Republika Hrvatska

Sveti Matija, apostol

Republika Hrvatska Ono što najpouzdanije znamo o apostolu Matiji, koji je namjesto Jude Iškariota izabran u zbor Dvanaestorice, crpimo iz izvještaja svetog Luke u Djelima apostolskim.

"U ono vrijeme Petar ustade te pred svom braćom - bilo je zajedno oko sto dvadeset osoba - reče: 'Braćo, trebalo je da se ispuni Pismo koje proreče Duh Sveti na Davidova usta o Judi koji je bio predvodnik onima što uhvatiše Isusa. On je pripadao nama i zadobio udio, to jest ovu našu službu. Ovaj je sad, plaćom za nepravednost stekao njivu, ali je potom pao na lice i pukao po sredini tako da mu se prosula sva utroba. To je toliko postalo poznato svim stanovnicima Jeruzalema da je spomenuta njiva prozvana njihovim jezikom Hakeldama, to je Krvna njiva. Uistinu, u knjizi Psalama stoji pisano:

'Pust mu bio dom! Ne bilo nikoga tko bi u njemu prebivao!'

I još!

'Neka njegovu nadgledničku službu preuzme drugi!'

Prema tome, treba da bude skupa s nama svjedokom njegova uskrsnuća jedan od onih ljudi što su bili s nama sve vrijeme koje Gospodin Isus provede s nama, počevši od krštenja Ivanova do dana kad je uznesen između nas.'

Nato predložiše dvojicu: Josipa, zvanog Barsabu s prezimenom Just, i Matiju. Tada izmoliše ovu molitvu: 'Gospodine, ti koji poznaješ srca svih ljudi, pokaži nam koga si od ove dvojice izabrao da preuzme mjesto ove apostolske službe s kojega je Juda odstupio i otišao u mjesto što mu pripada!' Tada im podijeliše kocke. Kocka pade na Matiju, i on bi pribrojen Jedanaestorici apostola" (Dj 1,5-26).

Osim toga pouzdanoga i Bogom nadahnutoga teksta o sv. Matiji, postoje o njemu i drugi pisani izvori, ali oni su nesigurni. Jedan je od njih apokrifni spis Djela Andrije i Matije. Prema njemu, kod apostolske podjele misijskih područja Matiji pripade neka zemlja ljudoždera. U njoj je bio oslijepljen te bačen u tamnicu. Iz nje ga je Bog po Andriji oslobodio i vratio mu vid. Apostol je poginuo mučeničkom smrću. Odrubljena mu je glava. Zbog toga ga na slikama i kipovima prikazuju uvijek s bradvom, a mesari i stolari slave ga kao svoga zaštitnika.

Zemne ostatke svetog apostola navodno je u IV. stoljeću pobožna carica Jelena, majka Konstantina Velikog, donijela u Trier, gdje se danas poštuju u opatiji Sv. Matije, koja se sa svojom bazilikom razvila u veliko proštenište. No, i bazilika Svete Marije Velike u Rimu i Svete Justine u Padovi svojataju za sebe čast da su i one čuvarice relikvija dvanaestoga apostola.

Ime Matija po svom hebrejskom korijenu znači "Božji dar". On je, doista, Crkvi i bio velik Božji dar jer postade jedan od njezinih stupova. Zahvaljujući i njemu, apostol narodâ mogao je pisati Efežanima, a to vrijedi i za sve nas: "Braćo, više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji nazidani na temelju apostolâ i prorokâ, a zaglavni je kamen sam Isus Krist. U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu. U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u duhu" (Ef 2,19-20).

Pozvan da bude apostol, i sv. Matija je bio vatren svjedok Isusova uskrsnuća. U bazilici Sv. Matije u Trieru uklesana mu je iz pera učenoga bibličara Kornelija a Lapide ova pohvala: "U Gospodinovu je zakonu bio veoma učen, tijelom čist, duhom razborit, u rješavanju pitanja Svetog pisma oštrouman, u savjetovanju vidovit, u govoru okretan, činitelj mnogih čudesnih znakova, raširenim je rukama prema nebu kao mučenik Bogu predao dušu."

Sveti Mihael Garicoits, svećenik (1797-1863)

Sveti osnivač Instituta svećenika Presv. Srca Isusova od Bétharrama, prvi od petorice braće, rodio se 15. travnja 1797., u punom jeku Francuske revolucije, u seocu Ibarre u Navarri, u današnjem okrugu Donji Pirineji. Roditelji su mu bili skromni ljudi, ali vjerni kršćani, koji su skrivali vjerne svećenike, spasivši tako nekima od njih i život.

Mali je Mihael završio osnovnu školu u rodnom selu, a uz to je kao pastirče pomagao svojim roditeljima. Od malena se tako učio na rad. Kroz tri godine kao pastir bio je namješten i kod jednog bogatog posjednika. Tamo su ga zbog njegovih pametnih i ozbiljnih razgovora svi cijenili i nazivali pametnjakovićem.

U tišini polja i livada, u lijepoj Božjoj prirodi, dječak je osjetio Božji poziv koji ga je zvao u svećenički stalež. I on, vrativši se kući, otkrije roditeljima vruću želju da postane svećenik. Otac se zbog slabih gospodarskih mogućnosti tome usprotivio, ali je zato Mihaela podržavala njegova baka s majčine strane, koja ga preporuči župniku Ivanu Bordi. Ona je za vrijeme strahovlade revolucije tome svećeniku pritekla u pomoć i on u znak zahvalnosti primi k sebi njezina unuka. Jedno ga je vrijeme poučavao, a zatim poslao u biskupsku palaču u Bayonne. Ondje je Mihael bio i sluga i student. Svojom iskrenom pobožnošću i ljubavlju prema studiju brzo je upao u oči biskupovu tajniku Honnertu, koji ga u studenome 1818. na svoj trošak posla u malo sjemenište u Aire.

Već sljedeće godine Mihael je poslan u veliko sjemenište u Dax na teološke nauke. Na koncu druge godine bogoslovije jedno vrijeme proboravi kao pomoćnik upravitelja sjemeništa u Larressoreu. Revni je bogoslov svagdje ostavljao dojam ozbiljnog svećeničkog pripravnika pa je stoga bez poteškoća bio pripušten i ređenju te 20. prosinca 1823. u katedrali u Bayonneu Mihael bi zaređen za svećenika i tako se ostvarila njegova životna želja.

Imenovan je 1. siječnja 1824. kapelanom u Cambu. Tako započe njegova svestrana i velikodušna svećenička djelatnost. Župljani su odmah osjetili da su u njemu dobili pravoga duhovnog pastira, vatrena propovjednika i katehetu, promicatelja euharistijskoga života, prijatelja bolesnika i siromaha. Mihael se svima velikodušno razdavao. Kao dobar pastir živio je za svoje ovce.

Koncem g. 1825. imenovan je profesorom filozofije u velikom sjemeništu u Bétharramu. Kasnije postade i njegovim rektorom. Sjemenište bi god. 1834. premješteno drugamo, ali Mihael ostade i dalje u Bétharramu kao upravitelj tamošnjeg svetišta i duhovni vođa Kćeri križa iz Igona. U tišini i razmišljanju pomalo je u njemu dozrijevala misao o osnutku nove ustanove koja bi u propovijedanju i poučavanju pomagala pastire duša po župama, kolegijima i sjemeništima. I tako nastade Institut svećenika Presv. Srca Isusova od Bétharrama.

Njegov se utemeljitelj sada sav dao na promicanje svoga djela, a mnogi su dolazili u Bétharram da pod njegovim vodstvom obave duhovne vježbe. Izmoren radom, pokorom, dušom uzdignutom prema Bogu, ostavši uvijek ponizan, svećenik je Mihael Garicoits 14. svibnja 1863., baš na svetkovinu Spasova, ostavio ovu dolinu suza i preselio se u vječne stanove. Zadnje su mu riječi bile: "Smiluj mi se, Bože, po velikom milosrđu svome!"

Nakon sretno završenog postupka Pio XI. proglasio je 10. svibnja 1923. Mihaela blaženim, a Pio XII. 6. srpnja 1947. svetim, skupa s blaženom Ivanom Elizabetom Bichier des Ages, s kojom je dugi niz godina bio duhovno povezan. Od njegove pismene ostavštine sačuvana je te god. 1890. u Toulouseu izdana Zbirka misli oca Garicoitsa. Njegova družba danas broji preko 600 članova, a ima kuće u Francuskoj, Italiji, Španjolskoj, Engleskoj, Argentini, Uruguvaju, Brazilu i drugdje.

Sveti Mihael Garicoits uz Presveto Srce Isusovo veoma je štovao i dragu Gospu. Nju je nazivao "našom Majkom", a sve bi svoje pothvate započinjao zazivajući je u pomoć. Bio je veliki molitelj i promicatelj moljenja krunice. Gospu je odabrao za Gospodaricu svih svojih kuća, a u svim je prilikama i potrebama osjetio njezinu stvarnu pomoć.

Sveta Marija Dominika Mazzarello (1937-1881)

Uz preko 20.000 salezijanaca, danas u svijetu djeluju kao ženska grana salezijanske Družbe kćeri Marije Pomoćnice. To je čitava vojska Bogu posvećenih djevica u službi Djevice svih djevica, a za duhovno i moralno dobro ženske mladeži i svega čovječanstva. Ništa manje nego sam sveti Ivan don Bosco, i ta uzorna salezijanska ženska grana može neprestano ponavljati svojoj dragoj Gospi, Mariji Pomoćnici ove riječi psalma: "Al' ću odsad uvijek biti s tobom, jer ti prihvati desnicu moju: vodit ćeš me po naumu svojem da me zatim uzmeš u slavu svoju" (Ps 23,23-24). Suutemeljiteljica je Kćeri Marije Pomoćnice sveta Marija Dominika Mazzarello, koju danas također slavimo, a vrijedna je da je upoznamo.

Ona je zdravo i temperamentno seljačko dijete sjeverne Italije rođena 9. svibnja 1837. u Morneseu, u gornjem Monferratu. Bila je prvorođenče između sedmero braće i sestara. Već od djetinjstva pokazivaše jaku volju koja se očitovaše ustrajnošću u povjerenim joj dužnostima. Kad joj je bilo 11 godina s radošću je i pobožnošću primila prvu pričest, a sakramentalnu će praksu i život razviti veoma, makar ju je to stajalo kojiput i velikih žrtava. Kad je bila na pragu djevojačke dobi, našla je u svećeniku Dominiku Pestarinu odličnog duhovnog vođu. U 17. godini života s 4 druge djevojke osnovala je Društvo Kćeri Marije Bezgrješne, kojem je stajala na čelu vrijedna i pobožna učiteljica Maccagno. To društvo brzo zadobi odobrenje mjesnoga biskupa. Ono je bilo neke vrste sekularni institut, jer su članice kao redovnice živjele u svijetu i posvećivale se brizi za odgoj mladeži.

Bog svoje svece odgaja i vodi, ali svojim putem. Tako je to bilo i s Marijom Dominikom Mazzarello. Ona je u 20. godini dvorila neku obitelj svojih rođaka te se zarazila tifusom, koji je dovede gotovo na rub života. Jedva jedvice ga je preboljela. Njezina inače velika tjelesna snaga bila je prepolovljena i više nije bila sposobna za teške seljačke poslove u polju.

Jednog je dana na nekoj uzvisini, kao u nekom viđenju, vidjela zaseok pun djevojaka i redovnica. Tada nije shvatila o čemu se tu radi. Shvatila je tek 10 godina kasnije kad se našla u ustanovi koju joj je Božja providnost pripremila.

Po naravi aktivna i poduzetna sa svojom velikom prijateljicom Petronilom posvetila se krojačkom zanatu, podigla malu radionicu, u kojoj su se okupljale djevojčice da nauče šiti, ali Marija ih nije poučavala samo u krojačkom poslu, nego i u vjeri i ćudoređu. U tome je imala prilično uspjeha jer je znala pronaći pravu odgojnu metodu. Ona se sastojala u tome što je sama uvijek bila vesela, vedra te prema svojim gojenicama pokazivala mnogo razumijevanja. U svemu je bila veoma prostodušna i jednostavna, a tu je vrlinu nastojala i u drugima odgojiti.

Godina 1864. bila je za sav budući život svetice presudna. Tada se prvi put susrela s Don Boscom, genijalnim odgojiteljem muške mladeži. Svetac je te godine s malom skupinom svojih odgajanika pošao u Mornese i ondje se susreo sa svećenikom don Pestarinom i kćerima Bezgrješne. Ondje je planirao sagraditi jedan zavod za dječake. No i tu se ostvarila ona: "Čovjek snuje, a Bog određuje!" Bog je želio da, uz salezijansku družbu za odgoj muške mladeži, nastane ista družba u korist i za duhovno dobro djevojčica.

Svetičin duhovni vođa don Pestarino, oduševljen Don Boscovim djelom, stupi u salezijansku družbu. Dalekovidni Don Bosco ostavi ga i dalje u Morneseu da se ondje brine za novu ustanovu koja, umjesto zavoda za dječake, postade odgajalište za djevojčice. Mještani su tu promjenu ustanove ispočetka gledali prijekim okom i s nepovjerenjem, ali Božja providnost željela je baš tu ostvariti svoje veliko djelo. Don Bosco je god. 1872. preuzeo ovo društvo Bezgrješne te od članica osnuje novu redovničku Družbu kćeri Marije Pomoćnice. Kako je bio više čovjek djela, akcije i okretnosti, nije mnogo spekulirao, već je jednostavno oblikovao mali kapitul redovnica, koji Mariju Mazzarello izabra za prvu poglavaricu. Ona se s 26 sestara useli u novu zgradu zavoda. Tada je shvatila što je značilo ono viđenje o zaseoku s mnoštvom sestara i djevojčica.

Biskup Aquia, monsinjor Sciandra, obavi 5. kolovoza 1872. prvo svečano oblačenje 15 novih sestara, od kojih njih 11 u njegove ruke položiše zavjete na tri godine. Duša je toga novog djela bila Marija Mazzarello. U jednom pismu Don Boscu don Pestarino ovako piše o njezinu radu i vrlinama: "Ona, tako reći, ne zna ni čitati ni pisati, ali o krepostima govori tako delikatno i uzvišeno te s takvim uvjerenjem i jasnoćom da se često čini kao da je nadahnjuje sam Duh Sveti."

Marija Dominika Mazzarello kao temelj svoje uprave postavi krepost poniznosti i potpunu vjernost zamislima velikoga sveca Don Bosca. Da je u svemu tome bio Bog na djelu, vidi se po tome što je svetica tek u 35. godini života naučila pisati i govoriti književnim talijanskim jezikom. Prije toga bijaše praktički nepismena i neizobražena, ali zato puna Duha Božjega, a to je važnije od svih naravnih sredstava. Prožeta tim Duhom, postade prikladna da god. 1874. bude izabrana za generalnu poglavaricu Kćeri Marije Pomoćnice i da je veoma spretno i dobro vodi. Kad se čovjek posve predade Bogu, postaje odlično sredstvo u Božjim rukama i za najveće i najsloženije pothvate. Primjer Marije Mazzarello svjedoči o tome bjelodano.

Obdarena karizmom upravljanja i vodstva, a izgrađena u kreposti, znat će svoju družbu voditi putovima poniznosti, umrtvenosti i tako stvarati njoj vlastitu duhovnost.

Kad je Don Bosco slao u Mornese svoga suradnika don Cagliera, rekao mu je: "Ti poznaješ duh našega Oratorija, naš preventivni sustav i tajnu kako se mladima čini dobro: ona je u ljubavi i služenju svima dan i noć, ne ponizujući ikoga, radeći sve s postojanom dobrohotnošću i strpljivom ljubavlju. U dobar čas dobra Marija Mazzarello ima sva ta svojstva i zbog toga se možemo pouzdati u vodstvo ustanove. Ona ne mora ništa drugo raditi, nego se samo složiti s duhom, sustavom i značajem našega Oratorija. Njihova je družba jednaka našoj: ima isti cilj i sredstva, koja ona primjerom i riječju naglašava sestrama. One su, pak, po primjeru majke prema svojim mladim gojenicama više nježne majke negoli poglavarice, upraviteljice i učiteljice."

Sveta Marija Mazzarello stajala je uz djelo Don Bosca kao sveta Skolastika uz Benedikta, Klara uz Franju Asiškoga, Terezija Avilska uz Ivana od Križa, Franciska de Chantal uz Franju Saleškoga, Lujza de Marillac uz Vinka Paulskoga. Njezin je moto bio: "Živimo u Božjoj prisutnosti i uz duh Don Bosca!"

Život svete Marije Mazzarello nije bio duga vijeka. Ponovno je izabrana za generalnu poglavaricu god. 1880. Predosjećala je da joj se bliži kraj, ali se zbog toga nije ni bojala ni štedjela. Znala je da se samo jedanput živi i da zbog toga život valja što bolje upotrijebiti.

U veljači 1881. pratila je treću skupinu svojih misionarki u Marseilles. Na putovanju je u Saint-Cyru u Francuskoj teško oboljela. Vratila se u domovinu, gdje je u generalnoj kući Nizza Monferrato 14. svibnja 1881., u dobi od samo 44 godine, blago u Gospodinu usnula.

Iza sebe je ostavila veliko djelo: 189 sestara u 26 kuća, od kojih je 6 bilo u Americi. Danas Kćeri Marije Pomoćnice ima 17.000, raspodijeljenih u 400 kuća i među 54 naroda. Bog je obilno blagoslovio i umnožio njezino potomstvo. Tu veliku i svetu dušu postavio je na oltar papa Pio XI., proglasivši je blaženom 20. studenoga 1938. Pio XII. svečano ju je kanonizirao 24. lipnja 1951. O njoj su napisane mnoge knjige i studije, a toliki salezijanci i Kćeri Marije Pomoćnice nadahnjuju se i danas na njezinu primjeru.

Papa Pio XI. nazvao je Mariju Dominiku Mazzarello "Vjerodostojnom Marijinom kćerkom". Ona je to i bila. Obilazeći kuće svoje družbe, svojim je duhovnim kćerima govorila: "Ljubimo veoma Mariju Pomoćnicu, širimo pobožnost prema njoj, osobito među našim gojenicama; a vi, upraviteljice, nikada nemojte zaboraviti da je Gospa prava upraviteljica kuće i ustanove!"

Sveti Izidor, ratar (1080-1130)

Republika Hrvatska Pontifikat pape Grgura XV. bio je veoma kratak. Trajao je samo 2 godine i 5 mjeseci. A ipak je za Crkvu od velikog značenja: jer je propisao tajno biranje pape, u kojem se ime kandidata napiše na listiću; jer je osnovao Kongregaciju za širenje vjere, koja mnogo učini za promicanje misijskoga apostolata, i jer je, napokon, 12. ožujka 1622. održao svečanu kanonizaciju u kojoj je proglasio svetima velike reformatore XVI. stoljeća: Ignacija Lojolu, Franju Ksavera, Tereziju Avilsku, Filipa Nerija, a s njima zajedno i poniznoga španjolskoga seljaka Izidora, koji je živio na prekretnici XI. u XII. stoljeće. Upoznajmo taj skromni lik, koji služi na čast seljačkom staležu kao njihov uzor i zaštitnik.

Isidor Labrador, kako ga nazivaju Španjolci, zaštitnik njihova glavnoga grada Madrida, rodio se negdje oko g. 1080. od skromnih i jednostavnih roditelja, koji ga dobro odgojiše u pravom kršćanskom duhu. Odraz toga duha bijahu razne kreposti u kojima se odlikovao.

Proživljavajući kod kuće veliko siromaštvo, veoma mlad radio je kao nadničar po tuđim poljima. No prije nego bi pošao na polje, svako je jutro pobožno pribivao svetoj misi i toplo se preporučio Isusu i Mariji. Izidor je brzo ostao siroče bez oca i majke pa je počeo raditi kao najamni radnik ratar kod nekog bogata posjednika, koji se zvao Vera. Taj je svoga najamnika zbog njegove vjernosti i radinosti veoma zavolio. Ušao mu je u volju. To se nije svidjelo drugim slugama koji ga u zavisti počeše kod gospodara optuživati da dosta ne radi, jer se previše posvećuje vježbama pobožnosti. Plemenitost svoga značaja Izidor je najbolje pokazao što je tim zavidnicima od srca praštao.

Kad su Almoravidi osvojili Madrid, koji je tada bio više selo nego grad, Izidor je s tolikima drugima morao pobjeći pa se sklonio u Torrelagunu. Tu je upoznao vrijednu djevojku po imenu Maricu, u nju se zaljubio i oženio je. Ona je bila vrijedna žena svoga svetog muža, s kojim se natjecala u svakoj kreposti. Kako nisu imali svoga posjeda, Izidor je opet počeo raditi kao najamnik kod nekoga posjednika, koji prema njemu nije bio onako milostiva srca kao prijašnji gospodar, već ga je sumnjičio i vjerovao podvalama zavidnih radnika. Svetac je to sve strpljivo, upravo svetački podnosio, a milostivi je Bog njegov rad obilno blagoslivljao.

Kad su se prilike poboljšale, Izidor se vratio u svoj dragi Madrid. Ondje se zaposlio kod Ivana de Vargasa. Brzo je stekao njegovo potpuno povjerenje pa bi postavljen nadstojnikom nad svom njegovom zemljom. No ljudska zloba ni taj put nije mirovala. Zavidnici su ga pred gospodarom optuživali da za vrijeme posla moli umjesto da radi. Gospodar se na svoje oči htio uvjeriti da li je to baš tako pa je jednog dana potajno pošao na njivu kamo je Izidor bio otišao na posao. Bog je sada htio proslaviti svoga vjernoga slugu. On se molio, a anđeli su bili za plugom i orali. Gospodar je sve to na svoje oči vidio i njegovo poštovanje prema Izidoru još većma poraste. Taj su prizor ovjekovječili mnogi veliki slikari.

Sveti Izidor postade uzorom molitve, težačkoga rada, a tome je pridodao i veliku ljubav i samilost prema siromasima. Svi su ga smatrali pravim svecem i kao takvoga štovali. On umrije na glasu svetosti oko godine 1130. Najprije bi pokopan na mjesnome groblju Svetog Andrije, a godine 1170. prenesen je u crkvu istoga sveca, u kojoj je bio i kršten.

Prvi životopis svetog Izidora napisao je neki Ivan, đakon, možda Ivan Egidije iz Zamore, oko g. 1275. U njemu su opisana čudesa po zagovoru svetog Izidora. Pisac njegova životopisa piše da neka od njih potječu od svjedoka očevidaca. Svečev se blagdan slavio najprije na Bijelu nedjelju, a zatim na današnji dan. On se naročito svečano slavi još i danas u Madridu. Njemu je posvećena i tamošnja katedrala. Baronije njegovu uspomenu u Rimskome martirologiju spominje 10. svibnja.

U Zagrebu su isusovci u XVII. stoljeću osnovali i vodili Bratovštinu svetoga Izidora, koja je okupljala mnoge seljake iz okolice grada. U Hrvatskom zagorju ime ovog sveca po selima nije nikakva rijetkost. Danas, u doba pretjerane industrijalizacije i urbanizacije, koja sve više ugrožava čovjekovu okolinu, dobro je oživjeti uspomenu na ovog svetoga seljaka koji je, obrađujući polja, postigao veliku ljudsku i kršćansku savršenost.

Sveti Andrija Bobola, mučenik (1591-1657)

Republika Hrvatska Propovijedajući Evanđelje, zapečatio je propovijedanje mučeničkom krvlju poljski isusovac sveti Andrija Bobola. Da bismo ga što bolje upoznali, promotrimo najprije povijesne prilike u kojima je živio, djelovao i poginuo.

U XVII. stoljeću katolička je Poljska dala Družbi Isusovoj velikih imena, koja su se proslavila bilo perom, bilo vrlinama redovničkoga života. Među njih valja ubrojiti slavnog propovjednika Petra Skargu (1612), pjesnika Matiju Sarbiewskoga (1640) te nadaleko poznate duhovne pisce: Nikolu Lanciciusa (1653) i Gašpara Druzbickoga (1662). Ipak je najveće isusovačko ime toga razdoblja sv. Andrije Bobole, poniznog i revnog pučkog misionara poljskih sela i župa te velikog mučenika vjere. Da njegovo ime nije palo u zaborav, možemo zahvaliti neobičnim događajima koji su se zbili poslije njegove smrti. Očito da ga je Providnost htjela proslaviti.

Za vrijeme krvave pobune Kozaka od g. 1648-1654., baš kad je u zapadnoj Europi završilo klanje, palež i ubijanje za vrijeme Tridesetgodišnjeg rata, kozačka se pobuna pretvorila u rat između Poljske i Moskve. I kao što su na Zapadu u Tridesetogodišnjem ratu mnogi platili krvlju vjernost i odanost rimokatoličkoj vjeri, tako je i u istočnim pokrajinama Poljske na tisuće vjernika i na desetke svećenika zapečatilo krvlju i životom svoju privrženost istoj vjeri. Netom je svršila ta nevolja, navalile su na Poljsku i druge. Već god. 1655. Šveđani upadaju u Poljsku, a taj je vojni pohod s pravom nazvan "potopom", kako ga je i opisao slavni poljski pisac Sienkiewicz. Vođene su god. 1657. slavne ali i krvave bitke između Poljaka i Šveđana kod Čenstohove i Varšave. Poljaci su u tom ratu izgubili vojvodinu Prusku, a kraljevska je vlast kralja Jana Kazimira (1648-1668) tako oslabila da on umire kao opat-komendator u St. Germain de Prés u Parizu.

Pod okriljem tih, za Poljsku nepovoljnih, događaja odjeli Kozaka, koji su izgubili svoju slobodnu državu i došli pod vlast Moskve, organizirali su prepade u pogranične predjele. Politički je rat završen, ali su se Kozaci postavili sada za branitelje ruskoga pravoslavlja protiv onih kršćana istočnoga obreda koji su se sjedinili s Rimom glasovitom Brest-Litovskom unijom godine 1596.

U to vrijeme Andrija Bobola bijaše apostol poniznih i malih ljudi. Kroz 20 godina on misionari najzapuštenije krajeve utvrđujući vjernike u vjernosti katoličkoj vjeri i Rimu. Od g. 1636. pa do svoje smrti g. 1657. prokrstario je na stotine kilometara po pijesku i močvarama prostrane doline Pripeta. Dopro je i do Janova, gdje je podnio mučeničku smrt najokrutnije vrste.

Na njemu baš ništa nije izgledalo da je predodređen za mučenika. Bio je, sigurno, pobožan svećenik i redovnik, propovjednik u gradu Vilni i upravitelj Marijine kongregacije od g. 1622-1634. No sav taj njegov posao nije bio naročito zapažen. Bila je to uobičajena gradska pastva tadašnjega vremena, o kojoj povijest nema što naročito zabilježiti. Ipak, iza njegovih mirnih poslova skrivao se vatren značaj koji je bio uvijek spreman da se stavi u nesebičnu službu braće. Kao poglavar u Bobruisku provodio je dane i noći do uzglavlja oboljelih od kužne pošasti, koja se oborila na taj grad kao posljedica bijede drugog rata s Moskvom od godine 1632-1634.

Vjerodostojna i ispitana svjedočanstva slažu se u tome da je bio veoma ugodan subrat, čak i veseljak, kad bi se pružila prilika, ali ipak i uvijek spreman izložiti se gdjegod zatreba. Osjetljiv na ćudorednu bijedu zapuštenog pučanstva u pokrajini Pripet, posvetio im je najljepše godine svoje zrele dobi. Brzo su ga počeli nazivati "zavodnikom" i "lovcem duša". Bili su to oni koji su se neprijateljski odnosili prema njegovu apostolskom radu. A zato se i morao sukobljavati s bandama djece, koju su huškali protiv njega, i koja ga je znala progoniti čak i kamenicama. A upravo to ga je učvršćivalo u želji da pruža svjedočanstvo strpljivosti, izdržljivosti i dobrote te da ondje gdje je vladala mržnja i razdor zasađuje religiju milosrđa, ljubavi i sloge.

Svetac je u Janovu podnio okrutnu smrt, strahovito mučen od Kozaka. U povijesti mučenika njegovo mučeništvo ide među najokrutnija. No baš zato odmah poslije smrti mučenik postaje znak nade i jedinstva između kršćana dvaju svjetova - zapadnoga i istočnoga. Stanovnici Janova pobožno su ga sahranili, da ga kasnije predadu isusovcima u Pinsk.

Slučajno mu je god. 1808. pronađeno tijelo i to govore da se tu radilo o čudu. Tada je bilo preneseno u Polock, gdje je neko vrijeme boravio general "isusovaca Bijele Rusije". Tu se častilo u staklenom lijesu sve do g. 1922. Tada ga je zarobila vojska Crvene armije i odnijela u Moskvu. Odatle ga je za vrijeme gladi u Rusiji uspjela dobiti Sveta Stolica i g. 1924. preko Odese prenijeti u Rim. Godine 1938. papa Pio XI. proglasio je Andriju Bobolu svetim. Tijelo su mu tada vratili u rodnu Poljsku. Tom zgodom tijelo je prošlo Slovenijom i bilo izloženo na čašćenje u isusovačkoj crkvi Sv. Josipa u Ljubljani.

Za vrijeme strahota II. svjetskog rata mučenikovo tijelo postade vjernicima i građanima poljske prijestolnice simbolom jakosti i nade. U vrijeme strašnog varšavskog ustanka, uz pucnjavu artiljerije, prenosili su ga iz jedne gradske četvrti u drugu.

Sv. Andrija Bobola zaštitnik je Slavenske asistencije Družbe Isusove, koja je nakon II. svjetskog rata bila najteže iskušana. Njegova rodna Poljska ima ipak dvije cvatuće provincije koje, Bogu hvala, ne boluju od krize zvanja.

Zaštitnikom Slavenske asistencije proglašen je sv. Andrija Bobola još prije svoje kanonizacije, neposredno nakon ustanovljenja asistencije. Tadašnji general o. Vladimir Ledochowski ovako je motivirao taj izbor: "Blaženi je Andrija Bobola svojom vlastitom krvlju posvetio teritorij koji pripada ovoj asistenciji te njezinim članovima pokazao put kojim treba da pođu u širenju i učvršćivanju Kristova kraljevstva u njihovim krajevima."

U buli kanonizacije Pio XI. naziva sv. Andriju "nepobjedivim mučenikom, koji oslabljene i mlitave ljude naših vremena sili na hrabrost i podnašanje svih mogućih napora, kadgod se radi o probicima Boga i Crkve".

Čudesno ozdravljenje oca Hilarija Odachowskog, DI, po zagovoru sv. Andrije Bobole

Po odlasku isusovaca iz Bijele Rusije u prošlom stoljeću i njihovu raspršenju po cijelom svijetu, otac Odachowski je došao na Sardiniju. Ondje se razbolio i ležao bez nade u ozdravljenje. Liječnici su bolesniku proricali smrt u roku od nekoliko sati. Poglavar tamošnje redovničke kuće dao je načiniti lijes i unijeti ga u sobu bolesnika koji bijaše na umoru. Bilo je to uveče a otac Odachowski je znao što se oko njega zbiva, samo nije mogao od sebe dati nikakva znaka života. Uto mu se ukaza kao na javi u velikoj svjetlosti sv. Ignacije i bl. Andrija Bobola.

- Oče, dopuštaš li - reče bl. Andrija sv. Ignaciju - da izmolim za ovoga našega mladog brata nekoliko godina zdravlja? Može još nešto raditi za slavu Božju.

U prvi mah sv. Ignacije, nešto ljut, nije htio pristati na molbu bl. Andrije, no kad taj nije prestajao zagovarati, odazove mu se ovim riječima:

- Koliko godina želiš izmoliti?

- Deset - reče blaženi Bobola.

- Što je to deset, moli više!

I gle, otac Odachowski opazi rimsku brojku XXX, a iza nje dugi niz jedinica. Zatim je sv. Ignacije nešto duljim govorom ocu Odachowskom dao opomenu u kojim mu se krepostima valja prije svega vježbati, a što mu još nedostaje za redovničku savršenost. Nato je nestalo viđenja, a otac Odachowski usnu. Ujutro se osjećao potpuno zdravim, samo je bio nešto slab. Zato je zamolio više nego obično hrane, a kad se nasitio, ustao je i stao šetati po sobi. Liječnici su došli u kolegij da doznaju u koliko je sati umro bolesnik. Kako se istom začudiše kad ga vidješe sasvim zdrava i vesela!

Od vremena svoje bolesti otac se Odachowski nešto uozbiljio; a kada je kasnije na molbe i zapitkivanja ocu Adelasiju ispričao cijelo svoje viđenje, dodao je da se sv. Ignacije u upozorenjima, što mu ih je dao, nije ni u čemu prevario. Što se pak tiče jedinica, koje su dolazile iza triju desetki (XXX), nikada nije htio kazati koliko ih je bilo, dok godina smrti nije pokazala da ih je moralo biti devet.

Nekoliko mjeseci nakon bolesti oca Odachowskog poglavari ga sa Sardinije poslaše u Hrasno (u poljskom izvorniku "Razno"), a zatim na Stravču. Prva se župa nalazi u Hercegovini, druga u Dalmaciji. Njima su kroz dulje vremena upravljali oci Dubrovačkoga kolegija. Kao upravitelj župe, otac Odachowski je gorljivo djelovao među narodom, većim dijelom muslimanskim. Najedanput je od napora bacao krv; on se s time šalio i odlazio u vrt, da vlastoručno obrađuje zemlju - znao je, naime, da se još nisu ispunile desetke godina od vremena bolesti.

Poslije nekoliko godina apostolskoga rada u Hercegovini i na Stravči pozvaše ga u Dubrovački kolegij, gdje je umro u 74. godini života.

Kao i svi bjeloruski oci, tako se i o. Odachowski odlikovao velikom bratskom ljubavlju, pa su ga zato u redu svi voljeli. Ona je ne jedanput dolazila do heroizma.

Evo vjerodostojnog primjera što sam ga upravo čuo od starčića oca Adelasija:

Oci Dubrovačkoga kolegija imali su za redovničku mladež vilu, što se nalazila na obližnjem otoku Mljetu, u starom benediktinskom samostanu. Jednom su isusovački skolastici, koji su ondje bili na praznicima, zamolili oca Odachowskoga, tadašnjeg kućnog ekonoma, da s njima isplovi u ribolov. Kad su se nalazili na pučini, zaskoči ih oluja. Najednom je povratak postao nemoguć i već su bacili sidro, a kad se jedno slomilo, spustiše drugo. Lađa držana sidrom opirala se silnim morskim valovima. Kad se nakon nekoliko sati oluja stišala, skolastici htjedoše dići sidro. Ali ono se tako čvrsto zakotvilo u morsko dno da im to nije pošlo za rukom. Nisu mogli ni raskinuti lanca, kojim je sidro bilo vezano za lađu. Položaj je postao kritičan. Prijetila je smrt od gladi, budući da tim vodama nisu plovili brodovi. U taj se čas o. Odachowski sjeti da se još nije ispunilo 30 godina od njegove bolesti i da viđenje, što ga je nekoć imao, mora nešto značiti. Skoči u more, otkvači sidro i, kako je umio dobro plivati, sretno se vrati u lađu.

Taj tekst o čudesnom ozdravljenju oca Odachowskog napisao je o. Martin Czerminski, a s poljskoga preveo o. Predrag Belić.

Otac Martin Czerminski poznat je poljski katolički publicist. Bio je dugo godina urednik Katoličkih misija, koje su, uzorno uređivane, izlazile u Krakovu. Početkom ovoga stoljeća za poljske koloniste po Bosni držao je misije, duhovne vježbe i obnove. Prije toga, krajem prošloga stoljeća, bio je dva puta u Dalmaciji i Crnoj Gori, o čemu je također napisao krasnu i bogato ilustriranu knjigu. Opisujući Dubrovnik i njegove znamenitosti, kod crkve Svetog Ignacija susreće se s milom i časnom uspomenom na Poljaka oca Hilarija Odachowskoga. O pokojniku su mu pričali neke anegdote subraća iz Dubrovačkoga kolegija, oci Adelasio i Sacchi. Razumije se da su mu se potkrale i neke pogrješke, kao ona o muslimanima, jer ih na župama u Hrasnu i na Stravči nema.

Izvorni naslovi i podaci knjiga oca Czerminskoga o našim krajevima:

Czerminski Marcin ks. SJ, W Dalmacyi i Czarnogorze. Krakow 1896. Misje Katol. 8o s. VI, 325, ilustr. 75, plan, 2 mapki. Druk. Czasu. Nakl. 600 egz.

Czerminski Marcin ks. SJ, Kolonie polskie w Bosni. Wspomnienia z misyi w roku 1902. Krakow 1903. 8o s 82, nlb. 1, ilustr. Druk. Czasu. Odb. z Misji Katol.

Sveti Šimun Stock ( oko 1265)

U samostanima karmelićanskoga reda slavi se danas sveti Šimun Stock, koji je zbog karmelskoga škapulara, odnosno viđenja o tome škapularu, postao veoma popularan i u širokim slojevima Božjega naroda, svih onih koji s pobožnošću nose škapular.

Iz pisanih izvora, što potječu s kraja XIV. stoljeća, znamo o svecu škapulara ovo: "Šimun Stock, iz Engleske provincije, generalni prior, čovjek svet i slavan po čudesima, umro 16. svibnja, pokopan u Bordeauxu, u provinciji Gaskonji." Ondje se nalazio na vizitaciji te provincije. Ostale točne vremenske podatke o njegovu životu, na žalost, ne znamo. Godina svečeve smrti uzima se općenito 1265., a neki spisi govore da je doživio visoku starost.

U slikarstvu sv. Šimuna Stocka redovito prikazuju odjevena u karmelićanski habit, a često i s plamenim jezicima paklenoga ognja. To dolazi od njegova viđenja o karmelskom škapularu, u kojem mu je Gospa obećala da će nosioci toga svetoga znaka biti očuvani od pakla. Na mnogim slikama svetac kleči ili stoji do nogu Majke Božje Karmelske, a ona mu predaje škapular. Svečeva velika pobožnost prema Gospi na brojnim je slikama izražena jezikom umjetnosti na najrazličitije i veoma profinjene načine. Već i to samo mnogo govori o njegovoj popularnosti, koja je bila kadra nadahnuti tolike umjetnike.

U duhu tradicije karmelskoga reda i Šimun Stock je, stupivši u karmelićane, bio doveden pred Presveti Sakrament i pred oltar Majke Božje, da bi se sav posvetio Bogu i Bogorodici. Već u novicijatu bio je upućen u uvjerenje karmelićana da je Marija ona koja nadahnjuje novake da stupe u Karmel, da ih ona zaodijeva u vrline, da ih oslobađa od pogibelji i da im kod Gospodina posreduje konačnu ustrajnost u redovničkom zvanju.

Svaki karmelićanin uči: "Iz predaje naših otaca i po primjeru svetaca našega reda moramo naučiti ovo: Sve ono što činimo, prikažimo Bogu po Mariji, jer je Božjem Veličanstvu veoma ugodno da to bude prikazano po prečistim rukama Presvete Djevice." Tako je sigurno radio i sveti Šimun Stock te postao dostojan da ga Presveta Djevica obdari posebnim viđenjem i karmelskim škapularom, koji obogati marijansku pučku pobožnost. Pravi nosilac škapulara ozbiljno misli na svoje vječno spasenje, nastoji živjeti životom dobra kršćanina, pa se na taj način najbolje sprema na smrt. Noseći pobožno Gospin škapular u svome životu osjeća i posebnu zaštitu Majke Božje Karmelske.

Sveti Ivan Nepomuk (1340/50-1393)

Na mnogim mostovima - osobito srednje Europe - pa i u našim krajevima - nalazi se često jedan svetački kip. Koga prikazuje? - Svećenika u reverendi, roketi, s biretom na glavi, koji drži prst na ustima. Kao da sebi i prolaznicima želi naglasiti vrijednost šutnje, dužnost čuvanja povjerene tajne. To je kip sveca mostova i mučenika ispovjedne tajne svetog Ivana Nepomuka, koji po svojim kipovima postade jedan od najpoznatijih svetaca.

S njim sam se upoznao još u svome djetinjstvu kad sam u Valpovu prolazio preko glavnoga mosta na Karašici. Na uglu kuće kraj mosta stajao je u niši veliki kip sv. Ivana Nepomuka. Danas se nalazi u župnom dvorištu u niši uz sjeverni zid župne crkve Bezgrješnog Začeća. Nisam tada o njemu mnogo znao, ali mi je bilo drago što ondje kraj mosta stoji jer sam osjećao da je i on jedna od svetinja, koje su nam u našoj župi prirasle srcu i bile drage. On je bio svjedokom naših tadašnjih velikih procesija na Svijećnicu, na Veliku subotu, na Florijanovo, u prosne dane, na Brašančevo i na Veliku Gospu. On je bio jedan od simbola svih onih svetih radosti koje smo tada doživljavali u središtu naše župe. Tome dragom svecu želim sada podignuti zahvalni spomen, a on nek nas svojim životom, primjerom i mučeničkom smrću vodi Kristu, izvoru svih svetih radosti!

Sveti Ivan se rodio u Pomuku, staro ime za današnji Nepomuk, u zapadnoj Češkoj, negdje između g. 1340-1350. Otac mu se zvao Velfin i bio je po svoj prilici mjesni načelnik.

Prve sigurne povijesne podatke o svecu imamo iz g. 1370., kad je kao praški klerik obavljao već službu javnog bilježnika. Narednih je godina bio pisar i bilježnik svih akata iz raznih postupaka u uredu generalnih vikara nadbiskupije. Za svećenika je zaređen oko g. 1380., a još iste godine imenovanjem čak iz Rima postavljen za župnika Sv. Gala u Pragu. U isto vrijeme obavljao je i službu tajnika i bilježnika nadbiskupa Ivana Jenštejna.

Sve to govori da je bio izvanredna ličnost, kad je već kao mlad svećenik mogao obavljati tolike dužnosti.

Da bi stekao što više kvalifikacija, dao se i na studij prava pa je u Pragu g. 1381. zadobio akademski stupanj bakalaureata. Zatim je pošao na daljnji studij prava u Padovu. Ondje bi godine 1386. izabran za rektora studenata, koji su bili rodom s onu stranu Alpa. A već sljedeće godine postade doktor prava. Vrativši se u Prag, imenovan je kanonikom zborne crkve Sv. Egidija, a g. 1389. zadobi kanonikat i u crkvi Sv. Petra i Pavla u Višegradu. G. 1390. iz župe Sv. Gala prijeđe za arhiđakona u Žatec.

Najvažnija i najodgovornija služba koju je u životu obavljao bila je da je postao generalni vikar energičnoga i pobožnoga nadbiskupa Jenštejna. Bilo je to baš u rujnu 1389. kad se razmahala tragična borba između nadbiskupa i despotskog kralja Vjenceslava IV., koji je nasilno želio prisvojiti crkvena dobra i postati potpuni gospodar Crkve u Češkoj.

Posljednja faza borbe između kralja i Crkve bila je u jesen 1392., kad je kralj, potpirivan od svojih savjetnika, strašno divljao protiv klera. Neustrašivi je nadbiskup javno prosvjedovao protiv kraljeve samovolje, no unatoč tome jedan je kraljev službenik dao smaknuti trojicu klerika. Kralj još uvijek nije mirovao, već je pošto-poto htio ograničiti nadbiskupovu vlast. Htio je jednostavno podijeliti teritorij praške nadbiskupije i nakon smrti benediktinskog opata Raceka iz Kladrubyja osnovati ondje novu biskupiju te joj staviti na čelo svoga pouzdanika Vjenceslava Kralika iz Burenica. Bilo je to nevjerojatno uplitanje u posve crkvene unutarnje poslove.

Međutim, kad je stari opat umro početkom g. 1393., monasi su izabrali novog opata u osobi monaha Olena. Ivan Nepomuk, generalni vikar, po nadbiskupovoj naredbi, a protiv izričite kraljeve volje, potvrdio je 7. ožujka 1393. izbor novoga opata. Kralja je to raspalilo pa je zatvorio i Nepomuka i neke druge svećenike. Svi su oni bili podvrgnuti mučenju u kojem je sudjelovao sam kralj s bakljom u ruci. Ipak su pušteni na slobodu pošto su prije morali prisegnuti da će o svojoj torturi šutjeti. Iznimka je bila s Ivanom Nepomukom. On se kralju, valjda zbog svoga velikog ugleda, činio najopasnijim. Zato ga je kralj u noći s glasovitog mosta Karla IV. dao baciti u Vltavu i tako Ivan pogibe kao mučenik.

Tijelo mu je pronađeno te sahranjeno najprije u crkvi Svetog Križa uz rijeku, a kasnije preneseno u katedralu Sv. Vida u Pragu. Posjetitelji te divne gotske katedrale u njezinoj desnoj lađi mogu još i danas vidjeti mučenikov grob na kojem piše: Iohannes de Pomuk.

Papa Benedikt XIII. proglasio je 19. ožujka 1729. u Lateranskoj bazilici Ivana Nepomuka svecem i to mučenikom ispovjedne tajne. Međutim, njegovo je štovanje već davno prije bilo veoma prošireno i to ne samo u Češkoj, već i izvan njezinih granica. Iako je na temelju pouzdanih povijesnih izvora glavni razlog svečeve mučeničke smrti bio potvrđivanje opata u Kladrubyju, ne može se posve isključiti ni to da je bio kraljičin ispovjednik i kao takav čuvao pred ljubomornim kraljem ispovjednu tajnu ne htijući otkriti kralju išta od onoga što je doznao u ispovijedi. Ne postoji, naime, nikakav povijesni izvor koji bi to drugo pozitivno mogao pobiti.

U Češkoj su se protiv štovanja Ivana Nepomuka žučljivo borili husiti, govoreći da je taj kult uveden kako bi umanjio veličinu Jana Husa. Otkriće pak nekih povijesnih dokumenata nakon Ivanove kanonizacije navelo je neke pretjerane kritičare da optuže Crkvu kako je proglasila svetim osobu koja uopće nije ni postojala, već ju je stvorila pučka legenda. Sve su te kritike posve neosnovane, jer ima obilje sigurnih povijesnih izvora koji govore o povijesnosti Ivana Nepomuka. Od njih je najvažniji onaj što ga je g. 1752. otkrio slavni prefekt Vatikanske biblioteke Giuseppe Simone Assemani. To je kodeks u kojem se nalaze pisana djela praškoga nadbiskupa Ivana Jenštejna, pa i izvorni tekst njegove optužbe protiv kralja Vjenceslava. U njemu se govori i o smrti Ivana Nepomuka. Prema tome, nije sporna ni Nepomukova opstojnost ni svetost. Dakle, štujmo ga i u buduće kao i dosada!

Svetog Ivana Nepomuka smatraju zaštitnikom ispovjednika, zaštitnikom dobroga glasa. Kao takav naročito se štovao u Družbi Isusovoj u XVIII. stoljeću, jer je Družba tada bila jako mnogo klevetana. Ona je sv. Ivana Nepomuka dugo vremena častila kao svoga drugotnoga zaštitnika. Njemu se nakon II. svjetskog rata mnogo utjecala i naša Hrvatska provincija, na poticaj tadašnjega provincijala oca Karla Grimma. Sveca zazivaju u pomoć i protiv poplava, a u nekim su se brdskim krajevima na njegov blagdan održavale procesije s Presvetim Sakramentom. One bi išle do njegovih kipova na mostovima, gdje se molilo za njegovu svetačku zaštitu. Iz solidarnosti s njegovom zemaljskom domovinom Češkom, gdje se Crkva nalazi u veoma teškim prilikama, molimo svetoga Ivana Nepomuka, zaštitnika Češke, da svojom zaštitom bdije nad svojom domovinom!

Sveti Paškal Baylón, redovnik, 1540.-1592.

Republika Hrvatska Presveta je euharistijska tajna od Velikog četvrtka pa sve do danas uvijek imala svojih velikih poštovalaca, klanjalaca i zaljubljenika. Jedan je od njih bio i ponizni franjevački brat sveti Paškal. Njegova je ljubav prema Euharistiji bila tako žarka da ga nazivaju "serafom Euharistije". Stoga se i ne čudimo da je između dva rata i na hrvatskom jeziku u Euharistijskom glasniku izlazio u nastavcima njegov životopis koji sam u djetinjstvu s velikim zanimanjem čitao. Već tada me osvojio taj mili svetac.

Paškal je bio sin Martina Baylóna i Izabele, rođ. Jubera. Rodio se baš na veliki duhovski blagdan 16. svibnja 1540. u Torre Hermosa, u Aragonskom kraljevstvu, današnjoj Španjolskoj. Već od ranog djetinjstva pokaza izvanrednu ljubav prema molitvi i pobožnost prema Euharistiji. Ta velika tajna naše vjere privlačila ga je poput snažnog magneta sve više k sebi.

Prvi posao koji je obavljao mali Paškal bilo je čuvanje domaćega stada. Nalazeći se na livadama u otvorenoj Božjoj prirodi, dao je oduška svojoj sklonosti prema molitvi te mnogo molio, razmatrao, ali i činio pokoru. Postio je i bičevao se. Sve su to bila sredstva koja su mu pomagala na putu svetosti. On je od malena dobro znao da se do svetosti ne dolazi jeftino, već skupo, i zato se nije nimalo štedio. Junaštvo duha bilo je uvijek njegova velika odlika.

Kad je Paškalu bilo 18 godina, u njemu je dozrela odluka da se Bogu sasma daruje i posveti u redovničkome zvanju. Zato je pokucao na vrata samostana Svete Marije Loretske, koji je pripadao reformiranim franjevcima, po sv. Petru da Alcantara zvanima alkantarincima. Tada je bilo mnogo zvanja pa su redovnici pravili veći izbor i nisu na laku ruku primali one koji bi se javljali za samostan. Tako su i Paškala odbili rekavši mu da jedno vrijeme još pričeka pa će ga onda primiti u red.

Paškal je, u želji da bude u blizini spomenutoga samostana, našao zaposlenje kao pastir stada kod nekoga bogata gospodara po imenu Martin Garcia. Taj je tako zavolio mladoga pastira da ga je htio posiniti i učiniti baštinikom svoga bogatstva. No Paškalovo je srce davalo prednost evanđeoskom siromaštvu, u kojem je želio živjeti u reformiranom franjevačkom redu. Siromaštvo je bilo njegovo blago pa mu je u njemu bilo i srce.

Paškal je brzo izišao na glas svetosti pa ga franjevci napokon primiše u svoju zajednicu. I sada nitko sretniji od njega. U loretskome samostanu položio je 2. veljače, na blagdan Isusova prikazanja u hramu, svečane redovničke zavjete, prikazavši se sav Gospodinu. Poglavari su mu ponudili da postane svećenik, ali on je tu ponudu iz poniznosti otklonio. Želio je ostati ponizan i jednostavan brat, pa je kao takav vjerno služio Gospodinu i braći u samostanima u Jativi i Valenciji. Uz poniznost resila ga je i izvanredna blagost pa je bio mio i drag svima.

Iako je bio bez naobrazbe, često je pitan za savjet, jer je bio pun mudrosti, što dolazi odozgora. Bio je obdaren raznim mističnim milostima, darom čudesa i ulivenoga znanja. Zato ga je g. 1576. španjolski provincijal poslao generalu reda Cheffontainesu, koji se tada nalazio u Parizu, a radilo se o jednoj veoma hitnoj i važnoj stvari. Za brata Paškala, koji je putovao u franjevačkom habitu, bilo je to opasno putovanje, jer je posvuda po Francuskoj bilo fanatičnih kalvina - hugenota, upravo bjesomučnih na sve ono što je bilo katoličko. Oni su ga napadali, izazivali, rugali mu se, a i zlostavljali ga. Jednom jedva umaknu smrti kamenovanjem. Bilo je to kad je s kalvinima raspravljao o Euharistiji, braneći svim srcem to uzvišeno otajstvo, a za koje bi spreman proliti i svoju krv. Ipak je sretno umaknuo svim zasjedama i stigao u Pariz te generalu reda predao važna pisma.

Vrativši se kući s toga opasnoga putovanja, sastavio je knjižicu u kojoj su bile skupljene izreke što su dokazivale Isusovu stvarnu prisutnost u Euharistiji i vlast danu od Isusa rimskome biskupu. Bile su to baš one istine koje su kalvini tada najviše napadali. Izmučen velikim pokorama, svetac je u 53. godini života osjetio da mu se bliži kraj. Umro je kao što se i rodio baš na blagdan Duhova 17. svibnja 1592. u Villa Real, nedaleko od Valencije. Sprovod se poniznoga brata pretvorio u pravi trijumf. Ljudi su onim tajanstvenim kršćanskim osjetilom osjećali da je umro pravi svetac i stoga su se natjecali da mu iskažu što veću počast. A milostivi je Bog svetost svoga poniznoga i vjernoga sluge potvrdio mnogim znakovima i čudesima.

Crkva je po svojim rimskim prvosvećenicima izrekla o njemu također svoj sud. Papa Pavao V. 29. listopada 1618. proglasio je Paškala Baylóna blaženim, a 16. listopada 1690. papa Aleksandar VIII. svetim. Papa Leon XIII. proglasio je sveca Euharistije 28. studenoga 1897. zaštitnikom svih euharistijskih djela i društava, a nešto kasnije zaštitnikom međunarodnih euharistijskih kongresa, tih najvećih katoličkih manifestacija našega stoljeća.

Za vrijeme građanskoga rata u Španjolskoj (1936-1939), kad je "u ime slobode" bjesnila slijepa mržnja na sve što je bilo katoličko, svečevo tijelo najvećom pobožnošću poštivano u Villa Real, bilo je obeščašćeno i djelomično uništeno. Dijelovi koji ostadoše s najvećom su počašću g. 1952. vraćeni na svoje staro mjesto u Villa Real. Kadgod se dogode takva nemila oskvrnuća, naše je vjerničko srce uvijek duboko povrijeđeno. Takav postupak vrijedan je osude tkogod ga učinio.

Od sv. Paškala ostade i dvadesetak malih duhovnih rasprava. One nisu izvorne, već povađene iz raznih knjiga kojima se svetac sebi za pobudu služio. Uz tuđe misli svetac je nizao i vlastite refleksije i molitve koje nam otkrivaju njegovu dušu. Iz tih se spisa ipak vidi koliko je Paškal imao teološkoga znanja o euharistijskom misteriju. Sve te spise izdao je g. 1911. u jednoj knjizi otac Jakov Sala. Ona nosi naslov Djelca sv. Paškala Baylóna, izvađena iz bilježnica pisanih njegovom rukom, poredana, popraćena bilješkama i proviđena bibliografskim uvodom.

Prvi svečev životopis malo poslije njegove smrti napisao je na španjolskom jeziku g. 1598. te izdao u Valenciji g. 1600. otac Ivan Ximenéz, njegov prijatelj i poglavar. On sam je bio očevidac činjenica što ih opisuje, zato je njegova knjiga izvanredne vrijednosti. Kasnije su o svecu napisane brojne knjige i studije, a svojim kistom proslavili su ga i mnogi slikari. Najljepša je svečeva slika što je oko godine 1769. za franjevački samostan Sv. Paškala u Aranjuezu naslikao Ivan Krstitelj Tiepolo.

Sveti Teodot Ancirski, + 7. lipnja 303.

Republika Hrvatska Sveti Teodot se rodio u Anciri, glavnom gradu Galacije, u Maloj Aziji. Poučen je od pobožne djevice Tekuze pa je postao kršćaninOdrastavši oženio se i otvorio je gostinjac. Pošto je znao da ovakav posao ne biva bez mnogo opasnosti za duhovni život -osigurao je svoj korak na putu kreposti mnogim sredstvima: najprije je uspostavio strogu kontrolu nad tjelesnim nagnućima i u toj kreposti je toliko napredovao d sebi nije nipošto dopustio da bude rob tjelesnih strasti.Pohlepu za jelom mrtvio je postom - sklonost materijalnim dobrima je ograničavao davanjem velike milostinje.

Kao gostioničar je mnoge ljude prikladnim poučavanjem i upozorenjem obratio da budu oprezni - brojne pogane i Židove je također priveo u Kristovu Crkvu. Potlačene je oslobađao, bolesne njegovao, pa i brojne neizlječive bolesnike samo dodirom svoje ruke i žarkom molitvom je izliječio. Naglima je savjetovao samosvladavanje, pijanicama je savjetovao odvratnost od alkohola; robova bogatstva je nagovarao da se daju na pomaganje siromaha.

Ovakvom školom je okupio brojne učenike koji su bili pripravni i sve muke pa i smrt podnijeti za Krista.U međuvremenu, kad je car Dioklecijan 284.godine nakon Krista došao na prijestolje, Maksimijan je carskom pomoću pokrenuo progon kršćana u čitavom Rimskom carstvu. I rušenje hramova - a bezbrojne svećenike je ubio i krv je kršćanska potocima tekla posvuda. Godine 303. je u Anciru poslao Teoteknusa poganina za namjesnika. To je bio čovjek nemilosrdnog duha i sklon zločinima. Taj je obećao car da će sve kršćane pretvoriti u pogane. Prije dolaska u Anciru taj je poganin, bezdušan proglasio svoju bezbožnu nakanu: da će svaki kršćanski hram i oltar prevrnuti - sravnati sa zemljom, svećenike će dovesti - dovući pred poganske idole a koji se budu protivili, u zatvor će iz zatvoriti pa kad sve pripravi lakše će s njima obračunati u zatvoru.

Na obznanu te krvave vijesti rulja je pogana smjesta oplijenila - pokrala kršćanske kuće, rušila hramove i kršćane koji nisu pobjegli sve bacila u okove i zatvorila u zatvore.A i oni koji su pobjegli: ili su u pustinji poginuli od gladi ili su se sami poslije predali.U to vrijeme Sveti Teodot ne ustupajući ni pred bilo kojom opasnošću sam se borio za Kristovu vjeru.

Pošto su njegovu gostionicu upravo i upotrijebili za svoje namjere - zatvaranje kršćana u podrum - jedno vrijeme je ostao nezapažen kao kršćanin. Te je tu gostionicu upotrijebio za sigurno skrivanje - zaklon kršćana. Brinu se kako smještaj stranaca koji su bježali - tako i za kuću molitve pa i za Svetu Misu - Žrtvu oltara. Ali sveopći progon je Svetog Teodota zahvatio -stekao je mučeničku krunu. Naime oko 400 koraka od Ancire je stajala utvrda po imenu Malus - ispod sela.

Sveti Teodot je po svojim poslovima onamo stigao upravo u utvrdu Malus kada su pogani spaljeno tijelo Svetog Valensa (smrtne ostatke od spaljivanja) bacili u uzburkane valove u rijeku Halys.Sveti Teodot je izvadio dragocjene ostatke - svete kosti i sakrio u neku spilju istočno od sela. Zatim je na putu sreo neke pobjegle kršćane. Oni su njega kao poznatog svojeg dobročinitelja pozdravili. A on ih je pozvao da sjednu i da ih pogosti. I tad ih je pozvao u Fronton - tajno sklonište za služenje Svete Mise. Ovi su došavši iz grada zajedno blagovali. A pošto je ovo drvećem okruženo mjesto bilo prikladno - Sveti Teodot ih je zapitao zašto ne bi u Frontonu sagradili ovim svetim ostatcima prigodnu mjesnu kapelicu za sklonište svetim ostatcima.

Na što je svećenik Fronton odgovorio da nema svetih ostataka. A Sveti Teodot svukavši prsten sa svoga prsta zajamči svećeniku da ćesad on njemu donijeti svete ostatke i neka se pobrine za gradnju. Nato se oprostio sa susretnicima. Sveti Teodot je pošao u Anciru gdje je naveliko bjesnio progon kršćana. Među ostalima djevica Tekuza, Teodotova odgojiteljica i s njom drugih šest djevica: Aleksandra, Klaudija, Faina, Eufrazija, Matrona i Julita bile su zatvorene, pošto nisu htjele zatajiti vjeru. Upravitelj mjesta je najprije razvratnom mladiću povjerio da osramoti djevice.Ali Bog je od toga sačuvao pobožne djevice, pa ih je upravitelj htio učiniti svećenicama božice Diane. Dao ih je nage natovariti na kola i izvezao ( kroz bezočnu buku poganske rulje).

U pratnji te rulje vožene su pokraj jezera grada. Pošto ništa nije mogao postići da zataje svoju vjeru, naredio je da se djevice naglavce izbace u jezero i utope u vodi. Sveti Teodot je saznao za ovo mučeništvo. A poznato mu je bilo i to da je namjesnik postavio stražare oko jezera da ne bi kršćani ukrali tijela svetih djevica. Sveti Teodot se kasno navečer pomolio za Božju pomoć. U noćnom snu mu se ukaže Sveta Tekuza i upozori ga: „Nemoj dopustiti da nam tjelesa budu hrana ribama. Za dva dana i tebe čeka velika borba. Ustani dakle i pođi do jezera, ali čuvaj se izdajnika. Drugi dan Sveti Teodot je rekavši drugovima svoj san postio i molio.

A noću uzevši velike srpove kako bi mogao prerezati užeta kojima su o vratove djevice svezasli kamenje i tako ih bacili u vodu, pođe do jezera. „Ne boj se Teodote! Svi su uzeli na sebe križ“ – jer se pojavio pred njima svijetao Križ na nebu. Najednom nastade gusta tama. I pokrene se jaki vjetar. Ponovno su se pomolili za Božju pomoć. Kad se pojavi iznova svijetao Plamen i dva u bijelo ruho odjevena i bijelih kosa i brkova muža se pojave pred njima – oni su ih hrabrili. Sveti Teodot sa drugovima slijedi svijetlo Plamena i stigne do jezera. Stražare je nemila bura i udaranje gromova i sijevanje munja preplašilo i odagnalo do obližnjeg kućerka. Tada bura i jak vjetar otjera vodu na drugu stranu jezera da su se vidjela tjelesa svetih Djevica Mučenica. Prerežu užeta a sveta tjelesa djevica ponesu u djedovsku bogomolju gdje ih sa poštovanjem pokopaše.

Kad se razdanilo, pročuje se vijest o ukradenim svetim tjelesima. Stanovništvo čitavoga grada počinje se komešati I svakoga su kršćanina kojeg su pronašli raskidali na životinjski način. Konačno stvar sazna i namjesnik da je Sveti Teodot odnio sveta tjelesa i gdje ih je sakrio.Pogani su smjesta izvukli sveta tjelesa i spalili ih. Kad je Sveti Teodot to čuo, jedno se vrijeme žarko molio. I predao je sebe Božjem Milosrđu, te se oprosti od svojih drugova, kršćana. Preporučio im je neka nastoje ponovno se domoći svetih tjelesa i kada svećenik Fronton dođe sa Malusa, neka ih njemu zajedno sa prstenom predaju.Zatim se mirno prekriži svetim križem po cijelom tijelu i ode pred namjesnika Teoteknusa. A ovaj ga je svakovrsnim brbljanjem nastojao nagovoriti da se odrekne katoličke vjere. Ali pošto je Sveti Teodot postojano i čvrsto ispovijedao Isusovo Božanstvo te neodoljivim mudrim riječima raskrinkavao gluposti poganskih vračeva – namjesnik ga predade teškim mukama.

A mučitelji su se umarali mučenjem. Na to ga namjesnik baci u zatvor. Nakon pet dana dade ga ponovno dovesti pred sebe. Sveti Teodot je ostao hrabri bojovnik vjere. I opet se mučenja pokazaše bezuspješna, predade ga mučiteljima da mu odrežu glavu i da mu tijelo spale. Ali kad su odrubili glavu hrabrom svjedoku vjere – tijelo bacili u plamen – toliko je svjetlo nastalo iznad plamena da se nitko nije mogao približiti. Mučeništvo je bilo 7. Lipnja 303.Na taj način tijelo svjedoka vjere ostalo je neozlijeđeno pa su ga čuvali namjesnikovi vojnici. Na Božji poticaj svećenik Fronton je nosio na magarcu mješinu starog vina.

I krenuo sa prstenom primljenim od Svetog Teodota u Anciru. Uvečer stiže on na mjesto gdje je to tjelo Svetog Teodota ležalo travom i granjem zatrpano. Kad su ga stražari opazili – pozvali su ga k sebi. Pošto je bila noć – naložili su onim granjem peć te oko vatre su pili vino. I Frontona su ponudili vinom. Ali on skinuvši sa svoga magarca pune mješine vina svojim je vinom ponudio te vojnike A ovi su potvrdili da je vrlo dobro i da im je vrlo drago da ih nudi ovakvim pićem. I u tom razgovoru dođe riječ i o mučeništvu Svetoga Teodota. A Fronton zahvali Bogu što ga je doveo na taj trag i zamoli od Njega pomoć da može odnijeti sveto tijelo. Ne štedeći svoje vino, dotle je nudio vojnike dok se svi nisu napili i utonuli u duboki san.

Tada pođe do tijela Svetog Teodota i svukavši sa svoga prsta od njega primljeni prsten – natovari sveto tijelo zajedno sa svetom glavom na svoga magarca i uputi ovog magarca samoga na put koji vođen Anđelom odnio je svetog mučenika. Granje je i travu upravo tako složio kao da je tijelo još ondje. Ujutro svećenik digne galamu da su mu ukrali magarca. No magarac je poprečnim putovima sretno stigao sa svetim teretom na leđima do kapelice koju je sagradio Fronton. Kada je nekoliko kršćana o tome obavijestilo Frontona – on se vrati na Malus – hvaleći Boga koji na tako čudesan načinštiti i bdije nad svojim proslavljenim Svecima. Opis mučeništva dugujemo Teodotovu prijatelju Nilu.

Sveti Feliks Kantalicijski, brat kapucin (1515. - 1587.)

Osnovan je god. 1525. kapucinski ogranak franjevačkoga reda. Bio je to sretan pokušaj da ideal asiškoga Siromaška zaživi opet u prvotnome sjaju.

No, taj je pokušaj već g. 1542. doživio strašan udarac, kad je generalni vikar kapucinskog reda Bernardino Ochino prešao na stranu protestantske reformacije te, da umakne inkviziciji, pobjegao u Ženevu.

Sablazan je bila velika jer je Ochino posvuda bio poznat i slavljen kao veliki propovjednik pokore te čovjek neporočna života. Još k tome bio je Talijan pa je njegov prijelaz u tabor reformacije smatran pravim skandalom. On je bio tako velik da je i sam papa Pavao III. svoju bojazan izrazio ovim riječima: "Doskora više neće biti ni jednog kapucina!"

No, na sreću, ta se bojazan nije obistinila. Među kapucinima je bilo odličnih redovnika, koji su živjeli prema pravilu i duhu svetog Franje. Oni su u svojim siromašnim habitima, s kapucom, bradati i s prosjačkom vrećom na leđima, obilazili sela i gradove te propovijedali više primjerom i načinom života nego riječima i učenošću.

Ta propovijed je tadašnoj Crkvi, koja je još uvijek bila prilično svjetska te odviše mislila na čast, sjaj i bogatstvo, bila itekako potrebna. Dobri redovnici popraviše sablazan što ju je pružio jedan od njihovih prvaka, a nju će svojim pravim evanđeoskim svjedočenjem naročito ispraviti ponizni brat "Deogratias", kako su nazivali svetog Feliksa iz Cantalice.

Feliks Porro rodio se g. 1515. u mjestu Cantalice u Italiji. Još kao dječak preselio se u Cittaducale, gdje je u kući Picchi služio kao pastir i radeći seljačke poslove. Sam nije znao čitati, ali je slušao kad je netko čitao životopis starih pustinjaka. To ga je potaklo da ih nasljeduje u strogom pokorničkom životu. Čudesno se god. 1544. spasio kad se izvrnuo s kolima koje su vukli volovi. Tada je odlučio ostvariti ono što je već dugo nosio u srcu: a to je da će postati redovnik kapucin.Stupio je, dakle, u kapucine te u Fiuggiju obavio godinu propisanoga novicijata.

U samostanu S. Giovanni Campano položio je god. 1545. redovničke zavjete posvetivši svoj život još više Bogu. Nešto više od dvije godine proboravio je u samostanima Tivoli i Viterbo-Palanzana, a onda svršetkom sljedeće godine došao u Rim u samostan Sv. Bonaventure - danas samostan S. Croce dei Lucchesi, podno Kvirinala - i ondje ostao 40 godina, sve do smrti, obavljajući službu skupljača milostinje za samostan."Feliks je bio mistični temperament. Spavao je jedva dva ili tri sata, a ostatak noći provodio u crkvi u molitvi, koja se najvećim dijelom sastojala iz razmatranja tajna Isusova života. U posljednjih 15 godina svoga života pričešćivao se svaki dan.

Na blagdane običavaše hodočastiti u 7 rimskih bazilika ili bi po raznim rimskim bolnicama pohađao bolesnike. Gajio je pobožnost prema Majci Djevici, koja mu se više put i ukazala" (Mariano da Alatri, kapucin, doktor crkvene povijesti na Povijesnom institutu svoga reda).Taj i takav brat Feliks, koji je stupio u kapucine kad je red bio u krizi, postade njegovo veliko svjetlo. Na njega se u potpunosti mogu primijeniti riječi sv. Pavla: "Što je ludo u očima svijeta, izabra Bog da posrami mudre; što je slabo u očima svijeta, izabra Bog da posrami jake" (2 Kor 1,27). On je došao u red, kao Gospodin u svijet, ne da bude služen, već da služi.

Zato je i govorio: "Ja nisam brat, već samo s braćom stanujem i njihova sam tovarna živina." A kad je već ostario i primio posjet kardinala protektora i generala reda, oni mu nekim napitkom htjedoše olakšati grčeve u želucu. Ponizni im je brat odvratio: "Vojnik mora umrijeti pod oružjem, a tovarna životinja pod sedlom."Kroz 40 godina brat je Feliks dan za danom obilazio ulicama renesansnoga Rima i prosio milostinju. "Uvijek bosonog, bez sandala, bez ogrtača i zimi, zaogrnut pokrpanim haljetkom nalik na vreću, pravi vjerni učenik asiškog Siromaška. Brat Deogratias, je kao poznati sveci onih dana pripadao gradskim likovima Rima, isto onako kao Ignacije Lojola, Franjo Borgija, Alojzije Gonzaga, papa Pio V., jedno vrijeme Karlo Boromejski, Filip Neri i Kamilo de Lellis.

Svi oni poznavahu, štovahu i ljubljahu svetog prosjaka, ljubimca čitavoga grada. Kardinal Montalto, kasnije papa Siksto V., isprosio si je komad kruha iz njegove prosjačke torbe. Filip Neri zamolio je da mu brat natoči vina, što ga je prosjačeći dobio" (E. Mossmaier).Skromni je brat bio malih životnih zahtjeva i potreba. Za hranu mu je bilo dosta nekoliko korica kruha, za krevet par dasaka, a za uzglavak nekakav veliki smotak pod glavom. Pravo franjevačko siromaštvo u duhu zaljubljenika u gospođu siromaštinu.

Takav život bila je velika propovijed i snažno te uvjerljivo evanđeosko svjedočenje.Obilazeći rimskim ulicama, brat postade savjetnik jednostavnoga puka, ali i onih iz viših slojeva tadašnjega društva. Kako je bio veseljak, pjevao je pjesme, koje su djeca pa i rimske gospođe pjevale još dugo poslije svečeve smrti. Evo jedne od tih pjesama:Gesu, somma speranza, del cuor, somma baldanza. Deh! damma tanto amore,che mi basta ad amarti!Isuse, najviša nado,i srcu najveća jakosti!Molim te, daj mi toliko ljubavi,koliko će biti dostatno da te mogu ljubiti!Sveti brat Feliks bijaše obdaren raznim nadnaravnim darovima, pa tako i darom proroštva.

Papi Sikstu V. prorekao je da će postati papa i potaknuo ga da se tada ispravno vlada. Postavši papa, Siksto V. je htio da se za svetog brata odmah u godini smrti otvori postupak za njegovo proglašenje svetim. Ipak to nije išlo tako brzo. Svetac je umro 18. svibnja 1587., a blaženim je proglašen 1. listopada 1625. Svetim ga je proglasio tek Klement XI. i to 22. svibnja 1712. Rimski hodočasnik može posjetiti njegov grob u crkvi Bezgrješnog Začeća, Via Veneto. U samostanu kapucina u Fiuggi završio je godinu novicijata.

Godine 1545. je u samostanu San Giovanni Campano položio redovničke zavjete. Dvije godine je proboravio u samaostanima Tivoli i Viterebo-Palanzana, pa je premješten u Rim, u samostan podno Kvirinala. U Rimu je ostao 40 godina, sve do smrti skupljajući milostinju za samostan. Svakodnevno je prolazio ulicama Rima kao živa slika Svetog Franje. Znao je reći: “Svi stvorovi služe da nas uzdignu k Bogu, ako ih promatramo u pravom svjetlu i dobrim okom.” Najćešće je uzimao da preživi samo kruh i vodu. Cijelog je života patio od poremećaja u probavi, ali se nikada nije tužio ili tražio lakše službe. Za počinak je koristio je gole daske malo sati.

Kad bi se vratio s prošnje odmah bi pošao u crkvu na molitvu i razmatranje. Veći dio noći provodio bi u crkvi klečeći pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Molio je s raširenim rukama u obliku Križa. Njegova ćelija je bila blizu crkvneog kora. Dolazio bi u crkvu nakon što su svećenici izmolili časoslov o ponoći te bi bio u klanjanju do jutarnjeg pozdravljenja. Zada bi posluživao svećeniku koji je imao prvu Svetu Misu sa velikom pobnžnošću te je sa žarom i suzama primao Svetu Pričest. Česta Sveta Pričest bila je hrana koja ga je snažila i činila spremnim i sačuvala njegovu dušu čistu među svakojakim svijetom koji je posjećivao.

Kada je kod prošnje bio ismjehivan, napadan ili vrijeđan odgovarao bi sa smješkom “Deo gratias” -Bogu hvala. Tako su ga djeca, ljudi, kneževi, svećenici i biskupi pozdravljali i zvali “Deo gratias!” Kad mu je liječnik u teškoj bolesti savjetovao da moli za ozdravljenje ili ublaženje boli, Sveti Feliks je odgovorio: “Isus zna što je meni potrebno. Bolovi su milosti Božje, dragocijene ruže. Zar da odbijem počast trpjeti iz ljubavi prema Isusu. Moje tijelo stvarno bi radije da ne pati, ali ja ne slušam njega, ono treba činiti što je volja Božja!” Za sebe je u šali znao reći da pozna samo šest slova: pet crvenih, to su Rane Isusove, i jedno bijelo, a to je Majka Božja.

Jednom je za vrijeme molitve pao u zanos i Blažena Djevica Marija stavila mu je u ruke Dijete Isusa. Zato ga umjetnici prikazuju sa Malim Isusom u naručju. Umro je 18. svibnja 1587. godne. Po njegovu zagovoru događala su se mnoga čudesa. Blaženim je proglašen 1.lipnja 1625. A u popis Svetaca uvršten je 22. svibnja 1712. Kad je papa Inocent XII. u pratnji kardinala god. 1700. posjetio ćeliju u kojoj je nekoć živio sv. Feliks, rekao je ovo: "U toj je, dakle, siromašnoj tijesnoj kolibici 40 godina stanovao taj Božji sluga. On je na ovoj zemlji bio samo jednostavan brat i skupljač milostinje za svoju braću. Sada pak s Bogom u nebu kraljuje te ga zbog njegove svetosti slave velikaši i odličnici svijeta, a s time propada slava svih knezova i monarha ovoga svijeta." Postoji, dakle, jedna nevidljiva, duhovna, evanđeoska veličina, koja nadvisuje sve posve naravne i ovozemske veličine i odlike.

Sveti Celestin V., papa, 1215. - 1296.

U Rimu je 4. travnja 1292. umro papa Nikola IV. Nakon njegove smrti sastaje se 12 kardinala da mu izaberu nasljednika. Izbor je trajao ništa manje nego 27 mjeseci. Bilo je natezanja bez kraja i konca, dok se napokon ne složiše u izboru kandidata. Izabraše 5. srpnja 1294. za papu pustinjaka Petra da Morronea, koji uze ime Celestin V. On je bio sin skromnih seljaka Angelaria i Marije, rođene Leone.

Rodio se u Iserni, vjerojatno oko g. 1215., kao pretposljednje od dvanaestero djece. O posljednjim godinama njegova života znamo mnogo iz pouzdanih pisanih izvora, ali o njegovu djetinjstvu i mladosti veoma malo. Na Petra je izvršila velik utjecaj njegova pobožna majka. On je zavolio molitvu, razmatranje, samoću, pa je, ne navršivši ni 20 godina života, odlučio postati redovnik.

U tadašnjem svijetu južne Italije, u kojem su vladale strasti, napetosti i zadjevice između pojedinih gradova, franjevački je duhovni pokret oduševio mnoge da se povuku iz ovozemaljskoga meteža i potraže duhovni mir u osamljenim molisanskim brdima. Taj val je zahvatio i Petra pa on stupi u samostan S. Maria di Faifoli. No, nakon nekoliko godina ostavi samostan da bi mogao živjeti kao pustinjak. Ipak se i kao pustinjak selio iz jedne osame u drugu. Tako je jedno vrijeme proveo u Castel di Sangro, pa onda u špilji brda Pelleno. U Rim je došao god. 1238., bio zaređen za svećenika, dobivši od pape Inocenta IV. dopuštenje da i dalje može živjeti kao pustinjak. Na povratku iz Rima g. 1241. nastani se na brdu Morrone, nedaleko od Sulmona.

Kasnije sa svoja dva učenika, Rinaldom iz Sulmona i Robertom Salle, pođe na brdo Maiella, gdje g. 1246. osnuje pustinjačko naselje. Izišavši zbog svoje svetosti na glas, privukao je k sebi velik broj učenika, sljedbenika i tako osnovao čitav niz pustinjačkih naseobina. Papa Urban IV. izdade god. 1263. bulu kojom potvrdi njegovu redovničku ustanovu - celestince - uklopivši ih ipak u benediktinski red. Kako je tada u Crkvi bila prilična sklonost za osnutkom novih redova, Petar je dočuo da će opći sabor u Lyonu dokinuti sve redovničke družbe novijeg datuma. Zato je pohitio onamo kako bi za svoje učenike dobio potrebno jamstvo. Kad je došao u Lyon, sabor je već bio zaključen. Ipak ga je primio papa Grgur X., izdao mu bulu Religiosam vitam od 22. ožujka 1275., kojom potvrđuje njegov red kao izdanak benediktinskoga.

Vrativši se iz Francuske u Italiju, dao se sav na organiziranje svoga reda, kojemu je dao naziv Braća Duha Svetoga, međutim su bili više poznati pod nazivom celestinci, koji u narodu postadoše veoma obljubljeni. Broj im se neprestano povećavao pa ih je kod utemeljiteljeve smrti bilo već oko 600. Ti su pustinjaci u 40 skupina bili razasuti po Abruzzima, Pugli i Laciju. Svetac ih je neprestano obilazio i poticao na ustrajnost u takvu načinu života. Svetac je god. 1286. sazvao generalni kapitul svoga reda i na njemu se odrekao dužnosti glavnoga priora. Učinio je to da se može u samoći nesmetano posvetiti kontemplaciji. Na Monte Morroneu podigao je svoju posljednju naseobinu i tu bi zatečen nenadanom i neobičnom viješću da je izabran za papu. Povjesničari se još i danas ne slažu u tome kako je zapravo došlo do tog izbora.

Jedni misle da je kardinale na taj izbor navela Petrova neobična svetost, drugi da je to bio politički potez Karla II. Anžuvinca, napuljskoga kralja, treći opet da je to vrijeme tražilo anđeoskoga i produhovljenoga papu. Povijesna je činjenica da je taj izbor u puku bio izvanredno dobro primljen i slavljen. Petar uze ime Celestin V. Kasniji događaji potvrdiše da je ipak Karlo Anžuvinac u tome imao velik utjecaj, a s njime i svoje planove, da se može lakše uplitati u crkvene poslove. Pustinjak star već 80 godina nije poslušao kardinale da dođe u Peruggiu i ondje bude okrunjen za papu, već posluša savjet kralja koji je želio da se krunidba obavi u Aquili. I tako Papa bi u Aquili u crkvi S. Maria di Collemaggio 29. kolovoza 1294. najsvečanije okrunjen.

Ljetopisac Tolomeo da Lucca piše da se za tu zgodu skupilo u Aquili 200.000 ljudi, što neki drže da je pretjerano. Novi se papa sada nenadano našao u posve drugoj okolini nego što mu je bila dosadašnja. On se nije razumio u politiku ni u složene poslove rimske kurije, pa su njegovu jednostavnost i prostodušnost mnogi iskoristili. A bilo je pretjerane sklonosti i kod samoga Pape prema redu što ga je bio osnovao, kojeg je počeo obasipati raznim bulama i povlasticama, tako da to neki nazvaše "redovničkim nepotizmom". Pokazao je i neku blagonaklonost prema pobunjenim franjevcima na čelu s Petrom iz Macerate. Dijelio je svuda oko sebe povlastice koje, onima što su ih tražili, bijahu više za njihovu materijalnu korist nego za dobro duša.

Kralj Karlo II. Anžuvinac, kraj neiskusnog pape, sve se više uplitao u crkvene poslove pa ga je prisilio da 18. rujna 1294. imenuje 12 novih kardinala, od toga 7 Francuza. Sve su to bile osobe sklone samome kralju. U prisutnosti kardinalâ Celestin V. se odrekao papinstva i vratio u svoj pustinjački život. No, novoizabrani papa Bonifacije VIII., bojeći se da neki fanatične Celestinove pristalice ne bi stvorili u Crkvi zabunu, bivšeg papu stavi u pritvor. Ali taj uspije pobjeći u svoju ćeliju na Monte Morrone. Odatle je kanio poći čak u Grčku. No Bonifacije VIII. prisilno ga vrati u tvrđavu Fumone, gdje je Celestin živio u potpunoj odijeljenosti od sviju. Nakon 10 mjeseci pravoga zatvora 19. svibnja 1296. smrt oslobodi Celestina svih zemaljskih muka i zaplitaja.

Sveti Bernardin Sienski, pučki propovjednik

Republika Hrvatska Veliki pučki propovjednik XV. stoljeća u Italiji bio je franjevački misnik Sv. Bernardin Sienski. Rodio se g. 1380. u Massa Maritima kod Siene. Otac mu je posjedovao rudnik te stajao na čelu mjesne uprave. Kad su Bernardinu bile četiri godine, pomriješe mu roditelji i on osta siroče. Kako nije imao braće ni sestara, rođaci ga uzeše k sebi u Sienu, koja postade njegov zavičaj, a on će je proslaviti isto tako kao i prije njega slavna Sv. Katarina Sienska. Sveti Bernardin je bio sposoban mladić pa se upisao na slavno Siensko sveučilište. Kao student bio je zbog svoje sposobnosti da svakome bude iskren prijatelj i zbog svoje poslovične darežljivosti veoma obljubljen.

Svoju čovjekoljubivost pokazao je još više kad je u Sieni zavladala kuga. Svi bogataši pobjegoše tada iz grada i skloniše se na svojim seoskim imanjima. Iznimka je bio Bernardin, koji ostade u gradu i za jadne okužene učini veoma mnogo. Bernardin je sve svoje imanje podijelio siromasima i g. 1402. sam postao potpun siromah prigrlivši franjevačko siromaštvo. Pridružio se god. 1404. u Colombaiu opservantskoj, tj. strožoj grani franjevačkoga reda, u kojoj je zaređen za svećenika. Jedno je vrijeme djelovao u osamljenom brdskom samostanu posve nepoznat velikom svijetu.

Ali Providnost ga je odatle htjela izvući te postaviti na svijećnjak da svijetli mnogima. Jednom je neki propovjednik naglo obolio pa ga je zamijenio Bernardin. Ta je propovijed toliko zanijela puk da su ga počeli na sve strane tražiti za propovjednika; i tako g. 1417. započe njegov veliki propovjednički pohod Italijom. Sveti Bernardin kao propovjednik postade veliki promicatelj pobožnosti prema Imenu Isusovu. Simbolom toga imena uresio je mnoge crkve, kuće, javne zgrade. Neki se pobuniše protiv te pobožnosti pa su protiv sveca vođena i tri crkvena sudska postupka: g. 1426. za vrijeme pape Martina V., g. 1431. za vrijeme pape Eugena IV. i g. 1438. na općem saboru u Baselu. No, na sreću, uvijek je izišla na vidjelo istina te bila dokazana Bernardinova potpuna pravovjernost, čistoća nakane i izvanredna svetost života U znak zadovoljštine za optužbe i sudove ponudili su mu za redom tri biskupske stolice: u Sieni, u Ferrari i Urbinu, no on ih je sve tri odbio. Sveti Bernardin Sienski od g. 1430. nadalje dao se i na pisanje velikih teoloških rasprava.

Pisao ih je latinskim jezikom te osvijetlio glavne dogmatske i ćudoredne istine kršćanske vjere. Pisao je i o Presvetoj Djevici, o Sv. Josipu, o pitanjima duhovnoga i asketskoga života. Njegove su misli kasnije razradili i razvili mnogi teolozi, ali one uđoše i u velike marijanske enciklike Leona XIII. Iucunda semper od 8. rujna 1894. i sv. Pija X. Ad diem illum od 2. veljače 1904. Sv. Bernardin Sienski se bavio i josipologijom, tj. teološkim naukom o sv. Josipu. Bio je jedan od najvećih promicatelja te znanosti. On je prvi koji brani neke povlastice sv. Josipa, kao npr. da je i on uskrsnuo prije sveopćeg uskrsnuća tjelesa. Njegovo su mišljenje kasnije prihvatili veliki teolog isusovac Franjo Suarez, pa Sv. Franjo Saleški, naučitelj Crkve, i napokon učeni papa Benedikt XIV. koji to mišljenje prihvaća barem kao vjerojatno. Sv. Bernardin je veoma zaslužan i za duhovnu obnovu franjevačkoga reda.

On je mnogo utjecao na svetost velikih franjevaca svoga vremena: Sv. Ivana Kapistrana, Sv. Jakova Markijskoga i drugih. Kroz 4 godine obavljao je službu generalnog vikara franjevaca opservanata i broj je njihovih samostana od 20 podigao na 200. U redu je promicao i temeljitu teološku naobrazbu i studij boreći se protiv "svetog primitivizma" nekih fratara. Podizao je razna učilišta na kojima je i sam predavao. Franjevcima, koji nisu imali dovoljno teološkoga znanja, nije dao ispovijedati. Obavljao je i neka poslanstva za koja je bio zamoljen od svjetovnih vladara. Na jednom od svojih brojnih putovanja osjeti kako ga izdaju sile. Došavši, dakle, u selo S. Silvestro blizu Aquile, primi svete sakramente i preminu 20. svibnja 1444. baš uoči Spasova. Već g. 1450. na Duhove Nikola V. proglasi Bernardina svecem. Bila je to veoma svečana kanonizacija, kojoj je prisustvovalo mnogo vjernika.

MARIJIN ŠTOVATELJ

U Sieni, malom gradiću u Italiji, jedan dječak je svaki dan odlazio u šumu i tamo ostao sate i sate. Po gradiću se o njemu svašta govorkalo. Samo jedna osoba nije nikada u njega posumnjala: maćeha. Voljela ga je kao majka, a on nju isto tako kao sin. Odgajala ga je u pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji.
- Sinko, tko izabere Mariju za majku, taj nije nikada siroče.
- Ali, mamice, pa ni ja nisam siroče. Ti si moja majka.
- Jesam, drago djete. Ali Marija je tebe izabrala da ti bude majkom.
- Ali, mama, Ona je i tebi majka.
- Jest! Ali tebi posebice. Ti si se rodio na Marijin rođendan,Malu Gospu. Ti si se krstio isti dan. Tvoja je majka umrla da ti pokaže da svu ljubav daruješ Mariji.
Tako je tekao razgovor u njegovoj petoj ili šestoj godini. On je obilazio crkve i tražio Marijine olatare. Postao je pobožno dijete.
Jednoga dana, kad mu je bilo već deset godina, prestadoše ga vidjeti po crkvama. Po čitav dan provodio je u šumi. Mačeha je to zapazila, ali je još uvijem imala puno pouzdanje u njegovu pobožnost. Ipak, da ga upozori na šaputanje po gradu, upita ga:
- Sine, kako ideš?
- U šumu, mama!
- Što ćeš tamo, sinko moj?
- Čeka me moja draga! I dečko je odjurio. Mačeha je poslala njegovu sestru da ga prati izdaleka. Duboko u šumi, dečko se zavuče u grmlje, da ga je sestra gotovo izgubila iz vida. Odjednom ona ugleda kroz granje kako njezin brat kleči pred malim Marijinim kipom, odavno zaraslim u trnje i šikaru, pred kojim dzgo nitkonije klečao.
To je bila Bernardinova "draga". Nastavio je tako kroz cijeli život. Na Marijin rođendan stupio je u Franjevački red, obukao habit Svetog Franje.Ma Marijin rođendan položio je svete zavjete siromaštva, posluha i čistoće. Na Marijin rođendan postao je svećenik. Na Marijin rođendan izgovorio je svoju prvu propovijed i postao jedan od najglasovitijih propovjednika svih vrremena.
Rođen je s jednom manom: mucao je. Posvuda je govorio da ga je Marija izliječila i poslala da propovijeda o Njoj.
On je začetnik molitve: "Pod tvoju obranu se utjeečemo.!" Uveo je štovanje Imena Marijina.

DuhovnaObnova

Republike Hrvatske

Izbornik

Kontakt