala među nama.

Budimo i mi, uz pomoć Mame Marije, barem ponekad, majke Riječi, koja želi živjeti i koja se želi ponijeti i u najtamniji kutak srca i zemlje.

M.S.

Potreba novih početaka – poslanja

U čast Trojedinog Boga

Počeci

Ne znam čovjeka koji nema potrebu za novim početkom.
Ponekad barem.
To ne mora biti neki grandiozni početak.
Veliki početak.
Odnosno, postoje oni koji to priznaju i oni drugi koji su uvjereni da je to što žive nevjerojatno uspješna kombinacija neminovnih i pravih izbora.
Činjenično, nekako skoro da smo svi  ljudski distribuirani između te dvije krajnosti.
Ponekad bi iskočio iz vlastite kože, kaže anonimni junak narodne mudrosti.
Posložio bih tu kožu uredno na stolicu i odšetao bez tragova u neki novi i bolji svijet.
Drugi svijet.
Ostavio bih stare frontove, gdje ratovi  zapravo nikada ne jenjavaju.
Žešće bih stegnuo otvore iz kojih život ili utječe ili istječe iz mene i uputio se.
Negdje.

Kamo bi se uputio ?

Kako otići, a da tamo već nisam bio?
Iskustvom, sjećanjem pa i  nemogućnošću da tamo stignem.
Teško je negdje doći.
Košta.
Ponekad pogrešno putovanje može koštati cijeli život.
A nekad je i stajanje u mjestu još više uništavajući izbor.
Kada si rastrgnut neodrživošću točke u kojoj postojiš.
Gravitacijski, tvoja orbita budućnosti više nije moguća u točci stajanja.
U toj točci neodrživosti ljudi čine ekstremne izbore.
Tu se suočavaju sa kvantnim skokom u sebi, koji na još nepoznati način, treba omogućiti lansiranje smislenog kretanja prema izvoru života.
Odnosno počinju živjeti.
Do sada si vježbao život.
Od sada to je to.
Nema ponavljanja.
Nema partiture za vježbu.
Stilske vještine i strategije zaljubljivanja su alati koje moraš znati koristiti.
U toj točci znaš da život koji imaš, moraš imati hrabrosti živjeti.
Zapravo, ionako nemaš izbora.
Pod istim kutem po kojemu si se uspinjao, sada nepopravljivo svjetan toga, lagano kliziš.
Vraćaš se u početnu točku.
Smisla i ostvarenja.
To je točka svjesnog života, optimalan izbor.
To jest život.
To je ujedno i krizna točka.

Zašto krizna ?

Zato što je sagledavanje i sabiranje života, ta unutrašnja aritmetika i klasifikacija nefinancijskih oblika vlasništva sebe, teška i mučna vještina.
U toj statusnoj bestjelesnosti čovjek je vraćen u sebe i oduzet mu je kontekst života.
Sustav koji ga održava na životu. Svojevrsna  aparatura upuhivanja smisla i pregnuća.
U toj stanju je dokinut mehanicitet pristajanja na životne kompromise koji to nisu.
Tu shvatiš da je želja staklo kroz koju gledaš život.
I sada je staklo razbijeno.  
Ima li unutrašnjih kriza u onome koji ide naprijed prema vječnosti?
Ili su one posrnuće i ometanje puta?
Ali što ako se iz krize bića stanja rađa biće poslanje?
Što je uopće poslanje?

Božja Poslanja i njihova trinitarna dinamika

Kroz povijest je prikazivanje i objašnjavanje tri božanske osobe u jednom Bogu do krajnjih granica rastegnulo mogućnosti jezika, logike i razumijevanja, kako bi ljudima bila prispodobljena slika i realnost Trojedinog Boga.
Bilo je kroz vrijeme puno objašnjenja kako je to moguće: tri u jednom?
Misijsko poslanje zabilježeno na kraju Evanđelja po Mateju  govori o zapovijedi propovijedanja Riječi i krštenja u ime Oca, Sina i Duha Svetoga.
U Pavlovim poslanicama trinitarna vjera je uzeta kao liturgijski euharistijski pozdrav.
Uzima se kao polazišna točka razmatranja sadržaja, biti i odnosa.
Božanske osobe su u potpunosti božanske, u cijelosti svoje biti, ali kao osobe su različite.
Distinktne su.
Katehizam govori da različitost ne dokida božansko jedinstvo.
Iako su različite, božanske osobe su osobe jedinstva: Otac je u Sinu i Duhu Svetome, Sin je u Ocu i Duhu Svetome i Sveti Duh je u Ocu i Sinu.

Poslanje  i trinitarni odnosi

Teško se pokrenuti iz točke ravnoteže, pa i onda kada je ta ravnoteža loša.
Dobre stvari se u životu ne događaju po inerciji.
Po sili.
Po kinetičkoj snazi, koja te baca nesmišljeno prema naprijed.
I zajahivanju ritma koji ima sposobnost nositi odluke.
I tu je često neobično razmišljati o Bogu koji nije emprijska materija, koja se može jednoznačno definirati.
Izolirati kao pojava.
Bog u kršćanskom smislu nije sila.
On je osoba.
Osoba ima karakter i volju.
Motiv.
Razlog.
Osobe sudjeluju u bitku.
Bog je jedina osoba koja ga stvara.
Koja ga omogućuje, to vjeruje osoba koja vjeruje u Boga.
I kao takav, život i njegova srž nije plod Božjeg hira i mreže slučajnosti, iako se težak i nepravedan život  čovjeku može takav činiti.
Slika Boga na slikama, za religije i umjetnost koje ga smiju i žele prikazivati,  se bitno mijenja kako se mijenja slika ljudi o sebi i pojmu upravljanja prostorom i vremenom.
No to ne znači da se mijenja Bog.
Mijenja se čovjek.
Njegova svijest o sebi i Božanstvu koje ga omogućuje.
Zato Bog ne može biti ispod dosega čovječanstva niti mu suprostavljen, jer je u njegovom najboljem, najplemenitinijem dijelu.
Odnosno isored tog dijela.
Zato Bog nije samo stvarateljska sila.
Ona koja može privući ili odbiti, stvoriti ili uništiti.
Koja u sebi nema odnosni element, po kojem je čovjek stvoren na sliku božju. 

Znano  je da je Trojedini Bog u bitnom smislu božanski osoban i božanski odnosan.
Sila nema u sebi sadržaj i bit voljne dobrote i ljubavi.
Suspstancu od koje je sačinjen Bog.
Sila se rasprostire, Bog želi.
Sila omogućuje, Bog stvara.

Sila se rađa kroz eksploziju, Bog obnavlja svijet kroz imploziju. Svojom žrtvom. Svojim Sinom.

Trinitarni odnosi su dio najsloženije dogme vjere jer su to odnosi stvaranja i spasenja, koji na ključan način impliciraju prirodu odnosa Boga i čovjeka.
Način na koji Bog čini i participira u svijetu.
I to se očituje u božanskim odnosima između božanskih osoba u jedinstvu Boga.
One su koegzistentne, što će reći da dijele istu realnost i svemoć.
Božanstvo.
Njihove uloge su uloge poslanja.
Otac šalje Sina i Sin šalje Duha.
Duh izlazi (poslan je) i od Oca i od Sina.
Duh će osjenčati Djevicu Mariju i omogućit će rođenje zemaljskog i Božjeg Sina.
Duh će Isusa (poslije biblijske pripovijesti o krštenju na Jordanu) povesti (negdje je prijevod potjerati) u pustinju.
Svoj Duh na Križu Isus predaje Ocu.
A tko je Sina vidio, vidio je i Oca.
Otac daje Sinu i što je njegovo i Sinovljevo je.
Sin će poslati Duha da utješi i ohrabri one koji su povjerovali i kojima  je rekao da će i Bog Otac i Sin doći i nastaniti se u njima...

Kad u životu čovjek zapravo ima pravi početak ?

Onda kada osjeti svoje poslanje.
Ono ne mora biti momentalno i povijesno.
Ploviti kroz more životnih problema i ne predati se nevjerojatno je veliko životno poslanje.
Doživjeti nepravde i ostati pravedan.
Doživjeti mržnju i pružati ljubav.
Pomoći drugome je božanska osobina.
Skuhati ručak, oprati čarape, pokositi travu, poslušati nekoga, udijeliti sakrament, omogućiti da djeca postanu ljudi i da straci ne prestanu biti ljudi, učiniti pretvorbu i  poslužiti Euharistiju, nasmijati nekoga, pohvaliti ga ili ju, učiniti nekoga pa i na tren sretnom ili sretnim i tako učiniti poslanje jednoga trenutka u kojem je isto moguće.
Zamotati ranu, udijeliti milostinju.
Dati nadu.
I posredovati spasenju velikim ili malim udjelom.
Ponekad je to nevjerojatno teško, ali je moguće.
Ne događa po inerciji.
Po sili.
Čak niti po prisili i po umu, već po cijeloj osobi.
Po karakteru.
Po osobi.
Po bacanju sa stijene života u mutnost stvarnosti otvorenih ruku.
Ući u mističnost Trinitarnog Boga i slaviti ga omogućuje baciti se u poslanje po Ocu, Sinu i Duhu Svetome.
U toj točci, koja je nužno i kriza poznatog ti meni ja tebi, nastaje ono što zovu obraćenje.
Čovjek se daje u prostor božansko ljudskih odnosa privezan Duhom koji struji sa neba na zemlju, obučen u Silu odozgora.
To je više i svjestan i nesvjestan i nesebičan čin. 
Poklona sebe svijetu i čovjeku u Božjoj službi.

I tada što je Božje je i moje.
Sin je samnom i Duh mi je poslan.
I takvi novi počeci u svakome vremenu i svakome čovjeku i svakome trenutku njegova života  su potrebni.
Oni obnavljaju početke Početkom milosti.
Slave Božje.
Oni se događaju po nesebičnoj Mudrosti.
Prihvaćanje poslanja znači život.
Prihvaćanje njegova oštrog stakla i mirisa anđela.
Tada se činiti: za sebe, za druge i za Boga nalazi u jednoj točci koja izgleda ovako.
Ne biti isti nego jedinstven u vjeri kroz ljubav i dobrotu po uzoru  na odnose u Trojedinom jedinstvu Boga Oca, Sina i Duha Svetoga.
I to može pomicati brda.

Takvo poslanje.
Ljubav za vječnost živi u hrabrosti početaka voljenja i činjenja, kao što to, bez ikakve rezerve i kalkulianja, čini trojedini  Bog.

M.S.

Šapat

Kao da slušam muziku negdje u pozadini, kao da mi netko na uho šapuće ili stalno nešto potiho govori.
I tako sjedim i kroz prozor promatram oblake.
I tako mi dođe da odem i kupim novi mobitel, ili možda lcd, novi x box, laptop ili nešto slično šta bi moglo zatrebati i tako sjedim i kroz prozor promatram oblake, I onda se pitam, a šta će mi to zapravo, pa zar mi ovo što imam nije dovoljno?
I tako sjedim i promatram oblake, Krunica stoji na stoliću pored puno knjiga čije su korice cijeli dan zaklopljene.
A da ipak prodam mobitel, nešto dodam i uzmem onaj kojemu se ekran sjaji poput zvijezde sjevernjače, ili da odem na pretplatu, pa da treba mi mobilni internet i onda uzemem novi xperiu koja je na akciji?
I tako sjedim na stolici i promatram oblake.
A šta će to meni zapravo pitam se, pa zar mi ovo što imam nije dovoljno?
I tako sjedim na stolici i promatram oblake, vrijeme polako prolazi, Krunica stoji na stoliću, pored nje su knjige čije korice su cijeli dan zaklopljene.
Ja sjedim na stolici i kroz prozor promatram oblake i kao da slušam muziku negdje u pozadini, kao da mi netko cijelo vrijeme nešto šapuće ili govori, a Ja ga nemam snage ili ne želim otjerati, najviše što mogu je protresti glavom i reći, a šta će to meni zapravo?
I onda opet sve ponovo….Sjedim na stolici i promatram oblake, vrijeme prolazi….

Čitao sam da imamo kao neku maglu pred očima, da nam prijeći da razdijelimo bitno od nebitnoga, magla su svijet i njegova bogatstva koja su tako prolazna.
Da se barem raspline ta magla pred mojim očima, tako je dosadna, tako je maglovita, želim vidjeti dalje od tih par metara i baš neću kupiti ništa novo, makar sam već bio u trgovini i gledao kako je sve to sjajnih površina i lijepih linija i kako dobro ti ekrani reagiraju na dodir prsta čak se osjeti i lagana vibracija.

I tako sjedim i razmišljam, sigurno se netko slično osjeća, sigurno mu nešto ne da mira kao što meni ne da nova tehnologija, možda listići od kladionica, na koji par staviti i koliko novaca, možda smišlja neku novu laž koja mora proći neprimjećena, možda se netko upravo do sita najeo i sada već razmišlja da li da za večeru naruči picu sa šunkom ili kobasicama, a kako je daleko ta večera, koliko još mora proći vremena, ili kada će izaći neka nova igrica, da li će biti stvarno tako dobro kao što piše u najavama i da li će se moći skinuti sa interneta, ili možda da li da kupi onaj smeđi ili onaj crveni par cipela, a i trebala bi uz to i nova bijela svilena kabanica, kao ona u izlogu kod kolodvora, s ovim vremenom se stvarno više nikad ne zna, evo upravo sada bi moglo doći do proloma oblaka!
Svi smo mi čamci koji oceanom plutaju i svi mi imamo svoje rupe kroz koju vodu propuštamo.

I onda se prisjećam i kada bi tim poticajima popustio ništa sretnije se ne bi osjećao, možda sat dva, dan dva, ali brzo bi oduševljenje splasnulo.
Sjedim na stolici i promatram oblak koji nebom prolazi, izašli su novi mobiteli, imaju digitalni fotoaparat koji se može u vodi namočiti i ništa mu se neće se pokvariti, to sam pročitao negdje na specijaliziranoj internetskoj stranici, ovaj moj bi se sigurno istog trena pokvario, možda bi čak i eksplodirao, ali Ivica kada si se zadnji puta kupao sa mobitelom?
I tako sjedim na stolici, oblak je negdje nestao, sunce se također nekuda sakrilo, izašli su laptopi sa flash memorijom, oni su u sekundi spremni za rad, čim ih upalimo, ali Ivica kad se tebi nekuda toliko žurilo?
I tako sjedim na stolici i gledam kako dan nestaje i noć potiho dolazi.

Kada molim Krunicu, zamišljam da se obraćam našoj Majci Nebeskoj, zamišljam da je gledam i da Ona mene vidi, želim zadržati te misli dok je do kraja ne izmolim, ako mi se pred očima počnu pojavljivati mobiteli protresem glavom i zažmirim, začepim uši da ne čujem i nastavim i onda pomislim kako bi bilo lijepo u takvom raspoloženju ostati, zamišljati da me promatra dok hodam ulicom, a moj Anđeo je iznad mene i pazi na moje korake i onda zamišljam kako bi samo želio raditi ono što bi se njima svidjelo, skroz dok se jednoga dana, ako Bog da, stvarno ne upoznamo i sve ostalo je samo prah i pepeo, samo magla koja mi neda da tu sliku sačuvam pred očima i buka koja mi ne da čujem svoju Majku i svog Anđela, jer u toj magli i buci njihov nježan šapat se izgubi, on se kroz njih ne može probiti, ne može do nas doprijeti, možemo čuti samo jeku koja se od nekih zidova odbija, poput riječi koja je napola izgovorena, ili naslutiti misao koja je poput iskre zabljesnula i odmah se u mraku ugasila.
Moramo se truditi svoje čamce na površini održati, svoje rupe prepoznati i krpati i svoj pogled visoko u nebo uprijeti kako bi znali kamo trebamo ploviti.

I.G.

Božiji dar govora

Što je Babilonska kula iz  Knjige postanka?

Kula babilonska je građevina i pojam.
Pojava, čak i model za promišljanje svakoga vremena. 
Babilonska kula je starozavjetni model kojim se opisuje neuspješno natjecanje ljudi s Bogom u kontroli prostora i vremena.  
Kula koja se gradila u Nebesa  je za starozavjetne Izraelce bila sama po sebi bezbožnički pothvat.
Nalazila se u Babilonu, središtu zemlje naroda koji ih je porobio.
Kula je po svemu sudeći bila za tadašnje, ali i današnje pojmove izazito veliki te visoki  zigurat (koji je poticao priče o nevjerojatnim proporcijama) na kojem je na posljednjoj razini  bio postavljen hram jednom od babilonskih božanstava.
Ako je tome tako, u istome  je obitavala i svećenica kulta koji se štovao.
Tako je po više osnova za biblijski narod Kula predstavljala, po pregalaštvu, vrlo sličnu situaciju po kojoj se Adam istjerao iz raja, odnosno po kojoj se istjerao iz zajedništva s Bogom.
Model je isti, natjecanje.
Već iz te prve epizode u biblijskoj antropologiji, izvlači se činjenica da Bog i čovjek onoga trenutka kada uđu u „natjecanje“ više ne govore jednim, odnosno  istim jezikom.
Ponajviše stoga što su im različite ambicije.
Perspektive.
Razlika u riječima, jeziku i ambicijama čovjeka, sa suštinskim nedostatkom stvoriteljske ljubavi za stvoreno,  utjecat će na njegovu ambiciju da eksploatira ono što je stvoreno od Boga.
Riječ po kojoj je stvorio svijet, a i čovjeka, nužno će Bog morati poslati još jednom, kako bi i svijet i čovjeka kvalitativno obnovio.
To jest u konačnici spasio.
Mi kršćani vjerujemo da je to učinio temeljno po Isusu Kristu.

Upravo stoga na današnji dan je liturgijski prigodna pjesma Psalma 104 sa refrenom Pošalji Duha svojega Gospodine i obnovi lice zemlje sve.
Misija crkve je navještati taj „drugi“ glas Božje pomoći.
Odnosno i biti taj glas milost i milosrđa tamo gdje ga bez crkve možda ne bi niti bilo.

Babilonske kule danas?

Dva su bitna momenta za pristup kuli danas; pothvat njezine veličanstvene izgradnje i mnogojezičnost graditelja.
I kućni haustori, da ne spominjem nebodere koji paraju oblake  Zagreba, New York-a, Hong Kong-a svojevrsne su arhitektonske  kule babilonske, i pritome ne mislim u negativnom smislu.
One se doduše ne grade da bi se njihovim liftovima išlo u nebo, ne natječu se u religijskom smislu sa Bogom, ali svakako predstavljaju simbole moći.
Ipak gradnja i izrazito visokih nebodera danas ne predstavlja natjecanje sa stvoriteljskom moći, više je suradnja sa Bogom kroz uporabu znanstvenog otkrivanja tajni statike, aerodinamike i njihove primjene.
Na korist čovjeku.
Ali postoje i drugi oblici pokušaja ulaska u tajnu  Neba, osvajanja Neba, ambicije koja su simbolizirane u Kuli babilonskoj.
Uporaba atomske energije je primjer izgradnje jedne takve kule koja zorno prikazuje lice i naličje uporabe elemenata na kojima se bazira stabilnost svijeta.
Znanstvene tajne stvaranja i njihovo otkriće uvijek može služiti ukoliko mu cilj u osnovi nije esploatacijski.
Pothvat izgradnje budućnosti na zemlji je veličanstveni pothvat ukoliko svi zajedno nađemo dovoljno snage da kontroliramo naš eksloatatorski karakter i karakter natjecanja.
Ako u tom smislu nađemo zajednički jezik izgradnje. Jezik suradnje i uvažavanja, mira i prosperiteta.

Mnogojezičnost graditelja?

Ipak nevezano od veličine građevine, u zgradama danas  žive ljude govoreći tisućama jezika svojih života, svojih razumijevanja, svojih strasti, svojih problema.
Svojih svojina.
I mi svi zajedno gradimo uvis neku zajedničku  kulu svojih vremena.
Pokušavamo graditi kvalitetno budućnost, pokušavajući se razumijeti.
Nisu samo barijere stranih jezika jedine barijere između zajedničkog jezika bitka ljudi.
Tamo gdje se skupljaju ljudi kako bi zajednički rješavali neki problem, npr. u sklopu UN-a tu se na jednom mjestu nađe tisuće ljudi u različitoj odjeći, različitom načinu na koji se smiju i tuguju, različitom pristupu sebi i drugima.
Tamo gdje se ljudi skupljaju da bi sudjelovali u nekoj priredbi ljudskih napora,  kao što je Olimpijada, međunarodni natjecanje za izbor pjesme ili talenta, pa i na crkvenim koncilima ljudi se susreću sa raznolikošću jezika i potrebom razumijevanja.
Potrebom razumljivog govora.
I želje za slušanjem.
To su bitno ljudske ali i božanske osobine, na koje Bog prema izvještaju Knjige stvaranja posebno upozorava Adama.

Prorokovanje?

U Bibliji kada je Bog nešto htio reći, navjestiti, on se poslužio prorokom.
Svojim ga je Duhom „opio“ i tako se po proroku dogodilo proricanje.
I u novom zavjetu Isus zna reći svojim učenicima kao što je rekao Petru:
To nisi ti rekao (to ti ne otkri meso) već Duh Božji.
Za razliku od čovjeka, Bogu nije teško komunicirati sa svakim čovjekom.
Zašto se Bog nije direktno očitovao svakom čovjeku ponaosob?
Moje je mišljenje da je Bog htio da ljudi osjete u potpunosti što znači boriti se za obnovu lica zemlje, uzimajući svoje križeve u patnji i u radosti.
Za bolju stvarnost, za pravedniju budućnost.
Za udjel u Onim zadnjim danima. 
Za veću ljubav po kojoj će se svi sabrati u One dane.
Pitanje komunikacije i komunikacije o spasenju, riječima i Riječju ostaje bitno za takav put sa Bogom.

Prva crkva oboružana samo od Krista primljenom Riječi izlazi iz kuće Očekivanja pred kamenje i mačeve. Zašto kamenje i mačeve? Jer Riječ straši. Riječ one kojima je upućena preoblikuje. Čini?

Penetracijski značaj božjih riječi tj. Riječi značajno je bio potcijenjen u svako doba.
Malo su suvremenici Isusovi cijenili Njegove riječi, a puno više tražili znakove.
Obilježja.
Danas bi rekli, vodila se formalna rasprava i  utvrđivao se religijsko kultni  karakter Isusa kao navjestitelja kraljevstva nebeskog, kao osloboditelja.
Kao Boga.
To što će znakovi ostati tek utisnuti u spasiteljski kalup Riječi, ta činjenica nikome nije bila vidljiva u trenutku kada se dogodila.
To se tek spoznaje u perspektivi.
I taj jezik ljubavi je težio dotaknuti sve narode tada  poznatog svijeta.
Jezik je naravno komunikacijski kanal, brod kojim se putuje u tuđinu drugog.
Kao što bi trebali biti i ljudi, u prostoru i vremenu.
Putem jezika i kroz nas nešto stiže i istim kanalima nešto odlazi.
Rezultat je shvaćanje ili neshvaćanje. Rađa se teza, antiteza i u porođajnim mukama sinteza.
Neshvaćanje u Bibliji je bitno ontološka kategorija.
Bog ljudima daje nešto što još ne mogu razumijeti.
Otvrdnjuje srce faraona da ne pusti Izraelce iz Izraela, otvrdnjuje srce pravedniku koji ne može razumijeti jezik Milosti, čini Pavlov govor na Areopagu nerazumljiv mnogim Atenjanima a opet razumljiv nekima među njima.
Jezik kao tehnički instrument govora  uvijek prati učinak (ne)razumijevanja.
Jezik je bitno obilježje čovjekovog identiteta.
On ga u razumijevanju uzdiže nad nagonskim pojmovnim aparatom preživljavanja.
Jezik je osobnog, društvenog, nacionalnog, kulturnog i civilizacijskog  karaktera.
On je posuda kojom se grabi kultura i nasljeđe i osobnost i  prenosi se u vedro povijesti.
U koju se isto tako spremaju i uspomene riječi, prvo sricanje djeteta, mucanje ljubavi, odlučnost roditelja i utišanje starosti.
Jezik je živo tkivo, u njemu je zabilježen put kojim  prolazi, jezici s kojima se susretao.
Jezik je kao i Riječ živa tvorbena realnost.
Zato kažemo da postoji jezik života i jezik smrti.
Jezik prava i jezik nepravde.
Davanja i otimanja.
Jezik na čudesan način povezuje riječi.
Riječ na čudesan način povezuje živote, ako joj se da šansa.
Tko od Riječi živi, sabire.
Tko se mača lača, od njega i umire.

No kada su se riječi pretvorile u vatru, spustila se sila na apostole Odozgora, sa i bez  njihove volje. I Riječ je počela svoj tvorbeni put. Put preobražavanja svijeta. Obnove lica zemlje?

Riječ koja je tijelom postala i prebivala među njima, postade Riječ koja trajno i neograničeno prebiva među nama.
Vjetar s Neba je prohujao šumama srca.
Šok.
Bačen je taj oganj u kojem je Isus pričao.
Jer taj je vjetar počeo Odozgora  dograđivati svijet na način kako je Bog pustio svoj Duh da lebdi iznad nepomičnih voda i počinje stvarati prvi svijet.
Spremni i nespremni, inicirani ognjem, počeli su govoriti o Riječi.
O Isusu, Riječi Božjoj koja se po Njemu uputila svijetu.
I da je po Njemu ponesu u budućnost.
U izgradnju kule budućnosti koja neće biti kula babilonska.
U izgradnju pristupa, stepenica, rampe, rukopleta u Kraljevstvo nebesko.
Moćna pacifistička riječ Odozgo je zaodijenula apostole i u crvene i bijele haljine.
Navještanje riječi ljubavi bit će puno krvi. 
Ali i povijesnog unutrašnjeg nerazumijevanja.
Često se zaboravlja da u okviru crkve koju propovijedamo kao svoj kamen, sol i svjetlost Kristovu tj. živote predali i navjestitelji i navjestiteljice  poput Erazma Roterdamskog i Ivane Orleanske.
I slavljeni, ali i odbačeni i proklinjani iznutra, Erazmo ipak pred smrt dobija kardinalske počasti, a Ivana je nakon 500 godina rehabilitirana i kanonizirana.
To je Božja perspektiva.

I zašto onda ljudi ostavljaju sigurnost doma, poznati svijet, poznati govor i ulaze u škare, u mlin u kojima se melje pšenica  odnosa u navještanju Boga. I ne čine to od jučer?

To čine od kada pamti kolektivno ljudska civilizacija.
Nešto što je prije tisuću godina bila kamena kapela koju su sačinili od kamenja da bi se u nju sklonili i slavili Boga danas je građevina u čijem podnožju čovjek ne može obuhvatiti pogledom visinu tornjeva koji sežu u Nebo.
Činjenica jest da se takvom građevinom ne upravlja kao kapelicom od kamenja i pruća.
Svako vrijeme traži drukčiji stil vođenja i povezivanja ljudi.
Vrijeme preslaguje ljude, a Bog inzistira da budu bitno ljudskiji jer dolaze iz velike povijesne daljine i tradicije.
I naposljetku svaku insituciju čine ljudi, a rasprava o njihovoj vanjštini ne počiva na onome najbitnijem, na hrabrosti koja proizlazi iz srca.  
Isto tako je činjenica da živimo u dobu razgovora i uvažavanja koja su i teška ali i lijepo izazovna jer današnji čovjek ne poštuje iz obveze  nego iz čiste ljubavi.
Tu se javlja i želja za razgovorom, želja za prisnošću koja prelazi statusne odnose.
I to je teško živjeti ponekad, stavlja na vjetrometrinu.  
Ali tu želju uprisutnjuje Riječ.
Bog.
I vodi prema onome što je Njemu bitno, ljudima, dušama.
To nisu isti ljudi, anonimna armija uprosječenih grla, to su i bake i inžinjeri, djevojke i djedovi, poljoprivrednici i intelektualci, svećenici, redovnici i redovnice, posvećene osobe koje žive u svijetu, svaki od njih ima specifični jezik koji se dodiruju u jedinstvenoj riječi Spasenja.
Kroz koju komuniciraju.

Ta  vrsta socijalne i iskustvene  glasolalije je neusporedivo bogatstvo za svaku kuću, tako i Božju?

A što je sa strahom da se crkve ne pretvori u  kule babilonske?

Strahom da promjene ili stalnosti zajedničke gradnje ne donose ništa nova i dobra?
Za razliku od čovjeka koji dolazi u kolektivnom smislu iz prošlosti i koji jest u sadašnjosti, Bog dolazi ususret čovjeku i iz budućnosti.
To stvara strahovitu pomutnju u razumijevanju Božje sveprisutnosti u prostoru i vremenu.
Ali sila odozgora, razlivena Ljubav po Duhu Svetome ionako djeluje nevezano od našeg kolektivnog i individualnog iskustva.

Što je Bog naumio, sigurno će to i izvršiti, kad tad.
Što nije, srušit će se kao kula babilonska.
To je dobar model Objave, da nitko ne bude u strahu a da svatko strahuje da ima premalo ljubavi za bližnjega.

No da, skoro sam zaboravio... sretan ti rođendan.

M.S.

Zajedništvo na zemlji u Nebu

Tko vjeruje u Boga u Nebu, vjeruje da nas Bog, već na zemlji, združuje sa  neočekivanim ljudima, na neočekivanim mjestima, sa neočekivanim ishodima.
Providnost je neodvojiva svojina Boga, koju nitko ne može predvidjeti.
Bog radikalno familijarizira odnose među ljudima.
Upućuje ih jedne na druge.
Bog traži i bolnu i radosnu otvorenost prema budućnosti.
Pružene ruke u neizvjesnost, kojima se obgrljuje izvjesna Milost.
Spasenje.

Na dan Uzašašća Isus bi uzet u Nebo.

To je zadnji trenutak zemaljskog zajedništva, oproštaj fizičke prisutnosti sa učenicima i početak njihova upoznavanja metafizičke prisutnosti Isusove.
U Nebu, Isus ima trajne  božanske osobine; sveprisutan je, neograničen  i svemoćan.
Zato Mu se ljudi obraćaju u molitvama.
Uzlazi, odnosno vraća se temeljem  božanskog podrijetla u Nebo, u trajne apsolutne prostore božanskog postojanja.

Što je to značilo da bi uzet u Nebo?

Tko je bio podignut u Nebo?
Isus Krist, proslavljeni Sin Čovječji, kojega je najavljivao starozavjetni prorok Danijel.
Sin Božji, kako Isusovo božanstvo potvrđuje novozavjetni apostol Petar. Isus, koji je proslavljen Uskrsnućem od smrti, nakon bivanja na zemlji u Uskrsloj prisnosti sa aspostolima, sada odlazi na Nebo.
Ezgaltiran je.
Znači da  je uzdignut.
Biblija kaže uzdignut nad svim vlastima  i prestoljima.
On je na više načina  uzdignut, kroz tu slavu.
Proslavljen. 
On sjedi s desna Bogu Ocu.
U doba kada su se puno više tražili znaci.
To je to.
Potvrda.

U Djelima apostolskim, kao zbirci događaja i učenjima  apostola prožetih događaja,  kaže se da su zabilježena Isusova učenja i djela do trenutka njegova uzdignuća.
U istima je zapisano da su  apostoli Isusa, neposredno prije Uzašašća ( u Nebo), pitali  hoće li ponovno obnoviti Izrael.
Ali Isus ih instruira da ostanu u Jeruzalemu i čekaju Obećanje Božje.
Detalji su poznati samo Bogu Ocu.
Sin Božji  dakle apostole otvara za budućnost i i zatvara ih u zaštitu zajedništva.
Oni su ujedinjeni u čekanju Obećanja.
Dok su još gledali u nebo, kud je Isus otišao, među oblake, slijedi im pouka anđela (kao što su anđeli poučili i žene u trenutku dok su razmišljale o stanju Isusove smrti).
Anđeli su rekli: Uzet je u Nebo, no jednom će se vratiti.
To da je uzet u Nebo  je stanje slave.
Stoga su u crkvenom smislu uz ove tekstove uzeti za  čitanje Psalmi slave.
Poslanice govore prvim crkvama o takvoj i toj slavi.
U poslanici Hebrejima isti događaj je objašnjen iz perspektive prinosa božanske žrtve Isusa u nebeskom hramu.
U Nebu.
Objašnjenje.

Isus je htio da njegovo Uzašašće bude bitno grupni događaj.

Isus odlazi u Nebo uzdignut između učenika.
Prije no što odlazi, Isus učenike podsjeća što su sve s Njime proživjeli; pa i njegovu trenutnu smrt, ali i Uskrnuće.  
Sada slijedi nova uputa.
Treba čekati Obećanje Boga.
Treba Obećanje očekivati u Jeruzalemu, dok se učenici ne obuku u snagu odozgo.
Isus ih je blagoslovio, a oni su Ga slavili.
Bez Isusa, to je vidljivo iz perioda između smrti i Uskrsnuća, ta grupa bi se sama po sebi raspala.
Kriza u grupi  je bilo i prije i poslije.
Po biblijskim izvješćima, na različitim mjestima.
Ipak, to je normalno stanje za svaku ljudsku grupu, koja je sigurno imala i bolje i lošije dane.
U Bibliji su zabilježene sekvence o svađama: o prvenstvu, nepovjerenje prema svjedočenju žena, Petrova znatiželja u pogledu Ivanove ulogu u Isusovim Božjim planovima itd. itd.
Sada im predstoji i pojedinačno i zajedničko iskustvo ostanka u svijetu iz kojega se njihov Učitelj „povukao“ u Nebu.
Pouke ušiju zamijenit će pouka srca.
Grupa će se i proširivati i rasti u kvaliteti odnosa.
Isus će im poslati Duha Svetoga.
Javljaju se nove grupe sa kojima treba dograđivati zajedništvo u Kristu...
Misijsko djelovanje ostaje blagoslovljeno Isusovim Testamentom.
U vremenima koja slijede, morat će svi si međusobno pomagati, kako bi očuvali pravi duh zajedništva i kako bi ga odrazima svojih života prenosili dalje.
Bio je to način.

Nije lako biti dio grupe, njezinih stalnosti i promjena.

Grupa nije ograda nekog broja ljudi već je njegovo životno tkivo.
To zna svatko tko je morao u životu biti timski igrač, a osobito timski igrač različitih timova.
Obitelj, škola, posao; član formalnih i neformlanih grupa koje se izmjenjuju.
Timski rad podrazumijeva da često obuzdaš svoju brzinu i  sporosti i prepoznaš kvalitetu i ljepote egzistencije  drugih, poštivajući tako i sebe.
Živjeći iz ljubavi, ne iz agresije identiteta.
Puno puta prešutjeti nešto znači dati vrlo glasan doprinos načinu na koji je to isto tvoj suputnik ili suputnica u grupi učinio/la.
Mogao bi možda nešto i bolje reći, nešto pobiti, ali u osnovi to što je on ili ona rekao ili rekla  je to.
Idemo prema istom cilju.
U tome je naše zajedništvo.
Rijetki su ljudi koji ne samo da znaju slušati druge nego  nas znaju i spajati.
Doista im se treba diviti.
Doista je to blaženstvo.
I zatjeva veliku žrtvu, ali sigurno vodi  u Nebo.
Zahvaljujem za svakog koga sam upoznao. Puno je onih koji znaju razdvajati.
Vatru svađe možeš izazvati u trenutku, gašanje mržnje i sukoba može trajati godinama.
Grupa nije vreća u kojoj se guraju krumpiri.
Niti su apostoli bili krumpiri, niti dionici prve Crkve, kako govore novozavjetni izvještaji.
Društvena dinamika među njima i osobni doprinosi su istaknuti.
Odnosi su uvijek rizik, daješ dio sebe i uzimaš dio drugih.
U tebi se uprisutnjuje to zajedništvo, sa svim svojim krizama i radostima.
Zašto?

Ali to zajedništvo na Nebu, vođeno Kristom stvara. Preoblikuje.

Doba preoblikovanja odnosa, preslagivanja pažnje, rješavanja grupnih problema u zajedničkom očekivanju Božjeg obećanja, po Uzašašću, za apostole i učenike tek počinje.
Kao centar božanske osi Isus preoblikuje odnose među njima koji su svaki na svoju ruku, svaki imaju i svoje kvalitete i mane ali su Ga slijedili i vole Ga.
Isus je na bitan način u njima, jer ih tjera  na timski rad.
Kasnije teološki promišljat će kršćani odnose kroz prizmu idealnih odnosa božanskih osoba u Trojstvu.
To je dinamika ljubavi, stvaranja, spašavanja, poslanja, objave, rada.
Prisutnosti.

Isusova grupa nije bila čopor, etimološki  je obilježena Njegovim Ranam.

Isus ih je jasno poučavaju apostole da ne budu sektaši.
Bitnim dijelom ljudi su i interesna bića ali i nagonska, bića čopora, klana.
Razlika između grupe i klana, odnosno čopora, jest da čopor ima jasni poriv da radi samo za dobrobit svoje uske grupe, a time sebe.
To je ugrađeno u nagon održanja.
Čopor svoj snagu gradi na razlikama u odnosu na okruženje.
Grupa je pak zavezana međusobnom dinamikom i koja pojedinace vodi prema zajedničkom cilju oslanjajući se na one unutar ali i one izvan grupe.
U timskom radu je  uvjetovano uvažavanje darova pojedinaca, pomoć i poticanje.
Učenje.
Uvažavanje okruženja.
Uspjeh svakoga je uspjeh grupe.
Timski rad može doći u krizu.
Može doći do iskorištavanja, varanja, spletki. Zatajivanja.
Povrijeđeni ponos može fermentirati u sukob ali i brojne nepravde koje su se smatrale dijelom sustava, mogu isplivati na površinu.
Ljudi koji  grupi spajaju druge čine to na bitan način preko i kroz sebe (svojim križem), ne na papiru i po inerciji.
To je bila osnova pastirskog rada Isusa sa apostolima; kroz sve krizne situacije suočavanja sa sobom, s drugima, sa grupom i sa Sobom.
Cijelu tu evoluciju spasenjskih odnosa, Crkve, Isus je ponio u revolucionarnom prihvaćanju svoga Križa, kao Bog.
Ta sama realnost utječe na osobne napore, razmišljanja, žrtvu i darove koje imaš u sebi.
Na Srce i hrabrost.
Doista je potrebna molitva za takvu hrabrost i za takvo otvoreno srce.

Bog  šalje u svijet

U metafizičkom smislu, u smislu poznavanja nevidljivog svijeta i budućnost zavezanih smo očiju.
Skloni smo, povijest daje primjera tome, udariti u brojne zidove i rasrkvariti glave ali uvijek se podignuti i ići dalje.
No Bog nam ima čime zamotati glave, svojom željom da nas zacjeljujeći spasi.
Svaka rana nas kao civilizaciju i pojedince čini izgrađenijim i svjesnijim.
Bit će da su takve krize bitna razdoblja za učenje i ponovno uspostavljanje ljubavi i povjerenja osobito u teška vremena kakva su danas.
Uostalom, Isus uvijek može biti ( i jest) izvor svakog početka.
Alfa i Omega.
Između vremena Preobraženja i vremena Uzašašća na Isusovom tijelu pojavit će se Svete Rane.
To su Rane  ljubavi i učenja o ljubavi koju Bog ima za ljude.
To je Katedra timskog rada.
Na njoj počiva zajedništvo onih koji su gledali kako bi Uzet u Nebo.
Zajedništvo na zemlji u Nebu.

M.S.

Dom

I k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti (el Bethel)

(Evanđelje po Ivanu 14:23)

Da li si uzmete kad vremena da motrite ljude?

Isus je motrio ljude. Iznutra i izvana. Budio je pozornost svojih učenika, uklanjao sa njihovih očiju mrene površnosti i nerazumijevnja. Kako za promatranje tako i za razumijevanje, koje ne dolazi od poduke očiju. Za Boga masa ne znači izmiješani zbroj molitvi i obraćanje prosječnom anonimnom licu. Biblija je puna čuđenja kako uopće Isus može vidjeti te silne detalje i sporedne sudbine. Vidi u cjelini detalj potrebe. Jedan vapaj u masi, osjeća dodir potrebe za izlječenjem, osvrće se nad sljepcem koji vapije na cesti. Primjećuje malenog carinika na grani. Vidi srce koje želi pozvati u anonimnosti udaljenog hlada. Božanski, doista.

Možete li stati motreći s ljubavlju ljude?

Njihove sitne geste, izražajnost lica, zatečenost u određenoj točci vremena i radnji, uklopljenost u  druge ljude, nedovršene odnose ili hrabri pad niz bakreni žljeb samoće. Stoje u slici, koja će se u već drugoj sekundi rasložiti na nove sekvence, nove aktere, nove kutove gledanja. Ponekad pred čovjekom bljesnu potreti duša. Rani ih anđeo stijelom Isusove ljubavi, kao što je ranio svetu Terezu. Ispuni li Vam se srce ikada silnom i neobjašnjivom ljubavlju za ljude koje ne poznate, koji vama u konvencionalnom smislu nisu nitko i ništa. A opet su Vam toliko bliski, da u njihovim gestama, u njihovom sjaju i njihovoj tuzi osjećate neponovljivu povezanost.
I ne možete se odvojiti od njih da se ne odvojite od bar dijelića Boga.

Što dijelite sa njima koje ne znate?

Osobito kada se pitate u crkvenom i životnom smislu, tko je moj bližnji ? Po koga i za koga me  Isus  upućuje i šalje. Silni ljudi ulaze u naše živote, čine ih, dodiruju strukture bivanja, prelaze banalne okvire nepoznavanja. Pod prilikama odjeće, stava, gestikulacija i boje kože stoji moj brat i sestra u sposobnosti postojanja u Božjoj ljubavi.
Na aerodromu čovjek uvijek vidi koliko je pažnje i plemenitosti ispunjeno u tim malim ljudskim sondama ograničenog trajanja koji poput Odiseja hrle svome domu, svojoj luci. Sa koliko pažnje nose u vrećicama maleni naramak poklona, jednog plišanog medu, šareni sat, cigarete. Sa koliko čežnje žele ući u prostor onih kojih ih očekuju. Sada su još nigdje, samo anđelima čuvani u Božjem hodniku ljubavi i milosti. Sa koliko žudnje su voljni živjeti i boriti se za sreću i u najgorem od svijetova.

Vidite li i one koji su na rubu slike ili su već prešli preko njega?

Ljudi koji vape i šire ruke u prazninu. Koji u plastičnim  vrećicama nose što nemaju i što nisu.  Koji su svojom tugom obgrlili svijet i čija patnja svijetli u noći poput baklje. Koliko puno velikih i malih velikih srca stoji u koloni svojih Golgota. Ima li osim Boga ikoga tko će ih umotati u platno, u pokrov svoje ljubavi ? Vjeruje li više itko da možeš zagrliti gubavca, zato što i ne možeš drukčije ? Kada si već gravitacijski bio privučen njegovom patnjom, ranjavošću tvoja brata.  Njegovoj nevinosti u boli.

Onoga trenutka kada Isus bi poslan od Oca on je čeznuo dotaknuti ljude dubinski.Od raja razbaštinjene, svojom prolivenom krvlju ih je ponovno učinio božanskom braćom.

Znao je. Taknuti ih.

Znao je što  nose u sebi. Znao je da su sposobni za velike i ponosne stvari. Znao je da su sposobni biti stupovi kraljevstva nebeskog na zemlji. Znao je da su sposobni biti ujedinjeni sa spostolima  na dvanest prijestolja eshatoloških . Htio je i učinio ih je   sposobnima uzeti udjela u nebeskoj pravdi, čineći ih u goruščicinim zrnom božanske pravde već na zemlji. Sobom ih je učinio  sposobnima otvoriti se u ljubavi, povrh svake zemaljske pravde. Da su njima živi sposobost da daju trenutak neosnovane nenagrađene pažnje, da mogu zagrliti i vratiti u život i najklonuliju osobu na zemlji. Da vraćaju u život.

I da mogu dati svoj život.

Isus odlazi od učenika. Odvojit će se od bolnog mesa, da bi im zacijelio rane odvojenosti pod Duhu Kojeg  će im poslati.
I nastaniti se sa Ocem u njima.
Bog je duh, ne možeš ga prevariti lažnom prvinom, prinosom svjesne mane.
 Isus se spustio bez nebeskih sila u svijet ljudske nepravde i pravde, da dodiruje ljudska srca. Razoružan.Da ih dira u srce. Sobom. Čini svjesnima. Da po njima vri Kraljevstvo nebesko.

Psalmist pjeva: Bože, nek Tvoje Lice sja i nek tvoje Spasenje bude među mnogim narodima. Tvoji putevi na zemlji poznati. U jedinstvu Ti vodiš ljude, neka te  Narodi slave.

Po Ivanu Evanđelistu, Isus govori o zapovijedima ljubavi kao o domu onoga koji ih čuva i kaže: ...I k njemu Ćemo Doći i kod njega se Nastaniti...U Božji dom kršćane uvodi Duh Sveti. Jesi li i ti pozvan biti nečiji dom ? Trenutak, gestom, ili pak za vječnost ?

Gdje je tvoj i moj dom?

M.S.

Nebeski Jeruzalem i pravda otiranja suza

Naravno da većina ljudi, koji su tijekom povijesti  povjerovali da je Isus Krist Bog, nije vidjela Jeruzalem i nisu baš na 'prvu loptu' ako i ikako razumijeli i zamislili, što bi to bio Nebeski Jeruzalem, koji se spominjao u crkvenim čitanjima iz staro i ponekih novozavjetnih biblijskih  knjiga.

Danas, kada je svaku sliku lako 'izgooglati', to i nije osobiti problem.
Osim toga, možeš pogledati i u stare rekonstrukcije: zamisliti gdje je stajao veliki hram, velik i za današnje pojmove velikog.
I onda, kada čovjek razmisli malo o proporcijama, o dimenzijama promišljanja, o dojmovima, o tome što je hram značio biblijskom  čovjeku, nije teško zamisliti zašto je takav poseban psalamski značaj i himnički ugođaj prisutan kada biblijski tekst govori o slavi Božjoj, utjelovljenoj u slici slavnog i ponosnog Jahvinog grada Jeruzalema.

Jeruzalem je ujedno pojam ispunjenja obećanja koje je Bog dao Abrahamu, a nakon toga i Izaku i Jakovu i Mojsiju, da će jednom  imati svoju slavnu i ponosnu zemlju.
Tom će zemljom, tim će slavnim gradom upravljati, odabrani od Boga, pomazanici.
Veliki kralj David, postat će simbolom takve slave.
Njegovo slavno kraljevanje ostat će uzor i primjer kraljevanja koji je izabrani narod ponovno očekivao, osobito u vremenima kada je povijesno prošla takve vrste zemaljske slave.
Kada su bili ponovno porobljeni od velikih osvajača tadašnjeg doba; Asiraca,  Babilonaca.

U Jeruzalemu se  nalazio i veličanstveni hram, koji je podigao Davidov sin, kralj Solomon, poznat po slavi mudrosti i iz nje proizlazeće pravednosti.
Izgradnja veličanstvenog hrama omogućila je ispunjenje ljudskog obećanja slavljenja Boga. Boga, koji je omogućio postojanje obećane zemlje i Jeruzalema svom narodu.
Bio je to čin zahvalnosti Bogu na Njegovim ispunjenim Obećanjima.  

Ubrzo se pokazalo da niti jedan ljudski grad, ma kako tome stremio, ne može biti u pravom smislu Božji grad, ne zato jer je izgrađen od kamena, nego zato što ljudi, po svojoj konstituciji, ne odražavaju savršene, idealne proporcije Božje vladavine, poimanja pravde, pravednosti, koja u centar stavlja pažnju, sućut, volju za zajedništvom, zajedničku sreću, zajedničku brigu Stvoritelja i stvorenog.

Ubrzo je zemaljski Jeruzalem kao i svaki naš zemaljski grad današnjice ispunila u većoj ili manjoj mjeri kvalitativno drugačija ljudska vladavina.
Ona koja je bila i koja još uvijek jest često takva da povlaći za sobom i suze, egzistencijalnu napuštenost.
Pravda, gdje zbog ispunjavanja interesa višeg reda, često isključuje sućut, supatništvo.
Gdje se javlja pravda jačeg i gdje počesto kao temeljna ljudska osobina vlada strah koji onemogućava u bitnom smislu funkcioniranje  neograničene ljubavi koju je Bog zamislio za svakoga čovjeka.

Upravo je takva Ljubav okosnica 'građanskog statuta' nebeskog Jeruzalema, ljubav između Boga i čovjeka i između ljudi međusobno.

Kada starozavjetni proroci zazivlju Božju pravdu oni zazivlju 'spuštanje' pravog, Božjeg Jeruzalema sa neba na zemlju, kako bi taj čin 'popravio' sve ono što je zemaljski grad slave u proročkim govorima  prestao biti.
Kako bi prestala njegova nepravednost.
To upiranje nadom u izvjesnost čina Božjeg intervencije u ljudsku oragnizaciju pravde i pravednosti, u dolazak Nebeskog Jeruzalema.
Spuštanje u strukturu ljudskih odnosa i života postaje okosnicom života religioznog očekivanja trajnoga života, raja, nebeskog razrješenja ljudskih jada biblijskog čovjeka.
Očekivanje apokaliptičnog Božjeg dana pravde.
U kršćanskom smislu to doba dolazi u potpunosti Drugim dolaskom Isusovim, kako govore Evanđelja.

Kršćani i strukturno vjeruju da su vrata nebeskog Jeruzalema, o kojima pjeva prorok Izaija otvorena, prema Ivanovom Evanđelju, već dolaskom Jaganjca Božjeg, Isusa Krista.

Dolaskom Onoga koji je već svojim prisustvom doveo Kraljevstvo nebesko među ljude i pozvao ih da se pripreme za trajni ulazak u isto.
Kraljevstava danas više nema na zemlji, osim u tradicijskom smislu.
Isusovo kraljevanje u služenju, nikada nije bilo zemaljsko kraljevanje.
Snaga Nebeskog Jeruzalema koji se po Isusu ostvaruje, po njegovu poslanju od Boga Oca, nije kraljevanje  u moći, zlatu niti u arhitektonskim proporcijama veličanstvenih građevima.
Isus je taj hram veličanstveni.
Njegova ljubav se očituje u hrabrosti da siđe među ljude, suživi se sa patnjom njihove ograničenosti u prostoru i vremenu i da im se kao Bog daruje, u negraničenog činu apsolutnog predanja.
Po tome Isus, kročeći već zemljom za zemaljska života, bi poslan činiti po Prstu Božjem, po Njegovoj volji, pravdu o kojoj govori prorok Izaija.

Pravdu otiranja suza.

Otirati suze u sućuti već je dovoljno teško, osobito ako se doista otvoriš izvoru suza ljudi.
Češće racionaliziramo tuđu tugu, da ne bi bilo uvučeni u nju.
Isus se nije bojao tuge, on je ušao u njezinu bit i bio je njome nošen pa sve do Križa.
Otirati pak nepravdu osjećajem za sućut, puno je, ali ne i dovoljno.

Pravda u ljubavi je nešto što  zna onaj koji ljubi.
Ljubav se ne može racionalizirati i razlomiti na osnovne značajke i sastavnice.
Ona je patnja stvaranja.
Bog je želio da se u ljubavi oslobađa Spasenje.

Ljubiti često nije pametno, niti uputno, skoro nikada bez zemaljske boli, uz malo slave.
No bez ljubavi se, usprkos svih njezinih posljedica, čovjek ne može izgrađivati.
Ne može preskočiti sjene nevoljenja, kojih je puna vidljiva i nevidljiva realnost.

Otirati suze kao Isus  znači otvoriti se Njegovu testamentu.

...Novu zapovijed vam Dajem, ...Rekao je, ...da volite jedni druge kao što sam Ja Volio Vas....
To je više i od zlatna pravila.

Ljubav nije mjerljiva, kao što niti Bog nije mjerljiv.

Ljubav ljudskom oku nije vidljiva, kao što niti Bog nije vidljiv.

Može li tko poreći postojanje ljubavi?

Ljubav, kao i Bog,  poput lave vulkanske probražuje materiju.
I čovjeka.

Nek Bog na tvome srcu otrne tuđu suzu, vrati povjerenje u pravdu, pruži aktivnu pomoć bez plaće za dobro djelo.

I daruje Ljubav.
Ivan je u knjigi Otkrivenja vidio Boga kako donosi proglas:

'Gradim novo.'

Dozvoli si da vjeruješ u Božju i svoju ljubav.

Budi već na zemlji gradivno tkivo Nebeskog Jeruzalema.

M.S.

Tko je Pastir Dobri?

Najveća većina nas, koji se napasamo po livadama i pašnjacima binarnih prostranstava eletroničkog digitalnog svijeta, privezani o plastična uredska stabla, ako ništa drugo,  zakinuti smo za pravi, i spori i brzi ritam prirode, oblaka što putuju nad glavama.
Odvojeni hrpama tepisona i laminata od osjećaja svježe trave po nogama.
Zemlje koja pulsira životom.
U kamenim inkubatorima svrsihodnog ponašanja, vruće čelo ne može osjetiti oblog hladovine ispod krošnje kad zapeče sunce.
Samo kroz odraze na papiru i ekranu, možda kroz krišku pogleda kroz prozor, gledam ritam prirode i  slutim njezine priče.

Tko je to Pastir Dobri ?

Zna gradsko dijete što je pastir.
Vidjelo ga je na televiziji, u filmu, ponekad na slici, pa i na onim lijepim malim sličicama, koje prikazuju Isusa, Dobrog Pastira.
Isusa, koji nosi na svojim leđima ovčicu i  vraća je u stado.
I ta sličica  govori sve, na svim jezicima.
Dječje srce zna je prepoznati.
Zna Njegov glas, jer ta sličica govori najbitnijim narječjem svijeta.
Spasiteljskim spoznajnim jezikom srca.

U suvremenom govoru metafore ovce ne pridonose razumijevanju biblijske duhovnosti pojmova:  ovce,  pastira i Pastira.
U žargonu, češći su posprdni izrazi za ovcu, koja je uzeta za blejavi simbol, životinju koja ništa ne razumije, nije sposobna niti probitačna.
Kojoj je jedina uloga da ju se striže.
Ovca je hodajući resurs, nedostatan dio mase.
Ovca kao takva nije bitna, bitno je imati puno ovaca.
Ovcu, koja se kreće u tom vunenom klopku drugih blejavica gore i dole, lijevo i desno, usmjeravana psima ovčarima koji ovce čuvaju i rijeđe debljim pastirskim štapom (iako je štap češće sredstvo borbe protiv napasnika; negdje vukova, u dalekim australskim prostorima divljih pasa; ovcokradicama svih vrsta, na dvije i više nogu) skoro da niti jedna plemenita osobina osobnosti ne krasi.
Nitko ne želi biti ovca danas, reći će netko.
U svijetu statusa uvijek je bolje biti pastir, jer ako si i manje važan od drugih, opet si  važniji od ovaca.

Po čemu je onda biblijska ovca duhovna?
I naposljetku, što to biblijski pastir vidi u njoj važno (osim ruha, papaka, mesa...)?
Pastoralni govor o ovci ipak ima svoju bezvremensku težinu i prelazi banalne okvire razumijevanja nečega što je povijesno prošlo.
Zato se i Dobra evanđeoska vijest može probiti i u najbetonskija doba i biti razumljiva.
Zato suvremenici sa početka priče ipak mogu razumijeti u svojim okolnostima  važnost i ovce i glas Dobrog Pastira.
I  važnost Boga kroz ove slike  u svojim životima.

Dobro je  vratiti se trenom  daleko u biblijsku prošlost.
U biblijsko doba nomadski narodi susreću se sa ratarskim civilizacijama.
Tako su i Izraelci ušli u Kaananske ratarske krajeve.
To je narod koji je izišao iz ropstva i nije bogat u materijalnom smislu, iako  u spasenjskom smislu, izabrani narod je Bogu, koji ga je izabrao, neprocijenjiv.
Stado je ono što je i biblijskom čovjeku neprocijenjivo važno; ono što ga hrani,  uzdržava ga na životu, stado živi od njegove pažnje i on ga hrani, održava ga na životu.
Niti može stado bez pastira, ali niti pastir može bez stada.

Kod izabranog starozavjetnog naroda Bog je taj koji uzdiže svojim izborom stado i sam ga vodi kao Pastir spasenja.
No Bog podiže i pastire, one koji se skrbe za njegovo stado  i daje im mogućnost veličanstvenog suživota, odnosno ljubavi koji se opredmećuje u skrbi i brizi, odgovornosti, radosti i lomljenju kruha zajedničke sadašnjosti ali i budućnosti.
Vječnosti.

Ovca poznaje svoga Pastira jer se On brine za nju, hrani ju i poji.
Štiti ju.
Pastir vidi ovcu  kao dar svome teškome životu, za njega ovca nije vreća papaka, kože i grube vune.
Ovca pak zna da bez pastirovih djela dobrote i brige, predanja i žrtve teško, ako ikako može živjeti.
Ne jednom, pastir je stao u njezinu obranu!

Tako doživljava većina djece božjeg pastira.
I kao takvi znaju Isusov glas.
To je glas prodoran i tih, koji prelazi vremena i prostore.
Slika o dobrom Pastiru govori strahovito puno o Bogu.

Isus je Pastir dobri koji voli svaku svoju ovčicu.
Smatra je neprocijenjivom.
Njezinom blejanje u Božjim očima nije na podsmjeh.
Pastir i ovca se ne prepoznaju po tome što ona bleji, a On govoru, već po onome što čine jedno za drugo.
Po tome što ih Božja zamisao Spasenja povezuje trajno, konkretno.
I sada i u konačnim vremenima, spasiteljski.

Isusova strpljivost i nošenje na vlastitim leđima ljudskih briga, Isusova sposobnost da pastirski okrijepi svoje ovčice i suprostavi se grabežu nad ovčicama, Otkupljenjem, i aktivnim prisustvom u čovjekovu životu.
To je očita  i ključna činjenica za svaku ovčicu, koja Mu je povjerovala.

Pastiru Dobrom su ovce date, kao i apostoli i niti jednu nije izgubio.
Zna ih svaku po imenu.
Poznaje ih u dušu.
Sve ih je oko sebe okupio.
Isus nije pastir kao starozavjetna Josipova braća koja su prodala svoga brata, jer im je išao na živce i nije bio kao pastiri protiv kojih je Jahve  grmio kroz proračku riječ Ezekijelovu prokazujući ih da napasaju sebe umjesto jaganjaca.
Jeremija prorokuje Riječ Jahvinu: „Jao onima što rasiplju ovce.“
I Zaharija govore o svemu ono što Dobri pastri nije.
Prorokuje o nestrpljivom pastiru koji pušta da ovce ginu i da ih otimlju i opsuje pastira kao onoga  koji lomi  štap na ovcama.

U toj biblijskoj baštitni rodit će se prispodoba o svemu što će Isus bio.
Isus je napose prepoznat kao Pastir Dobri.
Nije čudo da se ljudi odlučuju za pastirski put takvog divnog Pastira.

O njegovoj pažnji, ljubavi, skrbi, na izvoru njegove pastirske ljubavi, crpsti će ljubav svi koji su Ga čuli i slijede  njegov Glas.
Koji su povjerovali, učenici, pastiri, radnici u polju Božje milosti.
Isus, Petru, koji je morao znati za predaju otaca i proročke riječi  o pastirima, Isus Petru  dakle govori: „Pasi jaganjce moje.“ Ako me voliš, pasi jaganjce moje.
Isus mu govori da ne bude kao  pastiri koji su otjerali kćeri tasta Mojsijevog sa izvora da ne poji svoja stada.
I Mojsije ih obrani i da im piti.
A Anđeo Gospodnji javi se Mojsiju dok je napasao svoje stado i odvede ga do Gorućeg grma Božje Volje.
Tu ga Bog učini pastirom izlaska svoga ljubljenog stada iz ropstva u Egiptu.

Izaija prekrasno kaže o pastirskoj službi:

„On (Bog) će čuvati svoje stado kao pastir,
Sakupit će jaganjce u svoje ruke,
Nosit će ih u svojim njedrima
I nježno voditi najmlađe ovčice.“

Nije ovčica sa manje nebeskog dostojanstva.
Napose po Knjigi otkrivenja, Dobri Pastir Isus ujedno je i Jaganjac pred kojim nebesa kliču, što jagnjetu i ovci daje uzvišeni nebeski značaj.

U liku Pastira Dobrog otkriven je važan dio misterija Božjeg postojanja i ljudskog smisla.
Dakle, za one nomade binarnih pustopoljina, s početka priče, utješno je znati da je takav Pastir dobri i sa njima, da se uvijek mogu staviti u ruke takvog Pastira.
Dobrog Isusa Krista, koji nije samo jednom dao svoj život za otkupljenje, već nebrojeno puta dar život sa neba, daje svakoj ovčici koja ga prati i sluša Njegov glas.

Po tome zapravo Biblija i kaže da je Isus  upravo Pastir  Dobri, jer daje konkretno svoj život za ovce svoje.
Ne čini to niti iz interesa, niti iz navike, inercije ili zato što bi trebalo.
Čini to  zato što ih voli.

Taj Glas ćeš prepoznati.   

M.S.

Uskrs Isusov - mjera nade

Prava mjera  nade je pobjeda smrti.

Nadati se iz vjerojatnosti, ne zahtjeva vjerovanje.
Niti napor.
Niti osluškivanje vremena i Neba.
Niti pouzdanje u Boga.

Kažu, nada umire posljednja.
To je u mnogočemu istina, ali istina je da su mnogi stoga već mrtvi, još za života.
Malo je nade.
Prave nade, ne mantri o nadi i polimerskog veselja.
Stvarnost je okrutni redaktor pouzdanja, jer sa njime ima malo veze.
Stvarnost je more, a pouzdanje je mreža koju bacam svako jutro u more.
Pa i kada je more sivo, olujno i škrto.

Bog je čovjeku u stvarnosti skriven iza vjere, nade i ljubavi.
Misterij Ljubavi iza Križa traži puno strpljenja, nade, prostora razumijevanja.
I ljubavi prihvaćanja.

Pavao ove ključne vrline; vjere, nade i ljubavi, stavlja na kraj himne o ljubavi koju upućuje crkvi Korinćana, a povodom njihovih besplodnih rasprava o tome koji je Bogu najmiliji dar, dat po Svetom Duhu, a time i rapravu tko je u zajednici više, a tko manje važan.

No iza svakog dara, koji je u nekoj funkciji, tri su osnovna dara,  tri su svijeće koje donosim do oltara, na kojem pristupam Uskrslom Kristu, ujedinjem sa njegovim apostolima oporukom ljubavi Posljednje večere.

To su svijeća vjere u Uskrslog Krista, svijeća nade da ćemo i sami Uskrsnuti iz svake smrti pa i one fizičke, i svijeća ljubavi koja to sve omogućuje, koja je od Boga upućena ljudima, da bi se po njoj prepoznali, da bi po njoj prepoznali prijateljstvo Raspetog.

I ljubav da mogu prepoznati ljubav.
Kada je primam i kada je dajem.
Jer Pavao kaže, bez te ljubavi svaki dar je  ništa, hvastanje, šuplji plod.

Kada si sretan nije teško širiti, dijeliti svoju sreću i ljubav, kada si sit dijeliti svoj kruh i kada si zapaljen snagom uvjerenja i vjere, dijeliti svoju vjeru.
No, to nije uvijek tako.
To često nije stvarnost.
Okolnosti razapinju nadu.
Oduvijek.

Zato je ulazak u misterij Uskrsnuća uokriven prekrasnom biblijskom slikom vjere protiv svake vjere.

I Abraham povjerova Bogu i ubroji mu se u pravednost.
Abraham nije povjerovao jer je bilo logično da on i njegova žena Sara kao starci mogu dobiti dijete.
Povjerovao je da Bog može učiniti što mu je obećao.
Zato je Bog oživio njegovo potomstvo.
Tu vjeru Pavao u Poslanici crkvi Rimljana koristi da bi na njoj gradio Kristovu crkvu, materijalima vjere, nade i ljubavi.
Nade u milost i milosrđe Gospodinovo, koje jedino daje snagu i čvrstinu ljudima ispražnjenim od savršenstva i krijeposti, da u njih vjeruju i da se u njih pouzdaju.

A ta nada na ničemu izvanjskom nije izgrađena.
Štoviše, ona je hrana duha, koju čovjek polaže u ono  što u sebi navrijednije ima.

Ta hrana euharistijska je  Isus koji se dao Razapeti.
Hrana ljubavi.
Uskrsnuće.
Da bi nada, vjera i ljubav imali smisla.

M.S.

Muka

Što muku čini mukom?
Mučenje, fizička, bol, iživljavanje, životinjsko trganje mesa i misli i života i svega što mučenika čini.
Čini li muku i odnos koji omogućje da je jedan mučitelj, a drugi mučenik?
Vlast koja omogučuje mučenje, vlast krvnika, koji  u trenutku mučenja ima za cilj zadati bol, produžiti bol, povećati bol.
Učiniti je neizdrživom.
Učiniti mučeniku život krvnik može, život poput kaveza  boli, u kojem je negdje sakriven život.
U dubini, do koje onaj, koji je u poziciji mučitelja, želi doći.
Zato će bičem i nožem i drugim oružjima, a napose svirepostima pokušati doći do te točke mučenika.

I slomiti je.

Masakrirajući čovjeka, krvnik osobito želi masakrirati svaku sposobnost da mučenik stvori neki oblik preživljavanja.
Da njegovo tijelo, učeći iz ritma nasilja i užasa ne može stvoriti prirodni most prema granicama izdrživosti i kraju boli.

Jedan krvnik nije samo izvršitelj Muke, niti je izvršitelj jedini krvnik.

Krv mučenog Isusa poprskana je po svima koji u Muci uzimaju udjela mišlju, riječju, djelom i propustom.
Krv je vidljiva samo na krvniku i onima koji  uzimaju fizičkog udjela u nasilju.
To je rulja, zapaljena vatrom, koju je naposljetku vrlo lako užgati. Rulja će mučenika brzo zaboraviti, dobivši svoju veću ili manju zadovoljštinu.  
Usklici i pokliči oduševljenja mržnjom, lako se obrnu u plač, kukavičko uzmicanje od zločina koji se sada prema njima okreće.  
Krvnik zna i manje, bez očiju, ušiju i duše, glođe kao životinja po mesu mučenika, znajući da će jednom od istoga mača biti priklan, od istih vješala obješen.
Za krvnika žrtva je paket mesa koji mu je dat u posjed.
On poznaju puteve boli, i cilj mu je iste dovesti do agonije.  
Krvnik izvršava ono što je netko davno započeo.
On je  polusvijet koji, da bi jeo, ubija.
Onaj pak koji je sve počeo i koji  je uzeo zakulisnog udjela u Muci ne želi niti znati za detalje mučenja.
Poradi svoje pravde, začepit će uši i okrenuti se, kad šikne krv sa Žrtve, jer za njega je ljudskost mučene žrtve i nijemi krici užasa, nepotrebna provokacija ishodu vlastite pravednosti.
To su Isusovi suci, svi redom.

Prije početka Muke Isus moli u vrtu i pada na koljena.
Krv mu se slijeva niz čelo.
Zna da će njegovo božanstvo i njegova ljudskost biti sjedinjena u jednom pravcu.
Žrtve.
Svaku drugu alternativu sažeo je u Predanje.
Samo ga svijest o Usksnuću.
O sebi.
O pravome Bogu  može držati i održati takvime Kakav Jest, i kakav je  bio svoj cijeli zemaljski život.
Samo takav može navještati Lijepu Vijest o spasenju  pa i kad je unakažen.
Samo ga ta neprekinuta pupčana vrpca božanstva, Ljubavi i Smisla, otkupiteljskog identiteta koji ne završava u Muci, nego u Uskrsnuću, ima držati cjelovitog, kada Muka  krene.
I kada se Predanje shvati: od rulje, krvnika i sudaca, kao slabost, koja će omogućiti krvniku da Žrtvu uništi. 

Isus je znao da će Njegovo obličje, Njegov lik, Njegovo Lice, a to je biblijski izraz za identitet, biti doslovce izmasakrirano.
Proces osude je prolongiran i provučen do apsurda, svaki korak osude je zapečaćen novom prolivenom Krvlju.
Proces Muke ima za cilj unakaziti Ga.
Preobraziti njegovu Dušu.
Stjerati je kao dušu žrtve ili u strah ili mržnju da bi  podnio muku...
...Oslobodi se sam...
...Ti koji si mnogoga oslobodio...
...Siđi sa križa...
...Raspni ga...
Raspni.

Smrt i zlo nisu imali vlasti nad Sinom Božjim. Zato će iskoristiti Muku Isusovu, zato će se poigrati sa ljudima, zato će ih iskoristiti kao oruđa svoje destruktivne moći, da ono što zlo i smrt nisu mogli učiniti Isusovu Životu, da to  učine njegovom izmasakriranom čovještvu.

Sve te vidljive i nevidljive Rane po Njegovu tijelu povući će za sobom silinu svih zala, svih grijeha, svih sebičnosti koje nas  zavezuju za zlo i smrt. 
Bog nije htio da ostanemo onakvi kakvima smo se pokazali na Golgoti.
Sami po sebi danas  nismo pametniji, provokacije su različite, naš ego ima sposobnost pripreme drugih križeva, suđenja. Niti mučenja  nisu učinili drugi.
To smo učinili i mi, kao subaštinici ljudskog roda.
Mi smo djeca Jeruzalemskih  žena, koje su naricajući išle za  Raspetim, razoružanim i predanim Bogom. 
Mi svi  smo djeca onih kojima je sam Bog rekao, ne oplakujte mene kćeri Jeruzalemske, oplakujete svoju djecu.
Nek se promijene, da   prestanu  razapinjati mišlju, riječju, dijelom i propustom.
U svakom razapinjanju nevine žrtve, Mene razapinjete.
Jedino po Duhu koji nam je Isus poslao uzašavši k Ocu, Duhu Branitelju mi postajemo obranjeni naposljetku  i vlastitom suradnjom od grešnih  sebe.
Zato je ovaj Tjedan tjedan otkrića novog kontinenta „Kraljevstva nebeskog“.
Do njega nam predstoji  oluja i prividni brodolom.
Ali i konačni cilj.
Uskrnuće!

Bože divni, daj nam u tjednu Tvoje Velike Muke svoje živo Prisustvo i po njemu smislenost svih naših muka, možda malih ali svakome teških na svoj način.
Daj nam osjetljivost Tvoje ranjivosti, da u sebi spozajemo i mučiteljsku narav, da zlo ne manipulira nama, da nas ne dijeli pod Tvojim Križem.
Da već sada spoznajemo, da smo već ujedinjeni tvojim Spasenjem.

U Ime Oca, Sina i Duha Svetoga po kojima živimo i po kojima umiremo
I po kojima ćemo uskrsnuti.

Amen

M.S.

Moj pad

Koliko sam ja tebe potreban, koliko mi je ponekad teško priznati što je u meni, moja tama, moj grijeh, ono što odzvanja i na što ja odgovaram u svojim slabostima.
Kako je lako prepustiti se užicima i pasti!
Uzaludna je moja gradnja bez Tebe!
Moja snaga, moje spoznaje, moje metode, moje želje, moje predanje su samo privid  vanjski koji želim pokazati da drugi vidu kao ja hodim sa Bogom, a srce kakvo mi je srce, okovano i zarobljeno svijetom i njegovim djelima.
Molim te pomozi mi se održati!
Molim te udijeli slugi tvome grešnom i nevjernom dar pokajanja!
Tebi pružam ruke i srce jer ti jedini možeš promjeniti sve u meni.
Ovaj je pad samo tvoje svjetlo da mi pokežeš tko sam ja, tko sam bez tvojeg duha.
Sjeti te da si prah i da ćeš se u njega pretvoriti!
Bdijte! Svaki čas rekao si, bdij i brini se za svoje spasenje, a ja sagriješih  protiv tebe.
Očisti me od mojih bezakonja, očisti me od moje nečistoće, moje oholosti i vrati me na put poniznosti...
Neprijatelj mi se posmjehuje i likuje moja nedjela.
Na srce mi stavlja krivnju da nebi primio radosnu vijest da si ti otkupio moj grijeh.
Kaje se srce moje zbog svega, jer svojim neposluhom izgubih milosti i što uvrijedi tebe koji si ostao gol na križu zbog moje golotinje.
Ostah gol i nemam što skriti pred licem tvojimjer Tebi je sve znano.
Tijelo moje traži ....svijet.
Duh moj traži ... Tebe Boga!
To je borba u meni, borba dva kraljestva.
Danas pobijedi svijet, ali moje srce trči Tebi jer te ne želi izgubiti.
Nisam dostojan stati pred lice Tebi, zato vapijem: SMILUJ SE MENI GREŠNIKU!
Ne uzmi svoga Duha od mene, već mi daj srce koje će tražiti tebe, srce čije čežnje izljevam pred Tebe.
Očisti me za sebe Gospodine , da ti mogu u svakodnevnici služiti.

D.Z.

Prvi nagovještaj muke i smrti – što se ima dogoditi

Onoga časa, kada čuješ neku vijest, iako se to još nije dogodilo, ti živiš pod svodom te riječi.
Osobito ako je riječ sudbinska.
Tvoje reakcije su (ne)promišljene, ubrzane ili usporene, tvojom voljom ili ne, tim saznanjem.
Riječju.
Bolna saznanja, teške vijesti, imaju za cilj pripremiti čovjeka za neki događaj, koji prelazi mogućnost reakcije.
Na nesreću se nikada, u potpunosti barem, ne možeš pripremiti.
Ipak, Bog ti pomaže da se sačuvaš od trajnog kaosa, od vlastite smrti, što nastaje smrtima  života koji te čine.
I tako su se apostoli prvi puta sučelili  sa viješću da Isus, njihov Učitelj, ima biti mučen.
I naposljetku, ubijen.

Toj vijesti prethodi detaljnije, osobno i onotološko upoznavanje i prepoznavanje Isusa i Petra. Pravo, osobno upoznavanje, gdje Petar ispovijeda Isusa kao Boga, a Isus otkriva Petru njegovu budućnost u Bogu, njegov stvarni identitet.
Biblija, nakon tog čina utemeljenja Crkve, mjesta istinskog i obostranog susreta Boga i čovjeka, ostavlja malo vremena za slavlje i triumfalizam.
Točnije, Evanđelja ovdje stavljaju naglu točku, prije nastupa mučne stanke koja donosi neočekivanu vijest.

Isus prvi puta navješta svoju smrt.

Na to su učenici beskrajno nepripremljeni.
Od ovoga trenutka, Isus sam uvodi u stvarnost učenika taj trenutak, njegovu realnost.
Osvješćuje riječima približavanje, ne samo smrti, nego i  muke.
Koja neće biti simbolična, nego stvarna.
Isus iznosi i posljedice koje će biti.
I zna reakcije svih uključenih.
Sporadični sukobi i trajna suprostavljanja farizejima i pismoznancima, i velikim svećenicima  i drugima  kome je strano da je Isus Sin Božji, a k time i s Bogom Ocem koegzistentan, odvode Ga u frontalni sukob, koji će  rezultirati njegovom smrću.
Ako su učenici i slutili da će njihova zajednička budućnost biti drukčija, a jesu (po tome što Petar kaže... i odgovara ga od smrti) sada kod učenika dolazi do mučna otriježnjenja.
Smrt je dosada nekako bila daleka i neprisutna tema, a sada njezina vijest unosi nespokoj u učenike.
Pa na kraju, tek su se sada nešto bolje upoznali.
Ima još toliko toga, pred njima...

Isus ipak sam navješta po prvi puta Svoju smrt.

Svakako ne brzu, slučajnu.
Prethodit će joj mučenje.
Treba izbrisati i svaku pozitivnu uspomenu na Učitelja, na njegov nauk, na njegove božanske atribute, za njegov udjel u Božanstvu, na njegovu božansku aklamaciju u Trojstvu.
Treba ga pokazati učenicima izbičevanog, popljuvanog, zakonski proglašenog najgorim tipom zločinca.
Još gore, dokazati da je bogohulnik.
Sramota.
Raspeti ga kao bezimenog i bacit u neku grabu.
Treba služiti kao osuda i upozorenje  sljedbi koju isto tako  sada treba zatrti u korijenima.
U krvi.
Duboko treba udariti u svijest učenika da se razbježe.
Trajno.  
Smrt treba biti konačni sud i obračun sa Isusom Kristom.
I  pobjeda.
Pismoznanskog pera i krvnikova mača.
Zato će Uskrsli Krist biti takvom zemaljskom sudu i osuda, svojoj objavi potvrda i Bogu pobijeda.

Učitelju, ma šta je s tobom....nije Petar niti završio, a Isus ga naziva sotonom, kaže mu da je  kamen spoticanja, govoreći mu da ono što dolazi, dolazi po Bogu, ne po čovjeku.
Bog će i u Muku ući da dovede do kraja, ili novog početka, svoj plan ljubavi, Crkvu koja je sagrađena na njegovoj odluci.
Isus je Bog, on je kamen na kome će biti izgrađen Petar, kamen na kome će Bog graditi Crkvu.
Po Isusu, odbačenom Kamenu zaglavnom, Petar se poskliznuo ovaj puta.
Neće to biti jedini put.
Za  ono što mu je Isus obećao, što mu je dao i što neće povući, treba biti svjestan, koliko može činiti po sebi, a koliko po Njemu.

Isus ipak sam navješta po  prvi puta Svoju smrt.
Ali, navješta da će trećega dana Ustati od mrtvih.

Treba učenike sada  pripremiti za kraj ovoga doba, koje dolazi sa Kristovom smrću.
Sada će ono što dolazi, biti usmjereno prema Izlazu iz te smrti.  
Tu je i prvi pravi test nasljedovanja Krista.
Test prezrenosti i odbačenosti.
Test Križa.
U razdoblju Muke i smrti Isusove, otrov će pustinjskih otrovnica napasti sve na Čemu je sa učenicima Radio.
Vjeru, koju je u njima Gradio.
Povjerenje kojim ih je Činio. Da bi mogli shvatiti Isusovo božanstvo i bijelinu koja prelazi okvire i smrti i Muke i poniženja, učenike će Isus povesti Sa sobom u Goru, da sudjeluju u snazi i smislu njegova Preobraženja.
Da ih i taj predokus Uskrsa, drži budnima i svjesnima da, kada se ugase svjetla, kada mržnja pomahnita umovima,  i smrt postane opipljiva i stvarna i optužujuća, neće niti to  biti konačni kraj i rastanak.
Evanđelisti i Crkva, ne bez razloga, stavljaju pred nasljedovatelje Krista, prvi nagovještaj smrti ali neposredno potom iznose i Preobraženje Gospodinovo.
Nagovještaj Uskrsnuća!

Prvo navještenje smrti, skromno po broju riječi,  nevjerojatno je teološki i proročko, otkupiteljski bogato.
Kao oltarski pokrov, na kojem će se služiti Njegova  Krv Otkupljenja.
U to malo rečenica, na nevjerojatan način jednostavno, Isus, sam govori da je i čovjek, koji će puno morati pretrpjeti i da će mu stvarna krv iz Rana teći, ali govoreći o Uskrsnuću, Isus govori i zna da je pravi Bog.
On u navještanju onoga što ima biti, utjelovljuje svoju neograničenost prostorom, vremenom i funkcijom.
Onda i smrću.
Poradi tog (ne)razumijevanja božanstva i čovještva Isusa, poteći će puno krvi i raskola, no ostaje istina, da niti Muka, a niti Uskrsnuće, nisu bili simbolični i božanstvo i čovještvo izmjenjivi- već jesu, samo i uvijek – stvarni i trajni.

Isus navješta svoju odbačenost, Muku i trodnevnu smrt da bi učenici bili svjesni toga što će se dogoditi, prije nego ih taj cijeli užas pomete. Daje im kao Bog  pogled iza Muke i smrti.
Isus ih navještanjem svoje ipak trenutne smrti „čupa“ iz  vlasti optužbe, osude i smrti, koja biva  bačena i na njih.
Ovo su riječi navještanja najveće Ljubavi, neiscrpne ljubavi Kristove, za najteža vremena.
Ljubavi, koja ima snage da nas ih i od takvih vremena „iščupa“ vlasti patnje i smrti.
Dok iščekujemo Uskrs Boga koji nas voli silno.
Silno.

M.S.

Molitva za druge

Ako želim nekom dobro onda trebam moliti za njega.
Zauzmi se i moli ono što bi i za sebe tražio.
Želi drugome dobro !
Ako mi netko nije drag, onda i ne molim za njega i shvatim da mu ne želim dobro, jer ga isključujem sa izvora dobrote.
Ako ljubim one koji mi odgovaraju kakvo posebno dobro činim, tako i zli poštuju svoje.
U ljubavi i molitvi nema pristranosti, nema podjela, nego molim da Bog daje ono što je potrebno, On zna najbolje.
Kako mi molimo?
Obično molim iz svoje sebičnosti: Bože promjeni toga i toga, daj mi to i to...
Jeli uistinu to želim ili želim da bi meni bilo lakše?
Kakva je moja nakana u molitvi?
Bože obrati me od moje sebičnosti u mojoj molitvi!
Obrati me od svoje oholosti, jer razmišljam da sam bolji u onosu prema drugim.
Uspoređujem se i dajem sebi dobre ocjene.
Bože pogledaj me! Ti moraš biti „ponosan“ na mene što sam takav...
Kad moliš za drugoga nebo dolazi u taj život.
U skrovitosti srca neka molitva odzvanja za druge i nemoj se time hvaliti jer ti je to dužnost.
Kad molim za druge i ja primam.
Kad daješ ne gubiš već dobiješ!

D.Z.

Putnik

Putnik je stigao u nepoznat grad.
Varljiv je dan.
Proljeće je već zrelo prisutno u gradu.
Grad  je prvo ugledao sa oblaka,
da bi mu se onda prepustio po nogostupu,
zagubljen nepoznatim ulicama i navođen cilju napisanom na malom papiru.
Pogled puca negdje dolje, još do zakrivenih lica i  pučina jezera koje se ljeskaju na suncu. 
Glavobolja oduzima od doživljaja, ipak, tumarajući prema uličici sa hotelom, tu negdje putnik kroči, ne bez osjećaja neidentificiranog gostoprimstva u stranom gradu.
Tu će se idućih desetak dana smijati i plakati.
Tu će sabirati neke svoje pobjede i gubitke.
Tu će se jako izgubiti i jako pronaći.
Dio svoga srca tu će ostaviti.
Možda da bi ga taj dijelić vukao natrag.
Zagrljaje nekih prizora, nekih trenutaka, osjeća još jako. Snažno.
Iako, možda nikada neće shvatiti zašto će se baš tu, u ovome gradu, suočiti, onako kako to samo putnik može, sam sa sobom.

Tu će kapitulirati.
Klonuti.
Umrijeti, kao zrno poznatog života da bi isklijao u novom duhu.
Obgrlit će drvo klupe ispod lipe i čeznuti za onime što poznaje i za onime što ne poznaje, što je veće i od njega i od klupe grada iz kojega je otišao i klupe grada koji ga je primio. 
Putnik prepušta svoje putovanje prostoru u koji je došao.
Nije došao iz akromatske bijele boje svoje prošlosti, bez boja i oblika.
Bez melodija i bez slika.
Sada ga njegove sjene isto tako u stopu prate, ispituju neko drugo tlo, neko drugo nebo, promatraju drugu rijeku, a po mnogočemu poznatu i istu.
Istom zadivljenošću komponiranu, stvorene stvarnost.
U vrijeme pruženu.

Navođen ljutnjom i srećom, putnik započinje svoju priču.
Dosta je vremena, može neangažiranom slušatelju olakšati svoju dušu.
Brižno je odmotao rane i dozvolit će u istim ili sličnim ranama, ranama ljudskosti, prepoznati i ljudskost osobe preko puta stola.
Ili čak ljudskosti nepoznatih lica, prolaznika u akvarelu nabacanom na platno ceste.
Staloženo će se priljubiti uz dan koji je ispred njega, živeći samo u tom jednom danu.
Ali i nestrpljivo i nasrtljivo  živeći samo u danu dolaska i danu odlaska iz grada u koji je poslan.
To usporedno trajanje vremena tlakom nepovezanosti uskovitlat će buru u njegovu srcu.
Siline orkanske iz dubina dubljih podići će se.
U kaverni  života dići će se i tkiva i tvari, mostovi i brodovi, izgubljene civilizacije jedne mladosti i pučine crvenih mora uz koje stisnut je pohodom svih križeva koje ga još prate, od kojih je, iz svojega grada, pobjegao.
Od porobljenosti nesrećama, koje su se neosnovano sručile kao lavine na pašnjake, na polja njegova života.

Ritam izmjene dana za noć, zamijenit će ritamom očekivanja izmjene nesreće srećom.
U bijelim plahtama  hotelske ljubaznosti  razlila se krv jednog životnog umora.
Suklja, a putnik ne zna čime bi i da li bi tu ranu uopće  povezao.
Moj Bože, zavapit će putnik, neću zaboraviti da smo se  susreli u snažnoj pripadnosti.
U razlivenom krvnom rodbinstvu.
Ranjen, dok krv curi mu niz obraze dana i noći, optužbi i sjeta.
Krv njegova Boga ga susreće i snažno ga primiče k sebi.
On sanja kaleže i budi se u znoju, osjeća sve te dane, koje je Njegov Bog proveo na kiši, u gladi, drhteći u gori turobnoj, odbačen i ponižen, ali nepokoleban, dok  podizao  se u smjeru.
Njegovu smjeru, da mu puži ruku. Sada.
Sve to u Krvi toj božanskoj sada odgaja njegove dane, čak niti ne odgaja, druži se s njegovim putničkim danima.
Pušta ih k sebi.
Duboko je putnik ušao u strani grad, još dublje, prelazi zamišljene granice poznatog kretanja, ali nikada toliko da bi se bacio u slobodnom padu u neizvjesnost.
Neizvjesnost ga stiska, tamo je još neotvoreno crveno more.
Veliko, kao ovo jezero u već pomalo upoznatom gradu.
Tiho i glasno, kao ovo jezero.
Sjajno, veliko more.
Jezero, koje sakupljeno u jednu točku srca, koju putnik može, prema potrebi, presavinuti, staviti ga unutar košulje, da bi ga mogao u noći, u žegi, daleko kad ode, učiniti glasnikom  njegove svježine.

Putnik ipak gubi smiraj koji je dobio tek maknuvši se iz grotla svega što ga je vuklo na dno i zbog čega je vapio za izbavljenjem.
Za novom srećom.
Za novom šansom.
Ovaj grad mu je uzeo sve poznato.
Stavio je na stranu njegove luke, njegove usidrenosti. Putnik u stranom gradu upoznaje koliko je zapravo sam sebi nepoznat.
Nema niti prostora, niti vremena za velike retoričke cjeline.
Manji je od jedinke, nema subjektiviteta jer nikome nije bitan.
Čezne za vrtom svojega života, pticama koje slijeću na njegove krošnje, srcima koje nalaže svoj hlad pod njegovih krošnjama.
Trebat će mu dosta putničkih časova i boli da shvati da i pod tim betonom putničkim sada ista zemlja pulsira.
Na toj zemlji, netko je tisuću godina slijedio svoje snove, ulagao ih u  snove drugih, snovi jednih ulazili su snove drugih.
Putnik u  stranom gradu ne može snivati.
Njegovi snovi nisu njegovi, u grubim okvirima stvarnosti, putnik je izgubio sposobnost snivanja.
Ne može se prepustiti svojim snovima, pa i onim najvećim snovima.
Po kojima je nastao svijet.
U tišinama putnik i njegov Bog vode borbe.
Putnik ima osjećaj da ga je Bog zaboravio.
U očaju diže ruke uvis i zove, plače, zaziva, moli.

U njemu se rađa osjećaj da nikada više neće biti jedan i isti.
Povećao se osjećaj da je on i  putnik i onaj koji nikada nije putovao i ostavio svoj vrt.
On je nomad i on je on koji njeguje zemlju.
Njegovo srce je u njegovu gradu i ovu novu gradu.
Tako malen, noćas  kroči po njemu.
Pod tuđim svodom još je manji.
Hoće li ikada stići u svoj ljubljeni vrt, hoće li se ikada vratiti u svoj ljubljeni vrt?  
Putnik je klonuo, njegovo srce je prepuno. Pod teretom srca, on će klonuti i zamoliti svoga Boga da umine njegove uši, da utrne sva ta pitanja koja pokreću vodeni kotač srca.
Da samo bude.
Da se nijemo prepusti sudbini.
Bože pusti me, kaže putnik, putovanja nisu za mene.
Na tom putu za mene nema prostora, samo čeznem vratiti se.
To je počeo putnik sanjati.
U ovom gradu je bio toliko malen i toliko sam, da je polako počeo sjećati se zašto je iz svojega grada otišao i zašto mu se čezne vratiti.
I njegov je Bog pustio suzu nad mržnjom kojom će ga zvjeski mučiti njegov ljubljeni grad.
I njegov je Bog bio putnik.

Sjedio je pod lipom i promatrao grupe kako se izmjenjuju na sceni popodnevnog katedralskog trga.
Njegov je Bog promatrao umorna lica koja su prilazila hramskoj riznici i njegov je Bog volio ta mala staračka lica, koja su isprevrtala svu ljubav svojih srca.
Njegov Bog je bio putnik u jednoj zemlji koju je volio i bio je putnik koji je krenuo iz svoga grada na nebu.
Svoga nebeskoga grada.
Njegov Bog je morao biti ovako razapet svojim odvojenostima.
Od Oca Nebeskog i Božanskog trojstva kojem je pripadao i ljudima koje je zavolio, davno prije no što se među njih spustio.
I njima se predao.

Izgubio je davno putnik vjeru u sebe, vjeru bez koje je teško živjeti. 
Bez koje je nemoguće živjeti.
Uspinjući se podnevima po suncem prošaranom hrptu starog grada, ususret svojoj klupi, a možda i nekom drugom cilju, putnik se počeo sve više prepoznavati kao odvojeni putnik.
Kao stranac.
U gradu koji je mogao, koji je počeo pomalo i voljeti.
Od istosti i različitosti koji plutaju njegovom krvlju, kao da je istosti potisnula sva različitost, moreći sve više  njegovo sve nestrpljivije tijelo.
Duh mu je čeznuo, strah ga je upravljao poznatom, kući.
Promatrao je svoje različitosti, svoje imigrantske otiske, ostarjelo lice u ogledalu, sve što ga nije činilo, što više niti sam nije mogao prepoznati, sve što je prepustio reći, učiniti, svake ljubavi kojoj se nije uspio zahvaliti.
Samo je ogorčenosti vidio  koje ga nije puštale, koje su ga od doručka do večeri pratile.

Ogorčenosti koje su putnika, njegov život,  strancem u njegovu životu sve više i više činile.
I kao stranca u gradu, u koji je došao, i  kao stranca u gradu  ljubavi, gradu samopouzdanja.
Sve dok nije pobjegao iz  kamene šake svoje sobe, od njezinih aveti, i dok vruće glave nije trčao gradom.
I trčao.
I trčao.
Jurio krajolicima.
Zašto?
Zašto moj Bože?
Svaka žila u njegovu tijelu puslirala je tijelom pronoseći isto pitanje.
Tada je osjetio da ga je Njegov Bog uzeo u najmilosrdniji zagrljaj i rekao mu samo jednu rečenicu: „Zato što Ja imam vjere u tebe. Ja Vjerujem u tvoj život. I još jednom je rekao...Ja vjerujem u tebe.“

I poveo ga je Njegov Bog  sa sobom toga popodneva.
Vodio ga je običnom šetnjom i pokazao mu jednu scenu, od koje će putnik ostati trajno opečaćen tim gradom.
Na jednoj livadi vidio je on, u sumrak boje staroga zlata toga dana, kraj jezera, toga velika divnoga, kako posjedaše brojni ljudi.
Bili su tamo i stari i mladi, ljudi različitih podrijetla i različitih naroda, staleža.
Do jedne žene u svilenoj haljini sjedio je njezin pratitelj  u skupom odijelu, bos i zafrknutih nogavica, dok su bili šampanjac iz kristalnih čaša.
Do njih velika grupa mladih ljudi koja je pijuckala neko vino iz tetrapakta i nenasilno se zabavljala.
Neposredno, malo dalje  stara žena i njezin muž na istoj livadi su večerali, ono što je žena donijela u  vrećicama.
Na toj livadi bilo je dovoljno mjesta za sve, a nije to bila  velika livada.
Velika ljubav prema tim ljudima koje nije poznavao, ispunila je srce putnika.
Na mali trenutak osjetio je kako ih je volio njegov Bog.
Osjetio je zašto je za njih prošao i kroz led i kroz krv.
Osjetio je da je dio jedne ljubavi, koja  se ne može dijeliti i koja se udijeljivanjem uvećava.
Opremljen tom božanskom matematikom i još više je ostao vezan uz neku sjetu uz taj grad.
Sada već mirnije pristupio je svome povratku.
Doduše vratit će se samo fizički.
Putovi pred njime nisu prestali.
Putnik je i povratku u strepnji klonuo i bi sklonjen od gorih klonuća, no njegovi putovi bijahu trajno izmjenjeni.

I bio je što je bio i što je postao i što će postati, i nomad i gojitelj smokvi vinograda svoga života i vinograda svoga Boga.
Otišao je u sumornom i uskogrudno oblačnom, munjevitom  nebu.
Nije stigao sa oblaka  promatrati svoj grad, koji ipak nije ostavio kao stranac.

Negdje dolje imao je svoju livadu.

M.S.

Obećana smokva Spasenja

Već zaogrnutost nagosti smokvinim listom u Raju govori o milosti Spasenjskog bogatstva,
koja stupnjevito čuva čovjeka u Božjoj zamisli Spasenja.
Čovjek nije samo nag u fizičkom smislu, bez odjeće, već je nag u metafizičkom smislu, bez Boga.
Bog svakoga čovjeka zaodjeva ljubavlju.
I u konačnici, Bog samim Sobom štiti čovjeka od svih pakosti koje na njega, na njegovu rajsku nagost, koju je prekrasno prikazao Michelangelo u Sikstinskoj kapeli, vrebaju, i iznutra i izvana.

Smokvu, kao biblijski simbol Objava rado koristi – bogata je značenjem.
Plodonosna je.
U tome je upravo i njezina najveća metafizička draž za biblijski jezik Božje komunikacije s ljudima.
Metafora njezina ploda.
Kada se pri biblijskom Izlasku plemena Izraelska približavaju onome što im treba biti obećana zemlja, šalju glasnike da donesu vijesti što ih ima ondje očekivati.
Prethodnica, glasnici dvanaest plemena, donose upravo obećane plodove obilja kao dokaz istinitosti Obećanja, među njima i plodove smokve.
I kao što su oslobođeni od Egipta putujući u pustinji mrmljali na Mojsija da tu nema niti vode, a kamoli vina i plodova smokvi, sada postaje poznato da tome nije tako, iako se glasnici vraćaju sa ne baš ugodnim vijestima, vijestima da je obećana zemlja nastanjena, a da smokve imaju vlasnike.

To će isto bogatstvo, iskazano kroz obilje plodova, počesto izabrani narod slabo cijeniti, uzimati će ga „zdravo za gotovo“ te se Bog počinje ljutiti na takvu nezahvalnost ljudi, a po prorocima poručuje da će im uzeti sva ta bogatstva natrag , jer njegovi miljenici ne razumiju da smokvini plodovi ne proizlaze iz vlasništva nad obećanom zemljom, nego iz ljubavi prema Bogu i ljubavi Boga prema njima.
Tu se već, pri tim napuklim odnosima pod Starim zavjetom, proroci očituju o usahlim plodovima ili o trulim plodovima smokve.

Kako posađenu biljku treba njegovati, tako i odnos sa Bogom treba njegovati, zalijevati ga ljubavlju, pouzdanjem, zahvalnošću poradi ispunjenog(ih) obećanja.
U onim usahlim smokvama, „nezahvalnim“ starozavjetnim smokvama, čiji ilustrativni govor pratitelji Isusa razumiju, metafora je usahle ljubavi prema Bogu.
To je spasenjski govor, smokva u Bibliji u kontinuitetu progovara o Spasenju kroz slike prvoroda smokve, razlistale smokve, plodove smokve.

Isus vidi budućeg učenika već pod smokvinim stablom, „dok ga još nije znao“.
Taj učenik je Božjim očima predodređen za plodove.
Bog je vlasnik smokve, vlasnik egzistencije, vlasnik vječnosti.
On poznaje smokvu, ljudi tek vide njezine plodove.

Isus koristi smokvino stanje za pouke o smjeru i cilju poučavanja učenika.
Isus govori o smokvi u kontekstu traženja znakova za razumijevanje vremena.
Kad smokva razlista, ljeto je blizu.
Tako je i dobom plodova.
Tako je i sa Spasenjem.
Susret sa smokvom, sa i bez plodova, susret je sa uzimanjem uloge u Božjem Spasenju.
Takva smokva, rodna ili nerodna, bit će u one dane, u ljeto, odnosno eshatološki, osuđena svojim nerodom.
Zato je osuda stavljena u usta Kristova, no osuda će zapravo biti u one dane, dane konačnog suda i pravde.

Doba listanja, doba cvjetanja, mnogobrojni ili izostali plodovi u godini svi govore o nekom dobu.
Trajanju vremenu, ciklusu smokve.
Svrhi vremena i tempu vremena, koji su različiti za čovjeka i Boga.
Ta različitost perspektiva osobina je koja se pojačava u pustinjskoj nestrpljivosti i iščekivanju obećanja, koja ima osobiti utjecaj na razumijevanje života od rođenja do smrti i bivanja s Kristom od krštenja do vječnosti.
Naposljetku, učenici ne razumiju u kojoj je etapi smokva.
Bog im to tumači.
Niti je u učenicima još nastupilo razdoblje listanja (njihova zatajenja i bijeg u Muci tek slijede), a plodovi će biti osigurani Isusovim Uskrsnućem.

To navještamo u pustinji, okruženi trnjem i još nenastanjeni u plodovima obrasloj obećanoj zemlji.

M.S.

Šutnja

Tako često obićno brbljanje preraste u ogovaranje,
tako često pravdanje u svađanje,
tako često razmišljanje u maštarenje,
tako često molim kao da čitam novine,
razmišljam o čemu su ispunjene naslovnice i uz te slike teku poput suhe rijeke teku prazne riječi moje molitve...

Pokušati ću samo odgovarati na pitanja.
Ostatak riječi ću u sebi poput daha zadržati,
neka ostanu u mojim mislima.
Svaki puta kada nešto prešutim moj duh će se buditi,
znam da hoće jer to osjetim.
„Budni budite“.

Svaki puta kada nešto prešutim u Njegove se ruke predajem,
neću se pravdati,
niti dokazivati,
jednostavno ću pokušati vjerovati da će na kraju sve kako treba ispasti i u šutnji odgovarati.
„Neka mi bude...“ „Pravednost je moja, Ja ću je vratiti“...

Kada molim, pokušati ću u mislima šutjeti,
jer kada zaklopim oči toliko mi stvari poput iskri pred očima zasvijetli,
pokušati ću ih ugasiti,
pokušati ću u njih puhnuti i sve ih ugasiti,
a kada nestanu, u toj tišini ću se svim srcem moliti.

I.G.

Otajstvo svakodnevnice

Prije nekog vremena čuo sam dobar savjet od jednog svećenika kako svakodnevno posvećivati dane svojega života.
Pa evo sa vama to želim podijeliti jer je zgodno za ovo milosno vrijeme korizme:

1. PRIZNATI GRIJEH! OSUDITI GRIJEH!
Bit ćemo robovi grijeha ako ga ne osudimo,
Razapinješ grijeh...
Kad osudiš grijeh, treba se boriti protiv grijeha.
Ne priznati grijeh, je grijeh...
Lakše ćemo se čuvati grijeha.
Gledati istini u lice : Ja sam grešnik!
Kajem se svim srcem za svaki moj grijeh.

2. OPROSTITI UVREDU BLIŽNJEMU
Bog će mi oprostiti, ako ja oprostim drugome...
Jasnoća svakog odnosa – ćistoća nakane

3. POBOŽNO MOLITI
Po Bogu moliti!
Po Božjem načinu:
molitva srca
molitva misli
molitva djela
žarko moliti...
moliti u Duhu Svetomu, u istini, u Božjem svjetlu, u nadi, u vjeri, zaufano moliti...
izljevati svoje srce Bogu...

4. DAVATI MILOSTINJU
Mi primamo milostinju od Boga...
Sve nam je darovano i kad želimo zadržati za sebe, Bogu okrećemo leđa
Vidjeti potrebu drugih....

5. ŽIVJETI PONIZNO
Skroman – ponizan
Poniznost je dar Božji.
Kad su govorili to su i mislili...
Krepost – postati sklon tome

D.Z.

Raspetoj ljubav

O raspeta ljubavi koja si zbog mene otišla na križ,
koja si raširila ruke,
da mi pokažeš koliko me ljubiš.
Daj da i ja za tebe,
mogu raširiti ruke i srce,
i odgovoriti ljubavju na tvoju ljubav.
Daj da se mogu odreći sebe,
Da živim za ljubav!

D.Z.

Pepelnica

Sjeti se čovječe, da si prah i da češ se u prah vratiti!'

Sjeti se tko si, a tko je Bog!
Tako počinje ovo milosno vrijeme, vrijeme obraćenja srca, vrijeme kada se približavamo Bogu.
Zaista, tko sam ja?
Pitanje koje traži iskren odgovor.
Da li živim život svoj u istini ili nekom neobjašnjenom stanju gdje dani prolaze, a da nisam svjestan kako ih živim.
Da li živim istinu koju mi Bog svakodnevno daruje?
Živim li život u zarobljenosti i u svojoj sebičnosti?
Od čega trebam obraćati svoje srce?
Sjeti se tko si!
Danas mi je ponuđeno ogledalo Božje ljubavi da se ogledam i da sebe vidim onakav kakav sam.
Danas mi otvaraš oči da progledam i vidim svoju bijedu, ništavilo, svoje maske, svoje srce koje nije iskreno.
O Bože to sam ja!
To je moja nutrina!
Vidim sebe kako bježim u svijet iluzije i mašte,
kako živim u svojem svijetu sebičnosti,
kako vidim stvari koje drugi ne vide,
kako imam napasti da imam,
da posjedujem za sebe.
Vidim sebe kako sam iz vana jedna osoba, a da je u srcu skroz drugačije.
Kako zbog svoje ranjenosti ne želim otvarati srce i imati povjerenja u druge, u tebe.
Vidim sebe kako se želim pokazivati drugima,
da drugi imaju dobro mišljenje o meni,
da me hvale,
slave.
Vidim sebe kako se dokazujem drugima da bi shvatili koliko ja vrijedim.
Vidim kako trubim ispred sebe da drugi vide moja dobra djela.
Ne da slave dobra djela,
nego mene zato što ih činim.
Vidim sebe kako bježim od problema,
od odgovornosti,
kako se ne želim suočiti sa istinom svakodnevnice.
Vidim kako loše govorim odrugima,
kako sudim,
kako zamjeran,
kako se uzdižem iznad drugih jer sebe smatram da sam bolji,
pravedniji,
kako stavljam svoje potrebe ispred drugih,
kako ne podnosim neke osobe.
Vidim sebe kako okrečem pogled i srce od ljudi koji su u potrebi ,
kako imam opravdanja da ne činim ta djela da bi sakrio svoju uskogrudnost.
Vidim sebe kako izgovaram riječi iza kojih ne stojim,
riječi koje ne živim,
kako drugima donosim sebe i svoje vrijednosti.
Vidim sebe kako sam se okružio svojim sigurnostima,
svijetom ustaljenih koraka i pravila,
ne dozvoljavajući kakvu promjenu ili iznenađenje.
Vidim sebe kako iz straha,
zbog svojih slabosti čuvam svoje srce u neistini.
Vidim sebe tužna u mojem svijetu jer nisam dobio što sam tražio,
gdje sam ja središte,
gdje se vrtim oko sebe i svojih problema.
Vidim sebe kako činim neka djela iz interesa,
a ne iz ljubavi,
kako nisam gorljiv za Božje stvari.
Dugo vremena sam bio slijep i pored zdravih očiju nisam vidio.
Na kraju vidim tebe gdje raširenih ruku zoveš mene:
Vrati se k meni srcem svojim,
srcem koje me traži,
srcem koje čezne za mnom,
srce koje se kaje,
srcem koje ljubi,
koje oprašta...

Oprostio sam ti!
Idi i više ne griješi!

Moje se srce kaje tebi Bože i moli:
Smiluj mi se Bože,
jer sam tebi sagriješio!
Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome.
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojega očisti!
Bezakonje svoje priznajem,
grijeh je moj svagda preda mnom.
Tebi, samom tebi ja sam zgriješio, učinio što je zlo pred tobom.
Ti ljubiš srce iskreno!
Odvrati lice od grijeha mojih, izbriši svu moju krivicu!
Čisto srce stvori mi Bože i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega i svog svetog duha ne uzmi od mene.
Vrati mi radost svoga spasenja, i učvrsti me duhom spremnim...
( Psalam 51)

Ja se kajem, Bože mili, za svaki grijeh...
Moje srce gorko cvili...

D.Z.

EFFATA – OTVORI SE!

Kao da Tvoja riječ duboko prodire pokraj moje zatvorenosti u moje dubine i kao da odzvanjaju Effata, Effata, otvori se...
Shvaćam da oko mojeg srca postoje razne sigurnosne utvrde i da je put do mojeg srca zatvoren.
Zatvoren za drugoga, zatvoren za Tebe Bože jer to je moj svijet sigurnosti.
Ništa ne može doći do srca pa ga valjda neće ni povrijediti.
Godinama gradim utvrde oko mojeg srca, utvrde koje me čuvaju da moje srce ne bude dotaknuto, ranjeno.
Naučio sam iz svih muka životnih, odnosa kako zaštiti svoje srce, jer znam kako reagirati u svakoj situaciji.
Sad tvoja riječ : Otvori se!
Ruši moje utvrde, zatvorenosti, sigurnosti, moj mir...
Koliko sam god štitio svoje srce shvaćam da sam zatvoren tvojoj ljubavi.
Otvori se!
Kako?
Prema čemu?
Kako sada tebi sve pustiti?
Kako se otvoriti?
Dopuštam ti da uđeš u moje srce, u moju zatvorenost, da me otvoriš za sebe...
Ja ne znam biti otvoren – nauči me!
Držim za sebe svoj život, svoje srce...
pa koga zanima što ja mislim.
Kad se otvorim ljudi me ne razumiju i iz svoje sebičnosti govore mi ili još gore igraju se sa mojom nutrinom.
Priznajem i ja isto tako govorim drugome...
Rijetko koga puštam u moju nutrinu, jer vrata mojeg srca su zatvorena.
Otvori se!
Ti mi govoriš .
Znam kako tvoje srce živi, ali svejedno otvori se .
Ja sam toliko ukočen, nisam slobodan...
Kako je teško dati drugome sebe!
Teško prihvaćam druge i ponekad iz svoje sebičnosti želim da drugi budu drugačiji, da bi bilo bolje meni.
Zašto da budem iskren kad drugi nisu?
Ako oni mogu, mogu i ja i tako pravdam moju zatvorenost životu, ljubavi.
Teško je dijeliti svoj život sa drugima i u tim obostranim svjetovima kao da smo hendikepirani i ne možemo razgovarati ili smo odlučili da budemo po strani.
Ne želim shvatiti drugoga, jer mi je to naporno.
Između mene i drugih razne blokade, uznemiren sam, osjećaj manje vrijednosti.
Stalno neko dokazivanje.
Sve ovo govorim da bi opavdao svoju zatvorenost, svoju sebičnost, da nebi što mijenjao, jer lakše mi je ovako.
Opet nježni glas govori: otvori se.
Kako da ti se otvorim?
Govoriš mi: Budi iskren i dijeli svoj život sa mnom.
Otvori se drugome jer smisao života je darivanje sebe i davanje sebe.
Upoznaj sebe!
Otvori svoje srce meni, otvori srce svoje prema drugome.
Ne skrivaj se iza maski, već budi ono što jesi.
Svaki dan sve bolji i bolji...
Kad osjetiš nesigurnosti, opasnosti, napade, zatvaraš se i stavljaš oko svojeg srca bodljikavu žicu da se drugi ubodu i pobjegnu od tebe.
Budi ono što jesi! Ponos mojega srca!
Dijeli svoj život sa mnom i tako ćeš otvarati se meni, mojoj ljubavi, riječi, istini...
Otvori se!
To je put slobode, put na kojem nećeš biti ičim zarobljen.
Ne skrivaj svoje srce pred licem mojim.
Tvoje je srce ranjeno, ali neka bude srce koje ljubi!
Zatvorenost je zatvor za tebe!
Ti si stvoren za moju slobodu!
Čuj moju riječ i govori je...
Ako tako ne činiš onda je gluhoća i mucanje u tvojem životu.
Pazi što govoriš!
Pazi što slušaš!
Otvori se !

D.Z.

Neznatnost

Kad nešto shvatiš,
spoznaš da bi to postalo djelotvorno najbolje je da šutiš i čekaš u strpljivosti vrijeme obistinjenja,
vrijeme punine,
vrijeme pravog trenutka,
jer kad idemo ispred vremena pričanjem stavljam sebe u prvi plan.
U šutnji i skrovitosti radiš ono na što te Bog potiče.
Ljubav samoće:
Bog i ti.
Samo On zna nakane i djela mojega srca.
Hvalim se,
jer želim priznanje, pohvalu, potvrdu...
Kako je teško učiniti nešto iz ljubavi,
a da nitko ne zna da sam to ja učinio.
Kako je teško biti malen, neznatan.
Kako je teško mijenjati sebe, svijet u mojem srcu...
Sve počinje iz mojeg srca.
U mojem srcu Bog se začinje, rađa, živi, umire, uskrisuje.
U mojem srcu On počinje novi život, bolji život.
Upoznati sebe, svoje srce je početak preobraženja.
Dopustiti Bogu da me ljubav njegova mijenja je novi život.
Živi sada, to je tajna susreta sa Bogom.
Takav kakav si i On te prima.
Ne boj se svojih misli,
osjećaja,
kretanja u tvojoj nutrini,
jer Bog sve pokreće u životu Živi neznatnost i malenost!

D.Z.

Čudio se mojoj nevjeri

Kad sam „jak“, onda tebe ne trebam Bože.
Ne dozvoljavam Bogu da me iznenadi jer ja imam svoje slike, svoje zamisli.
Pusti,pusti iz svojih ruku jer Ja znam što je dobro za tebe govori Gospodin.
Ne Bože ja znam bolje, ja ti moram govoriti kako trebaš to učiniti, objasniti ti neke stvari.
Trebaš učiniti to što ti govorim, onako kako ti ja objasnim, jer ja imam vjeru da ti možeš uslišati moje slike, zamisli...
A On čudio se mojoj nevjeri...
U što ti to vjeruješ, u kakvoga Boga...
Ja nisam takav...
Dopusti mi da me možeš upoznati...
Ako ne radim za Boga, onda radim za sebe!
Čistoća moje nakane?
Obrati se i ne budi više nevjeran, nego vjeran.

D.Z.

Istina o meni

Koliko puta sam u sebi pomislio ili rekao meni se to ne može dogoditi, ja sam siguran da neću pasti u taj grijeh, sve je pod mojom kontrolom.
Uzdam se u sebe i svoje sposobnosti i u svoje sigurnosti i sve je u mojoj ruci.
Dogodi se pad i to ne jednom, nego više puta da budem siguran da ne mogu odoljeti zadovoljenju svojih potreba.
Negdje sam čuo kako se treba boriti protiv grijeha i oduprijeti mu se do krvi i da je to borba za život.
Ne borim se već mi tako malo treba da padnem i prepustim se.
Pad je trenutak koji mi pokazuje koliko bez Boga ne mogu.
Kad navale požude kako se tijelo veseli, jer ugađam njemu; evo ovo mi treba, daj mi to, zadovolji mi to...
Kako je teško priznati poput Davida : „Evo ja sam sagriješio, ja sam učinio zlo.“
Vrline su ono čime se hvalim, o čemu želim da svi čuju, a moji grijesi i slabosti nešto što je tajno i ne želim da to itko sazna.
Kad bi netko to saznao ruši se slika mene dobroga, pravednoga, duhovnoga, „svetoga“... Ovako ja pokazujem sebe kao nekoga koji je prema vani puno bolji nego što je iznutra.
„Ja jesam“- govori Gospodin, a ti nisi onaj za kojeg se prestavljaš.
Skrivam se iza raznih maski radi svoje oholosti jer se želim prikazati većim i boljim od drugih.
Strah me je da se ovo moje veličanstvo oholosti nebi srušilo, jer kako ću dalje živjeti bez nečega što godinama funkcionira u mojem životu.
Kako je lako gledati u drugoga i prosuđivati ga, osuđivati ga, kritizirati ga, jer bolje je da se bavim drugima nego da se bavim sa sobom.
Radim buku upirući prst u druge samo da skrenem pozornost od mene i onoga tko sam ja .
Zaista, kakav sam ja?
Tko sam ja?
Grešnik , koji jedino živi jer ga milosrđe Božje drži na životu.
Ja sam ništa i odakle meni pravo da pomislim da sam netko i nešto...
Da ja sam jedno ništa, ali sam Božje ništa!
Toliko posla oko mene, a ja se bavim drugima i njihovim slabostima.
Ne želim okopavati zemlju mojega života, moje korove iščupati nego u nutrini osjećam kako je super tuđu zemlju života kopati, brvno iz oka drugoga vaditi jer se tu ne tiče mene.
Kako je teško priznati istinu o sebi!
Prizati svoj grijeh!
Priznati svoju slabost!
Primjećujem kod sebe kako se prvo želim pravdati zašto sam to učinio i nego da priznam:
Evo ja sam sagiješio i učinio zlo „Grijeh svoj priznah i krivnju više ne skrivah“
Smiluj se meni grešniku!

D.Z.

Ponosim se križem

Gal 6; 14
„A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim Križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu“
Čime se ja ponosim?
Što želim prezentirati drugima?
Čujte ja sam ovakav, ja radim to... , ja sam...
Hvalite usta moja mene – donosim neke svoje vrijednosti u živote drugih i sebe pokazujem u lažnom sjaju.
Nema opravdanja to je laž!
Mnoštvo praznih riječi iz kojih raste moja oholost.
Gospodin mi govori nemoj se ičim ponositi osim mojim križem.
Gledam tvoj križ Isuse i shvaćam da je to i moj križ.
Do sada sam gledao da je to tvoje i da se to tebi dogodilo i da ja nemam ništa s tim.
A onda svjetlo tvoje istinito : TVOJ KRIŽ JE MOJ KRIŽ – sjedinjeni u jednog.
Na križ si donio sebe iz ljubavi prema meni.
Po križu je svijet raspet meni, a ja svijetu.
Svijet je u meni i zato se sve u meni buni na tvoju istinu.
Uvjeravam sebe da sa mnom ne upravlja ovaj svijet, da sam ja uronjen u Boga, a moje misli odzvanjaju kako da meni bude lakše, kako da mi bude ugodnije.
Teško mogu vidjeti svoju oholost, a još teže priznati je.
Uznemiravam se kad me drugi opominju i kad mi netko ukazuje na moje greške i onda zbog moje ugroženosti ja se opavdavam.
Pravdam se da tu sliku „svetog ja„ da je ne bi drugi srušili.
Branim svoju sliku savršenosti.
Ne mogu ja biti grešan, ne mogu ja biti slab.
U mojem tijelu drukčiji zakoni, gdje se tijelo zajedno sa svijetom bori za prevlast.
Ja sam središte, a ne Bog.
Novo znači promjenu!
I svaka promjena provocira staro i to staro se opire u meni.
Bolje moje zarobljenosti usavršiti nego živjeti slobodu, nego živjeti novi život.
Moji lanci su u srcu i uvijek ih nosim sa sobom dok ih se ne oslobodim.
Ne može svijet vladati sa mnom ako sam ja predan tebi – čista nakana, nema mene!
Križ stoji kao svjetlo između mene i svijeta.
Na križu si Isuse pobjedio svijet i sva djela njegova.
Križ preobražava u novi život.
Razapinjem zajedno s tobom moje tijelo, sebičnost i ponosim se križem mojeg Gospodina, križem ljubavi.
Ponosim se da sam tvoj!
Totus Tuus – „Tvoj sam sav i sve moje pripada Tebi ,moj ljubljeni Isuse, po Mariji , tvojoj Presvetoj Majci“

D.Z.

Borba sa svijetom

Traži li Bog od mene previše?
Kad sam zadnji put umro sebi za Boga?
Imam srce koje se boji otvoriti tebi i predati se.
Sve se vrti oko mojeg 'veličanstva' i želje da me ovaj svijet prizna.
Tražim plodove ovog svijeta misleći da ću biti veći ako ih budem imao.
Dokazivati se svijetu da bi me on prihvatio jest put za dno.
Želim da imaju dobro mišljenje o meni, da me cijene, poštuju, a nikad se nisam zapitao tko su oni i kakve oni imaju vrijednosti kod Boga.
Klanjam se prividu vrijednosti i još mislim da je to dobro za mene - posjedovati, imati...
Borim se...
Nakon nekog vremena nježan glas progovori, glas koji uljeva povjerenje u moje srce
'Ti nisi od ovoga svijeta iako živiš u njemu.
Ne dršći pred svijetom, jer Ja sam s tobom.
U Mojem srcu je tvoje bogastvo!'
Zakon ljudski - Zakon Božji!
Izbor mojeg života da li ću odabrati strast i krenuti za njom ili ću izabrati Božji put.
To je sloboda izbora.
Grijeh me zarobljava, a zapovjed me čini slobodnim.
U ispovjedi primjećujem da često ispovjedam iste grijehe.
Je li nešto radim zbog zapovjedi ili zato što je moje uvjerenje?
Je li moj odnos sa Bogom zato što moram ili odgovor na Božju ljubav?
Farizej živi u meni ako se izvana prikazujem drukčiji nego iznutra.
Čistoća mojeg srca!?
Tko smije prebivati u šatoru tvome Gospodine?
Čovjek čista srca, onaj koji je primio Božju riječ i živi je, čezne za njim, dolazi mu svaki dan!
Čuti Božju riječ, a ne živjeti je jest licemjerstvo.
Gospodine Isuse Kriste, smiluj se meni grešniku!

D.Z.

Savez sa Božjom riječi

Mi ne razumijemo riječi, jer ne želimo živjeti po njoj.
Riječ je oštrija od mača, dijeli i ne trpi nikakav kompromis.
Koliko mi u svojim životima živimo kompromis, živeći između dobra i zla...
'Govori Gospodine, sluga tvoj sluša, Ti imaš riječi života ...'
Daj nam milost da možemo reći AMEN, Amen života da donesemo rod.
'Tko me ljubi čuva moju riječ.'
Duboko u srcu nosimo tvoju riječ, riječ koja dolazi od vječnosti i putem stvara život.
Treba nam tvoja snaga, a ne da svojom silom činimo.
Bez tebe ne možemo ništa!
Uz govor potrebna je milost Božja da možemo slušati, čuvati, donositi rod da se slavi Otac naš nebeski.
U čistoći primamo Božju riječ i tako je čuvamo.
Tko želi očuvati Božju riječ bit će progonjen!
Očuvati Božju riječ po cijenu progonstva, napasti.
Bog želi naše posvećenje.
Riječ posvećuje!
Riječ ima snagu posvećenja, daje život!
Božja riječ je živi BOG!
'Tvoje srce je Moj oltar!'
Od sada slušaj i vrši Božju riječ.
'Čuvajte povjereno blago u posudama čistoće gdje se ulje pomazanja neće proliti.
Posuda je poniznost i blagost srca.'
Po njegovoj riječi On je prisutan i čuva svoju riječ.
Borimo se protiv zla i napasti - oduprite se zlu i ono će pobjeći od vas.
Budimo postojani i budimo jaki u Gospodinu.
Budimo iskreni sa sobom i ne uzmimo ono što ne možemo nositi.
Kroz male stvari se pokazuje vjernost Bogu.
Oslobodi nas površnosti!
Gospodine, smiluj nam se!
Zbog toga što smo se sramili i nismo podržavali Tvoju riječ zbog zatajivanja Boga zbog zanemarivanja i ne svjedočenja zato što nismo govorili Tvoju riječ zato što smo izgovarali Božju riječ uzaludno, zloupotrebljavali je zato što smo manipulirali sa Božjom riječi zato što smo je poučavali, a nismo bili ponizni Kriste, smiluj nam se!
Ispunjena Duhom Svetim Božja riječ neka nas nadahnjuje, vodi, upravlja i da po istom duhu je razumijemo, prihvaćamo i ostajemo u njoj.
'Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha Svetoga neka budu sa svima vama!' 2 Kor 13; 13

D.Z.

Predanje

Kako ti dati srce,
predati ga kad u meni sve se opire tome,
jer ja sa njim želim upravljati,
kontrolirati,
držati u svojim rukama sve.
Imam svoje zamisli,
želje,
potrebe i ako ti ja to sve pustim moj svijet će se srušiti,
ja se nemam za što držati.
Hodam, idem, dolazim, odlazim i nosim ovo svoje srce sa sobom i ne želim ga predati jer se bojim.
Strah me je!
Koji je moj strah?
Strah koji potiče na odluku da se trebam promjeniti.
Zašto?
Ja sam gospodar mojeg života, vremena, znanja, odnosa.
Ja sam važan i željan poštivanja, prihvaćanja, hvaljenja i sad tražiš od mene da ti to dam,
da nestanem...
Znaš da jedino tako znam živjeti, a ti mi sad nudiš novo, meni nepoznato.
Praznima me straši, praznina boli, praznina kad izgubiš sve.
Pustinja u koju si me stavio da idem, da te u njoj tražim je pustinja slobode od mene samoga.
Rana me boli i iz te rane vičem drugi je kriv...
ne, ne, ne mogu ja biti kriv,
drugi je ... i moj prst je uperen i moj palac se okreće prema dolje.
Mislim da sam drugome donio presudu kad ono sebi sam propisao osudu i kaznu.
To je moj svijet zarobljenosti, zarobljenosti koja vapi tebi oslobodi me...
dođi u moje srce...preobrazi me...
Ti mi dolaziš i zajedno sa mnom dolaziš u moje srce i sve se buni u meni.
Dolazi istina, svjetlo tvoje i sve se opire tebi...
Ako sve dam tebi kako ću dalje živjeti?
Bože ostajem bez mojih maski, maske koje su stvorile nekog drugog i meni zabranili živjeti.
Tama se buni, jer sa svjetlom tvojim više nije tama jer si je osvjetlio.
Gdje je tvoje svjetlo novi je život.
Istina odzvanja i drhti moje srce i lome se lanci koji su me zarobili.
Ne moram više bježati, biti nešto što nisam, ne moram skrivati svoje slabosti, ne moram glumiti, dokazivati se jer me Ti prihvaćaš i ljubiš onakvim kakvim jesam.
Milošću tvojom ja vidim sebe i znam da ti sve znaš .
Vidim tko sam i kakav sam i zoveš me:
Dođi !
Ti si SIN MOJ LJUBLJENI!
JA TEBE LJUBIM!
Tko nas može rastaviti od ljubavi Tvoje?
Čovjek?
Briga?
Posao?
Misli?
Razočarenja?
O Bože, smiluj se meni grešniku!
Ove riječi koje pišem su svjedočanstvo tvoje ljubavi što ti Isuse učini u mojem srcu.
Srce koje se otvara tebi i koje je iskreno...

D.Z.

Pustinja

Bog iz ljubavi govori meni kao i proroku Hošei:
'Odvest ću te u pustinju da progovorim tvome srcu.'
Slušati Boga prije nego li slušati ono ljudsko u sebi, moj poticaj , misli, reakcije.
O kako malo čeznem za pustinjom, šutnjom!
Kako je teško naći vrijeme za šutnju, za susret, za razmatrati, za primiti od Boga.
U buci, u nemiru, u brzini ne mogu čuti jasno glas Gospodina jer je tu mnoštvo zvukova od svijeta,od mene, od drugih i zato je potrebna pustinja.
Pustinja je vrijeme kad si sam sa Bogom,
vrijeme čežnje za njim,
vrijeme susreta samo ti i On,
vrijeme osluškivanja i prihvaćanja,
VRIJEME UPOZNAVANJA SEBE I UPOZNAVANJA BOGA.
Bježim od pustinje jer u pustinji nema ničeg što mi može ugoditi.
Bez pustinje ne može se ići naprijed.
Toliko sam zarobljen svojim pogledima, željama, mislima, pobožnostima tipa ja moram to obaviti, izmoliti, ja to trebam imati i tako činim, a srce mi je daleko od njega.
Ako ne činim djela iz ljubavi uzalud je trud moj.
Bog ljubi vesela darovatelja!
Da li to služim Bogu zato što moram ili iz ljubavi?
Koliko sam iskren u služenju?
Mučim sebe i umoran sam!
Čime?
Svojim pokušajima da Bogu nešto dokažem.
Vidi me Bože!
Božju ljubav ne trebam zaslužiti, za nju se ne trebam posebno boriti, samo budi iskren i traži njega.
On je stvoritelj i ljubi svoje djelo.
JESAM LI UMORAN?
Moj odgovor mi pokazuje da nešto možda trebam promjeniti.
Bog je Bog reda i mira, a ne nereda i nemira!
Djeli sa Bogom svoj život, svoje srce i budi iskren.
Djeli svoje želje, misli, riječi, odnose, brige, borbe jer On mene gleda i želi mi pomoći.
Dođi Isuse u moje srce, u moj život i pomozi mi da upoznam sebe i Tebe da živim u istini, u iskrenosti!

D.Z.

Doručak na jezeru

Čestitka dragom pateru profesoru fra Bonaventuri Dudi

Kao što Si blagovao, sa svojim ljubljenim učenicima Svoju Pashu, u istom Duhu, Ti si dragi Isuse i doručkovao s njima.
Na obali.
Jezera.
Galilejskog mora, gdje dogodilo se toliko toga, gdje toliko Tvojeg života bi isprepleteno u živote Tvojih učenika.
Tu si propovijedao.
Nedaleko Si umnožio kruh i ribu, naposljetku otkrio Si da si Sam Kruh koji će se umnožiti na spasenje.
Šireći Riječ, omogućavajući ljudima da uđu u odnos s Tobom, po Tebi, u slavu Boga.
Na tom jezeru, pozvao si Petra da svoju težinu pretpostavi lakoći vode, i da se prepusti Tvojem pozivu.
Po Tvome pozivu da hoda po vodi, dragi Kriste, on postade transcedentan, bar za čas te vjere.
U povjerenju, kao odgovoru na Tvoje cjeloživotno i prvotno Povjerenje Petar je krenuo.
Ususret Sina Božjeg i po prorocima najavljenog Sina Čovječjeg, ta transcedencija bi moguća, i nemoguće, po Tebi Isuse, postalo je očigledno.
Ovdje, na tom jezeru, ili oko njega i značajni dio tvojih pratitelja odustaje od Puta koji ste dijelili, razočarani što nisu Te zakraljili za nova zemaljskoga Davida.
Ovdje, blizu te obale, bio Si izmoren množinom ljudskih potreba, gladi za zdravljem, hranom, mirom i nadom.
Po čamčiću intimnosti odlazio Si i na drugu Obalu - obalu Jedinstva, dobrote, božanstva i sveobuhvaćajuće prisutnosti Svoga Oca.
Našeg Oca.
Boga Oca.
I u tom Duhu, nisi nikad napustio Galilejsko jezero, i zapravo, more čovještva.
Uskrsnuo i vrlo živ.
Zapravo, sam centar življenja, sada još „zakriven“, ali blizak, u blizini Božjeg Kraljevstva.
I tko Te jednom upoznao, nikada ne presta čeznuti, vidjeti Te ponovno.
Biti, jer u Tvojoj svjetlosti, u tvojem Bitku, svjetlost ima šansu protiv hladog kamena i hladnoće življenja.
A toga ne fali niti u jednom vremenu.
Vjerujemo da su se u toj tami i hladnoći našli i apostoli po „Tvojem iznenadnom nestanku“.
Ulasku u slavu, u Nebo, te ih je hitro i neizbježno pokrila ista mrzla kamena tama, mreže prazne, pružile su se u njihove živote.
Prije smo mislili, da je za neke bilo jednostavno ili moguće, odnosno praktično, vratiti se životima koje su imali i koji su ih čekali, koje su poznavali, da mogu presložiti svoje religiozne živote oko činjenice da su više puta i jednom posljednji puta, večerali sa Svojim Bogom, u jeku sumnji ljudskih tijela i prije no što Bi razapet.
Onda ipak, večerali su još jednom sa svojim Ljubljenim Učiteljem.
Jedući ribu, dijelili su stvarnost Njegova uskrnuća.
Koja sreća!
Ali toga jutra, kao i jutra prije, tog siromašnog Galilejskog jutra, Ljubljeni je Učitelj stajao na obali.
On zna za naše prazne mreže ribarenja, mreže na morima naših života.
Prazan novčanik, prazan osmijeh i snovi, prazan čamčić suosjećanja i prijateljevanja.
On je tamo, stoji na obali, dajući nemoguće savjete.
On, Ljubljeni Učitelj, upirući prst iz vječne svemogućnosti, po bliskosti u stvarnost, zove na razdirujući nemogući hod, povjerljivi hod po vodama naših kršćanskih života.
Baciti mreže ribarske na druge strane, značilo bi ostaviti se većoj i dubljoj razini neizvjesnosti i razočaranja, pa cijela ribarska mudrost protivi se tome.
I apostolima čini se radije je ostati, za početak, u obećanjima Večere, koju su, a i mi s njima ćemo, s Učiteljem dijelili.
Radije im je, na prvu loptu, ali i nama, konsolidirati i ograničiti boli zbog „iščezlog“ Ljubljenoga Učitelja, i mogućnosti da se dublje i bespovratno razočaramo o prazne mreže.
Radije im je bilo, i nama, tražiti Ga u dvorani, gdje je bila večera.
Ne ovdje, ne ovog praznog jutra, ne u ovoj praznoj lađici.
Ne danas.
Ali ako dozvolimo Bogu da mu ne robujemo očekivanjima i razočaranjima, već da mu se u povjerenju i nadi prepustimo u prijateljstvu i jedinstvu na koje nas je po Ljubavi pozvao, da ne dajemo svoje mreže odgovornosti i poziva u ruke drugih i tako minimiziramo svoje“rizike i gubitke“ tada se doista možemo naći Tamo.
Na obali Galilejskog mora.
Doručkujuči sa Svojim Gospodinom.
Još mokri, kao Petar, od plivanja prema Njemu, ali sretni.
Na obali Evanđeoskog jezera.
Oživljavajući vječni život i prisustvo.
Svog Ljubljenog Učitelja, Krista Isusa.
Po našem skromnom mišljenju, I Vi ste se borili Dragi profesore fra Duda
Ne samo po svojim dubokim propovijednim i nesebičnim riječima i života Nade,
Ufanja i Ljubavi u Gospodinu Za takvu ljubav Gospodina,
Koja poziva sa Obale Objave na prisni ljudski, franjevački i eshatološki doručak.
Doručak sa Uskrslim Gospodinom.
U tome Vi ste naša svjetiljka na stolu i naša sol!

M.S.

Srdačno Vam čestitamo Vaš jubilej, ekipa sa www.republikahrvatska.com

Moje pjesme

Duša
Duša mi je kao sala i mrsa sita kaže psalmist.
Uvijek sam se divila tim pjesmama Božjoj ljubavi.
Pitala sam se kako li su te samo morali voljeti oni koji su pisali takve pjesme Tebi.
A što sam ja bijedni mali crvuljak koji tek otkriva tragove Tvoje ljubavi u sebi.
Tek nastojim dignuti svoje male ručice prema Bogu i zatražiti z agrljaj od Oca.
Još uvijek te se bojim!?
Još uvijek te ne znam ljubiti Gospodine.
Još uvijek padam,padam,padam.
Bujice i valovi me odnose, lome me, pokušavaju uništiti ono malo ljubavi što se nalazi u meni za Tebe, a ipak Ljubav je jača od života i svih valova i oluja i hridina koje vrebaju na tom putu.
Ti me držiš na svome dlanu i ne daš da potonem.
Ne daš da me valovi slome, ne daš da me razbiju o hrid.
O hridino, o utvrdo moja u Tebe se ufam, Tebi se utječem u dan nevolje svoje.

Moja snaga
Moj dragi Gospodine,vječnost je s Tobom, vječnost je u Tebi.
Ti si Sveti, Ti si Jaki.
Ti si onaj koji daje da dišemo, da živimo, da se mičemo u Tebi, da jesmo zajedno s Tobom.
O, kada bih samo u svakom trenu svoga dana mogla ostati svjesna te tvoje neizmjerne ljubavi koju osjećaš za mene, kojom me hraniš, kojom me dižeš, kojom me uzdižeš.
Ponekad mi je teško povjerovati u Tvoju prisutnost u mome životu, a onda, opet dođe taj dan, dan u kojem se moja duša uzdigne Tebi.
Dan kada se probudim s mislima na Tebe i taj dan postane blagoslovljen u sebi zbog Tebe. Takav dan je i ovaj dan.
Dan pun Tebe, Tvoga osmjeha, tvoje prisutnosti koju osjećam u sebi.
I, ne pišem ovo ja, nego Ti pišeš u meni.
Pišeš hvalospjev ljubavi, odu ljubavi, jer svako nadahnuće dolazi od Tebe, svaka ljubav dolazi od Tebe.
Ti si Svesilni i Sveto je Ime Tvoje.

Ti i ja
Bio si u danu kada sam se rodila.
Svoje milo lice si nagnuo nad moju koljevku.
Obasjao si me zrakama svoje ljubavi.
Ulio si svoje blagoslove za mene i moj put i poslao me u život.
Sve si mi dane izbrojao.
Svi moji dani stali su na dlan Tvoje ruke, svi su prebrojani.
Sve znaš o meni.
Tvoja duša me nadahnula i pokrenula na život.
Znao si već tada i sve moje padove.
Znao si i sva moja lutanja.
Znao si i čekao.
Čekao si kada ću se dignuti,kada ću progledati.
Dao si mi svoju ruku.
Pružio je meni u danima mojih lutanja i patio kada sam te odgurivala od sebe.
Lutala sam, a Ti si hodio sa mnom.
Nisam te tada vidjela.
Moje oči su bile slijepe, srce zatvoreno.
Mrak oko mene, hladno, oluja bijesni, sunce prži, pustinja u i oko mene.
Ali, ti si bio uvijek pokraj mene.
Nisi me napuštao ni tada.
Sjećam se tragova koji si ostavljao za mene.
Sjećam se Tvojih tragova u pijesku pokraj mene.
Da, to si bio Ti mada to tada nisam znala.
Sjećam se i Tvoga veličanstvenoga ulaska u moj život, kada je Kralj slave u svoj svojoj sili i ljepoti ušao u moj život.
Nisam mogla a da te ne vidim.
Stajao si sa blještavim sjajem u očima i smješio mi se.
Pružao si svoje ruke prema meni, svome djetetu.
Nisam Te se bojala.
Primila sam Tvoju ruku i krenula za Tobom i s Tobom.
Ne ostavi me nikada dragi moj Gospodine.

U vječnosti s Tobom
Duša mi se puni ljubavlju za tebe, ali u mojoj duši još ne vlada mir.
Kao da se sramim pokazati je Tebi Vječni moj Gospodine, priznati je pred drugima.
Kao da je ta ljubav zabranjena, nedostojna, kao da ne smijem.
Svijet mi se smije, izruguje moju vjernost Tebi, čeka kada ću posustati, kada ću odustati.
Onaj koji jedanput krene s Tobom na put nikada ne odustaje.
Tvoja ljubav prema duši je vječna.
Ti svoje nikada ne ostavljaš.
Ti svojima nikada ne okrećeš leđa.
Ti nas hraniš svojom ljubavlju i zato će naša ljubav prema Tebi biti i ostati vječna, jer praizvor joj je u Tebi.

A.

Riječi

Razmišljam o riječima koje slušam, koje izgovaram i pitam se da li primjećujem kako to živimo.
Koliko riječi izgovorenih bez snage stvaranja.
I Riječ je tijelom postala!
Previše slatkih riječi izgovoreno koje laskavo odzvanjaju!
Riječi beznačajne, dvosmislene, podrugljive, lažne, iza kojih se skrivam i pravim se veći ili nešto što nisam.
Riječi bez snage Božjeg duha, snage stvaranja, snage povjerenja, snage novog života.
Riječi iza kojih se ne stoji, riječi po kojoj se ne živi, i nemaju ploda.
Jedno govorim a drugo radim i istina je drugačija u mojem srcu, životu i to znam.
Koliko malo nas želi živjeti iskreno da spoznaju sebe.
Bježim od sebe i želim živjeti tuđe živote, nešto što je meni ugodnije.
Ali to nisam ja i ono što pokušavam živjeti je slika koja nije život.
Želim drugi križ, jer mislim da ovaj moj nije moj križ nego se uspoređujem s drugima i te 'vrijednosti' usvajam i živim.
Ljudi!
To je LAŽ i protiv toga se trebam boriti!
Prema vani stavljam maske pobožnosti, religioznosti, glume da sakrijem svoje slabosti, da se pokažem bolji nego što jesam, nešto što ja nisam i onda uplićem Duha Svetoga u sve to kao da me On vodi, nadahnjuje, ispunja.
Koga ja donosim drugima?
Sebe i svoje vrijednosti ili ono što mi Bog daje?
Jesam li to ja ili Duh Sveti trebam postaviti pitanje?
Provjeravam li poticaje!?
Najveća borba života u istini je borba između mene (moje sebičnosti) i Boga.
Zamisli u ovoj borbi sam 'ravnopravan' sa Bogom i imam slobodu izabrati po mojem ili po Božjem.
Djelujem li iz svoje sebičnosti, misli, želja, želim li da me ljudi hvale, da dobijem priznanje u tome što radim ili sve činim iz ljubavi.
Kakva su moja djela?
Sve što učinim iz ljubavi je blagoslovljeno i samo to donosim pred Božji pogled!
LJUBAV JE...Hvalospjev ljubavi (1 Kor 13)
ili
MOJE IME JE...test koliko sam ja u ljubavi!

D.Z.

Moje srce

Danas razmišljam o svome srcu...

„ ... svi ljudi i sve žene koje je srce poticalo da pridonesu Božjem poslu...“ IZLAZAK 35, 29
Toliko puta sam čuo i sam govorio slušaj poticaje srca i živi po njima, a da nisam bio svjestan što je to u mojem srcu i što to ja govorim.

SRCE = ŽIVOT

Ako mogu kazati središnje mjesto ŽIVOTA u mojem srcu sve se odvija: život, odnosi, susreti, ljubav, osjećaji...bol, radost…borba dobra i zla
Ono što govoriš i živiš izlazi iz tvoga srca!
Pričaj mi o sebi i znati ću kakvo ti je srce.
Ne možeš sakriti kakvo je tvoje srce, jer ono sve pokazuje na tvojem licu.
Možeš biti drugačiji, možeš se skrivati iza maski, možeš glumiti, ali moja nutrina, moje srce je vidljivo jednom oku koje sve vidi i sve zna.
Kakvo je moje srce?
Što je u njemu i što izlazi iz njega?
“ iz vašeg srca izlazi … govori Isus
Moje srce tebe traži: Dođi Isuse u moje srce i budi izvor iz kojeg sve potječe i iz kojeg se sve pokreće.
Svoje srce predajem i posvećujem Srcu Isusovu i Srcu Marijinu.
Oživi moje srce svojom ljubavi jer bez Tebe ne mogu ništa.
Trebam Tvoju ljubav da sve što radim radim s ljubavlju.
Srcem moli!
Srcem vjeruj!
Srcem ljubi!
Srcem radi!
Srcem živi!
Srcem daji od sebe!
Srcem slušaj!
Srcem prihvaćaj!
Budi kruh srca drugome!
Kruh... zahvali, blagoslovi, razlomi, i davaše drugima...MK 8
Ono što primiš, imaš, to možeš drugome dati.
Tvoje srce je oltar na kojem donosiš darove, prikazuješ žrtve i sjedinjuješ se s Bogom.
Tvoje srce je mjesto susreta.
Jedino srce prazno može primiti sve.
Isprazni moje srce od sebičnosti, od mene i moga znanja, od mojih spoznanja, od svega što držim čvrsto i ne puštam, od svake tame i napuni svojim svjetlom.
Bože koji si svjetlošću Duha Svetoga poučio srca….
Zapali svjetlo u srcu mojem!
Koliko je važno paziti na svoje srce jer iz njega izlazi život ili smrt, blagoslov ili proklestvo. Srcem biraj život i blagoslov!
Reci srcem DA, Bogu svome!

D.Z.

Tražim Tebe o Bože moj!

Kod Boga nema takve sigurnosti kao što je ovaj svijet nudi, svijet sigurnosti posla, novca, briga, odnosa, da ja upravljam, da imam, da znam.
Bog mi daje ono što ovaj svijet ne može dati i to što On daje u mislima ovog svijeta je nebitno. Svijet poziva da gledam sebe, a Božja ljubav da od sebe ideš prema vani tj. drugome.
Stvoren si za drugoga, a ne za sebe!
To je otajsvo ljubavi, otajstvo davanja.
Ovo otajsvo ljubavi i vjere čovjek počinje naslućivati srcem.
Spoznaje sljede i nije mi dano sve odjednom već korak po korak.
Koraci po kojima otkrivam njega i njegovu istinu.
On mi daje onoliko svjetla da mogu napraviti sljedeći blagoslovljen korak.
Svjetlo koje nosim u mojoj ruci daje onoliko svjetla da obasja oko mene i ništa više.
Toliko svjetla mi je dovoljno da idem iz dana u dan jer obasjao mi je dovoljno da mogu se kretati.
To je hod vjere da imam dovoljno za sljedeći korak, svjetlo vjere da idem njegovim putem.
Ja bih htio odmah, sada, sve... ali On mi to ne daje da me ne uguši, da se ne uzoholim jer kad bi mi dao sve da li bi bio bliže Njemu i kakva bi bila moja čežnja za Njim?
Jednostavna želja za Njime je početak vjere.
To je moje zrno goruščino koje će donjeti obilno ploda po Njegovoj milosti.
'Ti nisi kukolj nego pšenica Gospodnja, pšenica od koje Bog želi napraviti kruh ljubavi za druge.
Budi kruh ljubavi koji se daje gladnima jer donosiš mene'

D.Z.

Bolna istina

Zaletjela sam se u stranca dok je prolazio,
'O, oprostite mi, molim vas!' bio je moj odgovor.
On je rekao, 'Molim Vas, oprostite vi meni; nisam vas vidio.'

Bili smo tako kulturni, taj stranac i ja.
Otišli smo svojim putem i pozdravili se.

Ali kod kuće se pričala drugačija priča, kako smo tretirali svoje voljene, mlade i stare.

Kasnije toga dana, dok sam spremala večeru, moj sin je stao iza mene vrlo tiho.
Kad sam se okrenula, gotovo sam se sudarila s njim.
'Makni mi se s puta!' rekla sam uz viku.
On je otišao, a njegovo malo srce se slomilo.
Nisam shvatila koliko sam oštro govorila.

Dok sam ležala budna u krevetu, tihi Božji glas mi je progovorio,

'Dok si dijelila sa strancem uobičajenu uljudnost, tvoja obitelj koju voliš, bila je povrijeđena. Idi i pogledaj na kuhinjski pod, naći ćeš cvijeće pored vrata.
To cvijeće je tvoj sin donio za tebe.
Ubrao ih je sam: ružičasto, žuto i plavo.
Stajao je vrlo tiho da ne pokvari iznenađenje, nisi vidjela suze koje su ispunile njegove male oči.'

Tada sam se osjetila tako malenom, i suze su mi počele teći niz lice.
Tiho sam otišla i kleknula porednjegovog kreveta; 'Probudi se,
maleni, probudi se,' rekla sam.

'Jesi li ti ubrao za mene ovo cvijeće?'
Smiješio se, 'Našao sam ih vani, kod drveta.
Ubrao sam ih zato jer su lijepi kao ti.
Znao sam da će ti se svidjeti,posebno plavi.'

Rekla sam, 'Sine, jako mi je žao što sam se onako ponijela danas;
nisam trebala vikati tako na tebe.'
Rekao je, 'O, mama, u redu je. Svejedno te volim.'

Ja sam rekla, 'Sine, i ja tebe volim, i volim cvijeće, posebno plavo.'

Slava Tebi

Tebi pišem ovo jer Te volim.
Razmišljam kako izreći svoje osjećaje.
Koristiti uzvišene riječi dostojne Tebe.
Spletem se sav te se sjetim, pa Ti si jednostavnost.
Ti si ono što grije.
Nikada kompliciran.

Želim reći, shvatio sam.
Sve Te slavi.
More, nebo, drveće i trava.
Sve životinje žive u Tebi.
Ne prestaju Te slaviti.
Sve na ovom svijetu Te pozna, voli.

U svom milosrđu prema nama, svojoj djeci dao si nam dar koji ni anđelima nisi.
Dao si nam božansku moć vlastite volje.
Nama često na propast.
Slobodni smo NE poznati Te, NE voljeti Te, zaboraviti Te.
Sve si nam to dozvolio.

Ponekad si nas pokušao poučiti kao pravi blagi roditelj.
Pričom o povratku sina koji se odmetnuo i oca koji je slavio njegov povratak.

Zoveš nas k sebi tiho.
Lahorom koji prolazi ovim svijetom.
U šumu mora.
Pogledu djeteta i starca koji voli posljednim satima svog života.

Mi ne čujemo.
Gluhi, slijepi.
Od vlastite slobode, moći.

Na kraju našeg puta nestaju sumnje.
Umirući nikada ne preispituju Tvoje postojanje, ljubav, milosrđe.

Vidio sam, čuo, hvala.
To su pune žitnice mog srca.
Pjev slavuja u mom srcu.

Dobri Bože, molim Te, smiluj se svima nama.

D.B.

Blago nama

Danas si Njegovo najsretnije dijete.
On te odabarao.
Stvorio.
Ti si svojim začećem i rođenjem pobjednik, Njegov odabranik.
U svom milosrđu odabrao je tebe da imaš priliku slušati ga i s Njime postati jedno.
Velika je to čast.
Obdario te i povrh toga zasipao hrpom darova i talenata.
Dao srce da voli, ljubi, raduje se, tuguje i plače.
Dao razum da razmišljaš o sebi, svom životu, Njemu, vama.
Priliku da postaneš roditelj te osjetiš kako je Njemu.
U svemu nam je dao da budemo kao On.
Velika Nam djela učini.
Odabrao nas je za pobjedu.
Pobjedu svijetla nad tamom.
Dobrote nad zloćom.
Toplog osmijeha nad hladnim srcem.
Nosite Njegovo ime u srcu, pjevajte i radujte se jer time Ga slavite.
Smijte se, skačite, volite sve svoje bližnje i blagoslovite sve one koje vam je stavio na puta da bi vas izgradio ili da bi ste vi njima bili na izgradnju.
Mi smo jedno, Njegovo tijelo, Njegov duh.
Uživajmo.

D.B.

Idemo, buđenje!

Približilo se još jedno slavljenje rođendana.
Još jednom se prisjećamo da je Gospodin rođen u čovjeku.
Poziva nas da se sjetimo da je i u nama.
Podsjeća nas svojim rođendanom.
Kao što rođendan prijatelja zaokupi našu pažnju, biranjem poklona, pripremanjem slavlja.
Rodio se u Duhu Svetom od majke s ovog svijeta za ovaj svijet u tijelu čovjeka.
Da bi vodio primjerom.
Došao nam je pokazati kako živjeti.
Pokazao nam je kako ljubiti i umirati.
Za nas se krvlju znojio, bičevan bio, trnjem okrunjen, teški križ nosio i na njemu umro.
To je sve napravio iz ljubavi, ne tražeći da ga zlo zaobiđe jer je bilo na veće dobro.
Nesebična požrtvovna ljubav roditelja koji će žrtvovati sebe za dijete svoje.
On nas je poučio da smo svi djeca Njegova te svoj život moramo usmjeriti ljubljenju jedni drugih.
Upravo stoga jer On je u svima nama te smo iz Njegove milosti rođeni.
Po Njegovoj milosti nam je dana duša.
On nas poziva na buđenje, te na bdijenje.
Da ostanemo budni za Njega sve do Njegovog povratka, našeg sjedinjenja s Njim.
Nikada ne zaboravimo biti njegov narod, brižni roditelji za svakog oko nas.
Hrabro koračati stazama koje su nam pokazane.
Stazama do naše Golgote.
Koje vode do Oca.
Oca koji nam je pokazao na primjeru svog Sina kako želi da živimo.
Kako da se Njemu utječemo te na kraju s Njim sjedinimo.
To je poziv na revoluciju srca.
Ko ima uši neka čuje.
Hvala ti na tome Abba.

D.B.

Doći će

U teškim vremenima ljudi se okreću Bogu
Oduvijek.

Traže od Boga razloge za svoje muke,
Grabe kisik za preživjeti u vodi nemogućih odnosa,
I razvoja situacije prema gorem
U agoniji ispuštaju mjehuriće
Ljudskosti.

Posizanja.
Slabe ruke dižu.
Ljudi jadikuju, lome se, slamaju.
Podižu se. Grebu noktima.
Traže kontrole nad životima svojim.

Tonu i slamaju se
Traže uzroke i
Prihvaćaju se sve čega
Se mogu prihvatiti.
Traže Boga Odgovora.

Ljudi kroz oblake ne vide sunce
I kroz kišu ne vide dalje
Od vlage, i ne mogu vidjeti
Jer što nas okružuje u nama
Kruži i služi se,
Spoznajama, osjećajima i promišljanjima
Koja zabacujemo kao
Koplja u budućnost.

Porobljeni okolnostima
I upregnuti u doba varljive sreće
Prava sirotinja smo.
Koja ne može
Sačuvati već sutra ležaj
I nahraniti usta oko sebe.

Preplašena topotom
Stvarnih problema, i novih problema
Topotom
Od kojih podrhtava i
Zemlja i utroba mi.

Na kraju livade života
Ostali smo mi
Bez današnjih bedema i sigurnosti
Izvan visokih tornjeva
I sjajnih halja.
Ostala je rulja, da nas samelje glad
Kad zatvore žitnice.

Kad nastupi
Pljačka, vrisak i palež.
Uzimanje.
Otimačina s opravdanjima danim
A onda i bez njih.

U teškim vremenima ljudi gledaju u nebo
Traže Mesiju koji će svijet udariti mačem.

I postaju svjesni da samo Bog može dati
I uzeti, sačuvati ili to ne učiniti.
I pitaju se zašto ?
I postaju svjesni da Bog nije mlinac
Samljevenih molitvi.
I da pod nebom postoji prava drama
Sloboda da jedni drugima zagorčavamo živote
I da suptilna oholost u nama živi.

I kada smo nemoćni
Postajemo priljubljeni uz patnju Kristovu.
O Bože u pomoć nam priteci...

Duša već sama moli, zaziva Boga Duha Svetog.
I tada
Drugi svijet
Redistributivne pravde
Kraljestvo nebesko
Prestaje biti nedohvatljivo i jedini je.
Dom.

Uhvaćem u klopku povijesti
S uvijek sličnim akterima
Nijemo gledaš otimanja
I glad
I promatraš umoran
I koprcaš se.

U takvim vremenima u kojima
Kao poslije kiše bujaju
Proroci apokalipse,
U takvim vremenima, u kojima je
Jednima svanulo, da bi drugima
Smrklo. U takvim vremenima
Oni jaki, onemogućaju slabima da
Se dohvate i svijeta i Boga.
U takvim vremenima, zatvaraju se vrata
Traže se žrtveni jarci.
Nasilje čini pokolje nad nevinima.

U takvim vremenima iznose se
Tezge i ljudi zastrašuju
Sirotinji se izvrću i dronjci i duše
Da u njih se baci kamenje.
Povijest je doduše slijepa ali
Jako dugo pamti.

Zatvorite gradska vrata, viču.
Neka uđu naši.
Druge ostavite pred vratima.

I tada shvatiš da možeš
Jedino uprijeti duboko u sebe
Dati sve od sebe.
Dati sebe.
Da moraš živjeti.
Da ljudi moraju živjeti.
Da se moraš boriti.
Da se moraš rastvoriti.
Da se možeš predati.
Da možeš što možeš sirotinji
Razdijeliti
I da odlaziš Krista
U izazovima teškoća
Pratiti.

Da moraš preživjeti
Da u tebi mora saživjeti
Borba za bolje sutra
I Bog s njom. Bog uz tebe.
Za bolja jutra
Za dugu koja
Dolazi nakon potopa.
Po Bogu.
U kojega čvrsto vjeruješ.
I koji Je Sam tvoja Noina
Arka.

Budućnost dolazi, dolazi
I moraš znati da je Bog tu
Da je Krist tu.
Bog nije Bog uzroka i posljedica
Bog Jest.
Tu Je.

Po cesti se primiče.
I samo u ljubavi možeš
Ga vidjeti. To sam Je Rekao.
Budućnost prilazi i pada,
Dolazi čas
I tu je.

I doći će vremena bolja
Ali nikada neće biti
Ovih vremena u kojima
Možeš dokazati srž svoje
Ljudskosti, svoje privrženosti
Božjima naporima.
Kristu.
Svolju ljubav
Svoju nadu
Svoj osmijeh
Svoj zagrljaj.

I doći će bolja vremena.

Ali ova sada će
Ostati trajno pružena
Na nebo.
U Božjem Srcu ona već Jesu
Ona su mogućnost
Za budućnost, za prisnost.
Za ljudskost stvorenu po Božjem nadahnuću.
Po Božjoj Nutrini.
Doći će čas, evo tu je
Za promjenu, za vjeru koja će
Slijediti Boga.
U istini i duhu.
U ljubavi.

Taj tren nije povijesni trenutak.
On je u svecima bio, jest i bit će
Taj trenutak nije povijesni trenutak
To je trenutak srca.
U Božjem vremenu.

M.S.

Čekao sam i čekao

Čekao sam i čekao, tramvaji su prolazili, ljudi su iz njih ulazili i izlazili, čuo sam kako im pete lupaju po stepenicama, čuo sam kako razgovaraju dok prolaze ulicama, čuo sam riječi ali nisam ih razumio, bili su kilometrima daleko, jer Ja sam samo na stanici mirno stajao i nekoga čekao i čekao i čekao....
Čekao sam i čekao, mrak se spuštao i na mjestu sam cupkao da mi se prsti na nogama zagriju i ruke sam u đep stavio i tamo prste smotao da im bude toplije, ali postajalo je sve hladnije i hladnije, a Ja sam samo čekao i nisam znao da li da krenem kući ili možda ipak još pet minuta pričekati, možda će se ipak pojaviti, možda iza onog ugla upravo dolazi, možda kada se na semaforu zeleno pojavi....i tako sam ostao stajati i stajati i stajati...
Čekao sam da zazvoni, stavio sam ga negdje na sigurno, negdje gdje se neće ugasiti, negdje od kuda ne može pasti i ekran mu se razbiti i onda sam otišao prošetati, kada sam se vratio odmah sam provjerio da li se nešto na njemu promjenilo, da li je bilo propuštenih poziva ili je možda stigla neka poruka, ali ništa se nije dogodilo, osim što je dan polako prolazio i tako bi malo po malo odlazio pa se vratio, na nekoliko minuta ga ugasio pa opet upalio, ali ništa se nije promjenilo, niti sljedeći dan se ništa nije dogodilo, sunce je izašlo i opet nestalo, ja sam se probudio i opet zaspao, ali toliko me toga u međuvremenu pritiskalo i kuda god bi se okrenuo, kamo god bi otišao, koliko god dugo bi se šetao, taj osjećaj bi me pratio, poput nekog sivog oblaka iznad ramena i iz njega bi polako hladna kiša po mome srcu padala.
Razmišljam kako je teško čekati, kako je teško nekoga čekati, tih nekoliko sati, nekoliko dana, kako sporo su ti trenuci prolazili i ta neizvjesnost, hoće li ipak doći, hoće li se pojaviti i zašto ne dolazi, zašto se ne javi? Sada se mogu nasmješiti i reći, ajme kako je onaj dan bilo hladno na ulici tako dugo stajati, a tramvaji su samo prolazili i prolazili, sada se mogu samo nasmješiti i rukom odmahnuti. A kako je to godinama nekoga čekati i još promatrati sva njegova lutanja?
Kako je to nekoga godinama čekati? Godinama čekati s raširenim rukama i promatrati kako bježi daleko od onoga što je obećao, gledati kako se gubi u tamnim noćima, u nekim slijepim ulicama, luta poput šišmiša, na kratko se vrati a onda opet odluta, sve to promatrati i čekati cijelo vrijeme s raširenim rukama, kucati blago na mojim vratima, kucati po tiho i čekati da se vrata napokon otvore, da mi može pomoći, da mu se vratim i da se više ne izgubim, razmišljam koliko naš Gospodin ljubavi i strpljenja mora imati, toliko strpljenja i ljubavi da sva su mora samo poput kapi kiše u nekoj kišnoj jesenjoj večeri i samo želim zahvaliti, jer dani su dugi i tko zna šta će se sutra dogoditi, ali u ovom trenutku želim samo zahvaliti na tolikom strpljenju i ljubavi.

I.G.

Prva tužaljka

Jeremija, Stari Zavjet, Biblija

Kako osamljena sijedi prijestolnica, nekoć naroda puna; postade kao udovica, nekoć velika među narodima. Vladarica nad pokrajnama, na tlaku sad ide.
Noći provodi gorko plačući, suzama pokriva obraze. Nikoga nema da je utješi, od svih koji su je ljubili. Svi je prijatelji iznevjeriše i postaše joj neprijatelji.
Izgnan je Juda, u nevolji je i u progonstvu teškom. Sad živi među poganima ne nalazi počinka. Svi ga gonitelji stižu u tjesnacima.
Putovi sionski tuguju jer nitko ne dolazi na svetkovine. Sva su vrata razvaljena, svećenici uzdišu, ucviljene su djevice njegove, a on je pun gorčine.
Tlačitelji njegovi sada gospodare, neprijatelji likuju:Jahve ga ucvili zbog grijeha njegovih premnogih. Djeca mu otišla u izgnanstvo pred tlačiteljem.
Povukla se od Kćeri sionske sva njezina slava. Knezovi joj postadoše kao ovnoci koji paše ne nalaze; nemoćni vrludaju ispred goniča.
Jeruzalem se spominje dana bijede i lutanja, kad mu narod u dušmanu u ruke pade a nitko mu pomoći ne pruži. Tlačitelji ga gledaju smijući se njegovoj propasti.
Teško sagriješi Jeruzale, postade kao nečistoća ženina. Svi što ga štovahu, sada ga preziru; jer vidješe golotinju njegovu. On samo plače i natrag se okreće.
Skuti su mu uprljani, jer nije niti sanjao što ga čeka. Duboko je pao, a nikoga da ga tješi. 'Pogledaj Jahve moju nevolju jer neprijatelj likuje'.
Neprijatelj poseže rukom za svim dragocijenostima njegovim. Gledao je gdje pogani provaljuju u njegovo Svetište, oni kojima si zabranio i pristup u svoj zbor.
Sav narod njegov jeca, tražeči kruha; svi daju dragulje za hranu da bi ponovno živnuli. Evo Jahve, pogledaj kako sam prezren.
Svi vi što putem prolazite, pogledajte i vidite ima li boli kakva je bol kojom sam pogođen, kojem me Jahve udari u dan žestoka gnjeva svoga !
S visine pusti oganj, utjera ga u kosti moje. Pred noge mrežu mi razapne i tako me nauznak obori; ucvili me, ožalosti za sva vremena.
Natovario me mojim grijesima, rukoh ih svojom pritegnuo ; na vrat mi ih je navalio, snagu mi oduzeo. Predao me Gospodin u ruke njihove, ne mogu se uspraviti.
Sve junake iz moje sredine Gospodin odbaci:digao je zbor protiv mene da uništi uzdanicu moju. U tijesku izgazi Gospodin mene, djevicu, kćerku Judinu.
Zato moram plakati, oči mi suze liju, jer daleko je od mene moj tješitelj da mi duh povrati.Sinovi su moji poraženi, odveć silan bijaše neprijatelj.
Sion pruža ruke; nema mu tješitelja. Jahve je protiv Jakova sa svih strana pozvao tlačitelje;I tako Jeruzalem postade njima strašilo.
Jahve, on je pravedan jer riječi se Njegovoj protivih. Oh, čujte, narodi svi, gledajte moju bol: djevice moje, moji mladići, svi odoše u izgnanstvo.
Pozvat sve ljubavnike svoje, ali me oni prevariše. Moji svećenici i starješine pogiboše u gradu tražeći hrane da bi ponovno živnuli.
Pogledaj Jahve u kakvoj sam tjeskobi, moja utroba strepi, srce mi se u grudima grči jer bijah opako prkosan ! Vani mač pokosi moje sinove, a unutra smrt.
Čuj kako stenjem, nema mi tješitelja! Svi neprijatelji čuju za moju nesrećui likuju što si to učinio ! Daj da dođe dan što si ga objavio, da njima bude kao meni. Njema se pokaže sva njihova zloća pred Tvojim Licem, a onda postupan s njima kao što si samnom postupio za grijehe moje! Jer samo uzdišem, a srce moje tuguje.

Prolog - Prva tužaljka, tvoja i moja

Tužaljke ili Lamentacije tradicija drži biblijskom knjigom koju je napisao prorok Jeremija. Autorstvo ili pretpostavka da je napisana po postojećem mezapotamskom obrascu oplakivanja sudbine gradova je meni manje bitna od sudbine i dubine koju ove riječi nose, donose i unose u konkretni prostor čovjeka koji je skoro 25 stoljeća udaljen od stvarnosti koju ovaj tekst iznosi na svjetlo dana.
Jedne teške stvarnosti da se zapamti, tužna i pobuđujuća vijest i da se duboko ulekne u svijes. Jerulazem je pao. Zauzet je. Opljačkan. Hram je srušen. Temeljito je izvrgnut ruglu, a sa njime i izabrani narod. Njegovi ljudi su porobljeni, slobode, mira i sreće lišeni. I ono što im je najgore od svega palo. Oni su ostavljeni. Od Boga.
Tužaljke su, bez obzira na unaprijed zadani stil zapisivanja jedan dubok i težak monolog i dijalog sa svojom sudbinom i sa Bogom.

Ima li nade da Jahve okonča to stanje ? Ima li nade da Bog zaustavi teška i preteška stanja u našim životima, koja se čine trajna i tamna. Slike koje Tužaljka koristi slike su stare, biblijske; nečist, izgon, ovan, pašnjaci. To je jezik slika koji je narod razumio, povijest s Bogom kojoj se pisac obraćao.

Ropstvo je stalna preokupacija izabranog naroda, dok su rijetki trenuci slave i slobode, kraljevanja u izabranog zemlji u koju ih je Bog doveo. Uništenje Hrama kao mjesta prebivanja Slave Božje osobito je teško palo svakom orobljenom čovjeku koji se nadao izbavljenju. U tami izgnanstva, narod se i svaki porobljenik toga vremena ponaosob najdublje suočava sa najvećim strahovima ostavljenosti od Boga. Zazivlje Boga za dobra vremena, za blagoslov, moli ga da mu opet udijeli milost. Kaje se za sve što je loše učinio, ali poziva Boga da vidi strahote koje ga vuku u smrt. Gleda užase i spominje se obećanja Božjih. To se mora završiti. Bog je pravedan.

Onaj koji je tužaljku zapisao ugradio je u nju svoj udjel u strahotama svojih ljudi. Ne piše o 'nekome i nečemu desetom', piše o i u nutrini propitivanja. Vapi, približava se najvišim liticama nerazumijevanja strahota koji ga djele od nepomućenih rajskih predjela Boga. Boga koji ga je stvorio, koji se za njega brinuo, koji ga je od faraona izbavio, koji ga mora voljeti i koji ga mora izbaviti. To nije uzročno posljedičan, poučljiv govor, formula. Ta suze mu niz lice cure.

Kršćani će se, suvremenici Isusovi, susresti s ovim osjećajem ostavljenosti u času smrti Isusove, a do trenutka njegova Uskrsnuća. Od časa razrušenja Božjeg hrama na Križu do njegova Uzdignuća. Zato liturgija Crkve na Veliki Petak čita Lamentacije, Tužaljke, dok se gase svijeće, a čovjek ostavljen od Boga 'tone' u tminu.

Ta ipak ovaj događaj nije samo povijesni i liturgijski moment. Mnogi čovjek pod žestinom uništenog, porobljenog Jeruzalema svojega života tone u tminu. Ta patnja koja je došla ,očekivano i neočekivano, postaje komponentna života. Od njega se ne da odijeliti. Kao kosti od živog organizma. Sagibaš glavu, pitaš se, tražiš Boga, njegove namjere. Suze i nada, očekivanje i oslonac izmjenjuju se. Te osobne tamne moći napajaju se sa dubokih vrela Božje riječi. Tužaljki. Iskreno treba žeđati za razumijevanjem tih dubina i preživjeti i znati da u tome nisi sam, sama. Nisi bio, bila.
Niti češ biti.

M.S.

Ej, da ne zaboravim, hvala ti.

Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica?

Isus

Koliko puta bili smo blizu ponora, molili za milost, a kasnije sretni zaboravili da je problem ikada postojao?
Takvo ponašanje nam je svojstveno, oduvijek.
Jedna od naših karakteristika.
Zaboraviti okrenuti se, pogledati onoga koji nas je pridržavao i izreći, hvala.
Hvala što si bila/bio tamo kada sam te trebao.
Zahvaljujem.
Gospodin nas moli da ne zaboravljamo biti ljudi.
Poput naših opetovanih grijeha koje nakon ispovijedi i obećanja da ćemo se truditi ponovo ispovijedamo sljedeći put.
Na nama je da svijesni toga radimo na sebi, već danas.
Ne zaboravimo biti zahvalni.
Svojim nebeskim roditeljima, svojim ovozemaljskim pratiteljima.
Svojoj domovini i planeti na kojoj živimo.
Zahvalni za ljubav koju primamo, iskustvo i mudrost kroz patnje i strpljivost.
Teško je, nikada nije bilo lako niti će ikada biti.
U teškim trenucima nastaju najveća prijateljstva, ljubavi.
Krv i suze idu zajedno.
Bol izoštrava naš sluh za riječ.
Sve što nam je potrebno je čisto srce i znati reći hvala.

D.

Nebo

Bio je sunčan dan.
Započeo je kao i svaki drugi radni tjedan.
Tihim razgovorom, prebirenjem zrnaca, druženjem.
Zamolio je da i ovaj dan budu zajedno.
Slobodni od svih strahova i sumnji.
Ne tražeći ništa više doli volje Njegove.

Trebao je to biti još jedan dan.
Samo još jedan dan kojim se vikend svakim satom čini bližim.

Nakon kave tuširanje, oblačenje, posao, email, telefoni, taxi, aerodrom.
Ulazi u avion.
Malen, uzak.
Sjeda, veže se.
Sve se stišava.

Pomislio je...

Opet dolazi taj trenutak.
Trenutak kad se predajem Tebi na milost.
Upravo ono što sam puno puta izrekao u Oče naš.
Ovaj puta suočen s tvojom odlukom kao s nekim oči u oči.

Molim te, ako je to sada, danas, budi milosrdan te se sjeti moga imena kada dođe vrijeme.
Ne zaboravi me, ne spominji se kada sam bio slab, u strahu te poput apostola zanjekao, izdao te.
Budi milostiv s onima koje ostavljam za sobom, pomozi im u shvaćanju da je tako trebalo biti.
Nije kraj.

...ali nije kraj ovome putu kada u taj isti dan zakorači na terminal, razmjeni valutu i uzme taxi do hotela.
Nije kraj ali srest ćemo se opet.

Za samo dva dana, ti i ja, prolazit ćemo iste korake, izgovarati iste riječi i moliti, oslobodi nas straha.

Volja tvoja, prolazilo je kroz njegovu glavu.
Volja tvoja.

D.B.

Mala čuda

Ispuni Gospodin naše dane malim čudima.
Svakog dana.

Naše tijelo, malo čudo, nama u velikoj mjeri nepoznato.
Kada čovjek uspije samo djelić tog veličanstva kopirati koristeći ga za svoje izume svi se tome divimo.

Priroda koja nas okružuje,
jato nekoliko stotina ptica vinute nad grad u gustoj formaciji preljeću jedne druge, malo čudo.
Kada bi čovjek bio u stanju napraviti jato od nekoliko stotina aviona i helikoptera koji se međusobno preljeću,
divili bi se.

Ponekad topla riječ i stisak ruke može otopiti najhladnije srce te odvratiti čovjeka od loših namjera, mržnje.
Najsitnija pažnja može biti tračak svijetla koje će promjeniti trenutak, dan...

Kao što volimo toplinu sunca te radost koju ono donosi u naš život kada sija iznad nas,
tako i mi imamo priliku biti sunce koje će grijati tuđe živote.

To nam je dano u zadatak.
Od onoga koji nam je pokazao primjerom kao što svaki roditelj pokazuje i uči.

Baš kao što dijete želi biti poput svog roditelja, pomozi nam Gospodine da postanemo svijesni tvojih malih čuda.
U zahvalnosti za tvoju prisutnost i učenje postanemo braća i sestre koji će iz iskrenosti svojih dječijih srca izgovarati,
mama, tata, želim biti poput tebe...

maleni od početka do kraja

D.B.

TRI DANA SMRTI

Lazare.

Izlazi!

I mrtvac izađe.
Noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom.

Odriješite ga i pustite neka ide...

'Oče hvala ti što si me uslišio
Ja sam znao da me svagda uslišavaš:
No rekoh to radi nazočnog mnoštva:
Da vjeruju da si me ti poslao. '

Još jučer rekao si svojim učenicima posve otvoreno: 'Lazar je umro. To nije bolest na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.'

Zašto je Isus Isus uskrisivši Lazara Mesijanski nagovijestio konačnu pobijedu nad smrću?

Po ovom dijelu Evanđelja, po priči o pozivu Lazara ponovno u život, je zasnovana spoznaja da je Isus, Sin Čovječji, gospodar čak i nad smrću, što je njegovo veliko Mesijansko očitovanje. On je još jednom potvrdio da je On Mesija, Taj Kojeg Su Očekivali. Zato danas, vjerujući u Isusa, vjerujemo, da ćemo se i mi jednoga dana oprostiti, tek trenutkom, kao Lazar, od onih koje volimo i koji nas čine time što jesmo. I oni od nas.
Korisno je ipak znati da naši mrtvi, kao Lazar, odlaze našim 'mrtvima', dok se mi ostajemo brinuti za naše žive. To je objava Sina Božjeg, za sve koji su skloni živjeti u 'pogrebničkom duhu' i duhu mrtve prošlosti. Mesijanski duh Isusa je duh novog saveza i novog vremena, koji su izvanvremenski i trajan, vremena koje je sa Isusom došlo i po Njemu ostaje, a o kojima su prorokovali proroci poput Izaije i Jeremije. Zato je Isus došao da se ispune Pisma i Proroci i zato je tako pobijedio smrt. Mesija je već nagovješten kao vječan, jer je mesijansko doba, dan Jahvin, povratak u doba Raja. Trajno, nepomućeno Božje vrijeme.

Smrt protiv sadašnjosti

Stoga treba ovaj život, ove ljude i sebe, i Duh života kao poklon, prihvatiti kao poklon Božji. Treba već sada na zemlji pokazati ima li u nama dovoljno ljubavi, napora i nasljedovanja Krista, za ući kroz iglene uši u beskrajno privržen i stoga neminovno širok krajolik Boga. U doba Božje pravde, u dan Božji. U Raj. Praiskonsku i vječnu prirodu Boga. U slavu Gospodara, reći će Biblija.

Krađa Života - vlast smrti

Govorio si Isuse često o toj temi; krađi života od strane smrti. Nagoviještao si učenicima, znajući kakva će ih strava obuzeti i malodušnost, kada Te smrt privremeno povuče sa sobom u nepoznatom smjeru. Nagovijestio si i govorio, polagao si u učenike istinu i hrabrost ,da mogu povjerovati da ćeš uskrsnuti kao Lazar, ali ne ne samo Mariji i Marti, njegovim sestrama, nego cijelom svemiru ( svim ljudima u svim prostorima i vremenima koji će Ti povjerovati).

Govorio si zašto za ljude želiš umrijeti. Objasnio si, da se kao Bog, želiš predati i zadnjem dijeliću, koji te još sada dijeli od ljudi. Ljudi koji će svoju hrabrost u obnošenju sa smrću polagati u Tebe. Smrt, i to ona optuženička, na Križu, bila je doista sudbina Tvojih učenika. A Ti si bio njihova hrabrost.

Govorio si, znajući da će sablazan smrti zasijeniti, u užasu i boli, Tvoj cijeli život. Veličanstvenu mesijansku objavu. Cijeli Tvoj beskompromisno dobar život. Nebrojena čuda, pomoći i ljubav, koju si davao silnim, konkretnim ljudima. Nisi želio svoje prijatelje, niti u smrti, ostaviti smrti. Pa čak niti na tri dana.

To se i dogodilo; zaista to što si Govorio. U trenutku Tvoje trenutne smrti od tri dana nastaje kaos, bježanje, nevjerica. Dah je uzet i svjetiljka je utrnuta. Muk.

To je realnost tri dana smrti. To je njihov biljeg.

Smrt je nada bez nade

Tko stari, zna šta je umiranje i smrt. Znači gubiti ljude oko sebe, jednog po jednog i dijelove sebe. Umiranje je neminovnost. Tri dana smrti naših umrlih bole kao cijeli život. Svaki izgubljeni trenutak radosti, veselja, odnosa, svaki trenutak je dragocijen. Svaki trenutak je pomalo život i pomalo smrt. Vrijeme koje imaš pred sobom umire i rađa se. Jedan dah umire izdahom. I drugi dah se vraća u pluća kao nužnost za novi trenutak. Po mnogočemu, ako ne samo po porivu disanja, život je instinkt. Oživljeno tijelo samo diše po dahu koje je dan od Boga, ako vjeruješ da ti Bog može i želi dati taj dah. To je čudo. I ta činjenica daje nadu da se i najneočekivanije smrti mogu teoretski preživjeti. Život je žilavo tkivo, treba se sa njime boriti.

Ipak, za život se treba boriti

Boriti, kao što se Jakov borio sa Bogom.
Bog je dozvolio Jakovu da se s Njime bori.

U toj borbi, u tom instinku života, neprocijenjiva je vrijednost sadašnjosti. Isus uči: Izmirite se sa braćom. Sada novu zapovijed Vam dajem, da se ljubite jedni druge, kako sam Ja ljubio Vas. To nije jednostavno. To jest borba. Zbog toga se Jakov borio sa Jahvom. Za izmirenje.
Ta borba je sada bitna. Život Isus nije živio u budućnosti, živio je čvrsto u sadašnjosti.
Ali živio je za budućnost i vječnost !
Zato je za Njega svaki trenutak i svaki čovjek bio neprocijenjiv. Kako već kažu pouke, prispodobe iz Biblije: dragocjeno jagnje, izgubljena i nađena drahma. Zato potiče sebičnog gospodara da svojom brigom liječi siromakov čir dok još ima vremena, da bi on jednoga dana mogao biti u eshatološkom zagrljaju Lazarovu. Odnosno spašen. Otrgnut od sebičnosti, odnosno od smrti. Koja je začeta ignoriranjem uvjeta koji vode u smrt sirotinju; polako ili naglo.

Sprovod

Mrtvo tijelo izgleda napušteno. Kao da je borba gotova. Prinešeno je na pogrebna kolica,u gondoli pluta grobnim kolonadama, u toj Veneciji mrtvih koja tone u sjećanje. Progutat će ju mokra ilovača. Još jednom će ti srce stati, kad posegneš pogledom za kutijom u koju su stavili i lice i odijelo koje si poznavao nekad, obzire i muke, osmijeh u zimskom sumraku 80 i neke godine, zapis kojeg mora postojati u nebu, kao sekvenca vječnosti.

Sprovod. Krv čini svoje; to su kosti mojih kostiju, ja sam kosti tih kostiju. U šaci proizvodim veću bol od boli odvajanja, iako je to tlapnja. Rekli su mi da obred treba preživjeti; on govori o onome što je bilo i što će biti; uvodi u stanje smislenosti i jednoga života i jedne smrti. Danas još u ljubičasto zavijen, moram svladati boli koje sada, još ovaj čas osvješćuju brazgotinu ostavljenosti, od koje svi pomno i pristojno okreću glave. Pa i ja to činim, kada sam u prilici biti dalje od lijesa i izvora nijeme tuge.

Gospodine da si došao prije, moj brat ne bi umro. Govori u meni i Marta i Marija.

Taj odnos sada sa onima koji ostaju iza preminule osobe, ta ostavina zakrašena je cvijećem. Još je rano suočavati se bez ukrasa sa živim uspomenama, razdvojenim rukama. Još je svježe. Još je pogubno. Nitko se ne priprema na smrt voljene osobe. Nitko se ne priređuje za smrt. Tanak baloner je dosta. I previše, i dvije neobjavljene pjesme u džepu. Sve će sekvence iz života proći mi pred očima, kažu i neću shvatiti gdje odlazim. Dok ne stignem, a tada će se razmišljanje suočiti sa dimenzijama kojih nisam bio svjestan. Živim u toj nadi da ću tada vidjeti Božje Lice. Tada odgovori neće biti niti bitni.
Bol je ionako sjedinjena sa trenutkom.

'Zašto Gospodine nisi došao na vrijeme ? Moj brat ne bi umro. ' shrvana je Marta dok Isus dolazi usred pogrebnog tjedna da iz smrti u život pozove tog čovjeka. 'Smrt je uzela moga brata.' Tužna je Marija.

U biblijskoj priči, u Objavi o Lazaru Isus plače, iako dolazi Lazara uskrsnuti.
Smrt je i za Boga činjenica, jer se Bog ne uspoređuje s ljudima. Isus nije isfrustriran jer se ljudi ne znaju 'nositi sa smrću'. Isus je svjestan moći koji smrt ima; u odnosu koji sada Mariju i Martu dijeli od voljena brata.
I sam je zaplakao.
Poslije će Lazara pozvati u opet u život.

Jeli smrt doista negativ života ? Gjde si stajao, sada te nema. I gdje si krenuo, nisi stigao.
Smrt je privržena životu obzirom da kroz proces fizičkog propadanja prodire u naša tijela, uvijek teža, pruža svoje tkivo u tkivo našeg uma. U život odrasle osobe smrt se umješala odavno. Sa životom tada počinje naguravanje za prostor. Smrt je otimanje i nasilje nad smislenošću. Hladna je i rasječena kao truplo koje iza sebe ostavlja puno nepoznanica. Zašto je i kako došla ?

Jedino si je Ti pobijedio Kriste

Došao je i taj dan u kojem si se i Ti i tvoji sučelili sa smrću. I Sin Božji je jednoga dana, nakon cijeloga života proživljenog punim plućima za ljude i za Boga Oca, primio u sebe biljege smrti, da se i po smrtnosti učini bliskim čovjeku. A po Uskrsnuću, da se učini Božjim mostom otkupljenja, za nastavak prekinutog prijateljevanja. U život. Dalje. Iza smrti. Domu. Kući. Ocu.

Kada dođoše do Isusa i vidjevše da je već umro, ne prebiše mu golijeni. Nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah potječe krv i voda. Već Izaija nagovijesti de će iz Mesije poteći potoci vode; razlit će se Duh Božji i započet će novo doba.

Ta voda, a to su već navještala starozavjetna pisma i proroci, donosi novi život. I prije smrti, Isus nagovijesti život. Gledat će Onoga koga su proboli. Sve su to mesijanski znaci. Znaci da si Ti bio Bog koga su/smo očekivali.

Jedino si je Ti pobijedio.

A po Tebi, u susret Tebi, protrčali su kroz tu smrtnu vrpcu i drugi, nošeni ognjem i vodom, od smrti su već i za života životom I Tobom Bože bili odvojeni. Zato su oni kao što i sama riječ sveti znači bili ... Tebi odvojeni. Ne bez muka u životu. Ne bez napadaja smrti na njihov život, a posebno na vjeru da smrt nije kraj.

Oni su dakle sveti, jer su s Tobom bili i s Tobom su ostali spojeni, usprkos i unatoč svemu.

Neka nas zagovaraju, posebno u činjeničnim tminama 'tri dana smrti' i Toma, Petar, Pavao, Katarina, Benedikt i... bake, mame, tete, očevi, sinovi, prijatelji Božji i svi drugi još nepoznati sveci, koji povjerovaše životima onome što Si Govorio.

Neka u hladnom i mračnom tunelu smrtnosti, i smrtnih odvajanja i odvojenosti, budu naše svjetlo i Prethodnica
Tvoje Ljubavi
Bože.

M.S.

5 minuta

lovim rukom po zraku, tapkam, tražim hvat, oslonac...

kaže, ne mogu više, trava je drugdje zelenija, a i ja bi bio druga osoba na toj drugoj livadi...

zahvala, najpotrebnija stvar u ljudskom životu...

dao nam je Sina da bi nam služio kao primjer, vodio je primjerom, jednak po svemu osim po grijehu...

koliko nas boli kad drugi nisu zahvalni prema našem dobročinstvu...

neuzvraćena ljubav, boli, boli...

da li ti je sada jasno zbog čega Mu je drago kada ga se sjetimo, zahvalimo Mu...

kad mu priznamo dobrotu koju nam je iskazao, dobročinstva učinio...

postavio je svoje najdragocijenije da nam služi kao primjer, a mi smo ga mrzili, pljunuli, šamarali, krvi mu se napuštali...

nismo bez razloga ovdje, takvi smo oduvijek bili, zato nas i protjera...

da od nas napravi ono što bi trebali biti...

i neće svi uspijeti u preobražaju, neki će misliti da su sami sebi dovoljni te da nakon smrti nestaju...

puno puta do sad nam je kazano kako, primjerom, krvlju, suzama...

nebo se svecima napunilo pokazujući nam...

da li ćemo ikada shvatiti...

progledati...

oživjeti.

D.B.

Kada zažmirim

Što osjetim kada zažmirim,
šta mi se to pred očima pojavi,
šta se to nalazi iza crne boje i žuto-naranđastih točkica,
kao da se spuštaju zastori pozornica,
želim se u svoju kućicu zavući,
u neku drugu luku uploviti i tamo duboko sidro baciti,
tamo mir pronaći i u njemu se izgubiti,
tamo se iz sveg srca Bogu moliti i u toj luci sigurnost pronaći,
čuti da će sve biti kako treba i kada ponovo oči otvorim želim i dalje vjerovati.

I.G.

Anđela

Eto došao je i taj dan.
Dan kada se rastajemo.

Iako u ovom životu naši putevi nisu bili često isprepleteni,
nismo često razgovarali,
viđali se.

Iako su naši razgovori ponekad bili površni,
ili poput razglednica iz prošlosti,
gdje sam gotovo uživo mogao gledati tvoj dječiji trk sa Kaptola do radnog mjesta tvog oca.

Nekada samo komentirajući novinske napise,
listajući stranice,
čitajući sitna slova koristeći veliko povećalo.

Uvijek nudivši mi kavu, keks, kolač.

Ponekad se čini lakše riskirati život nego reći par rečenica iz srca.
Želim te riječi izgovoriti,
onda kada je za to pravi trenutak.
Ne znam da li ću imati snage za to danas ali zato znaj,
nisu sitne uspomene jedino što ostavljaš za sobom.

Tebe je Gospodin odabrao, davno.
Odabrao da mi pružiš prvi korak prema njemu.
Iako malim činom, kao što Gospodin to uvijek i započinje.
Prvim Oče naš iz molitvenika koji si mi darovala.

To ti nikada nisam rekao, nikada zahvalio, a često o tome razmišljao.

Moli Gospodina milost za nas.
Da i po nama ostaje dobrota i ljubav.

P.S. pozdravi dedu.

D.B.

Kada bi barem mogao samo šutjeti i u tišini hodati

Kada bi barem mogao samo šutjeti i u tišini hodati. Kada bi barem oko svoje duše četiri debela zida mogao podići i i između njih se sakriti i iz kojeg god smjera vjetrovi puhali i kakve god oluje bjesnile na obali, mene sa sobom ne bi mogle odnijeti, među svoja četiri zida ostao bi mirno stajati. Kada bi barem mogao samo šutjeti i pustim cestama hodati, s mislima čistim poput vode s izvora i očima podignutim visoko prema nebesima, kada bi barem mogao...

Kada barem osmijeh nikada ne bi silazio s mojih usana, kada bi barem zauvijek počivao na mojim obrazima i kada se budim ujutro i kada mi se oči sklapaju od umora i kada se navečer zavučem ispod popluna, kada barem osmijeh nikada ne bi silazio s mojih usana...

Kada bi barem uvijek prvo tražio Kraljevstvo Nebesko, uvijek ga tražio, tražio i tražio, pa toliko je toga predivnoga o tom kraljevstvu napisano i da će sve ostalo biti kako treba, sve će biti kako treba ako Njega prvo tražimo, ako svoje probleme i želje na drugo mjesto stavimo, na kraju će sve dobro ispasti, ali Njega moramo prvo tražiti i sve ostalo će izgubiti na vrijednosti i sve ostalo će izblijediti, sve će se kockice posložiti, ali moramo ga tražiti, moramo ga tražiti, želim ga tražiti, želim ga pronaći, želim tim putem krenuti.

I.G.

Šamar

Šamar kao vid fizičke agresije, napad na čovjeka, nije samo neambiciozan napad na njegov život. Na integritet njegova života. Šamar je napad na nečiji ponos, čast, dostojanstvo.
Napad na obraz. Odavno već, ošamariti čovjeka, znači obeščastiti ga. Lišiti ga slobode ponosa da je čovjek. No, često se zaboravlja, da napasti lice čovječje, znači ujedno napasti i Lice Božje.

Dati šamar čovjeku znači nasrnuti na Boga, bez obzira na razloge i pretenzije. Čovjek je Božja svojina. Božji ponos, njegovo blago. Njegovo stvorenje, koje Bog drži, po svojoj Objavi, neprocijenjivim. Uvijek pred svojim Licem. Naposljetku, Biblija neumorno govori da je čovjek stvoren na priliku Božju. Motiv lica biblijski je motiv Istine, razotkrivanja biti. Bitka. Mnogi su pjevali, snivali i željeli vidjeti Lice Božje. Čineći nepravde prema ljudima, onaj tko otkida od Boga, tko krade Božje, tko tlači njegovu djecu, njegova stvorenja, tko napada njihov obraz, taj se okreće od Lica Božjeg. Nasrće na Njega, posebno stoga što je Lice Božje suštinski prisutno u realnosti lica koja je Stvorio.

Mnogošta se vidi na licu. Čovjek na licu proživljava izvanjski cijeli svoj život, u trenutku i kontinuitetu. Intenzivno ili ne. Pomno ili ne. Naučenim grimasama, ali i onim novim, koje ga iznenađuju. Na licu se vidi blistav osmjeh i na licu se ne može zatrti neumoljiva tuga. Lice je otškrinuti prozor duše kroz koji struji vjetar života. Dati drugom čovjeku šamar; rukom , djelom, riječju ili propustom, znači posegnuti za njegovom časti, za njegovom samosvojnom egzistencijom. Za onim što čovjeka čini čovjekom. Pljuska je napad na Božji zagrljaj ali i nedohvaćena svijest napada na ono što Svemogućega čini. Napad na Njegovu Pravednost, na Njegovu Pravdu, na Njegovu Skrb i Brigu, a Njegovu Vjernost čovjeku, na koga nikada ne zaboravlja.
Zato, napasti lice čovječje, ujedno znači napasti i Lice Božje.

Isus je bio doveden, u nizu hodnika Patnje, pred prvu instancu, pred bivšeg velikog svećenika.
Tema: krivo učenje. Blasfemija. Osuda je ionako već donešena. Proces je smješno montiran, i svi su u njemu prihvatili svoje uloge. Osuda je donešena i potvrđena već u tvrdoći srca. U zavisti, u sustavu obožavanja koji je bio tako složen da je mogao pogubiti i samoga Boga. Isus odgovara da za njega svjedoče Djela, cijelo poslanje. To je znak. To je neizostavan dio njega, i kada bi htio, ne može zanijekati poslanje Sina Čovječeg. Ta će istina živjeti u svakome koga je Dotaknuo, koga je Izliječio. Govorio je otvoreno, ne potajno, ne kao zavjerenik. I u sinagogama i u Hramu je govorio. I nije govorio za sebe, Govorio je od Boga Oca, za druge i drugima. Koji su i sada, u osudi, u Muci bili prisutni. I svi koji su bili porazbacani Putem Kojim je prošao Onaj pred kojim su se izravnale planine i uzvisine. I za tu Istinu dobiva Isus od prisutnog sluge šamar.

U kerigmatskom opisu Muke pod zvjerskim vještinama koje su i prije Križa Gospodnjeg, ali nažalost i poslije bile od čovjeka razvijane i znane, ovaj se šamar nekako utopio u zamislima užasa koje samo ljudski um, zapaljen pakosnim žarom opravdanja, može smisliti. Ali Bog jest dobio pljusku. Ne za sadržaj Izrečenog, nego za način. Kaže sluga: 'Kako to govoriš sa velikim svećenikom?' i da Mu šamar dodvoranja svome gospodaru.
Nije nitko naredio tu pljusku, on se sam, taj čovjek, isprsio pred svojim, u osnovi vlasnikom, i sada obeščašćuje čast Onoga Koji nije imao niti batine, niti mača, niti ideje o osveti niti čega drugoga do Božanskog Obraza da stane kao Spasiteljsko Ogledalo da se u Njemu ogleda sva lažnost i svirepost ljudske pravde.

Nije bitno šta je rekao Isus i nije bitno šta je Istina; kažu oni koji dijele šamare. Sluga se vinuo da obavi prljavi posao za gospodara. U tome nagovijesti i povijesnu istinu mase slugu, robova i mučenih, koji će jednom kada zadobiju slobodu, biti najmučkiji gospodari. To baca pred Boga još jednu mučnu spoznaju o čovjeku ali i dilemu o strukturi ljudske prirode. Ovaj sluga, koji nije vidio probitka u ljudskom tretmanu prema tom 'galilejskom čudaku' daje Mu pljusku. Nekada vikaše Hosana, a sada onome Koji se predaje, nadređuju svoje šamare.

Dijelom je taj model pokazivanja vjernosti svome gospodaru, koji je ovdje slučajem bio bivši veliki svećenik, ostao modelom napredovanja u životu, kroz dokazivanje od šamara neprezajuće vjernosti, i dan danas. Ne jednom vidi čovjek da je malo sreće od poštenog, samozatajnog rada ili života, a više po neuvjetovanoj poslušnosti moći i gospodaru koji će ga za šamaranje drugih nagraditi. Koliki su samo muškaraci i žene, koji prirodom svojih života i životnih mogućnosti žive predati na milost i nemilost gospodara, bez mača sigurnosti, bez batine alterative; koliki su samo žrtve za šamare.

Kritike, podvale, spletke, gojenja suptilnih načina odbacivanja. Šamara. Taj mentalitet se primi u svakoj sredini i zaista brzo zaraste srce braneći male navike i zadatke kojem sluga, hraneći taj jal u sebi, nikada ne prestaje biti slugom i šamarajući opslužuje svoje napredovanje u očima gospodara. Često gospođe u debelim džemperima u zadnjoj sobi u hodniku riješavaju brdo poslova, a drugi im se sa gospodarima smiju i podruguju. I zar su jednom mladu i lijepu ženu ošamarili aluzijama kleveta svi ljubomorna i suha, ali i pohlepna, srca? Naposljetku, šamar je ušao odavno na velika vrata i tamo gdje šamara isto ne bi smjelo biti. U okrilje obiteljske sigurnosti i uvažavanja. Odbacivanje, fizičko nasilje, predbacivanje, uzdizanje jednih nad druge i slugansko šamaranje ogovaranjem, rukom i propustom. Radi čega? Pljuska pouke, pljuska discipline, pljuska pravde jačeg. Nekako u sili izvedenica izgubio se Onaj: ne svjedoči lažno, ne posegni. Jer, napasti lice čovječje ujedno znači napasti i Lice Božje.

A što ako je sluga znao da mu nema druge nego pridružiti se korporativnoj osobnosti nasilja i zaluđenosti, koje je Isusa osudilo i pogubilo? Uzeti svoj udjel, svoje kamenovanje u kamenovanju, samim time odjevajući se u pravdu svojega gospodara. Što ako je sluga morao zavijati kao vuk s vucima? Što ako je to jedini model napretka? Opstanka?; reći će stari realist mlađem idealistu.

Ipak, ako je Isus prošao kroz sve što je prošao, da bi ja kao kršćanin nalazio načina da dijelim šamare da bi se prilagodio i preživio i napredovao, onda je za mene uzalud Uskrsnuo. To je težak kruh. Slijediti Ga. Ali ne i nemoguć. Ako samo jedan šamar stane, upalit će novo svjetlo. Jer obraniti lice čovječje, ujedno znači otrti rupcem Lice Božje.

Istina jest da je Isus Otkupio i toga slugu, to je važno reći. Kako dijelom svoje Otkupiteljske smrti, tako i naredbom da okreneš i drugi obraz onome tko je te ošamario. To je vrlo duboka pouka ljubavi. Škola za cijeli život. Razred ponavljanja za cijeli život. Ona je i sastavni dio prezimanja križa i bez posvemašnjeg pouzdanja i predanja Božjoj pomoći to čovjek ne može sam. Bog je naravno i Navijestio da će napada na obraz, odnosno neprijateljstava, biti barem toliko koliko će biti svoda nad nama. Ali svojim stožernim Učenjima: da će mnogi prvi biti posljednji i posljednji prvi, o služenju onoga tko želi biti 'prvi', o davanju vode najmanjima i po otajstvenim pranjem nogu učenicima Isus budi spozanju u nama da ga slijediti znači ne davati šamare. Ni pod kojim uvjetima, i ni u čije ime. I ne lačati se mača i svih novovjekovnih oruđa nefizičkih šamara.

Danas se sve čini jasno. Znamo da je Isus bio i jest Bog, a i jasno je tko je bio u opisu spomenuti sluga. Kad je to jasno, netko bi pomislio da, pod tim uvjetima, skoro da je sigurno kada se i kome smiju dijeliti šamari.

Isus se ne obraća apstraktnom mnoštvu, koje je automatizmom i sigurnošću uzelo udjela u izvršenju njegove osude i Muke. Obraća se konkretno onome koji ga je ošamario; dajući mu suverenitet ljudskosti koji prelazi njegov život sluge: 'Zašto me udaraš, ako sam govorio Istinu?'; To je vrlo duboka pobuda ljubavi. Škola za cijeli život, razred ponavljanja za cijeli život.
Ona je i sastavni dio prezimanja križa i bez posvemašnjem pouzdanja i predanja Božjoj pomoći to čovjek ne može sam.
Opet, ima li čega ljepšeg od mogućnosti da obraniš makar, na sekundu, lice čovječje, obranivši tako Lice Božje.

M.S.

Tiha Jutarnja

Tiha jutarnja meditacija uz Kolijevku Isusovu

Tiho, gore svijeće.
A još u
Osvit Zore
Kraj Tvoje Kolijevke.
Isuse maleni,
Životinje rogobore.

Tiho, u Tvoje Sveto
Zdanje,
Huču.

Marija se sprema
I Josip se sprema
I pastiri se spremaju
I mudraci i kraljevi se spremaju
I svaki čovjek se sprema.

Treba ići
U novi dan.

Ali,
Da Spasitelj je rođen
Više nije san !

Tiho, dok noć sipi
U ovo jutro
Neka srce tvoje
Uz Tu Kolijevku stisne se.
Kad dan te smanta
I kad sve zaškripi.

Tiho stani,
Još tiše,
Nek Isus s tobom
Danas
Diše.

M.S.

Sinke

Na dobrotvornoj gala-večeri, na kojoj su se prikupljala sredstva za školu za djecu sa posebnim potrebama, otac jednog od učenika podijelio je sa prisutnima priču koju neće zaboraviti nitko tko je tada bio prisutan tom događaju.
Zahvalio je školi i njenom predanom osoblju, te nastavio:
'Ukoliko nije ometana vanjskim utjecajima, sve što priroda stvori je savršeno kreirano. Ali moj sin Siniša ne može naučiti sve one stvari koje mogu druga djeca. Nije u stanju razumjeti i napraviti sve ono što i njegovi vršnjaci. Gdje je tu prirodni poredak stvari, kada se radi o mom sinu?'
Svi prisutni su utihnuli.
Otac je nastavio:
'Vjerujem da se, kada tjelesno i mentalno invalidno dijete, poput mog Siniše, dođe na svijet, prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama javi i pokaže, i to u vidu načina na koji drugi ljudi tretiraju to dijete.'
Potom je nastavio priču.
Siniša i njegov otac šetali su pored parka, gdje su neki dječaci, koje je Siniša inače poznavao, na terenu igrali nogomet.
Siniša je upitao oca:
Što misliš, tata, da li bi me pustili da igram s njima?'
Sinišin otac je znao da većina dječaka ne bi željela da netko kao Siniša igra u njihovoj ekipi, ali je isto tako vrlo dobro znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu dozvole da zaigra, i koliko bi mu to samo dalo toliko potrebni osjećaj pripadnosti i samopouzdanja, uvjerenje da ga društvo prihvaća unatoč njegovom invaliditetu.
Sinišin otac je prišao jednom od dječaka pored aut-linije i upitao (ne očekujući previše) bi li i Siniša mogao zaigrati s njima.
Dječak se u nevjerici okrenuo prema igralištu i rekao:
'Znate što, gospodine, mi gubimo sa 4 : 1, a bliži se i kraj drugog poluvremena. Pa, ..., može, nek igra za našu ekipu, pokušat ćemo ga postaviti na poziciju lijevog beka.'
Siniša se malo namučio hodajući do ekipe, ali je sa širokim osmjehom obukao dres svog tima.
Otac ga je ozaren gledao sa majušnom suzom u oku i osjećajem rastuće topline u grudima.
Dječaci su mogli jasno vidjeti i osjetiti sreću ovog čovjeka, ganutog oca koji radosno gleda kako je njegov sin primljen u njihov tim.
Pri kraju utakmice Sinišina ekipa je dala gol iz jedne brze kontre, ali je još uvijek gubila sa dva gola razlike.
Siniša je pokrivao lijevu stranu terena.
Iako nikakve akcije tuda nisu išle, on je očito bio u euforičnom raspoloženju jer je dobio priliku DA BUDE u igri, na travnatom tepihu; razvukao je osmijeh od uha do uha, dok mu je otac mahao sa tribine.
U samoj završnici Sinišina ekipa je opet postigla gol, dakle, gubila je samo sa 4 : 3 !
Sada, s jednim golom u minusu, smiješila im se prilika za eventualno izjednačenje u dodatnom vremenu od 5 minuta.
I zaista, dosuđen je penal za Sinišin tim i dječaci su se dogovarali tko će ga izvesti.
Netko je imao ideju da puca Siniša, ali uz veliki rizik da izgube utakmicu !?
Na opće iznenađenje - Siniši su ipak dali loptu !
Svi su znali da je to bila nemoguća misija, jer Siniša nije ni znao ni mogao ni pravilno šutirati, a kamo li da pogodi okvir gola i da prevari golmana.
Ipak, kad je Siniša stao iza lopte, protivnički golman je, shvativši da Sinišina ekipa svjesno riskira poraz radi tog jednog jedinstvenog trenutka u Sinišinom životu, odlučio baciti se na pogrešnu stranu kako bi lopta ipak ušla u mrežu.
Siniša je uzeo zalet, zamahnuo i ... traljavo zakvačio loptu, koja je polako krenula ka suprotnoj stativi.
Utakmica bi u ovom trenutku bila praktično riješena, jer je lopta bila spora i većina protivničkih igrača bi je mogla sustići.
Međutim, i oni su se kretali sasvim lagano, pa svi gledaoci povikaše:
'Siniša, Siniša, trči za njom, Siniša, trči, stigni je, stigni !!! Trči, trči, i pukni je u mrežu !!!'
Nikada prije u svom životu Siniša nije toliko brzo trčao.
Uspio je, jedva, stići do nje prije nego je završila u gol-autu.
Doteturao se i širom otvorenih očiju, zadihan, upitnog pogleda, zastao da vidi što će dalje.
Svi povikaše: 'Šutni je, šutni je u gol !!!'
Uhvativši dah, Siniša je vidno potresen, naprežući zadnje snage, kao u nekom deliriju, nekako umirio loptu, zahvatio je unutrašnjom stranom stopala i ...i smjestio je u mrežu!!!
Muk, ... , a onda provala ... prasak - svi skočiše:
'Siniša, Siniša, bravo, Siniša !!!'
Zajapurenom i preneraženom Siniši priskočiše svi suigrači, grleći ga, ljubeći ga i slaveći ga kao heroja koji je spasio svoj tim od poraza.
'Tog dana...', završavajući svoju priču s drhtajem u glasu potreseni otac, dok su mu suze kotrljale niz lice, '...dječaci obiju ekipa donijeli su komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet.'
Siniša nije preživio do slijedećeg ljeta.
Umro je još iste zime, nikada ne zaboravivši da je bio heroj, da je zbog toga njegov otac bio presretan i pamteći kako je svog malog heroja dočekala oduševljena majka, grlivši ga i plačući od sreće!

Franjo

Ljubav stvara rane.
Ali ih i zacijeljuje.

Prosjaci

Nimalo romantičan poziv, pritom ne mislim da život bez imovine, nego na život od milosti. Moleći za život. Koricu. Priliku. Šansu. Za život. Za nastavak života. Moleći u samoći nemanja, u stidljivosti ljudskog ponosa, sagnut u očima onih koji imaju ili za koje se netko brine.
Dijeleći sudbinu kvartovske mačke, u vječnoj neizvjesnosti pred razgibljivom ljudskom voljom i prosudbom. Između batina i smilovanja. Vagnute milostinje. Između psovke i straha od iste sudbine, dijeleći ukupnost ljudi, prosjak je u srcu zbroja svih čini i propusta, pod suncem koje obasjava i one dobre i one loše.

U kartonu stoluje prosjak kojeg sam vidio na stepenicama jedne crkve, raščupan od nedostatka adrese; ne znam tko se od nas dvojice više preplašio drugoga, u toj sitno popločenoj rimskoj noći. Ja se nisam snašao pod baldahinom užasa koji me prekrio. Ubrzao sam. A možda sam ušao u čovjekov Pater noster. Od cijele ove priče više bi mu koristilo da sam se snašao i dao mu pet eura, ne filozofirajući. Sada je već kasno. Ono malo novaca što sam imao, nažalost nije moglo urediti cijeli život čovjeka koji je iz lošeg života pobjegao u nešto malo bolji život, iako loš. Gdje su njegovi snovi ? Gdje je sjaj u njegovim očima ? Tko je prekinuo njegov poziv u život ? Je li čovjek u njemu zaštićen od života koji živi ? Nije bio izgubio osjetljivost boreći se za život, bio je slomljen. Takve stvari se vide. Nije vrebao, skrivao se. Kao što ga niti taj karton ne može spasiti od kiše u noći, niti je mene spasio brži korak da otarem misao: Već sutra i ti možeš biti on.

Prosjak nije samo prosjak u novcu; brojne su stepenice, brojni su prosjaci. To svi oni koji nemaju nekoga da ih gura, da ih protežira, da im krči put, da im vida rane. Da ih opravda. Da sa njima podijeli malo svoje moći. Da pomogne. Da ih digne kada su pali. Da za njih uputi lijepu riječ. Da se za njih bori. Da sam njima podijeli dio svojih prilika. Svoj kruh i svoju ribu, i svoj život. Da im otvori vrata. Bar malo. Odškrine. Bi li se trebao samo zadovoljiti spoznajom da ih Bog nezaštićene i odbačene voli, u što sam uvjeren u potpunosti.
Treba li nad tom objavom stati i nad time zdvajati, prebirati po načelima ?

Kao dijete na rukama, Krist je u moje srce unio tog čovjeka. Što sa njime ? Gdje su hrana i odjeća, gdje je mogućnost da taj čovjek stane na svoje noge, onako kako to može on, onako kako može hodati netko tko je dugo dio skrvčen ležao pred žestinom života ? Nastanio je Isus nemir, tenziju Božje vladavine između mene i toga čovjeka; pokucavši na vrata moje svekolike nemoći da mu pomognem.

Ja imam ruke
Ali nemam ime.
Ja imam Tvoj zagrljaj
Ali nemam tvoju košulju.

Govore te oči.

Rane

Po legendi je Franjo svojim građanskim odijelom zaodjenuo siromašnog viteza. A svojom ljubavi je zaodjenuo sve koji će tu ljubav obući.
Prošnja razodjeva ponos ali i egzaltira užas odbačenosti kad zatvore se vrata svih onih koji imaju dom. Stvara rane odvojenosti. Mrkle noći u kojima mnogi snima otiru činjenicu da smo svi smo tek prosjaci u nesreći i sreći pod svodom Božjeg davanja. Prosjaci smo Mudrosti koju molimo da osjetimo rane koje imamo i rane koje ljudi oko nas u sebi nose. Da bi vidjeli rane koje se ne vide na licima. I koje su zakrivene vremenom i prilikama.
Ali koje možemo malo ublažiti nekom riječi, molitvom, kojim novčićem. Zauzimanjem. I to ne samo onima koje poznamo, koji su ko mi, koji su oni koji će vratiti tu uslugu.

Isus je prosio za sve ljude do u beskraj.
I za hranu i za zdravlje i za život.
Naposljetku. i za vjeru.
Ili na početku. Za Apostole i za svakoga od nas. Da bi u toj vjeri primali prosjake ranjene životom kao subjekte njihova života, a ne objekte naših života.
Kao ljude, ne kao prilike posvećivanja.
Da u našem pogledu i našoj nesvjesnosti bude pozdrav shalom. Da kao djeca mira, kao djeca koju je Isus slao po kućama Izraelskim, dajemo što smo od Boga primili; a ponajprije blagoslov ljubavi i bratstva. Suudjelništva u nečem velikom pod nebom, pred Bogom.

Kako je i sam Isus razodjeven od božanskog išao prositi, pa do samoga Križa, da, po Ranama, bude prošnja odobrena.
Da prosjaci postanu ljudi, a ljudi prosjaci. U Ljubavi Božjoj.

Prošnja

I dok molim, nisam ništa do prosjak.
Pred Tobom Bože.
Ostavljen na milost i nemilost puta
Na kojem živim
O Tvojoj dobroti
Kao gavran na nebu ili ljuljan u polju.

Stavljen pred povratnu putanju moje prošnje.
Bože.
U gravitaciji ufanja i nade.
Ranama svezan za
Tvoju Božansku Volju,
Svakome siromahu upućen
Kao prosjak.
Da nađemo bratstvo u Kristu,
U ranama i beskućništvu
Koje nas spaja
I razdvaja.
Čini.

U trudbeništvu noći i neizvjesnosti jutra
Isuse. Otvorio si se Ranjivosti.
Prosjačenja.
I prošnje.

Tumačima Tvoje ljubavi.
Pred pogled bio si bačen.
Kao prosjak.
Procjenjen u onome što možeš dati
Ili oduzeti
Kao Bog.

Odvagnut.

Molim te da djelima znamo da
Prosjak nikada nije samo prosjak.
Kao što ti nikada nisi bio
Samo primatelj ljudskog gostoprimstva
U Galileji u kućama mira koje.
Su te primale.

Već si bio
I Jesi davatelj
Novoga života
Bog
Zacjeljivanja rana,
I prošnje da s nama
Barem djelićem
Živi Ljubav
Malog velikog brata u Tebi, Franje.
Čije su rane isprosile
Milost utjehe i svekolikog pobratimstva i davanja
Svima koji su
Mu se našli na putu.

M.S.

Hvala

Hvala na posjetima našim stranicama dragi posjetioci.

Hvala dragim prijateljima koji se brinu za sadržaj.

Hvala dragom Bogu za sve vas i današnji dan.

Budite blagoslovljeni i poslao Gospodin Duha Svetoga na vas.

P.S. - nikada ne zaboravite na duše u čistilištu i njihovo oslobođenje.

One su potrebne naših molitvi te mogu zamoliti Gospodina milosti za nas.

Molite za njih, prikazujte mise za njihovo oslobođenje.

10 - 15 ak starijih ljudi

Šesta misa kako ju imaju običaj zvati braća fratri je ona u 6:00 ujutro svaki dan.
To je misa na kojoj se čovjek može ispovjediti.
Veliki poklon nama od Boga.
Ispovijed i pričest, svaki dan, prije buđenja grada, prije buđenja svijeta ovozemaljskog.
Ponekad mi se čini da i zlo tada još spava.
Nije baš tako u svim crkvama.
Crkva Sv. Franje na Kaptolu je jedna od tih koja ima taj predragocjeni dar Božji.

Zornica svaki dan, ne samo u vrijeme Došašća.
Vrijeme koje darujemo Bogu kako bi On nama višestruko vratio u svom uvijek preobilnom milosrđu je upravo najdragocijenije ako smo ga odvojili od nama posebno važnog sna.

Mnogi sveci su imali običaj dizanja u ranu zoru između 02:00 i 03:00 ujutro.

Znanstveno je dokazano da je za čovjeka najvažniji san do 02:00 ili 03:00 ujutro.

Jedna zanimljivost o kojoj ja mogu posvjedočiti je svojevrsna budnost duha koja je u meni prisutna ukoliko je tijelo spavalo manje od propisanih 7-8 sati.

Probajte i vidjet ćete.
Kada se čovjek suprotstavi tijelu bilo kreposnim životom, postom ili pak ranijim dizanjem počinje osjećati veću blizinu Duha svetoga.

Ne zaboravimo da je upravo tijelo to koje nas udaljava od Gospodina na sve moguće načine jer naše tijelo je od ovoga svijeta, a duša nije.

Ta šesta misa na kojoj se Gospodin utjelovljuje u tijelu svoga sina po svetoj pričesti je nešto poput Božje privatne zabave na koju je došao samo odabrani krug ljudi.

Upravo ta pričest rano ujutro i riječ Božja je ono za čime svi vapimo ali možda nismo toga svjesni.
Mir, blagost i blagoslov koji nam Gospodin pruža svaki dan u zoru važniji je od svega ostalog u tome danu.

Pa zar je moguće da potrebu za tim ima samo 10-15 ak starijih ljudi koji dolaze.
Što je sa svima nama koji se preko tjedna toliko izgubimo da često više vremena provedemo propitkujući se gdje je Bog i da li smo se nas dvoje razišli nego Oče smijem li doći pred tvoje lice i ovo jutro.

Dobri Oče mogu li tebi predati svoj dan danas od ranoga jutra.
Svoje probleme, zdravlje, supružnika, djecu, posao, kolege, sve svoje Tebi predajem i zauzvrat dobivam rajski mir, blagost, ljubav, vodstvo.

Draga braćo i sestre meni samom je dugo trebalo da to shvatim i ne mogu nego zahvaljivati Bogu na njegovoj strpljivosti.
Gospodin je promijenio moj život iz temelja i to na tako jednostavan i nenametljiv način.
On je bio tamo za mene prije početka novog dana.

Sutra će isto biti :)

D.B.

Kuda plove svi ti brodovi

Kuda plove svi ti brodovi?
Da li će stići u zemlju koju su nam obećali,
da li će im jedra oluje izdržati,
kormilo čvrsto pravac zadržati,
ili će ih struje u crno more odvući ,
sunce mornare oslijepiti,
da li će se protiv svoga kapetana pobuniti i svojim putem odploviti,
da li će se na podzemene stijene nasukati i negdje u dubinama oceana nestati.

Znam da trebam svaki dan moliti,
znam da će mi inače kormilo iz ruku ispasti,
znam da pravac neću moći zadržati,
potrebno je svakim danom moliti.

Zašto je tako teško,
pa tako se lako između tih riječi izgubiti,
umjesto točki i zareza između njih zaploviti,
oči sklopiti i među tim predivnim riječima se izgubiti,
kako kao jeka u mislima odzvanjaju osluškivati,
poput točki i zareza u srcu ih spajati.

Zašto je tako teško početi?

Znam da se moram redovito ispovijedati,
inače će mi se jedra rasparati,
prvo će na njima male pukotine nastati,
onda će se širiti i parati i bijela jedra će se uprljati,
sol će ih izgristi,
blato skrutiti,
više ničemu neće služiti i vjetar će me kuda želi nositi.

Potrebno se samo rano ustati,
ključ u autu okrenuti i dok još nema gužvi u Katedralu otići.
Potrebno je željeti svoja jedra očistiti,
od blata i soli ih isprati i pukotine zakrpati i ispočetka krenuti,
potrebno je samo željeti i iskreno se pokajati,
sve ostalo je već za nas učinjeno i možemo ponovo sa bijelim jedrima oceanom ploviti,
možemo se ponovo sa olujama i strujama nositi.

Zašto je to tako teško učiniti?
Znam da sam ništa ne mogu,
znam to jer sam 1000 puta probao,
moje ruke brzo oslabe,
moje noge se brzo umore,
moje snage se brzo potroše,
oči daleko ne vide,
ne vide šta se skriva iza oblaka,
niti da li je neka stijena ispod površine mora skrivena,
moje odluke se ubrzo negdje uz put izgube,
kako dani idu tako i one u noćima nestaju.

Znam da sam ne mogu.

Imam sliku na kojoj piše 'ISUSE JA SE UZDAM U TEBE',
ponekad je gledam i sve se čini tako jednostavno,
zašto je tako teško vjerovati, vjerovati...

Gledam kako plove svi ti brodovi,
kako u stijene udaraju,
na hridine se nasukavaju,
kako tonu i voda u njih ulazi,
kako valovi oko njih bjesne i poput igračka ih ljuljaju,
gledam njihove oči i vidim da ne vide kamo njihov brod plovi.

Znam da smo svi ponekada izgubljeni,
a ponekad nađemo ono što smo tražili,
moramo jedni za druge moliti,
moramo jedni za druge moliti,
pogotovo za one koje su se izgubili...

Pitam se kuda to plove naši brodovi?

I.G.

Mama

Ja Djevicu Mariju vidim kao pravu mamu.
Do grla u poslu. U brizi. U ljubavi. Koja se bori, krči put svom djetetu i prati svoje dijete. Svaka mama u Majci Mariji ima veliku zaštitnicu. Svaka osoba koja se skrbi kao mama ima u Majci na nebu, svoju majku i svoju zaštitnicu. Ženu sa neba koja ju razumije. U životnim veseljima i razočaranjima. Dijete od trenutka kada otvori oči upija svijet od majke; ona je poznato lice u nepoznatom prostranstvu čudnih oblika, zvukova, radnji. Rast u fizičkoj snazi i odrastanje svakoga čovjeka drukčija je stvarnost kada je zasađena na osnovima neuvjetovane majčinske ljubavi spram djeteta. Jer upravo takva je; neuvjetovana, i djetinja ljubav prema majci. Otajstvo povjerenja. Na njoj se gradi svijest da si ljubljena osoba od Boga, koji je, ne samo na tim načelima stvorio svijet, nego je upravo tako stvorio i tebe i tvoju majku.

Bez takve dječje izgrađenosti svatko, pa i svaka majka se silno bori cijeli život sa prihvaćanjem unutrašnje spoznaje da može jednostavno ponekad stati i jednostavno biti u Ljubavi Božjoj. Živjeti bez dokazivanja na svim mogućim razinama, sebi i drugima. Bez osjećaja ljubavi koje nisi upoznao emocije ćeš zamijeniti logikom, ljubav definicijom, spone funkcijama. Odnose će zamijeniti uloge. Mnogi se zato, kad odrastu, zasrame siromaštva svojih roditelja ili od njih čine kult, ne priznajući da postoje realnosti i drugih majki i druge djece.

Zato je za mene izvorna ljepota kršćanstva u tome što je ono izvorno oslobođeno od upravo takvog, kultsko plemenskog mentaliteta u kojem su jedne majke bolje od drugih, i u kojem su jedne obitelji bolje od drugih. Isus gradi jednu obitelj. Gradi ju u Galileji ali i u rimskim katakombama, gradi ju. I danas je gradi. Isus Krist je, kroz sva svoja Otajstva uvodio u dubinu svojega poslanja, upravo svoju dragu mamu, Djevicu Mariju. I tako ju je, sve više i više činio mamom svih koji će ostati iza njega. Napose, to je bila i Isusova zapovijed ljubavi. Molba za koju je znao da će biti uzvraćena, kada na Križu kaže mami Mariji: 'Ženo, evo ti sina', a svome ljubljenom učeniku Ivanu kaže: 'Sine, evo ti Majke'. U tom trenutku nestaje i zadnji element plemensko rodbinske isključivosti. Djevica Marija postaje zajednička majka. Osnova djelatnog mira u svijetu. Njezino duhovno adoptivno majčinstvo onih koji vjeruju u Njezina Sina počinje i ranije ali ovdje se na dramatičan način ostavlja kao ostavština Sina Božjeg civilizaciji. Kao svetinja. Sam će Isus u sinagogi poučavati da su oni koji ga slušaju njegova braća i sestre, a time i djeca njegove majke, Djevice Marije.

Majke rastu sa svojom djecom, ali i djeca rastu sa svojim majkama. Kao dva čamca u zemaljskoj luci povjerenja, vjere da će i nakon svih bura i bonaca jednom biti otisnuti na dulji put, koji će tu vezu učiniti i vječnom. Majke su često žrtve očekivanja i svojih supružnika, društva, ali i svoje djece. Djeca su isto tako često žrtve različitih očekivanja. No sa emotivno kognitivnim razvojem čovjeka i čovječanstva, više nego ikad, odnosi su danas zasnovani, ne samo na misli o uvažavanju, nego i na slobodno izabranoj ljubavi. Zato je majčinstvo čudo. Slobodno izabrani, biblijskim jezikom odabrani savez, donošenja i unošenja života u svijet. Ali i brige za taj život.

To je učinila naša mama Marija. Marija je naša duhovna majka. Kako je Izrael bio duhovno posvojen od Jahve, tako smo i mi posvojeni od Djevice Marije, naše duhovne Majke. Marija je Bogu izgovorila; 'Ja to želim. Neka mi bude po Volji Tvojoj.'

Isus, Sin Djevice Marije nije htio da Njegova majka bude daleko od nas. U Kani je Galilejskoj Djevica Marija prisutna u događajima svadbe, kako to opisuje Sveto pismo. U poslu je do grla, kao žene koje obično pomažu na svadbi. Kažu, moglo se raditi o svadbi nekoga iz Marijina roda, svadbe su bile višednevne. Bilo je to puno posla. Po tome da je nestalo vina, kako govori evanđeoski izvještaj, neki su tumači izvlačili zaključak da se na svadbi pojavilo puno više ljudi od očekivanog broja. Je li to bilo radi Krista ? O kojemu se govorilo i prije prvog javnog učinjenog čuda. O tome možemo samo pretpostavljati. Marija je aktivna. Zbrinuta je za čast svatova (da ih spasi od sramote da nemaju više vina) ona prilazi svome Sinu, kao što čovjek prilazi Bogu u nemogućim situacijama. Marija je znala. Mama Marija je 'rasla' sa svojim djetetom od dana kada je mnogošta čula od svoga djeteta. Marija je rasla s Isusom jer se nije smatrala mjerilom Boga.

Jedan američki teolog je u poznijim godinama svoga života 'ostavio' svoju službu i vratio se svojoj staroj majci koja je osljepila. Nedugo po povratku u roditeljski dom on umire. Ostavlja iza sebe svoju slijepu mamu. I ona tada mora pokopati svoje dijete, ostala je sama, bez silnih epitafa, niti svega što na bilo koji način produljuje zemaljsku opstojnost. Ali u nebu će opet susresti svoje voljeno dijete. Nije čudno da je takav čovjek mogao zapisati o Djevici Mariji prekrasnu misao u kojoj kaže da je Marija sa Josipom nakon povratka u Jeruzalem i potrage za izgubljenim malim Isusom, prebirući u srcu što joj je Isus rekao, pokazala da je njezino povjerenje u njezino Dijete i da je njezina ljubav, pa kada ga ona kao Boga nije razumijela, bilo bezgranično. Kao takva ga je slijedila svuda. Do samog Križa.

Zato je Marija Majčinstvom svjedočila čudo svoga Djeteta, pa i prije no što Isus čini prvo javno očitovanje svoga božanstva, kroz prvo čudo u Kani Galilejskoj.
Pretvaranje vode u vino Isus čini po molbi svoje majke.
Neće niti kasnije odbiti nekoga u potrebi za čudom.

Takva je mama Marija, kao što je i danas slave, kao aktivnu u poslanju za zemlji koju obilazi i nagrađuje svojom ljupkošću, svojom požrtvovnošću, svojim zagovorom, svojim angažmanom. Djevica Marija je bliska majka. Pristupačna. Želi pomoći. U svojim prikazanjima djeci diljem svijeta nikada se nije javila kao ohola nebeska velikašica. Marija bodri i smije se, poziva na ljubav, svome Sinu Isusu, molitvi, aktivnoj ljubavi.

Zamišljam je takvu na Svadbi u Kani. Zamišljam je kao Majku koju njezin Sin neiscrpno voli. Između Marije i Isusa odnos je čistog povjerenja i neuvjetovane ljubavi, spremnosti za sve trenutke koji će uslijediti u njihovim životima. Marija je prisutna u svim velikim trenucima života svoga Sina, Božjega Sina.
Prisutna je na taj način u Božjem Vremenu. Središnja je osoba kojoj Isus povjerava svoje učenike. Marija je djelatna osoba. Svaki je veliki umjetnik kroz povijest prikazujući Djevicu Mariju ugradio u nju čudo i svoje majke. Na poseban način to je učinio Michelangelo prikazavši u čuvenoj Pieti Djevicu Mariju jednostavno premladom ( tako se sjećao svoje prerano umrle majke) za sve strahove i užase koje je proživjela slijedeći na Golgotu svoga sina. Kroz povijest slikari će često u prilike svoga vremena za svadbeni stol, odnosno stol saveza vremena u kojem su živjeli, stol odnosa, staviti upravo Isusa i njegovu Majku Mariju.

Ali i uloga u opstanku svijeta, kroz rođenje Isusa, povjerena je puno prije svadbe u Kani Galilejskoj ovoj mladoj djevojci. I dok su nakon babilonskog sužanjstva izraelske majke bile u ulozi zemaljske opstojnosti desetkovanog Izraelskog naroda, Marija dobiva od veličanstvenoga Boga, Jahve, ulogu majke koja će duhovno obnoviti svijet.

'O kako će to biti ?', pitala je. Tako je iskrena i skromna. Mala, kao što je bio mali Izrael među velikim starim civlizacijama, prihvatila je da na njoj Bog gradi novi svijet. Korak po korak, u nepoznato. Po pristanku Marijinom, koja je možda jedino i doista u trenutku te odluke bila doista sama. Nakon toga Marija u svakom koraku prihvaća svaku aktivnost koja ima veze s ljudima, s njihovim boljitkom. Od tada je Djevica Marija neraskidivo vezana sa ljudima, s Isusom će ih povezivati i Isus će je povezivati sa ljudima, uvijek na novi, uvijek na još čvršči način. Kasnije Djevica Marija postaje centrom djelatne Crkve, kojoj je zaštitnica, kao prava majka, po povjerenju u Boga kojem se u svojoj malenosti predala.
No više od svega Marija je mama i pravo je Čudo Božje. Zbog toga i bi, zbog svoje konkretne i univerzalne majčinske pravednosti i Ljubavi Božje Uznesena u Nebo.

M.S.

Baterije

Ars - uvod

Htio bih reći da Bog djeluje po dobrim srcima.
Crkva je proslavila dan Svetog Ivana Marie Vianneya, Arškog župnika.
Dan župnika.
Mnogi već znaju priču da je Sveti Ivan Maria silno želio biti svećenik unatoč svojem hendikepu da se uhvati u koštac sa zahtjevnim teološkim studijem.
Oboružan samo silnom željom i povjerenjem u Boga Ivan se našao pred zidom realnosti da te škole neće nikada završiti i kako je neprestance padao na ispitima, našao se pred ovim zidom, previsokim zidom za njega čovjeka.
Vjerujem da nisu njegovi profesori bili zli, već sveca nisu vidjeli onako kako ga je vidio jedan drugi čovjek, kojeg bi se s pravom mogao nazvati njegovim duhovnim ocem.
Iz čuvene pariške opatije Genoveve je u malo mjesto Ecully došao svećenik po imenu Balley, koji je za Ivana posredovao svim svojim srcem, svojim naporima, učeći ga, bodreći ga, posredujući kod kolega i kod sjemenišne uprave za Ivana kojem je Bog u srce utaknuo volju i želju da ga slijedi.
Ostatak je znan.
Isto tako, veliki anđeoski doktor crkve Toma Akvinski, otac skolastike vjerojatno nije manje patio kada su ga na studiju njegovi kolege zvali glupim tovarom.
I opet jedan drugi veliki, Albertus Magnus i sam svetac i doktor naučitelj Crkve, nevjerojatno genijalan um, vidio je u malom Tomi, ali nije samo vidio, nego se i trudio od Tome učiniti što je u njemu vidio.
Za Tomu danas znamo da je vječno sjajna zvijezda koja sjaji u tamo gore, u Kraljesku Nebeskom.
Tako radi Isus Krist, po srcama velikih uzdiže malene.
Po srcima očeva bodri sinove.
Slava Tebi Bože, i u tebi ujedinjenim velikanima, junacima Tvoga srca.

Baterije

Nekad su ljudi voljeli uspoređivati život sa svijećom. Činim to i danas. Ipak pored svijeće i njezine izvjesne drevne romantike i trajne simboličnosti primjećujem da smo okruženi jednim novim izvorom za stvaranje svjetlosti, ali ne samo svjetlosti. Jednostavno, svuda oko nas su baterije. Živimo u doba sačuvane, komprimirane energije, galvaniziranog života sapetog u te male kontejnere lima.

Bez baterije nema zvuka u radiju, melodije sa mp3-a, niti prijepiske putem računala (tu je nešto malo složenija baterija, doduše). To je pogotovo istina kada smo na nekom putu, krećemo se odvojeni od štekera. Ali ops, uz bateriju, oživljava zvuk iz tišine, iz sivila ekrana razvlače se slike, donose nam riječi. I sve to dolazi izdaleka ili se pojavljuje po nekom poznatom redu, pohranjeno u cirkularno prikazivanje svoga sloga; prenosivog sadržaja, dok opet sve ne utrne. Ugasi se. Galvanski život se povlači u svoje polove i nestaju tanke spone koja nosi dalje iskru riječi, jato uobličenih boja pa i pokreta, elektriziranosti po kojoj je nešto upogonjeno u stvarnost.

Ako Vam se ikad desilo da Vam je prenosno računalo otkazalo poslušnost i sve se na ekranu na Vaš živi užas 'zamrzne', i sada više ne možete ništa, niti uključiti niti isključiti i tada, ako ste se kao zadnji čin, odlučili izvaditi bateriju (pa da zbilja sve zbilja bude gotovo) čuli ste jedan zvuk, za koji je vrlo neobično reći, da po prirodi svoje mehaničnosti, nekako posredno podsjeća na klonulost čovjeka. Mali zalet zvuka uslijed prekida energije, a onda muk. To je to. Tišina.

Naravno da sam kao čovjek sam po sebi jedna dragocjena, složena jednostavno i neponovljivo Bogom stvorena baterijica. Naše punjenje je isprepletena artimetika kemijskih procesa sa gramatikom Božje Riječi, u njoj duh čovjeka pogoni, daje mu volju za život. Život pogoni život, daje mu impuls koji se širi. Nalazi svoje mjesto u smislenosti ustajanja, počivanja, uključivanja u sfere života koje se fomiraju na putu u školu, na posao, u park, u zrelost, starost pa i na groblje, jednom.

Tako se i moj impuls života spaja se s drugim impulsima u meni, izaziva kemijsku i nadkemijsku reakciju, a onda drugu...I ja sam već nakon te sekunde drugi. I taj isti impuls tjera tebe kroz baterijski primjemnik tvojega života i susreće se s mojim impulsom. I u tom novom susretu energija koje upogonjuje volju za životom, koja kola u nama ili istječe iz nas, sučeljava se s neponovljivošću mogućnosti da razmjenjujemo volju za životom, da slavimo tu ovozemaljsku priliku života, da slavimo živote koje dijelimo, da pomažemo obnavljati povjerenje u život, ovaj i onaj vječni. Da uznapredujemo u povjerenju kako su to činili svi oni prije nas. Ali i da satiremo jedni druge. Otkidamo život jedni od drugih, u teoriji i praksi, posižemo za životnim energijama drugih, da ih upogonimo u svoje planove ili se sklanjamo od onih koji nam žele uzeti energiju.

Onda istini za volju ne susreću se tu više samo više dvije volje za životom već i nazubljene krhotine primisli, polučinjenica, registri statusa, uloga, funkcija, fikcija, pojamova o skladu onoga što vidimo i onoga što ne vidimo, imamo strategije susreta, frontalne i bočne, prebiremo pred kime se više sagnuti, kome se osmjehnuti, u čiju se volju za životom uključiti, od čije satiruće volje da koristi drugi život bojeći, ili suprostaviti se. Odjednom ta kolonada orijentiranja u prostoru i vremenu, otežana svih unutrašnjim i vanjskim očekivanjima, otežava našu jednostavnu volju za životom, jednostavnu postavku bivanja, jednostavan život. Naša baterija prikopčana je na sve, samo ne na dječju sklonost bivanju. Jednostavnim reakcijama u šumi odnosa statusne realnosti.

A tvoj i moj duh se susreću uvijek kao znanac i neznanac. Kao svjedoci energije koja u nama pogoni riječi, nehotične i spremne afekte dobrote koja počinje odobravajućim impulsom volje da se život slavi, u sebi i drugome. I u tom sudaru, tom samaritanskom susretu, u kojem je svatko od nas potreban njege i njegovanja i Ti Si s nama Bože. Ti si jasno i Rekao. To bijaše Tvoja Riječ. I Jest Tvoja Riječ.

Ti si Isuse bolje od sviju znao što znači susret sa praznom baterijom života. Vidio si u ljudima prekinuti krug života, nezacijeljen kamenovanjem. Retributivnom pravdom kojoj je nedostajalo Božje pravednosti. Vidio si pogled koji se muti, korak koji se grči, dah koji izlazi i dizao si u život tijela koja su naposljetku ležala napuštena od jednostavno najsloženije funkcije bivanja, nazvane život.

Vraćao si u život privezan za Život, napušteni život te je očekivao kao što te je očekivalo magare koje je čekalo da Te ponese u Jeruzalem. Tako i mi služimo se energijom koja nas pogoni da bi Te pratili iz daljine, doticali se Tvojih haljina, penjali se na najviše grane i dovikivali Ti nešto važno, pa kada to i nije zgodno. Tako i mi bacamo svoje kosti i svoje snove pred jedinstvenost Tvoje Volje da budiš volju za životom. Da budiš volju za svakim životom i svačijim, iz kojih će se razviti želja za trajnim životom. I mi kroz krov Tvoje realnosti unosimo na nosilima svoje ljudska posizanja i prizemnosti.

Mi smo tek baterije u Tvojim Božanskim zamislima; male i manje (one koje jako kratko traju ili one malo trajnije, obnovljivije) više ili manje skupe, više ili manje osjetljive, izdržljive, već ovisno o funkciji, koja nam je pridodana. Mi si možemo dati ruke u impulsu susreta, trajnih i jednokratnih, ali energija života, davanje volje za životom, uzdizanje mrtvih u život je Tebi dato, Isus Kriste. Mi te uvijek samo molimo da nas ispuniš onom energijom koja nam je potrebna, kako nam je potrebna i koliko nam je potrebna. Pogoni nas Sobom, Božjim Logosom, onako kako bi trebalo biti. Razoružaj nas od posizanja Gospodine, daj nam obitelj bez interesa, upuhni u nas Duh da raspline tmine strahova radi kojih te se čovjek odriče i više od tri puta. I radi kojih se odriče bližnjega nebrojeno puta.

Pomozi nas da imamo nevinost prirode koja pogoni stvaranje koje si pokrenuo Sobom Bože. Pomozi nam da nas ne razdire nestrpljivost i umor i ambicije i ljubomora kojima prenapinjemo svoje male baterije. Daj nam biti misionarima volje za životom. I kad sami klonemo, daj nam biti hrabrima da primimo bodrenje, da držimo jedni drugima ruke u bodrenju, molitvi pronađenog novog smisla. Nove volje za životom.

Tvoj impuls stvaranja poziv je u život Bože. Iz Tvoje zamisli pozvao si nas u život, u prostranstva njegova preoblikovanja. Psalmist kaže: poznavao si me još u utrobi koja me rodi. Oblikovao si moje bubrege. Ti Bože i dalje pozivaš život u život, ispreplićeš ih. Uvodiš male baterije u svoje velike planove, nevidljive oku i trenutku. Pozvao si u život. I opet zoveš. Zoveš stablo u cvat. Pticu u zagrljaj neba. Zoveš more u oblake i oblake u more.

Bože zoveš čovjeka da primi se lukobrana Tvoga Srca. Tvoga Sina. I da živi. Dok njime plovi energija spoznaje da privezan je o Ljubav koja je pokrenula Sve. I koja ga održava. I Koji ga održava. Sobom. I tobom, i samnom, i s njim, i s njom, koji smo okupljeni da u nama Živi Krist. Zaista, zaista, Živi. Po Sebi, ne po našim zaslugama.

Kristovo mistično Tijelo je Tijelo u pokretu. Žrtva ljubavi nas preslaguje, nikad pripravne na tu ljubav, radikalno nas sučeljava s pustoši ljubavi koja je obrasla trnjem. Mi nismo Noina Arka niti je svijet oko nas poplavljen. Mi smo tek baterije sučeljene skromnim performansama galvanske susretljivosti koja podiže volju za životom, ,ponekad osvješćena da je spojena na nezamislivi Izvor Volje Boga da Voli i Želi Konačno Dobro i da upuhuje u svako stvorenje: u tebe, u nju, u njega, u mene Duh života koji nas puni; omogućuje nam ...pokret, zvuk, riječ.

Sučeljava nas ljubavi koja gasne oko nas i koja gasne u nama i brani nas od smrti koja pomalja svoju logiku u svijetu koji ne računa da Tvoju Svemoć a na svoju nemoć.

Zato, samo smo Baterije. Ali Božje baterije.
Ne zaboravi.

M.S.

Siharski bunar ili o odnosima

Svatko ima bunar u sebi. Bunar života. Predubok i preplitak. Ispunjen i prazan. Bunar. Životonosan i smrtonosan. Kada poniremo duboko u sebe, nalazimo mnoštvo potreba, strasti, nastojanja u tom bunaru. I dobrih i loših. I tu negdje, u taj bunar pobacali smo, i u njega drugi baciše. Svašta. U njemu su udavljene naše nade i iz njega su natopljena naša podizanja u život. Ljubavi. Taj bunar smo mi.
Ljudi.

U svetom Pismu, Novom Testamentu, Evanđelju po Ivanu, postoji priča o susretu Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka, sa ženom iz Samarijskog naroda, na zdencu Siharu. Ovo je priča o važnosti ljudskoga života, pa makar se radilo o najmanjem čovjeku na svijetu, jer možda će baš taj život biti bitna karika jednog većeg, nezamjetljivog Božjeg plana, koji se odvija u svojstvima koja su poveća od ljudskog razumijevanja. U kontekstu svega što tom susretu na bunaru Siharu prethodi, što se njime ostvaruje i što će se iz njega razviti Bog izriče:

Daj mi piti !

Naravno, vode. Žega je, sunce, Isus je bio i pravi čovjek. Žeđa za vodom. No, kao pravi Bog ne živi samo o vodi i hrani, koju će donijeti njegovi učenici, koje je neto poslao u selo, prije no što će ostati sam i susresti se na ovom bunaru s ovom dotičnom ženom. Samarijankom. Po biblijskom izvještaju istoj ženi ne znamo ime, što ne znači da ga nije znao Bog, koji sve vidi i kroz sve vidi, koji sve 'providi' i koji zna ljude po imenima. Bog kaže dakle Samarijanki:

Daj mi piti !

Daj mi piti iz bunara tvojega života. Daj da ovaj bunar bude krstionica, baptisterij, mjesto na kojem smo se prepoznali. Daj mi ti piti iz bunara tvojega života, po načinu na koji ćeš me prihvatiti i po kojem ćeš o meni govoriti svojim suseljanima. Daj mi piti iz konkretnosti svojega života. Dozvoli mi da uđem u tvoj život.

Daj mi piti !

Na Siharu, Ti gledaš u bunar te žene, tražiš i nalaziš Bože, u dubini, njezinu potrebu da Te u konkretnim potrebama sebe, čovjeka, čovječanstva nađe. U ovoj ženi nalaziš sve dijelove njezine ljudskosti. Rasložene u događaje i odnose. Tražiš u toj ženi, a po njoj i u nama tražiš prostora. Spoznaju Tvojih potreba, Tvojih viđenja. Želje i susreta sa Sobom. Sa Ljubavi i Voljom Božjom. Tražiš prostora utaženju tvoje Božanske žeđi.

Daj mi piti !

I to ne Tražiš u bilo čemu. Tražiš u onome što je Samarijanka živjela. Tu tražiš, u onome što mi kao ljudi danas živimo. Na tom bunaru, susreo si Samarijanku, na tom bunaru susret ćeš i nas. Na tom bunaru susret ćeš čovječanstvo. Ne u moći katastrofa i grmljavina da te se ljudi prepoznaju u silnoj moći, već u lahoru tvoje ljubavi, korak po korak, srce po srce. Naći ćeš načina suočiti nas, a potom i približiti Božjem Obećanju i Volji Boga i Moći da ispuni Što Je Jednom Rekao.

Daj mi piti !

Pored svih, našao si ženu, za koju se nije smatralo bitnim da joj se spomene ime u evanđeoskom izvještaju, osim da se kaže da je žena i strankinja, neizabrana, s drugog brda i u traženju ljubavi i upravo njoj kažeš.

'Daj mi piti !' a misli tako lagano lete, poznajući Tvoju angažirajuću ljubav, da to Daj mi piti ! ujedno znači i poziv Samarijanki .... Daj mi u Tvojem životu biti !

Kazao si Samarijanki: daj mi piti sa svojega bunara !

Nije Te zanimalo da govoriš ženi, kada to i nije bilo baš poželjno.
Nije Te zanimalo da se objavljuješ Samarijanki, kada to nije bilo baš sigurno.
Nije Te zanimala niti skromnost, niti izgovori te obične žene.

Daj mi piti !

Nije Te zanimalo da se ta žena doživljavala samo kao netko Tko eto tek nosi vodu. Ni manje ni više. Koja se nije vidjela da to ima biti dijelom velikog Proslavljenog smisla. Tebe, Kriste. Mesije.
I da, smatrala je da ima neko dostojniji od nje, prepoznati Mesiju. Ne znamo da li je bila sretna ili nije ta žena, ali znamo da je bila iskrena, za razliku od mnogih muških likova koje ne zatječemo u pričama o preljubljištvu. Kako bilo. Znao Si život te žene i u prošlosti, ali i u budućnosti. Po svome vremenom Nesuspregnutom Božanstvu.
.
Možeš mi dati piti sa svojeg bunara, kažeš jednostavno.

Ja sam došao da bunara tvojega života.
Bunara koji Ja, Bog vidim dostojnim da Ja Bog iz njega pijem.

Daj mi piti !

Što si mislio Isuse ? Što misliš? Kakvu si samo krizu izazvao u ovom susretu. U ženi, u učenicima Tvojim koji će doći, među Samarijancima? Ta doista nitko tada nije spreman za ovaj susret. Je li danas?

'Kada bi znala'..., Rekao Si.

Bože, o dragi Bože našao si reći nešto trajno uznemirujuće za tu ženu. Pomutiti njezino razumijevanje i sigurnost njezinu. S tim razgovorom pomutio si sigurnost svojih učenika. Sigurnost Izraela. Sigurnost Samarije. Povezujući ljude u Sebi Ti u nama izazivaš krize Gospodine. Na bunaru se dogodilo nešto, nešto, što će povezati Tvoju svemoć i Samarijankinu nemoć. To se događa i danas.
Jesi li u bunaru života te žene vidio nešto više od nje same?
Vidio si dalje. Što si htio da ona sama vidi? Ona nikada nije bila sredstvo tvoje Vijesti. Zaista, zaista bila je cilj. I sreći njezinoj došao si najdivniji Bože pomoći. Tvoja ljubav Bože uvodi čovjeka u krizu odnosa.
Ti Kriste želiš više. Oslobađaš nas u ljubavi. Ti želiš više i više ljubavi.

Ti govoriš.

Daj mi piti !

Bila je puna hrabrosti ta žena. Samarijanka. Hrabra dovodeći Vijest o Mesiji u svoje selo. Ta Samarijanci nisu očekivali židovskog Mesiju. Nego svojeg, jer bijahu prezreni od Izraela. Poradi prošlosti svojih naroda u strahu, ali poradi budućnosti svojih naroda ushićena ona svjedoči. Na bunaru je čovjek koji mi je rekao sve o meni. Da nije Mesija?
Tvoj razgovor dragi Isuse je nešto trajnije od iznenadnog susreta sa strankinjom ženom. Taj susret je trajno radosan, jer Si dodirnuo tu ženu Sobom. I to se neće izgubiti i nakon što će joj njezini reći; ne vjerujemo jer si nam ti rekla, već i sami se uvjerismo. Isuse, ostao si na molbu ljudi u Samariji. Posvetio si se tim ljudima. Nisi se štedio. Davao si se. Nisi se bojao odnosa. Nisi se bojao pitanja. Nisi se bojao prijateljstva. Nisi se bojao 'nečistih Samarijanaca'. Niti si se bojao objasniti i izabranosti Izraela. Niti si se bojao proširiti izabranost na Samariju. Po sebi. Po Božjem obećanju. Imao si vremena za sve. U svojem tako intenzivnom poslanju na Zemlji. Imao si u tom razgovoru cijelo vrijeme ovoga svijeta u kojem se možeš posvetiti ovoj običnoj ženi Samarijanki.

Sjene koje se razvlače. Podne je. Od titranja vrućine sjene se sabiru u užarene točke. Jesi li u Samaritanski vidio spirale dobra i zla, veselja, tuge, grijeha i odriješenja ? Jesi li vidio Isuse nešto što si htio vidjeti?

Daj mi piti !

Rekao Si. Pod tim geslom majka Tereza se predala u potpunosti Tebi i krijepila Te svojim dobrim dijelima, svjedočenjenjem koje je osjetlio cijeli svijet. Svojim pripadanjem Tebi. U nekim novim prostorima. Među nekim novim srcima. Samo ona, ta svetica, koja te je doživjela duboko mogla je Tebe u sirotinjske rupe unositi, kao Svjetlo. Kao Mesiju.

Daj mi piti !

Nijemi je ton, moćan, pun u frekvenciji anđeoskoj, jauk crkvenih klupa, uzdizanje hostije nad oltarom. Šaput zvona.

Daj mi piti !

Otvaraš povode, prostore, kao kaverne otvaraju se rasprave o bunaru Jakovljevu, ženinu životu, provorođencu Izraelu, Jeruzalemu i Gerizimu. I svojom pojavom Bože i Ti svjedočiš o svom Božanstvu. Svjedočiš da si Mesija. U žeđi i pružanju vode duboke su metafore, ali i više. Život dublji, dohvatljiv. I Toj ženi, i svakoj ženi i Samarijancu svakom. U istini i duhu dolazi vrijeme klanjanja u duhu istine. Slavi Boga i Ispunjenju.

Daj mi piti !

Kap što si u Nazaretu rekao, danas su se ispunila Pisma i Proroci. Sada Samarijanski upućuješ povjerenje, tražiš nešto od nje. Ne tražiš nemoguće, tražiš ono što ti ona može dati. Ono što znaš da će ti dati. Ono što znaš da ti neće uskratiti. Bože, kojega i sami propitujemo; a čime imaš zagrabiti Gospodine, u naše probleme, slutnje, naše snove? Čime nemoguće možeš zagrabiti? Ti znaš Gospodine srce te žene, znaš da će u tom prepoznavanju njezine nutrine prepoznati moć i znak Božji. I da će nositi Tvoju Riječ, Tvoj Glas, da će nositi Vijest o Tebi u svoje selo, kako je noge nose.

Daj mi piti !

Kažeš i svakome od nas na bunaru osobe kojom se prepoznajemo. Gledaš nas u oči, na žegi, na mjestu susreta koji je sve samo ne slučajno. Dočekuješ nas tamo, gdje ne mislimo da možeš stići, gdje ne mislimo te naći i govoriš nam. I govoriš Samarijanki. Kao Mesija.

Daj mi piti !

Iz bunara sebe. Zagrabi iz njega.

Daj mi piti !

I Ja ću ti dati vode žive.

Dolaziš u podne kad sjene povlače se u sebe. Naviknuta na sebe i na svoje muke, kao i Samarijanka i mi smo uvučeni u postojanost puta kojim dolazimo i vraćamo se, kojim se vrtimo u životu, kojim grabimo u sebe začuđeni Tvojim pitanjem, Bože.

Kada bi znala dar Božji, kažeš Isuse. Kada bi znala...

Daj mi piti !

...Tražila bi, Kažeš, od Mene vode žive. I tko bude pio te vode, vode Koju ću Ti dati, postat će u Meni izvorom vode koja struji u život vječni...

Vode koja ispire Gospodine našu i Samarijanke žene još nevičnost raju. Smetenost poneku. Sramežljivost poneku. Uzbuđenje poneko. Boli razdvojenosti i neviđenja, boli napuštenosti. Gospodine, reći će Samarijanka, odiješi me mojih muka. Daj mi da ne moram svaki dan na ovaj bunar ići. Bože, spasi me od bunara u koji tonem. Gospodine, ta Ti znaš čime imam i čime nemam zahvatiti u bunar moje ljubavi prema Mesiji kojeg očekujem. Svašta se nalazi u bunaru naše ljudskosti; Oprostili sam se, privremeno i za stalno: od borbi, igrački i snova. Plutaju oko nas. I dok nas voda nosi u nekom smjeru i mjehurići se odvajaju od disanja, tako često zurimo u te nesagledive prostore i pitamo se: Zašto ? Gdje ? Kada ? Zašto Bože ?
Jer naš bunar nije kraj stvarnosti. Naš bunar se puni od dublje vode, vode objašnjenja, vode smisla, vode vječnosti. Vode Života. U tom bunaru mi smo i u njega smo uronjeni. Ponekad vidimo, bar na tren, Božji Odraz u vodi koja dijeli ovu kapljicu od strujanja koja su moćna i pomiču sve. Voda koja struje u vječni život.

Dolazi čaš, rekao Si. Sada je.

O draga sestro Samarijanko, veliko si milosrđe našla u Isus Kristu koji je iz Tvojega bunara zagrabio u žeđi da okrijepi svoje božanstvo i da okrijepi Obećanjem Boga Oca sve milosti, ljubavi, pravde i Mesije žedne, koji će čitati o ovom susretu na Siharskom bunaru. Koji je Želio da mu se svaka noge pogne, ne samo na brdu svojem, brdu svoga štovanja, nego u srcu, u istini i duhu.
U Tebi Isuse došao je čas istinskog klanjanja. Ocu u duhu i istini. Ti poznaješ duh naš, i naše istinitosti. Daj nam piti vode žive i shvatiti što doista danas znači kada kažeš.

Ja Sam, s kojim govoriš.

Daj mi piti Isuse...
Daj mi, s Tobom Isuse,
Biti.

M.S.

Tijelovo

Ovo nije tema moja.
Ovo je svećenička tema.
Ipak nalazim se pozvanim dotaknuti se haljina Kristove Prisutnosti.
Žive Prisutnosti.
Crvenih haljina Otkupljenja.
I bijelih.
Uskrsnuća.
Logično je da se mi ljudi hvatamo Kristovih haljina.
Mir i dobrota, ozdravljenje i ljepota, pokret, smisao, obećanje su interkulturalne i izvanpovijesne kvalitete za kojima ljudski život čezne.
Na način na koji cvijetov pupoljak čezne za otvorenih cvatom, u smjeru topline i snage koja stvara u njoj stvara život.
Tako i svatko, tko bi zahvaćem otajstvom duhovnog rođenja, biva silinom zemaljske gravitacije stisnut na zemlju, ali privučen prema gore, na Spasiteljeva prsa, na nebo.
Tu je organiziran trajni nemir, to je oganj Ljubavi koji je Isus bacio na zemlju, između nas razapetih tu i Tamo.
Tu počinje trajna čežnja za Prisustvom Božjim i trajna dimenzija Njegova Glasa, Riječi Poziva koja sada ulazi u višedimenzionalnost svakog života.
Ali Glasa koji dolazi iz Tijela.
Širi se Krvlju.
Božji Glas, po dolasku Duha Posvetitelja penetrira, ulazi u svaku poru.
Čovjek se želi približiti Kristovu Tijelu da misterijem Euharistije slavi sami misterij svakog konkretnog života u misteriju Spasenja.

Čovjek čezne biti s Bogom.
Čeznem.
On već i jest s Bogom.
Jesam.
Ali kao čovjek čeznem poput onih koji su susretali Isusa Boga Čovjeka na zemlji.
Želim ga pozvati u svoj dom, provesti vrijeme s Bogom, primiti Njegov blagoslov, sjediti pod Njegovim nogama i slušati o čemu govori.
I još samo kako govori.
Čeznem zaboraviti svoje kućne poslove kao Marija, udubljen slušajući ono što još nisam čuo, čeznem pod okriljem noći, kao Nikodem, diviti se Tebi koji dolaziš iz mjesta gdje su odgovori.
Čeznem poput pismoznanaca sjediti na hramskim stepenicama i čuditi se mudrosti Tebe Djeteta.
Djeteta kojeg već srce na neobičan način doživljava kao Obećanje Božje.

U našoj čežnji, u hramskom prostoru vjere, Tijelo Kristovo u susretu je sa svim osluškivanjima, slušanjem, traženjima, zahvalnostima, radostima ali i strahom, tugama.
U prostoru Svetinje čovjek se otvara Bogu tamo gdje se ne može otvoriti niti jednom čovjeku.
Jer Tijelo je sveto, pa naučiš cijeniti da svatko ima prostor koji drži svetim u sebi.
Jer Krv je sveta, pa naučiš da svaka krv ispovijeda život, a da ga sveta Krv brani.

I Riječ je Tijelom postala.
Jer Bog ima uvijek za ispričati jednu novu priču, učiniti nemoguće mogućim, odgovoriti na neko pitanje drugim pitanjem i uvesti čovjeka u prostor svoje Prisutnosti.
On se tu zapravo Daje u aktivnostima naše volje da Ga primamo.
Ponekad je šutnja jezgrovita, ponekad je šutnja grmljavima; u srcu, u susretu sa Kristom živa je rasprava, propitivanje i ushit, potvrđivanje i zahvaljivanje, ekstaza od načinjenih čuda i strah od onozemaljskog.
I prihvaćanje za Haljine.
U tišini, u snazi vjere, u povjerenju, pa i kada je ono gluhi ton u noći, nemoć ispod rebara.
U Krvi i Tijelu postojano se oblikuju svi slojevi Crkve; regeneriraju se njezine vidljive i nevidljive slojevitosti, povezanosti, pruženosti u nepoznatu budućnost izvjesnog Spasenja.
Do tada će se Krv Kristova i Tijelo Kristovo davati hraneći u to ime okupljene.

Naravno, puno je pitanja izvan misterija vjere.
Treba li Bog biti negdje ako je svugdje ?
Jeli prisutan ovdje da bi ondje bio neprisutan ?
Sve sistematizirane discipline promišljanja nisu ništa manje zbunjene kao i kod svakog čuda uslišanja.
Naposljetku, što znamo ne čini nas, već nas upire u novo znanje i novi susret sa čudom nepoznatog, tajnog i Izrečenog.
Stoga istinitost Jest i izvan razumijevanja već postojećeg.
U prostorima vjere moguće je razumijevanje.
Prepoznatljivost.
Jedna je konstanta Boga i Čovjeka Isusa Krista, koju je nosio sa sobom cijelom zemljom, kao prašinu svetačkog blagoslova.
Krist želi biti duboko Prisutan u ljudskom životu, dramatično usječen, prisutan u nutrini kao psalamski kruh, kao mana koja pada s Neba.

Kako se mana sjedinila sa Izraelom prije ulaska u obećanu zemlju, tako se Tijelo i Krv sjedinjuju sa nama prije ulasku u obećano nebo.
Isus se želi dati na svaki mogući način čovjeku koji sluti Boga i prati Boga, i čita povijest Božjeg odnosa sa sobom, djetetom koje se susrelo sa svim grubostima neobrađene zemlje u sebi i oko sebe.
Isus provodi čovjeka kroz povijest svoje Prisutnosti sa sobom i kaže: Evo me. Danas su se ispunila Pisma i Proroci.
Evo me.
Tu sam.
I sad pred tobom Sam.
U onome što sam ti ostavio da se sjetiš svega što je prethodilo posljednjoj Večeri koju sam imao sa svojim učenicima i svega što je bilo posljedica te večere.
A ostavio sam ti samoga Sebe.
Evo me.

Treba li u stvarnosti koja leži kao vulkan na magmi nepovjerenja, interesne bezobzirnosti, instrumentalizacije svega što se može upregnuti u poluge moći, treba li nas prostor tihe svetosti, težine u tišini, transcedentalne bliskosti s Bogom, bez trgovine.
Kada vidim u svojem životu i životu drugih, koji vjeruju i ne vjeruju u Boga tolike muke i užas neprisutnosti; svađe, gaženja, zavisti, strahove, uništavanja, otimanja, tvrdoće srca i gluhoće uši, i maske licemjerja za svako od tih zala, kada tolika djeca ne osjećaju prisutnost Boga, koji ih pušta u svoju blizinu da ga dodirnu, kada tolike žene na vrelu svojih tegoba nemaju Boga koji će ih dotaknuti svojom Prisutnošću, kada se toliki nemaju kome obratiti sa najviše grane u žudnji za novim mirnijim životom neizmjerene i ne trgujuće ljubavi.
Kada sve te neprisutnosti samo tjeraju krv da kola venama i ne donosi ništa novo i bolje.
Kada krv ne donosi novu vijest i kad kruh ne donosi spoznaju Uskrsnuća tada je silno potreba Prisutnost.

Tvoje Tijelo Bože.
Razumijem zato i svetu Julijanu koja je i cijeli život usmjerila ka tome da Crkvi nađe mjesta procesiji koja iznosi na svjetlo dana takvu Prisutnost.
Živu blizinu Krista.
Stvarnog.
Koji se unosi među ljude i njihove prilike.
Koji će naći svoj put do ljudskog srca koje mu dolazi, da se u Njemu odmori i okrijepi, u tišini, u blizini.
Pod najdivnijim baldahinom u crkvi Svetog Petra na Euharistiji sa tisuću ljudi ali i na nakošenom stolu u najruševnijoj kapelici, izložen za klanjanje.
Prisutan si.
Daješ se.

M.S.

Kada sunce zađe iza oblaka

Kada sunce zađe iza oblaka,
I kada se svjetiljke na ulici upale,
A rolete prekriju prozore,
I na ulicama sve utihne,
Kada na jastuk glavu naslonim,
I disanje usporim,
I srce kako kuca osjetim,
Oči zaklopim,
I shvatim koliko su umorne,
Prije nego što me san uhvati,
I u njemu se poželim izgubiti,
Pitati ću se,

Što si učinio,
Što si danas učinio,
Jesi li nekome ruku ispružio ,
Jesi li nekome osmijeh na lice donio,
Što si učinio,
Što si danas učinio,
Da li si pored nekoga samo prošao,
A On te trebao ,
I pogledom tražio,

A kada zaspim,
Znam da snovi mogu biti crni i crveni,
Mogu biti tako divni da se u tu svjetlost ne usudim niti pogledati,
Osjećam se kao zrno prašine,
Nedostojno tolike milosti,
I mogu se samo iz dubine srca pokloniti,
A mogu me i demoni u njima proganjati,
I onda ću ruke sklopiti,
I da jutro ćim prije stigne moliti,
I sve će u svoje vrijeme prestati,
I opet će mi se isto pitanje pred očima pojaviti,

Što si učinio,
Što si danas učinio,
Jesi li nekome ruku ispružio ,
Jesi li nekome osmijeh na lice donio,
Što si učinio,
Što si danas učinio,
Da li si pored nekoga samo prošao,
A On te trebao ,
I pogledom tražio,

Kada jutro stigne,
I zvono me probudi,
Kroz prozor pogledam i sunce me pozdravi,
Sve se budi,
I ptice počinju pjevati,
I Ja poželim novim putem krenuti,
I pitam se,
Što ću danas učiniti,
Hoću li nekome ruku pružiti,
Hoću li nekome osmijeh na lice donjeti,
Što ću danas učiniti,
Da li ću pored nekoga samo projuriti,
A On će me možda dozivati,
I pogledom tražiti,
On će me možda trebati.

I.G.

Priča o dva prstena

Početak je mjeseca, mjeseca svibnja, prisjećam se svoja dva prstena, još uvijek su mi na rukama, sada su već potamnili po rubovima, izgubili sjaj na vrhovima, izlizani su od skidanja i stavljanja, da ne budu svjedoci mojim grijesima.
Sjećam se kako sam tražio, nešto što bi me podsjećalo, bilo mi pred očima, dva znaka na raskrižjima, dvije oaze u pustinjama, okovi na rukama, lanci ljubavi koji bi me za nebo vezali i tako sam pronašao svoja dva prstena u trgovini pored Kaptola, dvije desetice na mojim prstima, Križ i naša Majka na nebesima.
Kada bi se mrak spustio preko mojih očiju i skroz do kuda bi mi pogled sezao i kada bi ih zaklopio i opet taj isti mrak ugledao, onda bi ih s prstiju skinuo i na stolić pored kreveta odložio, zaklopio oči i prepustio se tom mraku i izgubio se u toj noći u kojoj slijepci hodaju i u svoje rupe upadaju, ali srce bi me boljelo, stezalo i boljelo i bez njih ne bi dugo mogao, uzeo bi ih sa stolića čim bi svanulo i polako na prste nataknuo.
Često sam se za njih u nevoljama držao, vrtio ih i prebirao, čvrsto ih stisnuo i u sebi molio i dok bi ulicama hodao i dok bi se u autu vozio i dok bi u trgovini u redu čekao i dok zaspati ne bi mogao a već je tako kasno i ujutro bi se rano probutiti trebao, čvrsto bi svoje prstene držao i u sebi molio.
U ovome mjesecu svibnju, koji mi prebrzo prolazi ispred očiju, želim zastati, stati i promatrati Zvijezdu Jutarnju, želim joj pokloniti ove ruke na kojima Njeni znakovi počivaju.

I.G.

Bez ljubavi

Možda se mogu uništavati gubitkom
Odgovora, povjerenja u odrasli svijet
Pa i mladosti, veselja
I primicanja podnošljivosti.
Ali bez ljubavi
Ne mogu.

Možda se mogu sjećati
Ali bez osjećaja idu slike
Kao prazni vagoni.
Odbačeni
Na kolosjek pretjecanja.
Brži sporiji, jači slabiji, brojniji, bolji

Možda mogu pogledati uvis
Ali ako nisam pogledao u ponor svoj i tuđi
Neću znati gdje sam sada.
Usamljen u činu pisanja u gustoći koja ga čini.

Sudbine
Isprepletene intervencijama
Gospodnjim.
Koje razaznajem kao događaje
Koje ne
Poznajem.
Ali koji poznaju mene
Po imenu me znaju.
U kontinuitetu približavanja
Život me prinosi,
Raspoznatljivosti sada
Neraspoznatljivog.

Primičem se i odmičem
Bježim od
Osjećaja koji me stežu, od bunara bježim, od prosudbenog ognja
Tko će reći da ne primičem se sreći ?
Volio bih da mogu voljeti u poslušnosti
Ali Gospodin je htio da nemir u
Meni tuđem miru vodi.
Bog je htio da glas
I šutnja donosu njegovu
Svjetlost kroz
Vitraj pred kojim stojimo.
Mi, obitelj pod Križom
Sklopljena. U ljubavi.

Nek Ljubav mi sudi svoju odsutnost
I oslobađa me
Nadom zaljubljivanja.
Iako još po skelama ne mogu
Razaznati pročelje svog bitka u radosti.
Pripadanja. I svog nebitka u tuzi
Pripadanja.
I smokvin cvat ljudskog u
Ljudskije. Tek ljudski smo pupovi
Drveta Tvoje Ljubavi.
Dragi Bože.

No bez ljubavi u meni
Ničeg nema.

Možda mogu bit izbrazdan
Oštricama osjećaja
I otrovom nemoći da mirno motrim.
Neminovno.
I povezima koji neubrojivo stežu
U ubrojivo i koji
Kamen srca umeću u novi
Ugao života.
Cigle tek smo, alati Tvoji Bože.
Nevolje, nevoljenosti, krize i uznosenja i moći
Strpljenja i dobrote, male pažnje i velika odricanja
Uglovi su to srca na kojima gradiš.
Bliskost sa Sobom.

Možda mogu biti osjećajima
Odvojen od sigurnosti
Ali ne mogu
Živjeti bez ljubavi.
Ta znaš da volim te Gospodine,
Tebi je sve znano.

Bez ljubavi oko je mutno i
Više ništa nije svjetlo
I sve je tamno.
Bez ljubavi.

Možda se mogu prignuti
Ako se već ne mogu uzdignuti
Iznad užasa koji plove pučinom
Otvorenih srca.

I gdje se krik iz neznane daljine
Pojačava do dimenzija
Osobne blizine.
Ti želiš da čujemo tako.

Kao što i Ti sveprisutan i najmanju molitvu čuješ
Nad stvoreno prignut
U arci svojeg Obećanja.
U realnosti Svoje Ljubavi
Ploviš. I mi s Tobom divni Bože.

Isuse. Sjetit ću se da Si me Uslišao u zapaju
U ovaj sat kada sam Ti povjerovao.
Kada si uputio svoju Riječ
U moju budućnost.
I kada je moje mrtvo tijelo ustalo u Tvojoj slavi.
Ali ne bez ljubavi.

I kada sve mine
Ostat će samo
Ljubav
I sve će proći
Samo ljubav neće, niti jedan trenutak, niti jedan redak.

Zaogrnut vremenom
Doći ćeš opet
U slavi
Na oblacima.
Sudit ćeš po ljubavi.

Amen.

M.S.

U tom trenutku neću nikuda žuriti

U tom trenutku neću nikuda žuriti,
Šetati ću uz obalu,
Slušati valove kako pjevaju,
Promatrati kako se stoljećima strpljivo gibaju,
Sjesti ću na stijenu uz obalu,
Čekati da oluje utihnu
Da se tamni oblaci raziđu,
Da me valovi odnesu natrag u mirnu uvalu.

U tom trenutku neću plakati,
Neću nikoga kriviti,
Nikakvu osvetu smišljati,
Na Tvoje rame ću se nasloniti,
I pokušati oprostiti,

U tom trenutku,
Moje ruke će se za zraku sunca uhvatiti,
Čvrsto će je držati,
Prstima stisnuti,
Mislima ću je hvatati,
Na tom putu prema vječnosti,
Kada prstom u mene budu upirali,
Moje greške poput zrna pijeska nabrajali,
Samo ću se za tu zraku Milosrđa držati,
I neću je ispuštati.

U tom trenutku,
Kada se umirim,
Kada se prepustim,
Kada osjetim,
Ne želim na sebe misliti,
U tome trenutku,
Želim se Tebe prijatelju sjetiti.

I.G.

Ukazivaše im se - oni ga ne prepoznaše

Prolazim ulicom i sve uzimam zdravo za gotovo.
Cvijeće u dvorištima, ptice pjevaju u krošnjama, sunčane zrake se odbijaju od stakla na prozorima, kiša kao da počinje, pa prestaje, pa opet počinje, pa prestaje.
Ljudi pored mene prolaze, neki brže, a neki sporije, neki šute, a neki govore, neke prepoznajem, a neke ne poznajem.
Hodam svojom ulicom sa glavom pognutom, sa stotinu misli koje žubore poput potoka, hodam ulicom sa svojim brigama, hodam ulicom sa zatvorenim očima.

Molim Te Gospodine da Te prepoznam u onima koji pored mene prolaze i u onima kojima idem u susret i u onima koji meni u susret dolaze.
Otvori moje oči da progledaju, da Te u Njima prepoznaju i u onoj crvenoj ruži u susjedovom dvorištu i u kapima kiše koje polako padati počinju!

Prolazim svojom ulicom i govorim, na glas ili u sebi sasvim svejedno.
Cijelo vrijeme riječi u meni izviru i slažu se u rečenicu,potvrdnu, upitnu, zapovjednu.....
Hodam svojom ulicom i ne čujem šta ljudi pored mene govore, ne čujem ih jer uvijek imam nešto za reći, dodati, oduzeti, neki svoj problem ili misao o kojoj želim razgovarati, ne želim slušati, želim govoriti......ne čujem niti ptice kako pjevaju, ne osjećam niti mirsis cvijeća koji dopire iz susjedovog dvorišta, niti toplinu sunca koje me grije po rukama......

Molim Te Gospodine za mir u mislima, molim Te za šutnju u rječima, molim Te za dar slušanja, molim Te da te mogu čuti kada mi govoriš po ljudima koji pored mene prolaze sa svojim brigama, po pticama koje pjevaju u krošnjama i u tišini u pustim noćima!

I.G.

Mogu li zamisliti kako vječnost izgleda

Mogu li zamisliti kako vječnost izgleda, mogu li uopće zamisliti dubinu njenog značenja? Mogu li zamisliti dan bez jutra i bez večeri, koji se ne rađa niti ne umire, rijeku koja ne izvire, niti se nikuda ne ulijeva, samo plovi, plovi bez prekida, mogu li zamisliti veliku zelenu livadu bez granica, mogu li zamisliti more bez obala, zvijezde bez sunca i bez mjeseca.......?

Jedino nebo niti počinje niti završava, kada ga gledam ne vidim mu granica, samo plavu boju prošaranu bijelim oblacima, tamo je naša domovina, od tamo je dah koji počiva u našim grudima i koji nam neprimjetno prema gore pogled usmjerava dok prolazimo hladnim pustim ulicama....

Vječnost u meni budi želju i nadu i strah i mir, napokon mir.....Kao jeka s vrhova planina, kao jeka iz dubina provalija, želja za nebeskim prostranstvima i strah od ponora.

Vrata vječnosti su nam Uskrsnućem otvorena, vrata nebeska su nam otvorena!!! Ne mogu svojim mislima obuhvatiti niti samu tu riječ, a kamoli veličinu, dubinu i širinu njenog značenja.

Ovo je samo jedna stepenica, samo jedna stepenica, ono što mi dok preko nje koračam treba biti pred očima, je da je to samo jedna stepenica, samo jedna stepenica na putu do nebeskih vrata koja su mi otvorena i šta god da se na tom putu događa, tamo negdje među oblacima, čeka me moja domovina na nebesima!

I.G.

Gospodinovo Uskrsnuće

nevidljiva Snaga Božjeg Uskrsnuća

Trka.
Strah.
Nevjerica.

Uskrsnuo Je !

Žene s mirtom dolaze na Grob i odlaze s Groba, bježe od prazna Groba, još nenavikle na Anđele. Anđeli koje su tamo zatekle nisu mogli biti jasniji: 'Zašto tražite u grobu Isusa Nazarećanina? Ta Uskrsnuo je!

Petar i Ivan jure na Grob. U njima se izmjenjuju osjećaji kao na pokretnom filmskom platnu. Izmjenjuju se osjećaji i razumski okviri istih. Jure prema mogućnosti da vide. Da se uvjere.
Da povjeruju.
Jure kao djeca koja jure u susret roditeljima, kojih nije bilo, a sad eto, vratili su se. O čemu su im to pričale žene; o praznom Grobu. To nije moguće ? Ili ipak jest. Moguće.

Treba vidjeti. Jure. Trče.

Ovo je utrka za život. Kako samo jednostavna misao, a Bogom navođena, ona je još jedna dalekosežna istina, da ju dva zapuhana, uzbuđena i konopcem događaja povučena učenika nisu u stanju obuhvatiti.

Veselje.
A onda opet strah, nevjerica.
Što li će biti!

Ivan stiže prvi do Groba, ali ne ulazi. Pomaknut kamen s Grobne pećine pomakao je kamen neizvjesnoti s njegova Srca....Govorio Je Istinu. Ali, je li ipak to moguće?
Petar opet, kao i u svim situacijama, čovjek reakcije, ne staje da promisli bili bilo pametno, bili bilo od koristi ući. Petar skače u Grobnu pećinu. Petar je Isusa zanijekao u strahu za život, ali u borbi za život, Petar prepoznaje božanstvo Isusovo, bi ošamućen divotom njegova Božanskog Preobraženja na Taboru, skače u more i hoda po njemu, slijedi Isusa. Isti Petar koji ne skriva sram i nerazumijevanje neuobičajenosti situacije, milosti, u kojoj mu Bog pere noge, a koji su neki prije njega shvatili zdravo za gotovo. U Otajstvu Božjeg Uskrsnuća novi Petar skače u more Groba i hoda po moru Uskrslog Gospodina.
Sada je ušao i Ivan, koji je u blizini Isusova Srca promatrao svijet. I bi mu jasno.
Ujedinjeni u tihoj Grobnoj atmosferi nesagledivog Isusova uskrsnuća upute se svojima jer su Znali.

Uskrsnuo Je!

To su morali podijeliti kao pretpojavnu Istinu koja će ih držati u zajedništvu, dok ih Gospodin Proslavljeni i Uskrsli ne bude ponovno pohodio, kao onda kada su još bili s Njim prije koji dan. Jer sjetiše se kako je Učitelj rekao: 'Još malo i više me nećete vidjeti. I opet malo, pa ćete me vidjeti.' Potom se vratiše kući.

A Marija Magdalena se nije imala kamo vratiti. Učitelj, Bog, Isus Krist je bio i njezin Spasitelj i Prijatelj kojega je pratila, služila i slušala njegove Riječi, kao i njegova sveta Majka Marija.
U njezinu srcu tumara još zagrobna tuga noći, odvojenosti od Učitelja. I svijetu u kojem je Učitelj bio Tu, u koji je unio nove odnose, nova razmišljanja i perspektive kojima ih je poučavao, vrijednosti koje je iz njih izvlačio, nešto bolje, nešto dalekosežnije, nešto za što su bili predodređeni. Svijeta u kojem je bilo sveprisutno Gospodinovo Milosrđe, po kojem je i sama bila rođena, Milosrđa koje je Gospodin unosio Svojim životom u one koji su ga slijedili i one koji su ga susretali. Sve je to sada počivalo u mjestu iz koje je Isus uskrsnuo. I da poveže svoje rane i svoju tugu nepotpunog razumijevanja ovog nepreboljivog gubitka, da ih poveže Gospodinovim Povojima, Marija Magdalena ode na Grob. Plakala je zureći u tamu.

Ali Uskrsli Proslavljeni Dan nije mogao biti Dan Plača, plača nepotpunog zajedništva s razvojem božanskih događaja u Isusu, Bogu i Čovjeku. Nepotpunog zajedništva s Bogom. Nevidljivog Zajedništva u Slavi.
I Anđeli se obrate Mariji Magdaleni. Kažu joj: 'Zašto plačeš ?' Što će reći, da je Bog čuo njezin plač. Marija tako skromno i iskreno odgovori: 'Uzeli su tijelo Gospodina mojega i ne znam gdje su ga stavili.' I sve što bi Mariji Magdaleni poznato o Bogu bi vidljivo u Njemu. Ona je tražila barem utjehu u nečemu što ostalo je od Njega. Kao i mnogi koji su doživjeli Isusa svojim domom, niti Marija Magdalena se sada nije imala više čemu vratiti. Nije više imala doma.
Tada se obazre i ugleda Isusa, iako nije znala da je to On. 'Zašto plačeš ženo ? Koga tražiš ?', upita Bog, kao što su upitali i njegovi Anđeli. Marija je i dalje tražila te zatražila Isusovo Tijelo za ukop.
Tada Bog obraća se treći puta Mariji Magdaleni, tim brojem savršene i potvrđene privrženosti i zove ju imenom: 'Marijo !'. I Riječ koja je Tijelom postala i prebivala među ljudima, pronese slavu Uskrsnuća, ukaza se ljudskom biću koje je tražilo u dubini svoga srca prepoznatljivost Učitelja, Živoga Boga. Ukaza se u Uskrsloj Slavi većoj od Marijina i naša shvaćanja. Isus se objavljuje Mariji Magdaleni kao Prijatelj, Učitelj i Spasitelj i prije no što je uzišao Bogu Ocu. I u najvećim Događajima Božanskog Bog Isus čuje iskreni plač ljudskog srca.
Isus sada Mariju, u posjedu najradosnije Vijesti u Svemiru, šalje novom Domu, apostolskoj kući čekanja, gdje će pod plaštom Božanskog majčinstva i skrbi Djevice Marije, čekati da im se On pridruži. Uskrsli Krist.

Marija Magdalena je trčala.
Ovog puta bez straha i nevjerice.
Uskrsnuo Je!

Navjesti učenicima; Vidjela sam Gospodina i On mi je to Rekao.

M.S.

Uskrsna čestitka

Isus na Posljednjoj Večeri svojim učenicima iskazuje ljubav koju ne razumiju.
Pere im noge i naziva ih Prijateljima, bodri ih, prelazi preko izdaja koje će nastupiti i usprkos svemu, pa i Razapinjanju koje ga očekuje, Smrti, želio je baš s njima večerati.
Da podijeli sa njima sve što ima, da dijele i dobro i zlo.
Da budu u Njemu, kao što je On u Bogu Ocu.
Za tim stolom, ogledalom onoga što će uslijediti;
Pashom za tim stolom i novim znakovima Života na stolu, Bog Isus prekriva krhost svojih Prijatelja, koje voli, takve kakvi jesu, prekriva ih , kao što je Bog prekrio Abrahama svojom Milosti i učinio ga Svojim, pravednikom izabranikom.
Apostoli nisu zaslužili biti izabrani.
Kao nitko od ljudi uostalom.
Njih Bog izabra, jer je tako Htio, opravdao ih je Svojom Ljubavi, koju nisu prethodno zaslužili.
Dao im je da u Njemu budu više od onoga što jesu, da budu oni koji hodaju u Pravednosti Ljubavi.
Pravednosti, koja je utoliko specifična, jer nema interesa, samo teži boljem u smislu veće dobrote i ljubavi, koja se razljeva u Milosti.
Ljubav za ljude je Isus izabrao i može je Dati kome želi.
On je daje svima.
To je punina, više ljubavi.
Dimenzija ljubavi oko nas koja je data od Boga, u Bogu, za ljude, po Bogu.
Uzimite i jedite od Ovoga svi.
Ovo je moje Tijelo, koje se za Vas predaje.
Nema trajnijeg čina ljubavi.
Bez takve Ljubavi ne možeš doista ništa, osim biti ovjenčan ljudskom slavom za kojom čezneš opravdavajući se višim interesima.
Božja je Slava jedna suza večeras manje na nečijem licu.
Jedan osmijeh više na licu koje se već godinama ne smije.
Jedna ruka pomoći koja nema snage ni za sebe.
Jedno novo pomirenje u sukobu koja je opravdan svime i svačime.
Jedno novo prijateljstvo, gdje nema za njega izgleda.
Jedan bezrazložan čin Dobrote.
Jedno Pranje nogu.
Opravši noge apostolima Isus im opra svaku oholost.
Oprao je noge i nama, da volimo kako nas je Bog darivao, vječnim životom.
Nezasluženo.
Mi smo uvijek u manjku prema Takvoj Ljubavi, prema Bogu i nikada ne možemo prestati voljeti.
Upravo tako.
Voljeti bez zasluge.
Želio bih živjeti u takvom svijetu.
Želio bih da i ti živiš samnom u takvom svijetu.
Posljednja Večera je spomen na jednu nezasluženu Ljubav, zajedništvo Boga i ljudi.
Otajstvo odnosa po kojima će nam Dobri Trojedini Bog pomoći i povući nas svojom Svemoći i Svojim Otajstvima nezaustavljivo prema Vječnosti.
Želim nam takav Uskrs.

M.S.

Nedjelja muke Gospodnje

Sklopljene ruke. Usamljene i sklopljene na dalekoj gori u samotnoj večeri, mole za mene, krvavim znojem su oblivene. Mole za mene.

Ruke koje grle. Grle sve oko sebe, liječe i oslobađaju i one koje na njih mač potežu i one koje ih izdaju i one koje ih u teške lance bacaju, sve ih grle i sve im opraštaju.

Popljuvane ruke. Popljuvane, ne podižu se da se zaklone, da se obrane, ne dižu se i dalje su mirne, postojane i spuštene. Radi mene to podnose.

Izbičevane ruke. Izbičevane, izudarane, gube snagu, popuštaju, padaju, hvataju se za stup i ponovno podižu, teški okovi ih stežu, a oštri udarci sa svih strana sijevaju, duboke rane na njima nastaju. Za mene te udarce primaju.

Nose težak križ. Nose ga, čvrsto ga drže, krvave su i umorne, nose težak križ, nose ga i ne ispuštaju, pod njime tri puta padaju, ali ga i dalje nose i nositi ga ne prestaju. Radi mene ga nose, radi mene ga ne puštaju, radi mene pod njime tri puta padaju i opet se podižu.

Razapete ruke. Potpuno predane, čavlima za drvo pribijene, sve su za me učinile, sve su za me podnijele, moje grijehe na križ odnijele, moje prljave ruke u svojoj krvi oprale. Sve su za me pretrpjele.

Raširene ruke. Raširene ruke, zovu me, vrati se, vrati se..... Širom otvorene ruke, dozivaju me imenom,__________________ vrati se, vrati se... Što još mogu za me učiniti, a da to nisu već učinile?

I.G.

Created by: Dieter Schneider 2007 | www.csstemplateheaven.com
Download also ecommerce templates Thanks to Christian rehab and Behr paint colors