Izbornik

Kontakt

Vaše ime E-mail Vaša poruka:

Linkovi

OFM
Franjevački svjetovni red
Blago
Letak za osobe bez doma i prihoda u Gradu Zagrebu

DAVOR PAVUNA: FIZIKOM DO STVORITELJA

Piše: Davor Pavuna, fizičar

Moja cijela obitelj, posebice s djedove strane, Matasovići, bili su kršćani; i s mamine i tatine strane... Dakle, bili smo katolička obitelj, no roditelji mi nisu htjeli reći šta znači stvarni Isusov nauk, ne zato što nisu bili Isusovi, bili su, no bojali su se komunista. Kada me mama krstila u Osijeku 1953., tri puta je partijski sekretar tražio obrazloženje, jer je mama bila nastavnica. Roditelji su morali jako paziti; jer djedovi su bili u logorima, tata je proživio križni put (nije u životu mrava zgazio!) Ne želim kritizirati svakoga tko je bio povezan s komunizmom, jer bilo je tu i časnih ljudi. I u titoizmu također. Nije ni Tito bio u svemu negativan, koliko god je bio zločinac da bi došao na vlast! Međutim, ja sam u prvom razdoblju svog života, do 29.- te godine, bio odgajan kao izvanredan matematičar i fizičar, smatrajući da ću saznati istinu putem fizike.

Moj mentalni sklop tih godina više je naginjao agnosticizmu. U konačnici sam mislio; dragog Boga ne poznam. S druge strane htio sam saznati Istinu - ali kao istraživač, znanstvenik. I onda se dogodilo... Pao sam pod Božju milost s 30 godina, kad sam napokon upoznao nauk Isusa Krista, Isusa Krista osobno - prvo u Engleskoj, pa na duhovnim vježbama kod p. Zvjezdana Linića i dr. Tomislava Ivančića... Na Jordanovcu dva puta, i na kraju kod brata Rogera u Taize-u u Francuskoj, gdje sam otvorio srce Isusu Kristu, onda je milost i ljubav Božja ušla u moje srce. I od tada svjedočim: Dragi Bog je živ! Ovdje i sada!

Ako vi mislite da je On negdje gore u svemiru - nije istina! Dragi Bog je točno ovdje i sada! Snaga moga svjedočenja nije kroz Bibliju - koju volim, cijenim, poštujem, ona nije kroz teologiju - koju cijenim, poštujem, čak je ne poznam dovoljno. Ona je kroz to što sam znanstvenik, fizičar međunarodno vjerodostojan, čovjek koji je proučio Kreaciju. Kreacija je vjerodostojna i nevjerojatna! Nevjerojatna! A Kreator, koji se krije iza toga je beskonačno, beskonačno beskonačan! Mi smo svi - ali stvarno svi!, vjernici, svećenici, biskupi, nadbiskupi, Crkva, svaka Crkva - podcijenili Kreatora svega što Jest. Bog je nezamislivo veći nego mi... Ponavljam izraz nezamislivo, nedokučivo umom, čak transcendentalno. Niste ni izrazili molitvu - On je osjetio! Jer ne možete biti izvan dragog Boga! Problem je u nama, nikad u Njemu!

SVEPRISUTNA BOŽJA MILOST

Shvatio sam da je Isus Krist najveći univerzalni znanstvenik. Kad sam bio u Indiji, kod raznih gurua - među njima Sai Baba i drugi, bio sam u budizmu - sve sam prošao, od Kabale do Moonovaca, do Hare Krišne... Neću govoriti o raznim sektama, nije poanta u tome. Poanta je da su mi oni sami usred Indije rekli 1985: "Pa zar tebi Isus Krist nije dovoljan. Dozvolio je da ga u Rimskom Carstvu razapnu na križ! A mogao je izbjeći, naravno da je mogao, jer je Božji Sin. Nije! Dozvolio je! Da iskupi naše grijehe! A što su naši grijesi? Odstupanja od idealne ljubavi...Svi smo mi griješni. Griješni smo jer nismo shvatili da je Milost Božja totalna - svuda, svagdje, sveprisutna! Ne može atom biti bez Božje milosti - govorim kao fizičar! Leopold Mandić, svetac (bio sam nedavno u Herceg Novom). Njegovo tijelo, kada je umro, nije se raspalo! To je dokaz da je metafizika iznad fizike. Po fizici bi se tijelo moralo raspadati, no ovo je primjer da Božja Milost daje Znak. Primjer levitiranja sv. Franje u Kaliforniji... Primjera je bezbroj. Tko zna u Hrvatskoj za Therese Neumann iz Bavarske?! Nije niti jela, niti pila, živjela je samo od Euharistije. Nema većeg od Isusa Krista! Nije poanta u tome. Poanta je, to kaže pater Linić: Gdje si ti u odnosu na Isusa Krista? Jer On kuca na srce. Da li si srce otvorio i otvorila? Po sebi sam totalna nula, čujte me dobro! Ja sam nula! Kad ste nula, najmanji ste! Davor Pavuna je nula! Ali dragi Bog je beskonačan...Idući put kad slušate vašeg lokalnog svećenika, idući put kad slušate ili čitate Bibliju, nemojte reći da vam sluga Božji, fizičar svjetski dokazan, vaš brat Davor Pavuna nije rekao: Dragi Bog je živ, ovdje među nama! I beskonačno, beskonačno, beskonačno beskonačan! A znate onu matematičku? Nula i beskonačno je beskonačno. Kad sam Kristov, beskonačan sam. I to je istina o meni. Ne što sam pametan, ne što sam školovan, ne što sam uspio - ne! Sluga sam Božji! Dane su mi predispozicije, govorim nekoliko jezika, sviram gitaru i znam fiziku kako treba. Ali to je Božja Milost, kao što je milost za svaki atom. Ja ne poznajem teologiju dovoljno, ali znam da je istina što govorim. Jer mi je dragi Bog dao da vidim nevjerojatnost Kreacije. Kad bi znali vi što znam ja, koliko je nevjerojatan Univerzum, klekli bi ovdje i sada - ne treba ni oltar! Tu biste kleknuli! I rasplakali biste se što ste živi, jer život je Milost! A ljubav je nadmilost! A zaboravili smo ljubav i zajedništvo! A to je jedina poruka Isusa Krista: Ljubi samoga sebe, ljubi dragoga Boga, ljubi bližnjega svoga! Prema tome, probudite se!

VJERA JE IZNAD ZNANOSTI

Koliko su vjera i znanost danas pomirene? Svi najveći fizičari planetarno - od Newtona do Einsteina, do Bohra, i ako hoćete dozvoliti da stavim i sebe u taj klub - svi mi smo vjernici. U mom uredu u Lausanni, na švicarskom Institutu za tehnologiju, naglašavam, Federalni Institut za tehnologiju, gdje su profesori doslovce imenovani od vlade u Bernu! Iznad nas je samo dragi Bog! - svaki petak u 12.15 sati u mome uredu, 21 godinu fizičari, matematičari, inženjeri, profesori sastaju se. Molimo se Isusu Kristu! Već 21 godinu! Radosno se šalimo da imamo svoju nano-crkvicu. Moj dekan je Amerikanac i vjernik! Šef fizike - vjernik! Nije važno koje su nacionalnosti! Isusu Kristu se molimo - i Očenaš, i dragi Isuse, pomozi nam. Na Odjelu za fiziku, na Odjelu za fundamentalne znanosti! Molimo za one koji su hipnotizirani u boljševizmu i redukcionističkom materijalizmu. Oni nisu ničega svjesni i za njih moramo moliti. I molimo! Imam brojne kolege koji čak nisu vjernici, kažu: Daj, moli za mene! To je takav blagoslov milosni što ti imaš vjeru. Da, onda molim za njih. I ne samo ja! Svi moji prijatelji! Prema tome, vidite, mi nismo samo ljudi koji govore. Mi molimo! Mi znanstvenici! Sami smo napravili neku svoju nano-crkvicu, kako mi to kažemo..I molimo redom svaki petak. Ako nismo zajedno, svejedno molimo. Ako smo na putu, molimo.Znanost i vjera su totalno pomirene. Vjera je iznad znanosti. Znanost je jedna predivna kategorija - istraživati istinu o Kreaciji. A vjera je puno dublja, vjera je Ljubav, vjera je transcendentalna kategorija. Da se spozna Isusa Krista, nema jednadžbi! Morate otvoriti srce, umrijet u vlastitom ego-u. I kad vam milost Božja uđe u srce, onda osjetite jednu blagost. I osjećate se bolje. Shvaćate da je majčina utroba univerzum.Na isti način kao što ste bili fizički kao beba u majčinoj utrobi, na takav način se počnete osjećati vi - u utrobi Božjoj, kreacijskoj. Univerzum - to je utroba Božja. I vi ste beba u njoj - uvijek i svuda. Jedino se treba osloboditi, prestati svojim egom kontrolirati stvari, događaje! Shvatite da vas Božja milost stalno i uvijek vodi...

LJUBAV JE NAJVIŠE STANJE SVIJESTI

Ljubav je najviše stanje svijesti. Ljubi samoga sebe… Onda ljubi bližnjega svoga. Isusov nauk je vrlo precizan! To je dovoljno! Zaživimo ljubav Isusovu! Znate, čak metafizičari kažu: ako je Sotona 666 simbolički, Isus Krist je 777. Nema Sotone, kad ste u Kristu!Ja sam fizičar; znam redove veličina, znam kako je koja sila u odnosu na koju silu. Nema veće sile nego Kristove... Ne možemo biti bez Isusa. To mi ne vidimo, to je misterij... To je milost poznavanja fizike. Kad sam to shvatio iz fizike - odjednom sam zavapio: uauu! Bog je govorio istinu! On je još iznad toga, On je još veći, znate. Onda sam shvatio da sam nula. A snaga nule je da je povezana s beskonačnošću... Snaga dolazi kad sam vidio koliko je nevjerojatno precizna i savršena Kreacija. I kad sam shvatio da je Prauzrok iza toga svega nadnaravno inteligentan. Veće Kreacije nema! Kreacija je savršena. Kad sam to shvatio moja se vjera učvrstila i dala podstrek da svjedočim...Braćo i sestre katolici, ako ste Isusovi, Kristovi, umrite danas u egoizmu! Zaživite ljubav, zaživite zajedništvo! Služite jedni drugima, volite sami sebe, povjerite se da služite jedni drugima - jer služeći drugomu, bratu ili sestri, služite dragom Bogu! Shvatio sam to i kao fizičar. Dragi Bog je živ i ovdje, s nama. Na nama je da zaživimo Božje darove - ovdje i sada!

Za kraj dodatak - evo naglašavam ovu bitnu poruku za sve nas Hrvate: Mi Hrvati smo kao nacija zaboravili što je normalno nacionalno samopoštovanje, te smo ustvari duhovno upali u duboku krizu. Posljedično (u toj kolektivnoj hipnozi i strahu) neprestano sociološki i politički, te financijski dopuštamo manipulacije raznih središta moći i globalno se osjećamo (većina naroda) neslobodni. Usput, a što možemo biti drugo nego Hrvati i normalno je da prvo u svome biću zaživimo – hrvatstvo. To nam je svakome majka dala. Čovjek koji ne voli i ne poštuje svoju majku i svoju domovinu, ne može zaživjeti svoje ljudstvo.

A Put, Istina i Život jest Isus Krist, te kad se stvarno nas 90% nominalnih Katolika otvorimo i postanemo Kristovi, tada ćemo se osloboditi ovozemaljskih 'Cezara' i u Lijepoj Našoj će procvjetati rajski vrt. A svakome od nas je zadatak da otvorimo srce Isusu jer On nam je rekao:''Volim Te kakav god Ti bio, jer Ja Jesam ... i ... neprestano kucam ... !''

http://www.zupavelikamlaka.hr/index.php?/zvm/NOVOSTI/VIJESTI/DAVOR-PAVUNA-FIZIKOM-DO-STVORITELJA

Svjedočanstvo Tatjane Matejaš Tajči

Neću vam reći kada, ali, rodila sam se u Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske. Iz obitelji sam koja nije prakticirala vjeru. Moji mama i tata su me naučili svim vrijednostima katoličke vjere, ali ne znam da li zbog straha od komunizma, ili jednostavno zato što su bili mladi i nisu znali drukčije, i možda su bili pod utjecajem vremena, modernizma, prijatelja koji isto tako nisu imali vjeru, nisu nas vodili u crkvu. Svejedno, ja sam odrasla u svijetu glazbe, u svijetu u kojem je postojalo nešto, ili netko, izvan i veče od nas.

Kao mala počela sam pjevati, već od četvrte godine, i to na televiziji, na festivalima, gdje god je trebalo tu sam bila ja. Ono što me je privlačilo glazbi je bila baš ta snaga glazbe koja vas ponese, koja kad pjevate možete se naći sasvim negdje drugdje. Svijet je bio ljepši, straha je nestajalo. Boli, svega toga nije bilo kad smo pjevali. Odrastala sam, išla u muzičku školu i sve sam one djelove djetinjstva prošla kao i svi drugi. Sjećam se samo da kad bi me u školi pitali da li vjerujem u Boga, to je bilo ipak onako, u Zagrebu malo tiše, nije se baš smjelo naglas reći, rekla bih da ne. Zato što je to tako, ja sam mislila, trebalo biti, ako sam htjela imati sve 5 i ako sam htjela biti dobra i biti prava pionirka.

Međutim, negdje u srcu, znala sam da je to laž. Znala sam da u mom srcu postoji On, znala sam da je negdje i da ću Ga kad - tad ponovo susresti i biti Mu blizu. Zapravo sam tek kad sam postala tinejđerica, u tim nekim godinama, u kojima se svi tražimo i gubimo, i ponovo se tražimo, i ponovo se gubimo... U tim godinama sam prvi puta opet potražila Njega. Možda kroz neku nesretnu ljubav koja me ostavila praznu, povrijeđenu, samu... Možda sam tada pomislila da li postoji netko tko bi mi pomogao na koji način da živim svoj život dostojanstveno i da se ne osjećam prljava, da se ne osjećam sama i da ne osjećam sve ove ružne osjećaje. Međutim, još sam morala priječi nekoliko koraka prije nego što sam došla do Istine.

S devetnaest godina imala sam priliku da nastupim na jugoslavenskom izboru za pjesmu Eurovizije. Mene su zapravo poslali tamo zato što nisam bila velika konkurencija pjevačima koji su trebali pobjediti. Ja sam bila tek devetnaest godina i još nisam bila, kako se veli, nitko i ništa na estradi iako sam prije toga dugo vremena pjevala i radila i bavila se glazbom. Te večeri ja sam pjevala jednu pjesmu koju mnogi od vas ovdje znaju, koja se zove Hajde da ludujemo. Ja sam obećala da je neću pjevati danas. Tada, te večeri, kao da se sve skupilo u meni, sve one godine rada, sve godine nadanja... Sve ono što sam željela stavila sam u tu večer, u tu pjesmu. I pobjedila sam. Svi se sjećaju one narančaste haljinice, one frizure i jednog preljepog osjećaja. Još je uvijek imam u svom ormaru.

Ja mislim da smo svi te večeri, u tom nastupu... Nije to bilo važno, ni ta pjesma niti ja. Bilo je to nešto više, nešto veće od svih nas. Bila je to neka nada, neki prozor u budućnost. Mislim da smo tada svi znali da će godine koje dolaze biti teške i drukčije od onoga što smo mi znali. Mislim da smo se svi negdje duboko nadali da će nam novi život i budućnost donjeti možda neku slobodu koju nismo imali.

Ja se sjećam, na nekom mom, možda prvom, koncertu... Ja sam tada željela, toliko sam željela upoznati Boga, i toliko sam željela biti gore na toj sceni i reći da vjerujem, a znala sam da još uvijek nije vrijeme da se kaže. Nije se moglo, nije se smjelo. Možda su neki bili hrabriji i odlučniji, onako kako treba. Ja nisam. I onda je došao rat.

Ja sam bila Tajči, popularna pjevačica koja je imala sve. Ljudi su mi zavidjeli, djeca su mi pisala pisma u kojima si mi govorili kako bi željeli biti kao ja i da sam im ja sve na svijetu. A ja bih pjevala svoju Hajde da ludujemo ili svoju Dvije zvijezdice i stajala bih gore i gledala bi u more ljudi, i shvaćala bih da osim te pjesme, osim te tri minute, koje su tako kratke, ja im imam vrlo malo pružiti. I baš tada, zato što je dolazio rat, svi smo se pomalo počelo bojati. Ja bih stajala na pozornici, gledala te ljude i mislila "možda ih sutra neće biti, možda sutra nikoga od nas neće biti, bez vjere kakvog to sve ima smisla..." Bez vjere, i moja slava, i moja popularnost, i moje pjesmice bile su samo tri minute a ne vječnost koju čovjek treba.

I tada, sjećam se, bilo je to negdje u Istri, mislim da je bio Labin, koncert prije jedne Nove godine, kada je bilo možda dvadeset tisuća ljudi, ja sam pjevala i odjednom me ulovio onaj pravi fizički strah. Ja nemam nikad tremu, pogotovo kad pjevam, ali tada kao da su mi se noge oduzele, imala sam takvu nervozu u sebi. Sjela sam malo sa strane, i rekla sam "Božem molim Te uzmi me! Uzmi me i vodi me kud god hoćeš. Nauči me, daj mi snagu, daj mi vjeru, daj mi nešto da mogu tim ljudima dati nešto više od samo te tri minute. Ja ću ti se predati potpuno".

I baš tog ljeta navršila sam dvadeset i jednu godinu i u jednoj maloj crkvici, to je bilo prvi puta da su me prijatelji zamolili da otpjevam jednu pjesmu u kapelici. I to je bilo prvi puta u mom životu da sam pjevala ne ljudima, i ne radi sebe, nego Bogu, onako tiho, anonimno gdje smo bili samo On i ja. (Zapjeva Krist na žalu)

I dok sam pjevala tu pjesmu čula sam da me zove. Možda sam se malo previše uživjela, možda sam željela tako jako da me On zove (govori plačnim glasom) ali u tom trenutku bila sam spremna sve ostaviti. I lako mi je bilo ostaviti i slavu i novac. Ono što je bilo teško bilo je ostaviti moj dom, moju obitelj, moje prijatelje, sve te ljude koji su tako gledali u mene, kojima sam toliko jako željela dati tračak nade, komadić sreće, neku vjeru, po koju sam i sama išla, zbog koje sam željela krenuti na put ma koliko jak, ma koliko težak bio.

I, eto, spakirala sam dva kofera, uzela nekoliko dolara i krenula u nepoznato. Stvarno nisam znala kud sam krenula. Odlučila sam se za New York zato što je tako velik i najlakše se u njemu izgubiti u mnoštvu i biti anoniman. Stvarno sam željela krenuti od dna. Htjela sam biti nitko i ništa s ničim, htjela sam sve svoje ovozemaljske stvari maknuti od sebe kako bi mogla potpuno lagano i potpuno oslobođena od svega krenuti dalje i koračati na tom putu. Naravno, Božji putevi su čudesni i ponekad vrlo humoristični, i sve se nekako dogodi savršeno.

Kad sam sletjela u New York, jedan prijatelj mi je pomogao da prvih tjedan dana imam plaćenu hotelsku sobu pa se nisam morala brinuti. Drugo jutro otišla sam u hrvatsku crkvu jer se još nisam znala moliti na engleskom, a htjela sam se zahvaliti dragom Bogu što me je doveo živu i zdravu i što mi je dao snage da napravim taj korak i sve ostavim iza sebe.

To jutro u hrvatskoj crkvi mislila sam da ću se dobro kamuflirati, da me neće prepoznati. Međutim kako je bila zima a crkva je velika, fratri i sestre su odlučili da misu imaju u sakristiji jer dođe malo ljudi, možda dvoje - troje. I tako se baš nisam mogla puno skrivati. Tamo su bile tri sestre, tri fratra, ja i jedna divna, pokojna teta Stanka. Molili smo i oni su čuli da se ja molim na hrvatskom. Poslije su me pitali kako se zovem. Rekla sam da se zovem Tatjana, nisam htjela odati da sam Tajči. No međutim, skužili su me vrlo brzo. I tako su me primili širokogrudno, kao da sam dio njihove obitelji. Ta dobrodošlica mi je dala još više i snage i vjere. Ali ne samo to. U njihovom franjevačkom duhu ja sam htjela rasti.

Toliko sam naučila baš od njihove duhovnosti, od njihove brige za bližnjega, od njihove potpune predanosti. To sam željela i ja. I zato mi od tog dana nije bilo teško ni kad sam morala raditi neke poslove, koji bi možda bili skandalozni kad bi vam rekla da netko tko je imao nešto mora to raditi. Ali nije da sam morala nego sam željela. Željela sam pobjediti sebe i svoj ego, željela sam da mi nikad više u životu ne bude važno što i koliko imam izvana nego samo iznutra.

Nekoliko godina izgrađivala sam se na tom putu pošto sam tvrdoglava. Mi Zagrepčanke smo malo tvrdoglave, pa mi je dugo trebalo da neke stvari shvatim, da naučim. No, nakon nekoliko godina, imala sam lijepi posao u New Yorku. Glumila sam u jednom velikom kazalištu, igrala sam Majku Mariju u jednom prekrasnom božičnom spektaklu. Nakon toga sam odlučila odseliti se u Los Angeles. Stvarno nisam imala želju za Los Angelesom jer me nikad nije privlačio. No dogodilo se da sam baš tamo morala biti kako bi upoznala svog supruga. To vam sad moram nabrzinu ispričati jer znam da ima puno mladih ljudi.

Svi mi, kad smo mladi i dok čekamo tog svog princa na bilelom konju, kao ja... Ja sam točno zamišljala kakav sam željela da bude, imala sam cijelu listu toga kako bi on trebao izgledati i sa čime bi nse trebao baviti. Tako da sam, kad sam upoznala svog supruga Matthewa, odmah prošla kroz listu i rakla "OK, to nije on". No on je bio dosta uporan tako da sam dva mjeseca nakon što me je zvao da se nađemo na kavi, ja sam konačno pristala jer sam se morala seliti, a ja sam baš ono, žensko. Ako treba podići kutiju ja si ne bi baš previše mislila da i ja mogu podići kutiju, nek dečki dižu kutije. Tako sam rekla: "Eto Matthew, ako ti stvarno hoćeš provesti malo vremena sam mnom, dođi pa ćeš mi pomoći ove kutije nositi".

I tako smo, među tim kutijama počeli razgovarati, i shvatila sam da zapravo sve te stvari koje sam ja napisala na listi, nisu važne. On je imao samo jednu stvar koja je mene privukla, koja je bila najvažnija. On je bio jedan od onih rijetkih ljudi koji je čekao svoju princezu, koji je čekao da podjeli onu najveću intimnost koju čovjek može podjeliti, za onaj čas kad će pronaći osobu s kojom će ostati cijelog života. Ja sam imala drukčiji put. I u času kad je on meni pružio ruku, rekao mi je da prošlost ne postoji kod dragog Boga, da je prošlost - prošlost, osobiti kad kleknemo i molimo za oproštenje, kad promjenimo svoj put i svoj način života, onda ne postoji ništa nego samo sad, kad smo promjenjeni i kad znamo kakva će nam budućnost biti samo zato što vjerujemo i što je On uz nas i On nam daje snage.

Vjenčali smo se u Zagrebu prije šest i po godina. Imamo troje djece Dante ima šest godina, Evan koji ima četiri i Blais, Blaž koji ima samo jednu godinu. Mi putujemo zajedno kao obitelj po cijelom SAD-u
a i izvan. Pozvani smo u puno zemalja. Teško nam je sad zbog djece, ali kad malo porastu onda ćemo se i na druge kontinente otrgnuti. Ali baš je to važno da putujemo kao obitelj jer želimo dati podršku svim mladima koji možda misle da čovjek kad ima bračnu zajednicu onda još mora čekati neke stvari da bi se moglo imati djecu što stvarno nije istina, jer istina, djeca moraju biti prva i mora ih se osigurati da imaju lijepo djetinjstvo i da im ništa ne fali, u mogućnostima, ali eto Matthew i ja smo nekako. Živimo u duhu da uvijek možemo sve ostaviti i krenutu ispočetka. Ono što za nas ima jedinu važnost je vjera u Boga i to znanje i ta spoznaja da nema veze što se dogodi, da nema veze gdje smo, uvijek će biti u redu jer je On s nama.

U zadnjih šest godina prošli smo ne znam koliko gradova, napravili smo oko 460 koncerata. Naša stranica je idobelive.com ako hoćete malo pogledati naš raspored kud idemo. A to vam hoću reći, u Americi, i to što mi pokušavamo raditi, ja imam tu jedno malo, zapravo neznačajno svjedočanstvo. Kažem neznačajno zato što ima puno jačih, važnijih, večih priča. Mene su impresionirale ove zajednice u Međugorju za rehabilitaciju od droge. To su prave priče. To su nevjerovatno jaka svjedočanstva u slavu Božju, stvarno. A mi mi se trudimo da pozivamo sve, sve ljude, različitih vjera, i one koji ne vjeruju u ništa, i predstavimo im priču o Križnom putu ili o rođenju Isusa i na taj način im pokušamo približiti što je to u što mi Katolici, mi Kršćani vjerujemo.

Ako u mom životu bude samo jedan čovjek koji će možda upoznati vjeru i Boga, zbog toga što ću moći dati svoj ulog, onda je moj život ispunjen, ima smisla. I sve, sva popularnost i svi novci, sve na svijetu se ne može mjeriti s tim srcem.

http://idobelieve.com/

Pakao, Zemlja i Raj

24. lipnja 2011 godine, večer prije krizme mog supruga u molitvi devetnice sa prijateljima, on doživljava viziju.

U privitku se nalazi zapisan doživljaj sa naslikanom slikom na kraju. Pet nas sjedi za stolom i po završenoj molitvi odlazimo kućama. Moj suprug je nakon molitve šutljiv što nije uobičajeno za njega. Prepoznajem mu sjaj u očima koji samo Duh Sveti daje kada sve gori iznutra.

Tek kad smo stigli kući oko deset sati navečer on mi priča svoju viziju i zapisujemo ju u bilježnicu kako ne bi ništa zaboravili. Sat i pol smo proveli u naizmjeničnom zapisivanju pošto nas je nenavikle na pisanje već zaboljela ruka. Ovo je samo jedno u nizu njegovih svjedočanstava a ima ih još jer ga je dragi Bog podario darovima koje on ne zna koristiti.

Fascinira me kako mu jasno Otac progovara pri čitanju Biblije, te kako mu se Duh Sveti javlja u molitvi, kako lako ulazi u razgovor s Isusom. Za takve razgovore ja sam saznala tek kad sam se uključila u duhovne vježbe Sv.Ignacija, nisam dobila odmah milost razgovora sa Isusom i Marijom. Sve to što mu se događa on ne smatra posebnim, skromno odmahuje rukom pošto valjda misli da je svima tako.

Dragi Bog bio je milostiv prema nama pa ga je izvukao iz ovisnosti, vratio mu nadu i otvorio oči za život. U 4 godine sve nam se izmijenilo na bolje. Pored posla koji radi upisao i fakultet i polaže ispite uz učenje, molitvu i vjeru a ponekad samo uz pomoć Duha Svetog. Otac mu je do sada stvarno neke molitve brzo uslišio. Našu vezu smo upoznajući Boga i njegovu ljubav okrenuli iz grijeha u čistoću te se prošle godine u dvanaestom mjesecu vjenčali, nakon oko godinu dana života u čistoći. Šest mjeseci nakon toga on se krizmao. Naše obraćenje može se pojasniti samo čudom koje nijedan čovjek sam po sebi ne može izvesti snagom svoje volje.

Prošli smo poput izgubljenih sinova svoj put grijeha u životu da bi nas Otac spoji u trenu kada nismo znali kako dalje. Ja sam mislila da me Otac šalje da spasim njega a On je ustvari slao njega da spasi mene. Jedno drugom smo poslani na izgradnju, jedno drugom iz dana u dan pokazujemo da se obraćenje događa svakog dana iznova i da zlo nikada ne miruje. Uz pomoć Duha Svetoga ukoliko bude potrebno jednom ću zapisati naše svjedočanstvo.

Sada vam šaljem viziju mog muža na dan prije njegove krizme u dvadeseti i devetoj godini života, potaknuta knjigom Lončara "Sila odozgor". Čitajući tu knjigu tekst gosp. Lončara "Letač" je potpuno isti kao san o kojem mi je moj suprug pričao. I on je poput njega letio, da vas sada ne gnjavim detaljima ukoliko bude potrebno doći ćemo i do tog sna.

Neka vas dragi Boga Otac i Sin i Duh Sveti blagoslovi i neka vas čuvaju na svim vašim putima! Neka vas draga majčica Marija zaogrne svojim plaštem ljubavi da se prestraši neprijatelji i neka zagovara kod Oca za sve vaše potrebe.

Pakao, Zemlja i Raj

Stojim na rubu Zemlje, ispod mene provalija. Ja sam sićušan na rubu i bacam se niz provaliju.
Skačem sa stijene na stijenu sve niže. Letim i nije mi ništa. Odjednom doskočim do izbočine ispod koje se pruža velika vatra. Ja vidim pakao iz kojeg izlazi vatra i posred nje izlazi pet stupova. Vidim Vrata Pakla. Gledam u daljini horizont, tmurni oblaci, olujni, nemirni i munje i gromovi. Vidim da tu nije dobro i da ne bi volio da se nađem tu. Kada sam shvatio da je to pakao, krenuo sam se vraćati gore na vrh litice sa koje sam skočio.
Skočio sam gore na liticu koja je bila pri samom vrhu. Tu sam stao. Tada se pojavila Marija. Pitala me da li sam vidio pakao. Tu su počele moje sumnje, mislio sam da sve umišljam, da je sve to film koji ja režiram u mojoj glavi. Ponovo sam se krenuo penjati na vrh sa kojeg sam skočio na početku, ali svaki moj pokušaj bio je neuspješan. Zemlja se mrvila pod mojim rukama i nogama i ja bi se stalno vraćao na jednu te istu izbočinu. Bilo mi je čudno kako se ne mogu popeti gore ako je to film koji ja režiram. Onda sam odlučio ako ne mogu gore, možda mogu dolje. Skočio sam, padao sam možda 10 metara kada sam se opet vratio na jednu te istu izbočinu sa koje nisam mogao ni gore ni dolje. Kao da sam bio zarobljen. Pojavila se Marija. Bio sam zbunjen.
Promatrala je što ću napraviti i kao da mi je kroz misli govorila: "Tebi nije mjesto dolje, već gore." Okrenuo sam se i počeo sam skakati i tako sam došao do vrha natrag na Zemlju. Tu je bila lijepa zelena sitna trava, livada okružena šumom i divnim stablima – to je bio zemaljski dio. Tu mi je bilo dobro. Očekivao sam da ću se svaki trenutak vratiti natrag dolje na onu stijenu niz liticu, ali nisam. Počeo sam letjeti. Letio sam posvuda, bilo je neopisivo lijepo. Poput malog djeteta izvodio sam okrete u zraku, preletava, vrtio se i činio što god mi je palo na pamet leteći. Letio bih pa bi se spustio na vodu i hodao po njoj. Ribe su me pokušale napasti ali sam se obranio. A onda sam se stvorio na litici. Marija je bila s moje desne strane. Opet su krenule napasti, misli u glavi i vizije monstruma.
Marija je lijevu ruku položila na moju glavu i poljubila me u čelo. Rekla je: "To su sve napasti i
ništa od ovog što si vidio nisi umislio. Istina je sve što vidiš." Pokazala mi je oblake u daljini.
Lijepe oblake. Iza njih su izbijale zrake prema Zemlji. Rekla mi je da je to Duh Sveti. Bilo je puno tih zraka. Rekla mi je: "Sutra ćeš i ti dobiti svoga Duha Svetog, ne brini." Opet su počele napasti u mojoj glavi. A tada je jedna zraka prošla kroz mene, nije se zaustavila nego je izašla iz mene na drugu stranu u obliku goluba sa plavim očima. Marija je rekla: "Ovo je tvoj Duh Sveti." Letio je ispred mene. A onda su došle opet napasti. Doletio je drugi golub koji je imao crvene oči i isto je letio oko mene. Uhvatio sam se za goluba s plavim očima i mi smo odletjeli. Odletjeli smo u nebo, završili smo na oblaku. Sa tog oblaka sam promatrao Zemlju i onda sam opet počeo letjeti. Marija je letjela samnom. Vratili smo se na liticu i promatrali prekrasan zalazak sunca, zelenilo i pejzaž.
Uvijek je na toj litici stajala s moje desne strane. Pogladila me po glavi. Opet su počele napasti u mojoj glavi, a ona mi je rekla: "Ne brini, blagoslivljaj ih i predaj Bogu. Uvijek će biti napasti."
Poslušao sam ju i predao sve napasti i blagoslovio ih.
Odletio sam od nje, gore na oblak. To je bio raj. Tu sam sreo pokojnu baku i oba djeda, maminog i tatinog oca. Bio sam jako sretan. Oni su bili obučeni u bijelo i jasno sam ih vidio. Prišao sam im i zagrlio ih svo troje. Smijao sam se od dragosti i miline. Bio sam jako sretan, neopisivo. Sjeli smo na klupice od oblaka. Sjedili smo kratko i onda sam se ustao rekavši im da moram ići, jer se moram vratiti u molitvu. Djeda, otac od moje mame mi je rekao: "Hvala ti što si molio za nas." I onda sam odletio i našao se u Međugorju. Pojavio sam se ispred kipa Uskrslog Isusa, bio sam sam. Počeo sam mu brisati suze koje klize iz koljena maramicom. Kada sam obrisao suzu iz koljena pogledao sam oko sebe i sve je bilo puno zombija. Odjednom sam se pojavio na Križevcu. Skakućući s jedne postaje na drugu stigao sam na sam vrh kod križa. I tamo je bilo zombija ali su se stopili s okolišem pa ih nisam primjećivao, nisu bili važni. Osim jednog koji je stajao na posljednjoj postaji.
Pogledao me i pokušao uplašiti režanjem a ja sam mu samo rekao: "Marš!", i potjerao ga.
Zatim sam se stvorio na samom vrhu križa i sa vrha križa promatrao sam cijelo Međugorje. Ponovo je došla Marija. Pokazala mi je na brdo preko puta i rekla: "Vidiš ono brdo, tamo sam se ukazala."
Odletjeli smo zajedno tamo. Kad smo se spustili na mjesto ukazanja ja sam kleknuo i počeo moliti i zahvaljivati pred kipom Marije. Dok sam molio Marija je stajala pored mene. Pridigao sam se i ponovo su mi krenule napasti, a ona me umirila riječima da će sve biti dobro. Stajao sam tamo s Marijom i gledao u kip a ona mi je rekla: "Tu sam se ukazala prije 30 godina." U tom trenutku sam ugledao sa strane dvije djevojčice koje kleče i uzbuđeno mole. Njima dvjema se Gospa ukazala.
Odletio sam i obletio oblake i Zemlju. Ugledao sam veliki vodopad. Leteći sam se strmoglavio u
njega. Kupao sam se u bistroj vodi. Promatrao sam prirodu. Došla je i Marija. Bio sam gol pa sam se posramio pred njom. Onda smo se pojavili na litici. Marija me ogrnula svojim plaštem i u jednom trenutku misao mi se vratila na rijeku i vodopad. I spoznao sam da sam bio opran od svih grijeha. Marija me obrisala plaštem i osjećao sam se čist od svega. U tom trenutku sam obgrlio Marijine noge u znak poniznosti i zahvale.
Odletio sam u nebo gdje me dočekala Božja ruka na koju sam sletio i koja me odbacila dalje u let.
Letio sam i nekako sam se našao na dijelu Zemlje koji nije bio dobar. Oko mene je letjelo neopisivo puno duhova i ja sam bio u središtu njihove vrtnje. Počeli su me napadati jedan po jedan ali se spustio anđeo. Velik, bijeli, duge plave kose, čist, jak i moćan. Zaogrnuo me svojim krilima, zaštitio me od duhova koji su se pokušavali kroz njegova krila probiti do mene. U jednom trenutku anđeo je snažno raširio krila i sve ih odbacio sa sebe i ponovo me zakrilio.
Tada se pojavila Marija, ali kad se približila anđelu pretvorila se u demona. Onda se pojavila druga Marija koja se uspjela probiti kroz duhove do anđela i mene. Uhvatila je jednog duha, poljubila ga i pretvorila ga u uplašenog dječaka. Zlo me na taj način pokušalo prevariti da je to prava Marija.
Anđeo je desnim krilom odbacio tog uplašenog dječaka među duhove gdje se on ponovo pretvorio u jednog od njih. Marija je bila tamo, ali sam ja osjećao da to nije prava Marija nego varka Zloga.
Anđeo me uhvatio iza vrata za majicu i odletio samnom u nebo gdje me ostavio na oblaku.
Sa oblaka sam se stvorio na rubu Zemlje i one litice sa zelenom travom, livadom i šumom s početka vizije. Okrenuo sam se i pogledao dolje niz rub, a na onoj stijeni na kojoj sam ja na početku stajao i s koje se nisam mogao popeti natrag na Zemlju a niti dolje u vatru sada je stajao moj najbolji prijatelj. Drugi prijatelj isto je bio dolje, on je bio najbliže meni, ali njemu je bilo najteže. Teže nego ostalima jer je držeći se za stijenu na korak do Zemlje nosio teret – svoju suprugu. Odjednom sam iz druge perspektive vidio tu Zemlju na kojoj sam stajao i liticu koja okružuje taj zemaljski dio i podno litice pakao, a iznad nebo. Pored mog najboljeg prijatelja koji je stajao na litici blizu pakla odjednom su se počeli pojavljivati drugi ljudi sa njegove desne i lijeve strane tvoreći tako prsten oko Zemlje. Okružili su je stojeći iznad pakla a na korak do Zemlje. Gledao sam koliko puno ljudi stoji na rubu do pakla.

M.V.

Obraćene pank zvijezde svjedoče vjeru

Bilo je to negdje sredinom 1990-ih u Poljskoj. Bivša komunistička država, kolijevka sindikalnog pokreta Solidarnost koji je bio presudan čimbenik u rušenju sovjetskog imperija, uživala je svoje prve tranzicijske godine slobode i demokracije. U novostečenoj slobodi uživala je i poljska alternativna rock scena i bendovi s nje, koji su tijekom komunizma bili čestom metom zabrana i cenzure zbog svoje subverzivnosti i povezanosti s “dekadentnm zapadom”. Poljska, zemlja bogate glazbene tradicije i puna nadarenih muzičara, čak je i tijekom komunističke represije održavala kreativni kontakt s gibanjima u suvremenoj glazbi na zapadu, a nakon uspostave demokracije njezini glavni eksponenti izašli su iz “underground” statusa i došli u situaciju kada su mogli nesmetano razvijati svoje talente. I tada se dogodila čudnovata stvar…

Tomasz Budzynski-Budzy, pjevač legendarnog benda Armia, Darek Malejonek-Maleo, čovjek koji je svirao u čitavom nizu bendova poput Izraela, Houka i Armie, Piotr Zyzelewicz-Stopa, jedan od najboljih bubnjara poljske alternativne scene, Robert Friedrich-Lica, utemeljitelj i prvi gitarist najpopularnijeg poljskog metal benda Acid Drinkers….Svi ovi glazbenici, odreda kultne ličnosti na alternativnoj sceni i idoli tisuća mladih, objavili su negdje u isto vrijeme svoje obraćenje i vjeru u Isusa Krista kao živoga Boga koji je došao u njihove živote i zauvijek ih promijenio.

“Scena” je bila zatečena i nije znala što napraviti s ovim nenadanim ispovijedanjima kršćanske vjere koja su se čula iz usta njihovih dojučerašnjih idola. Da se sve to događalo tijekom osamdesetih, kada su Katolička crkva i rock scena bili saveznici u zajedničkoj borbi protiv ideološke represije (pa se često događalo da su župe organizirale zajedničke odlaske maldih na rock festivale) – to bi se još i dalo tolerirati. Ali, sada, kada je Crkva već odavno prestala biti “cool”, a kršćanstvo postalo “zatucano”? “O co chodzi?” (“O čemu je tu riječ?”), pitali su se vodeći glazbeni časopisi. Usporedbe radi, kako bi pojasnili s čime se to poljska scena morala nositi, bilo je to kao kada bi glavni ljudi Leta 3, Hladnoga Piva ili TBF-a odjednom objavili kako su doživjeli obraćenje.

“Mnogi su mislili da je to samo još jedno ludilo u koje smo upali, samo još jedna stvaralačka faza u smislu ‘danas Isus, sutra Buda’ ili nešto slično”, prisjeća se Malejonek tih dana. Kaže da je tada izgubio mnogo prijatelja koji nisu mogli prihvatiti njegovu vjeru.

“Kada su vidjeli da nas to baš neće proći, naišli smo na osporavanja, pa i poruge.Tada sam shvatio da je ta alternativna scena koja zagovara tolerantnost zapravo vrlo netolerantna prema ispovijedanju vjere, posebno kršćanske”, rekao je Maleo.

Budzynski je doživio mnogo “konkretnije” protivštine – kada je na jednom koncertu svog benda Armia negdje na početku svoga obraćenja usred pjesme objavio da je njegov spasitelj Isus Krist ono što je uslijedilo bilo je lavina psovki i pljuvački koji su krenuli prema njemu. Budzynski je bio u šoku:

“Mislio sam kako je dovoljno to javno izreći i stvar je riješena. Mislio sam da će svi to prihvatiti, da će se to svima svidjeti. A pokazalo se da su moje riječi izazvale snažnu agresiju“.

Ova priča dobro svjedoči kako su momci u to vrijeme bili na početku svojeg duhovnog puta i prave kušnje tek su bile pred njima. Ali, od početka su na tome putu imali snažnu duhovnu pomoć Crkve i njezinih svećenika. Početci njihova obraćenja vezani su uz pavlinski red i njihovu crkvu Duha Svetoga u Warszawi gdje su Budzy, Maleo, Stopa i ostali dolazili na karizmatske susrete koji su se tamo događali i koje je vodio otac Krzysztof Kowalski. Tamo su počeli dolaziti na preporuku drugog pavlina – prijatelja Budzynskog iz srednje škole o. Augustina Pelanowskog. Upravo su se on, o. Krzysztof i red kojemu pripadaju pokazali ključni za njihovo obraćenje. Nakon početnog vezanja uz pokret Karizmatske obnove na preporuku oca Krzysztofa odlučili su pridružiti se zajednicama Neokatekumenskog puta gdje su nastavili svoj daljnji duhovni rast i gdje su i danas sa svojim obiteljima.

Nova dilema koja se javila pred njima bila je – što učiniti s svojim glazbenim darovima? Trebaju li napustiti rock izričaj kojega većina veže uz isključivu “sex&drugs” životnu filozofiju ili ustrajati u svojoj kreativnosti i darovanim talentima za koje su i prije obraćenja osjećali da pripadaju onim boljim dijelovima njihove osobnosti? Jedan razgovor kojeg su imali u to vrijeme puno im je pomogao – onaj s pomoćnim biskupom Zielone Gore i Gorzowa Edwardom Dajczakom koji im je rekao kako je ovo vrijeme takvo da u njemu, kao što piše u Svetom Pismu, “evanđelje treba izvikivati sa krovova”. Poruka je bila jasna – treba koristiti darove koje im je Bog dao i to na Njegovu slavu.

Tako su ostali u svojim bendovima (izuzetak je Robert Friedrich Lica koji je 1998. ipak napustio Acid Drinkers) i nastavili djelovati na svjetovnoj alternativnoj sceni radeći pjesme koje su tekstualno i glazbeno nadahnute Bogom i njihovom kršćanskom vjerom.

Ipak vrhunac njihova evangelizatorskog glazbenog rada bila je svojevrsna punk/metal supergrupa 2Tm2,3 koju su osnovali 1996. i u kojoj je osim Budzyja, Malea, Lice i Stope svirao ili pjevao čitav niz kršćanskih glazbenika raznih žanrovskih predznaka (Marcin i Mateusz Pospieszalski, Robert Drezek, Angelika Gorny i mnogi drugi). 2Tm2,3 je od te 1996. radio pjesme u kojima je uglazbljivao citate iz Biblije, a osim svojega “žešćog” izdanja imali su i ono akustično s kojim bi radili turneje po Poljskoj u vrijeme korizme.

Jedinstvena pojava, i to ne samo na poljskoj glazbenoj sceni, 2Tm2,3 su tijekom zadnjih 15 godina objavili 7 albuma i odradili čitav niz turneja po Poljskoj (u studenom 2008. su u organizaciji udruge Šutka svirali i u Zagrebu). Njihova specifična evangelizatorska aktivnost bila je prepoznata u redovima Katoličke crkve, pa su često svirali u organizacijama župa na raznim manifestacija. Njihovo prirodno okruženje ipak su svjetovni rock klubovi u kojima su preko svoje glazbe tisućama mladih bili prvi kontakt s Isusom Kristom i tu su odradili nevjerojatan evangelizatorski “posao”. Plodovi njihova rada vide se i u Hrvatskoj gdje su kršćanski bendovi poput riječkih metalaca Effathe ili međimursko/podravskih punkera Božjih Ovčica nastali pod njihovim izravnim glazbenim i duhovnim utjecajem.

Nažalost, nakon iznenadne smrti Piotra Zyzelewicza Stope, koji je u svibnju ove godine preminuo od posljedica moždanog udara, njihova je budućnost prilično neizvjesna jer je Stopa jednostavno bio prevažan član benda. Ipak, ostali nastavljaju svoj rad – Maleo u reggae bendu Maleo Reggae Rockers, Budzy u Armiji, a Lica u svom novom bendu Luxtorpeda i dječjem zboru Arka Noego kojeg je upravo on osnovao i u kojemu njegova i djeca njegovih prijatelja pjevaju kršćanske pjesme (ali, to je još jedna nevjerojatna priča koja zaslužuje zaseban tekst).

Za kraj ovoga teksta, pak, možda bi bilo najbolje navesti nekoliko citata iz knjige “Radikalni” poljskog katoličkog publicista Marcina Jakimowicza u kojemu Budzy, Maleo, Stopa i njihov prijatelj Dziki daju svoja snažna svjedočanstva o obraćenju. Knjiga, koja je u drugoj polovici devedesettih bila hit u Poljskoj, u izdanju nakladničke kuće “Snaga za život” objavljena je i u Hrvatskoj 2008. uz prekrasni predgovor hrvatskog pavlina o. Marka Glogovića koji se s duhovnim fenomenom “radikalnih” upoznao tijekom svoga studija u Krakowu.

Budzy:

Bog vodi najrazličitijim putevima. Meni je On postao totalna svetinja. Totalna čistoća i ljepota. I ja, kako bih bio dostojan prići Mu i primiti Ga htio sam biti onoliko čist koliko sam mogao, oprati te nečistoće u kojima sam bio…. Bio sam gnostik, zaljubljen u arturijanske legende. U njima je vrlo važna bila potraga za svetim Gralom- kaležom u kojem se nalazi Isusova krv. Vitezovi su odlazili na Istok kako bi ga pronašli. I iznenada- čuj- ja sam taj Gral pronašao! Pronašao sam Gral. Onako kako su ga oni tražili, tako sam ga ja pronašao, jer Gral je prisutan na svakoj svetoj Misi. To je kalež koji stoji na oltaru, jer u njemu je Isusova krv. Sveti Gral je tu, samo ga ljudi ne vide. Misle da ga treba tražiti, otputovati na Tibet. Laž! Sveti Gral je u crkvi, nekoliko metara dalje. Stoji na oltaru i ja sam ga pronašao.

Maleo:

Nekada mi se činilo da ja radim nešto za Isusa- danas vidim da je obratno. To što na sceni mogu reći nešto o Isusu moja je velika povlastica, milost. Bio bih glup da to ne iskoristim. Nema ništa gore nego shvatiti da si potratio život. Odlučio sam otvoreno govoriti o Isusu….U životu sam uvijek nastojao biti radikalan, bila mi je to temeljna odlika. Sada vidim da nema većeg radikalizma od onoga koji je pokazao Isus. Biti punker danas nije nikakav radikalizam. Sada je to samo moda. I više to nikoga ne čudi. Mnogo je teže u sredini u kojoj živiš reći: “Isus je Gospodin”. To je autentično.

Poći za Isusom je radikalizam istovjetan radikalizmu preuzimanja križa na sebe. Nije tako da, kad postaneš kršćanin, sve odjednom postane divno, bajno, krasno, svi ti se počnu smješkati i slično. Sve je isto, samo ti počneš drugačije na sve gledati. Shvatiš da dobivaš milost kako bi mogao prihvatiti križ, koji inače prezireš. I možeš prihvatiti ono što ti život donosi.

Dziki:

Kršćanstvo nije religija poput drugih religija. Postoje ljudi koji se drže neke religijske forme, ali sami govore da to nije religija, nego filozofski sistem, ili pomak svijesti. Gluposti. Meni je u kršćanstvu najvažnije to, da se Bog utjelovio i postao čovjekom, te proživio sve ono što proživljava čovjek: bol, glad, poniženje, odbacivanje, umor, da su ga ubili, da je uskrsnuo i sada je Živi Bog. Dolazi i hrani me svojim Tijelom i svojom Krvlju…Čitav svoj život htio sam biti slobodan. Bio sam punker i anarhist jer sam žudio za pravom slobodom, ali zatvarao sam se u okvire i ograničavao sam sebe. Tek nakon obraćenja dobio sam tu slobodu besplatno. Bog me polako oslobađa. Slobodu možeš izboriti kalašnjikovom, ali kakva je to sloboda koja je plaćena krvlju drugih? Prava sloboda je u kršćanstvu- Bog mi je dao slobodnu volju i poštuje moje izbore.

Stopa:

Kada sam se obratio, prije svega, iznenadilo me što On uopće postoji. I to ne negdje daleko na nebu, u obliku neke energije, nego tu- to je konkretni Gospodin, Bog koji živi i kojemu je stalo da budemo spašeni…Gledam Isusa Krista na križu i vidim samo milosrđe. On je umro za mene. Tko sam ja da netko umire za mene takvom smrću? Isus je umro na križu. Vidim da je Isus uskrsnuo. Ja sam Ga osjetio u trenutku smrti, jer kad je umrla moja žena, ja sam umirao s njom. Bio sam hodajući mrtvac. (Stopa se obratio nakon što mu je prva supruga poginula u prometnoj nesreći, op. a.).

I došao je Gospodin Isus, koji je razapet, pribijen na križ. Nisam Ga vidio, ne znam kako On izgleda, ali prišao mi je sa svojim mirom, radošću i prije svega životom. Jer ja sam tek sada počeo živjeti. S druge strane Ga se bojim, možda ne trebam, ali bojim Ga se. Ponekad mi se čini da ću uspjeti nešto učiniti prije nego Isus dođe. Znam da me Bog voli ovakvoga kakav jesam, ali da bih to shvatio, moram se sam uvjeriti kakav sam zapravo. To mi omogućuje neokatekumenska zajednica, koja mi polako dopušta da spoznam istinu o sebi.

Preuzeto s www.bitno.net

IZBAVLJENA IZ TAME

Moira Noonan, autorica knjige "Izbavljena iz tame", održati će niz svjedočenja o tome kako se nakon 25 godina New Age, okultnog i magijskog prakticiranja vratila kršćanskim korijenima.

Dođite na predstavljanje knjige i svjedočenja:

27.9.2011. u 19 sati
Slavonski Brod, GRADSKA KNJIŽNICA

29.9.2011. u 19:15 sati
Zagreb, CRKVA SVETOG FRANJE

30.9.2011. u 19:15 sati
Zadar, CRKVA BEZGREŠNOG ZAČEĆA BDM

3.10.2011. u 19:15 sati
Zagreb, SVETIŠTE 'SVETA MATI SLOBODA'

Zagovor pape Ivana Pavla II

Dječak ozdravio nakon molitve na grobu pape Ivana Pavla II.

Priča o ozdravljenju bolesnog dječaka iz Poljske svjedoči o čudesnom 'radu' pape Ivana Pavla II. i nakon njegove smrti.

Priču o ozdravljenju teško bolesnog dječaka nakon molitve na papinom grobu, uoči četvrte obljetnice njegove smrti, otkrio je bivši papin tajnik, kardinal Stanislaw Dziwisz.

Devetogodišnji David ostao je paraliziran nakon što se karcinom bubrega od kojeg je bolovao proširo po cijelom tijelu.

Po povratku iz bolnice, gdje je mu je rečeno kako mu je ostalo svega još nekoliko tjedana života, David je s roditeljima otišao na grob pape Ivana Pavla II. i počeo se moliti.

Ozdravljenje uoči 4. obljetnice

Čudesnom događaju prisustvovao je i kardinal Dziwisz.
'Osobno sam bio svjedok kada se dogodilo to čudo.
Presretan sam što se tako sretnu vijest dogodila i što je mogu reći javnosti uoči četvrte obljetnice smrti pape Ivana Pavla II.

Devetogodišnji dječak ozdravio je od raka svega nekoliko dana prije četvrte obljetnice smrti Ivana Pavla, nakon molitve u bazilici Svetog Petra i ustao iz invalidskih kolica'. rekao je kardinal.

Digao se iz invalidskih kolica i prohodao 'Mogu hodati, ozdravio sam', rekao je dječak roditeljima nakon molitve, po izlasku iz bazilike te se digao iz kolica i prohodao.

Liječnici nemaju logično objašnjenje kako se zloćudna bolest povukla za nekoliko minuta.
Ovo nije prvo ozdravljenje koje se pripisuje papi Ivanu Pavlu II. Francuska časna sestra Marie Simon Pierre koja je bolovala od Parkinsonove bolesti ozdravila je nakon posjete Papi.

Preživio nakon što je dobio krunicu

Još jedno svjedočanstvo je na američkoj televiziji ABC, kako prenosi Ansa, ispričao duhovnik u bolnici u Clevelandu.
Riječ je o 26-godišnjem muškarcu Joryju Aeblyju koji je kao žrtva provale zadobio teške ozljede glave, a po riječima duhovnika preživio je pošto je dobio krunicu koju je blagoslovio pokojni papa.

Vjernici tražili da se Ivan Pavao odmah proglasi svetim Dokaz o čudu nužan je za proglašenje blaženim, nakon čega slijedi kanonizacija kojom se proglašuje svetim.

Tijekom ispraćaja posmrtnih ostataka na Trgu sv. Petra u travnju 2005., mnoštvo vjernika uzvikivalo je na talijanskom 'santo subito', tražeći da se Ivana Pavla II. odmah proglasi svetim.

Proces beatifikacije Ivana Pavla II. pokrenuo je Benedikt XVI. dva mjeseca nakon njegove smrti (2. travnja 2005.), što je bilo iznimno brzo.

No taj proces uzima više vremena nego što bi to htjeli vjernici u Poljskoj.

Prije nego što je u listopadu 1978. izabran za papu, Karol Wojtyla je bio krakovski nadbiskup.

Ian McCormack - Tračak vječnosti

"Tračak vječnosti" je istinita priča čovjeka koji se susreo sa smrću i područjima iza nje.
Roneći obalama Mauriciusa, pet puta ga je opekla smrtonosna "kockasta meduza" nakon čega je u bolnici doživio kliničku smrt i bio mrtav 15-20 minuta.
U tom vremenu iskusio je pakao i raj, te se potom vratio kako bi ispričao svoje iskustvo.

Ulazna vrata u istinski život za njega je bilo umiranje, a iskustvo koje je doživio promijenilo je živote ljudi diljem svijeta budući da odgovara na najdublja pitanja koja si svi, prije ili kasnije postavljamo.
U dobi od dvadeset i četiti godine Ian McCormack želio je putovati i istraživati svijet kako bi otkrio <>.
Samog sebe smatrao je povremeno ateistom, a povremeno <>.
Želio je iskusiti sve što život nudi, a njegova je filozofija u to doba bila živjeti što je punije moguće.
1980. godine s rodnog Novog Zelanda krenuo je na putovanje koje mu je promijenilo život.
Tokom dvije godine putovanja živio je kao nomad, dane je provodio roneći i surfajući.
Jedno je vrijeme živio na Maruiciusu gdje se družio sa lokanim mještanima - Kreolima, koji su bili vrsni ronioci i surferi.
Osim toga, zajednička veza bila im je i marihuana, tako da su ga ubrzo prihvatili i otkrili mu čari noćnog ronjenja koje je poseban doživljaj.
Roneći jedne večeri, Ian je odjednom u podlaktici osjetio udar jak poput 1000 volta struje.
Bio je to dodir smrtonosne kockaste meduze, čija jedna opekotina ispusti dovoljno otrova da u roku od nekoliko minuta ubije čovjeka.
Ian je zadobio sveukupno pet udara.
Uz to je najbliža bolnica bila udaljena 15 milja, a on u noći pola milje udaljen od pučine.
U tom je trenutku pomislio "Što li sam u životu učinio da ovo zaslužujem?"
Odmah su mu glavom proletjele stvari za koje je znao da su krive.
Bilo mu je jasno da sve jednom dođe na naplatu.
Ruka mu je bila doslovce otečena poput balona, puna mjehurića od opekotina.
Osjećao je kako mu kroz krv kola otrov i udara pojedine organe, a smrt ga polako preuzima. Sam je krenuo po pomoć...
Kada je, nakon niza nesretnih događaja koji su uslijedili, pomislio da nikada neće dospjeti do bolnice na vrijeme, stigla su kola hitne pomoći.
Putujući do bolnice, Ian je pred očima ugledao sliku dječaka sniježno bijele kose, koji je potom postao nešto stariji ... ubrzo je shvatio da gleda sebe.
Vlastiti život prolazio mu je poput filma pred očima koje su bile širom otvorene.
Potom je ugledao jasnu viziju svoje majke kako mu govori: "Iane, nema veze koliko si daleko od Boga, bez obzira na sve loše što si učinio, ako zavapiš Bogu iz srca On će te čuti i oprostit će ti."
U tom je trenutku znao da treba moliti.
No koju molitvu?
Kojem Bogu?
Buddhi, Kali, Shivi?
Znao je da ih ljudi štuju na tisuće, no njegova je majka slijedila Isusa.
Tada se sjetio da ga je kao dijete naučila molitivi Oče naš.
Kroz tu molitvu, iskreno je svim srcem molio Boga da mu oprosti svu pokvarenost i zla djela, da ga očisti.
Znao je da to nije dovoljno, da i on sam mora oprostiti onima koji su ga povrijedili.
Odlučio je živjeti po Božjem i slijediti Njega, ostane li živ.
Nakon toga, iako je umirao, preplavio ga je mir.
Znao je da se pomirio sa svojim Stvoriteljem.
Ta je moliva bila ključna za sve ostalo što mu se kasnije dogodilo.
U bolnici je na poslijetku podlegao i zatvorio oči.
Kada ih je ponovno otvorio, oko njega je bila potpuna tama.
Pitao se zašto li su doktori ugasili svjetlo.
Krenuo je upaliti svjetlo no nije mogao pronaći zid, a potom više ni krevet...
Primakao je ruku licu ne bi li vidio makar obris, no ruka mu je prošla kroz lice.
Spopao ga je jeziv osjećaj.
Gdje je?
Jezivi glasovi odgovorili su na njegove misli - "Začepi! Zaslužuješ biti ovdje!
U paklu si, sad začepi!"
Pitao se zašto je tu ako je molio Boga da mu oprosti.
Istog trena obasjala ga je zraka predivne svjetlosti doslovce ga izvlačeći iz mraka.
Podigla ga je i privlačila u okrugli otvor, prema izvoru svjetlosti na kraju tunela.
Izvor je zračio neopisivim sjajem i svjetlošću poput lasera, nabijen snagom poput centra svemira.
Iz izvora je prema Ianu izišao val žive tekuće supstance svjetla.
Preplavio ga je silnom toplinom i ugodom, a kada je prošao kroz njega osjetio je ljubav i prihvaćenost.
Zatim je naišao još jedan val svjetla koji ga je potpuno ispunio živim tekućim mirom.
Treći val ga je preplavio neopisivom radošću.
Bilo je to najčudesnije iskustvo koje je ikada doživio, neopisivo riječima i nezamislivo ljudskom umu - gledao je Božju slavu.
Srce mu je bilo puno pitanja - "Da li je to samo sila, kako kažu budisti, ili karma, ili Yin i Yang?
Ili prirodna sila i energija?
Ili bi netko uistinu mogao stajati u tom svjetlu?"
Još uvijek je dvojio.
No tek što je to pomislio, obratio mu se glas koji je dopirao iz svjetla i zazvao ga imenom...
Pitao ga je "Iane, želiš li se vratiti?".
Ian je bio potresen - tko god je stajao u tom svjetlu, znao je njegovo ime i svaku misao.
Shvatio je da bi svjetlo moglo izlaziti iz Boga!
To je bio Bog!
Osjetio se potpuno prozirnim i otkrivenim pred Njim.
Pred ljudima je moguće imati maske, ali ne i pred Bogom.
Bio je posramljen kada je shvatio koliko je nedostojan da stoji pred Bogom, pomislio je da su doveli krivu osobu, da on ne bi trebao biti tu već skriven u tami.
To ga je počelo odvlačiti natrag u tunel, no Bog je ponovno izračio val svjetlosti.
Ian je prvo pomislio da će ga val izbaciti natrag u tamu, no na njegovo čuđenje, preplavio ga je čistom bezuvjetnom ljubavi.
To je zadnje očekivao - umjesto osude, bio je opran čistom ljubavi - nevinom, nepatvorenom, čistom, bezuvjetnom, nezasluženom ljubavi bez zadrške.
Punila ga je iznutra prema van, a tijelom su mu prolazili trnci sve dok više nije mogao podnijeti.
Počeo je nekontrolirano plakati, a ljubav je postajala sve jača i jača.
Potom je poželio prići bliže, ući u svjetlo, vidjeti Boga licem u lice kako bi saznao istinu.
B ilo mu je dosta laži.
Prišao je bliže, dok je svjetlost nastavila iscjeljivati najdublje dijelove njegova bića.
U centru svjetla stajao je muškarac u blistavo bijeloj haljiini. Nije bila od tkanine, već od svjetla.
Pružio je ruke prema Ianu u znak dobrodošlice.
Lice Mu je bilo toliko sjajno da nije mogao razaznati crte lica, bilo je deset puta sjajnije od svjetla koje je ranije vidio, a zračilo je čistoćom i svetošću.
Znao je da stoji u prisutnosti samog Boga.
Nitko osim Svemogućeg Boga ne bi mogao tako izgledati! Kako Mu se približavao nije osjetio nikakav strah, već potpunu slobodu.
Odmah iza Isusa bio je otvor na drugu stranu kroz koji se nazirao potpuno novi svijet.
Savršen i nepokvaren.
Ian je stajao pred rajem, gledajući u tračak vječnosti.
Svaki djelić njegova bića znao je da tu pripada, da je to njegov pravi dom.
Bio je na korak od vječnosti.
Isus ga je ponovno upitao: <>
Naravno da nije htio.
Zašto bi se itko htio vratiti u jad i mržnju.
Smatrao je da se nije imao zbog čega vraćati, nije imao ženu ni djecu, nikoga tko bi ga istinski volio.
A zatim se sjetio svoje majke...
Shvatio je koliko bi sebično bilo otići u raj i ostaviti je u uvjerenju da je otišao u pakao.
Tako ne bi saznala da se na samrti pokajao i prihvatio Isusa za svog Gospodara i Spasitelja.
Odlučio se vratiti zbog majke kako bi joj rekao da je istina ono u što vjeruje - da postoji živi Bog, da postoji raj i pakao, da postoje vrata i da je to Isus Krist - da jedino kroz Njega možemo ući.
Zatim mu je Bog pokazao kako postoji mnoštvo koji slijede nakon njegove majke i obitelji.
Rekao mu je <>
Ian je iskreno priznao da on te ljude ne voli, na što je Bog rekao <>

Gianna Jessen – Žena koja je rođena za vrijeme pobačaja

Gianna Jessen je američka, kršćanska “pro-life” aktivistkinja koja je rođena za vrijeme pobačaja.

Njezina maloljetna majka došla je u osmom mjesecu trudnoće na kliniku 'Planned parenthood' gdje su joj savjetovali pobačaj solnom otopinom koja sprži dijete u majčinoj utrobi i ono se rodi mrtvo.

No, dogodilo se čudo.
Gianna je rođena živa 6.4.1977.godine u klinici za abortuse u okrugu Los Angeles.

Čudom nije bila ni slijepa, ni izgorena. Čudo je bilo i to što su je hitno prebacili u bolnicu, jer su inače djeca koja prežive abortus ostavljena da umru u mukama.

Preživjela je, dana na usvajanje, oboljela od cerebralne paralize, da bi se dogodilo još jedno čudo. Prohodala je i danas ta 33-godišnja, vrlo inteligentna i temperamentna mlada žena, svjedoči o ljubavi Božjoj, o čudu života koji joj je darovan, ali i o nehumanosti, užasu aborterskog sustava koji je postao industrija s velikim profitom.

Gianna je jedan od svjedoka, proroka našeg vremena.
Budi svijesti, dotiče ljudska srca i svjedoči u ime Kristovo.

Pogledajte priloženi video preveden i na hrvatski jezik – potresno svjedočanstvo u zgradi australskog parlamenta u Melbourneu 8.9.2008. godine.

Kako je Gianna pjevačica divna glasa, bila je pozvana od organizacije 'Planned parenthood' da im otpjeva američku himnu na godišnjici njihove podružnice. Prisutnima je prisjela proslava kada su saznali da je ta žena prekrasna glasa kojoj su sekundu prije oduševljeno pljeskali preživjela abortus u jednoj od njihovih klinika.

Gianna je usprkos bolesti koja joj je trebala oduzeti sposobnost hodanja uspjela istrčati humanitarno organizirane maratone 2005. i 2006. godine.

Kada su u državi Colorado 2006. godine političari izglasali da će službeno slaviti 90. godišnjicu lokalne podružnice organizacije 'Planned parenthood', Ted Harvey, republikanski zastupnik, zgrožen tom političkom odlukom, 8.5.2006. na tu proslavu je doveo Giannu koju je nešto ranije upoznao kao pjevačicu kršćanske glazbe i čuo njezinu životnu priču.

Predložio joj je da na toj proslavi otpjeva himnu.

Gianna je pristala riječima: 'Ja sam za, upropastimo tu proslavu'.

Nakon što su svi zadivljeni Gianninim pjevanjem, Harvey ju je predstavio i ispričao dio njezine životne priče o bolesti, posvojenju, maratonima, namjerno ne spominjući preživljavanje majčinog abortusa. Gianna je dobila silan pljesak i čestitke.

No tada je Harvey nazočnima priredio šok. Nastavio je priču Giannina života, opisao kako njezina bolest nije uzrokovana poremećajem nego neuspjelim abortusom koji je mala Gianna preživjela.

Govor je završio riječima: 'Samo želim prikazati što mi danas slavimo'.

Nastao je muk.

Nakon toga, kolege političari toliko su bili ljuti na Harveya da ga nisu htijeli ni pogledati niti razgovarati s njim. No, on i Gianna bili su jako zadovoljni nakon toga.

Također Gianna je o svome slučaju svjedočila i pred američkim kongresom i Vrhovnim sudom.

Drugi izvori:

http://www.velecasnisudac.com/hr/clanak/435

http://www.sestre-sv-kriza.hr/arhiv/letak.php

Svjedočanstvo Jim Caviezel

James Patrick Caviezel, Jr. često zvan i Jim Caviezel glavnom ulogom u filmu Mela Gibsona "Pasija", postigao je svjetsku slavu.
Tko je taj glumac koji se tako dojmljivo suživio s likom Isusovim?
Osobno tvrdi da bez međugorskih iskustava nikada ne bi bio prihvatio tu ulogu.
U Međugorju je, naime, iskusio jednu do tada nepoznatu dimenziju vjere.
U veljači ove godine po šesti je puta hodočastio u Međugorje, a nakon toga posjetio i Beč.
S njim je u Beču razgovor vodio Christian Stelzer za časopis "Oase des Friedens", a hrvatski prijevod donosi najnoviji "Glasnik mira" iz Međugorja.

Jim, možeš li nam ispričati kako si čuo za Međugorje?

Moja je supruga bila u Međugorju dok sam u Irskoj snimao film "Monte Cristo".
Stvari nisu stajale baš dobro iako sam radio po sedam dana tjedno.
Jednoga me je dana nazvala i po njezinom sam glasu prepoznao da se kod nje dogodila neka promjena. Počela mi je pričati o Međugorju, te da će jedan od vidjelaca doći u Irsku...
Prekinuo sam ju riječima: "Čuj, imam ozbiljnoga posla. Ne mogu se sada upuštati ni u što ni s kakvim vidiocima." Osim toga, mislio sam da kao katolik ne moram bezuvjetno prihvatiti Fatimu, Lurd ili Međugorje. Tako sam razmišljao. Sjećam se da smo u katoličkoj školi u koju sam išao u početku bili oduševljeni međugorskim događanjima, ali smo onda čuli da mjesni biskup odbija ukazanja i da tvrdi da su lažna, pa se naše zanimanje ugasilo.

Kako bilo da bilo, Ivan Dragićević došao je u Irsku. Meni je bilo jasno da ne ću imati vremena za njega, budući da sam morao non-stop raditi. Jednoga se četvrtka moj filmski partner Jim Harris nije osjećao dobro, pa sam dobio slobodan dan i mogao sam nazočiti jednom ukazanju.
U prepunoj crkvi stajao sam sasvim otraga, nije mi bilo baš sasvim jasno što se događa. Kada je u trenutku ukazanja čovjek pored mene ustao iz svojih bolesničkih kolica i pao na koljena, bio sam duboko ganut.
Ovaj hendikepirani čovjek, pomislio sam, usprkos bolova kleči na hladnom kamenom podu i moli! Danas mi je jasno da me je samo Bog mogao tako dobro poznavati da bi znao gdje me treba taknuti.
Iako možda zvuči neobično, u nedjelju koja je uslijedila dobio sam još jedan slobodan dan, tako da sam se mogao susresti s Ivanom, što je zapravo bila posebna želja moje supruge. Za vrijeme ukazanja klečao sam pored njega i rekao sam u svojemu srcu: "OK, tu sam. Spreman sam.
Učini sa mnom što god želiš." U istom sam trenutku osjetio kako me nešto ispunjava. Bilo je to sasvim jednostavno, a opet jedinstveno. Kada sam ustao, suze su mi tekle iz očiju i počeo sam svim srcem plakati. Ivan mi je rekao: "Jim, čovjek uvijek nađe vremena za ono što
voli. Ako netko tko nema vremena susretne djevojku u koju se zaljubi, nađe vremena za nju. Ljudi nemaju vremena za Boga jer ga ne ljube."

Tome je doista pogodilo, i pitao sam se imam li ja vremena za Boga? Ivan je nastavio: "Bog te poziva na molitvu srcem." "Kako da to učinim?" upitao sam ga. "Tako da počneš moliti." U tom se trenutku otvorio jedan prozor u mojemu srcu. Nisam mogao ni sanjati da bi to moglo biti moguće. Otišli smo u restoran i moram priznati da mi hrana i vino nikada nisu prijali tako dobro kao te večeri. U meni se nešto počelo mijenjati. Često me je žena htjela naučiti moliti krunicu, a ja sam to uvijek odbijao. Sada sam htio moliti krunicu, iako nisam točno znao
kako. Samo sam osjećao da se moje srce otvorilo. Jednoga sam jutra rekao vozaču koji me svakoga dana vozio na snimanje: "Ne znam što vi o tome mislite, ali ja bih htio moliti krunicu." Na moje iznenađenje odgovorio mi je: "OK, hajmo moliti."
U toplom svjetlu ljubavi koju sam osjećao u sebi, počeo sam spoznavati gdje se doista nalazim, kolike imam napasti, gdje su moji osjećaji, kako sam slab i kako kruto u svojemu srcu sudim ljude.

Kada si prvi puta došao u Međugorje?

Na kraju snimanja koje je završilo na Malti odlučio sam otići u Međugorje. Bio sam prepun unutarnjih očekivanja. Kada sam imao dvadeset godina, jedan mi je unutarnji glas bio rekao da bih trebao postati glumac. Kada sam o tome govorio s ocem, on mi je odgovorio:
"Ako Bog nešto od tebe želi, to je sigurno da budeš svećenik. Zašto bi želio biti glumac?" Ni ja tada nisam razumio.
Sada sam si iznova postavio pitanje želi li Bog da budem glumac zato da bih zaradio puno para i da bih postao bogat? Bio sam svjestan neravnoteže u svijetu između malobrojnih koji posjeduju mnogo i mnogobrojnih koji imaju premalo za goli život, i bio sam siguran da
Bog ne želi da bude tako, i da se i sam moram odlučiti komu želim služiti: bogatstvu koje mi ne daje trajnu radost, ili Bogu koji želi voditi moj život?

Medjugorje me je podsjećalo na Betlehem i mislio sam: kao što je Isus rođen u malenom mjestu, tako se i Majka Božja ukazuje u jednom siromašnom mjestu među brdima. Četiri dana koje sam proveo u Međugorju bila su moja prekretnica.

U početku sam se još čudio koliko ljudi ovdje mole.

Sve me je podsjećalo na košarkaški kamp i mislio sam da se i tamo ne igra samo jednom na dan, nego uvijek iznova, stalno. U školi isto tako, ne čita se samo jednom na dan, nego stalno, uvijek iznova. Prvih sam dana u Međugorju kod molitve osjećao unutarnji nemir jer nisam bio naviknut toliko moliti, pa sam molio Boga da mi pomogne.

Nakon četiri dana htio sam još samo moliti. Kad god bih molio, osjećao sam se povezan s Bogom. To je iskustvo koje želim svakom katoliku!
Možda sam kao dijete doživio nešto slično pa onda zaboravio. Sada mi je to bilo darovano.
To iskustvo se nastavilo i kod kuće. U obitelji zajedno živimo sakramente. S djecom svakoga dana molimo krunicu na putu u školu. Ako ja odmah ne započnem, onda moj sin počne moliti.
Kada sam u Međugorje došao po drugi put, očekivao sam da će se ponoviti iskustva prvoga dolaska, ali je bilo drugačije. Poslije jednoga ručka, hodočasnici su me pozvali da s njima odem na Široki Brijeg fra Jozi. To je nadasve željela moja žena. Nisam poznavao fra Jozu, ali ono što se o njemu pričalo duboko me se dojmilo. Susreo sam se s njime. Položio je ruke na moja ramena. Ja sam položio svoje ruke na njegova ramena. On je položio ruke na moju glavu. Ja sam položio svoje ruke na njegovu glavu. U tom sam trenutku u sebi osjetio riječi:
"Ljubim te, brate. Ovaj čovjek ljubi Isusa." Fra Jozo se spontano okrenuo prema svojoj prevoditeljici i upitao ju na hrvatskom tko sam ja, i rekao je da želi sa mnom razgovarati. To je bio početak jednoga prijateljstva koje traje još i danas.
To je bilo vrijeme neposredno po završetku snimanja "Pasije" tijekom kojega sam u sebi mnogo puta iskusio kakve se sve snage u meni suprotstavljaju snimanju toga filma.

Možeš li nam ispričati zašto si to tako doživljavao i kakva je veza
između toga filma i Međugorja?

Sigurno poznajete izraz "prijeći Rubikon". To znači da se više ne može natrag. Film "Pasija"za mene je bio jedan takav Rubikon. Kada je počelo snimanje imao sam 33 godine, upravo kao Isus. Uvijek sam se pitao jesam li dostojan igrati isusa. Ivan Dragićević me ohrabrivao i
govorio da Bog nikada ne bira najbolje, što on, Ivan, vidi na samome sebi. Bez Međugorja nikada ne bih bio preuzeo tu ulogu, budući da se u Međugorju moje srce otvorilo molitvi i sakramentima. Ako želim glumiti Isusa, znao sam da mu moram biti sasvim blizu. Svakoga sam dana išao na ispovijed i na euharistijsko klanjanje. Na Svetu Misu dolazio je i
Mel Gibson pod uvjetom da bude na latinskom. To je bilo dobro, jer sam tako učio i latinski.
Uvijek su dolazile nove napasti od kojih sam se morao braniti, i u toj unutarnjoj borbi često sam osjetio veliki unutarnji mir. Na primjer, u sceni gdje mi prilazi Marija, Majka Božja, a ja joj kažem: "Vidi, sve činim novo." Tu smo scenu ponovili četiri puta i ja sam svejedno osjećao da stojim previše u prvom planu. Onda je netko udario u križ i iščašilo mi se lijevo rame. Od te nagle i strahovite boli izgubio sam ravnotežu i pao pod teretom križa. Licem sam udario o prašnjavu zemlju i krv mi je briznula iz nosa i iz usta. Ponovio sam riječi koje Isus govori majci: "Vidi, sve činim novo". Rame me je tako neopisivo boljelo kada sam polako zagrlio križ i pri tome osjetio kako je dragocjen. Tada sam prestao glumiti, i vidjelo se samo Isusa. On je
stupio naprijed kao odgovor na moje molitve: "Želim da ljudi vide tebe, Isuse, a ne mene."
Zahvaljujući neprekidnoj molitvi krunice - ne znam kolike sam krunice izmolio tijekom snimanja - osjećao sam posebno ozračje. Znao sam da ne smijem psovati, da ne smijem biti bezobrazan kada članovima ekipe želim nešto reći. Većina od njih ne poznaje Međugorje, sve su to izvrsni glumci i bili smo sretni što smo ih dobili. Ali kako da im prenesem Međugorje, ako ne svojim životom? Međugorje za mene znači živjeti od sakramenata i u jedinstvu s Crkvom. Zahvaljujući Međugorju počeo sam vjerovati da je Isus doista nazočan u Euharistiji, i da mi
prašta moje grijehe. Preko Međugorja sam iskusio kako je krunica moćna i kakav je dar svakodnevna sveta Misa.
Kako bih mogao ljudima pomoći da više vjeruju u Isusa? Shvatio sam da se to može dogoditi samo ako je Isus u meni nazočan po Euharistiji, pa ljudi preko mojega života vide Isusa.
Kada smo snimali scenu Posljednje večere, na posebnom džepiću na unutarnjoj strani odjeće
imao sam relikvije svetaca i jedan komadić relikvije Kristova Križa.
Imao sam snažnu želju da Isus bude doista nazočan i zamolio sam svećenika da izloži Presveto. Najprije nije htio, ali sam ga uporno molio jer sam bio uvjeren da će ljudi, ako budem gledao u Krista, Njega lakše u meni prepoznati. Svećenik je stajao s Presvetim u rukama tik uz snimatelja i zajedno s njime mi se približavao. Kada ljudi u filmu vide svjetlucanje u mojim očima, ne shvaćaju da zapravo vide Isusa, odraz posvećene hostije u mojim zjenicama. Tako je bilo i u sceni razapinjanja: svećenik je bio nazočan i držao je Presveto u
rukama, dok sam ja molio bez prestanka...

Najveći izazov u filmu nije bio, kao što sam u početku mislio, naučiti tekstove na latinskom, aramejskom i hebrejskom jeziku, nego tjelesni napori koje je trebalo savladati. Kod posljednje scene imao sam iščašeno rame koje je iskakalo kad god bi netko udario o križ. Kod bičevanja, bičevi su me dvaput doista zahvatili i na leđima sam imao ranu od 14 centimetara. Pluća su mi bila puna tekućine i imao sam upalu pluća. Tome treba dodati i kroničan nedostatak sna: mjesecima sam svakoga jutra ustajao u tri sata, jer je samo šminkanje trajalo po osam sati...
Poseban izazov bila je hladnoća: temperature su bile jedva iznad ništice, što je bilo posebno teško u sceni razapinjanja. Moj se kostim, naime, sastojao od samo jednoga komada laganoga platna... Kod snimanja posljednjega kadra oblaci su bili vrlo niski i munja je udarila u križ na koji sam bio pričvršćen. Oko mene je odjednom zavladala mukla tišina i osjećao sam kako mi se kosa diže na glavi.
Oko 250 ljudi koji su stajali oko mene vidjeli su kako je moje tijelo zasvijetlilo, i primijetili su vatru lijevo i desno od mojega tijela.
Mnogi su bili šokirani onime što su vidjeli.
Znam da je "Pasija" film ljubavi, možda jedan od najvećih. Isus je danas predmet kontroverze, možda više nego ikada. Mnogi čimbenici prijete stvorenomu svijetu, ali vjera u Isusa je izvor radosti. Mislim da nas Bog u ovo vrijeme posebno zove, i da srcem i cijelim životom
trebamo odgovoriti na taj poziv.

(Prijevod Lidija Paris)
http://www.medjugorje.ws/hr/articles/interview-jim-kerri-caviezel

Moždanim udarom do spoznaje

Jill Bolte Taylor je dobila priliku za istraživanje kao rijetko koji neuroznanstvenik: doživjela je jači moždani udar i zatim promatrala kako se njene moždane funkcije - kretanje, govorenje, samosvijest - jedna po jedna gase.
Zapanjujuća priča.
Pod view subtitles možete odabrati Croatian.

www.ted.com

Svjedočanstvo - Ozdravljanje

Tamo gdje medicina ne pomaže, pomaže vjera.

Gospe draga, pomozi mi - zavapila je Ana u mislima na najmlađu kćerku koju je nedavno donijela na svijet.
Život kome se do tada radovala s puninom duše, jer su upravo bili uselili u novu kuću, preko noći joj se pretvorio u pravi pakao, ne samo njoj nego i njezinoj cijeloj obitelji koja se našla na čudu, pitajući:
Zašto se to događa baš njihovoj Ani u cvijetu mladosti, sada kada je cijeli život pred njom i kada je najviše trebaju njezina djeca?
Danas četri mjeseca poslije tog nemilog događaja kada je Ana u međuvremenu ozdravila na ćudan način, kako kaže Božji , u kojemu ju je spasila njezina vjera i molitva, prisjeća se tih najtežih dana.

Mainz
Tridesetdvogodišnja Ana Dragun iz njemačkog Mainza još uvijek ne može vjerovati kako je pobjedila uznapredovali jako progresivni rak želuca koji je vec bio metastazirao i lječnici nisu vjerovali u njezino uspješno lječenje.

Ipak dogodilo se čudo koje ne može objasniti službena medicina, jer struka samo sliježe ramenima uz riječi nevjerice: čudno, fenomen.

A sve je započelo iznenada u svibnju kada je Ana osjetila najprije da gubi apetit, a onda ne može ni jesti.
Sve što bi pojela odmah bi povratila, jako je gubila na težini i kada bi je netko ponudio jelom vec od toga joj je bilo mučno.
Hitno se javila lječnicima u poznatu majncersku kliniku koji su nakon opsežnih pregleda dijagnosticirali uznapredovali stadij raka želuca, koji je već metastazirao na susjedne organe. Mlada žena u tom trenutku našla se u čudu sa stotinu pitanja, ponajprije:

Bože dragi ne želim umrijeti, kome ću ostaviti svoje četvero djece.

Kada su vidjeli sve nalaze lječnici u više majncerskih klinika nisu mogli vjerovati koliko je daleko otišao taj rak u mojemu stomaku, pa čak i obuhvatio dvije limfne žlijezde.
Osjećala sam se izgubljeno, tužno, nemam kuda, pomislila sam došao je kraj.
A onda se iznenada pojavilo jedno svijetlo na kraju tog tamnog tunela.
Čula sam od moje rodbine i prijatelja da u Russelsheim dolazi franjevac, egzorcist iz Zagreba, fra. Smiljan Kožul, koji je poznat po Božjim milosnim ozdravljenjima, koja se događaju na njegovim duhovnim seminarima.
Spremila sam se sva nesretna i otišla u russelsheimsku crkvu 'Isusova uzašašća' da zamolim Spasitelja za pomoć.
Kada me je u crkvi ugledao fra. Smiljan zdušno se počeo moliti za mene.
Polaganjem ruku izricao je molitvu za ozdravljenje i iscjeljenje, a ja sam bila u čudnom stanju milosti Duha svetoga.
Osjecala sam se kao preporođena, oslobođena boli, patnje, loših misli.
Možda neki to ne mogu vjerovati, ali ja koja više od dva mjeseca nisam ništa jela već samo pila coca-colu, odjednom sam nakon duhovne obnove i mise poželjela pojesti pizzu.
A do tada bila mi je mučnina kada bi mi netko uopće spomenuo ili rekao daj pojedi nešto.
Već sam tada na tu zamolbu i spomen jela mogla povraćati.
Ipak nakon Smiljanove molitve rekla sam mojima:
Vodite me u najbližu pizzeriju na Margaritu.
Oni su se skamenili i pitali, što se to odjednom događa, dok je mene sve više svladavala neopisiva glad.
Imala sam osjećaj kao da sam najgladnija žena na svijetu i na rak u mojem želucu uopće nisam mislila.
Tu pizzu sam pojela sa toliko gušta da čovjek ne može povjerovati.
To mi je sve bilo čudno i pitala sam se, što se to za kratko vrijeme dogodilo sa mnom?
Tih dana sam se počela zajedno sa svojom obitelji iz sve duše moliti Bogu i zahvaljivati mu se na poboljšanju mojega zdravlja.

Ipak malo sam se plašila narednih medicinskih pretraga vadenja krvi, iako mi je nešto u daljini, očito probudeni optimizam i vjera, govorio da će biti bolje.
I zaista to se dogodil!
Nakon vađenja krvi nalazi su ukazivai na nestanak raka, a to se odmah vidjelo i na CT .

Lječnici ne mogu vjerovati što je to uzrokovalo naglo povlačenje raka, takvog tipa za koji mi nisu davali puno života već me na jedan nacin sažaljevali u stilu:
Mlada žena, majka četvero djece, prava šteta.
Lječnica koja me pratila od prvog dana ostala je bez riječi kada sam se pojavila na pregledu nakon fra. Smiljanove molitve i pitala se je : odakle mi snaga za tako tešku borbu.
Ja sam joj otkrila svoju tajnu molitve i vjere u Božje čudo, koje sam osjetila u svojoj duši i na svome tijelu.
Evo sada nakon četri mjeseca od teške dijagnoze osjećam se posve zdrava, a to potvrđuju i nalazi.

Vjera me spasila

Mogu samo reći zahvalna sam dragome Bogu što me ozdravio preko ruku našega franjevca fra. Smiljana Kožula, kao i svim mojim prijateljima širom svijeta koji su molili za moje ozdravljenje.
Fra. Smiljan mi je kasnije priznao da je nakon duhovne obnove gotovo svake večeri molio Boga da mi spasi život, pa ako je potrebno uzme i njegov kako bi poštedio mene i moje četvero djece.
Moja obitelj, rodbina, a posebno moja djeca, roditelji i spurug puni su sreće i zahvanosti svima koji su suosjećali s našom boli.
Osjećam se kao ponovo rođena - kazala nam je Ana Dragun, primivši u topli majčinski zagrljaj svoje četvero djece koja se najviše raduju njezinom čudesnom ozdravljenju i svi skupa zahvaljuju Bogu.

Svjedočanstvo - On nas čuje kad mu govorimo srcem

Svjedočanstvo se odnosi na period kad sam živjela u Bjelovaru.
Svoje prvo zaposlenja sam dobila 24 sata nakon što sam položila zadnji ispit.
Bilo je to na blagdan Svih Svetih.
Kad sam tek došla, našla sam stan, duboko u centru grada.
Ja sam bila toliko zapaljena za misu, klanjanja na Kaptolu, da sam, ponedjeljkom i petkom putovala Bjelovar - Zagreb na misu, klanjanje i iste se noći vraćala kući.
Pošto sam imala u to vrijeme nekih svojih strahova, zamolila sam Isusa da mi nađe nekakav stan koji će biti blizu autobusnog i željezničkog kolodvora kako ne bi po mraku morala daleko hodati.

Već drugog dana, Bog mi priprema iznenađenje.
Tu svoju molitvu, izrekla sam samo Bogu i za nju nitko drugi nije znao.
Prilazi mi tog jutra čistačica u školi i kaže: ja imam blizu škole jedan jednosoban stan u dvorištu - odvojeno od nas.
Imaš sobu, kuhinju, kupaonicu.
Ako ti se sviđa, tvoja je.
Poslije škole dolazim kod nje i čujem zvuk lokomotive.
Bog je bio brz na uslišanju.
Nisam imala ni 50 metara od stana do autobusnog i željezničkog kolodvora...

Bila sam malko tužna. Po prvi puta tako daleko, nikoga svoga nemaš blizu, a ono blagdan svetog Nikole!
Onako djetinje u srcu, izričem svoju molitvu Ocu i kažem:
Evo, Oče, sama sam ovdje.
Uvijek bi za svetog Nikolu dobila neku sitnicu.
Ajde me ti obraduj nekom sitnicom. Razgovaram par sati nakon toga s mamom na telefon i kaže mi: znaš, poštar ti je danas donio kazete seminara patera Zvjezdana.
Tko prvi bude išao, donijet će ti ih.
Drugog jutra sam ih već slušala.

J.

Svjedočanstvo - Naš pater

Naš pater je išao u Australiju.
Tamo se teško razbolio i jedva se vratio živ.
Skupina od jedno 20-tak osoba je pješačila od Zagreba do Samobora za njegovo ozdravljenje.
Na dan njegove operacije u bolnici Dubrava, nisam mogla spavati.
Imala sam jaki napad asme, visoku temperaturu, nos mi je curio.
Jednom rječju, bila sam u komi.
Pošto nisam mogla spavati, ustala sam se i počela pateru pisati pismo.
Kad sam pismo napisala, bilo je 4.00 sata ujutro.
Tada sam izrekla Bogu svoju molitvu.
Bože, želim da ovo pismo dođe do patera prije njegove operacije.
Ja ću sada krenuti, a ti mi molim te stavi na put osobu koja će mi pomoći da ne moram odgovarati na pitanja portira, gdje ću, koga tražim itd.
U 4.15 ulazim u tramvaj gdje sam tada stanovala.
Sedmica vozi direktno do Dubrave.
Čujem iza sebe glas:
razrednice, kuda vi tako rano?
Bila je to moja bivša učenica.
Išla je drugu godinu medicine i toga jutra je išla na praksu u Dubravu.
Samo što sam zaželjela, Bog mi je uslišio molitvu.
Stigli smo.
Kad je portir vidio studenticu medicine i kad mu je ona rekla da sam ja s njom, bila su mi otvorena sva vrata.

Večer prije, pater je zbog operacije prebačen na drugi odjel.
Došle smo na taj drugi odjel.
Na šalteru informacija, stajala je jedna mala, sitna, brza časna.
Kad sam joj rekla da sam došla da netko pateru dostavi pismo prije operacije, bila je oduševljena.
Rekla mi je da slobodno mogu i sama posjetiti patera jer je budan.
Odbila sam, ali sam zamolila da mu to pismo preda što prije.
Rekla je: pismo mu odmah sada dostavljam.
Otišla je prema sobi. Zahvalila sam joj se i otišla.
Zahvalila sam mojoj učenici, a najviše dragome Bogu.

J.

Svjedočanstvo - Ispit

Na trećoj godini fakulteta, profesorica iz svjetske književnosti je na satu pitala:
tko želi za diplomski rad uzeti: Dostojevskoga: Zločin i kazna.

Odmah sam digla ruku.
Ne znam zašto - došlo mi.

Dobro, pomislim: Gdje je još diplomski.
Možda će ona zaboraviti do tada.
Međutim, ona to nije zaboravila.

Kad sam položila zadnji ispit - pita me ona - želite li još uvijek za diplomski Dostojevski: Zločin i kazna?
Ja ko iz topa kažem: DA.
U crkvu sam išla kod Isusovaca.
Tamo je bio dragi pater koji mi je u to vrijeme bio ispovjednik, duhovnik itd.

Pitao me je: bi li željela pošto studiraš književnost urediti malo našu knjižnicu.
Rekla sam - nema problema.

Nisam znala u kakvom je stanju ta njihova knjižnica.
Kad sam je vidjela, samo što me herc nije opalio.
Knjige razbacane po podu.
Ne znaš odakle bi krenuo.
Malo po malo, to je počelo na nešto ličiti.

U toj gomili knjiga, ugledam knjigu:
Drago Šimundža: PROBLEM BOGA U SUVREMENOJ KNJIŽEVNOSTI.

Uzmem tu knjigu, okrenem sadržaj, a u sadržaju na 50 stranica do u detalje objašnjen roman: Dostojevski - Zločin i kazna.
Bila sam iznenađena, presretna.
Otrčala sam pateru, ispričala mu za knjigu i pitala: smijem li je posuditi?

Rekao je - normalno.
To je poklon Božji tebi.
Bacila sam se na diplomski.
Osim te knjige, nije mi ništa drugo trebalo.
U tu crkvu kod Isusovaca dolazili su na mise svi oni koji su mi bili u komisiji.
Sat i pol vremena mi smo razgovarali o Bogu.
To je bila čista proslava Boga.
To mi je bio jedan od najljepših ispita.

J.

Svjedočanstvo - Bogu ništa nije slučajno

To se dogodilo davne 1996.
Živjela sam u Zagrebu na Savskom Gaju.
U to vrijeme, čitala sam časopis Arenu.
Pročitala sam jedan tekst o djevojci koja želi pobaciti dijete.

Taj me je tekst silno, silno pogodio i rasplakao.
U tom stanju, izrekla sam molitvu Bogu: Bože, ja sada krećem iz ovoga stana u potragu za tom djevojkom.

Ja u svom srcu osjećam da se s tom djevojkom moram sresti i odvratiti je od te zamisli.
To dijete nije ništa krivo i ono se mora roditi.
S novinama u rukama krenula sam iz stana i rekla sam: Anđele čuvaru, Duše Sveti, vi me vodite do nje.
Ja ne znam kuda trebam ići, ali ti mi pokazuj put.
Krenula sam.
Srce mi je kucalo tristo na sat.
Kad sam došla do mjesta - današnje Poliklinike Sunce preko puta NSB, prešla sam cestu i s novinama u rukama krenula na autobusnu stanicu.
Kao, tamo ću pitati nekoga za tu ulicu.
Ja dolazim na autobusnu stanicu.

Tamo stoji samo jedna osoba.
Prvo što sam primijetila je da je trudna. Kad sam je malo bolje pogledala, kad sam pogledala u novine, ostala sam u šoku.
U milijunskom gradu, na autobusnoj stanici, Ja srećem osobu koju tražim. Započela sam razgovor.

I dan danas se sjećam njezinog začuđenog pogleda.
Isto je bilo uzbuđena kao i ja.
Ona je čekala na stanici osobu koja ju je posvojila jer je tada imala 17 godina.
Vratile smo se sve zajedno u stan i porazgovarale.

I ta žena i ja smo je molili, odgovarali od toga da pobaci dijete.
Obećala sam joj da ću joj naći smještaj i za nju i za bebu do godine dana bebe.
Ona samo treba reći da.

Rekla je da.

Ja sam bila zapaljena do daske da se to dijete rodi.
Otišla sam u dom u Nazorovu, izložila situaciju i zamolila da je prime.
Pristali su i primili ju.
Djevojka je bila sa svojim djetetom godinu dana, zatim ga je dala na posvojenje.
Iako ga je voljela na jedan svoj način, nije ga mogla ostaviti sebi.

Dijete je kršteno na Kaptolu 9.
Ja sam mu bila krsna kuma.
I dok ovo pišem, vjerujem da će mi Bog podariti milost da se jednog dana sretnemo, kao onako slučajno, usput.
Od kada je dan na posvojenje, sanjam i molim za taj dan.

Zašto ovo sve pišem?
Bog ni jednu žarku želju srca neće neuslišiti.
On nas moli da ga molimo, da kucamo, da lupamo.
On će otvoriti vrata kad dođe čas.

Sve ovo što sam ovdje napisala, djelo je Duha Svetoga, anđela čuvara.
Oni su me vodili i pratili kroz moj život.
Bog me je držao na dlanu svoje ruke.
Tako postupa sa svima, ali treba otvoriti oči i vidjeti mnoge lijepe stvari koje Bog svakodnevno čini u našim životima.

J.

Created by: Dieter Schneider 2007 | www.csstemplateheaven.com
Download also ecommerce templates Thanks to Christian rehab and Behr paint colors